Zakoni BiH

Nadležnost - sudska praksa Bosne i Hercegovine

 

 

Stvarna nadležnost Suda Bosne i Hercegovine

Sud Bosne i Hercegovine nije stvarno nadležan za suđenje u sporovima proizašlim iz međusobnih odnosa javnih preduzeća koja osnivaju entiteti.


Iz obrazloženja:

Predmetnom tužbom potražuje se isplata iznosa utuženog iznosa na ime neraspoređene radiotelevizijske takse za period od 2008. do 2011.godine, iz čega nesumnjivo proizilazi imovinskopravna priroda spora. Međutim, da bi Sud Bosne i Hercegovine bio stvarno nadležan za postupanje, primjenom odredbe člana 1. stav
1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH i člana 8. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, uz karakter spora, potrebno je da je spor nastao između entiteta, što je drugi uslov koji mora biti kumulativno ostvaren.

Odredbe člana 4. stav 3. i člana 6. Zakona o javnom RTV servisu Federacije BIH (Sl. glasnik BiH 40/02 i 12/04), kao i odredbe člana 3. i člana 6. Zakona o Radio- Televiziji Republike Srpske (Sl. glasnik RS br. 49/06, 73/08 i 42/10) propisuju za tužitelja i tuženu status javnog preduzeća. Dakle, parnične stranke su pravna lica koja samostalno stiču prava i preuzimaju obaveze u pravnom prometu i mogu biti stranke u postupcima pred sudom. Činjenica da osnivačka prava za tužitelja vrši Parlament Federacije i da je tuženu osnovala Republika Srpska, nema za posljedicu promjenu zakonom utvrđenog statusa parničnih stranaka, niti im daje karakter organa uprave, tijela ili institucija entiteta.

Tužitelj i tužena, zajedno sa Javnim radio televizijskim servisom BiH, čine jedinstven Javni radiotelevizijski sistem u Bosni i Hercegovini, kako je to propisano članom 1. Zakon o javnom radiotelevizijskom sistemu Bosne i Hercegovine (Sl. glasnik BiH br. 78/05, 35/09 i 32/10). Međutim, činjenica da su parnične stranke dio jedinstvenog sistema na nivou države, ne može biti osnov za ustanovljavanje stvarne nadležnosti suda za postupanje u međusobnim sporovima između članica sistema, jer je spor proizašao iz međusobnih odnosa javnih preduzeća registrovanih u entitetima, a ne između samih entiteta.

Stoga i prema ocjeni drugostepenog vijeća, Sud Bosne i Hercegovine nije stvarno nadležan za postupanje po konkretnoj tužbi. Kako su parnične stranke upisane u registru poslovnih subjekata, to je prvostepeni sud, u skladu sa odredbama člana
17.a i člana 27.b stav 1. tačka a) Zakona o sudovima Republike Srpske (Sl. glasnik RS br.111/04, 109/05, 37/06 i 119/08) pravilno odredio da se predmet dostavi na postupanje stvarno i mjesno nadležnom Okružnom privrednom sudu u Banjaluci.


(Rješenje Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 3 P 010694 13 Pž od 14.08.2013.godine)

 

 

<------->

 

Član 2., 4. , 5., 8. i 27. Zakona o proračunima-budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine
Član 16. Zakona o parničnom postupku
ZA ODLUČIVANJE O ZAHTJEVU BUDŽETSKOG KORISNIKA ZA ISPLATU ODOBRENIH SREDSTAVA U BUDŽETU NIJE NADLEŽAN SUD.

Iz obrazloženja:


Prema Zakonu o proračunima – budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH”, broj: 20/98) koji je važio u vremenu iz koga potiče potraživanje tužitelja Univerziteta “Dž.B.” iz M. u ovom sporu (dio plaća njegovih zaposlenika za maj i juni 2002. godine) budžet je procjena godišnjih prihoda i izdataka i drugih plaćanja Federacije, kantona i općina koje odobravaju Parlament, odnosno zakonodavna tijela kantona, te gradskih i općinskih vijeća. Unutar svakog kantonalnog ministarstva finansija uspostavlja se trezor koji planira i izvršava budžet, vrši njegov nadzor, upravlja novcem, vodi jedinstveni račun trezora i računovodstva u skladu sa dobivenim ovlaštenjima (član 2., 4. i 5. tog zakona).
Prema odredbama člana 8. stav 2. i 3. tog zakona svi izdaci utvrđeni u budžetu moraju biti uravnoteženi sa prihodima, a iznosi utvrđeni u budžetu smatrat će se maksimalnim svotama, pa se sva povećanja ili smanjenja izdataka moraju riješiti izmjenama i dopunama budžeta. Način izvršenja budžeta uređuje se zakonom o izvršenju budžeta. U konkretnom slučaju u članu 6. Zakona o izvršenju budžeta HNK za 2002. godinu („Službene novine HNK“, broj 3/02) propisano je da se Budžet izvršava na osnovu tromjesečnih planova za izvršenje Budžeta, a u skladu sa likvidnim mogućnostima Budžeta. Grantovi se rasporeĐuju procentualno u skladu sa planom i izvršenjem Budžeta.
Prema odredbama člana 27. Zakona o proračunima – budžetima u FBiH ministarstva koja su nadležna za budžetske korisnike, utvrđuju iznose odnosnih budžetskih korisnika u okviru odobrenih sredstava. Ministar finansija ima pravo riješenjem obustaviti od izvršenja odluku koja je u suprotnosti sa zakonom ili budžetom, a budžetski korisnik ima pravo prigovora na takvo rješenje Vladi u roku od 8 dana od prijema rješenja. Odluka Vlade je konačna.
Iz svega ovoga slijedi da je zahtjev, kakav je u ovoj parnici postavio tužitelj Univerzitet protiv Kantona HNK, zapravo zahtjev za izvršenje budžeta (za maj i juni 2002. godine) o kome mora odlučiti zakonodavni odnosno upravni organ kantona. To nije građansko-pravni spor koji se rješava po procesnim odredbama ZPP-a (član 1.) odnosno materijalno-pravnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Zakon o proračunima – budžetima u Federaciji Bosne i Hercegovine, odnosno Zakon o Budžetu HNK za 2002. godinu i Zakon o izvršenju tog Budžeta su lex specialis u odnosu na sve druge kako procesne tako i materijalno-pravne propise, a kako je to predviđeno i u članu 1. stav 2. Zakona o proračunima – budžetima u Federaciji BiH.
Kako sud, prema odredbi člana 16. ZPP-a u toku cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi na svoju stvarnu nadležnost, to je ovaj sud, odlučujući o reviziji tuženog, primjenom odredbe člana 249. stav 2. ZPP-a, reviziju tuženog uvažio, obje nižestepene presude ukinuo i tužbu odbacio.

 

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH broj: 58 0 P 007449 07 Rev od 15.1.2008.godine)

 

<------->

 

Član 16. Zakona o parničnom postupku
Član 82. Zakona o zaštiti vojnih invalida i obitelji poginulih i nestalih boraca
ZA ODLUČIVANJE O ZAHTJEVU VOJNOG INVALIDA ZA ISPLATU NAKNADE „SKRBI“ NIJE NADLEŽAN SUD.


Iz obrazloženja:
Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu naknade skrbi prema rješenju Ureda za obranu P. od 13.5.1996.godine kojim je tužitelju priznato svojstvo ratnog vojnog invalida od 30% tjelesnog oštećenja i pripadajuća prava po tom osnovu i to za period od 1.4.1998. godine do 1.4.1999.godine u mjesečnom iznosu od po 640,00 KM, ukupno 7.680,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
Traženi iznos proizilazi iz činjeničnih utvrđenja da je tužitelj skrb primao u mjesečnom iznosu od po 640,00 KM do 1.4.1998.godine te poslije od 1.4.1999.godine kada je „ponovno vraćen na skrb.“
Dok prvostepeni sud odbija tužitelja sa tužbenim zahtijevom uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao da bi mu konačnim rješenjem organa uprave bilo priznato pravo na skrb odnosno invalidninu i za utuženi period u mjesečnom iznosu od po 640,00 KM, drugostepeni sud udovoljava zahtijevu tužitelja pozivajući se na akt Ministarstva obrane od12.4.1999.godine kojim je tužitelj od 1.4.1999.godine vraćen na skrb.
Donoseći navedene odluke, nižestepeni sudovi su pogrešno primjenili odredbe člana 82. Zakona o zaštiti vojnih invalida i obitelji poginulih i nestalih branitelja („Narodni list HR HB“, broj: 36/94 i 24/95) koji je primjenjivan do stupanja na snagu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (objavljen u „Službenim novinama Federacije BiH“, broj: 33/04 od 19.6.2006. godine) i koji je propisivao da se u
postupku za ostvarivanje prava po ovom zakonu primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje opći upravni postupak, ako tim zakonom nije drugačije određeno.
Kako je ostvarivanje prava na isplatu skrbi tužitelj mogao tražiti samo u upravnom postupku od nadležnog općinskog organa uprave, to su nižestepeni sudovi odlučili o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–000894 od 24.05.2007. godine)

 

<------->

 

Član 16. stav 2. Zakona o parničnom postupku
Član 2. stav 2. Zakona o stambenim odnosima
ZA POTRAŽIVANJE NAKNADE ZA KORIŠTENJE STANA U PRIVATNOM VLASNIŠTVU NADLEŽAN JE SUD.


Iz obrazloženja:

Tužitelj je tužbom tražio da mu tuženi plate naknadu za korištenje stana u Sarajevu, Ferhadija br. 3/II koji je njegovo vlasništvo i pri tome se pozvao na odredbe člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) koje govore o sticanju bez osnova zbog koristi koju neko ima od upotrebe tuĐe stvari. Iako pravni osnov tužiteljevog potraživanja ne može biti ova zakonska odredba, jer tuženi stan (zapravo stanove, jer je tužiteljev stan pregrađen) ne koriste bez pravnog osnova već kao nosioci stanarskog prava (član 2. stav 2. ZSO), drugostepeni sud nije imao osnova tužbu odbaciti smatrajući da za rješavanje ovog spora nije nadležan sud, već organ uprave (član 16. stav 2. ZPP-a).
Tužiočevo potraživanje je novčano, a za takvo potraživanje uvijek je nadležan sud bez obzira na kom pravnom osnovu se temelji. Zato je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka kad je odlučujući o žalbama tužitelja i prvotuženog na prvostepenu presudu, tu presudu ukinuo i tužbu odbacio primjenom odredaba člana 227. stav 2. ZPP-a.

 

(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–001169 od 30.08.2007. godine)

 

<------->


Članak 49. (sada čl. 48.) Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga
Članak 16. Zakona o parničnom postupku
NE POSTOJI SUDSKA NADLEŽNOST ZA POVRAT NEPRAVILNO NAPLAĆENOG POREZA, NI KADA SE KAO PRETHODNO PITANJE POJAVLJUJE UTVRĐENJE NEZAKONITIM OPĆEG AKTA IZVRŠENE VLASTI, ČIJOM PRIMJENOM JE NAPLATA IZVRŠENA.

 

Iz obrazloženja:
Tužitelj zahtijeva da mu tuženi isplati iznos od 2.657.881,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama koji je, prema njegovim navodima, morao platiti više od stvarne i zakonom određene obaveze (zbog nezakonitog povećanja poreske osnovice) po osnovu poreza na promet naftnih derivata tokom 1999. godine.
Iz činjeničnog supstrata tužbe proizilazi da je tužitelj kao uvoznik i distributer nafte i naftnih derivata bio poreski obveznik poreza na promet naftnih derivata, te vršio uplate poreza na promet naftnih derivata u toku 1999. g. po obračunu koji je vršio shodno odredbama čl. 16. st. 6. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga. Razlika koja je od njega prinudno naplaćena a koja je predmet spora, pojavila se kada je Vlada FBiH svojom Odlukom o najvišim maloprodajnim cijenama benzina, dizel goriva i lož ulja (koja je prema tvrdnji tužitelja nezakonita jer je u suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga), u strukturu osnovice poreza na promet naftnih derivata uključila i iznos naknade za puteve u maloprodajnoj cijeni naftnih derivata. Tražio je da prvostepeni sud kao predhodno pitanje utvrdi nezakonitost navedene Odluke Vlade, a nakon toga naloži tuženoj da mu vrati iznos naplaćen prinudnim putem zbog primjene nezakonite Odluke.
Ovakvu tužbu ovaj sud, polazeći od njenog činjeničnog osnova, shvata kao zahtjev za vraćanje nezakonito naplaćenog poreza. Kako po odredbama čl. 49. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga poreski obveznik od koga je naplaćen porez na promet koji nije bio dužan da plati, ima pravo na povrat plaćenog zajedno sa kamatama, pod uslovima navedenim u zakonu, ovaj sud nalazi da sud nije nadležan da o ovakvom zahtjevu odlučuje u parničnom postupku. Ovo i kada je tužitelj eventualno propustio rokove za podnošenje zahtjeva u upravnom postupku, za vraćanje iznosa poreza koji mu je nezakonito naplaćen ili je u tome postupku odbijen sa zahtjevom za vraćanje kao neosnovanim, jer porez koji mu je nezakonito naplaćen od strane upravnog organa u čijoj je isključivoj nadležnosti da o takvom zahtjevu odluči, ne može poreski obveznik zanemarujući odredbe Zakona o porezu na promet poreza i usluga o vraćanju iznosa koji poreski obveznik nije bio dužan uplatiti, ostvariti putem građanske tužbe.
Iz navedenih razloga ovaj sud je, pazeći po službenoj dužnosti da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, primjenom čl. 16. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, oglasio se apsolutno nenadležnim za rješavanje ovog spora, ukinuo pobijano rješenje i tužbu odbacio.

 

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, br. Pž-169/02 od 12.2.2004.god.)

 

<------->

 

Članak 21. st. 2. i 28. Zakona o stambenim odnosima
NE POSTOJI SUDSKA NADLEŽNOST ZA RJEŠENJE SPORNOG ODNOSA KADA DAVATELJ STANA NA KORIŠTENJE, NAKON SMRTI NOSITELJA STANARSKOG PRAVA, ODBIJE SKLOPITI UGOVOR O KORIŠTENJU STANA SA ČLANOM OBITELJSKOG KUĆANSTVA.

 

Iz obrzaloženja:


Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene Općine i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđeno da je tužiteljica poslije smrti svoje bake, sa kojom je kao nositeljem stanarskog prava na spornom stanu, živjela u zajedničkom domaćinstvu, stekla na njemu stanarsko pravo što da joj je tužena dužna priznati i naknaditi parnične troškove.
Protiv drugostupanjske presude, tužena je izjavila reviziju.


Revizija je osnovana.


Prema navodima tužbe i dokaznog materijala proistječe da je nositeljica stanarskog prava na spornom stanu sve do svoje smrti bila R.R. Tužiteljica tvrdi da je ona unuka nositeljice stanarskog prava i da je sa njom u stanu živjela sve do njezine smrti kao član obiteljskog kućanstva. Po toj osnovi smatra da joj pripada pravo nastaviti sa korištenjem stana, ali kako tužena općina kao davatelj stana na korištenje, odbija sa njom sklopiti ugovor o korištenju stana i tako joj priznati svojstvo nositelja stanarskog prava, podnijela je tužbu sudu prvog stupnja sa zahtjevom da joj sud u parnici utvrdi postojanje toga statusa.
Sporno je dakle, da li tužiteljica ima pravo nastaviti koristiti sporni stan poslije smrti nositelja stanarskog prava (ako je u smislu članka 21. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima bila član obiteljskog kućanstva), te da li je stoga tužena dužna sklopiti sa njom ugovor o korištenja stana, kako bi tužiteljica postala nositeljem stanarskog prava.
Ovakav spor ne ide u sudsku nadležnost, pa su sudovi nižeg stupnja pogriješili kada su, izašavši iz okvira sudske nadležnosti, sudili o stvari iz isključive nadležnosti tijela uprave.
Naime, kada nakon smrti nositelja stanarskog prava, davatelj stana na koritšenje odbije sklopiti ugovor o korištenju stana sa članom njegovog obiteljskog kućanstva, smatrajući da po članku 21. stavak 2. u vezi sa člankom 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, nema pravo nastaviti sa korištenjem stana, za rješavanje spornog odnosa ne postoji sudska nadležnost, već nadležnost tijela uprave, kako je to izrijekom propisano člankom 28. Zakona o stambenim odnosima.
Kako su sudovi nižeg stupnja sudili o stvari iz nadležnosti tijela uprave, izašli su iz okvir sudske nadležnosti (apsolutna nenadležnost), na koju se tijekom cijelog postupka mora paziti po službenoj dužnosti, revizija je uvažena, nižestupanjske presude ukinute i tužba odbačena (članak 377. stavak 2. Zakona o parničnom postupku).

 

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Rev-337/02 od 5.2.2004.g.)

 

<------->

 

Nazad na: sudska praksa BiH

 


* Da bi ste našli obrazloženje od odabrane setence - potrebno je da koristite Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine za određenu godinu.

 

Nadleznost