Opšti uslov za miješanje u parnicu
Opšti uslov za miješanje u parnicu je postojanje pravnog interesa umješača da stranka kojoj se pridružuje kao njen pomagač u toj parnici, uspije, pri čemu postojanje emotivnih i moralnih razloga da tužitelji, kao njegovi roditelji, uspiju u parnici, nema karakter pravnog interesa koji podrazumijeva odredba člana 369. stav 1. ZPP.
Obrazloženje:
"Odredbom člana 369.stav 1. ZPP, određena je definicija pojma (običnog) umješača, pa tako samo osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama, jedna od stranaka uspije, može se pridružiti toj stranci. Prema tome, (obični) umješač nije stranka, već treće lice koje se u postojećoj parnici koja između parničnih stranaka teče, pridružuje jednoj od njih, a sve to iz razloga što ima pravni interes da stranka kojoj se pridružuje u toj parnici uspije, odnosno, ne izgubi spor. Stoga se podnesak drugotužitelja, Z.S., od 08.08.2017. godine, u kojem predlaže da se kao umješač na strani tužitelja odredi njegov sin, F.S., može tumačiti samo kao data saglasnost drugotužitelja da F.S., kao umješač sudjeluje u postupku na strani tužitelja, u smislu odredbe člana 370. stav 1.ZPP, budući da drugotužitelj, shodno navedenoj zakonskoj regulativi, nije ovlašten da stavlja prijedlog za određivanje umješača u parnici. Iz tog razloga, irelevantno je žalbeno istrajavanje na tvrdnji da sud u izreci ožalbenog rješenja ne navodi kakvu je odluku donio po "istom zahtjevu tužitelja Z.S.".
Prema navedenoj odredbi člana 369.stav 1. ZPP, umješač može biti samo osoba koja ima pravni interes da u parnici uspije stranka na čijoj se strani miješa. Postojanje pravnog interesa za intervenciju, umješač mora dokazati.
Dakle, opšti uslov za miješanje u parnicu jeste postojanje pravnog interesa umješača da stranka kojoj se pridružuje kao njen pomagač u toj parnici, uspije. Umješač će imati pravni interes kada bi odluka u toj parnici djelovala na njegove pravne odnose. Taj bi interes, dakle, postojao kada bi pravni položaj umješača bio poboljšan, ako bi stranka kojoj se pridružio uspjela u parnici, odnosno pogoršan ako bi ga izgubila.
Međutim, F.S., u konkretnom slučaju, i po ocjeni ovoga suda, nije dokazao postojanje takvog pravnog interesa. Naime, postojanje emotivnih i moralnih razloga, da tužitelji, kao njegovi roditelji, uspiju u parnici, nema karakter pravnog interesa koji podrazumijeva odredba člana 369. stav 1. ZPP, budući da se radi o odnosu djeteta i roditelja, a koji odnos ne predstavlja pravni interes regulisan navedenom zakonskom odredbom. Osim toga, F.S. se nije ni izjašnjavao, pa time ni dokazivao, da se nalazi u nekom pravnom odnosu sa parničnim strankama, ili da bi eventualno od uspjeha tužitelja u sporu njegov, određeni pravni odnos ovisio ili bi se njegov pravni položaj pogoršao.
Način nasljeđivanja zaostavštine iza njegovog umrlog brata i s tim u vezi mogućnosti nasljeđivanja nekretnina, koje su nekada pripadale bratu žalitelja, te žalbeno navođenje da cjelokupna vrijednost zaostavštine, čije dobijanje ili gubljenje po osnovu naslijeđa bi predstavljalo značajan dobitak ili gubitak, izražen u novčanoj vrijednosti predstavlja dovoljan, potreban i osnovan pravni interes da žalitelj učestvuje aktivno u parnici, suprotno žalbenom rezonovanju, ne može predstavljati dovoljan i osnovan pravni interes. Ovo iz razloga što ekonomski ili drugi nepravni interes ne bi bio dovoljan za miješanje u parnicu. Takav ekonomski interes ne daje ovlaštenje osobi da u parničnom postupku učestvuje u svojstvu umješača. Ovo time prije što pitanje nasljeđivanja tužitelja, od strane žalitelja, kao njegovih roditelja, u konačnom može predstavljati samo interes koji eventualno može u budućnosti nastati, dakle, isti ne postoji u trenutku kada je žalitelj stavio prijedlog za miješanje.
Ostale žalbene navode (da su u sticanju zaostavštine umrlog brata, dugi niz godina zajednički učestvovala braća i roditelji, sve prema međusobnom dogovoru, da je otac lično platio zemljište koje je kupljeno i uknjiženo na umrlog brata, da su u izgradnji kuće svi učestvovali dobrovoljno i zajednički, ličnim radom i zalaganjem ….), ovaj sud nije posebno cijenio, budući da isti nisu od odlučnog značaja u predmetnoj pravnoj stvari, u skladu sa članom 231. ZPP.
Iz svih naprijed navedenih razloga valjalo je, primjenom odredbe člana 235. točka 2. ZPP, žalbu F.S. odbiti i prvostepeno rješenje potvrditi.
Ovaj sud je odbio tuženu sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 450,00 KM, budući da odgovor na žalbu nije doprinio razjašnjenju činjeničnog stanja (član 387. stav 1. i član 397. stav 1. ZPP)."
(Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli, 33 0 P 041796 17 Gž 2 od 26.2.2018. godine)
