Pregled dozvoljenih vanrednih revizija Vrhovnog suda FBiH, juni 2026

Ovaj pravni stav je primijenjen u odluci ovog suda broj 58 0 P 160661 22 Rev od 23.05.2022. godine. Uzimajući u obzir pravni stav ovog suda po kome se postupa u predmetima iste vrste i da je teret dokazivanja činjenica kojima se sprječava nastanak prava na tuženoj stranci, tuženi nisu predloženim i izvedenim dokazima dokazali da je vrijednost naslijeđene imovine manja od visine duga njihovog prednika, dok je tužitelj na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke dokazao visinu tuženog zahtjeva, valjalo je vanrednu reviziju tužitelja usvojiti, pobijanu presudu preinačiti na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP ...“

... predmet spora u ovoj fazi revizijskog postupka je zahtjev trećetužiteljice za naknadu nematerijalne štete u vidu pretrpljenih duševnih bolova zbog privremenog umanjenja životne sposobnosti u periodu od tri mjeseca i procentu od 15 %.

Odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima je propisano „Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti . ......, sud će, ako okolnosti konkretnog slučaja, a naročito njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu ....“. Orijentacioni kriteriji Vrhovnog suda Federacije BiH od 21.01.2016. godine sadrže pravni stav da je ovaj oblik štete u pravilu trajnog karaktera, ali se novčana naknada može dosuditi i kad je umanjenje životne aktivnosti privremeno, ako je jačeg intenziteta i dužeg trajanja ili ako to posebne okolnosti to opravdavaju. Iz presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 241/00 od 14.05.2001. godine slijedi da je taj sud zauzeo pravni stav da privremeno umanjenje životne aktivnosti ne predstavlja zakonsku osnovu sticanja prava na naknadu nematerijalne štete. Takav pravni stav ovog suda prihvaćen je od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i sadržan u Odluci broj: AP-1577/12 od 21. jula 2015. godine. Prema opšteprihvaćenom stavu sudske prakse umanjenje životne aktivnosti, kao posebna osnova za naknadu štete zbog duševnih bolova, obuhvata sva ograničenja životnih aktivnosti oštećenog koje je ostvarivao ili bi ih po redovnom toku stvari u budućnosti sigurno ostvarivao. Pod ograničenjem se podrazumijeva i obavljanje aktivnosti uz povećane napore ili uz posebne uslove. Taj oblik štete je trajnog karaktera, ali se novčana naknada može dosuditi i kad je umanjenje životne aktivnosti privremeno, ako je jače i dugotrajnije ili ako to posebne okolnosti opravdavaju. U praksi je izražen i stav da je za priznavanje naknade za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti potrebno i postojanje oštećenikove svijesti da je njegova životna aktivnost smanjena, tj. da postoje duševne boli zbog takve situacije.

Iznos pravične naknade za ovaj vid štete zavisi o prirodi i težini svih oštećenikovih trpljenja vezanih za taj oblik štete, pa nije dovoljno utvrditi samo postotak umanjenja životne aktivnosti, već se uzima u obzir stepen invaliditeta, jačina i trajanje posljedica, dob i zanimanje oštećenog, dakle o prirodi i težini svih oštećenikovih trpljenja vezanih za taj oblik štete. Vještačenjem, koje se određuje radi utvrđivanja umanjenja životne aktivnosti, moraju se utvrditi sve posljedice zbog kojih je uobičajena (normalna) aktivnost oštećenog ograničena ili otežana, na koje okolnosti se treba izjasniti vještak uz obavezu da u nalazu opiše u čemu se sastoji umanjenje životnih aktivnosti. Imajući u vidu sve naprijed rečeno, ovaj sud smatra da tužiteljica nije dokazala „posebne okolnosti“ koje bi opravdale dosuđenje ove naknade. U prilog tome, ovaj sud je imao u vidu izjašnjenje vještaka A.K. koji je u svom nalazu naveo „da (saobraćajna nesreća) nije u vezi sa kasnijim suicidnim ponašanjem tužiteljice“, pa se s tim u vezi proizvoljnim pokazuje obrazloženje prvostepenog suda, prihvaćeno od strane drugostepenog suda, da je saobraćajna nesreća „kod iste vjerovatno, kao okidač, mogla prouzrokovati promjene u psihičkom ponašanju“. Sem toga, u konkretnom slučaju se radilo o lakoj tjelesnoj povredi, kratkom trajanju umanjenja životne aktivnosti (3 mjeseca) i utvrđenom stepenu invalidnosti od 15% , što sve, po stavu ovog suda, ne opravdava dosuđenje posebne novčane naknade za ovaj vid štete koja je obuhvaćena dosuđenim naknadama za ostale vidove štete (pretrpljene fizičke bolove i strah)...“

...Suprotno pravnom stavu drugostepenog suda, treća lica koja pretrpe štetu koja nastane u sudaru dva ili više motornih vozila, naknadu štete mogu tražiti od svakog imaoca motornih vozila pojedinačno ili svih imaoca solidarno, bez obzira na njihovu krivicu za štetni događaj (član 178. stav 4. ZOO). Dakle, odgovornost imalaca motornih vozila prosuđuje se po principu objektivne odgovornosti, što važi i u slučaju kada je zahtjev za naknadu štete usmjeren protiv osiguravajućeg društva.

Stoga se imaoci motornih vozila (ili njihov osiguranik) ne mogu u parnici po tužbi trećeg lica za naknadu štete braniti isticanjem prigovora da je za saobraćajnu nezgodu isključivo ili djelimično odgovoran drugi imalac motornog vozila (u konkretnom slučaju prvotužitelj-suprug drugotužiteljice). Imaoci motornih vozila se mogu osloboditi od odštetne odgovornosti prema trećim licima samo pod uslovima propisanim odredbama člana 177. stav 1.-3. ZOO, odnosno ukoliko dokažu da je do saobraćajne nezgode došlo djelovanjem više sile, a ne djelovanjem motornog vozila kao opasne stvari, odnosno da je do štete došlo isključivo radnjom oštećenog ili isključivom radnjom trećeg lica, a djelimično se moglo osloboditi odgovornosti ako dokaže da je oštećeno treće lice djelimično doprinijelo nastanku štete.

Pitanje srazmjere međusobne odgovornosti imala motornih vozila raspravlja se u regresnoj parnici i po pravilima o subjektivnoj odgovornosti za štetu.

U tom pravcu izjasnio se ovaj revizijski sud u svojim ranijim odlukama (npr. odluka broj 56 0 P 012963 09 Rev od 25.03.2010. godine, Bilten Vrhovnog suda F BiH broj 1/2010, sentenca 45)...“

Tužitelj kao jedinica lokalne samouprave u okviru svoje djelatnosti pruža usluge, u konkretnom izdaje u zakup poslovne prostorije uz naknadu, shodno odredbi člana 8. Zakona o porezu na dodanu vrijednost poreski je obveznik, odnosno obveznik plaćanja poreza na dodanu vrijednost.

Identično pravno pitanje da li tužitelj shodno materijalnom pravu ima pravo da mu se prizna potraživanje poreza na dodanu vrijednost, na ime naknade za korištenje poslovnog prostora, u potpuno uporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovoj parnici, razmatrao je Vrhovni sud Federacije u predmetu broj 43 0 P 201019 23 Rev.

Prema izraženom pravnom stavu ovog suda u presudi broj 43 0 P 201019 23 Rev od 16.06.2023. godine, tužitelju pripada i PDV uz naknadu za upotrebu tuđe stvari od strane tuženog kod činjenice da općina ili grad, koji daju u zakup predmetni poslovni prostor imaju obavezu plaćanja PDV-a, poreski su obveznici u skladu sa Zakonom, a tuženi prilikom upotrebe tuđe stvari-predmetnog poslovnog prostora, kao i prilikom zakupa koristi tužiteljev poslovni prostor...“

Prema odredbi čl. 214. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužitelj je svoju obavezu izvršio isplatom spornih iznosa tuženim dana 06.02.2018. godine i nižestepeni sudovi dosuđuju kamatu od navedenog dana kada su predmetna novčana sredstva zaplijenjena i prenesena sa računa tužitelja. Međutim, kako su tuženi bili savjesni s obzirom da su sredstva primili na temelju tada pravosnažne sudske presude, bili bi u obvezi platiti zatezne kamate samo od dana podnošenja zahtjeva za vraćanje primljenog. Dakle, obaveza plaćanja zateznih kamata u konkretnom slučaju nastaje od dana kada su tuženi pozvani da vrate primljene novčane iznose, odnosno od dana podnošenja tužbe sudu 27.12.2019. godine“.

Nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju zauzimaju pravni stav da kamata na dosuđeni iznos teče od dana kada su navedena sredstva prenesena na račun prednika tužene, a to je 06.02.2018. godine, što je suprotno pravnom stavu ovog suda, izraženom u presudi ovog suda broj: 51 0 P 168330 23 Rev od 19.03.2024. godine.

Dakle, u konkretnom slučaju su ispunjeni su uslovi za dopustivost revizije u vezi prvog postavljenog pitanja, u skladu sa odredbom iz člana 237. st. 3. i 4. ZPP.

Kako su odluke nižestepenih sudova zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, to je primjenom člana 250. stav 1. ZPP odlučeno je kao u stavu prvom izreke ove presude i zakonska zatezna kamata dosuđena od dana podnošenja tužbe, a to je 07.12.2022. godine...“

Prema pravnom shvatanju ovog suda, u konkretnom slučaju, za gubitak prava iz osiguranja nije dovoljna činjenica da vozilo u trenutku saobraćajne nezgode nije bilo u voznom stanju i da nezgoda nije prijavljena policiji.

Ovaj sud je ocijenio odredbu člana 6. tačka 24. Uslova o osiguranju protivnom samoj svrsi zaključenog ugovora o osiguranju i dobrim poslovnim običajima. Primjena takve odredbe bila bi u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO, koje je jedno od osnovnih načela obaveznog prava, a sud može po članu 143. stav 2. ZOO odbiti primjenu pojedinih odredaba općih uslova koje su u odnosu na drugu stranu nepravične i pretjerano stroge. Naime, uzrok predmetne saobraćajne nezgode bilo je pomicanje vozila u desno s ciljem izbjegavanja kontakta sa vozilom koje ga je preticalo, udar u ivičnjak i oštećenje desnog pneumatika, zbog čega vozilo nije bilo moguće pokrenuti. Izmjenom gume i felge vozač se, ne obavijestivši policiju, dovezao do Ljubuškog i prijavio osigurani slučaj. Ugovaratelj osiguranja je na taj način postupao sa pažnjom prosječnog čovjeka jer je ocijenio da vozilo može pokrenuti bez intervencije vučne službe ili odgovarajućeg servira, usljed čega nije bilo neophodno da obavijesti policiju. U konkretnom slučaju ugovaratelj osiguranja nije izazvao osigurani slučaj namjerom ili prevarom, niti grubom nepažnjom član 929. stav 1. ZOO, u kojem slučaju bi pravo iz osiguranja izgubio.

Takođe, mogućnost nastajanja štete u slučaju nepostupanja po članu 9. tačka 56. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja u BiH sami za sebe nisu dovoljni za gubitak prava iz osiguranja jer takva pravna posljedica ne proizilazi ni iz uslova tuženog, niti iz zakona.

Sporne odredbe uslova osiguranja u konkretnom slučaju su neprimjenjive i sa stanovišta odredaba članova 143. i 918. ZOO, jer bi u konkretnom slučaju za osiguranika bile nepravične i pretjerano stroge, što je po ocjeni ovog suda svakako slučaj u predmetnoj pravnoj stvari, posebno zbog okolnosti pod kojim se dogodila saobraćajna nezgoda i načina na koji je vozač vozilo doveo u vozno stanje.

Kako pravni stav drugostepenog suda nije podudaran sa pravnim stavom revizijskog suda izraženim u odlukama ovog suda na koje se tužitelj poziva, to je ocijenjeno da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, te su u reviziji naznačena materijalno-pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni i to u smislu odredbe člana 237. stav 4. tačka 2. ZPP- a, pa je reviziju valjalo dopustiti, usvojiti i drugostepenu presudu preinačiti na način kao u stavu prvom izreke ove presude temeljem odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a.

pri čemu je izraženi stav pobijane presude drugostepenog suda suprotan pravnom stanovištu Vrhovnog suda sadržanom u njegovim odlukama broj: 51 0 P 070984 15 Rev od 13.09.2018. godine i 58 0 P 196855 23 Rev od 17.11.2023. godine.

Revizijski sud smatra da na strani nasljednika korisnika kredita za slučaj osiguranja kredita i vinkuliranja polise osiguranja u korist davaoca kredita nastupanjem osiguranog slučaja - smrti korisnika kredita nastaje primarna obaveza davaoca kredita da ostvarenje prava iz vinkulirane polise osiguranja ostvari u odnosu na davaoca osiguranja, a, supsidijarno, ukoliko u njegovom ostvarenju ne uspije, od nasljednika korisnika kredita, tako da se ne može tražiti ostvarenje supsidijarnog zahtjeva sve dok se ne iscrpi primarni zahtjev iz osnova vinkulirane police osiguranja...“

U navedenim predmetima ovaj sud je zauzeo pravni stav da tužitelj koji nije osiguranik već samo ugovarač osiguranja ne može vršiti prava iz osiguranja čak i kada drži polisu bez pristanka osobe čiji je interes osiguran i kojoj ona pripadaju, pa nije aktivno legitimisan potraživati isplatu naknade iz osiguranja bez pristanka korisnika osiguranja (član 905. stav 1. ZOO).

Odredbom člana 905. stav 1. ZOO je propisano da u slučaju osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obaveza plaćanja premije i ostale obaveze iz ugovora o osiguranju dužan je izvršavati ugovarač osiguranja, ali on ne može vršiti prava iz osiguranja, čak i kad drži policu, bez pristanka lica čiji je interes osiguran i kome ona pripadaju.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da tužitelj nije bio osiguranik po polici osiguranja, već samo ugovarač osiguranja, pa stoga isti ne može vršiti prava iz osiguranja čak i kada drži policu bez pristanka osobe čiji je interes osiguran i kojoj ona pripadaju. Kako je u konkretnom slučaju osiguranik Nova banka ad Banja Luka, tužitelju kao ugovaraču osiguranja ne pripada pravo zahtijevati naknadu štete od tuženog zbog nastupanja osiguranog slučaja bez pristanka osiguranika, a takvog pristanka u ovom slučaju nije bilo.

Na osnovu izloženog nižestepeni sudovi su pogrešnom primjenom materijalnog prava odbili prigovor tuženog o nepostojanju aktivne legitimacije tužitelja za podnošenje predmetne tužbe, pri čemu je bez uticaja na odlučivanje u ovoj pravnoj stvari okolnost da tužitelj nema neizmirenih obaveza prema osiguraniku, kao i da je tuženi tužitelju na ime nespornog dijela štete isplatio određeni novčani iznos.

Kako pravni stav drugostepenog suda o postojanju aktivne legitimacije tužitelja u ovoj pravnoj stvari nije u saglasnosti sa stavom koji je o tom pitanju izrazio revizijski sud, to je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP reviziju valjalo usvojiti i odlučiti kao u stavu prvom ove revizijske odluke.

O spornom pravnom pitanju koje se odnosi na gubitak prava iz osiguranja zbog neispunjenja odnosno nemogućnosti ispunjenja obaveze predočavanja potvrde o registraciji, ovaj revizijski sud je zauzeo svoj stav u većem broju predmeta, od kojih se na neke ukazuje i u reviziji tuženog.

Prema tom shvatanju, sporna odredba predmetnog ugovora nije protivna samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, zbog čega se ne radi o ništavoj odredbi ugovora, pa okolnost da su isprave, koje se ugovarač osiguranja obavezao dostaviti osiguravaču, otuđene zajedno sa vozilom, ne oslobađa ugovarača te obaveze, osim ako isti ne dokaže da je postupao sa pažnjom dobrog domaćina (član 18. stav 1. ZOO).

Shodno tome, utvrđena činjenica da je vozač zbog umora zaboravio dokumente u automobilu, što se može ocijeniti kao obična nepažnja, ne može biti od uticaja na drugačiju odluku suda u ovom slučaju.

Naime, radi se o potpuno jasnoj ugovornoj obavezi, čija je svrha zaštita osiguravača od eventualnih zloupotreba prava iz ugovora o osiguranju, koju je ugovarač osiguranja prihvatio zaključenjem ugovora. Kako je suprug tužiteljice, koji nije mogao spriječiti krađu vozila ali je mogao izbjeći otuđenje spornih isprava da ih nije ostavio u vozilu, mogao znati da u tom slučaju tužiteljica neće moći ispuniti obavezu koju je zaključenjem ugovora prihvatila, njegova se nepažnja ne može smatrati razlogom za odbijanje primjene te odredbe kao nepravične ili pretjerano stroge prema tužiteljici.

Kako se, shodno iznesenom shvatanju revizijskog suda, odredba člana 143. stav 2. ZOO u ovom slučaju ne može primijeniti, proizlazi da zahtjev tužiteljice za isplatu osigurane svote nije osnovan, budući da je tužiteljica svoje pravo iz predmetnog ugovora o osiguranju, zbog nemogućnosti ispunjenja sporne obaveze izgubila.

Stoga je potrebno imati u vidu da je prema članu 185. ZOO odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala (st. 1.), dok je, ako uspostava prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna za ostatak štete dati naknadu u novcu (st. 2.). Kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća odgovorna osoba je oštećeniku dužna isplatiti odgovarajući iznos novca na ime naknade štete (st. 3.), dok će se oštećeniku, ako on to zahtijeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja, dosuditi naknada u novcu (st. 4.).

Osim toga, daljnjom materijalnopravnom odredbom člana 190. ZOO propisano je da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Prema praksi ovog revizijskog suda (65 0 P 323699 20 Rev od 13.01.2021.godine) koja se naslanja na praksu Ustavnog suda BiH (AP-428/04 od 23. februara 2005. godine, AP-4565/19 od 12. januara 2021. godine), primjena domaćeg prava u situaciji kakva je predmetna ne mora nužno isključivati mogućnost dosuđivanja naknade štete prema cijenama u inostranstvu, već je sud prilikom odlučivanja o visini naknade štete dužan uzeti u obzir relevantne okolnosti konkretnog slučaja, tumačeći ih, prije svega, u kontekstu načela obligacionih odnosa.

Imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi, iznos naknade štete mora biti odgovarajući da bi se materijalna situacija oštećenika dovela u stanje prije nastalog štetnog događaja. Pri tome je odlučno to što osiguranik tužitelja T. B. radi i živi u SR Njemačkoj gdje ima prebivalište. Uz navedene okolnosti koje govore o faktičkoj povezanosti osiguranika tužitelja za SR Njemačku, predmetno vozilo osiguranika tužitelja registrovano je u toj državi. Tužitelj je njemačko osiguravajuće društvo, kog kojeg je predmetno vozilo njemačke registracijske oznake bilo kasko osigurano, te je tužitelj štetu na vozilu naknadio po osnovu kasko osiguranja isplatom novčanog iznosa ovlaštenom servisu u SR Njemačkoj koje je izvršilo opravku. Osim navedenog vrijeme potrebno za popravku oštećenog vozila u BiH iznosi 11 dana (četiri dana popravke i sedam dana čekanja na dijelove). S tim u vezi, budući da osiguranik tužitelja radi i živi u SR Njemačkoj to je po redovnom toku stvari odnosno logici životnog događaja i bilo najekonomičnije u konkretnom slučaju izvršiti popravak vozila u SR Njemačkoj, jer bi u suprotnom za osiguranika tužitelja, osim stvarnih troškova popravke vozila, nastali neophodno dodatni troškovi u pogledu putovanja iz SR Njemačke u BiH i obrnuto, odsustva s rada, smještaja i ishrane, te iznajmljivanje drugog vozila od rent a car društva, što bi znatno povećalo troškove koje bi osiguranik tužitelja morao snositi da se odlučio da opravak vrši u BiH, što bi u istovremeno povećalo iznos naknade štete koju je dužan platiti tuženi.

Stoga, je ovaj revizijski sud saglasan sa ocjenom prvostepenog suda da je osiguranik tužitelja opravdano povjerio popravak vozila stručnom servisu u SR Njemačkoj, to je troškove vezane za predmetnu štetu valjalo priznati prema cijenama u toj državi.

Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pitanje glasi: Inostrani osiguravatelj državljanina BiH koji radi i živi u inostranstvu i koji je popravku svog vozila kasko osiguranog u inostranstvu izvršio u zemlji registracije vozila, iako se štetni događaj desio u BiH, ima pravo na naknadu štete prema cijenama u inostranstvu ukoliko dokaže postojanje opravdanosti popravljanja štete prema cijenama u inostranstvu.

Međutim, imajući u vidu cjelokupan sadržaj revizije i istaknute konstatacije, može se razumjeti da revizija pokreće pravno pitanje obaveze plaćanja predmetne naknade privremenom upravitelju ukoliko nije izvršavao svoje obaveze održavanja zgrade i zauzimanja jedinstvenog stava o ovom pitanju jer se pobijana presuda ne zasniva na stavu Vrhovnog suda Federacije BiH izraženog u njegovoj odluci broj 51 0 Mal 173569 21 Spp od 19.1.2022. godine, primijenjenom u odluci istog suda broj 51 0 Mal 167673 22 Rev od 22.2.2022. godine.

Zbog toga je ovaj revizijski sud, imajući u vidu da pravni stav u pobijanoj odluci nije u saglasnosti sa pravnim stavovima izraženim u navedenim odlukama ovog suda, ocijenio da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima...

... kako obaveza tužene, kao etažnog vlasnika, na plaćanje naknade proizilazi iz zakona, osnovanost potraživanja te naknade od strane upravitelja/prinudnog upravitelja u sudskom postupku ne zavisi od činjenice da li je upravitelj/prinudni upravitelj izvršavao svoje obaveze propisane zakonom.

Eventualno nezadovoljstvo načinom na koji prinudni upravitelj upravlja zgradom ne oslobađa tuženu od obaveze plaćanja zajedničke naknade, već su etažni vlasnici ovlašteni razriješiti upravitelja odnosno, u slučaju prisilne uprave, odabrati upravitelja po svom izboru te zahtijevati eventualnu štetu koja je nastala njegovim nemarnim radnjama ili propuštanjima.

Pobijana odluka nije podudarna sa pomenutom odlukom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 Mal 167673 22 Rev od 22.02.2022. godine, kojom je u istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, povodom revizije istog tužitelja, preinačena odluka Kantonalnog suda u Novom Travniku i usvojen tužbeni zahtjev tužitelja...“

Odredbom člana 155. stav 2. i 3. ZPP propisano je ukoliko vještak dostavi nalaz i mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivriječni sami sebi ili izvedenim dokazima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja. Tek ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.

Odredbom člana 158. ZPP propisano je da će sud vještaku dopustiti razmatranje spisa, te postavljenje pitanja strankama i drugim vještacima glede predmeta vještačenja. Niti jednom odredbom ZPP nije propisano da vještak vještačenje obavlja isključivo na temelju dokumentacije u spisu. Stoga, iako je u rješenju o određivanju vještačenja navedeno da je vještak dužan izvršiti uvid u svu dokumentaciju priloženu u spis, nije bilo nikakvih zakonskih prepreka da vještak, ukoliko u spisu nije imao dovoljno podataka za utvrđivanje visine štete, a radi davanja potpunog nalaza, od suda i stranaka u postupku zatraži potrebne informacije u cilju izrade potpunog nalaza.

Prema stajalištu sudske prakse u takvim slučajevima (tkz. parcijalnog uspjeha u sporu) prilikom konačnog dosuđenja troškova postupka treba imati u vidu ne samo kvantitativan nego i kvalitativan uspjeh u sporu.

U konkretnoj parnici, koja se odnosi na potraživanje naknade štete iz osnova neopravdanog pritvora, iz sadržaja spisa proizilazi da se tužitelj prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (02.06.2015. godine) obratio tuženoj (07.04.2015. godine) sa zahtjevom za naknadu štete, u kom postupku je od tužene bio obavješten da se iz osnova neosnovanog pritvaranja naknada štete dosuđuje u visini iznosa od 60 KM po danu provedenom u pritvoru (što bi za 30 dana iznosilo 1.800,00 KM), da je tužitelj podnio ovu tužbu prije isteka tromjesečnog roka za razmatranje njegovog zahtjeva, da je u tužbi tražio iznos od 11.600,00 KM, koji je umanjio preciziranjem zahtjeva na glavnoj raspravi, na iznos od 6.000,00 KM, a da mu je pravosnažnom presudom na ime glavnog duga dosuđen iznos od 2.000,00 KM.

Odlučujući o zahtjevu, prvostepeni sud je tužitelju s pozivom na odredbu člana 386. stav 1. ZPP, shodno uspjehu u sporu (33,3%) dosudio ukupan iznos od 749,25 KM, od čega za sastav tužbe 810,00 KM, zastupanje na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi u iznosu od po 720,00 KM, što ukupno iznosi 2.250,00 KM, shodno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u vrijeme preduzimanja parničnih radnji i da je „tužitelja odbio sa troškovima koje je punomoćnik potraživao po osnovu odsustva istog iz kancelarije, te troškova prevoza na relaciji Novi Travnik - Sarajevo i obratno, iz razloga što je tužitelj mogao opunomoćiti punomoćnika iz sjedišta nadležnog suda“.

Drugostepeni sud je cijenio neosnovanim žalbene prigovore tužitelja i tuženog pa je odluku prvostepenog suda o troškovima postupka potvrdio sa razlozima „da je odluka prvostepenog suda o troškovima pravilna i donesena u skladu sa odredbom člana 386. stav 2. ZPP, kojom je propisano da ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova“.

Iz navedenih obrazloženja proizilazi da u sporu može djelimično uspjeti samo tužitelj, što je pogrešno. Po shvatanju ovog suda uspjeh tužitelja u sporu predstavlja istovremeno neuspjeh tuženog i obratno. Priznati troškovi prvostepenog postupka tužitelja iznose 2.250,00 KM, a tužene 1.440,00 KM, njihov uspjeh u parnici je 33% odnosno 67%, pa bi tužitelju pripao iznos od 743,00 KM, a tuženom 965,00 KM, to se prebijanjem navedenih iznosa izvodi zaključak o postojanju obaveze tužitelja da tuženoj naknadi iznos troškova spora u visini od 192,00 KM. Ovo iz razloga što je stranka u čiju korist postoji pozitivna razlika, u ovom slučaju tužena, stekla pravo da joj tužitelj naknadi iznos razlike...“

Bez obzira na izvjesne nedostatke stilske prirode, prvo postavljeno pravno pitanje je po svojoj sadržini jasno i njime revident problematizira pitanje naknade troškova u slučaju djelimičnog uspjeha stranke u postupku te pitanje naknade troškova u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva.

Iz obrazloženja nižestepenih presuda proizilazi da su troškovi postupka dosuđeni primjenom odredbe člana 386. stav 1. ZPP, kojom je propisano da je stranka, koja u cijelosti izgubi parnicu, dužna protivnoj stranci naknaditi troškove, pri čemu su sudovi pri obračunu parničnih troškova imali u vidu samo konačno postavljeni tužbeni zahtjev i samo troškove koje je u postupku imao tužitelj, zaključujući da je isti u cijelosti uspio u sporu.

Izloženi zaključak nižestepenih sudova o naknadi troškova parničnog postupka nije pravilan i zasnovan je na pogrešnoj primjeni odredbe člana 386. ZPP.

Naime, kod utvrđivanja naknade parničnih troškova sud će cijeniti povodom kog dijela tužbenog zahtjeva su nastali troškovi u pojedinim fazama parnice, a obračunat će ih prema vrijednosti predmeta spora u tim fazama postupka (usaglašeno pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti od 30.01.2014. godine). U slučaju kada je tužilac u toku postupka smanjio tužbeni zahtjev koji je novčano izražen, kao što je to slučaj u ovoj pravnoj stvari, kod obračuna ili dosude troškova parničnog postupka sud je dužan da vodi računa o vrijednosti predmeta spora koja egzistira u vrijeme preduzimanja svake procesne radnje pred sudom za koju stranka traži naknadu, odnosno da, kao osnovu za obračun naknade u pogledu procesnih izdataka koje je stranka imala prije smanjenja tužbenog zahtjeva uzima vrijednost spora u tom periodu, a nakon smanjenja tužbenog zahtjeva da obračun vrši prema vrijednosti predmeta spora koja postoji nakon smanjenja tužbenog zahtjeva. Kada na takav način obračuna visinu troškova koje stranka ima pravo potraživati, odluku o troškovima postupka sud će donijeti cijeneći uspjeh stranke u sporu i to tako da za sve procesne izdatke učinjene prije smanjenja tužbenog zahtjeva uspjeh cijeni dovodeći u korelaciju visinu tužbenog zahtjeva prije smanjenja i konačan uspjeh u parnici (visinu usvojenog tužbenog zahtjeva), odnosno za sve izdatke za koje se naknada dosuđuje nastale poslije smanjenja tužbenog zahtjeva, dovodeći u vezu visinu tužbenog zahtjeva nakon smanjenja i konačan uspjeh stranke u parnici (visinu usvojenog tužbenog zahtjeva). Ovo stoga što kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka u slučaju djelimičnog stranačkog uspjeha u parnici treba, u pravilu, uzimati u obzir kako tužiočev tako i tuženikov uspjeh u parnici i odluku o tome koja će stranka snositi obavezu naknade troškova postupka donijeti primjenom pravila procesnog prebijanja parničnih troškova.

Iz spisa predmeta proizilazi da je revident na osnovu pismenog troškovnika zahtijevao naknadu troškova parničnog postupka, ali se u obrazloženju nižestepenih presuda, zbog pogrešnog pravnog pristupa pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka, sadržaj tog troškovnika ne navodi niti ocjenjuje njegova osnovanost.

Imajući uvidu razloge koji su navedeni u reviziji tužitelja, kao i okolnost da je ovaj sud dozvolio reviziju i u drugim predmetima u kojima je postavljeno isto pravo pitanje (rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 65 0 Rs 167430 17 Rev od 10.5.2018. godine, te broj: 58 0 P 153905 22 Rev od 05.07.2022. godine), ovaj sud je stava da je rješavanje postavljenog pravnog pitanja važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (član 237. stav 4. točka 2. ZPP).

...Odredbom člana 203. stav 2. ZPP propisano je da blagovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom.

Prema odredbi člana 221. ZPP drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tačke 2., 3., 8., 9., 12. i 13. ovog zakona.

Dakle, prema odredbi člana 203. stav 2. ZPP, shodno razlogu suprotnosti, u nepobijanom dijelu prvostepena presuda postaje pravomoćna i drugostepeni sud u tom dijelu više ne može ispitivati njenu zakonitost i pravilnost.

Prema odredbi člana 221. ZPP drugostepeni sud nije ovlašten ispitati zakonitost i pravilnost prvostepene presude u dijelu koji se ne pobija žalbom, jer je taj dio odluke prvostepenog suda postao pravomoćan, pa bi postupajući suprotno drugostepeni sud prekoračio svoja ovlaštenja.

Stoga, u konkretnoj procesnoj situaciji, kada je protiv prvostepene presude žalbu izjavio samo tuženi, kojom pobija prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na dosuđeni iznos naknade materijalne štete na teretnom i priključnom vozilu, te u dijelu dosuđenog iznosa troškova postupka, tada drugostepeni sud nije imao ovlaštenje ispitati i odlučivati o onom dijelu prvostepene presude kojim je usvojen zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade u iznosu od 675,73 KM sa kamatama počev od 16.06.2016. godine pa do isplate, povodom kojeg je tužitelj uspio u sporu i koji je, budući da nije pobijan žalbom tuženog, stekao svojstvo formalne pravomoćnosti (član 203. stav 2. u vezi sa članom 221. ZPP).

Dakle, odlučujući o pravomoćno okončanom dijelu prvostepene presude (o dosuđujućem dijelu zahtjeva za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade) u povodu žalbe tuženog, drugostepeni sud je ostvario povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tačka 9. u vezi sa članom 221. ZPP.

Zakona o parničnom postupku, kao i Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Ap-431/19, Ap-29/19 i Ap-3887/19.

Prema tome, kako je u izjavljenoj reviziji tuženi određeno naznačio razlog zbog kojih je reviziju podnio, uz određeno navođenje presuda koje se na takve slučajeve odnose, te je izložio razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, to su, po ocjeni ovog suda, ispunjeni svi kumulativno određeni uslovi iz člana 237. stav 3., 4. i 5. ZPP za dopuštanje izuzetne revizije.

Postupak imenovanja i razrješenja članova upravnih odbora propisan je u Zakonu o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima u F BiH - u daljem tekstu Zakon o imenovanjima, (član 12.) dok je članom 14. navedenog zakona, koji je važio u momentu imenovanja tužitelja u Upravni odbor, te članova 16. i 17. istog zakona propisana mogućnost svakog lica podnošenja prigovora javnom službeniku ukoliko postoje dokazi da načela utvrđena u članu 3. Zakona o imenovanjima nisu ispoštovana kao i da se kopija dostavlja Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine, koji može poduzeti sve neophodne mjere da se prigovor ispita, te ukoliko većina dokaza ukazuje da je konačno imenovanje odnosno razrješenje (član 14. st. 2. Zakona o imenovanjima) izvršeno u suprotnosti sa članom 3. Zakona o imenovanjima i postupcima utvrđenim tim zakonom, ombudsmen je dužan da pripremi nalaz i zaključke, koji moraju sadržavati preporuku koju bez iznošenja povjerljivih informacija može objaviti, uključujući i preporuke koje se dostavljaju podnosiocu prigovora ( član 16.). Kada je u konačnom nalazu ombudsmena utvrđeno da postupak imenovanja nije proveden u skladu sa odredbama Zakona o imenovanjima, ombudsmen može dati preporuku odgovornom javnom službeniku da se konačno imenovanje poništi i da se pristupi novom postupku imenovanja, a ukoliko ombudsmen javnom službeniku da preporuku da se usvoje nove mjere, on je dužan da u određenom vremenskom periodu obavijesti ombudsmena o postupcima i rokovima za provođenje tih postupaka.

Dakle, jedina zaštita u postupcima imenovanja i razrješenja predsjednika i članova upravnih odbora koji su imenovani po Zakonu o imenovanju, u smislu naprijed navedenih zakonskih normi, jeste prigovor koji može podnijeti bilo koje zainteresovano lice (ili član javnosti) odgovornom javnom službeniku, te postupak zaštite ljudskih prava pred Kancelarijom Ombudsmena BiH. Zbog toga nema osnova da se konkretna odluka preispituje u parničnom postupku jer za tako preispitivanje nema osnova u važećim zakonima.

U konkretnom slučaju na rješenje o razrješenju tužitelji nisu ulagali prigovore javnom službeniku niti ombudsmenu, dakle nije ispoštovana procedura, koja, prema shvatanju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine izraženom u Odluci Ap-2850/20 od 6. aprila 2022. godine takvo „zakonsko rješenje teži legitimnom cilju, pri čemu je u konkretnom slučaju postojao i razuman odnos proporcionalnosti između upotrebljenih sredstava i cilja koji se želio postići“. U konkretnom slučaju tužitelji nisu vodili prethodni postupak jer se nisu obratili nadležnom javnom službeniku koji bi u okviru svojih ovlaštenja utvrdio da li je imenovano lice nezakonito razrješeno.

Zbog navedenog ovaj sud je, rukovodeći se zaključkom Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH sa sjednice od 03.11.2018. godine, da na sudsku nadležnost u revizijskom postupku Vrhovni sud pazi samo ako revizija na nju ukazuje, što je slučaj predmeta, odlučio kao u izreci ovog rješenja primjenom odredbi člana 249. stav 2. ZPP.

Naime, tužitelj je na pripremnom ročištu 16.2.2017. godine preinačio tužbu i to kako u pogledu činjenica na kojima temelji osnovanost tužbenog zahtjeva (da obaveza tuženog kao jemca-platca proizilazi iz člana 2. ugovora o jemstvu, kojim se obavezao da će u cijelosti ispuniti obavezu korisniku kredita ukoliko to on ne učini), tako i u pogledu pravnog osnova tužbe (zasnivajući je na relevantnim odredbama ZOO-a), kojem preinačenju se tuženi nije protivio jer su se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi već na pripremnom ročištu, zbog čega se u skladu sa odredbom člana 57. stav 3. ZPP-a smatra da postoji pristanak tuženog na preinaku tužbe. Tužitelj je takođe na glavnoj raspravi opredijelio tužbeni zahtjev, temeljeći ga isključivo na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, a iz kojeg proizilazi da dug po predmetnom kreditu predstavlja utuženi iznos.

Pravilan je pravni stav revizije da tužitelj preinačenom tužbom ne potražuje više mjenični iznos od 5.571,95 KM po trasiranoj mjenici broj AF1382282, na osnovu koje je pokrenuo izvršni postupak, već potražuje iznos duga kojeg je utvrdio vještak finansijske struke a po kojem ugovoru se tuženi kao jemac - platac obavezao da će preuzeti sve obaveze korisnika kredita ukoliko ih on ne bude redovno izvršavao (član 2. ugovora), te dao, kao solidarni dužnik, ovlaštenje tužitelju da može, u slučaju neuredne otplate kredita od strane korisnika, bez ikakvog njegovog daljnjeg pitanja i sudjelovanja naplatiti sva dospjela potraživanja.

Kako je cjelokupni dug po predmetnom ugovoru o kreditu dospio na naplatu 18.3.2009. godine, to je od tog dana počeo teći rok zastarjelosti potraživanja u skladu sa odredbom člana 361. ZOO. Od tog dana pa do dana podnošenja (preinake) tužbe 16.2.2017. godine, što u skladu sa odredbom člana 388. ZOO dovodi do prekida zastarijevanja, protekao je opći zastarni rok iz odredbe člana 371. ZOO, pa je drugostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada prigovor zastarjelosti potraživanja nije raspravio po ovim relevantnim odredbama ZOO...“

Pas lutalica predstavlja opasnu stvar, te za štetu koju počini, a nije utvrđen vlasnik, odgovara općina po odredbi iz člana 174. ZOO.

Međutim, u smislu citiranih odredaba Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH, te odredaba Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja proizilazi da je i kanton, pored jedinice lokalne samouprave u okviru tog kantona također odgovoran za štetu nastalu kao posljedica napada psa lutalice.

Naime, pitanje uklanjanja pasa lutalica sa javnih površina ne treba posmatrati isključivo kao komunalnu djelatnost, nego ovaj problem treba sagledavati i sa aspekta zaštite životinja. Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja ne propisuje ko odgovara za štetu koju naprave napuštene životinje, niti ko je dužan da sa ulica skloni napuštene životinje, ali određeno propisuje ko osniva sklonište za životinje, pa pored jedinica lokalne samouprave i kanton, kao i da nadležni organ kantona, pored organa grada ili općine izdaje dozvolu za formiranje skloništa za životinje, na osnovu uputstva koje propisuje nadležno ministarstvo, te da se skloništa finansiraju i iz budžeta kantona. To znači da se odgovornost za nastalu štetu ne može cijeniti samo na odredbama Zakona o komunalnoj djelatnosti ZDK, prema kojima obavljanje kafilerijskih usluga obezbjeđuje općina.

Primjenom oba navedena Zakona može se ostvariti odgovornost i ljudi za zaštitu i dobrobit životinja, posebno odgovornost kantona i općine u vezi sa vršenjem poslova od općeg interesa, u predmetnom sporu za štetu koja nastane nevršenjem ili neredovnim vršenjem usluga koje vrše komunalnu djelatnost ili drugu sličnu djelatnost od opšteg interesa. Djelatnost tuženog kantona je vezana za djelatnost stvaranja uslova za obavljanje komunalnih djelatnosti, pa je i kanton odgovoran za štetu koju trpi tužiteljica, solidarno sa tuženom općinom.

Kako pravni stav drugostepenog suda nije podudaran sa pravnim stavom revizijskog suda, koji je izražen u presudi broj 65 0 P 459902 21 Rev od 21.4.2022. godine, to je ocijenjeno da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tuženi kanton, zbog čega je u reviziji naznačeno materijalno-pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe člana 237. stav 4. tačka 2. ZPP-a, pa je reviziju valjalo dopustiti, usvojiti i drugostepenu presudu preinačiti na način kao u stavu prvom izreke ove presude temeljem odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a...“

Ovaj sud podsjeća da postoji neoboriva zakonska pretpostavka propisana odredbom člana 252. stav 1. Porodičnog zakona da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. Drugostepeni sud, međutim, utvrđuje da bračnu stečevinu parničnih stranaka čini stan u ulici ... i istu ne dijeli na jednake dijelove nego na način da tužiteljici pripada 2/3, a tuženim dio od 1/3 suvlasništva na predmetnom stanu obrazlažući da dio stana čini tužiteljičinu posebnu imovinu. Obzirom da se predmet spora odnosio na utvrđenje bračne stečevine, a da je drugostepeni u obrazloženju presude jedino dao razloge koji se odnose na utvrđenje postojanja posebne imovine tužiteljice, to je izreka presude kontradiktorna razlozima obrazloženja datim u drugostepenoj presudi i kao takva se ne može ispitati, pa osnovano tuženi u reviziji prigovara da je drugostepena presuda, u pogledu odluke koja se odnosi na utvrđenje bračne stečevine na stanu zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 8. i 191. stav 4. ZPP.

Naime, pravo na obrazloženu sudsku odluku predstavlja jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pri čemu pravilno obrazložena sudska odluka mora odgovoriti na dva zahtjeva: da pokaže da se volja suda izražena u određenoj presudi poklapa sa voljom zakonodavca izraženoj u pravnoj normi i da omogući višem sudu provjeru postupka i načina na koji je sud donio tu odluku. Samo potpuno, određeno i jasno obrazložena odluka može strankama pružiti pouzdanu osnovu da odluku shvate i prihvate ili da se zaštite izjavljivanjem pravnog lijeka, a instancionom sudu omogućiti da izvrši stvarnu kontrolu zakonitosti i pravilnosti sudske odluke.

U konkretnom slučaju, kako to pravilno ukazuje tuženi, drugostepena presuda nema jasne i dovoljne razloge i ne zadovoljava pravne standarde obrazložene sudske odluke. Naime, drugostepeni sud, odluku o preinačavanju tužbenog zahtjeva obrazlaže time da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da stan koji su stekle parnične stranke u toku trajanja bračne zajednice predstavlja bračnu stečevinu u jednakim dijelovima. Drugostepeni sud smatra pogrešnim pravni zaključak prvostepenog suda da su bračni partneri iskazali volju za unošenje svoje posebne imovine u stan iz razloga što „postoji izjava tuženog koji potvrđuje da je najveći dio sredstava za kupovinu stana obezbijeđen iz sredstava koja su dobijena prodajom stana koji predstavlja posebnu imovinu njegove supruge, obzirom da je isti dobila kao poklon prije zaključenja braka sa tuženim zbog čega nema mjesta primjeni odredaba iz člana 251. stav 2. Porodičnog zakona“. Međutim, analizirajući izjavu koju je tuženi dao dana 21.12.2011. godine, kada je zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, se može primijetiti da je tuženi izjavio da je dio novčanih sredstava za kupovinu stana po Ugovoru o kupoprodaji stana broj: OPU-IP1001/2011 od 21.12.2011.godine obezbjedio iz novčanih sredstava koja sredstva čine posebnu imovinu njegove bračne partnerice J.P.L., te da je njegova supruga iznos od 72.000,00 KM obezbijedila prodajom stana koji čini njenu posebnu imovinu stečenu prije zaključivanja bračne zajednice sa njim, radi čega stan upisan u zemljišnim knjigama Općinskog suda u S..., čini njenu posebnu imovinu te da tu izjavu daje bez prava na opoziv.

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, djelimično navodeći sadržaj izjave tuženog od 21.12.2011. godine i to samo u odnosu na porijeklo novca za kupovinu stana što cijeni dovoljnim za utvrđenje postojanja posebne imovine tužiteljice, izostavljajući kritičku analizu ovog dokaza, ne izjašnjavajući se da li je ovom izjavom uređen imovinskopravni odnos bračnih partnera, kakvu dokaznu snagu ima navedeni dokaz u odnosu na ostale posredno izvedene dokaze koji su, uz neposredno izvedene dokaze, izvedeni u prvostepenom postupku, a koje drugostepeni sud ne cijeni, na koji način je izostalo jasno, potpuno i određeno obrazloženje na osnovu kojih izvedenih dokaza je sud utvrdio činjenicu postojanja posebne imovine tužiteljice i na osnovu toga zaključio da 1/3 stana ne predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka...“

Nasuprot prednjem, po shvatanju ovog suda, u konkretnom slučaju ispunjeni su uslovi propisani u stavu 4., tč. 2. člana 237. ZPP za rješavanje ovog predmeta po vanrednoj reviziji, jer je po pitanju prava na supružansko izdržavanje od strane ovog suda, već zauzeto pravno shvatanje, koje nije podudarno sa shvatanjem izraženim u drugostepenoj presudi.

Ovo iz razloga što u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni propisani zakonski uslovi, koji se u smislu odredbe člana 224. Porodičnog zakona F BiH, kumulativno moraju ispuniti za osnovanost zahtjeva za supružansko izdržavanje.

Prema odredbi člana 224. Porodičnog zakona F BiH bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima.

Prema opštim pravilima o teretu dokazivanja, tužitelj je dužan dokazati činjenice koje su stvarna osnova tužbe, pa je u konkretnoj parnici tužiteljica prvostepenom sudu bila dužna pružiti adekvatne dokaze na relevantne okolnosti iz odredbe člana 224. PZ FBiH tj. da nema dovoljno sredstava za život, da ih ne može ostvariti iz svoje imovine, te da je nesposobna za rad i da se ne može zaposliti.

Opšte prihvaćen je stav sudske prakse da kod zahtjeva za izdržavanje na okolnosti nezaposlenosti nije dovoljno predočiti sudu samo prijavu kod Zavoda za zapošljavanje, nego je bilo potrebno dokazati da tužiteljica stvarno nema mogućnosti da se zaposli odnosno da ostvaruje prihode. Na navedene okolnosti tužiteljica nije pružila nikakve dokaze, zbog čega je takvu tvrdnju sud morao uzeti nedokazanom.

Sem toga, pravo na izdržavanje bračni partner može ostvariti samo ukoliko je drugi partner u mogućnosti da doprinese takvom izdržavanju i to srazmjerno svojim mogućnostima. Naime, za razliku od izdržavanja maloljetne djece, kod supružanskog izdržavanja supružnik od koga se traži izdržavanje nije dužan da se lišava egzistencijalnog minimuma niti da ulaže posebne napore radi obezbjeđenja sredstava za izdržavanje, kao što bi to bio slučaj sa tuženim u konkretnom predmetu ( stav izražen u presudi ovog suda 41 0 P 004761 14 Rev).

Kod nespornog utvrđenja da tuženom, nakon plaćanja režijskih troškova za cijelu kuću i kreditnih obaveza, za podmirenje osnovnih potreba njegovog izdržavanja mjesečno preostaje iznos od 200 KM, ovaj sud je mišljenja da preostali iznos od 200,00 KM nije dovoljan niti za podmirenje najnužnijih životnih potreba tuženog.

Zbog toga, ovaj sud je shvatanja da tuženi nije u mogućnosti da tužiteljici plaća izdržavanje, zbog čega je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP reviziju valjalo usvojiti i odlučiti kako je to bliže navedeno u izreci ove revizijske odluke.

Odredbom člana 34. stav 1. Zakona o mjenici propisano je da se mjenica može izdati po viđenju, na određeno vrijeme po viđenju, na određeno vrijeme od dana izdavanja i na određeni dan, a stavom dva da su ništave mjenice u kojima je dospjelost drukčije naznačena, kao i mjenice sa više dospjelosti.

Odredbom člana 35. stav 1. Zakona o mjenici je propisano da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, a mora se podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja. Trasant može ovaj rok skratiti ili odrediti dužim.

Imajući u vidu, a prema utvrđenjima u postupku, koja ovaj sud nije ovlašten preispitivati, da je tužena mjeničnom izjavom ovlastila banku da se dospijeće potraživanja ne može odrediti prije ugovorenog roka, da rok nije ugovoren, pa ni duži rok dospijeća od zakonskog roka od jedne godine, predmetna mjenica po viđenju izdata 30.6.2004. godine morala je biti podnesena na isplatu u roku od godine dana računanjem od dana izdavanja, neovisno od toga što je na mjenici kao dan dospijeća nezakonito naveden drugi datum, konkretno 19.7.2016. godine i neovisno kada je ona kasnije protestirana (u situaciji kada nesporno nije protestirana u navedenom zastarnom roku). Pravilnim se ukazuje ocjena prvostepenog suda da tužitelj nije izveo niti jedan dokaz koji upućuje na dospijeće predmetnog potraživanja u vidu da je predmetni ugovor obnovljen, poslana opomena tuženoj, izvoda iz poslovanja, finansijske kartice o visini duga, koliki je dozvoljeni mjesečni limit potrošnje po kartici, koji je korisniku dostupan ukoliko redovno izmiruje svoje dospjele obaveze prema banci. Kako navedeno nije učinjeno, protekao je zastarni rok od jedne godine za ostvarenje mjeničnog potraživanja tužitelja kao imaoca mjenice prema tuženoj kao trasantu, koji stav je izražen i u odluci ovog suda na koju se revidentica poziva (65 0 Ps 431489 17 Rev od 28.1.2020. godine).

Kako pravni stav drugostepenog suda nije podudaran sa navedenim pravnim stavom revizijskog suda, to je ocijenjeno da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev, zbog čega su u reviziji naznačena materijalno-pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe člana 237. stav 4. tačka 2. ZPP-a, pa je reviziju valjalo dopustiti, usvojiti i drugostepenu presudu preinačiti na način kao u stavu prvom izreke ove presude temeljem odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a.

Ovaj revizijski sud je u navedenim odlukama izrazio pravne stavove da se odluka Ustavnog suda F BiH broj U-56/13 od 07.03.2014. godine ima tumačiti samo tako da primjena Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine za tuženog nije obvezna, ali da samim tim nije isključena, kao i da tužena nije mogla jednostrano raskinuti Sporazum u smislu odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima, već samo putem suda zahtijevati raskid/poništenje Sporazuma. Revizijski sud je pri tome imao u vidu da je tužena svojim Zaključkom od 30.10.2014. godine održala predmetni Sporazum na snazi. Neosnovano je pozivanje drugostupanjskog suda na presudu Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 274205 19 Rev od 16.07.2019. godine, obzirom da činjenična i pravna situacija u tom predmetu nije uporediva sa činjeničnom i pravnom situacijom u predmetnoj pravnoj stvari (tužitelji nisu sa tuženom Općinom Vogošća zaključili Sporazum o izmirenju duga)...“

Ovaj revizijski sud je ocijenio da je odlučivanje po reviziji važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer nižestepene presude u ovoj pravnoj stvari nisu u saglasnosti sa pravnim shvatanjem izraženim u odluci ovog suda broj 18 0 Rs 050037 22 Spp od 22.02.2022. godine.

Naime, identično pravno pitanje, u potpuno uporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovoj parnici, Vrhovni sud Federacije BiH razmatrao je u predmetu broj 18 0 Rs 050037 22 Spp od 22.02.2022. godine u kojem je zauzeto pravno shvatanje:

„Poslodavčevo upozorenje radniku na obaveze iz radnog odnosa i mogućnost otkaza nije odluka protiv koje bi radnik imao pravo na sudsku zaštitu i takvu tužbu treba odbaciti.“

Iz navedene odluke proizilazi da pismeno upozorenje koje je tuženi dao tužitelju, nije odluka u smislu odredbe člana 97. st. 3. Zakona o radu kojom se u konačnom rješava o pravu radnika u smislu odredbe člana 104. ZOR-a, već je to samo izjava koja nema neposredni pravni učinak i kojom još uvijek nije povrijeđeno pravo tužitelja iz radnog odnosa. Takva izjava (upozorenje) zapravo je ustanovljena u korist zaposlenika i odraz je zakonske obaveze poslodavca ukoliko radnik krši obaveze iz radnog odnosa, jer bez takvog upozorenja nema pretpostavki za otkaz ugovora o radu uslovljenog ponašanjem radnika. Opravdanost takvog upozorenja ne može se neposredno pobijati pred sudom, već se neosnovanost takvog upozorenja može dokazivati u eventualnom sporu protiv odluke o prestanku ugovora o radu. Sudska zaštita protiv izrečenog upozorenja nije moguća zbog čega takvu tužbu treba odbaciti.

Po ocjeni ovog suda to što je tuženi u pobijanoj odluci naveo da je tužitelj pored lakše povrede odgovoran i za težu povredu radne obaveze nije od značaja za pitanje mogućnosti ostvarivanja sudske zaštite i pobijanja navedene opomene jer je za obje povrede izrečena „pismena opomena pred otkaz ugovora o radu“. Takva odluka predstavlja samo izjavu koja nema neposredni pravni učinak i kojom još uvijek nije povrijeđeno pravo tužitelja iz radnog odnosa, pa se opravdanost takve opomene ne može neposredno pobijati pred sudom. To što će se navedena opomena evidentirati u personalnom dosijeu tužitelja nije takva posljedica koja daje pravo tužitelju da je može pobijati u sudskom postupku kada kao posljedica izricanja navedene opomene nije donijeta odluka o prestanku ugovora o radu tužitelju u smislu odredbe člana 104. ZOR-a...“

Kako tuženi kao poslodavac za vrijeme rata i mobilizacije (odnosno njegov prednik) nije odjavio tužitelja kao radnika sa obaveznog osiguranja primjenjujući odredbu člana 4. Zakona o radnim odnosima, niti se sam radnik (tužitelj) odjavio, tada je tuženi kao poslodavac, tužitelju kao radniku pravilno uračunao ovaj staž osiguranja kao staž sa efektivnim trajanjem shodno odredbi člana 4. Zakona radnim odnosima, člana 24. i 25. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, pa je tuženi kao poslodavac tužitelju kao radniku ostao u obavezi da po naprijed navedenoj zakonskoj odredbi u korist tužitelja uplati obavezne doprinose za ovaj period, što je tuženi u konkretnom slučaju i učinio za tužitelja, po zaključenom Ugovoru o cesiji.

Kod utvrđene činjenice da je tužitelj rođen 01.03.1959. godine, da je zaključno sa danom 26.02.2020. godine navršio 60 godinu života i 41 godinu, 3 mjeseca i 15 dana staža osiguranja, to je suprotno stavu nižestepenih sudova pravilno tuženi rješenjem broj 689-02- 02/20 od 24.02.2020. godine tužitelju, nakon uplate doprinosa za naprijed navedeni period i uvezivanja staža osiguranja, utvrdio prestanak ugovora o radu zbog sticanja uslova za starosnu penziju, saglasno odredbi člana 94. stav 1. tačka d) Zakona o radu (“Službene novine Federacije BiH“, broj: 26/16 i 89/18).

Stoga tvrdnja tužitelja da nije dao pismenu saglasnost da mu se uračuna staž za period proveden u oružanim snagama Armije R BiH (period od 01.01.1993. godine do 31.12.1995. godine), nije bila od uticaja obzirom da tuženi tužitelju nije ni obračunao poseban staž za vrijeme provedeno u Armiji R BiH...“

Revizijom se pokreće pravno pitanje tereta dokazivanja primjene GKU budući da je drugostepeni sud na tuženog „prebacio“ teret dokazivanja činjenice da nije član Udruženja poslodavaca Federacije BiH, a što je suprotno pravnom stavu Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH i praksi tog suda...

...U postupku nije utvrđeno da li je tuženi član Udruženja poslodavaca - Grupacije poslodavaca za oblast finansija, od koje činjenice zavisi da li je GKU obavezujući za tuženog, pa se ista u toku postupka morala dokazivati.

Kako je tuženi u toku postupka tvrdio da se na njega ne primjenjuju odredbe GKU jer isti nije njegov potpisnik, niti je član Grupacije poslodavaca u oblasti finansijskog poslovanja, to je pravilan stav prvostepenog suda da je tada na tužiteljici bio teret dokazivanja primjene GKU, kao pravnog osnova na kojem zasniva isplatu utuženog potraživanja. Budući da tužiteljica nije izvela dokaze na osnovu kojih bi se ta činjenica mogla utvrditi, to je drugostepeni sud povrijedio pravila o teretu dokazivanja iz člana 7., 123. i 126. ZPP-a kada je zaključio da je tuženi bio u obavezi dokazati činjenicu svog članstva u Udruženju poslodavaca.

U vezi sa pravnim pitanjem tereta dokazivanja činjenice primjene kolektivnog ugovora, Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Federacije BiH je na svojoj sjednici 15.3.2019. godine zauzelo sljedeći pravni stav: „tužitelj je dužan dokazati da tuženog obavezuje Granski kolektivni ugovor jer istinitost određene tvrdnje dokazuje u pravilu onaj ko tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje“.

U ovoj presudi zauzet je stav u vezi postavljenog pravnog pitanja i to da bez mogućnosti preispitivanja odluka Vlade Tuzlanskog kantona i Skupštine Tuzlanskog kantona o postojanju opravdanih razloga za ne prihvatanje izvještaja zbog lošeg poslovanja inspekcije, a što je dovelo do razrješenja direktora, tužitelj ne može ni ostvarivati pravo na efikasnu sudsku zaštitu i zbog toga je sud stava se radi o sporu pune jurisdikcije.

Iz navedenih razloga postavljeno pravno pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primijene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz razloga što je pobijana odluka u suprotnosti s pravnim shvaćanjem ovog suda zauzetom u vezi prava razriješenih direktora Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Tuzlanskog kantona na sudsku zaštitu zbog nezakonitog razrješenju sa pozicije direktora uprave.

Po ocjeni ovog suda na tuženom je kao donosiocu rješenja o razrješenju tužitelja bio teret dokazivanja činjenica o postojanju opravdanih razloga za neprihvatanje izvještaja o radu za 2020. godinu i ostvarenog lošeg poslovanja. Rješenje o razrješenju ne sadrži obrazloženje u čemu se ogleda ostvareno loše poslovanje tužitelja i zbog čega nije usvojen izvještaj inspekcije za navedeni period. Dakle, tuženi nije na glavnoj raspravi izvedenim dokazima dokazao postojanje opravdanih razloga za donošenje rješenja o razrješenju tužitelja. Izvedeni dokazi na glavnoj raspravi su isti koji se navode i u rješenju o razrješenju a to je da Vlada TK i Skupština TK nisu prihvatili izvještaj o radu za 2020. godinu zbog ostvarenog lošeg poslovnog rezultata.

Vlada Tuzlanskog kantona je Odlukom o postupku razrješenja rukovodilaca samostalnih uprava i upravnih organizacija i uprava i upravnih organizacija u sastavu organa državne službe prije isteka mandata od 23.08.2018. godine propisala razloge za razrješenje navodeći, između ostalog, i ostvarivanje lošeg poslovanja rukovodioca.

Odlukom Vlade Tuzlanskog kantona ne može se urediti postupak za razrješenje lica iz člana 9. stav 2. Zakona o državnoj službi u Tuzlanskom kantonu, već se to može uraditi isključivo Uredbom, kako je to propisano i članom 29. Zakona o Vladi Tuzlanskog kantona, što dodatno ukazuje na nezakonitost rješenja Vlade Tuzlanskog kantona o razrješenju tužitelja kao direktora Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Tuzlanskog kantona i Odluke Vlade Tuzlanskog kantona od 06.07.2021. godine po prigovoru tužitelja na rješenje o razrješenju.

Ovaj sud zapaža da u rješenju o razrješenju tužitelja od 15.06.2021. godine nisu ni navedeni podaci o prebačaju plana poslovanja za 2020. godinu za 28,0%, zbog čega stoji zaključak prvostepenog suda da tuženi nije dokazao postojanje opravdanih razloga za razrješenje tužitelja. Osim toga, tužitelj je imenovan na funkciju direktora počev od 01.09.2020. godine i na toj funkciji je u toku 2020. godine bio samo 4 mjeseca, zbog čega su nedokazani razlozi za neprihvatanje izvještaja o radu za 2020. godinu koji su stavljeni na teret tužitelju za cijelu 2020. godinu. Prema ocjeni ovog suda, bez mogućnosti preispitivanja odluka Vlade TK i Skupštine TK o postojanju opravdanih razloga za neprihvatanje izvještaja zbog lošeg poslovanja inspekcije čiji je direktor bio tužitelj i što je doveo do njegovog razrješenja, tužitelj ne može ni ostvariti pravo na efikasnu sudsku zaštitu i zbog toga se radi o sporu pune jurisdikcije. Osim toga, i u odluci o odbijanju prigovora tužitelja na rješenje o razrješenju je navedeno da može pokrenuti postupak pred nadležnim sudom. Ovaj sud je imao u vidu i odluku ovog suda broj 45 0 P 038925 21 Rev 3 od 15.03.2022. godine u kojoj je zauzet stav da je u nadležnosti suda odlučivanje o zaštiti povrijeđenog prava iz radnog odnosa u smislu člana 6. u vezi sa članom 114. Zakona o radu, što je u skladu i sa članom 6. Evropske konvencije koja garantuje pravo na pristup sudu.

Slijedom iznesenog, kako zauzeto shvaćanje nižestepenog drugostepenog suda je u suprotnosti sa zauzetim stavom Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u presudi broj: 32 0 Rs 375993 23 Rev od 16.01.2024. godine, to je osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava...“

Tužena je, naime, osim sticanja teorijskog i praktičnog znanja prema programu specijalizacije, na osnovu ugovora o radu zaključenog sa tužiteljicom, za vrijeme specijalističkog staža radila i obavljala sve stručne poslove i zadatke radnog mjesta na koje je bila raspoređena. Plaće koje je tužena kao specijalizantica primala tokom trajanja specijalizacije predstavljaju kompenzaciju za taj izvršeni rad, a druge primljene naknade predstavljaju pravo koje tuženoj pripada po osnovu radnog odnosa.

Plaća je, naime, novčana protuvrijednost rada koji radnik obavi za poslodavca. Kao takva, plaća predstavlja najbitniji socijalno-ekonomski institut iz okvira radnog prava. Zbog toga su pravo na plaću i zaštita plaće striktno regulisani odredbama čl. 75-83. Zakona o radu FBiH, odnosno odredbama čl. 68-74 ranije važećeg Zakona o radu. Iz tih odredaba, kao i iz odredbe člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te člana 4. Evropske socijalne povelje, proizlazi da je plaća ekvivalent za izvršeni rad, te da predstavlja osnovno pravo radnika neodvojivo od njegovog rada, kao i da se samo zakonskim odredbama i pod posebno i jasno predviđenim uslovima može propisati djelomično ograničenje u isplati plaće, odnosno izvršenje na plaći kao sredstvu izvršenja.

Upravo iz navedenih razloga, Građansko odjeljenje ovog suda je na sjednici održanoj 19.03.2025. godine zauzelo sljedeće pravno shvatanje: „U troškove specijalizacije ne spadaju isplaćene bruto i neto plaće i druge naknade vezane za radni odnos, bez obzira gdje je specijalizant obavljao rad.“

Shodno navedenom, tužiteljica je imala pravnog osnova potraživati od tužene stvarne troškove koji su joj nastali usljed specijalizacije tužene, kao što su troškovi mentorstva, specijalističkog ispita i slično, ali ne i iznose bruto plaća i drugih naknada isplaćenih po osnovu radnog odnosa...“

Stručno usavršavanje zdravstvenih radnika iz stava 1. ovog člana, osim specijalizacije i subspecijalizacije, obuhvata i posebne oblike stručnog usavršavanja kroz kontinuirano praćenje i usvajanje savremenih znanja i vještina iz pojedinih oblasti, a kojim se osigurava i unapređuje kvalitet zdravstvene zaštite.

Članom 155. istog zakona propisano je da se specijalizacija i subspecijalizacija mogu obavljati na fakultetima zdravstvenog usmjerenja i ovlaštenim zdravstvenim ustanovama, a uvjete i način obavljanja, polaganja ispita i snošenja troškova, propisuje federalni ministar pravilnikom. Članom 13. Pravilnika o specijalizacijama i subspecijalizacijama doktora medicine, doktora stomatologije i magistara farmacije propisano je da zahtjev za odobrenje specijalizacije, odnosno subspecijalizacije, Ministarstvu podnosi zdravstvena ustanova, odnosno privatna praksa, zajedno sa ličnim zahtjevom doktora medicine, doktora stomatologije ili magistra farmacije za kojeg se traži odobrenje specijalizacije, odnosno subspecijalizacije, i da se uz zahtjev iz stavova 1. i 2. ovog člana, između ostalog, podnosi dokaz o uplati troškova specijalizacije, odnosno subspecijalizacije, a koji će se koristiti za izmirenje naknada za voditelje programa, kao i glavnog mentora i komentora, dokaz o uplati troškova obavljanja dijela programa specijalizacije, odnosno subspecijalizacije, koji je zajednički za sve specijalističke programe, a koji će se koristiti za izmirenje naknade za fakultete zdravstvenog usmjerenja.

Članom 14. istog Pravilnika propisano je da se iznos troškova specijalizacije, odnosno subspecijalizacije, a kojim se izmiruje naknada za rad voditelja programa, kao i rad glavnog mentora i komentora, utvrđuje rješenjem ministra. Iznos troškova za obavljanje dijela programa specijalizacije, odnosno subspecijalizacije, koji je zajednički za sve specijalističke programe i koji se doznačava fakultetima zdravstvenog usmjerenja, utvrđuje se rješenjem ministra. Troškove iz stave 1. i 4. ovog člana snosi podnositelj zahtjeva za odobrenje specijalizacije, odnosno subspecijalizacije, iz člana 13. ovog Pravilnika. Naime, u skladu sa citiranim odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Pravilnikom, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o specijalizaciji, kao i prema odredbama 38. i 39. važećeg Pravilnika o specijalizacijama i subspecijalizacijama zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika troškove obavljanja i polaganja specijalističkog i subspecijalističkog staža snosi podnositelj zahtjeva, što je u ovom slučaju tužitelj, kao zdravstvena ustanova, koja je tuženu uputila na specijalizaciju, kako to pravilno cijene i nižestepeni sudovi.

Po stavu ovog suda, a shodno sadržaju navedenih propisa, u slučaju otkaza ugovora o radu, u skladu za zaključenim ugovorom o specijalizaciji, specijalisti trebaju da naknade troškove koji su u izravnoj i neposrednoj vezi sa troškovima koji su prouzrokovani upućivanjem na specijalizaciju jer su to troškovi koji su po svojoj prirodi, karakteru i funkciji neophodni kako bi specijalizant upisao, obavljao, a potom i polagao specijalistički ispit zato što te troškove zdravstvena ustanova ne bi imala da specijalizanta nije uputila na specijalizaciju. Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je tužitelj za tuženu KCUS uplatio iznos od 7.875,00 KM, tako da po stavu ovog suda, drugostepeni sud nije pravilno cijenio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, da je na ime specijalizacije tužene navedeni iznos uplaćen KCUS, a što je i tužena u svom iskazu potvrdila.

Tužena je navela da je tužitelj uplatio navedeni iznos na ime troškova njenog stručnog usavršavanja, odnosno osposobljavanja kao specijalizanta za rad kao specijaliste KCUS i da je spremna da vrati taj iznos jer se radilo o troškovima specijalizacije. Tužena je svojim navodima potvrdila da utuženi iznos predstavlja stvarni trošak specijalizacije, koji je tužitelj imao zbog njenog upućivanja na specijalizaciju, iako taj trošak nije utvrđen rješenjem Federalnog ministarstva zdravlja, pa po stavu ovog suda tužitelju pripada pravo da isti potražuje...“

Naime, pravo je poslodavca da svoje poslovanje i sistematizaciju radnih mjesta organizuje na način koji je za njega najpovoljniji, te pri izmjeni organizacije rada može koristiti i institut otkaza sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu.

U skladu s odredbom člana 107. stav 1. Zakona o radu, odredbe tog zakona koje se odnose na otkaz primjenjuju se i u slučaju kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno ponudi radniku zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima. Odredbe Zakona o radu o otkazu primjenjuju se bez obzira da li je radnik ponudu za zaključenje novog ugovora prihvatio ili nije. Naime, u oba takva slučaja dolazi do prestanka, odnosno do otkaza ranijeg ugovora o radu, pa radniku u svakom slučaju pripada pravo da takvu odluku o otkazu osporava.

Ako je u pitanju zaposlenik stariji od 55 godina, odnosno zaposlenica starija od 50 godina, tada se zakonitost takvog otkaza cijeni i po citiranoj odredbi člana 26. stav 1. Zakona o vijeću zaposlenika FBiH.

Pogrešno je stoga drugostepeni sud primijenio materijalno pravo zaključivši da se, u slučaju kada radnik prihvati ponudu za zaključenje novog ugovora o radu, ne primjenjuju odredbe Zakona o vijeću zaposlenika.

Imajući u vidu da je u konkretnoj pravnoj stvari utvrđeno da je tužitelj na dan donošenja odluke o otkazu ugovora o radu s ponudom za zaključenje novog ugovora imao navršenih 55 godina života, tuženi je, u skladu s odredbom člana 26. stav 1. al. 3. Zakona o vijeću zaposlenika, takvu odluku mogao donijeti tek nakon pribavljene saglasnosti vijeća zaposlenika, odnosno sindikalne organizacije, u skladu s odredbom člana 31. stav 3. istog zakona. Posljedica propusta tuženog da postupi po navedenim zakonskim normama je nezakonitost otkaza tužiteljevog ugovora o radu, pa tužitelj shodno tome osnovano tužbenim zahtjevom traži i uspostavu radno-pravnog statusa kakav je imao prije otkaza, te isplatu razlike plaća i uplatu razlike doprinosa.“

Međutim, ovo pitanje se može postaviti samo pri razrješenju međusobnih odnosa između izabranog kandidata koji je zasnovao radni odnos i njegovog poslodavca. Ostali učesnici konkursa nisu sudionici ovog materijalno pravnog odnosa i time izostaje njihova pasivna legitimacija.“

Imajući u vidu da u konkretnom slučaju tužbom nije obuhvaćena nositeljica rješenja o postavljenju na radno mjesto sa liste uspješnih kandidata, koja je predložena za postavljenje na sporno radno mjesto a žalba tužiteljice odbijena, utvrđenje čijih nezakonitosti i poništenje se traži tužbom, osnovan je prigovor drugotuženog o nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženih.

Naime, spornim rješenjem trećetužene Općine Novo Sarajevo broj 06-34-379/18 od 25.04.2018. godine izabrana kandidatkinja je stekla prava iz radnog odnosa jer je u skladu sa istim zasnovala radni odnos i postavljena za državnog službenika, pa je neophodno da bude obuhvaćena tužbom kao stranka. Pri tome, rješenje drugotuženog od 10.07.2018. godine, kojim je odbijena žalba tužiteljice izjavljena na obavještenje o izboru najuspješnijeg kandidata, čije poništenje se isto tako traži tužbom, treba cijeniti jedinstveno u odnosu na rješenje o prijemu u radni odnos, jer proizilazi iz istog činjeničnog i pravnog osnova -zaštite prava po raspisanom konkursu. Iz navedenih razloga tužbeni zahtjev za poništenje rješenja trećetužene od 25.04.2018. godine i drugotuženog od 10.07.2018. godine se pokazuje kao neosnovan.“

Razlozi sa usvajanje ovakvog pravnog shvatanja su sljedeći:

U vrijeme sticanja prava tužitelja na spornu naknadu, na pravnoj snazi je bio Zakon o PIO iz 1998. godine , kojim je bilo propisano da osiguranik kod koga je utvrdjena II kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu (član 75), koja se određuje u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je osiguranik ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost i prosjecne mjesecne place koju on ostvaruje na drugom poslu na koji je nakon toga rasporedjen odnosno zaposlen (član 78), a koja se uskladjuje se sa kretanjem prosječne plaće u preduzeću, odnosno drugom pravnom licu, odnosno kod poslodavca u godini u kojoj se naknada plaće ostvaruje (član 79 stav 2).

Članom 55. stav 1. tačka c) Zakona o PIO iz 2018. godine (važeći zakon) propisano je da osiguranik kome se na osnovu promijenjene radne sposobnosti obezbjeđuje pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto, odnosno pravo na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju ima pravo na naknadu plaće zbog manje plaće na drugom radnom mjestu, pod uslovom da je promijenjena radna sposobnost nastala po osnovu povrede na radu ili profesionalne bolesti.

Prije usvajanja i stupanja na pravnu snagu Zakona o PIO iz 2018. godine, brisana je odredba o usklađivanju (valorizaciji) naknade iz ranijeg Zakona o PIO, na osnovu kojeg je tužitelj stekao prava invalida II kategorije, uključujući i pravo na naknadu zbog manje plaće na drugom radnom mjestu. Shodno tome, tužitelju nije vršeno usklađivanje ni prije stupanja na snagu novog zakona, kojim je pravo na spornu naknadu propisano pod uslovom da je promijenjena radna sposobnost nastala po osnovu povrede na radu ili profesionalne bolesti, što kod tužitelja nije slučaj.

Ovaj sud je u vezi sa mogućnošću primjene odredbe člana 56. Zakona o PIO iz 2018. godine (kojom je regulisana osnovica za određivanje naknade plaće i valorizacija plaće radnika sa promijenjenom radnom sposobnošću) na osiguranike koji su pravo na naknadu stekli na osnovu ranijeg zakona, zaključio da se ta odredba ne može retroaktivno primjeniti na one osiguranike koji ne ispunjavaju uslove za isplatu naknade po tom zakonu, a koji su pravo na naknadu stekli po ranijem zakonu.

Naime, iako stečeno pravo tužitelja kao invalida II kategorije nije prestalo, mogućnost ostvarenja prava na naknadu plaće na način kako to zahtijeva tužitelj je prestala izmjenom ranijeg Zakona o PIO, kada je brisanjem odredbe člana 79. stava 2. tog zakona prestala obaveza usklađivanja naknade plaće za sve invalide II kategorije, koja je kasnije novim Zakonom propisana pod uslovom koji tužitelj ne ispunjava.

Kako je odredbom člana 140. stav 4. važećeg Zakona o PIO propisano da se pravo na naknadu plaće zbog manje plaće na drugom radnom mjestu koje je ostvareno po propisima koji su važili prije stupanja na snagu tog zakona neće ponovo određivati po odredbama tog zakona, a usklađivanje sporne naknade plaće invalidima II kategorije nije bilo regulisano odredbama ranijeg zakona, proizlazi da je pravni osnov za potraživanje tužitelja po osnovu usklađivanja prestao, zbog čega njegov tužbeni zahtjev nije osnovan.

Odredbom člana 4. Zakona o građevinskom zemljištu propisano je da gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu čime je ukinut državni monopol na gradskom građevinskom zemljištu, jer je do tada postojalo samo pravo korištenja zemljišta i nije postojala mogućnost sticanja privatnog vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu. S obzirom na navedeno, rokovi za dosjelosti, deset godina zakonitog i savjesnog neprekidnog posjedovanja, odnosno dvadeset godina savjesnog neprekidnog posjedovanja, mogu se računati samo od dana stupanja na snagu ovog zakona. Tako prema pravnom stavu Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 06.12.2023. godine, rok za sticanje prava vlasništva dosjelošću na građevinskom zemljištu počinje teći stupanjem na snagu navedenog Zakona, tj. od dana 16.05.2003. godine. Među strankama nije sporno da je drugotuženi pravo vlasništva na nekretninama stekao po osnovu ugovora o kupoprodaji od 19.09.2007. godine nakon čega je ogradu djelimično povukao u svoju nekretninu, dok prvostepeni sud i ne utvrđuje momenat od kada se tužitelj nalazi u posjedu nekretnina drugotuženog. Međutim, neovisno o takvom propustu prvostepenog suda, kako se rok za sticanje prava vlasništva dosjelošću na gradskom građevinskom zemljištu može najranije računati od 16.05.2003. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu, to do podnošenja eventualnog tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj istakao na pripremnom ročištu, održanom dana 18.05.2021. godine nije protekao rok od dvadeset godina savjesnog i neprekidnog posjeda, pa stoga nisu ispunjeni zakonski uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću na gradskom građevinskom zemljištu. Nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da od stupanja Zakona o građevinskom zemljištu FBiH do okončanja ročišta za glavnu raspravu (dana 24.04.2024. godine), protekao period od 20 godina savjesnog posjedovanja jer je tužitelj pretpostavke za sticanje prava vlasništva dosjelošću morao steći do dana podnošenja eventualnog tužbenog zahtjeva, dakle do 18.05.2021. godine, a ne nakon tog datuma (vidjeti mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda BiH, broj AP-3523/22 od 10.07.2025. godine, tačka 24., presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 43 0 P 223826 25 Rev od 23.09.2025. godine)...“

Naime, kako su tužitelji vlasnici nekretnine i kao takvi upisani u zemljišnim knjigama, kako je put koji je upisan u posjedovni list u biti prilazni put koji su odvajanjem od svojih parcela formirali sami tužitelji i to isključivo za prilaz sebi, odnosno svojim nekretninama, kako je taj put upisan kao društvena svojima temeljem avio snimka, dok suprotno tužena nije ni tvrdila ni dokazala, zbog čega se ne radi o javnom putu, već o prilazu privatno formiranom od tužitelja u korist njih samih i zbog čega predmetna nekretnina nije stvar koja je extra commercium, to je tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da su oni posjednici predmetne nekretnine sa pravom upisa posjeda u javne knjige osnovan.

Pravo na posjed može se utvrditi i štititi pred sudom, neovisno o trajanju i ishodu postupka za zaštitu posjeda, članak 335 Zakona o stvarnim pravima F BiH („Sl.novine F BiH“, br. 66/13 i 100/13). Radi se o petitornoj tužbi, kojom se utvrđuje pravo na faktički posjed, što je u ovom slučaju, kao pravu na suposjedovanje nekretnine tužitelja i utvrđeno, sa pravom da se takav suposjed i upiše u odgovarajuće javne knjige...“

Sticanje prava vlasništva; Ništavost ugovora

Zakon o stvarnim pravima F BiH

Zakon o obligacionim odnosima

Presuda Vrhovnog suda F BiH, broj 41 0 P 085371 22 Rev od 19.12.2022. godine

„...U odnosu na postavljeno pitanje revizijski sud je već zauzeo shvatanje u presudi 28 0 P 031310 18 Rev od 14.03.2019. godine kada je djelimično usvojio reviziju, preinačio pobijanu presudu i utvrdio da je ugovor o poklonu djelimično ništav u dijelu preko ½. Pobijana presuda zasnovana je na shvatanju koje nije podudarno sa shvatanjem u revizijskoj presudi i zbog toga je pogrešnom primjenom materijalnog prava odlučeno o postavljenom tužbenom zahtjevu. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nižestepeni sudovi su utvrdili da je predmetna nekretnina zajednička imovina tužiteljice i prednika tužene koji na tuženu nije mogao bez saglasnosti tužiteljice prenijeti njen suvlasnički dio od 1/2, slijedom čega su zaključili da je ugovor o doživotnom izdržavanju u cijelosti ništav, shodno odredbi člana 103. stav 1. ZOO., dok revizija smatra da je ugovor djelimično ništav.

Sticanje prava vlasništva na osnovu pravnog posla je derivatino ili izvedeno sticanje što podrazumijeva da prenosilac mora biti vlasnik predmetne nekretnine da bi na sticaoca mogao prenijeti svoje vlasništvo (član 23. stav 2. Zakona o stvarnim pravima u vezi sa članom 52. ZOO). U konkretnom slučaju primalac izdržavanja - otac tužene je na tuženu kao davaoca izdržavanja prenio svoj vlasnički dio od 1/1a mogao je samo prenijeti ½ svog suvlasničkog dijela, pa je zbog toga ugovor djelimično ništav u dijelu preko ½ zbog nepostojanja osnova ugovorne obaveze jer je primalac izdržavanja prenio na davaoca izdržavanja više prava nego što je imao (član 52. u vezi sa članom 105. stav 1. ZOO), pa je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo samo djelimično usvojiti tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti.

Ovaj sud je imao u vidu da je u širem zahtjevu sadržan i uži zahtjev i da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva kada dosudi i manji obim prava, ako je utvrdio da je tužbeni zahtjev samo djelimično osnovan (član 2. stav 1. ZPP)...“

...Federalno ministarstvo rada i socijalne politike vrši upravne, stručne i druge poslove utvrđene u zakonu koji se odnose na nadležnosti Federacije u oblasti socijalne politike, rada, penzijskog i invalidskog osiguranja, a između ostalog utvrđuje i politiku rada i zapošljavanja (član 11. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave).

...Prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke tužitelj je naveo da je, kao sekretar ministarstva, bio nadležan za organizaciju, koordinaciju i usmjeravanje rada ministarstva, te istupanje prema ostalim institucijama u dogovoru sa pomoćnicima ministra (iskaz na ročištu od 10.10.2017. godine).

Stoga je tužitelj, suprotno pravnom stavu drugostepenog suda, javni službenik u smislu odredbe člana 6. stav 5. Zakona o zaštiti od klevete FBiH, a imajući u vidu djelokrug rada federalnog ministarstva i nadležnosti sekretara ministarstva, razumno je zaključiti da je vršio značajan uticaj na pitanja od javnog interesa.

Sporni prilog se bavio temom koja je od javnog interesa (nepotizam u javnim i društvenim službama). Nepotizam označava popunjavanje radnih mjesta članovima vlastite porodice ili davanje prednosti pri zapošljavanju poznanicima, pri čemu kriterij stručne sposobnosti za određenu funkciju ne igra odlučujuću ulogu. Takvo zapošljavanje se zasniva na poznanstvu i porodičnim odnosima, gdje osoba na službenom položaju iskorištava svoju moć i autoritet kako bi osigurala posao ili uslugu za članove porodice ili prijatelje, iako te osobe možda nisu kvalifikovane za tu funkciju. Nepotizam ugrožava pravednu raspodjelu javnih sredstava i mogućnosti, integritet i efikasnost javnih funkcija, transparentnost i fer konkurenciju u društvu, odnosno objektivne i pravične prilike za zapošljavanje.

Dakle, tužitelj je javna osoba, a sporno izvještavanje se nije odnosilo na pitanja iz tužiočevog privatnog života, već na njegovu eventualnu ulogu u vezi sa pitanjem nepotizma pri zapošljavanju, što se može smatrati izvještavanjem o tužiočevom javnom djelovanju, pa je stoga tužitelj dužan trpiti veću dozu kritike.

Kako se sporni prilog bavi pitanjem od javnog interesa, a tužitelj je osoba koja svojim statusom (kao sekretar ministarstva i član Upravnog odbora Fonda) utiče na pitanja od javnog interesa, to se odgovornost za klevetu u konkretnom slučaju ograničava na namjeru neistinitog izražavanja ili nepažnju zbog koje su iznesene ili pronesene neistinite činjenice u smislu odredbi člana 6. stav 4. i 5. Zakona o zaštiti od klevete FBiH, kako se u svojoj odluci broj AP- 812/19 od 22.12.2020. godine izjasnio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine.

Zbog pogrešnog pravnog stava o pitanju da li je tužitelj javni službenik odnosno javna osoba sudovi nižeg stepena su propustili napraviti razliku između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, odnosno između izvještaja o pojedinostima iz privatnog života privatnih osoba i izvještavanja o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u vezi s osobama koje obavljaju javnu funkciju. S tim u vezi sudovi nižeg stepena su propustili utvrditi da li je tužena postupala u dobroj vjeri, odnosno da li je tužena znala da je sporno izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarila neistinitost tog izražavanja. Treba primijetiti da sudovi nižeg stepena nisu zauzeli ni jasan stav o tome da li je sporni prilog istinit ili u suštini istinit u pogledu tvrdnji da su konkretno imenovane osobe iz bliže ili dalje porodice tužitelja zaposlene u Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike ili u institucijama nad kojima to ministarstvo ima uticaj.

Zaštita koju novinarima pruža član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda podliježe uvjetu da djeluju u dobroj vjeri kako bi pružili tačne i pouzdane informacije u skladu s načelima odgovornosti novinarstva (Evropski sud za ljudska prava, Bedat protiv Švicarske, predmet broj 56925/08 od 29.03.2016. godine, stav 72.). Praksa Evropskog suda omogućava odbranu medija ukoliko mogu dokazati da su postupali razumno ili u skladu sa profesionalnim standardima, dakle u ''dobroj namjeri'' kada su objavljivali kritičke izjave. Ovu doktrinu primjenjuje Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (predmet Thorgeir Thorgeirshon protiv Islanda, presuda od 25.06.1992. godine, stav 65.)...“

na osnovu narudžbenice br. 349 od 26.5.2015 godine, pismenim podneskom od 7.9.2015 godine obavijestila tužitelja da lice koje je potpisalo narudžbenicu, nije ovlašteno za potpisivanje iste i preuzimanje obaveza za tuženu, kojom prilikom su vraćeni CD-ovi dostavljeni uz fakturu.

Na taj način je tužitelj obaviješten da lice koje je potpisalo narudžbenicu nije punomoćnik koji u ime tuženog može zaključiti ugovor o prodaji, a kako tužitelj nije naknadno tražio odobrenje za ranije zaključeni ugovor od neovlaštenog punomoćnika, proizilazi da ugovor za tuženog nije ni nastao. Stoga kako za tuženog nije nastao ugovor, na kojem se temelji Faktura broj 268 dostavljena je tuženoj dana 05.12.2017.godine na ukupan iznos od 2.737,80 KM, proizilazi da nije ni nastala obaveza plaćanja publikacija u obliku CD-ova, pa tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan. ...U odnosu na pitanje br. 2. valja naglasiti da je članom 378. stav 1. tačka 4. ZOO propisano je da potraživanja pretplate na povremene publikacije zastarijevaju za jednu godinu, računajući od isteka vremena za koju je publikacija naručena.

Međutim, pod pretplatom se podrazumijeva unaprijed uplaćen iznos za povremene publikacije, što u konkretnom slučaju nije ni utvrđeno, jer je faktura za plaćanje isporučena nakon dostave publikacija, a ne unaprijed, zbog čega se nije ni mogao primijeniti jednogodišnji rok zastare, već rok od tri godine iz čl.374 ZOO, što u konkretnom slučaju nije osnov za odbijanje tužbenog zahtjeva...“

Tužitelj nema potpisan ugovor iz članka 10 stavak 1 točka g) Zakona, niti je u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu kao eventualnom sudskom nastavku upravnog postupka tražio zaključenje ovog ugovora, odnosno suprotno tomu nije dokazivao u provedenom parničnom postupku.

Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH sa sjednice od 09.07.2025. godine, mikro proizvođači električne energije iz obnovljivih izvora električne energije nemaju pravo na garantiranu cijenu ex lege. Ovo znači da je tužitelj svoje pravo na garantiranu cijenu za proizvedenu električnu energiju iz obnovljivih izvora električne energije mogao ostvariti zaključenjem ugovora sa tuženim, po ostvarenim uvjetima po pitanju izgradnje i proizvodnje mikro postrojenja, sve po prethodno navedenim propisima, a što je sveukupno imao dokazati i tražiti u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu kao načinu sudske zaštite u slučaju neostvarenja prava u upravnom postupku. Da je predmetna materija upravno pravna i da u tom smislu svoja prava proizvođači električne energije imaju ostvarivati kroz upravni postupak i upravni spor proizilazi iz vrste prava (radi o pravu na poticaj koji osigurava država prema svojim uvjetima, a ne građanskom pravu), kao i iz odredbi članka 3 stavak 1 točka b), članka 20 stavak 2, članka 23 stavak 2 i članka 33 Zakona. Obzirom da tužitelj nije dokazao da ima zaključen ugovor ili sudsku odluku koja zamjenjuje ugovor o otkupu električne energije sa Operatorom, to nema osnova za tužbeni zahtjev za isplatu električne energije po garantiranim cijenama...“

Nižestepeni sudovi su utvrdili da se predmetna nesreća dogodila 26.09.2011. godine u kojoj je smrtno stradao 5-godišnji M.P. koji je živio u zajedničkom domaćinstvu sa tužiteljima. Tom prilikom na krovu šupe dohvatio je rukama trofazni odvojak električne mreže koju je postavio tuženi i doživio strujni udar od kojeg je preminuo. Nastradalo dijete na krov šupe svojih roditelja popeo se preko zamrzivača postavljenog uz samu šupu.

Imajući u vidu okolnosti štetnog dogođaja drugostepeni sud je pravilno ocijenio da je tuženikov prigovor o podjeljenoj odgovornosti djelimično osnovan 20% (čl. 177. st. 3., čl. 192. u vezi sa čl. 205. ZOO). Pri tome, osnovano prihvatio pravni zaključak prvostepenog suda da je prenos električne energije opasna djelatnost, a električna energija opasna stvar, pa stoga postoji objektivna odgovornost tuženog za spornu štetu za koju odgovara bez krivnje po samom uzrokovanju u smislu člana 154. stav 2. u vezi sa članom 173. ZOO (pretpostavka uzročnosti), a te odgovornosti se oslobađa u mjeri u kojoj je oštećeni doprinio nastanku štete.

Protivno stanovištu revizije III-V tužitelja drugostepeni sud je dao pravilnu ocjenu o omjeru odgovornosti njihovih roditelja, a time i njih, kao oštećenika. Naime, njihovi roditelja su pridonijeli nastanku predmetne štete uslijed odsustvo dužne pažnje i brige za nastradalo dijete u vrijeme štetnog dogođaja, te postavljanjem zamrzivača na mjesto preko kojeg se nastradali mogao popeti na krov šupe iznad kojeg je tuženikova električna mreža. Po ocjeni ovog suda, neprihvatljivo je njihovo pravno rezonovanje o isključivoj odgovornosti tuženog za nastanak sporne štete.

Nasuprot tome, osnovano ukazuju da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada je odmjerena visina odštete III i IV tužitelju u iznosu od po 3.000,00 KM, odnosno V tužiteljici u iznosu od 2.000,00 KM.

Odredbom člana 201. ZOO propisano je koje osobe imaju pravo na novčanu naknadu za duševne bolove u slučaju smrti bliske osobe. Odredbom stava 2. člana 201. ZOO propisano je da se takva naknada može dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. Kod nesporne činjenice da su III-V tužitelji živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa poginulim, to im pripada pravična novčana naknada zbog smrti brata u iznosu od po 7.000,00 KM pojedinačno, a što je prvostepeni sud pravilno zaključio. Naime, visina odmjerene satisfakcije u skladu je sa dugogodišnjom sudskom praksom ovog suda u primjeni odredbe člana 201. ZOO u sličnim slučajevima. Nadalje, prema okolnostima štetnog dogođaja drugostepeni sud je pravilno ocjenio doprinos oštećenika nastanku štete 20%, pa je za taj procenat valjalo umanjiti iznos od po 7.000,00 KM i dosuditi iznos od po 5.600,00 KM. Stoga, je ovaj sud primjenom člana 250. stav 1. ZPP reviziju III-V tužitelja djelimično uvažio i odlučio kao u prvom stavu izreke ove presude...“

Međutim, navedeno ne znači, kako to pravilno smatra prvostepeni sud, da, nakon što je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja, koje je posljedica ozljeđivanja u navedenoj nezgodi, nakon pravomoćnosti ranije presude, tako da je zbog posttraumatske avaskularne nekroze glave desne nadlaktične kosti tužitelju implantirana parcijalna modularna proteza desnog ramena, što je dovelo do smanjenja životne aktivnosti tužitelja u razmjeru od 30 % za tužitelja ne predstoji pravo za posljedice tako nastale štete, kako to pravilno zaključuje i odlučuje prvostepeni sud...“

Suprotno navedenom, u konkretnom slučaju radi se o imovinskim odnosima između samih bračnih supružnika, povodom novčanih sredstava koja je jedan bračni supružnik dobio kao kredit i koji je utrošen za kupovinu stana kao njihove zajedničke imovine, a koji su imali obavezu da otplaćuju zajednički. Uplata rate kredita predstavlja dug koji tereti oba bračna supružnika. Bračni supružnik, koji nakon prestanka bračne zajednice nastavi samostalno otplaćivati stambeni kredit ima pravo na obligaciono pravni zahtjev prema drugom bračnom supružniku jer su u pitanju imovinski odnosi bračnih supružnika u smislu odredbi člana 253. Porodičnog zakona FBiH („Sl. novine FBiH“ 35/05 i 41/05).

Prema odredbi člana 423. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list RBiH br. 2/92, 13/93 i 13/94, Službene novine FBiH br. 29/03dalje: ZOO) dužnik koji je ispunio obavezu ima pravo zahtijevati od svakog sadužnika da mu naknadi dio obaveze koji pada na njega, pa je iz tog razloga pogrešan zaključak nižestepenih sudova kojim je odbijen tužbeni zahtjev. Naime, sudska praksa stoji na stanovištu da kada je neka stvar pribavljena kreditom, za vrijeme trajanja bračne zajednice ona ostaje bračna stečevina, a supružnik koji je sam iz svojih sredstava vratio ostatak kredita stiče regresno pravo prema drugom supružniku.

Kako iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je tužitelj za period od novembra 2019. godine do aprila 2020. godine izvršio uplatu rate kredita, što je bila obaveza tužene, kao i da je platio sve troškove komunalija, za stan koji je u spornom periodu koristila i tužena, to je revizija tužitelja usvojena, obje nižestepene presude preinačene i usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP...“

Prema odredbi člana 185. stav 1. ZOO odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

Odredbom člana 190. ZOO propisano je da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Iz navedenih odredaba proizilazi da se u slučajevima kada oštećeni ima pravo na naknadu štete isplatom novčanog iznosa, naknada određuje u onom iznosu koji je prema redovnom toku stvari potreban da se materijalna situacija oštećenog dovede u prvobitno stanje (stanje prije nastanka štetnog događaja), a u slučaju oštećenja stvari naknadu štete predstavlja novčani iznos u visini cijene dobara i usluga potrebnih za popravljanje stvari.

Stoga oštećeni ima pravo naknadu štetu koja uključuje i porez na dodatnu vrijednost, jer je taj porez dio novčanog iznosa potrebnog da se njegova materijalna situacija dovede u stanje prije štetne radnje u smislu člana 190. ZOO, odnosno predstavlja dio novčanog iznosa koji je potreban i koji nastaje kao trošak popravljanja oštećene stvari. Zahtjevu postavljenom odredbom člana 190. ZOO se ne bi moglo potpuno udovoljiti ako se oštećenom koji je popravio ili namjerava popraviti oštećenu stvar, ne priznaje i pravo na potpunu naknadu štete koja u sebi, uz ostalo, uključuje i PDV. U protivnom, oštećeni ne bi mogao otkloniti štetu jer mu nedostaje puni novčani iznos za popravak vozila tako da bi, zapravo, morao plaćati ili predujmljivati PDV u korist štetnika, što je nespojivo sa institutom popravljanja materijalne štete...“

Dakle, u situaciji nepostojanja posebnog ugovora o načinu plaćanja advokatskih usluga, advokat ima pravo zahtijevati nagradu za svaku obavljenu radnju od kada je ta radnja obavljena, a zastarijevanje tog potraživanja počinje teći prvog dana poslije dana kada je advokat imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze (član 361. stav 1. ZOO).

Međutim, ukoliko su stranke usmenim ugovorom otklonile plaćanje za svaku pojedinu radnju zastupanja odmah nakon njenog poduzimanja, već su ugovorile da će se plaćanje izvršiti naknadno, nakon što zastupani naplati svoje potraživanje povodom kojeg vodi parnicu, tada ni zastara potraživanja naknade za izvršene a neplaćene usluge zastupanja ne može početi teći od dana poduzimanja svake pojedine radnje, već od ugovorenog roka ili od dana otkaza/opoziva punomoći, ukoliko je isti eventualno uslijedio prije ugovorenog roka plaćanja.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa sudova nižeg stepena ostale su neutvrđene činjenice u pogledu postojanja usmenog sporazuma o načinu plaćanja advokatskih usluga, odnosno da li se usmeni ugovor u konkretnom slučaju odnosio isključivo na način plaćanja ugovorene nagrade od 5%, ili i na način „plaćanja troškova koje sud dosudi za rad advokata“, kako su to tužitelji tvrdili i dokazivali tokom postupka, kao što je izostalo i utvrđenje činjenica koje se odnose na visinu predmetnog potraživanja...“

Ništav je ugovor o visini nagrade za rad advokata u procentu od naplaćenog potraživanja u postupku ukoliko nije zaključen u pismenoj formi. Međutim, ne zahtijeva se pismena forma za pravnu valjanost ugovora kojim se advokat i klijent sporazumiju o načinu plaćanja advokatskih usluga, odnosno o tome kada će dospijevati potraživanje pruženih advokatskih usluga.

Ovaj sud je ocijenio da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Parnični sud je, dakle, vezan za činjenični opis štetnog događaja iz izreke osuđujuće krivične presude samo u dijelu u kojem se taj činjenični opis odnosi na postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti. Činjeničnim navodima koji se odnose na postojanje krivičnog djela imaju se smatrati samo oni činjenični navodi koji se odnose na bitna obilježja počinjenog krivičnog djela. Činjenice navedene u izreci osuđujuće krivične presude koje ne ulaze u obilježje krivičnog djela, niti su bitne za pitanje krivične odgovornosti, mogu u parničnom postupku biti osporene i drugačije utvrđene od strane parničnog suda.

Prema odredbi člana 383. stav 1. KZ F BiH službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene dužnosti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

U krivičnom postupku koji je vođen protiv tužene je izrekom osuđujuće presude utvrđeno kao element bića krivičnog djela, za koje je tužena oglašena krivom, upravo nanošenje štete tužitelju. Stoga, suprotno pravnom stavu tužene, tu okolnost (prouzrokovanje i postojanje štete) parnični sud nije mogao drugačije utvrditi zbog svoje vezanosti za pravomoćnu osuđujuću presudu krivičnog suda.

Pitanje visine materijalne štete ulazi u sklop činjeničnih zaključaka, koja u revizijskom postupku nisu relevantna (član 240. stav 2. ZPP).

Suprotno pravnom rezonovanju tužene, drugostepeni sud je pravilno zaključio da je ona pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari, zasnivajući njenu ličnu i direktnu odštetnu odgovornost na odredbama člana 7. i 12. Zakona o likvidacionom postupku u vezi sa članom 154. stav 1. ZOO.

Neosnovano se tužena u reviziji poziva na pravne stavove izražene u presudi Vrhovnog suda F BiH broj 42 0 P 029488 17 Rev od 07.01.2020. godine, jer navedena odluka ima drugačiju činjeničnu podlogu u odnosu na predmetnu parnicu. Naime, za razliku od predmetne parnice, u kojoj je tužena štetu prouzrokovala u svojstvu imenovanog likvidacionog upravnika, tuženi u predmetu broj 42 0 P 029488 17 Rev je štetu prouzrokovalo u vršenju funkcije direktora preduzeća, kao poslodavca tužitelja-zaposlenika. U takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji Vrhovni sud Federacije BiH je odbio tužbeni zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa, istaknutog protiv direktora poslodavca, zasnivajući taj zaključak na odredbama člana 172. stav 1. ZOO u vezi sa članom 85. Zakona o radu i članom 347. Zakona o privrednim društvima.

Kako se u ovom slučaju radi o tužbi za zaštitu od uznemiravanja prava vlasništva, za rješavanje spora je relevantna odredba člana 132. ZSP, kojom je regulisan i teret dokazivanja odlučnih činjenica.

Naime, ako treća osoba protupravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, on ima pravo da tužbom zahtijeva da to uznemiravanje prestane (član 132. stav 1. ZSP). Odredbom stava 3. istog člana je propisano da vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo kao i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlaštenja u pogledu stvari, a ukoliko tuženi tvrdi da ima pravo preduzimati radnje kojima se uznemirava vlasnik, on je dužan to dokazati.

Odredbama člana 76. stav 1. i 2. ZSP, koje su primijenili nižestepeni sudovi, je regulisano da se nekretninom ne smije služiti ni koristiti na način da zbog toga na tuđu nekretninu dospiju dim, neugodni mirisi, čađ, otpadne vode, potresi, buka i sl., ako su prekomjerni s obzirom na namjenu koja odgovara toj nekretnini u skladu sa mjestom i vremenom, ili izazivaju znatniju štetu, ili su nedopušteni na osnovu odredaba posebnog zakona (prekomjerne posredne imisije), te da su vlasnici nekretnina koje su izložene prekomjernim posrednim imisijama ovlašteni da od vlasnika nekretnine s koje one potiču zahtijevaju da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće propušta činiti na svojoj nekretnini ono što je uzrok prekomjernih imisija, dok ne preduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije. U konkretnom slučaju je utvrđeno da su tužitelji vlasnici nekretnine na koju su postavljeni uređaji tuženog koji ispuštaju štetne imisije (buku i svijetlost), ali kako tužitelji, po utvrđenju nižestepenih sudova, nisu dokazali da je tuženi vlasnik nekrenine sa koje potiču imisije, niti da se radi o prekomjernim imisijama, sudovi su odbili tužbeni zahtjev za zaštitu od uznemiravanja prava vlasništva kao neosnovan.

Međutim, ovakvo shvatanje nižestepenih sudova nije zasnovano na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

Naime, shodno odredbi člana 76. stav 4. ZSP vlasnik nekretnine nije dužan da trpi da ga bilo ko, a ne samo vlasnik nekretnine s koje potiče imisija, protivpravno uznemirava u vršenju njegovog prava, zbog čega radnja postavljanja uređaja koji na njegovu nekretninu odašilju neposredne imisije može uzrokovati uznemiravanje, pa vlasnik može zahtijevati da to uznemiravanje prestane a tuženi može osporavati osnovanost takvog zahtjeva tvrdnjom da ima pravo preduzimati radnju uznemiravanja, koju je dužan dokazati.

Nižestepeni sudovi su zasnovali pobijanu presudu na pogrešnom pravnom shvatanju da tuženi mora biti vlasnik nekretnine sa kojih štetne imisije potiču, te da i neposredne imisije moraju biti prekomjerne da bi vlasnik nekretnine mogao ostvariti zaštitu svog prava od uznemiravanja. Međutim, kako to nije uslov za zaštitu od uznemiravanja prava vlasništva u smislu odredbe člana 76. stav 4. ZPP u vezi sa članom 132. ZSP, činjenično stanje je u ovoj pravnoj stvari zbog pogrešne primjene materijalnog prava nepotpuno utvrđeno, to nema uslova za preinaku presude jer je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, pa je ovaj sud na osnovu odredbe člana 250. stav 2. ZPP odlučio da reviziju tužitelja usvoji, drugostepenu presudu u cijelosti ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Naime, za odluku suda u konkretnom slučaju nije relevantno da li je tuženi vlasnik nekretnine sa koje potiču štetne imisije, nego da li buka i svjetlost koji potiču sa uređaja postavljenih na predmetnoj nekretnini uznemiravaju tužitelje kao etažne vlasnike, odnosno da li je tuženi imao pravo da postavi uređaje kojim se vrši uznemiravanje tužitelja, a tužitelji obavezu da takvo uznemiravanje trpe.

Shodno tome, u slučaju kada iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je oštećeni pretrpio teške povrede sa trajnim posljedicama u vidu amputacije lijeve potkoljenice i ukočenosti u predjelu lijevog lakta, organičenja pokreta i prosupinacije u teškom stepenu, kao mlad čovjek i roditelj maloljetne djece, da je u drugim postupcima dokazao postojanje visokog stepena umanjenja životne aktivnosti i invaliditeta, te da su sve tužiteljice, kao njegove najbliže srodnice cijelo vrijeme učestvovale u njegovim vidljivim patnjama i bolovima, i trudile se da mu iste olakšaju, a to i dalje čine, sve te okolnosti moraju biti od značaja za odluku suda o težini njegovog invaliditeta. Činjenica da se oštećeni uspio donekle socijalizirati samo potvrđuje postojanje napora i njega lično, i tužiteljica, da njegov invaliditet učine podnošljivijim, ali to ne znači da ni on, a ni tužiteljice ne trpe duševnu patnju zbog činjenice da se on nalazi u takvoj situaciji, kako je to zaključio drugostepeni sud.

Regresni zahtjev je samostalni zahtjev odštetnog karaktera koji je nezavisan od odnosa ugovora o osiguranju koji je vlasnik vozila dužan da zaključi sa društvom za osiguranje. U slučaju regresa društvo za osiguranje je u pravnoj poziciji osiguravača koji je isplatio tuđi dug (npr. dug neosiguranog motornog vozila ili vozača koji zbog gubitka prava nije pokriven osiguranjem-npr. zbog alkoholisanosti). Dakle, kada je u pitanju regres osiguravajućeg društva, ne radi se o prenosu prava oštećenog na društvo za osiguranje, već o sticanju sopstvenog prava na naknadu. Kod regresa osiguravač može zahtijevati naknadu izmirene štete trećem licu od svakog odgovornog lica, pa i od svog osiguranika.

Institut subrogacije u osiguranju regulisan je odredbama člana 939. ZOO pod naslovom Prelaz osiguranikovih prava prema odgovornom licu na osiguravača (subrogacija).

Prema odredbi člana 939. stav 1. ZOO isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguravača, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema licu koje je po ma kom osnovu odgovorno za štetu.

Radi se, dakle, o prelasku prava osiguranika na osiguravača, a ne o sticanju sopstvenog prava osiguravača, jer se radi o pravu koje je izvedeno iz prava osiguranika. Za razliku od regresa, kada osiguravač plaća tuđi dug, kod subrogacije osiguravač isplaćuje svoj dug iz ugovora o osiguranju.

Stoga se u ovoj pravnoj stvari radi o slučaju tzv. personalne zakonske subrogacije iz člana 939. stav 1. ZOO. Kao što je već rečeno, pravo subrogacije osiguravača je izvedeno pravo jer on stupa na mjesto osiguranika i stiče sva prava osiguranika, te je položaj osiguravača prema osobi odgovornoj za štetu identičan položaju njegovog osiguranika, kao što i pravni položaj odgovorne osobe ostaje isti kada dođe do promjene povjerioca. Odnos osiguravača i oštećenog osiguranika je odnos u kome je osiguravač, po osnovu zakona, obavezan da naknadi štetu koju je njegov osiguranik pretrpio upotrebom motornog vozila. Zbog toga se na zahtjev oštećenog lica primjenjuju materijalne odredbe o naknadi štete (o odgovornosti za štetu, o obimu naknade iste, pa tako i o zastarjelosti). Po isplati osigurane svote tj. naknade štete osiguravač ima pravo na povrat isplaćene naknade od štetnika po istom osnovu kao što bi to pravo imao i njegov osiguranik, tj. po osnovu naknade štete. Isplata naknade štete osiguraniku stoga ne daje osiguravaču (tužitelju) nikakva posebna prava osim onih koje je imao njegov osiguranik, pa tako ni poseban rok zastare različit od onoga koji je imao njegov osiguranik, kao oštećeni. Momentom isplate naknade štete svom osiguraniku osiguravač samo stiče aktivnu legitimaciju za pokretanje postupka prema osobi koja je odgovorna za naknadu štete.

Početak i dužina roka zastarjelosti roka potraživanja osiguravača prema licu koje je prouzrokovala štetu njegovom osiguraniku (subrogacija) propisan je odredbom člana 380. stav 6. ZOO, prema kome zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguravaču prema trećem licu odgovornom za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema tom licu i navršava se u istom roku.

Odredba člana 380. stav 6. ZOO upućuje, dakle, na odredbu člana 376. stav 1. ZOO, kojom je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

To znači da u konkretnom slučaju zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguravaču prema trećem licu odgovornom za nastupanje osiguranog slučaja počinje da teče od dana saznanja osiguranika (vlasnika oštećenog vozila) za štetu i učinioca, koji je takvo saznanje, prema utvrđenom činjeničnom stanju, dobio na osnovu sačinjenog zapisnika o uviđaju od 19.04.2017. godine i izvida štete za njegovo motorno vozilo, sačinjenog od strane samog tužitelja dana 24.04.2017. godine...“

Obaveza je da domaći sudovi tumače pravne propise i nacionalno pravo u svjetlu prava Evropske unije i riješe slučaj osnovom nacionalnog prava primijenjenog u skladu sa pravnim standardima Evropske unije, a pravni osnov za ovakvo stajalište može se pronaći u „harmonizacijskoj klauzuli“ Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) u članu 70., koja obavezuje BIH da osigura postepeno usklađivanje svog postojećeg i budućeg zakonodavstva sa pravnom stečevinom suda i tumači pravne propise u skladu sa pravnom stečevinom Evropske Zajednice. U tom smislu se ukazuje na praksu suda Evropske unije u predmetu C- 514/16, koja bi bila relevantna za konkretni slučaj, u kojoj presudi je sud zauzeo shvatanje da u odnosu na osiguranje od građansko-pravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obaveze osiguranja od takve odgovornosti, valja tumačiti pojam „upotreba vozila“ na način da ne obuhvata situaciju u kojoj je radna mašina sudjelovala u nezgodi ako njegova glavna funkcija u trenutku nastanka te nezgode nije bila funkcija prijevoznog sredstva, nego funkcija radne mašine.

Dakle, u svakom konkretnom slučaju se procjenjuje da li je pri nastanku nezgode u kojoj je sudjelovalo takvo vozilo ono se upotrebljavalo ponajprije kao prijevozno sredstvo, u kom slučaju ta upotreba može biti obuhvaćena pojmom upotreba vozila ili se pak upotrebljavalo kao radna mašina u kom slučaju predmetna upotreba ne može biti obuhvaćena tim pojmom.

Kako u konkretnom slučaju bager- rovokopač u trenutku nastanka štetnog događaja je korišten kao radna mašina, a ne kao prijevozno sredstvo, takva upotreba vozila ne potpada pod pojam upotreba vozila iz čl. 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila, tada nema obaveze tuženog za naknadu štete, na temelju navedenih pravnih pravila...“

Osnovana je tvrdnja revidenta da je s obzirom na različitu praksu drugostepenog suda, postavljeno materijalnopravno pitanje važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Odgovor iz obrazloženja:

„...Iz naprijed navedenih zakonskih odredaba slijedi da zakonodavac pravi razliku između troškova korištenja, upravljanja i održavanja koje su etažni vlasnici dužni plaćati upravitelju, i posebne naknade upravitelja, koja je sadržana u troškovima korištenja, upravljanja i održavanja.

Uputstvom o načinu promjene upravitelja, koje je važilo u vrijeme kada su etažni vlasnici predmetne zgrade raskinuli ugovor sa tužiteljem i zaključili ugovor sa novim upraviteljem, iz člana 5. u vezi sa odredbama članova 3., 4. slijedi da su etažni vlasnici prije raskida ugovora sa tužiteljem bili dužni „izvršiti sve obaveze prema ranijem upravitelju i nakon toga pristupiti zaključenju ugovora... sa novoizabranim upraviteljem, a sve u skladu sa članom 3. ovog ugovora“.

Tužena u konkretnom slučaju nije tako postupila zbog čega, po shvatanju ovog suda, tužitelj u skladu sa obavezama tužene preuzetim članom 14. st. 3. Ugovora o upravljanju i održavanju zgradom od 28.02.2008. godine, a u smislu odredbe iz člana 262. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima, ima aktivnu legitimaciju da potražuje iznos od 15 % duga tužene, što iznosi 192,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.09.2015. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i troškovima postupka, shodno uspjehu u sporu...“

...Tužena u reviziji osnovano postavlja pitanje primjene odredaba Zakona o privatizaciji banaka (Službene novine Federacije BiH broj 12/98, 29/00, 37/01, 33/02), Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka (Službene novine Federacije BiH broj 12/98, 40/99, 47/06, 38/08 i 65/09) i Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje (Službeni glasnik BiH broj 28/06, 78/06 i 72/07).

Navedeni zakoni u odnosu na potraživanje tužiteljice su lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima.

Članom 22. stav 2. tačka 3. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka propisano je: „U pasivnom podbilansu banka iskazuje vrijednosti:

...tačka 3. obaveze po osnovu devizne štednje građana sa stanjem 31.03.1992. godine, umanjenih za isplate do 31.12.1997. godine...“

Prema odredbi člana 24. istog Zakona vrijednost obaveza po osnovu devizne štednje građana iz člana 22. tačke 3. istog Zakona banka izknjižava na teret potraživanja po osnovu deponovane devizne štednje kod NBJ, odnosno plasmana po ovom osnovu.

Član 35. istog Zakona propisuje da se stvari, prava i obaveze iskazane u pasivnom podbilansu, kao i stvari, prava i obaveze koje banka nije iskazala i/ili koje je banka prodala nakon izvršnosti programa privatizacije, a za koje se naknadno utvrdi da su trebale biti iskazane u Početnom bilansu stanja banke, postaju vlasništvo Federacije, odobrenjem Programa privatizacije i početnog bilansa od strane nadležne Agencije/organa. Dodatim članom 35a do 38k određena je nadležnost Agencije za privatizaciju i upravljanje pasivnom podbilansom preduzeća i banaka. Poslove upravljanja pasivnom podbilansom preduzeća i banaka obavlja Direkcija koja je samostalna specijalizovana organizacija Federacije sa sjedištem u Sarajevu (član 35b).

Prema odredbi člana 2. Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje pod računima stare devizne štednje podrazumijevaju se devizna sredstava kod banaka na teritoriji BiH sa stanjem a dan 31.12.1991. godine uključujući kamatu obračunatu do tog datuma, a umanjenu za direktne isplate banke nakon tog datuma za prenesena i iskorištena sredstva s jedinstvenog računa u Federaciji BiH i jedinstvenog privatizacijskog računa u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu i za sve eventualne isplate poslije 31.12.1991. godine po bilo kom osnovu.

Iz navedenih zakonskih odredbi po ocjeni ovog suda slijedi da sva devizna sredstva sa stanjem na dan 31.12.1991. godine, bez obzira na vrstu (namjenska, nenamjenska) tretiraju se i imaju karakter stare devizne štednje, pa tako i predmetni depozit položen 1980. godine. Nakon otplate kredita deponovana devizna sredstva, kao devizna štednja, uvrštena su u pasivnu podbilansu banke i kao takva prenijeta na Federaciju BiH, zbog čega tužena banka nije pasivno legitimisana u ovom sporu.

Izvršenjem privatizacije prednika tužene banke i prenosom obaveza upisanih u pasivni podbilans na Federaciju BiH, tuženi više nije u obavezi isplatiti predmetno potraživanje tužiteljici.

Tuženi osnovano upućuje na ostvarenje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, općih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, obavezi tuženog po osnovu ustanovljenog prava zadržavanja iz člana 286. Zakona o obligacionim odnosima, koje odredbe ne mogu imati prednost nad navedenim posebnim propisima.

Ocijenivši da potraživanje tužiteljice predstavlja staru deviznu štednju i da tuženi nije pasivno legitimisan u predmetnom sporu, ovaj sud je primjenom odredbi člana 250. stav (1) Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci ove presude...“

Ovaj sud smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i zbog toga je dozvolio vanrednu reviziju shodno odredbi člana 237. stav 3. u vezi sa članom 237. stav 5. ZPP jer je pobijana presuda zasnovana na očigledno pogrešnoj primjeni materijalnog prava i potencijalno može ustanoviti pogrešnu sudsku praksu.

Ovaj sud zapaža da je rješenjem prvostepenog suda od 27.05.2019. godine određeno da vještak ekonomske struke utvrdi, između ostalog, i visinu naknade po osnovu terenskog dodatka za period od 01.10.2015. godine do 25.05.2018. godine i da je tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 30.06.2020. godine tražio da sud obaveže tuženog da po osnovu razlike manje isplaćenog terenskog dodatka isplati iznos od 700,00 KM za period od 01.10.2015. godine do 25.05.2018. godine.

Nižestepeni sudovi su obavezali tuženog da tužitelju za manje isplaćeni terenski dodatak za april 2018. godine i maj 2018. godine isplati ukupno 130,00 KM, ili po 65,00 KM mjesečno za svaki navedeni mjesec. Ovakvo dosuđenje nižestepeni sudovi su zasnovali samo na djelimičnoj ocjeni nalaza vještaka ekonomske struke koji je utvrdio da tuženi nije isplatio tužitelju ukupan iznos za terenski dodatak od 130,00 KM, dok nisu cijenili onaj dio nalaza vještaka u kome je utvrdio da je tuženi isplatio tužitelju više 9.325,00 KM za period od avgusta 2016. godine pa zaključno sa martom 2016. godine, na što tuženi u reviziji osnovano ukazuje.

Osnovano se revizijom tuženog ukazuje na povredu člana 8. ZPP i da dati razlozi nižestepenih sudova ne zadovoljavaju kriterij pravičnog suđenja iz člana 6. Evropske konvencije. Polazeći od toga da je vještak ekonomske struke utvrdio da je tuženi za traženi terenski dodatak isplatio tužitelju više 9.325,00 KM, dosuđeni iznos od 130,00 KM zasniva se na pogrešnoj ocjeni nalaza vještaka ekonomske struke.

Polazeći od toga da je vještak ekonomske struke utvrdio da je tuženi za traženi terenski dodatak u periodu 01.10.2015. godine do 25.05.2018. godine isplatio tužitelju više iznos od 9.325,00 KM, to se odluka o dosuđenju iznosa od 130,00 KM zasniva na pogrešnoj i selektivnoj ocjeni nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Ovaj sud zapaža da nižestepeni sudovi nisu u cjelini interpretirali nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke odnosno njegov zaključak, iako ih na to obavezuje odredba člana 191. stav 4. ZPP. Tužitelj nije tražio isplatu razlike ne isplaćenog terenskog dodatka za april i maj 2018. godine već razliku neisplaćenog terenskog dodatka za period 01.10.2015. godine do 25.05.2018. godine pa je trebalo cijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva za cijeli period a ne samo za april i maj 2018. godine. Za sada se ne mogu prihvatiti činjenični zaključci sudova nižeg stepena niti pravni stav drugostepenog suda da je tuženi bio dužan istrajati na istaknutom prigovoru radi prebijanja...“

Osnovano se revizijom ukazuje da je drugostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari pobijanu presudu donio bez održane rasprave, što proizlazi kako iz uvoda, tako i iz obrazloženja te presude. Takođe revidenti pravilno ističu da je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na ono koje je utvrdio prvostepeni sud, što je jasno navedeno u obrazloženju drugostepene presude iz kojeg je vidljivo da je drugostepeni sud utvrdio niz činjenica koje prvostepeni sud uopšte nije utvrđivao. Konačno, osnovan je i prigovor revidenata da je drugostepeni sud, protivno odredbama člana 229. stav 1. tač. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, navedeno činjenično stanje utvrdio ne samo ocjenom isprava, već i na osnovu vlastite ocjene iskaza tuženog, iskaza svjedoka, kao i nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke...“

...Otuđenje stvari u toku parnice je, u smislu citirane odredbe člana 61. stav 1. ZPP bez pravnog učinka na procesni položaj stranaka ali utiče da materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora. U slučaju da stranka u toku parnice otuđi stvar ili pravo o kojoj teče parnica, zadržava procesnu poziciju tužitelja ili tuženog u parnici ali takav položaj nije prepreka za razmatranje pitanja postojanja stvarne legitimacije parničnih stranaka. Otuđenjem prava o kojim teče parnica drugoj osobi tuženi gubi dotadašnju pasivnu stvarnu legitimaciju jer se član 61. ZPP odnosi na procesnopravne, a ne materijalnopravne učinke otuđenja stvari ili prava u toku parnice za koje je odlučno činjenično stanje u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

Kako iz izvedenih dokaza slijedi da je drugotužena otuđenjem stvari u toku parnice prestala biti njen suvlasnik, pravilno je drugostepeni sud odlučio o materijalnopravnom prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženu, pravilno primijenivši odredbu člana 59. stav 4. Zakona o stvarnim pravima. Tužitelj je deklatornim dijelom tužbenog zahtjeva, tražio utvrđenje vlasništva temeljem građenja na zemljištu tuženih, a kondemnatornim, trpljenje tuženih da se umjesto njih u zemljišnim knjigama uknjiži kao vlasnik zgrade sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu. Kako se samo vlasnik, odnosno suvlasnik zemljišta na kojem je savjesni graditelj izgradio objekat, može obavezati na trpljenje upisa vlasništva savjesnog graditelja, u smislu navedene odredbe materijalnog prava, a kako je drugotužena do zaključenja glavne rasprave otuđila nekretnine, na koji način je prestala biti suvlasnik na predmetnim nekretninama, iz navedenih razloga, i po shvatanju ovog suda, drugožena nije pasivno legitimisana za trpljenje upisa prva tužitelja u zemljišne i posjedovne knjige po osnovu građenja na tuđem zemljištu iz člana 59. stav 4. Zakona o stvarnim pravima niti se takav upis može izvršiti u zemljišnim knjigama, pa je pravilno odlučio drugostepeni sud kada je u odnosu na drugotuženu preinačio prvostepenu presudu i odbio zahtjev tužitelja kao neosnovan. Ovo tim više što je tužena u konkretnom slučaju svoj suvlasnički dio otuđila drugom suvlasniku, koji je kao tuženi obuhvaćen tužbom i učestvovao u parnici. Sama činjenica da se, u slučaju otuđenja stvari o kojoj teče parnica, ne mijenja procesni položaj stranke koja je otuđila stvar, istovremeno ne može predstavljati razlog da sud ne odluči o materijalnopravnom prigovoru nedostatka stvarne legitimacije i ne urede međusobni odnosi između parničnih stranaka pravilnom primjenom normi materijalnog prava...“

Ovaj sud cijeni da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za dopustivost revizije iz odredaba člana 237. st. 3. i 4. Zakona o parničnom postupku, budući da revidenti postavljaju pravno pitanje od kojeg zavisi ishod spora u ovoj pravnoj stvari, a o navedenom spornom pravnom pitanju postoji ranije zauzeto shvatanje revizijskog suda, te se postavlja pitanje podudarnosti odluke drugostepenog suda sa ovim shvatanjem.

....U tom smislu, revidenti osnovano ukazuju da se, u konkretnom slučaju, i jedan i drugi tužbeni zahtjev zasnivaju na istom životnom događaju - korištenju od strane tuženih, bez pravnog osnova, predmetnog stana koji je u vlasništvu tužitelja. Tužitelj i u jednoj i u drugoj parnici iznosi iste činjenice, te u obje parnice traži isplatu iznosa koji odgovaraju iznosima mjesečne zakupnine za predmetni stan. Period za koji se traži naknada u ovoj pravnoj stvari obuhvaćen je utuženim periodom u parnici koja je već pravomoćno okončana.

S obzirom na navedeno, u konkretnom slučaju, presuđenost je smetnja za vođenje parnice, jer je u sporu između istih stranka sa istim činjeničnim osnovom i sa istim predmetom tužbenog zahtjeva već donesena pravosnažna presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev. Navođenjem drugog pravnog osnova za tužbeni zahtjev koji se temelji na istom činjeničnom sklopu po kojem je o materijalno-pravnom odnosu istih stranaka već presuđeno, ne može se izmijeniti identitet tužbenog zahtjeva, te takav zahtjev ne može biti predmet ponovne parnice.

Za odluku o prigovoru presuđene stvari nije od značaja ni okolnost da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari, konačno opredijeljenim zahtjevom, potraživao isplatu većeg iznosa u odnosu na ranije vođenu parnicu. Utvrđenje da je neosnovano potraživanje manjeg iznosa, ukazuje da ne može biti osnovan ni veći iznos, pa se i u takvim okolnostima radi o presuđenoj stvari...

Dakle, u obje parnice je, pored identiteta stranaka, postojala i identična činjenična osnova, jer su se obje parnice zasnivale na činjeničnoj tvrdnji o postojanju izjave tužitelja kao trećeg žiranta od 18.1.2007. godine, koja je u ranijem postupku ocijenjena kao punovažan ugovor o jemstvu (kao prethodno pitanje), a u ovom postupku, odlukom o glavnoj stvari, kao ništava, zbog čega je u obje parnice drugačijom primjenom materijalnog prava (o kojoj je svaki sud obavezan da vodi računa po službenoj dužnosti) odlučeno o istom pravnom pitanju tj. postojanju uslova za punovažnost ugovora o jemstvu.

Načelo res iudicata zahtijeva da nijedna stranka nema pravo tražiti reviziju pravosnažne i obavezujuće presude samo u svrhu odobravanja ponovnog suđenja i donošenja nove odluke u predmetu.

Po shvatanju ovog suda, postupanjem nižestepenih sudova u ovoj parnici je dovedena u pitanje jedna od najbitnijih posljedica pravosnažnosti, a to je vezanost suda za donesenu pravosnažnu odluku, i narušen jedan od najvažnijih principa parničnog postupka, koji je istovremeno i temelj pravne sigurnosti, da se o istoj stvari među istim strankama može suditi samo jedanput (ne bis in idem). Kako je pobijanom presudom tužitelju data mogućnost da poništi učinke ranije pravosnažne presude, na način koji nije propisan zakonom, to je, po shvatanju ovog suda, povrijeđeno pravo revidenta na pošteno suđenje iz člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, kako to tumači i Evropski sud za ljudska prava u predmetu Brletić protiv Hrvatske (Presuda od 16. januara 2014. godine, zahtjev broj: 42009/10).

Potrebno je ovdje naglasiti i da je pravosnažna sudska odluka, bila ona zakonita ili ne, mjerodavna za pravne odnose stranaka koji su prije pravosnažnosti bili sporni (res iudicata facit ius inter partes) pa su se stranke dužne ponašati u skladu s njom. Sudske odluke se mogu pobijati samo vanrednim pravnim lijekovima i drugim pravnim sredstvima koja su strankama zakonom stavljena na raspolaganju...“

U procesnoj situaciji gdje je sam tuženi predložio provođenje dokaza vještačenjem na okolnost stepena invaliditeta tužitelja prema njegovim Tablicama, činjenica da je punomoćnik tužitelja podneskom prije glavne rasprave promijenio pravni osnov zahtjeva i tužbeni zahtjev smanjio, ne znači da je isti zloupotrijebio svoja procesna ovlaštenja.

Suprotno tome, upravo je tuženi, znajući za sadržaj nalaza i mišljenja vještaka, koji nije odgovarao njegovim navodima, datim već u odgovoru na tužbu i tokom postupka, te znajući da bi tužitelj mogao ostvariti veća prava od onih koja mu je priznao, postupio protivno odredbama o izvođenju dokaza sadržanim u odredbi člana 7. ZPP-a, te pokušao onemogućiti ostvarenje svrhe člana 156. ZPP-a prema kojem sud dostavlja strankama pismeni nalaz i mišljenje vještaka najkasnije osam dana prije ročišta za glavnu raspravu. Cilj ove odredbe je da se stranke, nakon upoznavanja sa rezultatima vještačenja, pripreme za raspravljanje o njima na ročištu za glavnu raspravu, pripreme eventualna pitanja za vještaka radi razjašnjenja i dopune nalaza i mišljenja. Nasuprot tome, tuženi upoznat sa mišljenjem vještaka o stepenu invaliditeta tužitelja od 25%, koje je suprotno njegovom mišljenju da je to 13%, odustaje od ovog dokaza.

Raspolaganje procesnim ovlaštenjima od strane tuženog na opisani način, po stavu ovog suda, vodilo bi njihovoj zloupotrebi. Uloga suda je da spriječi nedopuštena procesna ovlaštenja stranaka, što odgovara pravilima iz odredbe člana 10. stav 2. ZPP-a, prema kojoj je sud dužan da provede postupak bez odugovlačenja, sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Kako je drugostepeni sud zbog pogrešnog pravnog pristupa propustio da ocijeni ostale žalbene navode parničnih stranaka, koje se tiču potpunosti i pravilnosti utvrđenih činjenica u postupku, pravilne primjene materijalnog prava, te sporednih potraživanja, to nisu ispunjeni uslovi za preinaku drugostepene presude, zbog čega je ovaj sud primjenom odredbe iz člana 250. stav 2. ZPP-a usvojio reviziju i ukinuo drugostepenu presudu u odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje, te u tom dijelu predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje...“

Prema pravilima procesnog prava postupanje drugostepenog suda po žalbi tuženog protiv presude kojom je usvojen primarni tužbeni zahtjev je takav da ovu žalbu treba tretirati kao žalbu protiv cijele presude, tako da drugostepeni sud treba da ispita pobijanu presudu u cijelosti - kako u odnosu na dosuđujući glavni zahtjev, tako i eventualni zahtjev - u odnosu na koji parnica prestaje teći tek pravomoćnošću presude.

Stoga, opredjeljujući se na uvažavanje žalbe tuženih i umješača samo u pogledu odluke o primarnom tužbenom zahtjevu, na način da ovaj preinačava i isti odbija, propuštajući pri tome da odluči o podrednom tužbenom zahtjevu, što je bila procesno pravna obaveza drugostepenog suda, kao posljedica odbijanja primarnog tužbenog zahtjeva, u smislu izloženih pravila eventualne objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva, sadržanim u odredbama člana 55. stav (4) i (5) ZPP-a, time je drugostepeni sud povrijedio odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a, te da, saglasno odredbi člana 191. stav (3) izreka presude ne sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude...“

Sudski rok nije rok prekluzivne naravi, čijim bi propuštanjem stranka definitivno izgubila pravo na izvođenje procesne radnje izvođenja dokaza vještačenjem, nego on ima za svrhu jačanje procesne discipline stranaka, te afirmaciju načela ekonomičnosti. Odredbom člana 323. stav 1. ZPP propisano je da se rok koji sud odredi izuzetno može produžiti na prijedlog zainteresovane osobe ako za to postoje opravdani razlozi, a stavom 3. da se prijedlog za produženje roka mora podnijeti prije proteka roka čije se produženje traži. Ustrajavanje tuženog na tome, da je tužitelj prije uplate predujma po isteku datog roka, trebao prvo tražiti njegovo produženje, pa tek onda izvršiti uplatu, u konkretnom slučaju bi predstavljalo pretjeran formalizam, što nije nužno, obzirom da je radnja predujma troškova vještačenja izvršena po proteku tog roka, a takva uplata nije izvršena na uštrb načela ekonomičnosti. Suprotna primjena odrede člana 385. ZPP, u okolnostima konkretnog slučaja bila bi objektivno nerazumna, mehanička i arbitrarna, te bi ugrozila pravičnost postupka i pristup tužitelja sudu, a što bi bilo suprotno i samoj odredbi iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o osnovnim ljudskim pravima i slobodama

S druge strane, u takvim okolnostima tuženom nije otežana mogućnost odbrane, zato što je zahtjev tužitelja za naknadu štete već predmet raspravljanja od početka parnice koja teče već dvije godine, niti je narušen princip efikasnosti postupka, niti pravo tuženog na pravično suđenje i pristup sudu, nego je ovakvim pravim shvaćanjem od strane nižestepenih sudova upravo postignuta ravnoteža između stabilnosti i fleksibilnosti u primjeni pravila iz člana 385. ZPP, uz izbjegavanje pretjeranog formalizma.“

Naime, jedan bračni drug može raspolagati sa suvlasničkim udjelom drugog bračnog druga uz njegovu suglasnost, pri čemu takva suglasnost može biti data izričito, prećutno, konkludentnim radnjama, odnosno slijedom utvrđene činjenice da se bračni drug nije protivio takvom raspolaganju.

Kod raspolaganja bračnom stečevinom valjanost pravnog posla u svakom konkretnom slučaju se mora procjenjivati zavisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih učesnika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji nije bio ugovorna strana. Utvrđivanje savjesnosti prilikom zaključenja ugovora o poklonu ne može se razmatrati samo sa stanovišta savjesnosti drugotuženog, već i same tužiteljice. U tom pravcu Vrhovni sud Federacije BiH se izjasnio npr. u odluci broj 49 0 P 028044 16 Rev od 31.01.2019. godine.

Svoju odluku drugostepeni sud je zasnovao isključivo na pravnom stavu da prvotuženi prilikom zaključenja predmetnog ugovora o poklonu nije imao pismenu suglasnost tužiteljice, ne razmatrajući postojanje eventualne usmene saglasnosti tužiteljice, na kojoj tvrdnji je drugotuženi zasnivao svoju odbranu u postupku i što je bilo predmet dokazivanja, niti na razmatranju da li je drugotuženi postupao u dobroj vjeri i sa povjerenjem u zemljišnu knjigu, uslijed čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno...“

Naime, pravni stav izražen u pobijanoj presudi drugostepenog suda u Novom Travniku (kamate teku do konačne isplate) je različit od pravnog stava izraženog u presudi Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 015719 08 Gž od 15.01.2009. godine, a ista je bila predmet preispitivanja od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, i donijeta je Odluka broj AP-847/09 od 08.04.2012. godine, kojom je, između ostalog, za potraživanja koja predstavljaju unutrašnji dug, odbijena apelacija u dijelu u kojem je odlučeno o datumu prestanka prava na obračun kamata.

Članom 277. stav 1. ZOO je propisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.

Prije svega, valja reći da dosuđeni novčani iznos predstavlja unutrašnji dug u smislu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH, pa stoga je lex specialis za ocjenu o datumu prestanka prava na obračun zatezne kamate, odnosno do kada teku zatezne kamate (član 6. stav 2.). Ovaj zakon je stupio na pravnu snagu 28.11.2004. godine.

Naime, u okolnostima predmetnog slučaja, novčana potraživanja koja su dosuđena tužitelju (bliže navedeno u prvom stavu izreke prvostepene presude) ulaze u period propisan odredbom člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH, a kako članom 6. stav 2. istog zakona je propisano: „Kamata za opće obaveze iz člana 4. zakona, za period od stupanja na snagu osnovnog zakona do konačne isplate, otpisuju se“ - to znači da zatezne kamate prestaju teći 28.11.2004. godine, kao dana kada je stupio na snagu ovaj zakon.

S obzirom da je drugostepeni sud odluku o završetku toka zatezne kamate donio suprotno navedenim odredbama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH, kao posebnom propisu, to je reviziju tužene valjalo usvojiti temeljem odredbe člana 250. stav 1. ZPP i obje nižestepene presude preinačiti, te odlučiti kao stavu prvom izreke ove presude...“

Zaposlenje tužiteljice kod drugog poslodavca u vrijeme dok je bila na snazi odluka o otkazu ugovora o radu sve do donošenja presude drugostepenog suda (22.11.2011. - 17.11.2018. godine) nije moglo dovesti do prekida ugovora o radu kod tuženog jer je ugovor o radu prestao već otkazom od 22.11.2011. godine.

Nakon što je ugovor o radu otkazan tužiteljica je, dok je trajao postupak za poništenje otkaza, imala pravo da zasnuje radni odnos kod drugog poslodavca. Nakon pravosnažnosti odluke o nezakonitosti otkaza tužiteljica ima pravo da bira da li će tražiti vraćanje na rad kod ranijeg poslodavca ili će ostati na radu kod novog poslodavca, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu plaća za vrijeme dok nije radila zbog nezakonitog otkaza...“

Rješenje o suspenziji se zasnivalo na razlogu pokretanja krivičnog postupka protiv tužiteljice, pa je tumačenje ZKP u vezi sa pitanjem kada se pokreće krivični postupak, u ovoj parnici sporan, jer ZKP ne sadrži jasnu odredbu o tom pitanju, ali zato određuje da kada pokretanje krivičnog postupka ima za posljedicu ograničenje nekih prava, te posljedice nastupaju potvrđivanjem optužnice ( čl. 19 ZKP).

Ograničavanje nekih prava u vezi pokretanja i vođenja krivičnog postupka mogu biti propisani i drugim zakonima, kao što je čl. 59 st.1.b) Zakona o državnoj službi FBiH i dr., koji propisuje preventivnu suspenziju kada je državni službenik u pritvoru, ali Zakon o radu, koji se primjenjuje na radno-pravni odnos tužiteljice i tuženog, kao i Pravilnik o radu tužene, takvu odredbu ne sadrže, već se samo čl. 106 st.1. Pravilnika o radu, suspenzija propisuje u slučaju pokretanja krivičnog postupka i traje do okončanja istog.

Istraga jeste faza krivičnog postupka, ali kako ZKP ne propisuje da se tom fazom postupka pokreće krivični postupak, kod činjenice da je tužiteljica izašla iz pritvora, čekala tužilačku odluku preko godinu dana, cijeneći standarde zaštite prava i sloboda čovjeka, kao i pretpostavku nevinosti (čl. 3.st.1 ZKP), pobijanje rješenja o suspenziji ne može biti uslov za odlučivanje o njenom novom zahtjevu za povratak na rad, jer je u postupku dokazala da protiv nje nije pokrenut nikakav krivični postupak, odnosno da nije podignuta i potvrđena optužnica za neko krivično djelo, niti se vodi u kaznenoj evidenciji osuđenih lica.

Stoga je o zahtjevu za povratak na rad od 18.05.2021.godine tužena trebala odlučiti kao o novom zahtjevu za zaštitu prava radnika, iz čl. 114 Pravilnika o radu tužene, sve na osnovu novih činjenica o njenom statusu, kao i pravilnom tumačenju odredbe čl. 106 st.1. Pravilnika o radu, u vezi čl. 19 ZKP...“

Odredbom člana 114. stav 1. Zakona o radu propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravom odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava, dok je stavom 2. istog člana propisano da ako poslodavac u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješenju spora iz člana 116. stav 1. ovog zakona ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred nadležnim sudom.

Kada poslodavac nije u zakonom propisanom roku od 30 dana odlučio o zahtjevu za zaštitu prava, niti su radnici u propisanom roku u daljih 90 dana ustali tužbom, pa poslodavac naknado odluči o zahtjevu za zaštitu prava (prigovoru radnika), radnik nije prekludiran u svom pravu da protiv te odluke u propisanom roku podnese tužbu (90 dana).

Budući da tužitelji zbog navedenih razloga nisu izgubili pravo na sudsku zaštitu, drugostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo iz člana 114. stav 2. Zakona o radu kada je ukinuo prvostepenu presudu u pobijanom dijelu i odbacio tužbu kao neblagovremenu, jer je navedenom odlukom tužiteljima onemogućeno pravo na pristup sudu i pravično suđenje (čl. 6. stav. 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama)..“

Ovaj sud cijeni da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za dopustivost revizije iz odredbe člana 237. st. 3. i 4. ZPP, budući da revidenti postavljaju pravno pitanje od kojeg zavisi ishod spora u ovoj pravnoj stvari, a o navedenom spornom pravnom pitanju Vrhovni sud FBiH nije konačno izrazio svoje shvatanje.

S obzirom na navedeno, ovaj revizijski sud je dopustio razmatranje revizije ocjenivši da je odlučivanje o istoj od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima i da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Osnovano tužitelji ukazuju u reviziji da su se predmetnim sporazumom odrekli potraživanja, koja se odnose na razliku plaća za period od 2009. - 2012. godine, ali da postoji obaveza prema Sporazumu od 28.11.2013. godine da im tužena isplati regres i topli obrok za period od 2009. -2012. godine. Sporazum je zaključen između Općine Stari Grad Sarajevo i Samostalnog sindikata državnih službenika i namještenika u organima uprave sudske vlasti u FBiH, nakon prethodno potpisane izjave tužitelja da se slažu sa takvim sporazumom.

Nižestepeni sudovi su zaključili da, pošto je Sporazum raskinut 20.08.2014. godine, a da prema odluci Ustavnog suda Federacije BiH ne postoji obaveza tužene za isplatu traženih iznosa tužiteljima, njihov zahtjev nije osnovan.

Naprotiv, prema odluci Ustavnog suda FBiH primjena KU nije obavezna od strane poslodavca, što znači da samim tim nije i isključena. Osim toga, prema Zaključku tužene od 30.10.2014. godine, zadužen je Općinski načelnik da putem Službe za finansije iz budžeta 2014. godine izvrši obračun i isplatu toplog obroka i regresa za oktobar 2014. i sve dok je navedeni sporazum na snazi.

Samim tim je prihvaćena od strane poslodavca - tužene isplata dužnih iznosa tužiteljima bez obzira što primjena KU, prema odluci Ustavnog suda FBiH, nije obavezna.

Iz stanja spisa slijedi da je tužitelj protiv Rješenja o razrješenju Sekretara Općinskog vijeća općine Bužim od 28.03.2019. godine podnio tužbu u upravnom sporu, koju je Kantonalni sud u Bihaću odbacio kao nedopuštenu sa obrazloženjem da pobijani predmetni akt nije upravni akt, da se radi o radnom sporu, pa da upravni spor ne može voditi protiv akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana pred nadležnim općinskim sudom.

Imajući u vidu da je pobijano drugostepeno rješenje doneseno temeljem čl. 14. a) Zakona o dopunama Zakona o državnoj službi Unsko-sanskog kantona („Sl. glasnik USK br. 16/2017) a koji je objavljivanjem presude Ustavnog suda FBiH broj U-58/17 od 23.10.2017. godine prestao da važi, a zatim u Službenom glasniku USK da je objavljen Zakon o prestanku važenja Zakona o dopunama Zakona o državnoj službi USK koji je stupio na snagu narednog dana od dana objavljivanja tj. 20.07.2019. godine, to drugostepeni sud nije mogao tužbu odbaciti na osnovu propisa koji je prestao da važi i prije podnošenja predmetne tužbe (29.10.2019. godine).

Kako je drugostepeni sud zanemario važenje naprijed navedenih zakona, kao i odluku Ustavnog suda FBiH nalazeći da se u smislu člana 14.a) Zakona o dopunama Zakona o državnoj službi ne radi o radnom već o upravnom sporu, po ocjeni ovoga suda, radi se o radnom sporu u kojem je sudska zaštita osigurana u redovnom sudskom postupku.

Navedenom odredbom nije definisan opis poslova po grupama složenosti, već je propisano da se konkretna razrada poslova u okviru navedenih grupa utvrđuje Pravilnikom o radu, ali ne nepovoljnije od koeficijenata utvrđenih ovim ugovorom. Za III grupu poslova utvrđen je minimalan koeficijent od 1,70 i za tu grupu poslova potreban je IV stepen školske spreme.

Pravilnici tužene prema kojima je isplaćivana plaća tužiteljici nisu usklađeni sa navedenom odredbom GKU. Da bi se odredbe GKU u konkretnom slučaju mogle pravilno primijeniti, potrebno je utvrditi u koju grupu složenosti spadaju poslovi koje je obavljala tužiteljica kod tužene.

U ugovoru o radu od 6.9.2010. godine nije određeno u koju grupu poslova spadaju poslovi koje obavlja tužiteljica, ali je članom 3. ugovora određeno opisno koje poslove će tužiteljica obavljati u službi računovodstva, u svojstvu saradnika za knjigovodstvo - bilans. Pravilnikom tužene o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji poslova od maja 2010. godine su pod tačkom 9.2.1.2. propisane odgovornosti saradnika za knjigovodstvo - bilans i stalna sredstva, zatim koja znanja i vještine su potrebne za obavljanje tih poslova, kao i stepen obrazovanja za te poslove i radno iskustvo. Opisane odgovornosti odgovaraju opisanim poslovima iz ugovora o radu za tužiteljicu, a od potrebnog obrazovanja tužiteljica ispunjava uslov jer ima srednju stručnu spremu.

Kod takvih činjenice, revizijski sud nalazi da je tužiteljica dokazala da poslovi koje obavlja spadaju u III grupu poslova po GKU, zbog čega je pravilno prvostepeni sud utvrdio visinu plaće po GKU, dakle i osnovicu, i najnižu plaću, te koeficijent, pa je takav obračun pravilan i prvostepenom presudom pravilno dosuđena razlika plaće tužiteljici.

Poslodavac ne može zaposleniku odrediti manju plaću od najniže plaće, pa se u reviziji osnovano ukazuje da je pravni stav izražen odluci drugostepenog suda suprotan pravnom standardu pogodnosti kao kriteriju pri primjeni izvora prava. Pogrešnim pravnim stavom u primjeni pravila o teretu dokazivanja, drugostepeni sud je onemogućio tužiteljicu da ostvari zagarantovani minimum prava - potraživani novčani iznos razlike plaća i doprinosa.

Odluka u predmetnom sporu važna je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer se radi o minimumu prava zagarantovanih kolektivnim ugovorom, radi se o pravilu tereta dokazivanja, o čemu je revizijski sud zauzeo stav u svojim odlukama, a odluka drugostepenog suda je zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjima.

s tim da se poslanički rokovi imaju računati počev od dana objavljivanja ove presude u „Službenim novinama Federacije BiH (u poslednjem dijelu je izvršena ispravka) i s tim u vezi da li se pravilnim može prihvatiti pravni stav nižestepenih sudova u vezi postojanja obaveze tužitelja da se u smislu člana 114. ZR za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa prethodno, prije podnošenja tužbe sudu, obrate tuženoj.

Iz navedenih razloga, nižestepeni sudovi smatraju da je postojala obaveza tužitelja da se u skladu sa odredbom čl. 114. stav 1. Zakona o radu obrate poslodavcu sa zahtjevom za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa, što je preduslov za dopuštenost tužbe, pa kako to nisu učinili, tužba je u tom dijelu nedopuštena i kao takva je, primjenom odredbe čl. 67. ZPP, odbačena.

Takvo shvatanje nižestepenih sudova nije zasnovano na zakonu.

U odnosu na ustavno pitanje koje se odnosi na djelovanje Odluka Ustavnog suda Federacije BiH kojim je utvrđeno da je zakon ili propis ili pojedina odredba zakona ili propisa suprotna, odnosno u nesaglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije BiH se u svojoj Presudi broj: U- 20/22 od 27.06.2022. godine izjasnio da se u odnosu na postupke koji su u toku pred redovnim sudovima u bilo kojoj fazi sudskog postupka, od dana objave, imaju primijeniti na način da se takav propis, zakon ili pojedina odredba ne primjenjuju u redovnosudskim postupcima, odnosno odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ima retroaktivno dejstvo na sudske postupke koji su u toku (član 40. st. 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine).

Primijenjeno na konkretan slučaj, neovisno u kojoj fazi postupka je donesena Presuda (Presuda Ustavnog suda Federacije BiH U-29/15 je donesena 17.02.2016. godine tj. prije podnošenja tužbe sudu), kako to proizilazi iz decidnog obrazloženja naprijed pomenute Presude, ova se ima primijeniti retroaktivno na sve situacije koje su proizašle iz takvih pravnih odnosa, pa i iz konkretne. Naime, u situaciji kada je utvrđeno da Zakon o radu iz 2015. godine nije donesen u pravilnoj proceduri, to se u konkretnom slučaju od strane nižestepenih sudova, trebao primjeni raniji Zakon o radu po kome tužitelj nije imao obavezu da se za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa prethodno obrati tuženoj, zbog čega nižestepena rješenja nisu zasnovana na zakonu.

Valja reći i to da je u odluci ovog suda broj: 28 0 Rs 059848 21 Rev od 31.01.2022. godine izražen pravni stav da „U slučaju kada poslodavac u odluci o otkazu ugovora o radu pogrešno pouči zaposlenika navodeći „da protiv navedenog rješenja može u zakonskom roku pokrenuti spor pred nadležnim Općinskim sudom ...“, i na taj način ga direktno uputi na sud, to kod takvog stanja stvari, prvostepeni sud je tužbu tužitelja trebao shvatiti kao prigovor u smislu Zakona o radu i uz odgovarajući dopis dostaviti tuženoj na izjašnjenje. Zbog toga nije bilo mjesta odbacivanju tužbe, pa su donošenjem takve odluke nižestepeni sudovi onemogućili tužitelja u pristupu sudu i pravičnom suđenju, na koji način je došlo do povrede člana 6. st. 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.

Članom 55. stav 1. Zakona o PIO/2018 propisano da osiguranik kome se na osnovu promijenjene radne sposobnosti obezbjeđuje pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto, odnosno pravo na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju ima pravo na: a) naknadu plaće od dana nastanka invalidnosti do dana rasporeda na drugo radno mjesto, odnosno do upućivanja na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, kao i od dana završene prekvalifikacije ili dokvalifikacije do rasporeda na drugo radno mjesto (u daljnjem tekstu: naknada zbog čekanja), b) naknadu plaće za vrijeme prekvalifikacije ili dokvalifikacije (u daljnjem tekstu: naknada za vrijeme prekvalifikacije ili dokvalifikacije) i c) naknadu plaće zbog manje plaće na drugom radnom mjestu (u daljnjem tekstu: naknada zbog manje plaće), pod uslovom da je promijenjena radna sposobnost nastala po osnovu povrede na radu ili profesionalne bolesti.

Članom 140. stav 4. Zakona o PIO/2018 propisano da se pravo na penziju i naknadu plaće zbog manje plaće na drugom radnom mjestu, ostvareno po propisima koji su važili prije stupanja na snagu ovog zakona, neće ponovo određivati po odredbama ovog zakona, osim u slučajevima određenim ovim zakonom - a upravo ovim zakonom - to pravo je određeno samo pod uslovom člana 55. stav 1. tačka c. (tužitelj ne ispunjava ovaj propisani uslov).

Članom 6. stav 2. Zakona o PIO/2018 propisano da stečena prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja mogu prestati u slučajevima utvrđenim zakonom - a upravo zakonom - i to Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o PIO (Sl. novine FBiH broj 55/12 - na snazi od 28.06.2012) propisano je brisanje člana 79. stav 2., a što faktički znači prestanak prava radnika na tekuću valorizaciju naknade plaće.

Od dana stupanja na pravnu snagu novog Zakona o PIO/2018 (tj. od 01.03.2018. godine), pa nadalje, usklađivanje naknade plaća obuhvata samo radnike kod kojih je II kategorija invalidnosti nastala po osnovu povrede na radu ili profesionalne bolesti (član 104. stav 4. u vezi sa članom 55. stav 1. tačka c. istog zakona).

Kod nespornih činjenica da je kod tužitelja invalidnosti II kategorije uzrokovana bolešću to valorizirana naknada plaće nema pravni osnov ni po jednoj od varijanti obračuna u nalazu i mišljenju vještaka, pa je neutemeljen izraženi stav u pobijanoj presudi o stečenim pravima tužitelja.

U naprijed citiranim zakonskim odredbama dolazi do izražaja stav zakonodavca da u slučaju invalidnosti II kategorije koja je uzrokovana bolešću (kod tužitelja slučaj) ili povredom na radu koja nije u vezi sa radom, odnosno obavljanjem poslova, osiguranik nema pravo na naknadu plaće zbog manje plaće na drugom radnom mjestu, a time niti pravo na valorizaciju naknade plaće...“

Drugostepeni sud je odbio ovaj tužbeni zahtjev jer tužitelj nije dokazao da je koristio godišnji odmor u 2014. godini.

...Iz naprijed navedenih odredaba Zakona o radu proizilazi da je tužitelj, da bi ostvario pravo na naknadu za godišnji odmor, bio dužan samo da dokaže da je u određenom periodu bio zaposlen kod tuženog, odnosno da je ostvario pravo na godišnji odmor jer se radi o pravu kojeg se tužitelj, kao zaposlenik, nije mogao odreći, niti mu se isto moglo uskratiti, te koje je on ostvario na osnovu zakona u svakoj kalendarskoj godini u kojoj je zaposlen. Nakon toga je na tuženom teret dokaza da dokaže da tužitelj nije koristio godišnji odmor (zbog bolovanja, suspenzije, neplaćenog odsustva i slično)...“

Ocjenom izvedenih dokaza nižestepeni sudovi su utvrdili da je tuženi zaključeno sa 18.08.2021. godine bio zaposlenik tužitelja obavljajući poslove direktora filijale u Goraždu, da je imao dozvoljenu mogućnost da koristi pretplatnički broj tužitelja u odobrenom mjesečnom iznosu do 50,00 KM, da je tuženi prekoračio dopušteni mjesečni iznos od 50,00 KM, da je stvorio obavezu za tužitelja u iznosu od 2.593,91 KM i da je taj iznos tužitelj platio BH Telecomu, da je tuženom u aprilu 2016. godine započela obustava na plati, da je tuženi putem e-maila od 01.02.2017. godine obratio se direktoru tužitelja da mu se do daljnjeg obustavi odbijanje od plate radi regulisanja troškova liječenja, da je udovoljeno zahtjevu tuženog i ponovo je počela obustava od plate počev od 20.04.2021. godine i da je to trajalo zaključeno sa augustom 2021. godine jer mu je po rješenju tuženog prestao radni odnos 18.08.2021. godine zbog odlaska u starosnu penziju.

Iz obrazloženja presude prvostepenog suda može se zaključiti da je prihvatio kao osnovan istaknuti materijalno pravni prigovor zastarjelosti potraživanja rukovodeći se time da je tužitelj dio računa broj 08/2014 platio BH Telecomu 05.10.2015. godine, pa uzimajući u obzir da je tužba podnijeta 13.11.2023. godine ocijenio je da je potraživanje tužitelja zastarjelo jer je istekao subjektivni zastarni rok od 3 godine (član 376. stav 1. ZOO). Ovakav pristup u raspravljanju i odlučivanju o osnovanosti istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja je pogrešan u pogledu utvrđenja od kada je počeo da teče zastarni rok od 3 godine jer se tuženom putem platne liste počev od aprila 2016. godine počeo odbijati iznos od 50,00 KM mjesečno u korist tužitelja koji je time nadoknađivao štetu koju je tužitelju prouzrokovao prekoračenjem odobrenog mjesečnog iznosa od 50,00 KM za korištenje pretplatničkog broja tužitelja. Prvostepeni sud je uzeo u obzir i obustave koje su vršene na plati tuženog zaljučno sa decembrom 2016. godine, pa je i na osnovu toga zaključio da je do podnošenja tužbe istekao subjektivni zastarni rok od 3 godine.

Drugostepeni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da je zastarjelost potraživanja počela da teče od 06.05.2015. godine i da je do podnošenja tužbe potraživanje zastarjelo, ali nije prihvatio razloge prvostepenog suda da je obustavom od plate došlo do prekida zastarjelosti (član 387. stav 1. ZOO) rukovodeći se pri tome datim razlozima na strani 4 presude i da je do podnošenja tužbe istekao zastarni rok od 5 godina.

Ovaj sud smatra da se kao početak tečenja zastarnog roka od 3 godine treba uzeti august 2021. godine kada je tuženom izvršena obustava posljednjeg iznosa plate jer je u toku augusta 2021. godine prestao radni odnos zbog odlaska u starosnu penziju. Izvršenim obustavama od plate počev od aprila 2016. godine i zaključno sa augustom 2021. godine, došlo je do prekida zastarjelosti shodno odredbi člana 387. stav 2. ZOO kojim je propisano da se priznanje duga može učiniti i davanjem otplate. Od augusta 2021. godine do podnošenja tužbe 13.11.2023. godine nije istekao zastarni rok od 3 godine zbog čega su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava odbili tužbeni zahtjev. Tuženom je 01.02.2017. godine po njegovom zahtjevu odobrena obustava odbijanjem plate za određeno vrijeme kako bi mogao izmiriti dospjele obaveze liječenja, ali je ponovo počela obustava plate počev od 20.04.2021. godine i trajala je zaključno sa augustom 2021. godine, na osnovu čega se može zaključiti da je tuženi saglasan sa time da se obustavom mjesečnog iznosa od 50,00 KM od plate naknadi prouzrokovana šteta tužitelju. Nižestepeni sudovi su pogrešno računali kao početak zastarnog roka 06.10.2015. godine jer se taj rok mogao uzeti u obzir samo u slučaju da tuženom nije umanjivana plata za mjesečni iznos od 50,00 KM.

Zbog pogrešnog pristupa u raspravljanju i rješavanju istaknutog prigovora zastarjelosti potraživanja prvostepeni sud nije cijenio osnovni, dopunski i usmeni nalaz vještaka ekonomske struke na glavnoj raspravi pa je i drugostepeni sud preuzeo ovu povredu, zbog čega je valjalo pobijanu presudu ukinuti shodno odredbi člana 250. stav 2. ZPP i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj nije aktivno legitimisana osoba za postavljeni tužbeni zahtjev niti je tuženi pasivno legitimisana osoba, pa je u nedostatku stvarne legitimacije kao ustanove materijalnog prava pobijana presuda pravilno odbila ovaj tužbeni zahtjev.

Revizijski sud je dozvolio vanrednu reviziju da bi kroz ocjenu osnovanosti zauzeo pravni stav o pravu na naknadu toplog obroka. Pravni stav glasi da tužitelju koji je bio na bolovanju zbog povreda koje je zadobio u saobraćajnoj nezgodi koje je prouzrokovao osiguranik društva, ne pripada pravo na naknadu toplog obroka jer to nije priznato Zakonom o obaveznom osiguranju u saobraćaju.

Shodno odredbama člana 11. ZMRRS, tuženi su, da bi ostvarili pretpostavke za dopuštenost štrajka, pokrenuli postupak mirenja i tražili imenovanje miritelja sa federalne liste miritelja, jer su ranije od strane tužitelja obaviješteni da kantonalna lista nije formirana. U odgovoru na prijedlog za mirno rješavanje kolektivnog radnog spora tužitelj dopisom od 02.07.2024. godine obavještava tužene da ne postoje uslovi za pokretanje procedure za formiranje mirovnog vijeća i doslovno navodi „Smatramo kako u ovom trenutku ne postoje uvjeti za pokretanje štrajka niti za pokretanje procedure za formiranje Mirovnog vijeća sukladno važećem Zakonu o mirnom rješavanju radnih sporova i Zakona o štrajku, zbog toga što Vlada HNŽ/K ispunjava obaveze iz važećeg Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog odgoja i obrazovanja u HNŽ/K.“

Iz ovakvog postupanja tužitelja logički se nameće zaključak da tužitelj nije prihvatio postupak mirenja, pa iako zakonom to nije izričito propisano u ovakvoj situaciji moralo bi se smatrati da je postupak mirenja okončan i to neuspješno i da je ispunjen uslov iz člana 6. Zakona o štrajku u pogledu obaveze provođenja postupka mirenja.

Svako drugačije tumačenje odredbi ZMRRS predstavljalo bi za tužene uskraćivanje slobode organizovanja - prava na štrajk koje je zagarantovano Ustavom BIH, Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i nizom međunarodnih dokumenata (čl. 6. Europske socijalne povelje iz 1961. godine, član 8. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966. godine, Konvencija 87 i 98 Međunarodne organizacije rada).

Pravo na slobodu udruživanja i okupljanja iz kojeg se izvodi pravo na organizovanje štrajka predstavlja jedno od osnovnih sredstava putem kojeg radnici i njihove organizacije mogu promovirati i braniti svoje ekonomske i socijalne interese, a države članice obavezne su osigurati pravo na štrajk koje se ostvaruje prema zakonima svake zemlje.

U okolnostima konkretnog slučaja posebno treba imati u vidu da je jedna od strana u kolektivnom radnom sporu nadležno ministarstvo, koje djeluje u sastavu Vlade HNK koja je izvršna vlast tužitelja, a upravo su nadležni organi kantona prema odredbi člana 10. ZMRRS bili dužni donijeti propise o formiranju mirovnog vijeća za područje kantona. Propuštajući da postupi po zakonskoj obavezi donošenja propisa o formiranju mirovnog vijeća i neformirajući kantonalnu listu miritelja, a odbijajući sam postupak mirenja u konkretnom slučaju nadležno ministarstvo tužitelja je faktički onemogućilo tužene na organizovanje zakonitog štrajka i uskratilo im jedno od osnovnih ljudskih prava.

Zbog toga se osnovano revizijom ukazuje da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da su tuženi odgovorni za neprovođenje postupka mirenja jer se nisu obratili Federalnom ministarstvu da postavi miritelja sa federalne liste. Čak i slučaju kada bi se prihvatilo da je tužitelj prihvatio prijedlog za mirenje, u okolnostima konkretnog slučaja, nadležno ministarstvo, ukoliko je smatralo da ne može postaviti miritelja sa federalne liste moralo je ili predmet uputiti nadležnom Federalnom ministarstvu ili o tome obavijestiti tužene i uputiti ih na federalno ministarstvo, što je u konkretnom slučaju izostalo.

Odredbom člana 4. Zakona o štrajku, između ostalog je propisano da je organizator štrajka o vremenu i mjestu održavanja štrajka obavijestiti nadležno ministarstvu unutrašnjih poslova. Prema stajalištu ovog suda ova obaveza je ispunjena u slučaju kada je ministarstvo unutrašnjih poslova obavješteno da će se štrajk održavati u svim osnovnim i srednjim škola u HNK koje izvode nastavu na bosanskom odnosno hrvatskom programu bez pojedinačnog navođenja lokacija tih škola. Ovo iz razloga jer nadležno ministarstvo, nakon prijema obavijesti, od tuženih nije tražilo bilo kakvo pojašnjenje o lokacijama na kojima će se štrajk održati što znači da je ovom ministarstvu obavijest tuženih iz člana 4. Zakona o štrajku bila jasna i određena.

Prednje iz razloga pokretanja i vođenja postupaka, što od strane GP Tehnika Lukavac za iseljenje iz stana (više lica), što proizilazi iz obrazloženja presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 007006 11 U od 05.10.2012. godine, a posebno iz razloga dugogodišnjeg vođenja upravnog postupka od strane prvotužitelja radi brisanja predmetnog stana iz evidencije napuštenih stanova i uvođenja u posjed, u kome je ovaj u konačnici i uspio.

Zbog toga, po shvatanju ovog revizijskog suda, vođenje još jednog postupka - za utvrđenje da su tužitelji stekli svojstvo nosioca stanarskog prava do 06. decembra 2000. godine, bilo bi vremenski neizvedivo, a i predstavljalo bi prekomjerni teret za tužitelje. Sem toga, na taj način bi došlo do povrede prava tužitelja na imovinu, za koja su ovi imali „legitimno očekivanje“ da će je realizovati, a koja im je zagarantovana članom 1. uz Protokol 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama. Također, bitna činjenica je da traženom pravu tužitelja, nije bio suprotstavljen bilo čiji drugi pojedinačni interes (tužitelji stanuju u predmetnom stanu, a bivši nosilac stanarskog prava je umro), pa ovaj sud smatra da nije ostvaren opšti javni interes tranzicije stanarskog prava u privatno vlasništvo, a s druge strane, tužiteljima bi bio nametnut prekomjeran teret koji bi poremetio ravnotežu koja se mora postići između zaštite prava na imovinu i zahtjeva opšteg interesa...“

Naime, iz Zapisnika o toku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama od 15.03.2002. godine, proizilazi da je u tom postupku utvrđeno da je parcela označena kao k.č. broj 520 iz Pl. broj 275 u suvlasništvu sa pravom raspolaganja Općine Jablanica sa dijelom od 576/896, a tužitelja sa dijelom od 320/896, što je potvrđeno i rješenjem Komisije za izlaganje podataka o nekretninama od 15.03.2002. godine. Navedeni zapisnik i rješenje tužitelj je lično primio i na iste nije imao primjedbi, pa iz navedenog proizilazi da je znao za postojanje prava tužene i time nije bio savjestan posjednik dijela parcele koju traži u ovom postupku

Po ocjeni ovog suda pogrešan je stav drugostepenog suda da je tužitelj savjestan posjednik jer tuženi nije tražio razvrgnuće suvlasničke zajednice, kada je tužitelj imao saznanja da sporna parcela nije njegova već da je u vlasništvu tužene“...

Navedeni zakoni su važili u vrijeme izvršene kupoprodaje i ulaska tužitelja u posjed spornog zemljišta (1991. godine), odnosno istekom vremena potrebnog za održaj ( 2011. godine), koji se zakoni našli primijenu u ovoj parnici osnovom odredbe člana 359. stav 1. i 2. Zakon o stvarnim pravima u F BiH.

S tim u vezi valja reći da su tužitelji pravo vlasništva predmetne parcele stekli dosjelošću, daleko prije provođenja postupka eksproprijacije (koje je također originarno sticanje), pa pošto se radi o sticanju po zakonu, ispunjavanjem uslova za sticanje vlasništva dosjelošću, po zakonu je prestalo pravo vlasništva tuženog koji je upisan u zemljišnu knjigu. Po stavu ovog suda, tužitelji su imali opravdan pravni interes za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari iz razloga što im je eksproprisana nekretnina, bez njihovog učešća u postupku eksproprijacije, za koju je naknada u visini iznosa od 66.000,00 KM, isplaćena tuženom. Pored toga, eventualno usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja neće dovesti u pitanje činjenicu da je predmetna nekretnina eksproprisana.

U okolnostima konkretnog slučaja, tužba u ovoj pravnoj stvari je usmjerena samo prema upisanom vlasniku, onom koji je to bio u momentu zaključenja glavne rasprave, pa je činjenica što je u međuvremenu proveden postupak eksproprijacije, bez uticaja na pasivnu legitimaciju tuženog fizičkog lica.

Prema odredbi člana 338. stav 1. ZSP ako posebnim zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva. Prema odredbi člana 3. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH imovina i prava preduzeća, registrovana kao takva, koja su predmet privatizacije prema Okvirnom zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“, broj 14/98 i 14/00) i važećih propisa donesenih na osnovu njega, izuzimaju se od privremene zabrane prema ovom zakonu.

Prema stanju u spisu, na temelju pravosnažnog rješenja Sreske ekspropriacione komisije u Zenici br. 10/53 od 18.12.1954.godine tužena je stekla pravo upravljanja na navedenoj nekretnini radi proširenja radničkog odmarališta na B. Prema tome, obzirom da je tužena stekla pravo upravljanja na navedenoj nekretnini, a do stupanja na snagu ZSP nije postalo vlasništvo druge osobe, pozivom na odredbu člana 338. stav 1. ZSP, tužena je stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, jer navedena odredba propisuje transformaciju prava upravljanja, korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva.

Stoga, predmetna nekretnina je vlasništvo tužene stečene u postupku pretvorbe društvenog vlasništva, tako da sporna nekretnina ne predstavlja državnu imovinu u smislu člana 3. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH. Ustavni sud BiH je zauzeo potpuno jasan stav da transformacija prava upravljanja, korištenja i raspolaganja nije zabranjeno raspolaganje u smislu navedenog zakona (Odluke Ustavnog suda BiH U- 4/20 od 26.03.2021.godine, AP - 4182/20 od 11.04.2021.godine, AP - 22/22 i AP - 5054/22 od 27.03.2025.godine).

Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pitanje glasi: Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom vlasništvu odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona ex lege pretvara se u pravo vlasništva dosadašnjeg nosioca.

Pri rješavanju predmetnog spora sudovi su pošli od utvrđenja da je u pitanju zemljište (dobro) u općoj upotrebi jer je takav upis tog zemljišta u zemljišnoj knjizi, pa da isto ne može biti predmet sticanja prava vlasništva, pa ni osnovom dosjelosti.

Takav pravni stav se, za sada, ne može prihvatiti pravilnim ako bi se radilo o zemljištu koje je upisano kao dobro u općoj upotrebi, a faktički se kao takvo ne koristi. Stoga je bilo potrebno prethodno razjasniti da li se sporno zemljište nakon izgradnje magistralnog puta koristilo kao dobro u općoj upotrebi ili je takva namjena otpala ili je faktički nikada nije ni bilo, što su sudovi propustili učiniti smatrajući da je mjerodavno samo zemljišno-knjižno stanje. S tim u vezi, sudovi nižeg stepena su bili dužni razmotriti pravni značaj rješenja Skupštine Opštine Visoko od 11.12.1973. godine kojim je izmijenjeno pravosnažno rješenje Skupštine Opštine Visoko od 24.12.1970. godine. Naime, rješenjem od 24.12.1970. godine od pravnog prednika tužitelja, za potrebe izgradnje magistralnog puta, eksproprisane su nekretnine k.č. br. 351/3 u površini od 926 m2, k.č. br. 253/1 u površini od 875 m2, na kojoj se nalazi stambena zgrada i prateći objekti, i k.č. br. 253/3 u površini od 367 m2. Rješenjem od 11.12.1973. godine izmijenjeno je rješenje od 24.12.1970. godine, tako da su od pravnog prednika tužitelja eksproprisane samo nekretnine k.č. br. 351/3 u površini od 926 m2 i k.č. br. 253/1 u površini od 624 m2, tako da se izmijenjenim rješenjem zapravo smanjila površina eksproprisanog zemljišta prednika tužitelja upravo za površinu od 618 m2.

U pogledu pasivne legitimacije tuženih u ovoj pravnoj stvari, na koju se odnosi pravno pitanje naznačeno pod brojem 3, drugostepeni sud je u obrazloženju svoje presude (strana druga, pasus pretposljednji) naveo slijedeće: „Kada je u pitanju strana legitimacija (pasivna) prvostepeni sud je utvrdio, što se žalbom ne osporava, da su tuženi stvarno legitimisani i za takvo utvrđenje u obrazloženju (peta stranica) dao jasne i dostatne razloge“.

Međutim, peta stranica obrazloženja prvostepene presude uopšte ne sadrži takav pravni zaključak prvostepenog suda. Naprotiv, prvostepeni sud je na strani 9, pasus četvrti, obrazloženje svoje odluke izrazio pravni stav da drugotuženi nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, a taj zaključak, suprotno navodima drugostepenog suda, tužitelji su osporili u svojoj žalbi (strana treća i četvrta žalbe).

Stoga je obrazloženje drugostepenog suda u pogledu pasivne legitimacije drugotuženog kontradiktorno i nejasno i ne odgovara standardima obrazložene sudske odluke (članovi 231. i 191. stav 4. ZPP u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda), kako je to pravilno ukazano u reviziji, uslijed čega za sada nije ni moguće izraziti pravni stav povodom trećepostavljenog pravnog pitanja.

U toku postupka nižestepeni sudovi su utvrdili da je nekretnina označena kao k.č. br. 2746 livada zvana Lučica u površini od 3.280 m² bila upisana u zk. ul. br. 180 k.o. Doglodi, eksproprisana 1954. godine u vlasništvo opštenarodne imovine FNRJ organ upravljanja Željezara Zenica sa 1/1 dijela. Dalje, G.L., djedu tužiteljice, u zamjenu za nekretninu označenu kao k.č. br. 806/3 površine 1170m², upisanu u zk. ul. br. 1565 ZE dato je 585m² u Štrosmajerovoj ulici, te 585m² dato mu je na Bistričaku, od toga pola, tj. 292 m², za pravljenje kamp kućice. Dalje je utvrđeno da je polovinu predmetnih nekretnina G.L. poklonio svom prijatelju M.G., a nakon njegove smrti predmetnu nekretninu naslijedila je Lj.G., dok je nakon njene smrti tu nekretninu naslijedila D.B. od koje je tužiteljica kupila predmetnu nekretninu. Nije sporno ni da je u posjedovnom listu broj 234 k.o. Topčić Polje upisana tužiteljica kao posjednik parcele označene kao k.č. br. 1478 u naravi kuća, zgrada i dvorište u površini od 240 m², a kojoj po starom premjeru odgovara dio nekretnine označene kao k.č. broj 2746, zv. Livada Lučica u površini od 3.280 m², upisana u zk. ul. br. 1680 k.o. SP_Doglode, kao državna svojina, a organ upravljanja je Željezara u Zenici.

Tokom postupka valjao je utvrditi da li je tužena bila nositelj društvenog vlasništva s pravom upravljanja nekretnine koja je predmet postupka, te slijedom toga je li pravo upravljanja na stvari u društvenom vlasništvu, pretvorbom nositelja tog prava, pretvoreno u pravo vlasništva, shodno odredbi člana 338. stav 1. ZSP.

Prema odredbi člana 338. stav 1. ZSP ako posebni zakonom nije određeno drugačije pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu ovog zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nosioca odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva. Prema stanju u spisu, na temelju pravosnažnog rješenja Sreske ekspropriacione komisije u Zenici br. 10/53 od 18.12.1954.godine tužena je stekla pravo upravljanja na navedenoj nekretnini radi proširenja radničkog odmarališta na Bistričaku. Prema tome, obzirom da je tužena stekla pravo upravljanja na navedenoj nekretnini, a do stupanja na snagu ZSP nije postalo vlasništvo druge osobe, pozivom na odredbu člana 338. stav 1. ZSP, tužena je stekla pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, jer navedena odredba propisuje transformaciju prava upravljanja, korištenja i raspolaganja u pravo vlasništva. Stoga predmetna nekretnina je vlasništvo tužene stečene u postupku pretvorbe društvenog vlasništva, tako da sporna nekretnina ne predstavlja državnu imovinu u smislu člana 3. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH. Ustavni sud BiH je zauzeo potpuno jasan stav da transformacija prava upravljanja, korištenja i raspolaganja nije zabranjeno raspolaganje u smislu navedenog zakona (Odluke Ustavnog suda BiH U- 4/20 od 26.03.2021.godine, AP - 4182/20 od 11.04.2021.godine, AP - 22/22 i AP - 5054/22 od 27.03.2025.godine).

Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pitanje glasi: „Pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao osnovna prava na stvarima u društvenom vlasništvu odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu ovog zakona ex lege pretvara se u pravo vlasništva dosadašnjeg nosioca raspolaganja u korist preduzeća ili banaka?“

Budući da svoje pravo na posjed tužitelj izvodi iz prava vlasništva koje je stekao na osnovu odredbi člana 52. i 58. Zakona o stvarnim pravima, u postupku da je dokazao da je u posjedu garaže duže od 20 godina, što mu tuženi nije nikad osporio, tužitelj ima pravni interes da se kao vlasnik i posjednik, upiše ne samo u zemljišnim knjigama, već i u katastar nekretnina.

Naime, u pravilu je vlasnik, ujedno i posjednik stvari, jer ga njegovo pravo vlasništva ovlašćuje na posjed stvari - da stvar upotrebljava, koristi je i s njom raspolaže, pa kako je u Katastru Općine Lukavac, kao posjednik predmetne garaže upisan tuženi, to je osnovan i zahtjev da se u katastarskom operatu Općine Lukavac tužitelj upiše kao posjednik garaže...“

Ovaj revizijski sud je ocijenio da bi odlučivanje po reviziji, bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, odnosno da su postavljena pravna pitanja, koja su međusobnoj vezi, važna za osiguranje jedinstvene primjene prava, ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i pravne sigurnosti.

Tužitelji su svoju tužbu zasnivali na odredbama članova 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima, postavivši zahtjev u smislu vlasničke tužbe - rei vindicatio. Kada je u pitanju ova vrsta vlasničke tužbe, valja reći da za ovu tužbu nije dovoljno da tužitelj navede da je vlasnik stvari, nego mora dokazati činjenice na kojima zasniva svoje pravo svojine. Teret dokazivanja pada na tužitelja.

U konkretnoj parnici tuženi se branio prigovorom da su prvo njegov otac, a kasnije on u dugogodišnjem posjedu predmetnih nekretnina tj. u vremenu od preko 40 godina. Dakle, tuženi je istakao prigovor da je stekao pravo vlasništva dosjelošću na dijelovima spornih parcela, koje su upisane na tužitelje. Ovako istaknuti prigovor predstavlja materijalno - pravni prigovor u smislu odredbe člana 58. Zakona o stvarnim pravima, pa je u takvom slučaju na tužiteljima bio teret dokazivanja, ne samo da je nekretnina kupljena, nego prema pravilu „da niko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima“ ( nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet ) mora dokazati da je i njegov prethodnik bio vlasnik.

Imajući u vidu naprijed rečeno, prigovor tuženog da je stekao pravo vlasništva dosjelošću, prvostepeni sud je trebao raspraviti u ovom postupku i bez postavljanja protivtužbenog zahtjeva, što propušta pri čemu zanemaruje saglasne iskaze saslušanih svjedoka o dugogodišnjem postojanju ograde između parcela stranaka. Naime, prvostepeni sud u obrazloženju presude interpretira iskaze stranaka i svjedoka, ali iste pogrešno cijeni smatrajući ih irelevantnim ( stranica 8., pasus četvrti) s tim da „nesporno utvrđuje da tužitelji i saslušani svjedoci svi istovjetno potvrđuju da predmetna ograda koja se nalazi na licu mjesta postavljena za života pravnih prednika...“ . Takva ocjena dokaza od strane prvostepenog suda je proizvoljna i paušalna i nije izvršena u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, a što drugostepeni sud propušta da sankcioniše i pored izričito istaknutih prigovora u žalbi, na koji način i sam čini povredu odredbe člana 8. ZPP u vezi sa članom 209. istog zakona, zbog koje su nižestepene presude morale biti ukinute.

Kod takvog stanja stvari, prvostepeni sud umjesto da rješava prigovor tuženog, on dalje griješi (nepotrebno inicira više novih parnica), kada kod takvog stanja stvari odbija da raspravlja i po postavljenom protivtužbenom zahtjevu, kao po samostalnoj tužbi, iako je za takvo raspravljanje u konkretnom slučaju imao ispunjene uslove.

Kako je i materijalno pravo u drugostepenoj presudi pogrešno primijenjeno, to je primjenom odredbe člana 249. stav 1. u vezi sa članom 250. stav 2. ZPP reviziju valjalo uvažiti i odlučiti kako je navedeno u izreci ove revizijske odluke...“

Na ovaj način, pravo na pristup sudu tužitelja je iluzorno, bez mogućnosti da meritorno (suštinski) raspravi svoj pravni problem...

... U pravcu navedenog govori brojna praksa Ustavnog suda BiH: „Pravo na pristup sudu je povrijeđeno kada sud propusti meritorno odlučiti o apelantovom građanskom pravu“, Odluka Ustavnog suda BiH, broj U-64/02 od 24. listopada 2003. godine, stavak 48, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 8/04; “Svaka osoba koja je direktno ili indirektno povrijeđena mjerama upravnih organa ima pravo pristupa sudu pune jurisdikcije da bi se osigurala zaštita njenih ugroženih prava“ Odluka Ustavnog suda BiH, broj U-25/03 od 21. siječnja 2004. godine, stavak 23, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 40/04 (parnični postupak radi utvrđivanja prava vlasništva na tzv. vojnim stanovima) i dr.

Istovremeno, predmetni problem ukazuje i na važnost intervencije ovog suda radi osiguranja jedinstvene primjene prava iz članka 237 stavak 3 točka 2 Zakona o parničnom postupku, obzirom da stranke kojima s bilo kojeg razloga nije omogućeno sudjelovanje u upravnim postupcima povodom utvrđivanja stvarnih prava na nekretninama predstoji zagarantirano pravo na sudsku zaštitu putem vlasničke tužbe. Ovo je podudarno pravnom shvatanju Građanskog odjeljenja ovog suda, zauzetom na sjednici 20.12.2017. godine: „Na postupke po tužbama za utvrđivanje prava vlasništva na nekretninama koje su bile predmet izlaganja ne primjenjuju se rokovi iz članka 82 stavak (1) Zakona o premjeru i katastru nekretnina.“ Iz citiranog pravnog shvatanja ovaj sud je razvio sudsku praksu sa jasnom porukom da nitko, pa ni stranke čije su nekretnine bile predmetom javnog izlaganja, ne može biti uskraćen za pravo na podnošenje vlasničke tužbe (rei vindicatio), jer bi to vodilo povredi prava na imovinu članka 1 Protokola 1 EKLJP i članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluke: 49 0 P 005460 15 Rev od 21.12.2017. godine, 49 0 P 040078 19 Rev od 07.04.2021. godine i dr.)...“

Ovo iz razloga što činjenica da su odluke Suda časti tuženog udruženja i odluka Upravnog odbora tuženog udruženja utvrđene kao nezakonite i kao takve poništene, ukazuju da tužitelj ima isti status u spomenutom udruženju kao i prije tih odluka, odnosno da je još uvijek član Udruženja. Pošto je članstvo u udruženju dobrovoljno, a Odluke o prestanku članstva su poništene od strane suda kao nezakonite, tužitelj ima isti status u Udruženju kao i prije donošenja nezakonitih odluka, odnosno status kao da mu članstvo nikada nije ni prestalo na osnovu donesenih Odluka tuženog, pa ne stoji potreba obavezivanja tuženog da vrati tužitelja u članstvo.“