Podjela bračne stečevine čija je vrijednost uvećana od strane jednog bračnog partnera nakon prestanka braka
Kada je kuću koja je postojala u trenutku prestanka braka tuženi bez saglasnosti tužiteljice rekonstruisao i njenu vrijednost znatno uvećao nakon razvoda braka, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade u vrijednosti ½ objekta koji je postojao u trenutku prestanka braka budući da povrat stare stvari nije moguć.
Obrazloženje:
"Prvostepenom presudom sud je utvrdio da nije sporno da tužiteljica nije ulagala u opravku stare kuće, mada je pokušala ostvariti pravo na donaciju jer je kao potencijalni korisnik stavljena na spiskove DISS-a ili Općine I.. Sud je utvrdio da je tuženi svojim sredstvima bez učešća tužiteljice obnovio kuću i stvorio objekat čija je vrijednost od 73.178,50 KM. Sud je utvrdio da nema dokaza o donaciji, pa je prihvatio da se radi o sredstvima tuženog ne ulazeći u porijeklo tih sredstava o iznosu koji je uložila njegova druga supruga, jer to nije predmet ovog spora. Sud je cijeneći iznos povećane vrijednosti kuće za 50.128,59 KM našao da ulaganja u ovolikom iznosu ne daju osnov za udovoljenje tužbenom zahtjevu u dijelu kojem se traži da se utvrdi da je postojeća kuća u vrijednosti od 73.178,50 KM na dan 03.03.2004. godine stečena zajedničkim radom tužiteljice i tuženog, nego da je postojeći objekat rekonstruisan sredstvima tuženog i nije stečevina parničnih stranaka, nego da tužiteljici pripada ½ vrijednosti stare kuće, kao bračne stečevine i pripada joj pravo na potraživanje zbog povrede prava na korištenje i upravljanje tim dijelom zajedničke imovine. Sud je utvrdio daje tuženi dio imovine tužiteljice zadržao i iskoristio za saniranje objekta i na taj način onemogućio tužiteljicu da svojim suvlasničkim dijelom raspolaže bilo učešćem u opravci, prodajom ili na neki drugi način. Sud smatra da ie obogaćenje tuženog ogleda u činjenici da je godinama raspolagao suvlasničkim dijelom tužiteljice, pa je tužiteljica istovremeno osiromašila, jer je izgubila mogućnost da popravi svoju kuću i ponovo ima svoj dom, pa je sud našao da ima mjesta primjeni instituta sticanja bez osnova iz člana 210 Zakona o obligacionim odnosima od dana podnošenja zahtjeva 04.10.2006. godine a ne ranije, pa ostaje nejasno iz kojih razloga tužiteljica smatra da se ovo pravo stiče 01.08.2001. godine pa dalje. Sud nalazi da je tužiteljica bila suvlasnica stare kuće sa dijelom 1/2 čija vrijednost je procijenjena na iznos od 23.043,21 KM, a kako povrat stare stvari nije moguć, sud je obavezao tuženog da tužiteljici na ime 1/2 vrijednosti objekta prije obnavljanja isplati novčani iznos od 11.521,25 KM primjenom člana 210 Zakona o obligacionim odnosima. Sud je donio odluku o troškovima primjenom člana 386. stav 2. u vezi sa članom 387 ZPP-a, obzirom na uspjeh stranaka u ovom sporu.
Iz činjeničnih navoda datih u obrazloženju ožalbene presude, prvostepejni sud je nakon provedenog postupka, savjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza, koji su bitni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari utvrdio da su tužbeni i protivtužbeni zahtjevi djelimično osnovani te im je kao takvim udovoljio, dok je ih je u preostalom dijelu odbio, pravilno primjenjujući materijalno pravo, konkretno Porodični zakon, Zakon o vlasničko-pravnim odnosima i Zakon o obligacionim da pri tome nije počinjena povreda odredaba parničnog postupka, osim u dijelu kojim se određuje vremenski period isplate naknade za sticanje bez osnova, što će ovaj sud posebno obrazložiti. Prvostepeni sud je dao valjane razloge koje je ovaj sud prihvatio kao obrazloženje ove presude, te ih neće ponavljati.
Naime, neosnovan i paušalan je tužiteljicin prigovor je prvostepeni sud pogrešno inepotpuno utvrdio činjenično stanje jer iz toka prvostepenog postupka se ne može utvrditi da je ona izvršila ulaganja u spornu nekretninu, nego samo da je bila potencijalni korisnik donacija, a da nema dokaza da su iste realizovane, što je sve prvostepeni sud detaljno obrazložio na stranicama 5. i 6. prvostepene presude, a koje obrazloženje prihvata i ovaj sud.
Nadalje, nije osnovan žalbeni prigovor pogrešne primjene mateirjalnog prava obzirom da je prvostepeni sud odlučio da se tužiteljici isplati naknada u vrijednosti ½ objekta u trenutku prestanka braka, pravilno primjenjući odredbu člana 252. Porodičnog zakona. Ovaj sud napominje da prema odredbi člana 251. Porodičnog zakona bračna stečevina je ona imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, pa je sljedstveno tome, u trenutku prestanka braka ovu imovinu je činila oštećena kuća, pa je i po mišljenju ovoga suda jedino se takva imovina mogla smatrati zajedničkom koja je stečena u braku, a okolnost da je ona znatno uvećana od strane tuženog nakon razvoda braka, bez saglasnosti tužiteljice, je imalo za konsekvencu zajednička imovina.
Članom 278. Zakona o braku i porodičnim odnosima
Kada je jedan bračni drug ulagao svoja srestva u zajedničku nekretninu bračnih drugova nakon rastave braka, eventualno povečanje njegovog suvlasničkog dijela prosuđuje se prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a ne po pravilima o stjecanju zajedničke imovine bračnih drugova tijekom braka.
Po ocjeni ovog suda, u odnosu na ulaganja tužiteljice i tuženog nakon rastave braka o tužbenom zahtjevu tužiteljice koju ona traži da se utvrdi suvlasnikom u većem suvlasničkom omjeru od onog koji je upisan u zemljišnim knjigama, trebalo je odlučivati primjenom odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojima su određene pravne osnove stjecanja prava vlasništva, te utvrđivati činjenice koje predviđaju te odredbe, a posebno je trebalo voditi računa o odredbi člana 156. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojom je propisano da se ulaganje u zgrade koje su u suvlasništvu ne može steći suvlasništvo ako što drugo nije odredio vlasnik nekretnine. Naime, po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su tužiteljica i tuženik tijekom trajanja braka kao zajedničku imovinu stekli sporne nekretnine i to svaki u ½ dijela i to do faze dovršenosti kakva je bila u trenutku rastave braka, a kako je to naprijed obrazloženo. Obzirom da je sud prvog stupnja ocijenio da tužiteljica pripada veći suvlasnički omjer u odnosu na onaj koji je upisan u zemljišnim knjigama, a to je ½ dijela, i to zbog činjenice da je ona sama izvodila određene radove i ulagala u zajedničke nekretnine i to nakon rastave braka, tada se o tužbenom zahtjevu više nije moglo odlučivati primjenom odredbi člana 277. i 278. Zakona o braku i porodičnim odnosima, a koji se odnose na zajedničku imovinu bračnih drugova koju su oni stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, već jedino primjenom gore citiranih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima."
(Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu, 009-0-Gž-07-001 807 od 22.10.2008. godine)
