Advokat

Nije bitno što tužitelji ili njihovi prethodnici nikada nisu tražili diobu suvlasništva na nekretninama, jer to pravo suvlasnika ne može zastarjeti.

Obrazloženje:

"Ne stoje tvrdnje revidenata da je drugostepeni sud propustio sankcionisati pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza od strane prvostepenog suda. Protivno tome, drugostepeni sud je rješavajući žalbu tuženih ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja u smislu čl. 231. ZPP i osnovano je zaključio da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP i u obrazloženju svoje presude u skladu sa odredbom iz čl. 191. st. 4. ZPP naveo jasne razloge zbog kojih je prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan, a dati razlozi ne protivriječe sadržajima zapisnika niti stanju dokaza u spisu predmeta, pa su neprihvatljivi prigovori revizije tuženog da tužitelji nisu dokazali da je u zemljišnoj knjizi pogrešno umjesto F.M. upisano T.M.

Ocjena pravnih učinaka utvrđenog činjeničnog stanja ne predstavlja primjenu odredbe čl. 8. ZPP već primjenu materijalnog prava, pa prema tome, nije osnovan prigovor revidenta da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba postupka u smislu čl. 209. ZPP.

Nisu osnovani ni prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Prvostepeni sud je utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio kao pravilna ta utvrđenja iz kojih proizilazi da je N.M. sin M. iz B. umro 1931. godine, te su istog temeljem rješenja o nasljeđivanju Sreskog suda u Ljubuškom br.... od 03.11.1931. godine naslijedili sinovi J. i T., te kćeri M. i J.2 svi sa dijelom od po ¼; da su temeljem odluke o nasljedstvu Sreskog suda u Ljubuškom br.... od 22.04.1955 godine M.M. kći N., naslijedila njena braća J. i F. sa dijelom od po ½; da je ugovorom o darovanju od 01.06.1965.godine J.M. kći N. svoj suvlasnički dio na nekretninama koje je naslijedila iz oca N. darovala na jednake dijelove svojoj braći J. i F.

Da je J. sin N. umro 23.02.1982.godine, koga su po rješenju Općinskog suda u Ljubuškom br.... od 13.10.1982.godine naslijedili njegova supruga J.3 sa dijelom od 1/2, te brat F. i sestra J.Š. sa dijelom od po 1/4 (J. i J.3 nisu imali potomaka); da je F.M. sin N. umro 1999.godine, te da su istog, temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju br...., na jednake dijelove naslijedili sinovi N., Đ. i L. (tužitelji pod 1, 2. i 3.), te da su J.Š. kći N., koja je umrla 06.01.2007.godine, temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju br.... od 20.07.2007.godine naslijedile njene kćeri N., D. i Z. (tužiteljice pod 4, 5. i 6.) na jednake dijelove; da je ugovorom o darovanju od 22.05.2002.godine ud. J. J.3 nekretnine koje je naslijedila iza svog umrlog muža, a koje su upisane u posjedovnom listu... u k.o. B. darovala svome bratu Z.Š. - tuženom.

Kod takvih činjeničnih utvrđenja pravilno su nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo (čl. 15, 18, 23, 24, 32, 78. ZVPO u vezi sa čl. 7, 123. i 126. ZPP) kada su prihvatili tužbeni zahtjev kao pravno utemeljen. Osnovano je stanovište u pobijanoj presudi da je prilikom provođenja rješenja o nasljeđivanju broj... od 03.11.1931.godine iza prednika stranaka, N.M. sin M. iz B., a koji je umro 1931.godine - došlo do greške prilikom upisa njegovih nasljednika, tako da je umjesto imena njegovog sina F. upisano pogrešno T..

Naime, ta činjenica je potvrđena od strane Župnog ureda R., a isto je potvrdio i sam tuženi, kada u svom iskazu izjavio da je pok. N.M. imao sinove J. i F., te kćeri M. i J.2. Nadalje, istinitost te činjenice proizilazi i iz naknadnih rješenja o nasljeđivanju, u kojima se kao nasljednik, između svojih srodnika, pojavljuje F.M. pok N., a ne T.M..

Stoji stanovište drugostepenog suda, da vrijedi pravilo povjerenja u javne knjige, ali da se može dokazivati, što je u konkretnom slučaju i dokazano, da je došlo do greške 1931.godine u rješenju o nasljeđivanju iza pok. N. kada je umjesto sina F. upisano pogrešno ime T., a ta pogreška u imenu njegovog sina upisana u javnim knjigama.

Nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari, kako to revizija tuženog pogrešno smatra, to što tužitelji nisu prethodno tražili ispravku u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu, jer tužitelji ne zahtijevaju da se upišu u javnim knjigama, već je njihov zahtjev upravljen na utvrđenje suvlasničkih dijelova i na fizičku diobu utuženih nekretnina.

Protivno stanovištu revidenta, osnovan je stav nižestepenih sudova da tuženi kao posjednik predmetnih nekretnina nije dokazao ispunjenost uslova za dosjelost u smislu čl. 32. ZVPO. Ovo, kod utvrđenih činjenica da je tuženi znao, a isto tako i njegovi predhodnici da je imovna koju posjeduje, imovina iza pok. N.M. i da ne pripada samo njegovom sinu J. već i ostalim njegovim nasljednicima. Zbog toga se tuženi Z., bez obzira što je pok. J. bio upisan kao posjednik nekretnina od 1948 godine i što je iste držao u posjedu, ne može pozivati na savjesnost posjeda.

Isto tako, neprihvatljivo je stanovište revidenta da je na tužiteljima bio teret dokazivanja činjenice da diobe nije bilo. Tuženi je tokom postupka iznio tu (negativnu) činjenicu, pa je bio dužan i dokazati je, s obzirom da svaka stranka, bez obzira u kojoj se ulozi nalazi, dužna je dokazati činjenice na koje se poziva.

Takođe, stoji stanovište drugostepenog suda, da činjenicu da je bilo diobe suvlasništva između parničnih stranaka, ili između njihovih prethodnika, tokom postupka u ovom sporu, nije dokazana. Nije bitno, što tužitelji ili njihovi prethodnici nisu nikada tražili diobu predmetnih nekretnina, jer to pravo suvlasniku ne može zastarjeti (18. ZVPO).

Kako su tužitelji dokazali da su suvlasnici predmetnih nekretnina u određenom obimu i da zahtijevaju njihovo razvrgnuće, to prigovori revidenta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava lišeni su valjanog pravnog uporišta."

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 63 0 P 004422 11 Rev od 19.3.2013. godine)

Nazad na Stavovi sudske prakse BiH