Solidarna obaveza bračnih partnera
Za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, bračni partneri odgovaraju solidarno kako bračnom tekovinom, tako i svojom posebnom imovinom, pri čemu zahtjev za isplatu polovine iznosa solidarne obaveze koja je postojala prema trećem licu, jedan bračni partner prema drugom može pred sudom (ili vansudskim putem) osnovano potraživati tek nakon potpunog izmirenja solidarne obaveze prema trećem licu (povjeriocu te obaveze), budući da tek tada nastaje predmetno potraživanje između solidarnih dužnika odnosno isto dospijeva.
Obrazloženje:
"Kako proizilazi iz obrazloženja, prvostepeni sud je odluku sadržanu u stavu VI izreke pobijane presude, kojom je odbio protivtužbeni zahtjev tuženog, donio na osnovu odredbe člana 300. Zakona o parničnom postupku u vezi sa odredbama članova 232. i 239. Porodičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine", broj 23/07 - u daljem tekstu Porodični zakon) stoga jer protivtužbeni zahtjev "predstavlja evidentiranje dugova koje su tužilac i tuženi eventualno imali tokom trajanja njihove bračne zajednice, a što, po članu 239. Porodičnog zakona, inače predstavlja solidarnu odgovornost (obavezu) bračnih drugova, to ne postoji opravdan pravni interes da se presudom u cijelosti usvoji protivtužbeni zahtjev, kojim bi se utvrdilo da su tužilac i tuženi za vrijeme trajanja braka stekli navedenu nekretninu i utvrdilo postojanje duga parničnih stranaka kao bračnih drugova i njegova visina"
"sem pravno valjanog dokaza o visini duga u vidu neisplaćenog dijela kredita kod... banke a.d. Banja Luka, Filijala Brčko i... (Stanje duga na dan 29.08.2022.godine, sačinjen od strane... banka a.d. Banja Luka, Filijala Brčko, 29.08.2022.godine i Dopis..., broj:..., od 29.08.2022.godine pod nazivom 'D.20.3 obračun/zahtjev o stanju obaveza po kreditu) za koje ni tužilac ne spori da postoji taj dug i tuženi je, kao korisnik kredita i dužnik, u obavezi da izmiri taj dug i tek nakon potpunog izmirenja tih dospjelih, a neisplaćenih, rata kredita tuženi može, eventualno, po tom osnovu od tužioca da traži isplatu njenog dijela, tuženi, do zaključenja glavne rasprave, ni jednim pravno valjanim, uvjerljivim i objektivnim dokazom, nije dokazao (potvrdio) usmene navode saslušanih svjedoka o nevraćenim novčanim pozajmicama i neisplaćenim novčanim naknadama za izvršene radove na stambenom objektu"
"ni jedno od tih potraživanja nije obrazloženo i dokazano ispostavljenim računom ili uplatnicom koji se odnose na konkretni zahtjev i sve se svodi na usmene iskaze o postojanju duga za izvršene usluge koje su izvršene par godina prije nego što su svjedoci o tome govorili, pa stoga sud te navode o postojanju dugova nije ni mogao prihvatiti kao dokazane i osnovane"
te zato što "taj dio protivtužbenog zahtjeva, kojim se traži utvrđenje postojanja duga parničnih stranaka kao bračnih drugova i njegova visina, iako to tuženi označava tako, ne može predstavljati ni zahtjev za podjelu bračne stečevine, propisan članom 232. Porodičnog zakona, nego je usmjeren isključivo na onemogućavanje upisa udjela tužioca u sticanju te bračne tekovine u zemljišno-knjižnim evidencijama i javnim evidencijama motornih vozila", budući da "iako, tokom postupka, tuženi ni jednim pravno valjanim, uvjerljivim i objektivnim dokazom nije osporavao tužiocu učešće u sticanju bračne tekovine, niti njen udio od 1/2 u sticanju te imovine, ipak tokom postupka ne prihvata da se najprije tužilac u zemljišnim knjigama upiše kao suvlasnik na nekretnini (ne daje izričitu saglasnost da se izvrši ispravka upisa, jer je jedino on upisan kao vlasnik bračne tekovine), niti da se i u javnim evidencijama motornih vozila ona upiše kao suvlasnik vozila, a nakon čega bi se mogao provesti postupak podjele bračne tekovine, odnosno želi izbjeći provođenje odluke kojom se utvrđuje postojanje tih prava tužioca kao suvlasnika, pa samim tim ne dozvoljava ni provođenje, u skladu sa zakonom, tog postupka podjele bračne tekovine".
Po ocjeni ovog suda, tuženi žalbom nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog dijela prvostepene presude.
Naime, nije osnovano ukazivanje u žalbi da je, polazeći od toga da porodično pravo bračnu tekovinu definiše kao imovinu koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihode iz te imovine (odredba člana 228. Porodičnog zakona), da imovinu (prema definiciji koja je prihvaćena u opštoj pravnoj teoriji) čine "sva prava čiji su predmet stvari, kao i ona prava koja sadrže tražbinu, a mogu se izraziti u novcu", da uređenje imovinskopravnih odnosa bračnih drugova ne znači samo razvrgnuće bračne tekovine, nego se radi o sadržajno širem postupku uređenja ukupnih stvarnopravnih i obligacionopravnih odnosa bračnih drugova, prvostepeni sud pogrešno zaključio da tuženi nema pravni interes za utvrđivanje postojanja duga i njegove visine i da je pogrešno primjenio odredbu člana 232. Porodičnog zakona, odnosno da je tuženi dokazao i osnov i visinu protivtužbenog zahtjeva, a da interes tuženog posebno postoji "budući da se radi o dugovanjima koja se protežu i na budući vremenski period", što je sve u skladu sa stavovima i presudama sudova u Bosni i Hercegovini (pri tome, tuženi se u žalbi poziva na stav Građansko odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH zauzet na sjednici održanoj dana 12.06.2019. godine u predmetu broj..., te na presudu Vrhovnog suda Federacije BiH broj... od 28.02.2017. godine).
Ovo stoga jer je odredbom člana 228. stav (1) Porodičnog zakona propisano da bračnu tekovinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihod iz te imovine, a odredbom člana 239. istog propisa da za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno kako bračnom tekovinom, tako i svojom posebnom imovinom.
Tumačenjem gore citiranih normi, ovaj sud zaključuje, da je prvostepeni sud u konačnom, pravilno odbio ovaj dio protivtužbenog zahtjeva (koji se odnosi na "utvrđenje da su parnične stranke zadužene ukupnim zaduženjima duga u iznosu od 120.204,00 KM i obavezivanje tužioca da tuženom isplati ½ ovog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom") s obzirom da zakon jasno propisuje solidarnu odgovornost bračnih partnera prema trećim licima, dok zahtjev za isplatu polovine iznosa solidarne obaveze koja je postojala prema trećem licu, jedan bračni partner prema drugom može pred sudom (ili vansudskim putem) osnovano potraživati tek nakon potpunog izmirenja solidarne obaveze prema trećem licu (povjeriocu te obaveze), budući da tek tada, shodno odredbama članova 423. i 424. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/85) nastaje predmetno potraživanje između solidarnih dužnika odnosno isto dospijeva (sve dok nije izmireno, radi se o solidarnoj obavezi solidarnih dužnika prema povjeriocu). Na taj način se jasno opredijelila i uporedna sudska praksa, pa i pravno shvatanje i sudska odluka Vrhovnog suda Federacije BiH na koju se poziva tuženi u žalbi (isto postupa i Vrhovni sud Republike Srpske), uvažavajući da, što se može jasno vidjeti pregledom Portala sudske prakse u Bosni i Hercegovini, pravno shvatanje zauzeto na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH održanoj dana 12.06.2019. godine (koje je primjenjeno i u predmetu istog suda broj...) u integralu glasi:
"Neotplaćeni iznos kredita nakon prestanka bračne zajednice je teret bračne stečevine koji snose oba bračna partnera na jednake dijelove. Isplatom cjelokupnog preostalog duga od strane jednog bračnog partnera, on je ujedno ispunio i obavezu drugog bračnog partnera u podmirenju iste kao duga bračne stečevine, pa isplatilac ima pravo tražiti povrat ½ iznosa, kao dospjele obaveze drugog bračnog partnera".
U tom kontekstu, prvostepeni sud je pravilno odbio ovaj dio protivtužbenog zahtjeva za utvrđenje i isplatu ½ nedospjelog duga, pa se obrazlaganje neosnovanosti istog i kroz nepostojanje pravnog interesa od strane prvostepenog suda kao i potenciranje u žalbi takvog postupanja u odlučivanju, sa aspekta pravilnosti pobijanog dijela prvostepene presude, po stajalištu ovog suda, pokazuje irelevantnim.
Tuženi žalbom nije doveo u pitanje ni pravilnost odluke o ostatku protivtužbenog zahtjeva (koji se odnosi na "isplatu dugova prema trećim fizičkim licima - majstorima", a koju tuženi u žalbi pobija osporavajući način ocjene saslušanih svjedoka i zaključak prvostepenog suda o nepostojanju adekvatnih dokaza za ocjenu da je to potraživanje osnovano), budući da, osim što se radi o istom principu kao i kod potraživanja banke na osnovu kredita (tuženi nije dokazao da je kao jedan od solidarnih dužnika u potpunosti izmirio ova dugovanja, kada bi stekao pravo da od tužioca traži isplatu dijela izmirene solidarne obaveze koja pada na nju), ovaj dio protivtužbenog zahtjeva u konačnici nije jasno i adekvatno opredijeljen u postupku pred prvostepenim sudom, tako da je bespredmetno i raspravljati o njegovoj osnovanosti. Naime, stavom VI izreke pobijane presude, prvostepeni sud je u relevantnom dijelu odlučio na slijedeći način:
"Utvrđuje se da su tužilac i tuženi zaduženi ukupnim zaduženjima duga u iznosu od 120.204,00 KM, osim dugovanja prema... banci u nepoznatom iznosu (precizirati će se nakon dobijanja izvještaja od banke).
Obavezuje se tužilac da tuženom isplati 1/2 ukupnog dugovanja po svim osnovama duga a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude uvećana za zakonsku zateznu kamatu, računajući od dana donošenja presude pa do isplate.
Obavezuje se tužilac da tuženom naknadi troškove postupka koji će se precizirati na zaključenju glavne rasprave", a tuženi u žalbi ne ukazuje, da je u skladu sa pozitvnim procesnim pravilima parničnog zakonodavstva u toku prvostepenog postupka, protivtužbeni zahtjev uredio (opredijelio) na način da je jasno postavio određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (koji se tiču obaveza prema trećim fizičkim licima - majstorima).
Kod izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih tuženi pobija prvostepenu presudu, a ni razlozi o kojima ovaj sud vodi računa po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe člana 346. Zakona o parničnom postupku odlučiti kao izreci ove presude."
(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta BiH, 96 0 P 134520 23 Gž od 28.12.2023. godine)
