Zakonska ograničenja ovlaštenja direktora društva kod sklapanja pravnih poslova
Kada zakonski zastupnik društva postupi bez znanja i saglasnosti Nadzornog odbora i skupštine društva i mimo ograničenja koja su mu upisana u sudski registar zaključi aneks ugovora o međusobnim pravima i obavezama, što je sve suprotno odredbi člana 267. Zakona o privrednim društvima, taj aneks ugovora je ništav.
Obrazloženje:
"Ne stoji prigovor povrede iz odredbe člana 231. ZPP da drugostepeni sud nije ocijenio sve žalbene navode i da presuda ne sadrži obrazloženje. Naprotiv po ocijeni ovog suda u obrazloženju svoje presude drugostepeni sud je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja (član 231. ZPP-a), pa prema tome pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nadalje, pravni učinci utvrđenog činjeničnog stanja ne predstavljaju povredu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku, nego primjenu materijalnog prava, iz kojih razloga ovi prigovori povrede postupka nisu osnovani.
Međutim, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora relevantan za revizijsku fazu postupka je utvrđenje ništavosti aneksa ugovora o međusobnim pravima i obavezama koji je zaključen dana 01.10.2018. godine pod brojem..., te zahtjev da takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo.
Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koje je vezan ovaj sud (član 240. stav 2. ZPP-a), proizilazi da su parnične stranke zaključile Ugovor o međusobnim pravima i obvezama broj... od 22.03.2012. godine koji je sačinjen i potpisan od strane tadašnjeg zakonskog zastupnika tužitelja - direktora S.R., predsjednika Skupštine tužitelja A.H. i zakonskog zastupnika tuženog... d.o.o. Gornji Vakuf/Uskoplje - direktora A.Z.. Utvrđeno je da je tuženi realizovao navedeni ugovor kao izvođač radova, sagradio mini hidro centralu (mHC) u mjestu V., Općina Gornji Vakuf/Uskoplje i rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, građenja zaštite okoliša, povratke i stambenih poslova KSB/SBK broj 03.23.40/17 od 28.11.2017. godine odobrena je njezina upotreba. Tužitelj se navedenim ugovorom u članu 7., obvezao da će najkasnije u roku od 90 dana od izdavanja upotrebne dozvole pristupiti emisiji svojih dionica i za vrijednost izgrađene mHC u Registru vrijednosnih papira upisati tuženog sa 33% vlasništava na dionicama, kao i potpisati svaki akt potreban za upis 33% vlasništva na ovoj mHC, ako nadležni sud i katastar ne prihvate ovaj ugovor kao osnovu upisa suvlasništva u korist tuženog. U skladu sa ovom odredbom ugovora tuženi je 04.01.2018. godine pozvao tužitelja na ispunjenje obaveze iz člana 7., navodeći kako je mHC, kao imovina tužitelja, prema odredbama Zakona o računovodstvu i reviziji Federacije BiH iz statusa ulaganja u pripremi, prešlo u imovinu u upotrebi, jer se električna energija već isporučuje dobavljaču. U istom dopisu G. d.o.o. Mostar, u svojstvu profesionalno ovlaštenog konzultanta od strane parničnih stranaka, navodi i da su članovi nadzornog odbora tužitelja više puta usmeno raspravljali o podnesenom zahtjevu tuženog za ispunjenje obaveze iz članka 7. ugovora od 22.03.2012. godine i da su zakonski zastupnik tuženog i A.H., kao većinski vlasnik i predsjednik nadzornog odbora tužitelja, već održali nekoliko sastanaka u cilju ispunjavanja obaveza tužitelja prema tuženom. Konačno, u odgovoru na ponovljeni zahtjev za ispunjenje obaveza, upućen dopisom broj.../18 od 31.08.2018. godine od strane tuženog prema tužitelju, zakonski zastupnici parničnih stranaka utvrdili su ukupnu vrijednost imovine mHC V. na iznos od 6.561.907,47 KM i utvrdili da 33% njezine vrijednosti iznosi 2.533.552,47 KM, kao i da je A.H., kao većinski vlasnik i predsjednik skupštine, dao upravi društva saglasnost E. G. d.d. Gornji Vakuf/Uskoplje da potpiše svaki akt potreban za upis 33% vlasništva na mHC V. u korist tuženog. Odlukom o imenovanju direktora od 09.09.2015. godine Nadzorni odbor E. G. d.d. Gornji Vakuf/Uskoplje imenovao je I.Z., sina vlasnika i zakonskog zastupnika tuženog, za direktora na mandat od 4 godine, sa ograničenjem ovlaštenja radnji u okviru registriranih djelatnosti u unutarnjem i vanjskotrgovinskom poslovanju do iznosa od 20.000,00 KM, uz obavezu traženja suglasnosti Nadzornog odbora za zaključivanje svih ugovora i poslova u vrijednosti preko 20.000,00 KM, a naročito za zaključenje ugovora sa pravnim i fizičkim osobama sa kojima je povezan i ima izravan ili neizravan interes. I.Z., kao zakonski zastupnik tužitelja i A.Z., kao zakonski zastupnik tuženog, kod notara G.H. iz Travnika zaključili su Aneks I Ugovora od 22.03.2012. godine pod brojem... od 01.10.2018. godine. U Aneks I Ugovora od 01.10.2018. godine u članu 1. tog ugovora stranke potpisnice zajednički su konstatovale da tužitelj nije ispunio obavezu povećanja svoga temeljnog kapitala i emisije dionica u roku od 90 dana od završetka izgradnje mHC V., odnosno izdanog odobrenja za njezinu upotrebu, kojim propustom se tuženik nije mogao upisati kao vlasnik 33% ukupnih dionica tužitelja, u članu 2. da je rješenjem od 28.11.2017. godine izdato odobrenja za upotrebu mHC V., a članom 3. tužitelj prenosi 33% vlasništva i svih pripadajućih prava na tuženog, koja prema članu 4. Aneksa I ugovora u novcu iznosi 2.533.552,47 KM, kako su to stranke usuglasile u odgovoru na ponovljeni zahtjev za ispunjenje obveza tužitelja pod brojem.../18 od 03.09.2018. godine, dok ostale odredbe ugovora reguliraju prelazak posjeda, koristi, tereta i opasnosti, troškova povezanih sa provođenjem Aneksa I, zemljišnoknjižnih zahtjeva i završne odredbe ovog ugovora.
Na temelju tih utvrđenih činjenica, prvostepeni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu i utvrdio ništavost aneksa I ugovora od 01.10.2018. godine, iz razloga što potpisnik I.Z. kao tadašnji zakonski zastupnik tužitelja je postupao bez znanja i saglasnosti Nadzornog odbora i skupštine društva i mimo ograničenja koja su mu upisana u sudski registar, a što je sve suprotno odredbi člana 267. Zakona o privrednim društvima.
Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali nije prihvatio pravni zaključak, preinačio je prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev, smatrajući da su članovi Nadzornog odbora tužitelja imali saznanja da je tužitelj sin vlasnika i zakonskog zastupnika tuženog, pa da postoji njegov direktni interes kod tuženog, kao i da je tužitelj bio upoznat sa zahtjevom tuženog za ispunjenje svoje obaveze preuzete članom 7. ugovora od 22.03.2012. godine, a da I.Z. zaključenjem aneksa I ugovora od 01.10.2018. godine nije stvorio novu obavezu, ispunio je obavezu tužitelja pa zaključuje da nisu postojala ograničenja ovlaštenja za sklapanje aneksa ugovora.
Po ocjeni ovog suda, ovakav pravni zaključak drugostepenog suda nije pravilan i zakonit.
Odredbom člana 267. Zakona o privrednim društvima regulisano je da direktor i izvršni direktor su dužni prijaviti Nadzornom odboru svaki direktni ili indirektni interes u pravnom licu, sa kojim dioničko društvo ima namjeru stupiti u poslovni odnos i da u tom slučaju direktor i izvršni direktor mogu učestvovati u tom poslovnom odnosu na osnovu pisane saglasnosti predsjednika Nadzornog odbora.
Ova navedena odredba Zakona o privrednim društvima reguliše zakonska ograničenja ovlaštenja direktora koja su prinudno pravne naravi kod sklapanja pravnih poslova. U slučaju postojanja direktnog ili indirektnog interesa u drugom pravnom licu ova zakonska ograničenja vrijede u svakom slučaju i djeluju prema svima kad direktor namjerava sklopiti ugovor, a zbog sumnje u postojanje sukoba interesa.
Stanovište drugostepenog suda, da to što su članovi Nadzornog odbora tužitelja znali da je I.Z. sin vlasnika i zakonskog zastupnika tuženog i da je postojao njegov direktni interes kod tuženog, kao i da su bili upoznati sa zahtjevom tuženog za ispunjenje člana 7. ugovora od 22.03.2012. godine, ne znači da su imali saznanje da I.Z. kao direktor tužitelja namjerava zaključiti aneks ugovora, tako da ovaj sud ne prihvata stanovište drugostepenog suda da je I.Z. prije potpisa aneksa I ugovora ispunio obaveze propisane članom 267. Zakona o privrednim društvima F BiH i članom 108. Statuta tužitelja, koji ga je obavezivao kao direktora da prijavi Nadzornom odboru namjeru zaključenja ugovora sa društvom u kojem ima izravni ili neizravni interes, i dobije posebno ovlaštenje društva pisanu saglasnost predsjednika Nadzornog odbora za sklapanje točno određenog ugovora.
Ovaj sud ne dovodi u pitanje stanovište drugostepenog suda da je postojala obaveza tužitelja za ispunjenje ugovora temeljem člana 7. ugovora o međusobnim pravima i obavezama od 22.03.2012. godine, međutim to ne znači da zakonski zastupnik odnosno direktor za poduzimanje pravnih poslova kojim se izvršava ugovor ne treba imati saglasnosti i ovlaštenja koja se traže po zakonu, statutu društava i ugovoru i koja ograničenje su upisana u sudski registar.
Nadalje, ovo reguliše i odredba člana 55. Zakona o obligacionim odnosima, da kada je Statutom ili drugim Općim aktom preduzeća određeno i u sudski registar upisano, da njegov zastupnik može sklopiti određeni ugovor samo uz saglasnost nekog organa, saglasnost se može dati, prethodno, istodobno ili naknadno ako što drugo nije upisano u registar, a ako saglasnost nije dana, smatra se da ugovor nije ni sklopljen. Dakle, za primjenu ove odredbe relevantna je činjenica da je takvo ograničenje za direktora bilo uneseno u sudski registar i Statut preduzeća, pa budući da su ova ograničenja u konkretnom slučaju i unesena u statut i sudske registar, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je ugovor suprotan prinudim propisima (član 103. ZOO) i to odredbi člana 267. Zakona o privrednim društvima, odredbi čl. 55 ZOO jer je zakonski zastupnik tužitelja prilikom zaključenja spornog anexa ugovora postupao suprotno i članu 2. i 6. ugovora o pravima i obavezama direktora E. G. d.d., i članu 108. Statuta E. G. d.d.
Iz navedenih razloga, valjalo je reviziju tužitelja usvojiti, pobijanu presudu preinačiti primjenom odredbe iz člana 250. stav 1. ZPP-a, i odlučiti kao u stavu prvom izreke ove presude.
Ovaj sud je primjenom odredbe člana 397. stav 2., u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP-a, tužitelju dosudio troškove sastava revizije u iznosu od 940,00 KM."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 51 0 Ps 147264 21 Rev od 29.9.2022. godine)
