Teret dokazivanja i rizik pasivnosti stranaka u postupku
Na strankama je isključivo teret iznošenja tvrdnji o činjenicama i teret predlaganja dokaza, pa stranke same određuju činjeničnu osnovu na bazi koje sud donosi odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, dok ukoliko stranka činjenično i dokazno ne supstancira zahtjeve koje postavlja u postupku, odnosno osporavanje tvrdnji suprotne strane, ona snosi štetne rizike takvog svog pasivnog i neadekvatnog angažmana.
Obrazloženje:
"Iz razloga ožalbene presude proizilazi, da je prvostepeni sud usvojio konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev tužitelja sa glavne rasprave od 31.05.2023. godine, nalazeći, da je tužitelj izvedenim dokazima, navedenim na strani 2-oj, pasus drugi razloga pobijane odluke, dokazao da je osnovan opredijeljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu manje isplaćenih plaća za period od 01.01.2021. do 16.03.2021. godine u iznosu od 646,90 KM sa pripadajućim kamatnim zahtjevom, zbog čega je, imajući u vidu odredbe člana 75. stav 1. i člana 79. stav 1. i 2. Zakona o radu Federacije BiH, odlučio kao u stavu prvom izreke pobijane odluke, za koju je dao odgovarajuće razloge koje kao takve prihvata i ovaj sud, pa se radi bespotrebnog ponavljanja žalitelj upućuje na iste.
Po ocjeni ovoga suda, suprotno rezonovanju žalbe, pravilno je prvostepeni sud, shodno odredbi člana 8. ZPP, na osnovu svog slobodnog sudijskog uvjerenja, savjesno i brižljivo cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te nakon savjesne ocjene istih, utvrdio sve pravno relevantna činjenice na osnovu kojih je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Pri tome, pravilno je imao u vidu i pravila o tereta dokazivanja, u smislu odredbe člana 7., 123., u vezi sa članom 126. ZPP, za koju odluku je dao jasne i uvjerljive razloge, pa stoga ni obrazloženje ožalbene presude ne sadrži nedostatke koji bi onemogućavali stranke da saznaju zašto je sud donio ožalbenu odluku, jer dato obrazloženje sadrži zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, sve kako je to propisano odredbom člana 191. stav 4. ZPP, pa su neosnovani navodi žalbe kojima se ukazuje na učinjenu povredu navedenih odredaba parničnog postupka.
Tuženi slobodnoj ocjeni dokaza od strane prvostepenog suda, ne može sa uspjehom suprotstaviti svoju subjektivnu ocjenu istih, bez uvažavanja svih relevantnih i izvedenih dokaza koji su izvedeni tokom postupka, a što je prvostepeni sud imao u vidu, tim prije, što tuženi ni u žalbi ne iznosi valjane argumente na koji bi način izneseni navodi žalbe uticali na donošenje drugačije odluke suda.
Naime, prema razlozima pobijane odluke i stanju spisa slijedi:
-da je tužitelj tužbeni zahtjev temeljio na činjeničnim tvrdnjama da je sa tuženim, kao poslodavcem, dana 10.01.2021. godine, zaključio posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme na period od dva mjeseca jer je kod njega bio u radnom odnosu od 2018. godine po ugovorima o radu koje je u međuvremenu zaključivao, te da mu je tuženi ostao dužan na ime manje isplaćenih plaća za januar, februar i mart 2021. godine novčani iznos koji je konačno opredijelio na glavnoj raspravi,
-da je tuženi u odgovoru na tužbu istakao prigovor vezan za odredbu člana 114. Zakona o radu Federacije BiH, te osporio osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te da je i na pripremnom ročištu ostao kod takvog odgovora na tužbu,
-da je na pripremnom ročištu tužitelj predložio izvođenje materijalnih dokaza, te vještačenje po vještaku finansijske struke, da vještak prema podacima iz posljednjeg ugovora zaključenog 10.01.2021. godine na radnom mjestu pomoćni radnik, utvrdi iznose koji su isplaćeni tužitelju za mjesec januar, februar i mart 2021. godine na ime dijela plaće, te iznose koji bi s obzirom na isplaćene iznose, tuženi bio dužan isplatiti tužitelju, sa kojim vještačenjem u pogledu zadataka i obima vještačenja tuženi se saglasio, te predložio na okolnost izvršenih isplata plaća izvrši se uvid u platne liste za navedene mjesece navodeći da je tužitelj bio na bolovanju pa da shodno tome nije mogao ni ostvarivati punu plaću jer da se radi o bolovanju peko 42 dana, s tim da u tom smislu nije tražio da se o tim okolnostima izjasni predloženi vještak,
-da je vještak ekonomske struke E. N. u nalazu i mišljenju od 15.05.2023. godine, postupajući po zadatku datom od strane tužitelja, na strani 2. nalaza naznačio dokumentaciju koju je koristio prilikom vještačenja, pa tako između ostalog i ugovor o radu od 10.01.2021. godine, kao i platne liste tužitelja za januar, februar i mart 2021. godine, te analitičku karticu konta za taj period na ime tužitelja (neto plate), te utvrdio da utvrđena razlika manje isplaćenih plaća tužitelju na osnovu ugovora o radu od 10.01.2021. godine, a za period od 01.01.2021. do 16.03.2021. godine po umanjenju za porez iznosi 646,90 KM, kod kojeg nalaza je vještak ostao i na glavnoj raspravi od 31.05.2023. godine,
-da ni jedna od stranaka nije imala pitanja, a niti primjedbi na nalaz vještaka, te da tuženi nakon opredjeljenja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja, u procesnom smislu istom se nije protivio navodeći tada da ostaje kod ranije istaknutih prigovora kako u odgovoru na tužbu, tako i sa pripremnog ročišta, a u završnoj riječi naveo da tužitelj nije dokazao osnov i visinu tako opredijeljenog tužbenog zahtjeva.
Dosljedno tome, u iznesenoj činjenično-pravnoj i procesnoj situaciji, ne prihvatljivo je pozivanje žalbe na odredbu člana 79. stav 1. Zakona o radu Federacije BiH, kojom je propisano, da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada, u periodima isplate koji ne mogu biti duži od 30 dana, a da iz razloga pobijane presude ne slijedi, da je tužitelj obavljao poslove koji su definisani članom 3. Ugovora o radu po osnovu koga postoji obaveza tuženog za isplatu plaće, jer da su tužitelju isplaćene plaće isključivo za obavljeni rad prema platnim listama koje su priložene sudu kao materijalni dokaz.
Ovo iz razloga, što je i vještak prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja, pored ostale dokumentacije, imao u vidu platne liste koje su kao dokaz predložene od strane tuženog, tako da je prvostepeni sud pravilno postupio kada iste nije posebno cijenio, dok je propust tuženog što, u smislu člana 148. stav 1. i 2. ZPP, nije tražio da se vještak izjasni u nalazu i mišljenju i za njegove navode sa pripremnog ročišta, da je u spornom periodu tužitelj bio na bolovanju, a niti je o tome tražio izjašnjenje vještaka na glavnoj raspravi, nego naprotiv nije imao bilo kakvih pitanja niti primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, nego je tek nakon opredjeljenja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja, naveo da ostaje kod iznesenih primjedbi iz odgovora na tužbu i sa pripremnog ročišta.
Naime, odredba člana 7. stav 1. ZPP dala je potpun primat raspravnom načelu, tako da je isključivo na strankama teret iznošenja tvrdi o činjenicama i teret predlaganja dokaza, pa stranke same određuju činjeničnu osnovu na bazi koje sud donosi odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ukoliko stranka činjenično i dokazno ne supstancira zahtjeve koje postavlja u postupku, odnosno osporavanje tvrdnji suprotne strane, a kako je po ocjeni ovoga suda postupio i tuženi kada u smislu navedenog prigovora nije u ovom postupku u procesnom smislu prilagodio svoje ponašanje, zbog čega je dužan i snositi štetne rizike takvog svog pasivnog i neadekvatnog angažmana.
Stoga, kako je u pobijanoj odluci dovoljno jasno iznijeto koje se činjenice i okolnosti i na osnovu kojih izvedenih dokaza uzimaju utvrđenim i koji i kakvi zaključci su izvedeni iz analize i ocjene izvedenih dokaza, to se i izneseni navodi žalbe da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kao neutemeljena tvrdnja, ukazuju neosnovanim.
Rad svega naprijed izloženog, kako se posebnim žalbenim prigovorima ne dovodi u pitanje pravilnost pobijane odluke o dosuđenih troškovima postupka, nego se ista dovodi isključivo u vezu sa uspjehom žalbe, to je valjalo žalbu tuženog odbiti kao neosnovanu i prvostepenu presudu (stav prvi i treći izreke), na osnovu odredbe člana 226. ZPP, potvrditi, dok je u stavu drugom i četvrtom izreke, kao neožalbenom, prvostepenu presudu valjalo ostaviti neizmijenjenom (član 221. ZPP)."
(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, 33 0 Rs 089549 23 Rsž od 16.11.2023. godine)
