Savjesnost kao uslov za sticanje prava vlasništva dosjelošću

Tekst odluke

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama, uz obavezu tuženih da to pravo priznaju i trpe promjenu upisa prava vlasništva.

Prvostepeni sud odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva zasniva na pravnom zaključku da je tužitelj znao da nema pravo na posjed jer je bio upoznat da su tuženi upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici predmetnih nekretnina, zbog čega je nesavjestan pa nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću.

Kada je u pitanju zaključak prvostepenog suda o nesavjesnosti posjeda tužitelja zbog upisa tuženih u zemljišnu knjigu, drugostepeni sud pravilno primjećuje da činjenica da je tužitelj kao posjednik nekretnina znao ili mogao znati za upis tuženih u zemljišnoj knjizi sama za sebe ne čini njegov posjed nesavjesnim, koji pravni stav prihvata kao pravilan i ovaj sud.

Ovaj sud zapaža da prvostepeni sud zanemaruje i ne daje nikakav pravni značaj činjenici da je u korist prednika tužitelja bilo uknjiženo pravo raspolaganja. Ta činjenica je relevantna i odlučna s aspekta primjene prijelaznih odredaba Zakona o stvarnim pravima, odnosno člana 338. koji se odnosi na pretvorbu prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja. Cijeneći navedeni upis, budući da je pravo raspolaganja pandan pravu vlasništva, u konkretnom predmetu ne nalaze primjenu Zakon o poljoprivrednom zemljištu ni Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, jer se ne radi o državnoj imovini u smislu tog zakona.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u više svojih odluka zauzima stav da sva državna imovina nije neophodna imovina države BiH u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, zbog čega ne može potpadati pod režim privremene zabrane.

Nižestepeni sudovi zanemaruju i činjenicu da su u katastru parcele upisane na predniku tužitelja, da upis datira od avionskog snimanja, da su nekretnine na terenu ograđene i pripojene zemljištu tužitelja, djelimično pod zasadima, a dijelom izdate pod zakup, te da predstavljaju jedinstven kompleks.

Kod činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, preuranjenim se pokazuje pravni stav nižestepenih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, tim prije što je drugostepeni sud s pravom doveo u pitanje pravni stav prvostepenog suda o nesavjesnosti tužitelja, jer se zaključak o nesavjesnosti tužitelja kao posjednika ne može zasnovati samo na činjenici njegovog saznanja za upis trećih lica u zemljišne knjige.

Revizija pravilno primjećuje da se savjesnost, kao uslov za sticanje prava vlasništva dosjelošću, pretpostavlja i da je na tuženima bio teret dokazivanja te činjenice, odnosno nesavjesnosti posjeda tužitelja, a na te okolnosti tuženi nisu predlagali niti izvodili nikakve dokaze, pa je u daljem toku postupka zahtjev tužitelja potrebno razmotriti s aspekta članova 58. i 338. Zakona o stvarnim pravima.

U smislu pravila o dosjelosti (održaju) iz člana 58. Zakona o stvarnim pravima, stav je pravne teorije i sudske prakse da je savjestan onaj držalac koji opravdano vjeruje da je vlasnik, a nesmetani posjed u trajanju od preko 20 godina dokazuje opravdanost takvog uvjerenja. Institut dosjelosti se i zasniva na ideji nevršenja prava svojine od strane vlasnika, a u postupku je nesumnjivo utvrđeno da je tužitelj u neprekidnom i nesmetanom posjedu sporne nekretnine preko 20 godina, dok tuženi u postupku nisu isticali suprotno.