Raskidanje ugovora o doživotnom izdržavanju
Kako se obaveze ugovornih strana kod ugovora o doživotnom izdržavanju sagledavaju u odnosu na to kako su one određene samim ugovorom i zakonom, zakonski izraz “ne izvršava svoje obaveze”, kao osnov za raskid, se ima tumačiti sagledavanjem obaveza u njihovoj sveukupnosti, a ne u vidu jednog njihovog dijela.
Obrazloženje:
"Cijeneći da su u razrješenju spornog odnosa, slijedom označenih pravila materijalnog prava, nižestepeni sudovi u pogledu odlučnih činjenica utvrdili navedeno činjenično stanje, kojim je, saglasno odredbama člana 240. stav 2. ZPP, vezan i ovaj revizijski sud, pravilno je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja izveden zaključak da su ostvarene materijalno pravne pretpostavke iz kojih proizilazi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva za raskid Ugovora, dajući za svoju odluku jasne i potpune razloge, koje u cjelosti prihvata i ovaj sud, čime je pravilno izvršena primjena pravila materijalnog prava sadržanim u navedenim odredbama na koje se pozvao drugostepeni sud pobijanom presudom, dosljedno čemu se revizijski razlog tuženog sveden na pogrešnu primjenu materijalnog prava pokazuje neosnovanim. Naime, Ugovor o doživotnom izdržavanju prema zakonskoj kvalifikaciji sadržanoj u odredbama člana 120. Zakona o nasljeđivanju, je ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe. Prema samoj zakonskoj kvalifikaciji ugovor o doživotnom izdržavanju nije ugovor o nasljeđivanju, već se radi o ugovoru o otuđenju uz naknadu, tj. dvostrano obavezujućem, naplatnom ugovoru, koji u sebi sadrži i neka obilježja aleatornosti (ugovor na sreću). Svaka ugovorna strana se ovim ugovorom obavezuje na izvršenje određenih činidbi, to: jedna strana (davalac izdržavanja) na davanje i činjenjem radnji iz kojih se sastoji izdržavanje, a druga strana (primalac izdržavanja) na ustupanje vlasništva imovine s danom svoje smrti. Dakle, slijedom označenih zakonom određenih karakteristika ugovora o doživotnom izdržavanju isključena je mogućnost da se davanje i činjenje radnji iz kojih se sastoji izdržavanje po davaocu izdržavanja u korist primaoca izdržavanja svedu na bilo koje radnje manje od doživotnog izdržavanja drugog ugovarača, kao osnovnog određenja predmeta ovoga ugovora, te da bi se time izvršila ugovorna i zakonska obaveza davaoca izdržavanja iz ovog ugovora. Dosljedno navedenom, slijedom označenih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, prema kojima tuženi, kao davalac izdržavanja preuzima obavezu da će sve do smrti primaoca izdržavanja doprinositi njegovom izdržavanju, tako što će ga paziti i pomagati, u skladu sa njegovim potrebama i svojim mogućnostima, u slučaju bolesti brinuti o njegovom zdravlju, njezi, liječenju, kao i da ga nakon njegove smrti o svom trošku sahrani i opremi, u skladu sa ateističkim propisima i mjesnim običajima, od kojih izložene obaveze u odnosu na tužitelja, za vrijeme njegovog života, u označenom periodu od skoro punih pet godina, tuženi nije izvršavao, pravilno drugostepeni sud izvodi zaključak da su ostvarene materijalno pravne pretpostavke za raskid Ugovora koje imaju u vidu odredbe člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju, što opravdava usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja. Kako se obaveze ugovornih strana kod ugovora o doživotnom izdržavanju sagledavaju u odnosu na to kako su ove određene samim ugovorom i zakonom, zakonski izraz iz navedenih odredbi člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju "ne izvršava svoje obaveze”, kao osnove za raskid, se ima tumačiti sagledavanjem obaveza u njihovoj sveukupnosti, a ne u vidu jednog njihovog dijela.
Stoga neosnovano uženi, zanemarujući da je pobijanom presudom drugostepenog suda, upravo u skladu sa izloženim, prihvaćeno da tuženi nije izvršio svoje ugovorne obaveze, dakle u njihovoj sveukupnosti, izvršenje svoje ugovorne obaveze zasniva na tvrdnjama u pogledu samo jednoga njenoga dijela koji se odnosi na ishranu, tvrdeći da je izvršavajući ovu time izvršio i samu ugovornu obavezu. Osporavajući činjenično utvrđenje nižestepenih sudova tvrdnjama da je tuženi u više navrata pozivao tužitelja da nastavi da se hrani u restoranu "O.", u skladu sa odredbama Ugovora, što da je tužitelj odbio bez razloga, da provedeni dokazi, suprotno od utvrđenja nižestepenih sudova, dokazuju da je tuženi izvršavao svoje ugovorne obaveze, a da je tužitelj odbio primiti izdržavanje na način kako je to ugovoreno, pa da je suprotan zaključak neosnovan, po ocjeni revizijskog suda, tuženi iznošenjem navedenih revizijskih tvrdnji iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, na način da iznose drugačije činjenično stanje iz kojeg izvodi svoj činjenični zaključak, čime uključuje prigovor pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz kog razloga se revizija, saglasno odredbama člana 240. stav (2) ZPP-a ne može izjaviti."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, Rev 24899/2012 od 26.9.2013. godine)
