Dokazivanje postojanja usmenog ugovora o zajmu
Kada nije sporna činjenica da je tužitelj na račun tuženog uplatio novčana sredstava, ali tužitelj ne dokaže tačnost činjeničnih tvrdnji postojanja zajma, sama sadržina naloga za isplatu tih novčanih sredstava na račun tuženog ne dokazuje tvrdnje tužitelja da su parnične stranke zaključile usmeni ugovor o zajmu, da je postojao dogovor i stvarna volja parničnih stranaka da zaključe ovaj ugovor.
Obrazloženje:
"Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 73.000,00 US $ sa kamatnim zahtjevom i troškovima parničnog postupka, temeljem usmenog ugovora o zajmu između parničnih stranaka početkom 2012. godine.
Odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi su u konkretnoj pravnoj stvari donijeli primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, zasnivajući svoju odluku na dokazima iznesenim od strane stranaka.
Iz činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, koja je kao pravilna prihvatio i drugostepeni suda, a za koje je vezan ovaj revizijski sud proizilazi...
U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nižestepeni sudovi su u konkretnoj pravnoj stvari odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva donijeli primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, nalazeći da tužitelj tokom postupka nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, činjenicu da je početkom 2012. godine prilikom boravka u BiH sa tuženim sklopio usmeni ugovor o zajmu iznosa od 73.000,00 US $ a koji novac je tuženom bio potreban za izgradnju kafića, autoservisa sa praonicom i vulkanizerske radnje, dogradnju kafića i isplatu plaće radnicima u restoranu i dr.... na rok od 60 mjeseci i da mu tuženi pozajmljeni novac nije vratio.
Suprotno navodima revizije nižestepeni sudovi su pravilno primijenili procesno pravo, odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP, i materijalno pravo član 557-562. Zakona o obligacionim odnosima (dalje: ZOO) kada su i to drugostepeni sud odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu, a prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja decidno naveden u izreci prvostepene presude. I po ocjeni ovog suda tužitelj izvedenim dokazima nije dokazao ni osnov ni visinu svog potraživanja, pa je isti dužan snositi posljedice svog neadekvatnog angažmana u ovoj parnici u pogledu osnovanosti činjenica na kojima zasniva osnovanost tužbenog zahtjeva.
Iz sadržaja odredbi članova 7. stav (1), 102. stav (1) i 123. stav (1) ZPP proizilazi dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za sticanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ukoliko stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno, o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Naime, kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza (član 8. ZPP) tada je dužan primijeniti pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, a koja odredba obavezuje sud da uzme kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije pružila dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava (načelo formalne istine koja se utvrđuje po procesnim pravilima ZPP, kako u pogledu dokaznih sredstava i tako i načina ocjenjivanja dokaza).
U konkretnom slučaju, nije sporna činjenica da je tužitelj na račun tuženog uplatio navedena novčana sredstava, ali sadržina naloga za isplatu ovog iznosa, na račun tuženog ne dokazuje tvrdnje tužitelja da su parnične stranke početkom 2012. godine, zaključile usmeni ugovor o zajmu, da je postojao dogovor i stvarna volja parničnih stranaka da zaključe ovaj ugovor. Tužitelj svoju obavezu iz člana 7. i 123. ZPP da dokaže tačnost činjenični tvrdnji na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev nije izvršio, jer izvedenim dokazima nije potvrđena tačnost činjeničnih tvrdnji postojanja zajma (slanja novca tuženom a u vezi usmenog ugovora o zajmu). Za svoje odluke nižestepeni sudovi su dali pravilne i jasne razloge (drugostepeni sud na strani 3-5, a prvostepeni sud na strani 4-13) koje prihvata i ovaj sud, pa se revident zbog nepotrebnog ponavljanja na iste upućuje. I po ocjeni ovog suda u situaciji kada je tužitelj svoj zahtjev temeljio na usmenom ugovoru o zajmu tuženi nije trebao ni dokazivati osnov kupoprodajnog ugovora zaključen između tužitelja i njegovog brata.
Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, materijalno pravo je pravilno primijenjeno, valjalo je reviziju odbiti primjenom odredbe člana 248. ZPP."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 23 0 P 041574 21 Rev od 10.5.2022. godine)
