Advokat

Sentenca

Upotreba termina „odmah po potpisivanju ugovora“ za obavezu isplate cijene izvršenih radova, sama po sebi, nema značenje ugovaranja raskidne klauzule, odnosno ugovaranje roka ispunjenja koji predstavlja bitan sastojak ugovora.

Deskriptor: Ugovori,   Ispunjenje u roku kao bitan sastojak ugovora

 

BOSNA I HERCEGOVINA FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

VRHOVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Broj: 65 0 Ps 917911 25 Rev

Sarajevo, 11.02.2025. godine

 

Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija Sanje Jaramaz-Dedić, kao predsjednice vijeća, Gorana Nezirovića i Sanele Kovač- Grabonjić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ans Drive d.o.o. Sarajevo, ul. Butmirska cesta br. 24, Ilidža, koga zastupa punomoćnik T.G, advokat iz Sarajeva, protiv tuženog Liva d.o.o. Sarajevo, ul. Trg međunarodnog prijateljstva bb-Liva BC Sarajevo, koga zastupa punomoćnik A.D, advokat iz Sarajeva, radi tužbenog zahtjeva za isplatu duga, vrijednost spora 64.288,07 KM i protivtužbenog zahtjeva za naknadu i isplatu ugovorne kazne, vrijednost spora 27.360,00 KM, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 65 0 Ps 917911 23 Pž od 28.11.2024. godine, u sjednici vijeća održanoj 11.02.2025. godine, donio je

P R E S U D U

 

Revizija se odbija.

 

Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženog za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.

 

O b r a z l o ž e nj e

 

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Sarajevu broj: 65 0 Ps 917911 21 Ps od 12.07.2023. godine odlučeno je kako slijedi:

1. Tuženi je dužan tužitelju isplatiti iznos od 64.288,07 KM na ime glavnog duga sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.11.2018. godine pa do 29.02.2020. godine te od 01.07.2020. godine pa do isplate.
2. Tuženi je dužan tužitelju isplatiti zakonske zatezne kamate na iznos od 35.000,00 KM za period od 15.11.2018. godine pa do 29.02.2020. godine, sa procesnom zateznom kamatom na uglavničeni iznos, počev od dana 10.11.2021. godine pa do isplate.
3. Tuženi je dužan tužitelju nadoknaditi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 12.610,99 KM, sve u roku od 30 (trideset) dana.
4. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate za period od 01.03.2020. do 30.06.2020. godine, kao i na procesne kamate za iznos od 64.288,07 KM.
5. Odbija se protivtužbeni zahtjev kojim je traženo da se obaveže tužitelj da tuženom isplati na ime nekvalitetno izvedenih građevinskih radova iznos od 23.860,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31.05.2018. godine pa do isplate, i da se obaveže tužitelj da tuženom na ime ugovorne kazne za neizvođenje građevinskih radova u ugovorenom roku isplati iznos od 5.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 31.05.2018. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka i troškove zastupanja advokata u iznosu od 14.888,11 KM.

 

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj: 65 0 Ps 917911 23 Pž od 28.11.2024. godine odlučeno je kako slijedi:

 

„Žalba tuženog se djelimično uvažava, pa se prvostepena presuda preinačava u stavu I izreke, tako što se obavezuje tuženi da tužitelju isplati iznos od 12.288,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.11.2018. godine pa do 29.02.2020. godine, te od 01.07.2020. godine pa do isplate, dok se za iznos od 52.000,00 KM, sa sporednim potraživanjem, tužbeni zahtjev odbija, kao neosnovan.

Svaka stranka snosi svoje troškove, prvostepenog i drugostepenog, postupka.

U preostalom dijelu (stav II i V izreke),  žalba se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.“

 

Protiv drugostepene presude, u odbijajućem dijelu, tužitelj je blagovremeno izjavio reviziju i to zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji i drugostepena presuda preinači tako da se žalba tuženog odbije i prvostepena presuda potvrdi, uz obavezivanje tuženog na naknadu troškova nastalih u povodu revizije, ili pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

 

U podnesenom odgovoru na reviziju tuženi je osporio osnovanost revizijskih prigovora i predložio da se revizija odbije kao neosnovana, uz obavezivanje tužitelja na naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom člana 241. stav 1.

Zakona o parničnom postupku F BiH1 (u daljem tekstu ZPP), ovaj sud je odlučio: Revizija nije osnovana.

Tužitelj u reviziji navodi da je zaključak drugostepenog suda o neosnovanosti zahtjeva za isplatu iznosa od 52.000,00 KM „donesen sa kontradiktornim obrazloženjem koje nije osnovano u savjesnoj ocjeni i stvarnom sadržaju provedenih dokaza“, što se može razumjeti kao prigovor da je drugostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 8. i 191. stav 4. ZPP.

 

Suprotno prigovoru tužitelja, drugostepeni sud je dokaze izvedene na raspravi održanoj u skladu sa odredbom člana 217. stav 2. ZPP cijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio pravno relevantne činjenice u ovoj pravnoj stvari.

 

Pravilnost pobijane presude može se ispitati jer ista sadrži činjenične i pravne razloge odlučne za ovaj spor, koji su jasni, razumljivi i nisu kontradiktorni sa sadržajem izvedenih dokaza, tako da obrazloženje drugostepene presude odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom člana 191. stav 4. ZPP.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno slijedeće činjenično stanje: Tužitelj, kao generalni izvođač, i tuženi, kao investitor, zaključili su dana 27.09.2017. godine Ugovor o izvođenju građevinsko-zanatskih i instalaterskih radova na poslovnom objektu Alipašino-Polje A3 Sarajevo. Okončanom situacijom od 31.05.2018. godine tužitelj je tuženom fakturisao izvršene radove, uzimajući u obzir vrijednost ugovorenih radova po osnovu Ugovora, po osnovu Aneksa ugovora kao i iznos koji je plaćen po privremenim situacijama, tako da je

 

1 „Službene novine F BiH“ broj: 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15

 

potraživanje tužitelja prema okončanoj situaciji iznosilo 305.565,02 KM. Okončana situacija je potpisana od strane ugovornih strana i nadzornog organa.

Tužitelj i tuženi su dana 25.09.2018. godine, na osnovu prijedloga tuženog za umanjenje konačne situacije, zaključili Sporazum o poravnanju (u daljem tekstu: Sporazum), u kome je navedeno da isti za predmet ima poravnanje nespornih obaveza vezano za razliku između iznosa po dostavljenoj okončanoj situaciji od 31.05.2018. godine i iznosa koji osporava tuženi- investitor (član 1. Sporazuma). U članu 3. Sporazuma je ugovoreno da iznos potraživanja koji osporava tuženi iznosi 52.000,00 KM, a odnosi se na nabavku i ugradnju protivpožarnih aparata, sanaciju oštećenja na fasadi i druge taksativno navedene nedostatke izvedenih radova. Odredbom člana 4. Sporazuma stranke su saglasno utvrdile da je tuženi dužan tužitelju isplatiti iznos od 253.565,02 KM odmah po potpisivanju Sporazuma, kao i preostala nesporna potraživanja po privremenim situacijama i drugim proisteklim troškovima.

Tuženi je dana 15.11.2018. godine na ime pete privremene situacije i dijela konačne situacije uplatio iznos od 300.000,00 KM. Osnovom nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tuženi na osnovu šest privremenih situacija i konačne situacije bio dužan platiti tužitelju iznos od 2.166.063,38 KM, da mu je platio iznos od 2.101.775,32 KM, tako da neplaćeni dug, ukoliko se u račun uzme i iznos od 52.000,00 KM, iznosi 64.288,06 KM.

 

U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prvostepeni sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev ocjenjujući da Sporazum predstavlja ugovor u kome rok za ispunjenje obaveze predstavlja bitan sastojak ugovora, pa kako tuženi svoju obavezu nije ispunio „odmah“ po potpisivanju Sporazuma to je isti po sili zakona raskinut u skladu sa odredbama člana 125. stav

1. ZOO.

 

Suprotno pravnom shvatanju prvostepenog suda, drugostepeni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru u kome je ispunjenje obaveze u roku bitan sastojak ugovora u smislu člana 125. ZOO, da iz iskaza zakonskog zastupnika tužitelja proizilazi da je tužitelj zaključenim Sporazumom imao namjeru da otpusti (otpiše) dio duga u iznosu od 52.000,00 KM te da je Sporazumom došlo do usaglašavanja novog stanja duga i prestanka obaveze tuženog da isplati iznos od 52.000,00 KM (član 344. stav 1. ZOO) te je drugostepeni sud tužbeni zahtjev u navedenom dijelu odbio.

 

Kao jedino sporno u ovoj pravnoj stvari postavlja se, kako to proizilazi i iz sadržaja revizije, pitanje da li je sporni Sporazum raskinut po sili zakona u smislu odredbi člana 125. stav 1. i 4. ZOO.

 

Da bi se ugovoreni rok ispunjenja neke ugovorne obaveze mogao smatrati bitnim elementom ugovora potrebno je da stranke na nedvosmislen način obostrano izraze saglasnu volju o tome da ispunjenje obaveze jedne od njih (u ovom slučaju plaćanje cijene) u određenom roku predstavlja bitan element ugovora, ili da je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla (član 125. stav 4. ZOO).

 

Predmetni ugovor (Sporazum), osim što sadrži rok isplate, nema odredbe kojom bi bile predviđene posljedice neisplate cijene za izvršeni posao u ugovorenom roku, odnosno ne sadrži ugovorenu raskidnu klauzulu kojom bi stranke izrazile saglasnu volju da se ugovor raskida za slučaj neispunjenja obaveze u ugovorenom roku, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud. Upotreba termina „odmah po potpisivanju ugovora“ za obavezu isplate cijene izvršenih radova, sama po sebi, nema značenje ugovaranja roka ispunjenja koji predstavlja bitan sastojak ugovora, pa je neosnovan revizijski navod da je riječ „odmah“ sinonim za riječi „fiksno“,

 

„najkasnije“ ili „u strogom roku“, za koje termine sudska praksa prihvata da izražavaju raskidnu klauzulu odnosno ugovaranje roka ispunjenja kao bitnog sastojka ugovora.

 

Tužitelj ni tokom postupka nije pružio odgovarajuće dokaze da je među strankama zaista bila postignuta izričita i nedvosmislena saglasnost o ugovaranju fiksnog roka ispunjenja obaveze isplate cijene, kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud u razlozima svoje odluke.

 

Suprotno prigovoru tužitelja, pravilno je drugostepeni sud ocijenio da se rok u konkretnom slučaju ne može smatrati fiksnim rokom ni po prirodi posla, jer se ne može zaključiti da tužilac, kao povjerilac, ne bi imao ekonomski interes za ispunjenje ugovora isplatom naknade ili da se ne bi mogla ostvariti svrha tog ugovora.

 

Nema u konkretnom slučaju osnova ni za zaključak da je Sporazum raskinut u smislu odredbi člana 124., u vezi sa članom 127. ZOO, budući da nije utvrđeno da je tužitelj saopštio tuženom da raskida ugovor. Neosnovano tužitelj u reviziji navodi da je volju za raskidom Sporazuma izrazio konkludentnim radnjama. Podnošenje tužbe u ovom predmetu ili izjava zakonskog zastupnika tužitelja da Sporazum ne smatra važećim, data na ročištu od 13.04.2023. godine, ne mogu se smatrati raskidom ugovora u smislu člana 124. ZOO niti izražavaju uvjerenje tužitelja da je ugovor raskinut zbog neispunjenja obaveze u fiksno ugovorenom roku. Za izjave o usaglašavanju stanja duga na puni knjigovodstveni iznos glavnog duga u iznosu od 64.288,07 KM, na koje se poziva tužitelj, tokom postupka je utvrđeno da nisu potpisane od strane ovlaštenog lica tuženog.

 

Sporazum o otpustu duga je jedan od načina prestanka obaveze propisan odredbom člana 344. ZOO, koji može biti sadržan i u ugovoru o poravnanju. Tužitelj, suprotno iskazu svog zakonskog zastupnika danog tokom postupka, negira u reviziji da je Sporazumom izvršen otpust duga i tvrdi da je njegova namjera prilikom zaključenja Sporazuma bila da se „nesporna potraživanja, nakon umanjenja osporenog iznosa, isplate odmah“.

Tačno je da Sporazum ne sadrži izričitu i jasnu izjavu o otpustu duga, ali da je to bila namjera tužitelja potvrdio je njegov zakonski zastupnik. U svakom slučaju, među strankama je zaključen ugovor o poravnanju iz člana 1089. ZOO, nakon čijeg sklapanja prava i obaveze stranaka se prosuđuju u skladu sa ugovorom o poravnanju, a ne prema dotadašnjem stanju prava i obaveza iz Ugovora o izvršenju građevinsko-zanatskih radova. Motiv odnosno pobude iz kojih je taj ugovor zaključen u ovom slučaju nije relevantan, kako je to zaključio i drugostepeni sud, pri čemu je nesporno da navedeni ugovor o poravnanju nije ni raskinut niti poništen.

 

Na osnovu svega izloženog valjalo je primjenom odredbe člana 248. ZPP reviziju tužitelja odbiti.

 

U skladu sa odredbom člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava revizije, dok je primjenom odredbe člana 387. stav 1. ZPP odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju jer ti troškovi nisu bili potrebni radi vođenja parnice.

 

Predsjednica vijeća Sanja Jaramaz-Dedić, s.r.

Nazad na Stavovi sudske prakse BiH