Raskid ugovora o doživotnom izdržavanju sa dva primaoca izdržavanja

Obrazloženje

"Predmet spora u ovoj parnici je tužbeni zahtjev tužiteljice da se raskine zaključeni ugovor o doživotnom izdržavanju sa tuženim, koji ugovor je zaključen 25.08.2011. godine između tužiteljice i njenog supruga A.P., kao primalaca izdržavanja i tuženog kao davaoca izdržavanja, te da se zabrani uknjižba prava vlasništva i prava posjeda u korist davaoca izdržavanja.

Prvostepeni sud je nakon ocjene izvedenih dokaza i nespornih navoda parničnih stranaka utvrdio da su parnične stranke zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju pred notarom S. M. dana 25.08.2011. godine, kojim su ugovorili tužiteljica i njen suprug A.P. kao primaoci izdržavanja sa tuženim kao davaocem izdržavanja, doživotno izdržavanje, s tim da su konkretne obaveze stranaka pobliže definisane ugovornim odredbama. Nakon što je umro muž tužiteljice A.P., kao jedan od primalaca izdržavanja, tuženi je svoje obaveze u odnosu na primaoca izdržavanja tužiteljicu A.M. u potpunosti zanemario, te ugovor uopšte ne ispunjava, odnosno tužiteljicu ne poštuje, ne brine se o njenom zdravlju i higijeni, ne ispunjava finansijske obaveze u vidu plaćanja režijskih i drugih troškova, tako da su se po utvrđenju suda stekli svi uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju između tužiteljice i tuženog.

Po ocjeni ovog suda, pravilno je prvostepeni sud utvrdio činjenično stanje i na isto primjenio materijalno pravo, s tim da nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka, te se s toga žalbenim navodima ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Neosnovani su žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, a u okviru toga činjenicu da je tužiteljica A.M. zakonska nasljednica iza umrlog A.P., pozivajući se na rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda u Modriči broj … od 30.01.2012. godine, kojim rješenjem je za nasljednika iza ostavioca A.P. proglašen tuženi A.J. sa dijelom 1/1 na pokretninama a na nekretninama su proglašeni brat A.M.1 i bratić A.T., što bi ukazivalo da tužiteljica nije proglašena za zakonskog nasljednika iza A.P.. Međutim, ovi navodi žalbe žalioca nisu od značaja, odnosno nisu relevantni sa aspekta parničnog spora između tužiteljice i tuženog u ovoj konkretnoj građanskoj pravnoj stvari, jer je predmet spora isključivo tužbeni zahtjev radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju i u zavisnosti od rezultata i ishoda ovog parničnog postupka, zavisi da li će se predmetna imovina iz ugovora o doživotnom izdržavanju tretirati kao ostavinska masa iza ostavioca, ili će biti raspoređena u skladu sa ugovornim odredbama.

Također su neosnovani žalbeni prigovori punomoćnika tuženog koji parcijalno tretira imovinu koja je predmet ugovora o doživotnom izdržavanju s jedne strane primaoca izdržavanja A.P., a sa druge strane primoca izdržavanja A.M., te u tom pravcu pokušava ishoditi utvrđenje suda da je tuženi A.J. praktično u cijelosti ispunio ugovorne obaveze prema primaocu izdržavanja A.P., koji je u međuvremenu umro, odnosno da nakon smrti primaoca izdržavanja A.P. niko nakon njegove smrti nije ovlašten da traži u njegovo ime raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, a da tužiteljica A.M., koja je živa kao ugovorna strana, može tražiti djelimičan raskid ugovora i to samo u dijelu koji se odnosi na nju lično i na njenu ličnu imovinu koja je navedena u ugovoru i koja je ostavljena davaocu izdržavanja.

Međutim, pravilno prvostepeni sud utvrđuje sve odlučne činjenice na osnovu provedenih dokaza na koje se pozvao u obrazloženju pobijane presude, kako dokaza objektivne prirode, tako i dokaza subjektivne prirode, i iz istih izvodi ispravne zaključke da se ugovor o doživotnom izdržavanju kao dvostrana obavezan teretni pravni posao u konkretnom slučaju može tretirati isključivo kao jedinstven pravni posao i ne može se parcijalno konstituisati pravo tuženog da je ugovor u potpunosti izvršen u odnosu na primaoca izdržavanja A.P., te iz toga izvlačiti pripadajuća prava koja proizilaze iz tog pravnog posla, a da se djelimično može i raskinuti u odnosu na tužiteljicu A.M..

Ukoliko se analizira sadržina spornog ugovora o doživotnom izdržavanju, onda jasno proizilazi da je tuženi zaključenjem predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, imajući u vidu sve ugovorne klauzule, preuzeo ugovornu obavezu da izdržava i ispunjava sve druge obaveze prema oba primaoca izdržavanja sve do njihove smrti, pa tek onda da može definitivno ostvarivati pripadajuća prava iz ugovora, jer bi se u protivnom vrlo vjerovatno mogla ispostaviti situacija u ovakvim ili sličnim slučajevima da jedan od primalaca izdržavanja umre prije drugog primaoca izdržavanja, a sem toga nije ni logično očekivati da je kod primalaca izdržavanja isti životni vijek.

Prema tome, sada je sasvim jasno da je tuženi kao davalac izdržavanja bio dužan ispoštovati sve ugovorne odredbe zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju, kako u pogledu jednog tako i u pogledu drugog primaoca izdržavanja, bez obzira što je primalac izdržavanja A.P. umro ranije, tj. prije tužiteljice A.M. koja je još živa, a u odnosu na koju tuženi više ne ispunjava ugovorne obaveze, što je nepobitno utvrđeno od strane prvostepenog suda na osnovu analize provedenih dokaza. Tuženi u svojstvu parnične stranke se opredjeljeno izjasnio da više nije siguran da je spreman nastaviti izvršavanje predmetnog ugovora u dijelu koji se odnosi na tužiteljicu.

Kod takvog stanja stvari, nije od značaja što je tuženi samo djelimično ispunio svoju ugovornu obavezu, prvenstveno kada je u pitanju primalac izdržavanja A.P., kada već nije u cijelosti ispunio ugovornu obavezu prema oba primaoca izdržavanja, odnosno i prema tužiteljici A.M., kako je to izričito predviđeno ugovorom o doživotnom izdržavanju.

Obzirom na sve izneseno a imajući u vidu sadržinu žalbe žalioca, u kojim granicama se kreće ovaj drugostepeni sud prilikom odlučivanja o istoj, ovaj sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva te je u skladu sa tim pravilno primijenio materijalno pravo i s razlogom usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice kao u izreci pobijane presude, te je za takvu odluku dao u cijelosti prihvatljive razloge koje kao valjane u potpunosti prihvata i ovaj sud.

Kako ovaj sud nije našao da je pobijana presuda zasnovana na povredama odredaba parničnog postupka, da je na bazi pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo, to je u smislu odredbe člana 224. stav 1. tačka 2. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ove presude."