Ništav pravni posao između privrednih društava
Ništav je pravni posao zaključen između privrednih društava u kome postoji sukob interesa zbog toga što se radi o ugovoru između povezanih lica, a nije postojalo odobrenje u smislu st. 1. i 2. člana 35. Zakona o privrednim društvima.
Obrazloženje:
"Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja: da se utvrdi da je ništav ugovor o prometu nekretnina (koje u naravi predstavljaju poslovne prostore) na osnovu spajanja privrednog društva uz pripajanje, pobliže označen u izreci prvostepene presude, da se utvrdi da je tužitelj na osnovu zakona stekao stvarna prava na nekretninama koje su bile predmet navedenog ugovora, da se naloži brisanje upisa tuženog u javnim knjigama, izvršenih na osnovu pomenutog ugovora, da se uspostavi pređašnje stanje na predmetnim nekretninama odnosno da se izvrši upis tužitelja u javnim knjigama te da se tuženom naloži da tužitelju preda u posjed sporne nekretnine.
Odlučujući o ovom zahtjevu tužitelja, a na temelju rezultata dokaznog postupka, prvostepeni sud je utvrdio: da je Odlukom Vlade Republike Srpske broj … od 04.9.1992. godine imovina SOUR V.M. S., smještena na teritoriji Republike Srpske, postala svojina novoformiranog RIZ P. kao javne ustanove u društvenoj odn. državnoj svojini; da su sva sredstva SOUR V.M. S. prenesena na P. kao i sredstva I.P. S.S. i svih drugih izdavačkih kuća iz bivše SR BiH koja se nalaze na teritoriji Republike Srpske: da od 1994. godine P. posluje pod nazivom Z.u.n.s. (tužitelj u ovoj parnici); da je u okviru SOUR V.M. S. poslovala RO P. B.L., koja je imala više poslovnih jedinica koje su svoju djelatnost obavljale u poslovnim prostorima koji su predmet ove parnice; da je 1990. godine RO P. B.L. promijenila ime u DKP V.M. p.o. B.L.; da je 1991. godine ovo preduzeće organizovano kao društvo u mješovitoj svojini; da je u toku 2001. godine izvršena svojinska transformacija ovog preduzeća, nakon koje je ono poslovalo kao akcionarsko društvo, da bi 2002. godine došlo do privatizacije državnog kapitala u ovom društvu; da je 2014. godine ovo preduzeće organizovano kao društvo sa ograničenom odgovornošću; da je u novembru 2016. godine došlo da spajanja ovog društva sa tuženim tako što se V.M. pripojio tuženom; da su po osnovu toga sva prava i obaveze V.M. prešle na tuženog, uključujući i sporne poslovne prostore, u vezi čega su stranke zaključile pismeni ugovor.
Na osnovu tih činjenica prvostepeni sud je našao da je tužitelj pravni sljednik P., a da je tuženi pravni sljednik V.M. d.o.o. B.L., te da tužitelj nije dokazao da je prijeratno preduzeće V.M. imalo bilo kakva prava na nekretninama koje su predmet ovog spora, pa ni tužitelj, kao njegov pravni sljednik, nije mogao steći prava na istima. Ovaj sud je mišljenja da je prilikom sticanja spornih nekretnina tuženi bio savjestan jer nije znao da tužitelj ima neka prava na istima i pouzdao se u javne knjige. On izražava i stav da je tuženi stekao pravo svojine na spornim nepokretnostima na temelju pravosnažnih odluka suda i organa uprave, čija se zakonitost ne može preispitivati, a u odnosu na nekretnine u L. smatra da je tužitelj propustio prekluzivni rok za podnošenje tužbe. Iz ovih razloga prvostepeni sud u cijelosti odbija tužbeni zahtjev.
U žalbi protiv prvostepene presude tužitelj, između ostalog, ističe da su razlozi prvostepenog suda konfuzni i protivrječni, da nije izvršena ocjena svih provedenih dokaza, da stranke nisu zaključile kupoprodajni ugovor pa tuženi ne može imati status savjesnog kupca, da sporne nekretnine nisu bile predmet privatizacije, što je priznao i prvostepeni sud navodeći da iste nisu bile prikazane u početnom bilansu stanja, pa je pobijanim ugovorom na tuženog preneseno više prava nego što je imao njegov prethodnik V.M. d.o.o. B.L., da se u parničnom postupku ne može ispitivati zakonitost odluka Vlade Republike Srpske na osnovu kojih je on na originaran način stekao svojinu na spornim poslovnim prostorima, a da zak. zastupnik tuženog u postupku privatizacije nije kupio te prostore već državni kapital V.M. d.o.o. B.L., te da to preduzeće u vrijeme privatizacije nije bilo upisano kao nosilac bilo kakvog stvarnog prava na ovim poslovnim prostorima.
Drugostepeni sud je odbio žalbu tuženog, ponavljajući razloge date u prvostepenoj presudi, s tim što smatra da odlukom Vlade Republike Srpske iz 1992. godine na pravnog prednika tužitelja nije prenesena imovina predratnog preduzeća V.M., za razliku od prvostepenog suda koji smatra da nema dokaza da je to preduzeće imalo bilo kakvu imovinu, uključujući i sporne nekretnine. Ovaj sud se saglasio sa stavom prvostepenog suda da su tuženi i njegov pravni prednik bili savjesni bez obzira što u početnom bilansu stanja nije prikazano da je preduzeće koje se privatizuje V.M. d.o.o. B.L.) vlasnik predmetnih poslovnih prostora.
U reviziji se osnovano ističe da je drugostepena presuda zahvaćena povredama odredaba parničnog postupka jer drugostepeni sud nije odgovorio na relevantne žalbene prigovore niti je dao valjane razloge za svoju odluku već je samo ponovio razloge koje je dao prvostepeni sud. Revident s pravom ukazuje i da je pobijana presuda nejasna i kontradiktorna jer drugostepeni sud (isto kao i prvostepeni) bez ikakve valjane argumentacije zaključuje da je pravo svojine na spornim nekretninama tuženi stekao na temelju pravosnažnih odluka suda i organa uprave (pri čemu ne navodi koje su to odluke), da bi istovremeno naveo i da je ugovor, čija pravna valjanost je predmet ovog spora, osnov sticanja prava svojine tuženog. Takođe se osnovano ističe da drugostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno - pravne odredbe koje se odnose na sticanje prava svojine, a posebno sticanje od nevlasnika, te na savjesnost sticaoca.
Postavljenim tužbenim zahtjevom se ne traži utvrđenje ništavosti upravnih akata (posebno onih donesenih u postupku privatizacije državnog kapitala V.M. d.o.o. B.L.) nego utvrđenje ništavosti pravnog posla o izvršenoj statusnoj promjeni uz besplatno prometovanje većeg broja poslovnih prostora, koji je zaključen između gore navedenog preduzeća i tuženog. Ovdje se ne radi o brisovnoj tužbi već tužbi za utvrđenje ništavosti ugovora, koja se u smislu odredbe člana 110. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO) može podnijeti u svako doba obzirom da nije ograničena rokovima, pa su neprihvatljivi stavovi nižestepenih sudova da je u odnosu na neke od nekretnina koje su bile predmet spornog ugovora protekao prekluzivni rok za podnošenje tužbe.
Nižestepeni sudovi izjednačavaju termin "kapital" sa terminom "imovina" iako su to dva različita pravna pojma. Predmet privatizacije nije cjelokupna imovina preduzeća koje se privatizuje već samo državni kapital tog preduzeća (član 3. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima -"Službeni glasnik Republike Srpske" broj 24/98 do 109/05). Prema utvrđenom činjeničnom stanju, G.J., osnivač i vlasnik tuženog, je 2001. godine na licitaciji kupio državni kapital V.M. d.o.o. B.L., a sporni poslovni prostori nisu bili predmet licitacije (to proizlazi iz sadržaja ugovora o prodaji predmeta licitacije od 10.12.2001. godine).
Prema činjenicama koje su utvrdili nižestepeni sudovi, pretežan dio spornih nekretnina je prije pobijanog raspolaganja u zemljišnim knjigama bio upisan kao društvena, a kasnije kao državna svojina. Prilikom zaključenja predmetnog ugovora, sačinjenog kod notara M.R., nije izvršena provjera zemljišno - knjižnog i katastarskog stanja nekretnina koje su predmet ugovora jer su ugovorne strane (tuženi i V.M. d.o.o. B.L.) odbile da se to provjeri. Stoga se tuženi kao sticalac nekretnina ne može pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige (član 56. Zakona o stvarnim pravima -"Službeni glasnik Republike Srpske" broj 124/08 do 107/19) pogotovo što je notar pred kojim je sačinjen sporni ugovor upozorio ugovarače na rizik koji preuzimaju zaključenjem tog ugovora. Iz nalaza i mišljenja vještaka geometra proizilazi da se ne može utvrditi da li su sporne nekretnine bile predmet privatizacije, a iz drugih (materijalnih) dokaza proizilazi da su u Program privatizacije V.M. d.o.o. B.L. uneseni poslovni prostori u B.L., L. i P., ali bez dokumentacije o svojini na tim prostorima, s izuzetkom nekretnine u …ulici u B. L., na kojoj je V.M. d.o.o. B.L. bio upisan kao nosilac trajnog prava korištenja zemljišta (bez objekta) sa 3/5 dijela. Nema dokaza da je taj Program prihvaćen od strane Direkcije …, a u upravnom postupku se ovo preduzeće po osnovu člana 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 51/06 do 28/13) upisalo kao vlasnik samo na poslovnom prostoru u Ulici … u B.L. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka geometra proizilazi da se na poslovnom prostoru u … ulici u B.L. to preduzeće bez pravnog osnova upisalo kao suvlasnik sa 1/5 dijela, da na nekretninama u … u B.L., nije bilo upisano u javnim knjigama ni kao vlasnik ni kao posjednik, a da se ne može utvrditi po kom pravnom osnovu se upisalo na nekretninama u L. Nižestepeni sudovi su propustili da ocijene gore navedene činjenice, premda su one od značaja za rješenje ovog spora.
(...)
Budući da pobijanim ugovorom nije samo izvršen promet nekretnina već i statusna promjena kao pravni osnov tog prometa, sudovi su naročito trebali imati u vidu i relevantne odredbe Zakona o privrednim društvima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 127/08 do 17/23, dalje: ZPD), i to posebno one koje regulišu tzv. sukob interesa i statusne promjene. Naime, vlasnik i osnivač tuženog G.J. je u postupku privatizacije kupio akcije V.M. d.o.o. B.L., a potom ih prenio tuženom, koji je na taj način postao većinski odn. 100% vlasnik navedenog preduzeća. To znači da se ovdje radi o ugovoru između povezanih lica (član 34. ZPD). Članom 35. st. 5. ZPD je propisano da je ništav pravni posao u kome postoji sukob interesa u smislu člana 34. istog zakona i koji nije imao odobrenje u smislu st. 1. i 2. tog člana. Nižestepeni sudovi su bili dužni provjeriti da li je kod zaključenja spornog ugovora došlo do povrede klauzule zabrane konkurencije i konfliktnosti ugovora (čl. 34, 35. i 36. ZPD), od čega, između ostalog, zavisi da li je isti ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO. Od prednjeg utvrđenja zavisi i savjesnost tuženog kao sticaoca. Međutim, treba ukazati da pitanje savjesnosti ugovarača nije od značaja prilikom ocjene pravne valjanosti odn ništavosti nekog ugovora, pa ugovor može biti ništav i kada su ugovarači bili savjesni kao i što ugovor može biti valjan i onda kada su oba ugovarača ili jedan od njih bili nesavjesni. Pored navedenog, sudovi su trebali cijeniti i da li je statusna promjena (spajanje uz pripajanje), na temelju koje je tuženi stekao sporne nekretnine, izvršena u skladu sa odredbama čl. 372. st. 2. ZPD u vezi sa čl. 394. i 395. istog zakona, od čega takođe zavisi valjanost predmetnog ugovora.
Naposlijetku valja ukazati da iz stanja spisa proizilazi da je odlukom Vlade Republike Srpske od 5.11.1995. godine tužitelj pripojen državnom preduzeću S.-M. S.S., ali je ostalo nerazjašnjeno da li je ta odluka i sada na snazi obzirom da je tužitelj pred nadležnim sudom pokrenuo postupak za brisanje upisa ove statusne promjene.
Obzirom na sve gore izloženo, valjalo je na osnovu čl. 249. st. 1. i 250. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03 do 61/13) odlučiti kao u izreci."
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, 57 0 Ps 131232 22 Rev od 3.10.2023. godine)
