Kvazi paulijanska tuzba
Kvazi-paulijanskom tužbom se pobijaju besplatna raspolaganja insolventnog dužnika za koja on ne može kao naknadu zahtijevati nikakvu protučinidbu od strane u čiju je korist to raspolaganje učinjeno, pri čemu nije od značaja ni dužnikova volja, ni motiv raspolaganja, ni pravna priroda radnje, a kod nje povjerilac nije dužan dokazivati ni pozitivno znanje ni skrivljeno neznanje i to kako kod dužnika tako ni kod korisnika jer se, s jedne strane, opravdano smatra da je dužnik znao da besplatnim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocu, dok se, s druge strane, isto tako opravdano pretpostavlja da je to i trećem licu kao korisniku bilo poznato ili moglo biti poznato i obje ove pretpostavke su neoborive.
Obrazloženje:
"Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da se utvrdi da u odnosu na njega nema pravno dejstvo ugovor kojim je muž tužene istoj poklonio svu svoju nepokretnu imovinu i to u dijelu potrebnom za namirenje potraživanja tužitelja koje ima prema mužu tužene.
U postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno je slijedeće činjenično stanje: da je pravosnažnom presudom prvostepenog suda od 05.4.2013. godine muž tužene obavezan da tužitelju plati iznos od 19.882,000 KM sa kamatom od 23.6.2008. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove spora u iznosu od 10.040,00 KM sa kamatom od 05.4.2013. godine do isplate; da je tužitelj 2022. godine pokrenuo izvršni postupak protiv muža tužene radi prinudnog izvršenja navedene presude, tražeći da se izvršenje provede na nekretninama imenovanog; da je muž tužene istoj poklonio svu nepokretnu imovinu koju je stekao po osnovu naslijeđa iza smrti svoje pok. majke V.M., o čemu je kod notara 01.12.2022. godine sačinjen pismeni ugovor; da izvršenje na pokretnoj imovini muža tužene nije uspjelo jer isti ne posjeduje pokretne stvari koje mogu biti predmet izvršenja, radi čega je izvršni postupak na tim stvarima obustavljen.
Na osnovu ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o prigodnom poklonu, učinjenom iz zahvalnosti, kako tvrdi tužena, jer je predmet poklona bila cjelokupna imovina muža tužene, koji je tim poklonom ostao bez imovine iz koje bi tužitelj mogao da namiri potraživanje utvrđeno pravosnažnom presudom. Stoga je tužbeni zahtjev usvojen.
Nižestepene presude su pravilne i zakonite.
Pravo pobijanja je ovlaštenje povjerioca da u svrhu svog namirenja može, pod određenim uslovima, proglasiti da su prema njemu bez pravnog dejstva pravne radnje koje je preduzeo dužnik, a koje se tiču dužnikove imovine. Ovaj pravni institut je regulisan odredbama čl. 280. - 285. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO).
Pobijanjem se, inače, reguliše pravni institut poznat još u rimskom pravu pod nazivom paulijanske tužbe (actio Pauliana). Svrha ovog instituta je zaštita povjerilaca od nesavjesnih ili nemarnih dužnika.
Opšte pretpostavke pobijanja su: insolventnost dužnika, dužnikova pravna radnja, oštećenje povjerioca tom pravnom radnjom i da se pobijanjem te pravne radnje omogućava namirenje povjerioca. Kao uslov za postojanje ovlaštenja na pobijanje tj. za aktivnu legitimaciju tužitelja u sporu o pobijanju, ZOO postavlja samo zahtjev da je potraživanje povjerioca "dospjelo za isplatu" i da izvršenje na imovini dužnika nije dovelo do njegovog potpunog namirenja ili je vjerovatno da do toga neće dovesti. Sama ustanova pobijanja se zasniva, prije svega, na neuspjelosti naplate izvršnog potraživanja tj. na insolventnosti dužnika. Ovdje se postavlja pitanje kako će se utvrditi insolventnost dužnika i kad ona postoji. U tom pravcu najjači dokaz je, svakako, neuspjeh potpunog namirenja utuženog izvršnog potraživanja na dužnikovoj imovini, ali i druge okolnosti iz kojih se izvodi vjerovatna nemogućnost namirenja.
Protivnik pobijanja tj. lice protiv kojeg povjerilac podiže tužbu za pobijanje može da ospori ne samo potraživanje nego i izvršnu ispravu povjerioca kao takvu, s obzirom da, shodno načelu relativnosti presuđene stvari, i odluka o izvršnosti potraživanja vezuje samo stranke koje su u odnosnom sporu učestvovale tj. dužnika i povjerioca. Iz tog razloga protivnik pobijanja je ovlašten da u svojstvu dužnikovog pravnog sljednika tužitelju kao povjeriocu dužnika stavlja sve prigovore koji su i samom dužniku stajali na raspolaganju, a koje je dužnik propustio da istakne iz nehata ili iz neznanja, npr. da potraživanje nije dospjelo, da je djelimično ili potpuno isplaćeno, da je zastarjelo itd. On dalje može prigovoriti i dokazivati da dužnik ima još i druge imovine iz koje se povjerilac može namiriti.
"Pravna radnja" je jedan od ključnih elemenata ustanove pobijanja. Pravna radnja je pojam daleko širi od pravnog posla, jer dok ovaj posljednji obuhvata samo izjave volje upravljene na proizvođenje pravnih posljedica, pod pojam pravne radnje dolazi i izvjestan broj pravnih činjenica kao što su pojedine faktičke ljudske radnje, negativni postupci, pa i nedopuštene radnje. Ukratko, pojam pravne radnje obuhvata sve postupke dužnika kojima je njegova imovina umanjena, a to umanjenje je koristilo nekom trećem licu. Bitno je da je uslijed radnje koja se pobija objektivno došlo do negativne promjene u dužnikovoj imovini tj. da je ona smanjena odn. da je uslijed nje namirenje povjerioca osujećeno ili otežano.
Neoboriva je zakonska pretpostavka (praesumptio iuris et de iure) da oštećenje povjerioca postoji uvijek kada uslijed izvršenja pobijane pravne radnje dužnik nema dovoljno sredstava da namiri povjeriočevo potraživanje, što znači da protivnik pobijanja (ovdje: tužena) ne može dokazivati suprotno.
U odnosima između insolventnog dužnika i njegovih bliskih srodnika po pravilu postoji obostrana svijest, najčešće i namjera, da se preduzetim raspolaganjem nanese šteta povjeriocu (porodična paulijanska tužba). Zbog ličnih odnosa u kojima bliski srodnici stoje sa dužnikom, opravdano se pretpostavlja da su oni u položaju da poznaju materijalno stanje u kojem se dužnik nalazi te da je njima lakše da pruže dokaz o svom neznanju nego povjeriocu da utvrdi suprotno. Svoje neznanje će bliski srodnik po pravilu dokazivati objektivnim činjenicama, pošto se negativno stanje svijesti drukčije teško može utvrditi. Povjerilac koji vrši pobijanje po osnovu porodične paulijanske tužbe obavezan je dokazati kao posebnu pretpostavku odn. kao poseban uslov pobijanja jedino to da je protivnik pobijanja tj. treće lice bliski dužnikov srodnik, u smislu člana 281. stav 2. ZOO. Stav 3. ovog člana sadrži uslove pod kojima se može podizati kvazi - paulijanska tužba tj. tužba kojom se pobijaju besplatna raspolaganja insolventnog dužnika. U ovom slučaju se upravo radi o kvazi -paulijanskoj tužbi. Besplatno raspolaganje je svako ono raspolaganje dužnika za koje on ne može kao naknadu zahtijevati nikakvu protučinidbu od strane u čiju je korist to raspolaganje učinjeno. Pri tome nije od značaja ni dužnikova volja, ni motiv raspolaganja, ni pravna priroda radnje. Od besplatnih raspolaganja u praksi se najčešće pojavljuje poklon (kao u konkretnom slučaju). Kvazi - paulijanska tužba se odlikuje, prije svega, time što povjerilac nije dužan dokazivati ni pozitivno znanje ni skrivljeno neznanje i to kako kod dužnika tako ni kod korisnika jer se, s jedne strane, opravdano smatra da je dužnik znao da besplatnim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocu, dok se, s druge strane, isto tako opravdano pretpostavlja da je to i trećem licu kao korisniku bilo poznato ili moglo biti poznato. Za razliku od porodične paulijane, obje ove pretpostavke su neoborive (iuris et de iure) tj. korisnik besplatnog raspolaganja kao protivnik pobijanja te pretpostavke ne može obesnažavati tako što će podnijeti protivdokaze."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 84 0 P 071850 24 Rev od 9.4.2025. godine)
