Raspolaganje bračnom stečevinom bez saglasnosti drugog bračnog druga po starom Zakonu
Ako je jedan bračni drug ugovorom o poklonu raspolagao nekretninom koja predstavlja zajedničku bračnu stečevinu preko svog suvlasničkog dijela za vrijeme važenja ranijeg Porodičnog zakona, po kome je izričitom zakonskom odredbom zabranjeno raspolaganje imovinom koja predstavlja bračnu stečevinu bez saglasnosti drugog bračnog druga, primjenjuju se odredbe tog zakona i takav ugovor je ništav.
Obrazloženje:
"Prvostepenom presudom Općinskog suda... stavom prvim izreke, utvrđeno je da zajedničku bračnu tečevinu tužiteljice i prvotuženog... čini nekretnina upisana u PL. broj... te da je udio tužiteljice i prvotuženog u toj imovini od po 1/2. Stavom drugim utvrđeno je da su ništave odredbe člana I i II darovnog ugovora od 7. 12. 1987. godine zaključenog između... kao darodavca i... kao daroprimca... u dijelu od 1/2 u kojem je darodavac darovao daroprimcu nekretninu upisanu u P.L. broj... pa je tužena dužna trpjeti da se na osnovu ove presude u katastarskom operatu Općine... izvrši odgovarajuća promjena upisa, tako što će se brisati upis obima prava 1/1 drugotužene..., a nakon brisanja u katastarskom operatu... upisati tužiteljicu... i tuženu... sa obimom prava od po 1/2 na nekretnini iz ovog utvrđenja, u roku od 30 dana.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda... žalba drugotužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavila drugotužena M.B zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava...
Revizija nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženog... čini nekretnina... te da se utvrdi ništavost tog ugovora u dijelu od 1/2 i da je dosljedno tome drugotužena dužna trpjeti da se u katastarskom operatu Z..., Općine U... izvrši upis prava tužiteljice sa dijelom od 1/2.
Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova... proizlazi...
Prvostepeni sud je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da nekretnina koja je bila predmet ugovora o poklonu predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženog, da je njihov udio u toj imovini od po 1/2, da je prvotuženi ovom nekretninom raspolagao preko svog suvlasničkog dijela, da je takvo raspolaganje protivno odredbama člana 253. Porodičnog zakona koji je važio u vrijeme raspolaganja; da je tužena postupala nesavjesno, jer je znala, odnosno mogla znati, da navedena nekretnina predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i prvotuženog, te da je stoga ništav ugovor o poklonu u dijelu raspolaganja 1/2.
Drugostepeni sud je prihvatio pravne zaključke prvostepenog suda, ističući da se drugotužena ne može s uspjehom pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige kada je znala i morala znati da navedena nekretnina predstavlja bračnu tečevinu tužiteljice i prvotuženog. Iz tog razloga je žalbu drugotužene odbio i potvrdio prvostepenu presudu....
Nije osnovan ni revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.
Bez osnova se u reviziji ističe da je prvostepena presuda neizvršiva, iz razloga što je predmetna nekretnina prometovana na treće lice. Protivno navodima koji se iznose u reviziji, tokom postupka pred prvostepenim sudom nije utvrđeno da je na osnovu navedenog raspolaganja u katastarskom operatu došlo do promjene upisa nosioca prava na predmetnoj nekretnini, što je pravilno konstatovao i prvostepeni sud. Pored toga, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 61. Zakona o parničnom postupku - kojom je predviđeno da u slučaju da neka od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši - pravilno nižestepeni sudovi zaključuju da nije bilo zapreke da se postupak između parničnih stranaka u ovoj pravnoj stvari nastavi i okonča, bez obzira na okolnost da je drugotužena pravnim poslom raspolagala predmetnom nekretninom u korist trećeg lica.
Osnovano se revizijom ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno postupili pozivajući se, prilikom odlučivanja o zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora, na odredbe važećeg Porodičnog zakona Federacije BiH, iako je raspolaganje izvršeno, tj. osporavani ugovor o poklonu zaključen za vrijeme važenja Porodičnog zakona iz 1979. godine. Ova okolnost, međutim, nije bila od uticaja na zakonitost nižestepenih presuda, budući da je tužbeni zahtjev valjalo usvojiti i primjenom odredaba Porodičnog zakona koji je važio u vrijeme zaključenja pobijanog ugovora.
Odredbom člana 264. stav 2. tog zakona propisano je da imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu. Prema odredbama tog zakona, bračni drugovi nisu sticali opredijeljene odvojene dijelove u zajedničkoj imovini, nego samo pravo da nakon diobe te imovine ostvaruju pravo na dijelovima imovinske mase koja im pripadne. U tom smislu se prema trećim licima bračni drugovi, kao titulari zajedničke imovine, pojavljuju zajedno, kao cjelina, te je iz tog razloga i odredbom člana 265. ranije važećeg Porodičnog zakona izričito propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, te da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
S obzirom na navedene zakonske odredbe, proizvoljan je zaključak revidentice da za vrijeme važenja Porodičnog zakona iz 1979. godine, za raspolaganje bračnom tečevinom nije bila potrebna saglasnost bračnog druga.
U vrijeme zaključenja pobijanog darovnog ugovora između tuženih, dakle, predmetna nekretnina je predstavljala zajedničku imovinu tužiteljice i prvotuženog, pa prvotuženi nije bio ovlašten samostalno raspolagati tom imovinom. Tužiteljica prvotuženom nije dala ovlaštenje, odnosno punomoć, da samostalno raspolaže njihovom zajedničkom imovinom, koja punomoć je u skladu s odredbom člana 90. Zakona o obligacionim odnosima morala biti sačinjena u istoj zakonom propisanoj formi kao i sam darovni ugovor. U takvim okolnostima, u smislu odredbi člana 88. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima, smatra se da ugovor nije ni zaključen, te kao takav ne obavezuje tužiteljicu, pa je osnovan njen zahtjev da se utvrdi njegova ništavost.
Protivno pravnom rezonovanju revidentice, odredba člana 103. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Prema ovoj odredbi, ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice. Međutim, kao što je već navedeno, zakonom je izričito predviđeno da se za ugovor kojim jedan bračni drug samostalno raspolaže zajedničkom imovinom - smatra da nije ni zaključen, te takav ugovor ne može ostati na snazi.
Pozivanje revidentice na odredbu člana 281. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima je bespredmetno, jer se navedena odredba odnosi na pobijanje dužnikovih radnji, te se ni u kojem slučaju ne može primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari.
Po ocjeni ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno cijenili da se u konkretnom slučaju savjesnost tužiteljice, kao supruge poklonodavca, ne može cijeniti na isti način kao što je to slučaj kod teretnih raspolaganja bračnom tečevinom u korist trećih lica koja nisu znala niti morala znati da se radi o bračnoj tečevini. Zbog toga se u reviziji neosnovano ukazuje na stav Ustavnog suda BiH izražen u odluci AP-666/14 od 15.2. 2017. godine, budući da je ta odluka donesena u predmetu koji se činjenično i pravno razlikuje od konkretne pravne stvari.
U konkretnom slučaju, izričitom zakonskom odredbom tuženom je zabranjeno raspolaganje imovinom koja predstavlja bračnu tečevinu, bez saglasnosti tužiteljice. Ova okolnost čini ugovor ništavim.
Načelo zaštite povjerenja u javne registre može se suprotstaviti načelu zaštite prava vlasništva bračnog partnera samo u okolnostima kada je u pitanju pravo treće savjesne osobe koja je prilikom sticanja tog prava postupala sa povjerenjem u zemljišne knjige. Načelu povjerenja u zemljišne knjige ne može se dati značaj ukoliko je trećoj osobi bila poznata, ili zbog grube nepažnje nije bila poznata, netočnost zemljišne knjige. Na ovo načelo, dakle, može se pozvati samo savjestan ugovarač, koji nije znao niti morao znati da stanje u zemljišnim knjigama nije istinito ili potpuno.
U konkretnom slučaju, međutim, nižestepeni sudovi su utvrdili da je drugotužena M. B. morala biti svjesna činjenice da su predmetnu nekretninu stekli tužiteljica i prvotuženi zajednički, tokom trajanja braka, i da ona predstavlja njihovu zajedničku imovinu, te se stoga drugotužena ne može pozivati na svoje neznanje da je stvarno stanje bilo drugačije od zemljišnoknjižnog odnosno katastarskog.
U takvim okolnostima, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se savjesnost, odnosno saznanje same tužiteljice za ovo raspolaganje, ne postavlja kao pitanje, te su bez osnova prigovori revidentice izneseni u tom pravcu.
Bez osnova se, nadalje, u reviziji prigovara da je državina faktička vlast na stvari i da sud nije mogao svojom presudom usvojiti zahtjev za upis prava posjeda, iako nije utvrđivao činjenicu faktičkog posjeda. Tužiteljica je, naime, u katastarskom operatu bila upisana kao nosilac prava na predmetnoj nekretnini na osnovu pobijanog ugovora, pa je sa utvrđenjem ništavosti tog ugovora otpao i osnov za taj upis. Osnovan je stoga i zahtjev tužiteljice za njegovo brisanje."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 39 0 P 047240 19 Rev od 18.11.2020. godine)
