Subjektivni i objektivni rok zastarjelosti kod prouzrokovanja štete

Obrazloženje

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca da mu tuženi nadoknade nematerijalnu i materijalnu štetu, proisteklu iz saobraćajne nezgode, u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke, prvostepeni sud je utvrdio: da se 27. 4. 2014. godine, dogodila saobraćajna nezgoda u L., A., u kojoj su učestvovali tužilac, upravljajući pmv "Mercedes 190", registarskih oznaka broj:... (vlasništvo V.K.), sa polisom osiguranja koja je istekla 4. 4. 2012. godine i prvotuženi sa pmv "BMW 530 D", registarskih oznaka broj:... (u ličnom vlasništvu), koje vozilo je bilo osigurano kod drugotuženog (po polisi broj:..., sa rokom važenja do 7. 2. 2015. godine); da je presudom Okružnog suda u Banjaluci broj:... od 13. 3. 2018. godine, tužilac pravosnažno oslobođen odgovornosti za krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410 stav 2, u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske, jer je u međuvremenu stupio na snagu Krivični zakonik Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj: 64/12), koji je blaži za učinioca, jer u njemu djelo za koje je tužilac optužen u krivičnom postupku nije propisano kao krivično djelo.

Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Mr Z. M. od 31. 8. 2021. godine, prvostepeni sud je utvrdio: da se vještak izjasnio da je uzrok sporne nezgode činjenica da se pmv "Mercedes", uključujući sa sporednog puta, iznenada zaustavilo na kolovoznoj traci kojom se kretalo drugo vozilo iz pravca G., a što je zbog iznenadne prepreke stvorilo opasnu situaciju; da je tužilac upravljao neregistrovanim (moguće i neispravnim) vozilom, što je imalo veze sa iznenadnim zaustavljanjem (prije završetka radnje uključenja na magistralni put), te je i sam tužilac izjavio da mu se vozilo ugasilo prije radnje uključenja; da se pmv "BMW", nije moglo zaustaviti u momentu nastanka opasne situacije, pa ni da se kretalo dozvoljenom brzinom od 50 km/h (zbog kratkog vremenskog intervala od nastanka opasne situacije do momenta sudara), zbog čega na strani tuženog, imenovani vještak ne nalazi propuste, osim što se kretao brzinom znatno većom od dozvoljene i to 85,82 km/h, a moguće i većom (saglasno izjavi vozača), pri čamu da je sudar nastao manjim intenzitetom (brzinom u okviru dozvoljene ili manjom), posljedice nezgode bi bile svakako manje, a i oštećenje vozila, pa tako i povrede tužioca.

Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke M. R. od 5. 11. 2021. godine, prvostepeni sud je utvrdio: da imenovani vještak propust vozača pmv "Mercedes", nalazi u pokušaju uključivanja na put sa pravom prvenstva, a da prethodno nije propustio vozilo koje se kretalo istim putem, dok se propust vozača pmv "BMW" ogleda u brzini kretanja koja je bila 2 puta veća od dozvoljene i u trenutku sudara iznosila 110 km/h (uz mogućnost da je bila i veća, ukoliko je bilo kočenja), što predstavlja "nasilničku vožnju"; da bi pmv "BMW" imalo tehničke mogućnosti da kočenjem izbjegne nezgodu u slučaju da se vozač kretao brzinom manjom od 108 km/h; da je u trenutku sudara pmv "Mercedes" bilo zaustavljeno, odnosno brzina kretanja je bila jednaka nuli.

Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke M. V. od 21. 12. 2021. godine, prvostepeni sud je utvrdio: da je šteta na pmv "Mercedes", vlasnika V.K. procijenjena po principu tzv. "totalne štete", u iznosu od 2.982,34 KM (sa PDV).

Čitanjem nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke doc. dr sc. med S. P. od 8. 2. 2022. godine, prvostepeni sud je utvrdio: da je tužilac u spornoj saobraćajnoj nezgodi pretrpio prelom 3 rebra, nagnječenje abdomena i grudnog koša, koje povrede se skupno imaju kvalifikovati kao teška tjelesna povreda; da je trpio bol (jakog intenziteta 4 dana, srednjeg 40 dana i lakog 60 dana) i strah (jakog intenziteta 3 dana, srednjeg 25 dana i lakog 45 dana); da je kod tužioca prisutno umanjenje životne aktivnosti od 14%; da je tužilac bio samostalno pokretan po izlasku iz bolnice, pa mu je pomoć trebala samo neko kraće vrijeme od 15-30 dana (oko nabavke namirnica, spremanja hrane, previjanja, kupanja), dok je sve ostale osnovne aktivnosti svakodnevnog života (hranjenje, oblačenje, upotreba toaleta) bio u stanju da izvodi sam bez pomoći drugog lica; da je na otpusnici iz 2017. godine, evidentirano da je "Bartel index" 100, što govori u prilog potpune samostalnosti tužioca; da je vještak u svojoj izjavi na glavnoj raspravi na postavljeno pitanje punomoćnika drugotuženog izjavio da je liječenje tužioca po pitanju povreda nastalih u nezgodi, završeno dana 7. 8. 2014. godine.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je u bitnome zaključio: da je osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja od tužene strane u pogledu nematerijalne štete po zahtjevanim vidovima, jer je tužilac zadobio povrede u saobraćajnoj nezgodi od 27. 4. 2014. godine, a vještak medicinske struke se izjasnio da je liječenje tužioca završeno 7. 8. 2014. godine, dok je tužilac tužbu podnio sudu 8. 2. 2019. godine; da je nastupila zastarjelost i u pogledu zahtjevane naknade štete na ime tuđe njege i pomoći, koja je tužiocu bila potrebna prema izjašnjenju vještaka medicinske struke najviše 30 dana (nakon izlaska iz bolnice), kao i potraživanje materijalne štete nastale na vozilu oštećenom 27. 4. 2014. godine; da je tužilac u krivičnom postupku pravosnažno oslobođen odgovornosti, temeljem presude od 13. 3. 2018. godine, zbog stupanja na snagu zakona blažeg za učinioca krivičnog djela, za koje je tužilac optužen u krivičnom postupku (u kome nije utvrđena odgovornost prvotuženog), čime nema mjesta primjeni dužeg roka zastarjelosti potraživanja naknade štete pričinjene krivičnim djelom; da se rok zastarjelosti koji se primjenjuje za štetnika, primjenjuje i na društvo za osiguranje (kod kojeg je štetnik osiguran od odgovornosti za štetu nanesenu trećim licima), a potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva u subjektivnom roku od 3 godine i objektivnom roku od 5 godina, slijedom čega je pozivom na odredbu člana 360, 376 stav 1-3 i 377 stav 1-3 Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj: 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", broj: 17/93, 3/96, 37/01, 39/03, 74/04, dalje: ZOO), sudio kao u izreci žalbom pobijane presude. Odluku o troškovima postupka, prvostepeni sud je donio primjenom odredbe člana 386 ZPP u vezi sa članom 400 stav 1 ZPP i članom 12 stav 1 Zakona o sudskim taksama Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj: 73/08, 49/09, 67/13, 63/14, 66/18 i 67/20).

Pravilnost i zakonitost prvostepene odluke žalbom pobija tužilac, a u navodima žalbe u bitnome ističe: da je pobijana odluka donesena uz povredu odredbe člana 8 ZPP, jer sud nije pravilno cijenio dokaze tužioca i to medicinsku dokumentaciju iz 2016./2017. godine, kojom je tužilac dokazao da je bio na liječenju, koje je još uvijek trajalo i koji se liječio od posljedica štetnog događaja, kada mu je zbog pogoršanja zdravstvenog stanja propisana odgovarajuća terapija; da iz otpusne liste sa ekspertizom ZFM "Dr M. Z." od 24. 1. 2017. godine, proizilazi da se pacijent liječio zbog pojačanog osjećaja slabosti u lijevoj ruci i nozi kao posljedice povreda zadobijenih u saobraćajnoj nezgodi (zbog kojih je hospitalizovan u 2014. godini), uz ukazivanje pacijenta na bolove u području rebara, grudnom i donjem dijelu kičmenog stuba, te bolove u području trtice; da je tužiocu 24. 1. 2017. godine, propisana fizikalna terapija sa odgovarajućim medikamentima, uz konstataciju neznatnog poboljšanja pri otpustu, iz čega proizilazi da je liječenje tužioca trajalo do januara 2017. godine i da se rokovi zastarjelosti nisu mogli početi računati dok liječenje tužioca traje; da je sud samo cijenio izjavu vještaka medicinske struke, izolovano od ostalih dokaza, zanemarujući i konstataciju depresivnog stanja tužioca (saglasno nalazu psihijatra od 11. 2. 2016. godine); da se vještak medicinske struke na glavnoj raspravi izjasnio u pogledu akutnog liječenja tužioca, potvrđujući da je isti imao bolove i u 2017. godini, pri boravku u ZFM "Dr M. Z.", koje je uvrstio u okviru procenta umanjenja životne aktivnosti; da je sud odgovor vještaka medicinske struke o završenom akutnom liječenju tužioca na dan 7. 8. 2014. godine, pogrešno protumačio kao dan završetka kompletnog liječenja tužioca, iako je bolest tužioca prešla iz akutnog u hronično stanje; da je oštećeni za obim i visinu štete saznanje stekao, tek nakon dostavljanja pismenog nalaza vještaka medicinske struke, pozivajući se u tom pravcu na pravne stavove sudova u okruženju.

Prvostepena presuda je pravilna i navodi žalbe ne utiču na pravilnost i zakonitost iste, a razloge i pravne zaključke date od strane prvostepenog suda prihvata i ovaj sud, te je žalbu tužioca valjalo odbiti i pobijanu prvostepenu presudu potvrditi iz sljedećih razloga:

Saglasno rezultatu provedenog prvostepenog postupka, proizilazi da osnovanost tužbenog zahtjeva tužilac temelji na tvrdnji da je u saobraćajnoj nezgodi od 27. 4. 2014. godine, povrijeđeni bio primoran angažovati tuđu njegu i pomoć, te da je potpuno oštećeno pmv "Mercedes 190" tužioca, nalazeći da je do nezgode (nastanka štete), došlo isključivom krivicom prvotuženog, koji je upravljao pmv "BMW 530 D", osigurano kod drugotuženog po važećoj polisi, dok je tužilac u krivičnom postupku broj:..., pravosnažno oslobođen odgovornosti.

Suprotno tvrdnji tužioca, prvotuženi nalazi da iz izvedenih dokaza (4 međusobno neusaglašena nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke-2 u krivičnom i 2 u parničnom postupku), tužilac nije dokazao odgovornost prvotuženog, već da je za nastanak nezgode isključivo odgovoran tužilac, koji je pod uticajem alkohola upravljao vozilom (u vlasništvu njegovog sina), dok shodno nalazu vještaka medicinske struke i pristrasnoj izjavi svjedoka M.S., nije dokazana ni osnovanost, ni visina zahtjeva na ime tuđe njege i pomoći.

Tužena strana saglasna je u tvrdnji da je potraživanje tužioca zastarjelo s obzirom na dan saznanja za materijalnu štetu (dan saobraćajne nezgode), te nematerijalnu (kada je liječenje završeno prema izjašnjenju vještaka medicinske struke-7. 8. 2014. godine), a tužba je podnesena 8. 2. 2019. godine.

Analizom stanja prvostepenog spisa proizilazi: da su vještaci saobraćajne struke Z. M. i M. R., koji su sačinili nalaz i dali mišljenje u prvostepenom parničnom postupku, saglasni u izjašnjenju da u pogledu uzroka sabraćajne nezgode, stoji propust tužioca; da saglasnost imenovanih vještaka postoji i u pogledu činjenice da je prvotuženi vozio većom brzinom od dozvoljene (50 km/h), dok se izjašnjenja vještaka razilaze u pogledu brzine kretanja prvotuženog (85 km/h-M., 110 km/h-R.), te doprinosa istog nastanku nezgode; da izjašnjenja dva vještaka saobraćajne struke iz krivičnog postupka nisu u saglasnosti, gdje vještak N. V. nalazi propust na strani tužioca, koji je upravljao neregistrovanim vozilom u alkoholisanom stanju i negirao prvenstvo prolaza prvotuženom (koji se kretao brzinom od 87,8 km/h), a vještak V. G. nalazi propust na strani prvotuženog, uz izjašnjenje da se on kretao u naseljenom mjestu brzinom od 114,44 km/h; da je vještak mašinske struke M. V., saglasno i sadržini zapisnika o uviđaju, naznačio u nalazu da je vlasnik pmv "Mercedes 190"-V.K., te da je na vozilu sporne prilike nastupila tzv. "totalna šteta"; da se vještak medicinske struke S. P., izjasnio o kvalifikaciji povreda tužioca, intenzitetu i dužini trajanja fizičkih bolova i straha, ranijim zdravsvenim tegobama (povredama) tužioca, kao i onim koje su nastupile poslije sporne nezgode, načinu i dužini trajanja liječenja, procentu umanjenja životne aktivnosti, te potrebi tužioca za tuđom njegom i pomoći.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine (tzv. subjektivni rok) od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo (član 376 stav 1 ZOO). U svakom slučaju, ovo potraživanje zastarijeva za pet godina (tzv. objektivni rok), od kada je šteta nastala (član 376 stav 2 ZOO).

Subjektivni rok zastarjelosti teče unutar objektivnog roka i vezuje se za momenat saznanja za štetu i štetnika. Zastarni subjektivni rok počinje teći od časa kada je oštećeni saznao za štetu i učinioca.

Saznanje za štetu predstavlja saznanje o postojanju sadašnje štete, kao i buduće štete koja se može sagledati zajedno sa sadašnjom, a saznanje za lice koje je učinilo štetu predstavlja momenat kada su oštećenom dostupni podaci o ličnosti štetnika, s potrebnim podacima za preduzimanje odgovarajućih radnji u svrhu ostvarivanja naknade štete.

Početak roka zastarjelosti nematerijalne štete po vidovima je različit, pa tako zastarjelost potraživanja naknade štete za fizičke bolove počinje da teče od prestanka bolova, za strah od prestanka straha, za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti od završetka liječenja i saznanja za trajno umanjenje životne aktivnosti.

Početak objektivnog roka povezan je sa činjenicom nastanka štete. Moguće je postojanje vremenskog raskoraka između nastanka štete i saznanja za štetu. Samo u slučaju kad subjektivni zastarni rok uopšte nije počeo teći, ili ističe nakon proteka objektivnog roka, potraživanje zastarjeva protekom objektivnog roka.

Odredbom člana 377 stav 1 ZOO, propisano je da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarjeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Odgovorno lice u smislu navedene zakonske odredbe je isključivo neposredni izvršilac krivičnog djela. Tužilac u ovoj pravnoj stvari nije dokazao da je prvotuženi, počinilac krivičnog djela iz oblasti saobraćaja, dok se odgovornost drugotuženog zasniva na odgovornosti po osnovu ugovora o obaveznom osiguranju od odgovornosti (tj. na odgovornosti za drugog), pa činjenica da je tužilac oslobođen krivične odgovornosti, primjenom blažeg zakona, ne može se pripisati odgovornosti tuženih, čime nema mjesta primjeni roka iz odredbe člana 377 stav 1 ZOO.

Za ocjenu prigovora zastarjelosti potraživanja sud mora utvrditi kada je šteta nastala i kada je oštećeni saznao za štetu i učinioca, a saznanje za vidove nematerijalne štete ne vezuje se za dan njenog prouzrokovanja, već za završetak liječenja, odnosno momenat kada su vidovi nematerijalne štete dobili oblik konačnog stanja.

Iz rezimiranog izjašnjenja vještaka medicinske struke (u nalazu i na glavnoj raspravi), proizilazi: da se povrede tužioca (po zanimanju konobar) iz saobraćajne nezgode od 27. 4. 2014. godine (prelom 3 rebra, nagnječenje abdomena i grudnog koša), kvalifikuju kao teške tjelesne povrede, usljed kojih je trpio bol (jakog intenziteta 4 dana, srednjeg 40 i lakog 60 dana) i strah (jakog intenziteta 3 dana, srednjeg 25 i lakog 45 dana), uz umanjenje životne aktivnosti od 14% (ogleda se u posljedicama nepravilnog zarastanja rebara i ožiljaka od "laparatomije"); da je nakon povređivanja hospitalizovan 2 dana, te mjesec dana od povrede ponovo primljen u bolnicu od 29. 5.-11. 6. 2014. godine, sa daljim kontrolnim pregledima, uz evidentirano depresivno stanje u 2016. godini (u sklopu obrade za invalidsku komisiju), uzrokovano porodičnim, ekonomskim, zdravstvenim razlozima, od čega je liječen unazad par godina; da je tužilac, pretrpio moždani udar 1992. godine, temeljem čega je kod istog zaostala slabost lijeve strane (lijeva ruka i lijeva noga); da je 2011. godine zadobio prelom desne potkoljenice (hirurški liječen sa posljedicom skraćenja desne noge za 3 cm, uz korišćenje "ortopedske cipele" sa povišenjem); da je 2012. godine, liječen zbog napuknuća karlice lijevog kuka i lijeve podlaktice, gdje iz medicinske dokumentacije proizlazi da je on od tada slabo pokretan; da saobraćajna nezgoda iz 2014. godine, nije mogla uticati na značajno pogoršanje stanja tužioca u kom je bio prije spornog povređivanja, osim produbljivanja depresivnog stanja pri čemu mu je tuđa njega i pomoć trebala do mjesec dana (za nabavku namirnica, spremanje hrane, previjanje i kupanje); da je povređivanje tužioca u spornoj nezgodi u veoma malom procentu uticalo na postojeće depresivno stanje tužioca; da je rehabilitacija u ZFM "Dr M. Z." u januaru 2017. godine, vršena više zbog ukupnog zdravstvenog stanja tužioca, uzimajući u obzir sve povrede koje je imao prije saobraćajne nezgode, te da je akutno liječenje tužioca po pitanju povreda nastalih u spornoj nezgodi iz aprila 2014. godine, završeno 7. 8. 2014. godine.

Temeljem prednje navedenog, te jasnog izjašnjenja vještaka medicinske struke o hronologiji povređivanja i liječenja tužioca, koje je po pitanju povreda proisteklih iz sporne saobraćajne nezgode od 27. 4. 2014. godine, završeno 7. 8. 2014. godine, a kod toga da je tužba podnesena 8. 2. 2019. godine, pravilno je prvostepeni sud zaključio da je prigovor zastare potraživanja osnovan.

Rehabilitacija tužioca iz 2017. godine u ZFM "Dr M. Z.", na koju se žalba poziva, uslovljena je bila cjelokupnim zdravstvenim stanjem tužioca, uzimajući u obzir sve povrede tužioca koje je imao i prije nezgode, što nije od uticaja na tok subjektivnog roka zastarjelosti. Navedeno proizilazi iz izjašnjenja imenovanog vještaka i sadržine otpusne liste sa ekspertizom na koju i žalba ukazuje.

Ukoliko se pravilno analizira nalaz vještaka medicinske struke sa izjašnjenjem istog na ročištu za glavnu raspravu, a shodno jasno obrazloženoj hronologiji zdravstvenih tegoba tužioca (iz sporne nezgode, te onih koje nisu uslovljene uzrocima iz nezgode), jasno je da se izjašnjenje vještaka u pravcu okončanja akutnog liječenja, upodobljava sa kompletnim liječenjem vezanim za povrede iz sporne nezgode.

Kako iz sadržine otpusne liste sa ekspertizom ZFM proizilazi, tužilac se na rehabilitaciju javio zbog pojačanog osjećaja slabosti u lijevoj ruci i nozi, koji ekstremiteti nisu povrjeđeni u nezgodi iz 2014. godine (imao moždani udar 1992. godine i prelom desne potkoljenice 2011. godine), te poteškoćama u aktivnostima svakodnevnog života. Stoji činjenica da se po prijemu tužilac žalio i na bolove u području rebara i grudnom košu (u kom dijelu je pretrpio povrede u nezgodi), ali i na donji dio leđa, te području trtice (imao povredu 2012. godine-napuknuće karlice lijevog kuka i lijeve podlaktice), te da je sam tužilac naveo da je nakon toga pretrpio prelom vrata lijevog femura i "procesus stiloideusa", lijevog radijusa.

Kod jasnog izjašnjenja vještaka medicinske struke da nezgoda nije mogla uticati na značajno pogoršanje stanja tužioca u kom je bio prije spornog povređivanja, osim produbljivanja depresivnog stanja, gdje je povređivanje tužioca u nezgodi u veoma malom procentu uticalo na već postojeće depresivno stanje, to je evidentno liječenje tužioca iz nezgode okončano 7. 8. 2014. godine, kako se vještak izjasnio, a sud u tom pravcu izveo pravilan zaključak.

Obrazloženje pobijane prvostepene presude, kako u pogledu zastarjelosti tužbom potraživane materijalne štete, tako i nematerijalne u cjelosti zadovoljava standard definisan odredbom člana 191 stav 4 u vezi sa članom 8 ZPP, a pravne zaključke prvostepenog suda kao ispravne i utemeljene na pravilnoj primjeni materijalnog prava u cjelosti prihvata i ovaj sud.

Prema odredbi člana 360 stav 1 ZOO, zastarjelošću prestaje pravo zahtjevati ispunjenje obaveze, a zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena u okviru kojeg povjerilac nije vršio svoje pravo, ako se onaj, na kome leži obaveza ispunjenja, pozove na zastarjelost.

Pri navedenom, valja imati u vidu da sve i da zastarjelost nije nastupila, tužilac je predmetne prilike upravljao tuđim vozilom i prema izjašnjenju tri vještaka saobraćajne struke skrivio spornu nezgodu, povodom koje je oslobođen krivične odgovornosti, temeljem primjene blažeg propisa.

Kako ostali navodi žalbe nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke, to ih ovaj sud posebno i ne obrazlaže (primjenom odredbe člana 231 ZPP), dok se navodima žalbe ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude, a prvostepeni sud nije počinio povrede odredaba parničnog postupka na koje sud pazi po službenog dužnosti, žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena na osnovu člana 226 ZPP.

Međutim, žalba je dovela u pitanje utvrđenje prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka, koja odluka je utemeljena na odredbi člana 386 ZPP, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 68/05 i 12/20-dalje: AT, RS). Tužilac je u inicijalnoj tužbi označio vrijednost spora 52.000,00 KM, te dalje 64.500,00 KM, a na zadnjem ročištu za glavnu raspravu 48.500,00 KM (saglasno zbiru vrijednosti glavnih zahtjeva). Prvotuženom pripadaju sledeći troškovi: za sastav odgovora na tužbu i za zastupanje na održanim ročištima od: 21. 1, 26. 2, 21. 5. i 16. 9. 2021. godine, te 23. 3, 25. 5. 2022. godine, saglasno v.s. 52.000,00 KM (350 bodova x 2+25%+17%) i 9. 11. 2022. godine, saglasno vrijednosti spora 48.500,00 KM (300 bodova x 2+25%+17%), te naknada za vrijeme za 14 započetih časova, ili zbirno 8.878,00 KM, a sve shodno članu 2, Tar. br. 2, 9 i 12, te članu 14 AT, RS, u vezi sa članom 2 stav 1 ZPP.

Drugotuženom pripadaju sljedeći troškovi: za zastupanje na održanim ročištima od 23. 3, 25. 5 i 9. 11. 2022. godine, te naknada za vrijeme za 9 započetih časova ili zbirno 3.463,00 KM, dok drugotuženom ne pripada naknada za neodržano ročište od 2. 9. 2022. godine, jer je isto po prijedlogu tužioca i prvotuženog odgođeno uz saglasnost drugotuženog.

Iz navedenih razloga, a na osnovu odredbe člana 235 tačka 3 ZPP žalba tužioca je djelimično uvažena, a rješenje o troškovima parničnog postupka u dosađujućem dijelu koje je sadržano u pobijanoj presudi preinačeno, kao u izreci ove presude.

Tužilac nije uspio u žalbenom postupku u odnosu na glavnu stvar, a uspjeh u odnosu na troškove postupka je u neznatnom dijelu, te je zahtjev istog za naknadu troškova na ime sastava žalbe u iznosu od 1.535,62 KM, primjenom odredbe člana 386 stav 1 i 3, a u vezi sa odredbom člana 397 stav 1 ZPP, odbijen.

Odgovor na žalbu nije nužna procesna radnja u žalbenom postupku, te je zahtjev drugotuženog na ime sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1535,00 KM odbijen, temeljem odredbe člana 386 stav 1 ZPP, u vezi sa odredbom člana 397 stav 1 istog zakona.

U žalbom nepobijanom odbijajućem dijelu na ime troškova parničnog postupka (preostali dio stav 2 izreke) i odluci o oslobađanju tužioca od plaćanja takse (stav 4 izreke), prvostepena presuda ostaje neizmjenjena."