Sudsko dokazivanje izgubljene dobiti
Za dokazivanje izgubljene dobiti kao vrste štete nije dovoljno da se vještačenjem utvrdi pretpostavljena mogućnost dobiti, odnosno ostvarivanja prihoda, već da se realnim pokazateljima dokaže da bi ta dobit bila ostvarena po redovnom toku stvari.
Obrazloženje:
"Izmakla korist (na čemu tuženi temelji protivtužbeni zahtjev) je oblik štete koji se javlja kao sprečavanje povećanja nečije imovine (član 155. ZOO). Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem (stav 3. člana 189. ZOO). Izmakla korist (izgubljena dobit) mora se vezati za djelatnost koju u redovnom toku stvari povjerilac (tužitelj) obavlja, odnosno za onu vrstu i obim poslovanja koje se po redovnom toku stvari moglo očekivati.
Za priznavanje prava na naknadu izmakle koristi nastale kao posljedica štetnikove radnje moraju biti ispunjeni uslovi: da je šteta u vidu izmakle koristi izvjesna, da je tuženi svojim djelovanjem spriječio nastanak koristi i da postoje elementi na osnovu kojih se može odrediti visina izmakle koristi.
Tuženi nije dokazao da bi ostvario zaradu radeći sa brentom u iznosu koji potražuje. On, naime, prije označenog perioda (za koji traži naknadu izmakle koristi), a ni poslije tog perioda, nije ostvario nikakvu zaradu radeći sa brentom, odnosno nije dokazao da je te zarade bilo, pa nema elemenata na osnovu kojih bi se ta izgubljena zarada mogla računati. Nalazom vještaka ekonomske struke, R.I. (na čijem sadržaju insistira revident), utvrđeno je da je tuženi u navedenom periodu mogao ostvariti pretpostavljenu dobit u iznosu od 94.587,75 KM. Međutim, za dokazivanje ove vrste štete nije dovoljno da se vještačenjem utvrdi pretpostavljena mogućnost dobiti, kao u nalazu vještaka koji je zasnovan na pretpostavljenim mogućnostima ostvarivanja prihoda, već da se realnim pokazateljima dokaže da bi ta dobit bila i ostvarena po redovnom toku stvari. Kod činjenice da prije, a ni poslije označenog perioda (kada je prodao svu robu tužitelja, za koju tvrdi da je blokirala pristup brenti) tuženi nije na takav način sticao zaradu, nije dokazana osnovanost zahtjeva za naknadu štete u vidu izgubljene koristi.
Čak i pod uslovom da je predmetna brenta bila blokirana robom tužitelja (na koje okolnosti nisu provođeni dokazi), kod nesporne činjenice da je tužitelj pokušao, dana 30.8.2016. godine, da preuzme tu robu, ili bar jedan njen dio i da ga je tuženi u tome spriječio, ne stoji revizioni navod tuženog, istican i u toku postupka (o čijoj neosnovanosti su nižestepeni sudovi dali valjane razloge koje prihvata i ovaj sud), da je za to odgovoran tužitelj, odnosno da je tužitelj svjesno i namjerno izbjegavao preuzeti robu, koristeći prostor tuženog kao skladište, a sve u namjeri da mu nanese štetu. Kod takvog stanja stvari (odbijanje tuženog da preda robu tužitelju), naknadno pozivanje tužitelja da preuzme robu, nije moglo ishoditi drugačiji zaključak u pogledu njegove odgovornosti za nastanak štete koja se traži protivtužbom.
U konkretnom slučaju, osnov za naknadu štete u vidu izmakle koristi ne može biti, sama za sebe, činjenica da je tuženi vlasnik predmetne brente (kako se neosnovano tvrdi u reviziji), nego je, po pravilu o teretu dokazivanja iz članova 7,123. i 126. ZPP, u vezi sa članom 189. stav 1. i 3. ZOO, bilo potrebno dokazati da zbog štetne radnje tužitelja tuženi trpi štetu u vidu izmakle koristi i visinu iste. Kriterij za određivanje naknade štete je stvarna šteta koja je nastala oštećenom. Iz utvrđenog činjeničnog stanja se ne može izvesti zaključak da bi redovan tok stvari omogućio tuženom da ostvari zaradu čiju naknadu zahtjeva protivtužbom, niti da je za nekorištenje brente čijim radom bi se ta korist ostvarila, odgovoran tužitelj."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 59 0 Ps 030328 21 Rev od 8.3.2022. godine)
