Načelo ekvivalentnosti davanja kod ugovora o doživotnom izdržavanju

Obrazloženje

"Prvostepeni sud dalje zaključuje da tužiteljica ne može tražiti ni poništenje ugovora o doživotnom izdržavanju zbog očigledne nesrazmjere uzajamnih davanja shodno odredbi člana 139. ZOO, jer tužiteljica nije jedna od ugovornih strana, pa samim tim nije ni aktivno legitimisana za postavljanje takvog zahtjeva.

(...)

Tužiteljica se u činjeničnim navodima tužbe, kao i u reviziji, poziva na to da je tužena za sebe ugovorila nesrazmjernu imovinsku korist očekujući blisku smrt primaoca izdržavanja i da je zbog toga došlo do narušavanja ekvivalentnosti davanja u smislu odredbe člana 139. ZOO.

Načelo jednake vrijednosti uzajamnih prestacija (član 15. ZOO) obavezuje ugovorne strane u zasnivanju ugovornih odnosa. Ono doprinosi da se u obligacionim odnosima poštuje etičko pravilo o zabrani neopravdanog obogaćivanja jedne ugovorne strane na račun druge i ima karakter oborive pravne pretpostavke.

Načelo ekvivalentnosti se ne odnosi na sve ugovore (jednostrane, dobročine), već na dvostrano obavezne ugovore u kojima nije isključeno po prirodi ugovornih odnosa, ili po volji ugovornih strana, što znači da nema apsolutno dejstvo ni kod dvostranih ugovora.

Odstupanje od tog načela je dozvoljeno u onim dvostranim ugovorima kod kojih po prirodi ugovornog odnosa vrijednost prestacije jedne strane ne mora biti srazmjerna vrijednosti prestacije druge strane (tzv. aleatorni ugovori).

Ugovor o doživotnom izdržavanju je teretni ugovor, koji sadrži i obilježja aleatornosti. Kod ugovora o doživotnom izdržavanju element aleatornosti postoji utoliko što se unaprijed ne zna koliko će dugo živjeti primalac izdržavanja, pa se unaprijed ne zna koliko će iznositi ukupna vrijednost izdržavanja koju je obavezan dati davalac izdržavanja i neizvjesnost da li će ta vrijednost biti veća ili manja od vrijednosti imovine koja je predmet ugovora.

Zbog toga se ovo načelo ne može primjeniti kod ugovora o doživotnom izdržavanju, niti zbog toga ima mjesta njegovom poništenju u smislu odredbe člana 139. ZOO po pravilima o prekomjernom oštećenju, jer kod ovog ugovora ekonomski efekti nisu unaprijed određeni zbog toga što zavise od buduće okolnosti - dužine života primaoca izdržavanja, što ovaj ugovor i čini aleatornim ugovorom za koji nije relevantno da li je davalac izdržavanja po osnovu takvog ugovora dobio više nego što je dao na osnovu svoje obaveze izdržavanja.

Mada se kod ugovora o doživotnom izdržavanju ne može primjeniti načelo ekvivalentnosti, koje inače važi za dvostrano teretne ugovore građanskog prava, može se tražiti njegova ništavost i dokazivati da je postojalo odsustvo aleatornosti kod ugovora o doživotnom izdržavanju i da je budući događaj-smrt primaoca izdržavanja, za ugovorne strane predstavljala izvjestan događaj, jer bi se u tom slučaju ugovor o doživotnom izdržavanju mogao smatrati protivnim moralu pa tako ništavim ako je, s obzirom na zdravstveno stanje primaoca izdržavanja, davalac izdržavanja znao za njegovu blisku smrt.

Međutim, kako u ovoj parnici tužiteljica nije postavila zahtjev za ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju, već za njegovo poništenje, to se sudovi nisu ni mogli baviti utvrđivanjem činjenica koje nisu relevantne za odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu za poništenje ugovora kao što su: da li je smrt primaoca izdržavanja za ugovorne strane bila izvjesna, koliko dugo je trajao ugovor i da li je tužena ostvarivala naknadu za vrijeme njegovog trajanja, niti se o ništavosti ugovora u ovoj parnici moglo rješavati kao o prethodnom pitanju u smislu člana 12. ZPP."