Tumačenje ugovora
Za određivanje pravne prirode zaključenog ugovora nije bitno kako su ga ugovarači nazvali, već sadržaj ugovorenih prava i obaveza.
Obrazloženje:
"Prvostepenom presudom Općinskog suda u Č. broj... od 2.10. 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnik stana br. 22 na način kako je to bliže navedeno izrekom presude i da se upiše u zemljišnu knjigu uz istovremeno brisanje trećetuženog kao i da se proglasi nedopušteno izvršenje na predmetnom stanu u postupku koji se vodi pod brojem... kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka. Obavezana je tužiteljica da na ime troškova parničnog postupka prvotuženoj naknadi iznos od 6.661,83 KM od čega se troškovi A. b. d.d. M. odnose na iznos od 4.450,50 KM a troškovi B. d.d. B. L. iznose 2.211,33 KM a trećetuženom iznos od 1.959,75 KM. Mjera osiguranja koja je određena rješenjem od 5. 2. 2018. godine ostaje na snazi do pravosnažnosti presude.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u M. broj:... od 17. 6. 2020. godine žalba tužiteljice je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Odbijeni su zahtjevi prvo, drugo i trećetuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu.
Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavila tužiteljica i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da ovaj sud reviziju usvoji, obje nižestepene presude preinači i usvoji tužbeni zahtjev ili da pobijanu presudu ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak.
Prvo, drugo i trećetuženi su predložili je da se revizija odbije.
Revizija je djelimično osnovana.
Ocjenom prihvaćenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi kod prvostepenog suda nižestepeni sudovi su utvrdili da je između tužiteljice i četvrtotuženog 24.7.2007. godine zaključen sporazum o namjeri kupnje stana, da je u sporazumu navedeno da je četvrtotuženi prodavac a tužiteljica kupac stana broj 22, da je u vrijeme zaključenja sporazuma prodavac gradio stambenu zgradu sa stanovima u skladu sa izdatom građevinskom dozvolom, da je tužiteljica u ugovorenom roku platila ugovoreni iznos od 80.000 €, da je zapisnički uvedena u posjed stana 24.12.2007. godine, da se po ocjeni nižestepenih sudova radi o predugovoru koji ne ispunjava uslove glavnog ugovora.
Za određivanje pravne prirode zaključenog ugovora nije bitno kako su ga ugovarači nazvali, već sadržaj ugovorenih prava i obaveza. Ovaj sud smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da se radi o predugovoru i da slijedom toga nije punovažan jer nije obrađen kao notarska isprava niti je izvršen upis u zemljišnu knjigu, i da zbog toga tužiteljica nije stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu.
Iz sadržaja zaključenog ugovora od 24. 7. 2007. godine, koga su ugovarači nazvali sporazum o namjeri kupnje stana, može se zaključiti da je ugovoren stan za tužiteljicu u zgradi koja se gradi i da se tužiteljica za uzvrat obavezala da će isplatiti iznos od 80.000 €. Zaključeni ugovor je obostrano izvršen tako što je tužiteljica u ugovorenom roku isplatila iznos od 80.000 € dok je izvođač radova - četvrtotuženi, nakon otklanjanja nedostataka na stanu po sporazumu od 24. 10. 2007. godine, predao zapisnički tužiteljici stan 24.12. 2007. godine od kada se nalazi u neprekidnom neposrednom posjedu.
Uzimajući u obzir sadržaj ugovorenih prava i obaveza u pismenom zaključenom sporazumu od 24. 7. 2007. godine, ovaj sud smatra da se radi o ugovoru o udruživanju sredstava radi građenja (ugovor o građenju - član 630. ZOO) i da je tužiteljica po samom zakonu stekla vanknjižno pravo vlasništva na stanu koji predstavlja njenu imovinu, što prihvata i Ustavni sud BiH u svojoj odluci AP- 7474/18. Zaključeni ugovor o građenju ispunjava uslov pismene forme i kao takav je stvorio prava i obaveze za ugovorne strane (član 148. stav 1. u vezi sa članom 630. stav 2. ZOO). Tužiteljica je ovlaštena zahtijevati upis vanknjižnog stečenog prava vlasništva na stanu u zemljišnu knjigu shodno odredbi člana 52. stav 1. Zakona o stvarnim pravima FBiH i za takav zahtjev je pasivno legitimisan upisani četvrtotuženi (član 41. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama).
Trećetuženi nije pasivno legitimisana osoba za dio postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice jer je punovažnim ugovorom o prodaji od 10. 3. 2006. godine prodao svoju nekretninu označenu kao k.č.... i predao u posjed četvrtotuženom koji se upisao u zemljišnu knjigu, dok je ugovorom o diobi od 16. 4. 2009. godine koji je zaključen između trećetuženog i četvrtotuženog, u cilju regulisanja međusobnih prava i obaveza, predmetni stan broj 22 pripao četvrtotuženom. Uzimajući u obzir i završno izlaganje punomoćnika tužiteljice sa zapisnika od 3. 9. 2018. godine može se zaključiti da se pravilno traži brisanje upisa u odnosu na četvrtotuženog koji je pasivno legitimisan za takav dio tužbenog zahtjeva zbog čega je valjalo odbiti reviziju u odnosu na trećetuženog.
Tužiteljica je dokazala da na predmetu izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje (imovina tužiteljice), pa je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo usvojiti dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se izvršenje na stanu proglasi nedopuštenim (član 51. stav 1. u vezi sa članom 53. stav 5. ZIP). Ovaj sud je imao u vidu da je tužiteljica već bila stekla vanknjižno vlasništvo na stanu kad je podnijet i usvojen prijedlog za izvršenje na predmetnom stanu.
Zbog svega izloženog valjalo je reviziju tužiteljice djelimično usvojiti i pobijanu presudu preinačiti shodno odredbi člana 250. stav 1. ZPP a u odnosu na trećetuženog reviziju odbiti shodno odredbi člana 248 ZPP."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 55 0 P 001708 20 Rev od 11.11.2021. godine)
