Sud će obavezati tuženog da doprinosi izdržavanju tužiteljice kao neobezbijeđenog bivšeg bračnog partnera kada iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužiteljicu za vrijeme trajanja bračne zajednice izdržavao suprug jer je bila domaćica posvećena porodici, da je sada trajno nesposobna za rad i samostalno privređivanje zbog bolesti i starosti što je utvrđeno vještačenjem i da osim garsonjere u kojoj stanuje ne posjeduje nikakvu drugu imovinu iz koje bi mogla ostvariti zaradu kojom bi se podmirile njene životne potrebe, a da s druge strane prilike i imovina kojima tuženi raspolaže, uvažavajući i njegove rashode i potrebe, u svojoj ukupnosti opravdavaju zaključak suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

Obrazloženje:

"Nasuprot žalbenim navodima, ovo vijeće cijeni da je prvostepeni sud, temeljem provedenih dokaza na glavnoj raspravi, pravilno utvrdio sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za pravilno presuđenje u smislu odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu, primarno sa aspekta primjene odredbi članova 203. i 204. stav (3) kojima su propisani kumulativni uvjeti za obavezivanje jednog od bivših supružnika na izdržavanje drugog bivšeg supružnika i odredbe člana 214. Porodičnog zakona.

U smislu odredbe člana 203. Porodičnog zakona bračni supružnik koji nema dovoljno sredstava za život, ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog supružnika srazmjerno njegovim mogućnostima. Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i sve druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba, kako propisuje odredba člana 214. stav (2), dok će se u odnosu na osobu koja je dužna davati izdržavanje uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stječe povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja (stav (3) člana 214. Porodičnog zakona).

Pravo na izdržavanje (aktivna pretpostavka za izdržavanje) stječe bračni supružnik ako: 1) nema dovoljno sredstava za život; 2) nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti; 3) drugi bračni supružnik može davati izdržavanje (pasivna pretpostavka izdržavanja).

U konkretnom slučaju, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužiteljicu za vrijeme trajanja bračne zajednice izdržavao suprug, da je za vrijeme trajanja braka tužiteljica bila domaćica posvećena porodici, da je trajno nesposobna za rad i samostalno privređivanje jer se liječi od 2002. godine, ima učestale epileptične napade, ima neurotske poremećaje koje prati kognitivna (spoznajna) disfunkcija, ima dijabetes, kontroliranu kardiomiopatiju, bolove kičmenih pršljenova slabinske kičme, kao i da jedino zaposlenje koje može pronaći u svojoj životnoj dobi od 61 godinu starosti, bez stručnog zanimanja i sa završenom osmogodišnjom osnovnom školom, podrazumijeva obavljanje samo pomoćnih i teških poslova, a koje tužiteljica nije u stanju da obavlja. Njena radna nesposobnost je utvrđena vještačenjem po vještakinji medicinske struke i to iz oblasti medicine rada koji nalaz i mišljenje je prvostepeni sud pravilno cijenio, kao i ostale izvedene dokaze kojima je dao odgovarajući značaj prilikom odlučivanja o postavljenom tužbenom zahtjevu, a stečeno uvjerenje o zdravstvenom stanju i materijalnim prilikama parničnih stranaka je opravdao dovoljnim, logičnim i uvjerljivim razlozima koje kao pravilne prihvata i ovaj sud.

Podsjećamo da sud, shodno odredbi člana 271. Zakona o parničnom postupku, na prijedlog stranke/aka, određuje vještačenje kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja određenih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže i u rješenju (o određenom vještačenju), između ostalog, određuje ime, prezime i zanimanje vještaka. Cijeneći da je za vještakinju određena stručna osoba koja raspolaže potrebnim znanjem (u ovom konkretnom slučaju ljekarka, primarijus, doktorka medicine, specijalistica medicine rada i redovna profesorica na Katedri medicine rada Medicinskog fakulteta Univerziteta u T.), a po prijedlogu tužiteljice, ovaj sud cijeni neosnovanim žalbeni navod tuženog da je za ocjenu radne sposobnosti "nadležna specijalna državna komisija". Kako je vještakinja svoj nalaz i mišljenje iznijela savjesno i u skladu sa pravilima medicinske nauke i struke i to na temelju detaljne analize medicinske dokumentacije za tužiteljicu, uključujući i zdravstveni karton (prilikom usmenog iznošenja nalaza i mišljenja na ročištu održanom dana 13. septembra 2023. godine pred prvostepenim sudom vještakinja je istakla da je, između ostalog, koristila i medicinsku dokumentaciju iz zdravstvenog kartona tužiteljice), kao i njenog neposrednog pregleda, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, cijeneći pomenuti nalaz i mišljenje vještakinje kao stručan i objektivan, zaključio da tužiteljica nije sposobna za rad. Stručno medicinsko vještačenje koje tuženi pominje u žalbi eventualno se može odnositi na procjenu i mišljenje u nekoj drugoj vrsti postupaka (upravni), a koje mišljenje, eventualno, može biti osnov za donošenje upravnog akta. Međutim, u ovoj pravnoj stvari, u parničnom postupku, polazeći od toga da se nesposobnost za rad dokazuje u pravilu provođenjem vještačenja po vještaku iz oblasti medicine rada, u kom domenu struke je određena vještakinja koja je, kao osoba koja raspolaže posebnim naučnim i stručnim znanjem i iskustvom, iznijela svoja zapažanja o predmetu vještačenja i zaključke o određenim činjenicama izvela na osnovu rezultata tog ispitivanja, tada, suprotno tvrdnji tuženog, pomenutim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost ocjene prvostepenog suda u pogledu vjerodostojnosti, odnosno dokazne snage provedenog vještačenja.

Neosnovan je i žalbeni navod tuženog u pogledu istaknutog zahtjeva za pribavljanje zdravstvenog kartona tužiteljice, obzirom da isti nije ni bio prijedlog dokaza tuženog (odgovor na tužbu od 23. decembra 2022. godine, održano pripremno ročište dana 2. marta 2023. godine kada tuženi nije imao dokaznih prijedloga). Pravila o pribavljanju isprava regulišu postupak pribavljanja isprava radi dokazivanja pred sudom, a imajući u vidu da tuženi nije imao dokaznih prijedloga, da je, kako to i sam navodi "zatražio pribavljanje kartona ne kao dokaza, nego da bi mogao ispitati vještaka na okolnosti i činjenice koje su važne za pravilno utvrđivanje zdravstvenog stanja tužiteljice", to nisu ni bile ispunjene zakonske pretpostavke da bi se udovoljilo zahtjevu tuženog u smislu odredbe člana 258. stav (3) Zakona o parničnom postupku. Ovo dodatno i iz razloga što se postupak u momentu postavljanja takvog zahtjeva već nalazio u fazi glavne rasprave, ali i razloga što je navedena medicinska dokumentacija (iz zdravstvenog kartona tužiteljice) bila predmetom vještačenja i ista je sastavni dio datog nalaza i mišljenja (navedena sadržina nalaza), pa se tuženi svakako o svemu tome mogao blagovremeno i adekvatno očitovati.

(...)

Pogrešan je stav tuženog i da se radi o "neutvrđenom dokazu" kada je u pitanju zaključak prvostepenog suda da tuženi posjeduje imovinu u V. Navedena činjenica nije učinjena spornom tokom prvostepenog postupka (stranica druga pasus peti prvostepene presude), a obzirom da je sam tuženi (pored iskaza tužiteljice) na raspravi održanoj pred prvostepenim sudom dana 13. septembra 2023. godine potvrdio da posjeduje očevinu - kuću u V. koja je uslovna za život, da za kuću na selu plaća vodu od 5,00 do 6,00 KM mjesečno i električnu energiju 20,00 KM, te porez na nekretninu jednom godišnje 40,00 KM, a i kod toga da sam u žalbi ukazuje da ima troškove na ime održavanja tog domaćinstva (košenje trave, čišćenje okoliša), tada istaknuti žalbeni navod nije osnovan jer je zapravo kontradiktoran razlozima koji su uz njega navedeni.

I u konačnici, valja podsjetiti da međusobno pravo i dužnost bračnih supružnika na izdržavanje predstavljaju lične odnose bračnih supružnika imovinskog karaktera. Obaveza izdržavanja bračnih supružnika proistječe iz zakona. Kad jedan bračni supružnik ima pravo na izdržavanje na teret drugog bračnog supružnika, prvenstveno je taj bračni supružnik obavezan doprinositi njegovom izdržavanju, pa se time isključuje obaveza djece (na čemu pogrešno insistira tuženi) da doprinose izdržavanju roditelja čijem potpunom izdržavanju doprinosi drugi bračni supružnik. Samo ako bračni supružnik, koji je obavezan davati izdržavanje, nije u mogućnosti doprinositi potpunom izdržavanju drugog bračnog supružnika, i djeca su obavezna doprinositi njegovom izdržavanju.

Dakle, kako bračni partner ima pravo na izdržavanje od drugog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima pod uvjetom da nema dovoljno sredstava za život (dakle, supružnik koji traži izdržavanje ne mora biti potpuno neobezbijeđen, odnosno bez ikakvih sredstava za život, što znači da će ovaj uvjet postojati i u situacijama kada sredstva kojima supružnik, tužiteljica u konkretnom, raspolaže, nisu dovoljna da podmire njene životne potrebe) ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti (odredba člana 203. Porodičnog zakona), te kako ovaj sud u potpunosti prihvata kao pravilnu ocjenu izvedenih dokaza na glavnoj raspravi, kao i razloge date u obrazloženju presude prvostepenog suda koji se tiču nemogućnosti zaposlenja tužiteljice zbog njenog zdravstvenog stanja odnosno njene trajne nesposobnosti za rad, u situaciji kada tužiteljica ima 61 godinu starosti, lošeg je zdravstvenog stanja (karakter bolesti i njene posljedice pobliže navedeni u nalazu vještakinje medicinske struke prof. dr. med. sci N. P.), imajući u vidu da, osim garsonjere u kojoj stanuje, tužiteljica ne posjeduje nikakvu drugu imovinu iz koje bi mogla ostvariti zaradu, te s druge strane, prilike i imovinu kojima tužitelj raspolaže, uvažavajući i njegove rashode i potrebe, u svojoj ukupnosti opravdavaju zaključak prvostepenog suda o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

Slijedom iznesenog, kako je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo (norme kojima se pobliže uređuje institut izdržavanja bivšeg bračnog supružnika), a da pri tome nije počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe člana 346. Zakona o parničnom postupku odlučiti kao u izreci ove presude.

(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta BiH, 96 0 P 152315 23 Gž od 25.1.2024. godine)