Solidarna odgovornost za dugove ostavitelja
Prihvatanjem svog zakonskog nasljednog dijela i njegovim prenosom na drugog zakonskog nasljednika, zakonski nasljednik se ne oslobađa solidarne odgovornosti za dugove ostavitelja sa nasljednikom koji je prihvatio svoj i preneseni nasljedni dio u ostavštini i to do visine vrijednosti svog nasljednog dijela.
Obrazloženje:
"Tužitelj svojom tužbom potražuje isplatu cjelokupnog iznosa koji je precizirao podneskom od 28. 1. 2013. godine i podneskom od 24. 3. 2014. godine, a koji je neosnovano tuženom isplaćen po osnovu pravosnažne presude koja je kasnije u postupku po vanrednom pravnom lijeku ukinuta, a konačnom ishodu po zahtjev prednika tuženika je u spornom dijelu odbijen.
Tuženi I. E. je u toku postupka preminuo dana 6. 9. 2013. godine, pa su na njegovo mjesto parnicu preuzele zakonske nasljednice. Dok je učestvovao u postupku tuženi E. I. je priznao osnov potraživanja, ali je osporio visinu i zahtjev za kamate. Pravni sljednici tuženog su u postupku istakli prigovor da potraživanje ne može preći na nasljednika koji je ustupio svoj nasljedni dio, a u završnoj rijeći da tužitelj nije dokazao da potraživanje odgovara vrijednosti nasljedenog dijela ostavštine.
Prvostepeni sud udovoljava tužbenom zahtjevu tužitelja prihvatajući osnov iz čl. 210. ZOO-a, dosuđujući zakonsku zateznu kamatu počev od 28. 1. 2013. godine kada je tužitelj preinačio tužbu prvi put u odnosu na potraživanje isplaćenih naknada kao glavnog duga, a u odnosu na troškove postupka dosuđuje zateznu kamatu od presudenja, to jeste 15. 10. 2019. godine i obavezuje tužitelja da nadoknadi troškove privremenom zastupniku od 1.714,80 KM. Prigovor nedovoljne vrijednosti nasljeđene imovine, sud ne prihvata jer tuženi nisu dokazali da je potraživanje iz tužbe preko vrijednosti ostaviteljeve imovine koja je nasljeđena.
Drugostepeni sud prihvata stav prvostepenog suda u odnosu na prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženika od 2-4, međutim djelimično uvažava žalbu tužitelja i tuženih i na glavni dug od 24.059,03 KM dosuđuje zateznu kamatu od 7. 9. 2013. godine, kada je na tužene kao nasljednika prešao dug nakon smrti njihovog prednika, a u odnosu na troškove postupka drugostepeni sud je dosudio iznos od 5.174,60 KM, jer je obuhvatio i troškove koje je obavezan tužitelj da nadoknadu privremenom zastupniku, sa kamatama od dana donošenja prvostepene presude dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužitelja odbijen.
Revizija tuženog ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, tvrdnjom da nasljeđena imovina ne pokriva potraživanje po presudi, te ponavlja prigovore da tužene od 2-4 nemaju pasivnu legitimaciju jer su prenijele svoje nasljedne dijelove na prvotuženu.
U konkretnom slučaju se primjenjuje člana 143. st. 1. i st. 2. Zakona o nasljeđivanju (dalje ZON iz 1980.) koji je preuzet Zakonom o potvrđivanju Uredbi sa zakonskom snagom, jer se po čl. 261. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (dalje ZON iz 2014.) prava stranaka iz nasljeđivanja cijene po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme otvaranja nasljeđa.
Po čl. 126. ZON-a nasljeđe se otvara smrću lica, pa kako je prvobitno tuženi I. E. umro 6. 9. 2013. godine, dakle prije stupanja na snagu ZON iz 2014. (stupio na snagu 9.10. 2014. god, a primjenjuje se od 9.1. 2015 god.), to je pravilno drugostepeni sud primjenio ZON iz 1980. godine, iako se revident poziva na odredbi iz ZON-a iz 2014.
Po članu 143. st. 1. do st. 3. ZON-a iz 1980. godine, nasljednici odgovaraju za ostaviočeve dugove do visine vrijednost nasljedene imovine, a samo nasljednik koji se odrekao nasljeđa ne odgovara za te dugove ostavitelja.
U konkretnom slučaju tuženice od 2.-3. se nisu odrekle svog nasljeđa, zbog čega nije osnovan prigovor revizije da one nisu pasivno legitimirane jer su prenijele svoj nasljedni dio na prvotužiteljicu.
Prihvatanjem svog zakonskog nasljednog dijela i prenosom istog na drugog zakonskog nasljednika, zakonski nasljednik se ne oslobađa solidarne odgovornosti za dugove ostavitelja sa nasljednikom koji je prihvatio svoj i preneseni nasljedni dio u ostavštini i to do visine vrijednosti svog nasljednog dijela.
Ni prigovori tuženika da vrijednost nasljedene imovine ne odgovara vrijednosti potraživanja po pravosnažnoj presudi nisu osnovani.
Tuženi su bili dužni dokazati činjenice koje se odnose na vrijednost nasljeđene imovine, što u postupku nije urađeno, pa su svi prigovori u tom dijelu zapravo prigovori na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, koji se po čl. 240. st. 2. ZPP-a ne mogu isticati kao revizijski razlozi."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 58 0 P 070317 20 Rev od 4.3.2021. godine)
