Kada je nesporno da je nekretnina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i prednika tuženog, te da nije bila predmet podjele u ugovoru o diobi bračne stečevine, ista predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i prednika tuženog sa suvlasništvom od po 1/2.

Obrazloženje

U ovoj pravnoj stvari, gdje je brak između tužiteljice i prednika tuženog - zaključen 1982. godine i razveden 2006. godine, imao se primijeniti Obiteljski zakon ("Sl. novine FBiH", br. 35/05 i 41/05) i to prema članku 384. stavak 1. navedenog zakona, prema kojem se svi postupci u predmetima koji nisu okončani do stupanja na snagu tog zakona imaju završiti prema odredbama tog zakona.

Prema članku 251. stavak 1. Obiteljskog zakona, bračnu stečevinu čini imovina stečena radom za vrijeme trajanja braka. Predmetna nekretnina je nesporno stečena za vrijeme trajanja braka između tužiteljice i prednika tuženog. Obzirom da se radi o bračnoj stečevini, bračni partneri su suvlasnici predmetne nekretnine, osim ako nisu drugačije ugovorili, a kako propisuje odredba članka 252. stavak 1. Obiteljskog zakona.

Proizlazi da predmetna nekretnina, kako je nesporno stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljice i prednika tuženog, te kako nije bila predmetom podjele u Ugovoru o diobi bračne stečevine, predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i prednika tuženog sa suvlasništvom od po 1/2, kako je i riješeno pobijanom presudom.

Ovo stoga jer su pitanje bračne stečevine tužiteljica i prednik tuženog mogli na drugačiji način od propisanog člankom 251. stavak 1. Obiteljskog zakona riješiti ugovorom, sukladno članku 252. stavak 1. Obiteljskog zakona, a što Ugovorom o diobi bračne stečevine nisu učinili.

Nadalje, tužiteljica se nije mogla odreći bilo kakvih zahtjeva u vezi predmetne nekretnine kao bračne stečevine u Ugovoru o diobi bračne stečevine, a na što se revizija poziva, jer predmetna nekretnina nije bila obuhvaćena predmetom ugovaranja kod diobe bračne stečevine.

Također, kako predmetna nekretnina u Ugovoru o diobi bračne stečevine nije utvrđena kao bračna stečevina, ona kao takva nije ni podijeljena, odnosno dodijeljena niti jednoj strani navedenim ugovorom.

Obzirom na navedeno – da predmetna nekretnina nije bila predmetom Ugovora o diobi bračne stečevine, odnosno da nije dogovoreno da se smatra bračnom stečevinom, da se stoga tužiteljica nije mogla odreći svog zahtjeva po toj nekretnini kao bračnoj stečevini, kao i da predmetna nekretnina nije podijeljena, odnosno Ugovorom nije pripala niti jednoj od ugovornih strana, to nije bilo smetnje za rješavanje statusa predmetne imovine kao bračne u sudskom postupku i to upravo na način na koji je to i riješeno pobijanom presudom.

Slijedom navedenog, pravilno je drugostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantno materijalno pravo Obiteljskog zakona iz 2005. godine u presudi koju revizija neosnovano pobija.

Kako ne stoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji sud pazi po službenoj dužnosti, ovaj sud je reviziju odbio kao neosnovanu temeljem odredbe članka 248. Zakona o parničnom postupku.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 32 0 P 316532 23 Rev od 7.12.2023. godine)