Troškovi postupka djelomican uspjeh u parnici
Član 386. Zakona o parničnom postupku
SVAKA STRANKA, A NE SAMO TUŽITELJ, MOŽE DJELOMIČNO USPJETI U PARNICI. STOGA KOD ODLUČIVANJA O TROŠKOVIMA PARNIČNOG POSTUPKA U SLUČAJU DJELOMIČNOG STRANAČKOG USPIJEHA U PARNICI TREBA, U PRAVILU, UZIMATI U OBZIR KAKO TUŽITELJEV TAKO I TUŽENIKOV USPIJEH U PARNICI I ODLUKU O TOME KOJA ĆE STRANKA SNOSITI OBVEZU NAKNADE TROŠKOVA POSTUPKA DONIJETI PRIMJENOM PRAVILA PROCESNOG PREBIJANJA PARNIČNIH TROŠKOVA.
Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj: 65 0 P 507897 21 Rev od 13.07.2021. godine
Revident predlaže da ovaj sud dopusti reviziju, navodeći da bi odlučivanje o reviziji u ovoj pravnoj stvari bilo od značaja za primjenu prava u drugim sličnim slučajevima, te ističe da je o ovom pitanju revizijski sud već ranije zauzeo stav (odluka Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: 58 0 P 001039 11 Rev od 26.07.2012. godine), ali da se odluka koja se pobija revizijom zasniva na drugačijem pravnom shvatanju.
Pitanje:
„Da li pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka treba uzeti u obzir kako tužiteljev, tako i tuženikov uspjeh u sporu?“
Kako se to i u reviziji pravilno primjećuje, o postavljenom pitanju revizijski sud je kroz mnogobrojne odluke zauzeo jasan pravni stav da se kod djelimičnog uspjeha stranaka u sporu troškovi postupka prebijaju.
Međutim, u konkretnom slučaju, odluke nižestepenih sudova zasnovane su na shvatanju koje nije podudarno s tim stavom. Zbog toga je ovaj sud ocijenio da bi odlučivanje o reviziji tuženog bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te je dopustio reviziju u skladu s odredbom člana 237. stav 3. u vezi sa stavovima 4. i 5. Zakona o parničnom postupku.
Iz obrazloženja:
Stranka ima pravo na naknadu samo ukoliko su troškovi bili potrebni da bi postigla zaštitu svog prava ili da bi se odbranila od neosnovanog napada. Da li ovaj uslov ispunjavaju svi izdaci za koje stranka traži naknadu, sud ocjenjuje uzimajući brižljivo u obzir sve okolnosti (član 387. stav 1. ZPP).
Prema stajalištu sudske prakse, u takvim slučajevima (tzv. parcijalnog uspjeha u sporu), prilikom konačnog dosuđenja troškova postupka treba imati u vidu ne samo kvantitativan, nego i kvalitativan uspjeh u sporu.
U konkretnoj parnici, koja se odnosi na potraživanje naknade štete iz osnova neopravdanog pritvora, iz sadržaja spisa proizilazi da se tužitelj prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (02.06.2015. godine) obratio tuženoj (07.04.2015. godine) sa zahtjevom za naknadu štete, u kojem je bio obaviješten da se iz osnova neosnovanog pritvaranja naknada štete dosuđuje u visini iznosa od 60 KM po danu provedenom u pritvoru (što bi za 30 dana iznosilo 1.800,00 KM); da je tužitelj podnio ovu tužbu prije isteka tromjesečnog roka za razmatranje njegovog zahtjeva; da je u tužbi tražio iznos od 11.600,00 KM, koji je umanjio preciziranjem zahtjeva na glavnoj raspravi na iznos od 6.000,00 KM; a da mu je pravosnažnom presudom na ime glavnog duga dosuđen iznos od 2.000,00 KM.
Odlučujući o zahtjevu, prvostepeni sud je tužitelju, pozivajući se na odredbu člana 386. stav 1. ZPP-a, shodno uspjehu u sporu (33,3%), dosudio ukupan iznos od 749,25 KM, od čega za sastav tužbe 810,00 KM, zastupanje na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi po 720,00 KM, što ukupno iznosi 2.250,00 KM, shodno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u vrijeme preduzimanja parničnih radnji. Sud je odbio tužitelja sa troškovima koje je punomoćnik potraživao po osnovu odsustva iz kancelarije, te troškova prevoza na relaciji Novi Travnik – Sarajevo i obratno, uz obrazloženje da je tužitelj mogao opunomoćiti punomoćnika iz sjedišta nadležnog suda.
Drugostepeni sud je cijenio neosnovanim žalbene prigovore tužitelja i tuženog, pa je odluku prvostepenog suda o troškovima postupka potvrdio, sa razlozima da je odluka prvostepenog suda o troškovima pravilna i donesena u skladu s odredbom člana 386. stav 2. ZPP, kojom je propisano da ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.
Iz navedenih obrazloženja proizilazi da u sporu može djelimično uspjeti samo tužitelj, što je pogrešno. Po shvatanju ovog suda, uspjeh tužitelja u sporu predstavlja istovremeno neuspjeh tuženog i obratno. Priznati troškovi prvostepenog postupka tužitelja iznose 2.250,00 KM, a tužene 1.440,00 KM; njihov uspjeh u parnici je 33%, odnosno 67%, pa bi tužitelju pripao iznos od 743,00 KM, a tuženoj 965,00 KM. Prebijanjem navedenih iznosa, izvodi se zaključak o postojanju obaveze tužitelja da tuženoj naknadi iznos troškova spora u visini od 192,00 KM. Ovo iz razloga što je stranka u čiju korist postoji pozitivna razlika, u ovom slučaju tužena, stekla pravo da joj tužitelj naknadi iznos razlike...
