Prava jednog bračnog partnera u odnosu na posebnu imovinu drugog bračnog partnera
Dobit od posebne imovine jednog od bračnih partnera ostvarena u toku trajanja bračne zajednice ne predstavlja bračnu stečevinu za koju bi vrijedila pretpostavka jednakog sticanja supružnika, a bračni partner koji ulaže u posebnu imovinu drugog bračnog partnera može s uspjehom ostvariti stvarno pravni zahtjev po osnovu tog ulaganja samo onda kada su vrijednošću uloženih zajedničkih sredstava nastale ekonomski bitne promjene u stanju i vrijednosti posebne imovine tog drugog partnera.
Obrazloženje:
"Eventualni tužbeni zahtjev tužiteljica je konačno opredijelila nakon provedenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku ekonomske struke, tražeći da se utvrdi da bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženog M. U. čini imovina i prihodi iz imovine, koju je privredno društvo "V." doo J. ostvarilo u periodu od 16.09.2009. godine do 07.07.2020.godine u iznosu od 718.199,00 KM, te da se utvrdi da udio tužiteljice u ovoj imovini i prihodima iz ove imovine iznosi 1/2 dijelova, odnosno u iznosu od 359.099,50 KM.
Iz navedenog proizilazi da eventualni tužbeni zahtjev tužiteljice je usmjeren prema tuženima, ali na imovini i prihodima iz imovine koju je privredno društvo "V." doo J. društvo ostvarilo u određenom vremenskom periodu.
Kako je odredbama člana 307. i 317. Zakona o privrednim društvima ("Službene novine FBiH", broj: 81/2015 i 75/2021 od 22.09.2021. godine) propisano da je osnovni kapital društva sa ograničenom odgovornošću podijeljen na udjele, a ulog istovremeno i udio, da udio kao jedinstvena i samostalna cjelina predstavlja prava i obaveze koje pripadaju njegovom imaocu, a imaoci udjela - tuženi koji mogu slobodno raspolagati sa svojim udjelima u skladu sa zakonom i aktima društva, proizilazi da bračnu stečevinu može činiti udjel vlasnika/suvlasnika ali ne i imovina privrednog društva.
Naime, imovina privrednog društva predstavlja aktivu (stvari i prava) društva, kojem pravo priznaje subjektivitet (svojstvo pravnog lica), a ne postoje modaliteti ovih prava da je fizička osoba vlasnik/suvlasnik imovine unesene u društvo, već samo vlasnik/suvlasnik društva a to pravo ostvaruje kroz udio, pa kako tuženi nisu vlasnici imovine društva nego vlasnici privrednog društva kroz udio, to nemaju ni pasivnu legitimaciju za vođenje spora koji se odnosi na imovinu društva, slijedom čega su pravilno nižestepeni sudovi odbio ovaj eventualni tužbeni zahtjev.
Članom 330. Zakona o privrednim društvima je propisano da vlasnicima udjela u društvu pripada, između ostalog i pravo na učešće dobiti društva srazmjerno visini udjela.
Nesporno je da je Privredno društvo "V." d.o.o. J. obavljanjem registrovane privredne djelatnosti ostvarilo dobit u navedenom periodu i da je izvršena raspodjela dobiti, te da je prvotuženom isplaćena dobit u iznosu 718.199,00 KM.
Odredbom člana 251. stav (1) Porodičnog zakona FBiH propisano je da bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.
Suprotno stavu revizije, isplaćena dobit prvotuženom je prihod od posebne imovine prvotuženog ostvarena u toku trajanja bračne zajednice koja ne predstavlja bračnu stečevinu u smislu člana 251. i 252. Porodičnog zakona za koju bi vrijedila pretpostavka jednakog sticanja supružnika, zato što iz odrebe člana 251. Porodičnog zakona jasno proizilazi da prihod od bračne stečevine mora poticati iz te bračne stečevine, a u konkretnom slučaju isplaćena dobit u iznosu od 718.199,00 KM potiče iz posebne imovine prvotuženog, a ne iz bračne stečevine, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno odbili i ovaj dio tužbenog zahtjeva. Navedeno znači da prirodni i civilni plodovi (zakupnina, kamata, dividenda, dobit od osnivačkog udjela i sl.) koji se ostvaruju iz posebne imovine, predstavljaju posebnu imovinu, a oni koji se ostvaruju iz zajedničke imovine, predstavljaju zajedničku imovinu.
Stav je sudske prakse i pravne teorije da bračni drug koji ulaže u posebnu imovinu drugog bračnog druga može s uspjehom ostvariti stvarno pravni zahtjev po osnovu tog ulaganja samo onda kada su vrijednošću uloženih zajedničkih sredstava nastale ekonomske bitne promjene u stanju i vrijednosti posebne imovine jednog od bračnih drugova. Međutim iz provedenih dokaza ne proizilazi da su supružnici dizali kredite koji da su ulagani u posebno imovinu prvotuženog, niti ima dokaza da je tužiteljica kao bračni drug bilo što uložila u tu posebnu imovinu, niti ima dokaza da je ulaganjem zajedničkih sredstava, došlo do povećanja posebne imovine prvotuženog, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja odbili ovaj prigovor tužiteljice."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 39 0 P 060375 22 Rev od 24.1.2023. godine)
