Nema raskida ugovora o doživotnom izdržavanju zbog neispunjenja kada davaoca spriječi porodica

Iz obrazloženja odluke

„U odnosu na ovaj revizijski razlog u primjeni je odredba člana 179. u vezi sa članom 178. i 176. Porodičnog zakona FBiH.

Naime, prema tim odredbama staratelj samostalno u ime štićenika i za njegov račun može vršiti samo poslove koji spadaju u redovno poslovanje i upravljanje imovinom, a bez prethodnog odobrenja organa starateljstva ne može poduzimati poslove koji prelaze te okvire (...)

(...)

Dakle, podnošenje tužbe za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju od tužiteljice kao primatelja izdržavanja u čije ime je to uradio staratelj davanjem punomoći advokatu da sačini tužbu u njeno ime, spada u redovne poslove i upravljanje imovinom štićenika, pa je u tom smislu pravilno odlučeno kada je i ovaj žalbeni prigovor odbijen.

Međutim, osnovan je prigovor pogrešne primjene materijalnog prava kada je utvrđeno da tuženi kao davatelj izdržavanja nije ispunio svoju obavezu preuzetu ugovorom o doživotnom izdržavanju.

Tuženi je živio u istoj kući sa primateljicom izdržavanja, s tim što je ista bila u prizemlju a on na spratu. Tuženi je brinuo o njenom izdržavanju na način što je zajedno sa svojom porodicom; suprugom i kćerkom obilazio majku, obezbjeđivao joj hranu, lijekove, po potrebi i ljekarsku pomoć. Ali prednica stranaka je počela pokazivati simptome demencije i Alzheimera nakon smrti muža, a bolest se postepeno razvijala, (...) što je za porodicu tuženog predstavljalo dodatni problem brige i njege, jer su tuženi i njegova supruga u to vrijeme radili.

(...)

Tuženi i njegova supruga Dž. su brinuli o primateljici izdržavanja, što su potvrdili ne samo druga sestra M., koja se odrekla svog zahtjeva upravo jer je tuženi ispunjavao svoje obaveze, već su i drugi svjedoci potvrdili da je tuženi ispunjavao svoju obavezu sve dok brat M. nije istu odveo ljekaru specijalisti kada je utvrđena faza uznapredovale bolesti. Dakle, sve stranke i svjedoci su smatrali da u vrijeme kada je primateljica izdržavanja imala uznapredovanu bolest, briga i njega koju je tuženi trebao pružati, nije bila dovoljna.

U takvoj situaciji, u pravu je revident kada ukazuje na potrebu sagledavanja obaveza davatelja izdržavanja u njegovoj sveobuhvatnosti, jer su tuženi i njegova supruga pružali brigu i njegu u uslovima mogućeg standarda i obaveza koji su imali, budući da su oboje radili, a s druge strane M. kao brat koji je takođe živio u blizini, a bio penzioner, kada je odveo primateljicu izdržavanja na specijalistički pregled bio upoznat sa dijagnozom, ali i mogućnosti da se koristi tuđa njega i pomoć kao pomoć davatelju izdržavanja, ali to nije predložio tuženom, kako bi on angažirao treću osobu da pruža veću pomoć primateljici izdržavanja, već je to pravo ostvario sam kao staratelj, nakon što je od primateljice izdržavanja na njegov prijedlog oduzeta poslovna sposobnost.

Iz tih razloga revizijski sud nalazi da nisu ostvareni uvjeti za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, jer je tuženi kao davatelj izdržavanja ispunjavao svoje obaveze u obimu i količini koja je odgovarala ugovorenim obavezama i njegovim mogućnostima, naročito kada se ima u vidu dugogodišnji život u istoj kući njega i roditelja, briga i pažnja koja se iskazivala prije ugovora i poslije kao primateljima izdržavanja, kao i činjenicu da okolnosti zauzetosti radom bez saznanja koja je imao drugi brat M. u vezi zdravstvenog stanja primateljice izdržavanja, čime je tuženi onemogućen da u dovoljnoj mjeri ispunjava svoje obaveze jer je tu brigu preuzeo on (...)“