Bračni drug kao sunosilac stanarskog prava
Bračni drug lica koje je zaključilo ugovor o korištenju stana smatra se sunosiocem stanarskog prava samo ako sa tim licem živi u zajedničkom domaćinstvu, što se mora utvrditi.
Obrazloženje:
"Iz obrazloženja pobijane odluke i podataka u spisu predmeta proizlazi da je prvostepeni organ, u ponovnom postupku, u izvršenju presude Kantonalnog suda u S. broj:... od 14.02.2007. godine, rješavajući o zahtjevu tužiteljice od 11.08.1998. godine za vraćanje u posjed stana u S. u ulici... broj..., ovaj zahtjev odbio svojim rješenjem od 29.12.2017. godine, a tuženi je odbio žalbu tužiteljice izjavljenu protiv tog prvostepenog rješenja.
U postupku pred organima uprave utvrđeno je da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u ulici... broj... na dan 30.04.1991. godine bila I.M., majka tužiteljice, na osnovu ugovora o korištenju predmetnog stana od 29.05.1987. godine; da se radi o stanu sa korisnom stambenom površinom od 126 m2, koji se sastoji od 5 soba, 1 kuhinje i ostalih nus-prostorija; da je tužiteljica N.K. nakon zaključenja braka 1974. godine sa A.K., zajedno sa svojim suprugom nastavila koristiti predmetni stan i zajedno su činili porodično domaćinstvo njene majke u predmetnom stanu; da je A.K., suprugu tužiteljice dodijeljen dvoiposobni stan u..., sada ulica... broj..., rješenjem Vazduhoplovnog zavoda "O." od 12.12.1986. godine, na osnovu kojeg je sklopljen i ugovor o korištenju stana od 14.12.1987. godine; da su u tom ugovoru pored nosioca stanarskog prava navedeni i slijedeći članovi porodice: N.K. - supruga, Ž.K. - kćerka i I.K. - sin; da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu I.M. umrla 16.01.1993. godine u S., sa navedenim prebivalištem u ulici... broj...; da je A.K. otkupio stan u ul.... broj..., te da je N.K. izdala ovjerenu saglasnost od 11.04.2000. godine njemu kao sunosiocu stanarskog prava i Ž.K. kao članu porodičnog domaćinstva za kupovinu stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo; da je brak zaključen 14.12.1974. godine između A.K. i N.K. sporazumno razveden presudom Općinskog suda u S., broj:... od 09.10.2008. godine, koja je postala pravomoćna 13.11.2008. godine; da iz uvjerenja MUP-a Kantona S., Sektor za administraciju C. 24.11.2010. godine proizilaze sljedeće prijave i odjave prebivališta tužiteljice: 10.02.1981. godine......, 03.02.1988. godine odjava za..., 04.02.1988......., 10.01.1990. odjava za..., 10.01.1990......., 08.05.1998......., 04.06.2003......., 05.06.2003. odjava iz..., 05.06.2003. godine......, 29.06.2007. godine odjava iz... i 29.06.2007. godine... broj....
Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica prilikom provođenja Popisa stanovništva u periodu od 01-15. aprila 1991. godine popisana u Općini S. C. na adresi... broj..., zajedno sa članovima porodičnog domaćinstva I.M., I.K. i Ž.K.; da je A.K. popisan u Općini S. -... na adresi......, kao samačko domaćinstvo; da je I.K, sin A.K. i N.K., rođen... godine u S., pohađao osnovnu školu "..." S. od 01.09.1985. i prestao da tu školu pohađa u školskoj 1992. godini zbog ratnih dejstava, a da je u toj školi završio šesti razred školske 1991/1992. godine, te da se u periodu pohađanja nastave vodio na adresi... broj...; da je tužiteljica, sa adresom ulica... broj... S., upisana u Opći birački spisak, biračko mjesto..., strana..., tekući broj... za 1990. godinu i strana..., tekući broj... za 1992. godinu kod Općine C.; da iz potvrde MZ "..." od 01.06.1998. godine proizlazi da je tužiteljica od 29.05.1992. do 29.05.1996. godine bila prijavljena na adresi... broj..., a iz potvrde MZ "..." od 07.03.1994. godine proizlazi da je tužiteljica privremeno boravila na adresi... broj... i da je pod rednim brojem... prijavljena kao izbjeglica; da je iz potvrde JSP "S." S. od 30.07.1998. godine utvrđeno da N.K. ne posjeduje stanarsko pravo ni na jedan od stanova koji su evidentirani u stambenom fondu kod JSP "S.", s tim da nisu uzeta u obzir privremena rješenja o dodjeli napuštenih stanova od Skupštine grada S. KS; da je 1992. godine pred Opštinskim sudom I S. bio u toku postupak oduzimanja poslovne sposobnosti I.M. sa stalnim prebivalištem na adresi... broj..., te da je do okončanja tog postupka I.M. imenovan posebni staratelj u osobi njene kćerke N.K. iz S. ul.... br....; da je potvrdom MZ "..." od 12.08.1992. godine potvrđeno da je stan u ul.... broj... na kojem je nosilac stanarskog prava I.M., sa članovima porodice N.K., Ž.K. i I.K granatiran i da stan nije za stanovanje; da je službeno lice prvostepenog organa dana 01.12.2015. godine izvršilo kontrolu korištenja stana u ul.... br..... i tom prilikom konstatovao da isti koristi A.K. sa kćerkom Ž.K. i unukom; da je službeno lice prvostepenog organa kontrolom korištenja predmetnog stana u ulici... broj... konstatovalo da stan koristi S.F. na osnovu rješenja Gradskog sekretarijata za stambene poslove Grada S. od 02.12.1994. godine kojim joj je dodijeljen stan površine 126 m2 u ul.... broj 5/3 na privremeno korištenje, kao i da isti stan koristi i B.T. na osnovu rješenja Gradskog sekretarijata za stambene poslove Grada S. od 29.06.1994. godine, kojim je stan površine 35m2 u ul.... broj... dodijeljen S.T. na privremeno korištenje.
Organi uprave su tokom postupka izveli i dokaze saslušanjem svjedoka, te su, cijeneći i ove iskaze utvrdili da tužiteljica i njen sin I.K. na dan 30.04.1991. godine nisu bili članovi porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava I.M. i da im predmetni stan nije bio dom u smislu člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, odnosno da se ne radi o licu iz člana 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Tuženi konstatuje da tužiteljica nije dostavila nijedan dokaz kojim dokazuje da je bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu jer sama prijava na adresi predmetnog stana ne znači da je tužiteljica trajno živjela i stanovala sa nosiocem stanarskog prava zbog čega je izveden dokaz svjedocima čiji su iskazi cijenjeni u sklopu svih drugih dokaza.
Odlučujući o tužbi kojom je tužiteljica pokrenula upravni spor protiv osporenog rješenja tuženog, prvostepeni sud je pobijanom presudom ovu tužbu odbio, cijeneći da su akti upravnih organa pravilni i zakoniti. Prvostepeni sud također zaključuje da tužiteljica zajedno sa sinom I.K. na dan 30.04.1991. godine nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke I.M., nosioca stanarskog prava na stanu u ul.... br...., shodno članu 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Taj sud nalazi da je nesporno utvrđeno da je tužiteljica bila sunosilac stanarskog prava na stanu u ul.... broj... i da je taj stan predstavljao njen dom i dom njene porodice shodno članu 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te da joj u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Anexa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, ne pripada pravo na povrat u posjed stana u ulici... broj.... Prvostepeni sud nalazi da ostali dokazi koji su provedeni u postupku i na koje se poziva tužiteljica, nisu dokazi koji mogu potvrditi faktičko življenje tužiteljice u predmetnom stanu.
Ovaj sud nije mogao prihvatiti ovakav zaključak prvostepenog suda kao pravilan i na zakonu zasnovan. Prvostepeni sud konstatuje da je "nesporno" utvrđeno da je tužiteljica bila sunosilac stanarskog prava na stanu u ul.... broj..., iako utvrđenje svojstva sunosioca stanarskog prava ne predstavlja činjenično utvrđenje, koje se može utvrđivati kao sporno ili nesporno, već pravno utvrđenje do kojeg sud dolazi primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje.
Tužiteljica svojim navodima upravo osporava da je bila sunositeljica stanarskog prava na tom stanu, ističući da je faktičku zajednicu života sa svojim suprugom prekinula vrlo brzo po preseljenju u stan u Ulici..., te da je od tada uvijek živjela u predmetnom stanu - stanu njene majke. U toku upravnog postupka tužiteljica izvodi dokaze za koje smatra da potkrepljuju te njene navode.
Prvostepeni sud, međutim, propušta pravilno primijeniti odredbu člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, kojom je propisano da ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u bračnom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Iz ove odredbe nedvojbeno proizlazi da se bračni drug lica koje je zaključilo ugovor o korištenju stana smatra sunosiocem stanarskog prava samo ako sa tim licem živi u zajedničkom domaćinstvu. Dakle, suprotno zaključku tuženog i prvostepenog suda, okolnost da je suprug tužiteljice na dan 30.04.1991. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u ulici..., ne znači automatski da je sunosilac stanarskog prava na tom stanu u to vrijeme bila i tužiteljica, već je, radi utvrđenja takvog njenog svojstva, potrebno utvrditi da li je zaista u to vrijeme živjela u navedenom stanu.
Osnovano tužiteljica u zahtjevu za vanredno preispitivanje prigovara da prvostepeni organ i tuženi nisu cijenili izvedene dokaze u skladu s odredbom člana 9. Zakona o upravnom postupku, tj. svaki dokaz posebno i dovodeći ih u međusobnu vezu, a ovaj propust nije otklonio ni prvostepeni sud. I u aktima upravnih organa i u pobijanoj presudi iznosi se detaljan sadržaj isprava i iskaza svjedoka, ali se prilikom ocjene dokaza ne navodi zbog čega su pojedini iskazi svjedoka prihvaćeni kao vjerodostojni, a pojedini nisu. Prvostepeni sud također nije dao obrazloženje za svoj zaključak da činjenicu faktičkog življenja tužiteljice na adresi...... na dan 30.04.1991. godine ne mogu potvrditi dokazi kao što su potvrda osnovne škole da je sin tužiteljice pohađao osnovnu školu do šestog razreda u neposrednoj blizini stana u ulici... broj..., a ne u blizini stana...; akti mjesnih zajednica kojima se potvrđuje da je tužiteljica tokom ratnih dejstava izbjegla sa adrese......, te da je nakon toga bila prijavljena na različitim adresama od kojih nijedna nije adresa...... itd.
Ovaj sud cijeni da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na pogrešnom zaključku da je tužiteljica samom činjenicom postojanja braka sa A.K. na dan 30.04.1991. godine bila sunosilac stanarskog prava na stanu u Ulici..., te zbog toga nije mogla biti član domaćinstva svoje majke. Iz tog razloga je taj sud propustio ocijeniti da li je u upravnom postupku pravilno utvrđeno da li je tužiteljica u predmetnom periodu zaista stanovala na toj adresi.
U pogledu okolnosti da je tužiteljica svom suprugu dala saglasnost za otkup stana u ulici..., te konstatacije koju prvostepeni sud iznosi u pobijanoj presudi - da tužiteljica nije navela da li je pokrenula postupak podjele bračne stečevine za taj stan koji je otkupljen u vrijeme trajanja bračne zajednice, ovaj sud ukazuje da ukoliko tužiteljica nije živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim suprugom, na adresi... br...., onda na tom stanu nije bila sunosilac stanarskog prava. U takvim okolnostima tužiteljici nije pripadalo ni pravo na otkup stana, niti stan koji je otkupio njen suprug predstavlja bračnu stečevinu. Stoga se značaj činjenice da je tužiteljica dala saglasnost za otkup stana njenom suprugu, može pravilno cijeniti tek nakon utvrđenja da li je tužiteljica živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim suprugom A.K. na adresi.......
Kako je pobijana presuda, obzirom na sve navedeno, donesena uz povredu federalnog zakona i povredu pravila federalnog zakona o postupku, to je, po ocjeni ovog suda, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke osnovan, pa je primjenom člana 46. stav 3. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno kao u izreci ove presude, kako bi u ponovnom postupku prvostepeni sud donio odluku zasnovanu na zakonu."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 09 0 U 030483 21 Uvp od 9.6.2022. godine)
