Naknada štete u sudskoj praksi Bosne i Hercegovine
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 120845 17 Rev od 18.08.2020. g.) <-------> Član 172. Zakona o obligacionim odnosima ("SL SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, "SL RBiH", br. 2/92 i 13/93 i "SN FBiH", br. 29/03 i 42/11) Član 166. st. (5) i (6) Zakona o izvršnom postupku ("SN FBiH", br. 32/03, 52/03 - isp., 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 35/12 i 46/16 i "SG BiH", broj 35/17 - odluka USBiH1 i broj 42/18 - rješenje USBiH2) (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 038955 19 Rev od 13.02.2020. g.) <------->
Čl. 154. stav (1), 158. i 200. Zakona o obligacionim odnosima ("SL SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, "SL RBiH", br. 2/92 i 13/93 i "SN FBiH", br. 29/03 i 42/11) Član 45. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("SN FBiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 466351 19 Rev od 22.10.2020. g.) <------->
Član 385. stav (1) Zakona o privrednim društvima ("SN FBiH", broj 81/15) (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 052373 19 Rev od 21.01.2020. g.)
<-------> Član 192. Zakona o obligacionim odnosima ("SL SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, "SL RBiH", br. 2/92 i 13/93 i "SN FBiH", br. 29/03 i 42/11) Čl. 108. i 110. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini ("SG BiH", br. 6/06, 75/06, 44/07, 84/09, 48/10, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18) (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 050029 19 Rev od 09.07.2020. g.) <-------> Član 200. Zakona o obligacionim odnosima ("SL SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, "SL RBiH", br. 2/92 i 13/93 i "SN FBiH", br. 29/03 i 42/11) (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 132382 19 Rev od 05.11.2020. g.)
<------->
NEMATERIJALNA ŠTETA - NAKNADA NA IME PRETRPLjENIH DUŠEVNIH BOLOVA ZBOG UMANjENE ŽIVOTNE AKTIVNOSTI
član 200 Pravična naknada nematerijalne štete zbog trajnog umanjenja životne aktivnosti daje se zbog fizičkih i psihičkih tegoba koje oštećeni trpi kao posljedicu tjelesne povrede, a koje se nepovoljno reflektuju u psihi oštećenog. Obrazloženje: "Međutim, po ocjeni ovog suda tuženi žalbom osnovano ukazuje da kada je pravična naknada, koja pripada tužiteljici za ovaj vid nematerijalne štete, određivana da prvostepeni sud nije mogao utvrditi procenat umanjenja životne aktivnosti od 28% i naknadu odrediti uzimanjem u ocjenu tog procenta (procenat od 25% koji je odredio vještak ortoped i procenat od 3% koji je odredio vještak neuropsihijatar). Naime, prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra B.D. tužiteljica na dan povređivanja nije doživjela tešku psihičku traumu koja je, nakon saniranja fizičkih trauma, dovela do nastupanja psihičkih promjena kod tužiteljice tako da je kod tužiteljice zbog doživljenog straha došlo do trajnog poremećaja duševnog zdravlja u obliku posttraumatskog stresnog poremećaja, na šta tuženi ukazuje žalbom onim navodima kada kaže "da vještak neuropsihijatar nije utvrdila da je kod tužiteljice uslijed predmetnog događaja, povređivanja kao i posljedica povređivanja došlo do psihičkog poremećaja odnosno oboljenja pa da je procenat umanjenja životne aktivnosti od 3% ovaj vještak zbog toga odredila". Kod takvog stanja stvari pravična naknada, za ovaj vid nematerijalne štete, tužiteljici se može odrediti na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ortopeda (za koji je prvostepeni sud ocijenio da je sačinjen po pravilima medicinske struke) a koji se izjasnio da je procenat umanjenja životne aktivnosti kod tužiteljice 25%, kao i u čemu se sastoji umanjenje životne aktivnosti. S obzirom da je vještak ortoped, procenat umanjenja životne aktivnosti od 25% nalazom i mišljenjem odredio imajući u vidu sve fizičke tegobe tužiteljice izazvane posljedicama tjelesnih povreda (koje utvrđenje tuženi ne dovodi u pitanje navodom žalbe da je procenat previsoko određen jer da je prema Tablicama, opšteprihvaćenim u sudskoj praksi, za posljedice povrede tužiteljice procenat do 15%), kao i izjašnjenjem pred sudom (kada je nalaz i mišljenje obrazlagao) i da se pred sudom jasno i decidno očitovao u čemu se manifestuje funkcionalno ograničenje tužiteljice kao posljedica tjelesne povrede (sve navedeno na strani sedam obrazloženja prvostepene presude, u prvom stavu i u obrazloženju ove presude) onda tužiteljici, primjenom člana 200 Zakona o obligacionim odnosima, imajući u vidu u čemu se sastoji umanjenje pojedinih životnih aktivnosti kod tužiteljice i njenu dob (rođena je 1969. g.), pripada naknada u iznosu od 12.500,00 KM, koja predstavlja pravičnu naknadu i prema Orijentacionim kriterijima za utvrđivanje pravične naknade nematerijalne štete, koji su u primjeni u postupcima pred sudovima Distrikta od 01.04.2016. g.. S obzirom da je tuženi platio tužiteljici na ime naknade za ovaj vid nematerijalne štete iznos od 7.000,00 KM (nesporno u postupku) izrekom ove presude, a preinačavanjem prvostepene presude na osnovu odredbe člana 338 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, obavezan je tuženi da tužiteljici plati dodatni novčani iznos od 5.500,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 06.09.2018. g. do isplate (prema članu 277 i članu 324 Zakona o obligacionim odnosima)."
(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta BiH, 96 0 P 093095 18 Gž 2 od 30.1.2019. g.)
<-------> Naknada štete (Sud BiH) Član 70. stav 6. Zakona o radu u institucijama BiH (Sl. glasnik BiH, broj 26/04 do 93/17) Član 154. i 178. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima Okolnost da je tužitelj doživio saobraćajnu nezgodu na autoputu za vrijeme putovanja radi obavljanja policijskih poslova, ima značaja samo kod ostvarivanja prava iz propisa o zdravstvenoj zaštiti i penzijskom i invalidskom osiguranju, u kom slučaju se uzima da je povreda nastala na poslu, bez odgovornosti poslodavca. U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivo krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice. Iz obrazloženja: Iz provedenih dokaza nesumnjivo proizilazi da je tužitelj pretrpio nematerijalnu štetu kao žrtva saobraćajnog udesa na autoputu. Okolnost da je do udesa došlo na Odredbom člana 70. stav 6. Zakona o radu u institucijama BiH (Sl. glasnik BiH, broj 26/04 do 93/17), propisano je da ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po opštim propisima obligacionog prava. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, koje nije dovedeno u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbe člana 70. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine i člana 154 Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, našavši da na strani tužene ne postoji odgovornost za štetu koju je pretrpio tužitelj. Odredbom člana 154. ZOO je propisano da onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan je istu nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok se za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost po okolinu, odgovara bez obzira na krivicu. Članom 178. stav Prema odredbama člana 154. i 178. ZOO, naknadu štete duguje samo onaj ko je štetu prouzrokovao, a to su u konkretnom slučaju imoci vozila, te su oni kao takvi pasivno legitimisani u parnici za naknadu štete. Odgovornost imalaca motornih vozila jednog prema drugome rešava se na planu subjektivne, a ne objektivne odgovornosti. Ona, dakle, zavisi od krivice za udes. Ako je do udesa došlo isključivom krivicom jednog imaoca, on sam snosi svoju štetu i duguje naknadu drugom imaocu. Dakle, u svakom slučaju, odgovorni su osiguravajuće društvo i vozači po osnovu krivice, ali ne i tuženi kao poslodavac. Neosnovano se u žalbi ističe da se odgovornost tužene zasniva na principima objektivne odgovornosti za štetu iz razloga što je policijska djelatnost, koju je tužitelj obavljao u momentu nezgode, po svojoj tehničkoj naravi i načinu obavljanja opasna djelatnost. Po shvatanju drugostepenog vijeća, suprotno navodima žalioca, ne može se prihvatiti da policijska djelatnost, u suštini, predstavlja opasnu djelatnost. Samo pojedini poslovi u okviru policijske djelatnosti, odnosno izvršavanje određenih zadataka u okviru policijske djelatnosti, mogu biti poslovi, odnosno radni zadaci s povećanom opasnošću. Sve i kada bi se uzelo da je policijska djelatnost opasna djelatnost, u konkretnom slučaju ne bi bilo odgovornosti tužene za štetu koju je pretrpio tužitelj iz razloga što šteta u konkretnom slučaju nije nastala u obavljanju konkretnih policijskih poslova i izvršavanju konkretnih policijskih zadataka iz nadležnosti, odnosno djelatnosti kojom se bavi tužena, već je posljedica saobraćajne nezgode na autoputu, čijim opasnostima su jednako izloženi svi učesnici u saobraćaju na autoputu. Irelevantno je što se nezgoda na
(Presuda Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 P 034644 20 Gž od 5. 4. 2021. g.)
<------->
Opasna djelatnost uzrokovana radnom sredinom Član 173. i 174. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima Obavljanje radnih zadataka na nepristupačnom, neuređenom terenu, kao i terenu obraslom bujnom vegetacijom, ima karakter opasne djelatnosti.
Iz obrazloženja: Iz provedenih dokaza proizilazi da je do povređivanja tužitelja došlo tokom upravljanja deminerskom mašinom na daljinsko upravljanje na način da je tužitelju pala grana na glavu koja je prouzrokovala povredu vulnus l.c. captitis so.1.0. Nesumnjivo da povređivanje tužitelja nije u vezi s upravljanjem deminerskom mašinom, međutim ova činjenica ne mijenja zaključak da je do povređivanja došlo u vrijeme postupka deminiranja. Postupak deminiranja sam po sebi predstavlja opasnu djelatnost, ne samo zbog činjenice uklanjanja minsko-eksplozivnih materija, nego i zbog okolnosti da se obavlja u nepristupačnom i neuređenom terenu, često obraslim gustim rastinjem. Element okoline, konfiguracija terena i bujna vegetacija u kome se deminiranje odvija predstavlja okolnost koja postupku deminiranja daje dodatni karakter opasne djelatnosti. Upravo ova okolnost ostvarila se u konkretnom slučaju uslijed čega je ovo vijeće prihvatilo zaključak prvostepenog suda o postojanju objektivne odgovornosti tužene kao poslodavca da tužitelju nadoknadi nematerijalnu štetu iz osnova povrede na radu.
(Presuda vijeća Apleacionog odjeljenja, broj: S1 3 P 035234 21 Gž od 7. 7. 2021. g.)
<------->
NAKNADA ŠTETE Javno preduzeće koje upravlja putevima odgovara za štetu prouzrokovanu neodržavanjem puta u ispravnom stanju po principu pretpostavljene krivice. Iz obrazloženja: Predmet odlučivanja u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice da joj tuženi naknadi materijalnu štetu na putničkom motornom vozilu. Raspravljajući o ovom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je utvrdio: da se 09.6.2014. g. na auto - putu G. – B. u mjestu M., Opština L., desila saobraćajna nezgoda u kojoj je oštećeno vozilo tužiteljice marke „Reno klio“ kojim je upravljala kćerka tužiteljice, dok se tužiteljica nalazila na mjestu suvozača; da se nezgoda desila tako što je vozilo tužiteljice udarilo u psa koji je „izletio“ sa njegove lijeve strane; da je vještak mašinske struke štetu na vozilu procijenio u iznosu od 1.865,32 KM; da je u zapisniku o saobraćajnoj nezgodi navedeno da se nezgoda desila u večernjim satima, da na kolovozu nema oštećenja i da na tom dijelu auto - puta postoji metalna zaštitna ograda; da je protiv tuženog i njegovog direktora vođen prekršajni postupak koji je obustavljen iz razloga što auto - put nije uzrok saobraćajne nezgode niti su tuženi i njegov direktor propustili da preduzmu mjere radi otklanjanja nedostataka na auto - putu. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je našao da ne postoji objektivna odgovornosti tuženog za nastalu štetu pa je, pozivom na odredbu člana 173. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO) u vezi sa članom 40. tačka đ) Zakona o javnim putevima („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 3/04 do 5/10), odbio postavljeni tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbi tužiteljice, drugostepeni sud nalazi da postoji odgovornost tuženog za nastalu štetu jer je njegova dužnost bila da spriječi izlazak psa na auto - put. Slijedom toga, ovaj sud je uvažio žalbu tužiteljice i prvostepenu presudu preinačio tako da je usvojio tužbeni zahtjev. Odluka drugostepenog suda nije na zakonu zasnovana. U smislu člana 48. Zakona o javnim putevima („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 89/13, dalje: ZJP), koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, pravno lice u čijoj je nadležnosti upravljanje putem (upravljač puta) je dužno ukloniti sve prepreke koje bi mogle oštetiti javni put, ometati nesmetano odvijanje saobraćaja ili ugroziti bezbjednost saobraćaja na javnom putu. Ono odgovara za štetu koja nastane korisnicima puta zbog propuštanja pravovremenog izvršenja potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva. Prema odredbama člana 31. ovog zakona, održavanje javnih puteva, pored ostalog, obuhvata i obezbjeđenje uklanjanja stvari sa javnog puta, dok se pod zaštitom javnih puteva, u smislu člana 40. ZJP, podrazumijeva i kontrola gradnje ograda i vršenja drugih radova u zaštitnom pojasu puta. Shodno citiranim odredbama, tuženi je dužan da sa auto - puta uklanja postavljene prepreke, rasuti teret i drugi materijal, a nema obavezu da uklanja domaće životinje koje „izlete“ na auto - put (s izuzetkom da je dužan kontrolisati izlazak većeg broja stoke i divljači na put). Obaveza tuženog je, dakle, da obezbijedi stalnu prohodnost i bezbjedan saobraćaj na auto - putu, pa on odgovara samo za štetu koja je nastala zbog neizvršenja te obaveze (ako je propustio dužnost da ukloni prepreke sa kolovoza i da auto - put održava u stanju koje omogućava nesmetan i bezbjedan saobraćaj). U ovom slučaju je utvrđeno da na dionici auto - puta na kojoj se desila predmetna saobraćajna nezgoda postoji metalna zaštitna ograda, što znači da je tuženi preduzeo mjere na sprečavanju štete koja može nastati silaženjem životinja na auto - put. Pas na auto - putu ima svojstvo opasne stvari, ali za štetu koja potiče od
psa odgovara njegov vlasnik odn. imalac (član 174. stav 1. ZOO), a to nije
tuženi. Inače, i put ima svojstvo opasne stvari (krivine, nagib, neočekivane
i iznenadne prepreke na putu i dr.), ali u ovom slučaju šteta nije nastala
zbog svojstava puta kao opasne stvari pa je pogrešan stav drugostepenog suda
da je tuženi odgovoran za predmetnu štetu po principu objektivne
odgovornosti (kako je gore rečeno, on nije vlasnik psa kao opasne stvari od
koje potiče šteta). Naime, tuženi odgovara za štetu zbog neodržavanja puta
po principu pretpostavljene krivice, a to znači da se može potpuno ili
djelimično osloboditi odgovornosti za štetu ukoliko se elemenat puta potpuno
ili djelimično isključi kao uzrok nastanka štete. Drugim riječima, tuženi bi odgovarao za štetu samo ako je ona nastala zbog propuštanja blagovremene popravke puta odnosno njegove opreme ili zbog nepreduzimanja zaštitnih mjera na putu. Stoga tuženi u reviziji opravdano ukazuje da je on postupio u skladu sa obavezama koje propisuje ZJP i da nije odgovoran za štetu koju je pretrpjela tužiteljica. Drugostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tuženog obavezao na naknadu štete prouzrokovane udarom motornog vozila tužiteljice u psa koji se iznenada pojavio na auto - putu uprkos postojanju metalne zaštitne ograde. (Vrhovni sud Republike Srpske, 71 0 Mal 201248 18 Rev od 05.4.2019. g.) <-------> ODGOVORNOST PRAVNOG LICA ZA ŠTETU Pravno lice odgovara samo za štetu koju je njen organ prouzrokovao trećem licu nepravilnim ili protivzakonitim vršenjem svoje funkcije, a ne i ako je postupao u okviru svojih zakonskih ovlaštenja. Iz obrazloženja: U postupku koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda utvrđeno je da je tužitelj pravno lice osnovano 2005. g. sa osnovnom djelatnošću: prodaja računara i računarske opreme i da koristi poslovni prostor u poslovnom centru I., koji se nalazi u sklopu stambenoposlovnog objekta izgrađenog u ulici... u B. Taj stambenoposlovni objekat se nalazi u neposrednoj blizini administrativnog centra Vlade RS. Nije sporno da je prilikom izgradnje navedenog stambenoposlovnog objekta predviđeno postojanje parking mjesta ispred i iza zgrade kao i garaža ispod zgrade, što je graditelj morao obezbjediti. Takva parking mjesta su uređena pa je graditelj I. i., po završenoj gradnji dobio upotrebnu dozvolu za predmetni objekat. Ona se nalaze u neposrednoj blizini poslovnog prostora koji koristi tužitelj. Koristio ih je tužitelj kao i stanari zgrade, te vlasnici i korisnici ostalih poslovnih prostora. Posjednik parcele na kojem se nalaze ta parking mjesta je Gradski stadion B.,
a riječ je o društvenoj svojini. Rješenjem Ministarstva ... broj:
C7M-1997/10 od 02.7.2010. g. zabranjeno je zaustavljanje i parkiranje vozila
na javnoj površini namjenjenoj za parkiranje vozila koja se nalazi uz lijevu
ivicu puta, odnosno uz lijevu ivicu kompleksa zgrada Administrativnog centra
Vlade RS, gledajući iz pravca ulice .... u pravcu Gradskog stadiona B.
Navedeno je da je ova mjera zabrane donesena na osnovu izvršene posebne
bezbjednosne procjene Ministarstva ..., koja ukazuje na moguće ugrožavanje
bezbjednosti lica ili imovine u većem obimu, a da je cilj njenog uvođenja
eliminacija uslova koji pogoduju izvođenju potencijalnih napada na objekat
koji se posebno obezbjeđuje. Kasnijim rješenjima istog organa trajanje ove
mjere zabrane, produženo je za 2014. i 2015. godinu. Stanari navedene stambenoposlovne zgrade i korisnici poslovnih prostora nisu bili posebno obavješteni o ovoj mjeri zabrane, pa su se obraćali raznim organima radi dobijanja informacije, uključujući i instituciju Ombudsmena za ljudska prava BiH, čijim djelovanjem su došli do saznanja o postojanju akta kojim je uvedena zabrana parkiranja na predmetnim parking mjestima. Tužitelj tvrdi da zbog naprijed opisanog djelovanja organa tužene trpi štetu, jer da su potrošači, zbog nemogućnosti parkiranja pred poslovnim prostorom, prestali kupovati robu od njega, zbog čega njenu naknadu traži od tužene. Tužena je u razrješenju spornog odnosa nudila tužitelju mogućnost korištenja jednog parking mjesta dok traje isporuka i dostava robe uz njegovu obavezu da, iz bezbjednosnih razloga, prijavi organu tužene takvo korištenje, ali da tužitelj takvu mogućnost nije koristio, niti se na takav prijedlog očitovao (tokom postupka se izjasnio da mu jedno parking mjesto nije bilo dovoljno). Na osnovu ovakvog stanja činjenica, nižestepeni sudovi zaključuju da je
tužitelj oštećen (što mu daje aktivnu legitimaciju u ovom sporu); da je
zahtjev pravilno usmjeren na tuženu, koja odgovara za rad njenih organa (pa
je pasivno legitimisana), koji su onemogućili tužitelja, postavljanjem
fizičkih prepreka na predmetna parking mjesta, da ostvaruje zaradu koja bi
se, po redovnom toku stvari, mogla očekivati, te da tužena nije opravdala
potrebu zabrane zaustavljanja i parkiranja vozila na navedenoj lokaciji, jer
da nije dokazala koje bezbjednosne procjene su vršene, posebno u slučaju
kada je navedena zabrana produžavana i zbog čega se zabrana odnosila samo na
parking mjesta koja se nalaze ispred zgrade u kojoj se nalazilo poslovno
sjedište tužitelja, a ne i na druge objekte koji su se nalazili u blizini
zgrade Vlade i koji su prostorno još bliži zgradi Vlade; da tužitelj nije
imao mogućnost da korištenjem pravnih lijekova pobija rješenje o zabrani
zaustavljanja i parkiranja, pa nalaze da se u opisanim radnjama ogleda
protivpravno ponašanje tužene, što je u direktnoj vezi sa padom prometa kod
tužitelja, slijedom čega, prihvatajući u cjelini nalaz i mišljenje vještaka
finansijske struke, koji je izračunao visinu izgubljene zarade za sporni
period, udovoljavaju tužbenom zahtjevu. Svoje odluke temelje na odredbama
Ustava Republike Srpske i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i
osnovnih sloboda, kao integralnom dijelu Ustava, te odredbama Zakona o
obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj:
29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i Osnovano revident ističe da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Odredbom člana 16. Ustava Republike Srpske propisano je da svako ima pravo na
jednaku zaštitu svojih prava u postupku pred sudom i drugim državnim organom
i organizacijom, a odredbom člana 17. stav 1. da svako ima pravo na naknadu
štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili
državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlaštenja, kako
ispravno navode i nižestepeni sudovi. Nije izričito rečeno ko snosi
odgovornost za tako prouzrokovanu štetu, odnosno ko je dužan da je naknadi.
Zato, zakonski osnov za odgovornost države, odnosno entiteta za štetu zbog
nezakonitog ili nepravilnog rada njenog organa (ovdje Ministarstvo ....)
može biti samo u odredbi člana Članom 154. st. 1. ZOO je propisano „ko drugome uzrokuje štetu dužan je
naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice“.
Krivica za prouzrokovanu štetu postoji kada je štetnik štetu prouzrokovao
namjerno ili nepažnjom (član 158. ZOO). Prema odredbi člana 154. stav 3. ZOO
može se odgovarati za štetu, bez obzira na krivicu, ako je zakon tako
propisao. Odredbom člana 172. ZOO je, pored ostalih slučajeva, propisana
situacija kada se za štetu odgovara bez obzira na krivicu. Šteta je, u
smislu odredbe člana Međutim, svaka šteta ne mora uvijek biti izvor obligacije na osnovu koje za
jedno lice nastaje obaveza, a za drugo pravo potraživanja naknade štete. Da
bi postojala odgovornost i obaveza na naknadu štete, potrebno je ne samo da
je neko lice pretrpi, već i da se ostvare ostale zakonske pretpostavke
(postojanje subjektivne ili objektivne odgovornosti za štetu, štetna radnja,
protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između te radnje i nastale
štete Pretpostavke „nezakonitog i nepravilnog rada“ se trebaju tumačiti na način na koji Evropski sud za ljudska prava definiše pojam „dovoljno ozbiljne povrede“. Kada je u pitanju odgovornost za štetu koja je posljedica djelovanja državnog, odnosno entitetskog organa, u ovom slučaju Ministarstva ..., onda treba imati u vidu da su u pitanju dva interesa koja se posebno štite. Jedan je pravo stranke, konkretno pravo tužitelja na naknadu štete nastale djelovanjem državnog organa, a drugi je pravo tog organa da preduzima mjere prevencije i zaštite ustavnog poretka, života ljudi, imovine, javnog reda i mira, te ličnosti i objekata koji se posebno obezbjeđuju. Nepravilnim radom državnog organa, u smislu sintagme „dovoljno ozbiljne povrede“, može se smatrati samo ono postupanje koje je suprotno opštim pravnim načelima i pravilima koja uređuju ponašanje tog organa, odnosno kada se radi o pogrešnoj primjeni pravne norme koja je potpuno jasna, koja ne zahtjeva posebno tumačenje i u čijoj primjeni ranije nije bilo nikakvih dilema, te djelovanje koje odstupa od onog propisanog i očekivanog u datoj situaciji, čiji uzroci mogu biti različiti, ali nemaju objektivno prihvatljivo opravdanje. Djelovanje Ministarstva … u postupku donošenja rješenja od 02.7.2010. g.,
kojim je zabranjeno zaustavljanje i parkiranje vozila na javnoj površini –
predmetnim parking mjestima, kao i kasnijih rješenja kojima se produžavala
ova zabrana, nije bilo protivpravno. Ovo Ministarstvo je u svemu postupalo u
skladu sa poslovima i zadacima koji su mu stavljeni u nadležnost odredbom
člana 20. Zakona o republičkoj upravi („Službeni glasnik RS“
broj: 118/08 do 31/18), koji je bio na snazi u relevantnom periodu, a kojom
je, između ostalog, propisano da Ministarstvo … obavlja stručne poslove koji
se odnose na zaštitu od ugrožavanja Ustavom uređenog poretka i ugrožavanja
bezbjednosti Dakle, kako se ne radi o protivpravnom postupanju organa tužene, niti je tužitelj dokazao, pa ni tvrdio, da se radi o nekim drugim očiglednim, grubim i namjernim propustima tužene prilikom donošenja rješenja kojima je ustanovljena zabrana zaustavljanja i parkiranja na javnim površinama koje su se nalazile u neposrednoj blizini poslovnog prostora u kojem je tužitelj obavljao svoju djelatnost (prodaju računara i računarske opreme), ne stoji tvrdnja tužitelja da je tužena odgovorna za štetu koju on trpi a ogleda se u izgubljenoj dobiti, za period 01.01.2011. do 31.12.2015. g.. (Vrhovni sud Republike Srpske, 57 0 Ps 107146 19 Rev od 15.7.2019. g.) <-------> NAKNADA ŠTETE Tuženi, kao podnosilac krivične prijave, nije pasivno legitimisan u parnici za naknadu štete bez obzira što je tužitelj u krivičnom postupku oslobođen optužbe, jer u njegovoj radnji nema protivpravnosti. Iz obrazloženja: Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne i nematerijalne štete vezano za vođenje krivičnog postupka protiv njega, a po krivičnoj prijavi tuženog. Odredbom člana 16. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj: 53/12, 91/17, 66/188), propisano je da se krivični postupak može pokrenuti i sprovesti samo po zahtjevu tužioca, koji je dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, ako ovim zakonom nije drugačije propisano (član 17.). Odredbom člana 408. stav 1. navedenog zakona je propisano da, između ostalih lica, pravo na naknadu štete ima i lice koje je pravosnažnom presudom oslobođeno optužbe, a tužba se u tom slučaju podnosi protiv Republike Srpske (član 410. stav 3.). Odgovornost tuženog se zasniva na principu pretpostavljene krivice (član 154. stav 1. ZOO), a da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ne samo da je neko lice pretrpi, već i da se ostvare druge pretpostavke, i to: postojanje lica odgovornog za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete. Pravilan je zaključak nižestepenih sudova da u radnji tuženog, koja se ogleda
u podnošenju krivične prijave protiv tužitelja, nema protivpravnosti i,
time, ni njegove odgovornosti za naknadu štete koju tužitelj potražuje u
ovoj parnici. Donesena oslobađajuća presuda u krivičnom postupku posljedica je toga što tužilaštvo nije dokazalo da je tužitelj počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a ne lažnog prijavljivanja u kom bi slučaju moglo da se govori o eventualnoj odgovornosti tuženog za naknadu štete. Tužitelj eventualnu naknadu štete može potraživati samo od Republike Srpske, a taj postupak je, prema utvrđenim činjenicama, pokrenuo. (Vrhovni sud Republike Srpske, 89 0 P 043886 18 Rev od 28.11.2018. g.) NAKNADA ŠTETE Bolnica ne odgovara za štetu ako se ne dokaže uzročna veza između pogrešne dijagnoze bolesti i štetne posljedice. Iz obrazloženja: Tužiteljica svoj zahtjev temelji na tome da je kod tuženog provela na liječenju tokom 2005. g. gotovo dva mjeseca kada je otpuštena iz bolnice sa dijagnozom tubekuloza i propisana joj je odgovarajuća terapija, a nakon tri mjeseca od otpuštanja iz bolnice uz redovno uzimanje medikamenata, usljed pogoršanja zdravstvenog stanja ... g., primljena na VMA na kojoj joj je utvrđena dijagnoza sarkoidoza, te tvrdi da joj je tuženi pričinio materijalnu i nematerijalnu štetu usljed pogrešno uspostavljene dijagnoze i pogrešnog liječenja od strane tuženog. Odredbom člana 170. ZOO propisano je da za štetu koju trećem licu prouzrokuje radnik u radu ili u vezi sa radom, odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo (stav 1.). U smislu odredbe stava 2. istog člana oštećeni ima pravo zahtijevati nadoknadu štete i neposredno od radnika, ako je štetu prouzrokovao namjerno. Iz navedene odredbe proizlazi mogućnost da se uspostavi obaveza naknade štete kako fizičkog, tako i pravnog lica, te da za štetu može da odgovara ne samo onaj koji je neposredno svojim radnjama prouzrokovao, već i pravno lice u kome je radnik radio i u vezi sa radom prouzrokovao štetu. Odgovornost zdravstvene organizacije je subjektivne prirode i vezuje se za
pretpostavljenu krivicu. Pretpostavka krivice je oboriva, jer odgovornost
zdravstvene organizacije može da postoji samo ako se dokaže da je šteta
pacijentu prouzrokovana zato što ljekar i zdravstveno osoblje nisu postupali
onako kako je trebalo (u skladu sa pravilima medicinske nauke i sa
odgovarajućom pažnjom). Nije sporno da je tužiteljica kod tuženog bila na na bolničkom liječenju od
…g. do Imajući u vidu navedeno, te nalaz i mišljenje vještaka pulmologa da nije isti tok liječenja sarkoidioze i tuberkuloze, niti je isti način uspostavljanja dijagnoze, mada su to slične bolesti koje u patohistološkom nalazu osnovne bolesti imaju granulo koji je gotovo isti, proizlazi da je od strane ljekara tuženog tužiteljici pogrešno uspostavljena dijagnoza i da je pogrešno liječena. To što je lijek pronizon, koji joj je određen između ostalih na VMA, lijek koji se daje kod različitih oboljenja pa i kod oboljenja TBC nije od uticaja, jer tuženi taj lijek nije ni dao tužiteljici, što znači da zbog pogrešne dijagnoze nije odredio liječenje prema standardu koji je predviđen za liječenje bolesti sarkoidoza, koju je tužiteljica imala. Prema odredbi člana 154. stav 1. ZOO za odgovornost za štetu, potrebno je da se ostvare zakonske pretpostavke i to: postojanje subjekta odgovornog za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između štetne radnje i nastupanje štetne posljedice odnosno štete. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, po ocjeni ovog suda, tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete je pravilno odbijen jer nisu ispunjene naprijed navedene pretpostavke odštetne odgovornosti. Naime, zdravstvene tegobe koje je tužiteljica osjećala (fizičke bolove i strah - zabrinutost za ishod liječenja), posljedica su prisutne bolesti, koje svaki pacijent osjeća bez obzira na pogrešnu dijagnozu. U konkretnom slučaju pogrešna dijagnoza nije u uzročnoj vezi sa naprijed navedenim vidovima nematerijalne štete. Sarkoidoza (i tuberkuloza) je izlječiva bolest koja nije ostavila posljedice na zdravlje tužiteljice koje bi se manifestovale u umanjenju životne aktivnosti (pogrešno su se vještaci bavili privremenim umanjenjem životne aktivnosti što nije osnov za naknadu štete u smislu odredbe člana 200. ZOO). I pored pogrešne dijagnoze od strane radnika tuženog, tuženi nije tužiteljici narušio zdravlje, pa tako ni pričinio materijalnu štetu, jer je pogoršanje zdravstvenog stanja do koga je sticajem okolnosti došlo u B. (po navodima tužiteljice za vrijeme njenog boravka kod rodbine) nastupilo kao posljedica već prisutne bolesti tužiteljice u spornom periodu, nezavisno od mjesta gdje se nalazila, tako da nastale troškove tim povodom, kao i izgubljenu zaradu koju potražuje, nije prouzrokovao tuženi, pa nisu ispunjeni uslovi za naknadu materijalne štete u smislu odredbe člana 195. ZOO. (Vrhovni sud Republike Srpske, 89 0 P 000140 18 Rev od 11.10.2018. g.) <-------> NAKNADA ŠTETE Ne postoji odgovornost republike srpske za štetu koja je nastala donošenjem odluke republičkog organa uprave koja je naknadno poništena u upravnom sporu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Iz obrazloženja: Među strankama nije sporno da je tužitelj rješenjem Ministarstva od ... g. imenovan za stalnog sudskog vještaka građevinske struke, a koje rješenje je bilo na snazi sve do donošenja rješenja istog organa broj ... od ... g. kojim je tužitelj temeljem člana 10. Zakona o vještacima imenovan za vještaka građevinsko – arhitektonske struke za oblast niskogradnje na vremenski period od šest godina. Nezadovoljan ovakvim rješenjem, tužitelj je protiv tog rješenja pokrenuo upravni spor kod Okružnog suda u Banjaluci koji je presudom broj 11 0 U 005827 10 U od 26.3.2012. g. uvažio njegovu tužbu i poništio predmetni upravni akt zbog, kako to proizlazi iz obrazloženja presude, pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj smatra da mu je organ tužene – Ministarstvo donošenjem nezakonitog
rješenja pričinio štetu u vidu izgubljene zarade, budući da zbog takvog
rješenja nije angažovan za vještačenja u oblasti visokogradnje, a zahtjev za
naknadu štete temelji na odredbama člana Tom odredbom propisano je da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Takođe, odredbom člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske propisano je da
svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom
pričini službeno lice ili državni organ ili organizacija koja vrši javna
ovlaštenja, u skladu sa zakonom. Dakle, za naknadu štete od strane pravnog
lica potrebno je da je nepravilnim radom organa tog lica nastala šteta i da
postoji uzročna veza između nepravilnog postupanja organa i nastanka
štete. U konkretnoj situaciji, Ministarstvo je postupajući u skladu sa načelom zakonitosti, načelom samostalnosti u rješavanju i načelom slobodne ocjene dokaza (član 5., član 10. i član 11. Zakona o opštem upravnom postupku - „Sl. glasnik RS“ 13/02-50/10) donio rješenje koje je kasnije poništeno u upravnom sporu. Organ koji postupa u okviru zakonskih ovlaštenja ne može biti odgovoran za pogrešno pravno tumačenje zakonske norme, a primjena zakonske norme na neodgovarajući način se ne može smatrati povredom dužnosti u vršenju funkcije državnog organa. U svakom slučaju, pogrešna primjena materijalnog prava predstavlja zakonski osnov za žalbu ili u ovom slučaju za podnošenje tužbe u upravnom sporu, što je tužitelj i iskoristio i što predstavlja dovoljnu garanciju za ostvarenje prava svih pravnih subjekata. Sama činjenica da je predmetno rješenje poništeno zbog toga što je organ tužene izveo pogrešan zaključak iz dokaza o kvalifikacijama i specijalizaciji tužitelja, te postupio mimo njegovog zahtjeva za imenovanje za sudskog vještaka i zbog toga pogrešno primijenio pravnu normu, ne znači da postoji krivica službenog lica u tom organu u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO i člana 17. stav 1. Ustava RS, kojom radnjom je tužitelju nanesena šteta. U svakom slučaju, ovakva radnja organa tužene je ispravljena od strane Okružnog suda poništenjem osporenog akta u upravnom sporu, kao i donošenjem novog zakonitog akta u izvršenju sudske odluke i to rješenja broj ... od ...g. od strana organa tužene. (Vrhovni sud Republike Srpske, 71 0 P 159310 18 Rev od 25.10.2018. g.) <-------> NAKNADA ŠTETE Po prestanku zakupa, zakupac je dužan da preda poslovnu prostoriju u stanju u kakvom ju je primio, a u protivnom da naknadi pričinjenu štetu na prostoriji. Iz obrazloženja: Nije sporno: da su parnične stranke zaključile ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora 22.08.2008. g. i da su tim ugovorom dogovorile, da tuženi kao zakupac može o svom trošku vršiti prepravke, rekonstrukcije, adaptacije, izmjene i sanacije poslovnog prostora radi privođenja istog namjeni djelatosti koju će zakupac obavljati; da je tuženi kao zakupac, radi obavljanja trgovačke djelatnosti, izvršio prepravke, rekonstrukciju i adaptaciju predmetnog poslovnog prostora u kojem je radio do januara 2012. g.; da je prilikom napuštanja predmetnog poslovnog prostora, u januaru 2012. g., a shodno članu 11. navedenog ugovora o zakupu predmetnog poslovnog prostora, tuženi demontirao i odnio svu opremu, ali i sva vrata, sanitarne uređaje, prekidače, utičnice i sijalice. Sporno je da li je tuženi, demontiranjem opreme prilikom izlaska iz
predmetnog poslovnog prostora, te iznošenjem vrata, sanitarnih uređaja,
utičnica, prekidača i sijalica, nanio štetu tužiocu i u kom iznosu. Ovo
stoga, što je tužilac zahtjevom iz Kako iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, ing. V.R. od 11.02.2017. g., jasno proizilazi: da je tuženi na adekvatan način iznio opremu koju je instalirao prilikom ulaska u predmetni poslovni prostor; da je prilikom skidanja opreme neminovno da dođe do oštećenja na zidovima, plafonima i podovima, koja oštećenja treba da popravi onaj ko je demontirao opremu; da se prekidači, utičnice, sijalice i vrata ne smatraju opremom, već sastavnim dijelom objekta; da su, prilikom izlaska tuženog iz predmetnog poslovnog prostora u januaru 2012. g., nastala oštećenja na predmetnom poslovnom prostoru, pobliže opisana u nalazu i mišljenju, u visini 67.320,01 KM, onda je neprihvatljiv zaključak nižestepenih sudova, da tužilac u ovom postupku nije dokazao, da prilikom izlaska tuženog iz predmetnog poslovnog prostora nije došlo do oštećenja istog, kao ni iznos koji je potreban da se ta oštećenja otklone. Stoga se revizijom tužioca pravilno ukazuje, da su nižestepeni sudovi nedosljedno i nekritički interpretirali nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, ing. R.V. od 11.02.2017. g.. Kraj činjenice, da je tužilac preciziranim zahtjevom iz tužbe tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete isplati 67.320,01 KM, u kom iznosu je vještak građevinske struke, R.V. u svom nalazu od 11.02.2017. g. utvrdio visinu pričinjene štete prilikom izlaska tuženog iz predmetnog poslovnog prostora, onda se pravilno revizijom ukazuje, da je drugostepeni sud mimo sadržine zahtjeva tužioca, našao da je neosnovan zahtjev tužioca kojim traži da mu tuženi na ime naknade štete isplati iznos koji je njemu potreban da prostor ponovo dovede u funkciju radi obavljanja trgovačke djelatnosti. Kako iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, ing. R.V. od 11.02.2017. g., a što je već navedeno, jasno proizilazi da je prilikom izlaska tuženog iz predmetnog poslovnog prostora isti pričinio štetu na tom poslovnom prostoru u ukupom iznosu od 67.320,01 KM, koliko je potrebno da se ta oštećenja otklone, ovaj sud nalazi da je osnovan zahtjev tužioca da mu tuženi na ime naknade štete isplati 67.320,01 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2012. g., kada je ta šteta i pričinjena. (Vrhovni sud Republike Srpske, 57 0 Ps 096593 18 Rev od 09.10.2018. g.) <-------> NAKNADA ŠTETE – ODGOVORNOST NOTARA ZA ŠTETU Notar je dužan nadoknaditi štetu drugom po opštim pravilima o naknadi štete
samo ako postoji uzročna veza između povrede njegove službene dužnosti i
nastale štete. Pravilno sudovi nalaze da je drugotužena postupala protivno obavezi koja joj je kao notaru nametnuta odredbama člana 75. i člana 76. Zakona o notarima, koji propisuju obavezu notara da u okviru postupka notarske obrade isprave mora provjeriti da li su stranke sposobne i ovlaštene za preduzimanje pravnog posla... i pri tome isključiti sve zabrane i sumnje i paziti da neuke stranke ne budu oštećene... te da se svi prilozi moraju pročitati strankama. Odredbom člana 53. istog zakona propisano je da je notar dužan nadoknaditi štetu koju je drugom prouzrokovao povredom svoje službene dužnosti (stav 1.), a za prouzrokovanu štetu notar odgovara po opštim pravilima za nadoknadu štete (stav 2.). U konkretnoj situaciji, sudovi uzimaju utvrđenim da je prilikom zaključenja i ovjere predmetnog predugovora kod drugotužene kao notara, kao prilog postojao zk.uložak broj ... k.o. B. po čijim podacima se nekretnine na kojima je izgrađen stan koji je predmet kupoprodaje, vode na imenu J.V. sa 1/1 i da je u „C“- teretnom listu zk.ul. ... upisana zabilježba prvenstvenog reda uknjižbe založnog prava na budućem stanu površine 60 m2, na k.č. ... i k.č. ... radi obezbjeđenja novčanog potraživanja od 90.000,00 KM koje RB ima prema M. T. (prvotuženom), te zabilježba zabrane otuđenja i opterećenja stana bez saglasnosti povjerioca. Dakle, u navedenom zk.ulošku je postojala zabilježba prvenstvenog reda uknjižbe založnog prava i zabrane otuđenja stana zbog čega bi bilo za očekivati da bi tužitelj odustao od zaključenja predugovora, da je za nju znao, a na koju zabilježbu drugotužena nije upozorila tužitelja, kako to utvrđuju sudovi. Tužitelj smatra da mu je drugotužena na ovaj način prouzrokovala štetu u vidu dijela kupoprodajne cijene od 20.000,00 KM, koju je isplatio prvotuženom M.T. Sporno je da li je nepropisno postupanje drugotužene prilikom zaključenja i ovjere predugovora prouzrokovalo štetu. Naime, i ovaj sud nalazi da između nepravilnog postupanja drugotužene i isplate dijela kupoprodajne cijene (ako bi se ta isplata i mogla smatrati štetom) ne postoji uzročna veza. Prema izjavi samog tužitelja saslušanog kao stranke na ročištu za glavnu raspravu, održanom 06.7.2015. g., proizlazi da je iznos od 20.000,00 KM na ime dijela kupoprodajne cijene tužitelj isplatio prvotuženom prije odlaska u notarsku kancelariju drugotužene. Nakon toga je sačinjen i potpisan predugovor, što znači da između samog nepravilnog postupanja notara i isplate iznosa od 20.000,00 KM od strane tužitelja prvotuženom nema uzročne veze, kako to pravilno nalaze nižestepeni sudovi. U tom pogledu bez značaja je i prigovor revidenta kojim tvrdi da bi mu prvotuženi vratio plaćeni iznos da ga je tužena pravovremeno upozorila na postojanje zabilježbe prvenstvenog prava upisa založnog prava. Takva tvrdnja nije potkrijepljena naknadnim razvojem događaja. Naime, iz istog iskaza tužitelja proizlazi da je za upis zabilježbe tereta u zk.ul. ... saznao ubrzo nakon zaključenja predugovora i da mu je tuženi odbio vratiti novac, nakon čega je prestao s njim komunicirati. Zbog navedenog, ovaj sud nalazi da su pravilno nižestepeni sudovi utvrdili da ne postoji odgovornost drugotužene za štetu nastalu tužitelju isplatom prvotuženom iznosa od 20.000,00 KM, a samim tim ni odgovornost trećetuženog kod kog je Komora osigurala notare od odgovornosti iz djelatnosti. (Vrhovni sud Republike Srpske, 71 0 P 170103 17 Rev od 20.7.2018. g.) Kada osiguravajuća organizacija isplati oštećenom naknadu štete na osnovu sporazuma o vansudskom poravnanju kojim se oštećeni odrekao prava da po istom štetnom događaju postavlja druge zahtjeve, on može zahtijevati naknadu štete pod uslovom da je naknadno došlo do novih okolnosti koje nisu bile poznate ili nisu ni postojale u vrijeme zaključenja vansudskog poravnanja a uzrokovale su novu štetu, iz osnova istog štetnog događaja. Iz obrazloženja: Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužitelj je kao vozač motocikla marke „Jamaha“ dana 11.7.2010. g. na putu B.L. – P. u mjestu Č.P. doživio saobraćajnu nezgodu u kojoj je zadobio teške tjelesne povrede u vidu uništenja lijevog koljenog zgloba te preloma lijevog lakta i malog prsta lijeve šake; ovu saobraćajnu nezgodu je prouzrokovao vozač putničkog vozila marke „Reno klio“, koje je bilo osigurano kod tuženog za štete pričinjene trećim licima; u postupku vansudskog obeštećenja tužitelj je sa tuženim zaključio dva sporazuma o vansudskom poravnanju na osnovu kojih mu je u toku 2010. g. isplaćena odšteta u iznosu od 17.400,00 KM, a u toku 2011. g. odšteta u iznosu od 25.500,00 KM tj. ukupno 42.900,00 KM; navedenim sporazumima tužitelj se odrekao prava da po istom štetnom događaju ističe bilo kakve druge novčane zahtjeve prema tuženom; tužitelju je 2013. g. amputirana lijeva natkoljenica. Kod ovakvog stanja činjenica prvostepeni sud nalazi da sporazumi o vansudskom poravnanju predstavljaju ugovor za stranke i da se potpisivanjem ovih sporazuma tužitelj odrekao svih drugih potraživanja prema tuženom, slijedom čega odbija njegov tužbeni zahtjev. Prihvatajući činjenična utvrđenja prvostepenog suda, drugostepeni sud ističe da tužitelj nije dokazao postojanje i visinu štete nastale nakon zaključenja vansudskih poravnanja, radi čega ovaj sud odbija žalbu tužitelja i potvrđuje prvostepenu presudu. Stanovište drugostepenog suda je pravilno. U reviziji tužitelj ističe da mu u momentu zaključenja sporazuma o vansudskom poravnanju nisu bile poznate sve relevantne činjenice i da se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo nakon zaključenja ovih sporazuma, čime je nastupila nova šteta za koju nije dobio odgovarajuću naknadu. On takođe navodi da je bio u neravnopravnom položaju u odnosu na tuženog jer nije imao novčana sredstva da plati troškove vještačenja po vještaku ekonomske struke, na osnovu kojeg vještačenja bi dokazao osnovanost svog zahtjeva za isplatu rente. Ovi navodi revidenta ne mogu ishodovati drugačiju odluku suda. Vansudska poravnanja koje su stranke zaključile 2010. i 2011. g. jesu
sporazumi stranaka koji se moraju poštovati i ona proizvode pravna dejstva
ugovora. Njima su parnične stranke na drugačiji način uredile svoj već
postojeći materijalno - pravni odnos nastao prouzrokovanjem štete, a na
temelju odredbe člana 9. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna
vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti („Službeni
glasnik Republike Srpske” broj 102/09 – Prečišćeni tekst), učinile ga
izvjesnim i nesumnjivim tako što su odredile mjeru svojih obaveza prema
stanju odnosa u momentu zaključenja poravnanja. Učesnici poravnanja, u
principu, ne mogu da traže u U konkretnom slučaju tuženi je u toku 2010. i 2011. g. tužitelju na osnovu poravnanja isplatio iznos od ukupno 42.900,00 KM, od čega na ime fizičkog bola 3.000,00 KM, na ime straha 2.000,00 KM, na ime umanjenja životne aktivnosti 15.000,000 KM, na ime naruženosti 2.000,00 KM, na ime troškova liječenja 20.500,00 KM i na ime troškova zastupanja 400,00 KM. Primajući navedene iznose tužitelj se u odnosu na tuženog odrekao bilo kakvih drugih potraživanja po bilo kojem osnovu iz konkretnog štetnog događaja. Međutim, naknadno je tužitelju amputirana lijeva natkoljenica, što je svakako nova činjenica koja bi bila relevantna pod uslovom da u vrijeme zaključenja vansudskih poravnanja tužitelj nije mogao znati da će doći do ove novonastale situacije. Iz priložene medicinske dokumentacije te nalaza i mišljenja ljekara vještaka S. B. proizlazi da je prije zaključenja vansudskih poravnanja tužitelju odstranjen zglob lijevog koljena i implantirana totalna endoproteza lijevog koljena, ali je ubrzo poslije toga došlo do infekcije koljena. Nadalje, u vrijeme zaključenja vansudskih poravnanja bilo je poznato da je kod tužitelja došlo do trajne nesposobnosti za rad na poslovima vozača teretnih vozila (o tome se izjasnio ljekar ortoped), ali tužitelj u to vrijeme nije tražio naknadu izgubljene zarade (iz priloženih dokaza proističe da u vrijeme štetnog događaja isti i nije bio zaposlen pa po tom osnovu nije ni ostvarivao prihode). Tužitelj u ovoj parnici nije ponudio ni izveo dokaze, a što je bio dužan u skladu sa članom 7. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP), na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da mu je amputacija lijeve natkoljenice, koja je izvršena nakon zaključenja sporazuma o vansudskom poravnanju, uzrokovala novu štetu za koju mu nije isplaćena naknada. Tačno je da je ova amputacija novonastala činjenica, ali je štetu prouzrokovanu amputacijom noge trebalo razgraničiti od ranije pretrpljene štete, za koju je tužitelju isplaćena naknada u skladu sa zaključenim poravnanjima. Tužitelj je izveo dokaz medicinskim vještačenjem na okolnost ukupnih pretrpljenih fizičkih i duševnih bolova po osnovu umanjenja životne aktivnosti i naruženosti kao i pretrpljenog straha, što su posljedice zadobijenih povreda u saobraćajnog nezgodi, ali nalaz i mišljenje ljekara vještaka ne predstavlja pouzdan osnov za razrganičenje štete koju je tužitelj po navedenim osnovima pretrpio do zaključenja poravnanja od štete koja je nastala nakon zaključenja poravnanja. Prema tome, pravilan je zaključak drugostepenog suda da tužitelj nije iznio činjenice niti ponudio dokaze o osnovu i visini štete koju potražuje tužbenim zahtjevom. On je odustao od prijedloga da se provedu dokazi njegovim saslušanjem u svojstvu parnične stranke i vještačenjem po vještaku ekonomske struke, čime je sebe lišio mogućnosti da se izjasni o bitnim činjenicama (da li je u vrijeme štetnog događaja i u vrijeme zaključenja vansudskih poravnanja ostvarivao prihode i po kom osnovu), pa je vještačenje po vještaku ekonomske struke bilo bespotrebno obzirom da se vještak može izjašnjavati samo o visini štete, a ne i osnovanosti zahtjeva za naknadu štete po osnovu izgubljene zarade. Ne stoji prigovor revizije da tužitelj u vrijeme zaključenja poravnanja nije znao za činjenice koje su od značaja za određivanje visine naknade štete. On je u postupku vansudskog obeštećenja imao stručnog punomoćnika - advokata, a nikada nije tražio poništenje zaključenih poravnanja već je, naprotiv, primio od tuženog iznose o čijoj su se visini parnične stranke dogovorile. (Vrhovni sud Republike Srpske, 71 0 P 194229 17 Rev od 07.3.2018. g.) OBJEKTIVNA ODGOVORNOST ZA NAKNADU ŠTETE Kada je šteta posljedica opasne djelatnosti, štetnik odgovara po načelu uzročnosti tako da se smatra da šteta potiče od opasne djelatnosti, izuzev ako se dokaže da ona nije uzrok štete, pa oštećeni ne mora dokazivati da je štetnik kriv za štetu, već je dovoljno da dokaže da pretrpljena šteta potiče od opasne djelatnosti. Iz obrazloženja: Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne i materijalne štete koju je pretrpio uslijed zadobijenih povreda na radu kod tuženog. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi su utvrdili slijedeće činjenično stanje: 1. tužitelj je radnik tuženog i obavljao je poslove kopača; 2. u vrijeme štetnog događaja, koji se zbio u rudniku 30.11.2011. g. u večernjim satima, tužitelj je sa još jednim radnikom obavljao poslove bušenja stijene u svrhu priprema za miniranje, kojom prilikom se na njega obrušila velika količina kamenja, zemlje i drugog materijala; 3. u ovom događaju tužitelju su nanijete teške tjelesne povrede u vidu potresa mozga, preloma vrata i ključne kosti te kontuzije desnog ramena i kuka; 4. zbog ovih povreda tužitelj je trpio fizičke bolove i strah, a opšta životna aktivnost mu je umanjena za 20%; 5. tužitelj je skoro godinu dana bio na bolovanju, a kako više ne može obavljati poslove rudara, tuženi ga je rasporedio na druge poslove za koje prima platu koja je skoro duplo manja od plate koju je ostvarivao prije povređivanja; 6. tužitelj svojim ponašanjem nije doprinio nastanku štetnog događaja. Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je
šteta koju je tužitelj pretrpio posljedica opasne djelatnosti i da je za
takvu štetu odgovoran tuženi koji je obavljao tu djelatnost (rudarski
poslovi), bez obzira što na strani tuženog nema krivice. Ovdje je u pitanju
odgovornost po načelu uzročnosti, koju ima u vidu odredba iz člana 173.
Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78,
39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93,
3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO). Ovom odredbom je, naime, utvrđena
pretpostavka uzročnosti tako da se smatra da šteta potiče od opasne stvari
ili opasne djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu uzrok štete, pa
oštećeni ne mora dokazivati da je štetnik kriv za štetu već je dovoljno da
dokaže da pretrpljena šteta potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti.
U konkretnom slučaju utvrđeno je da je šteta posljedica opasne djelatnosti,
a za takvu štetu u smislu člana 174. stav 1. ZOO odgovara onaj koji obavlja
ili organizuje takvu djelatnost u svoju korist. Ove odgovornosti štetnik
(ovdje tuženi) se može osloboditi ako bi dokazao da je šteta nastala
isključivo radnjom oštećenog (ovdje tužitelja) ili trećeg lica, ako se radi
o takvom ponašanju ovih lica koje on nije mogao predvidjeti i čije
posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti (član 177. stav 2. ZOO). U ovoj
pravnoj stvari navedeni uslovi se nisu ostvarili jer je tuženi, s obzirom na
prirodu posla koga je tužitelj obavljao u vrijeme štetnog događaja, mogao
predvidjeti mogućnost nastanka štetnog događaja, što proizilazi iz nalaza i
mišljenja vještaka rudarske struke i vještaka iz oblasti zaštite na radu, po
kojima rudarski poslovi spadaju u najteže i najopasnije poslove. Iz tih
nalaza i mišljenja takođe proizlazi da tužitelj nije ni djelimično doprinio
nastanku štetnog događaja, a iz izvedenih dokaza je vidljivo da je tužitelj
na glavi nosio šljem (koji je pukao prilikom obrušavanja materijala) i
koristio drugu HTZ opremu (da to nije učinio, štetne posljedice bi
vjerovatno bile znatno veće). (Vrhovni sud Republike Srpske, 82 0 P 011710 17 Rev od 11.4.2018. g.) <------->
NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE Naknada nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, umjesto u jednokratnom iznosu, izuzetno se može dosuditi u obliku novčane rente, pod uslovom da to traži oštećeni i da se šteta ispoljava u izrazitim životnim patnjama i pojačanim naporima kod zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba, a bez izgleda na poboljšanje. Iz obrazloženja: Kada se ima u vidu utvrđeni oblik i intenzitet fizičkog bola i straha koga je trpio tužilac A. Z., te obim, oblik, izloženost ožiljaka i izgled tužioca u cjelini kada je u pitanju unakaženost, po ocjeni ovog suda, pravilno je primjenjeno materijalno pravo od strane nižestepenih sudova. Naknada za ove oblike nematerijalne štete utvrđena je u skladu sa odredbom člana 200. ZOO i praksom ovog suda u vezi orjentacionih kriterijuma za naknadu nematerijalne štete, te je pravilno umanjena za iznos koji je nesumnjivo isplaćen po osnovu zaključene vansudske nagodbe za svaki od ovih vidova štete, a dosuđeni iznosi predstavljaju pravičnu satisfakciju, iz kog razloga se revizija tužioca u tom dijelu ukazuje neosnovanom. Odredbe člana 200. i 203. ZOO, koje su dispozitivnog karaktera, ne određuju oblik naknade za buduću nematerijalnu štetu, dakle, ne zabranjuju određivanje naknade i u obliku novčane rente, niti se iz odredbi člana 188., 194. stav 2. i 195. stav 2. ZOO može izvesti zaključak da je dosuđivanje naknade štete u obliku rente nedopušten kod nematerijalne štete. Međutim, sudska praksa je, polazeći od toga da je cilj novčane naknade zbog umanjenja životne aktivnosti lakše uspostavljanje ravnoteže u duševnom životu oštećenog, prihvatila da više odgovara dosuđivanje naknade u jednokratnom iznosu jer bi se sama svrha naknade teže postizala sukcesivnim primanjem manjih novčanih iznosa. Ovo pravilo, u opravdanim slučajevima, ima i izuzetke kada se naknada za ovaj vid nematerijalne štete može dosuditi u obliku rente, npr. kada se šteta ispoljava u izrazitim životnim patnjama i pojačanim naporima kod zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba, a bez izgleda na poboljšanje. U konkretnoj situaciji, iako jeste tužilac A.Z. pretrpio teške i po život opasne tjelesne povrede, imajući u vidu nalaz vještaka kada opisuje posljedice povrede, po ocjeni ovog suda, pravilno je prihvaćeno da nema mjesta da se naknada za umanjenje životne aktivnosti dosudi u vidu novčane rente. (Vrhovni sud Republike Srpske, 71 0 P 149651 17 Rev od 21.3.2018. g.) IZGUBLjENA DOBIT Za ostvarenje prava na naknadu štete na ime izgubljene dobiti, u situaciji kada je poništeno obavještenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača u postupku javne nabavke, tužitelj mora dokazati da je on bio najpovoljniji ponuđač i da je tuženi bio dužan da sa njim zaključi ugovor. Iz obrazloženja: Tužbenim zahtjevom tužitelj traži da sud obaveže tuženog da mu na ime naknade štete, u vidu izgubljene dobiti, isplati iznos od 205.645,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Tokom postupka kod prvostepenog suda utvrđeno je slijedeće činjenično stanje: da je tuženi, kao ugovorni organ objavio obavještenje o nabavci broj 09-404-515/06 sa predmetom javne nabavke izvođenje radova na rušenju i uklanjanju bespravno sagrađenih objekata na teritoriji Grada B. na koji se prijavio i tužitelj: da je dana 03.05.2007. g. prijava tužitelja odbačena i kao najpovoljniji ponuđač izabran „B.c.“ d.o.o. B.; da je tužitelj podnio prigovor protiv obavještenja tuženog o njegovoj diskvalifikaciji u postupku javne nabavke i da je dana 14.05.2007. g. prigovor odbijen kao neosnovan; da je protiv tog rješenja tužitelj izjavio žalbu Kancelariji za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine koja je zaključkom od 19.06.2007. g. odbacila žalbu; da je protiv navedenog zaključka tužitelj podnio tužbu u upravnom sporu Sudu Bosne i Hercegovine u kojem postupku je usvojena tužba odlukom od 01.07.2010. g.; da je nakon toga 21.07.2010. g. Kancelarija za razmatranje žalbi Bosne i Hercegovine u ponovnom postupku usvojila žalbu tužitelja, poništila odluku - obavještenje, rješenje drugostepenog organa po prigovoru kao i obavještenje o javnoj nabavci. Polazeći od naprijed utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je
zaključio da tužitelj nije dokazao da je ugovorni organ (tuženi) imao
obavezu da sa njim zaključi ugovor o javnoj nabavci radova shodno odredbi
člana 39. Zakona o javnim nabavkama („Službeni glasnik BiH“
broj: 49/04, 19/05, 52/05, 88/06, 24/06, 70/06 i 12/09, u daljem tekstu:
ZJN) i člana 27. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list
SFRJ“ broj 29/78, 39/85 i 57/89 te Drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi tužitelja, prihvatio kao pravilna činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, pa je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Osporena presuda je pravilna i na zakonu zasnovana iz slijedećih razloga: Za naknadu štete, saglasno odredbama članova 154. stav 1. i 158. ZOO, potrebno je ispunjenje zakonskih pretpostavki: da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem štetnika, da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u njegovu krivicu i da postoji uzročna veza između radnje odnosno propuštanja i nastale štete. Postojanje ovih zakonskih pretpostavki dužan je da dokaže oštećeni. Odredbom člana 189. stav 3. ZOO propisani su uslovi za ostvarenje prava na naknadu materijalne štete u vidu izmakle koristi. Za ostvarenje prava tužitelja na naknadu štete na ime izmakle koristi, zbog toga što ga je u postupku javne nabavke tužitelj diskvalifikovao tako da nije mogao izvoditi radove na rušenju i uklanjanju bespravno sagrađenih objekata na teritoriji tuženog, te ostvarivati prihod od te djelatnosti, kako tvrdi u tužbi i tokom postupka, s obzirom na naprijed navedeno, morao je dokazati da bi on u tom postupku bio najpovoljniji ponuđač u situaciji kada je obavještenje o izboru najpovoljnijeg ponuđača „B.c.“ d.o.o. B. poništeno, te da bi stoga tuženi bio dužan sa njim zaključiti ugovor o izvođenju tih poslova i da bi po redovnom toku stvari osnovano mogao očekivati dobit od spornih poslova koji su bili predmet u postupku javne nabavke i visinu te dobiti, a da je u tome spriječen krivicom tuženog. U predmetnoj pravnoj stvari, iz stanja spisa predmeta i utvrđenog činjeničnog stanja, proizlazi da tužitelj na naprijed navedene okolnosti nije ponudio i izveo dokaze tokom postupka pa je, kod takvog stanja stvari, suprotno tvrdnji revidenta, pravilan zaključak drugostepenog suda u pobijanoj presudi da tužitelj u ovoj parnici nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva za izgubljenu dobit koju potražuje od tuženog. (Vrhovni sud Republike Srpske, 57 0 Ps 097926 19 Rev od 24.06.2019. g.) <-------> NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE U VIDU IZMAKLE KORISTI Lice koje je u posjed poslovnog prostora ušlo na temelju ugovora ima pravni osnov za korištenje istog sve dok mu pravosnažnom presudom ne bude naloženo da taj prostor preda vlasniku u posjed. tek po isteku paricionog roka, u kome je po pravosnažnoj presudi ovo lice bilo dužno predati vlasniku poslovni prostor, ono se ima smatrati bespravnim korisnikom i dužno je da od toga momenta vlasniku naknadi štetu koju je ovaj imao zbog nekorištenja stvari. Iz obrazloženja: Da bi došlo do odgovornosti za štetu potrebno je ne samo da je neko lice
pretrpi, već i da se ostvare i druge pretpostavke (postojanje subjekta
odgovornog za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna
veza između štetne radnje i štete). U konkretnom slučaju trećetuženi je
koristio poslovni prostor tužitelja i time ostvario imovinsku (Vrhovni sud Republike Srpske, 71 0 P 176091 19 Rev 3 od 19.7.2019. g.) <-------> NAKNADA ŠTETE Svako nepravilno postupanje pravnog lica ne daje osnova za naknadu štete, jer organi pravnog lica koji u okviru svojih ovlaštenja donose akte, ne mogu biti odgovorni kada pogrešno tumače ili pogrešno primijene zakonsku normu. Iz obrazloženja: Iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je Uredbom V. R. S. o plaćanju
posebne takse na određene proizvode („Službeni glasnik Republike
Srpske“ broj 12/98, dalje: Uredba), predviđena obaveza plaćanja takse
na uvozno ocarinjenu robu (član 1.) i da je Republička uprava zakonito
postupila kada je na osnovu tada važeće Uredbe naložila prvotužitelju da na
uvozno ocarinjenu robu (16 deklaracija podnesenih u periodu od 24.2.1999. do
12.7.1999. g.), plati taksu u iznosu od 167.913,60 KM. Na ovakav zaključak
nižestepenih sudova, koji u svemu, kao pravilan prihvata i ovaj sud, je bez
uticaja okolnost da je odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-26/98
od 27.12.2000. g. („Službeni glasnik Republike Srpske broj 4/01)
utvrđena nesaglasnost Uredbe sa Ustavom Republike Srpske. Ovo iz razloga
što, prema odredbi člana 69. stav 2. tada važećeg Zakona o Ustavnom sudu
Republike Srpske („Služeni glasnik Republike Srpske“ broj 54/05
– Prečišćeni tekst), propisi i drugi opšti akti doneseni za izvršenje
zakona, propisa i drugih opštih akata, koji su na osnovu odluke Suda
prestali da važe, neće se primjenjivati od dana objavljivanja odluke Suda,
ako iz odluke proizlazi da ti akti nisu u saglasnosti sa Ustavom ili
zakonom. Saglasno navedenoj zakonskoj odredbi, Uredba je prestala da važi
dana 6.2.2001. g., kada je navedena odluka Ustavnog suda objavljena u
„Službenom glasniku Republike Srpske“ što znači da su organi
tužene u spornom periodu imali valjan pravni osnov za naplatu propisanih
taksi. Kada prvotužitelj nije ispunio svoje zakonske obaveze iz tog rješenja, nastupile su pravne posljedice iz člana 19. stav 2. tačka 2. Zakona o Finansijskoj policiji, za donošenje rješenja od 23.5.2001. g. o zabrani obavljanja djelatnosti, dok ne izmiri te obaveze, koje je izmirio tek 16.7.2009. g., nakon čega je zaključkom Ministarstva, Poreska … - obustavljen postupak prinudne naplate poreskih obaveza prvotužitelja. Proizlazi, da je rješenje o zabrani obavljanja djelatnosti prvotužitelja posljedica neispunjenja njegovih zakonskih obaveza i da nije ni u kakvoj vezi sa postupanjem organa tužene. Okolnost da je prvotužitelj zahtjev za povrat plaćene takse podnio 10.8.2001. g., a da je rješenje o usvajanju zahtjeva doneseno 29.1.2009. g., ne daje osnova za revizioni prigovor da tužena o tom zahtjevu nije odlučila „8 godina“. Naime, iz obrazloženja prednje navedenog rješenja od 29.11.2009. g., koje je provedeno kao dokaz, proizlazi: da se povodom zahtjeva tužitelja za povrat sredstava na ime uplaćene takse C. B. L., zaključkom od 21.2.2002. g. oglasila nenadležnom i uputila je predmet Poreskoj …; da je rješenjem Poreske … R. S., PC B.L., od 23.5.2002. g., odbijen zahtjev prvotužitelja za povrat takse; da je rješenjem Odbora Poreske … R. S. od 25.11.2002. g. prijedlog prvotužitelja za povrat takse odbačen kao neblagovremen; da je presudom Vrhovnog suda Republike Srpske od 3.5.2006. g. tužba podnesena protiv toga akta (od 25.11.2002. g.) uvažena i akt poništen jer da Uprava B. i H. treba odlučiti o osnovanosti povrata takse (a da Poreska … R. S. nije za to nadležna); da je rješenjem Poreske …, Odbora za …, od 15.6.2006. g. poništeno rješenje P. u. P. c. B. L. od 23.5.2002. g. i predmet je ustupljen Upravi za … B.iH. na nadležno postupanje; da je rješenjem Uprave za … B. i H. Regionalni … B. L. od 12.1.2007. g., zahtjev prvotužitelja za povrat takse odbačen kao neblagovremen, a rješenjem od 7.3.2007. g. drugostepeni organ je žalbu protiv tog rješenja odbio kao neosnovanu; da je presudom suda BiH (po tužbi prvotužitelja) od 17.11.2008. g. tužba uvažena i rješenja od 12.1.2007. i od 7.3.2007. g. poništena; i da je rješenjem Uprave za … BiH Regionalni … B. L. od 29.1.2009. g. usvojen zahtjev tužitelja za povrat takse. Slijedom izloženog, predmetni postupak je vođen pred organima tužene, a zatim i organima BiH, kontinuirano kroz navedeni period, pa ni u postupku donošenja rješenja o usvajanju zahtjeva prvotužitelja za povrat uplaćenih taksi, nema nezakonitog postupanja organa tužene. Osim navedenog, ni svako nepravilno postupanje pravnog lica u okviru njegovih
zakonskih ovlaštenja, ne dovodi do prava na naknadu štete, jer njegovi
organi koji u okviru svojih ovlaštenja donose akta, ne mogu biti odgovorni
ni u situaciji kad pogrešno tumače ili pogrešno primijene zakonsku normu,
što ovdje nije slučaj, jer je naplata taksi na ocarinjenu robu vršena u
skladu sa tada važećom Uredbom, a rješenje organa tužene od I na kraju, prema novijoj sudskoj praksi, koja je prihvatila praksu Evropskog suda za ljudska prava, odgovornost za štetu usljed rada zakonodavnih, sudskih i izvršnih organa vlasti, procjenjuje se na osnovu pravnog standarda postojanja „dovoljno ozbiljne povrede“, a krivica se ne pominje kao posebna pretpostavka odgovornosti, nego kao jedan od faktora koji se uzima u obzir pri procjeni, da li je povreda dovoljno ozbiljna. Kako tužitelji provedenim dokazima nisu dokazali da u postupanju organa tužene ima elemenata „dovoljno ozbiljne povrede“, suprotno navodima revizije, i po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju nije ostvaren sadržaj navedenog pravnog standarda, kao pretpostavke odgovornost tužene za štetu po osnovu odredbe člana 172. ZOO). (Vrhovni sud Republike Srpske, 71 0 P 191391 17 Rev od 6.2.2018. g.) <-------> NAKNADA ŠTETE – RENTA Kada isplaćena naknada na ime oblika štete, uključujući i rentu, prijeđe visinu osigurane sume do koje odgovara osiguravač po osnovu obaveznog osiguranja od autoodgovornosti za štete pričinjene trećim licima, radi se o novonastaloj okolnosti zbog koje osiguravač može tužbom tražiti da sud utvrdi da se njegova dalja obaveza isplate naknade ugasila. Iz obrazloženja: S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o ugovornom osiguranju, prava i obaveze koje nastaju iz tog ugovora prosuđuju se u okviru zakona, ugovora i pravila osiguranja tužitelja. Između stranaka je sporno do kog iznosa odgovara tužitelj kao osiguravač, tj. da li je isplatama iscrpljena ugovorena suma osiguranja i da li se time ugasila obaveza tužitelja da i dalje plaća dosuđenu rentu u korist tužene. Renta, kao oblik naknade štete, normirana je u članu 188. ZOO, koji sadrži pravilo da se u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, naknada određuje, po pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme (stav 1). Novčana renta dosuđena na ime naknade štete plaća se mjesečno unapred, ako sud ne odredi šta drugo ( stav 2.). U članu 195. stav 2. ZOO, propisano je, „ ako povrjeđeni zbog potpune
ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno
povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja
uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu
novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu“. Sud može na zahtjev
oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti
ili ukinuti, ako se znatnije promjene okolnosti koje je sud imao u vidu
prilikom donošenja ranije odluke (član 196. ZOO). U slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtjevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpjelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze (član 941. stav 1. ZOO). Nesporna je činjenica da je tužena kao treće lice u saobraćajnoj nezgodi, pretrpjela teške tjelesne povrede koje za posljedicu imaju njenu 100 % invalidnost (povreda kičmene moždine). Tuženoj je, pored nematerijalne štete, pravosnažnom presudom dosuđeno pravo i na doživotnu rentu (član 188. stav 1. ZOO) u mjesečnim iznosima (stav 2.), na ime nesposobnosti za rad i izgubljene zarade i na ime tuđe pomoći i njege. Tužbom podnesenom 15.7.2013. g., tužitelj traži da se utvrdi da je sa danom utuženja prestala njegova obaveza na plaćanje dosuđene rente u korist tužene, jer je iscrpljena suma osiguranja. U vrijeme nastanka štetnog događaja na snazi je bio ZOIL, koji je odredbom
člana 58. tačka Pravilno je utvrđenje nižestepenih sudova da je u vrijeme nastanka štetnog događaja (13.11.2000. g.), najniža suma osiguranja od autoodgovornosti za štete pričinjene trećim licima iznosila 275.000,00 KM, prema Odluci Vlade Republike Srpske broj: 02/1- 20-458/99 koja je stupila na snagu 15.6.1999. g., te da utvrđena šteta za sve oštećene iz istog štetnog događaja, na taj dan, nije prelazila najniži iznos osigurane sume. Prema nalazu i dopuni nalaza vještaka, iznos isplaćen na ime glavnog duga po štetnom događaju, u ukupnom zbiru od 379.147,60 KM, od čega je iznos od 290.647,60 KM isplaćen do 6.6.2012. g., a iznos od 88.500,00 KM do 30.5.2017. g., prelazi najniži iznos sume osiguranja koji je važio na dan štetnog događaja. Kada naknada na ime oblika štete, uključujući i rentu, prijeđe visinu osigurane sume do koje odgovara zajednica osiguranja na temelju obaveznog osiguranja od autoodgovornosti, osiguravač može zbog te novonastale okolnosti tužbom tražiti izmjenu (ukidanje) odluke u pogledu dalje isplate rente, što je saglasno odredbi člana 196. u vezi sa odredbom člana 941. stav 1. ZOO. Obaveza osiguravača ne može biti veća od iznosa na koji se obavezao zaključenjem ugovora i izdavanjem polise osiguranja, a u skladu sa pozitivnim propisima koji su propisivali najnižu sumu osiguranja za štete pričinjene trećim licima. Samo štetnik (osiguranik) odgovara prema oštećenom bez ograničenja. Kako pravilno nalazi drugostepeni sud, u ovoj parnici nije riječ o prigovoru
koji se odnosi na utvrđenje visine sume osiguranja, već o prigovoru da je
isplatama iscrpljena ugovorena suma osiguranja, zbog čega je neosnovano
pozivanje revidenata na odluku ovog suda broj: 118-0-Rev-09-000 088 od
8.7.2009. g. i ukazivanje da se nije moglo raspravljati o pokrivenosti sume
osiguranja izvršenim uplatama na temelju pravosnažne sudske odluke. Odredba člana 196. ZOO dozvoljava izmjenu odluke o renti samo ubuduće, tj. najranije od podnošenja zahtjeva za izmjenu (ukidanje) prijašnje pravosnažne sudske odluke kojom je odlučivano o renti. Iz nalaza vještaka proizilazi da je suma osiguranja prekoračena isplatama prije utuženja, pa pobijana odluka kojom je utvrđeno da se renta ukida od dana utuženja nije, kako tvrdi revizija umješača, protivna odredbama člana 216. ZOO. (Vrhovni sud Republike Srpske, 71 0 P 172744 17 Rev od 14.3.2018. g.) <-------> NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE Sa aspekta zahtjeva za naknadu štete, nema materijalnopravnog odnosa između zakupodavca kao oštećenog i vlasnika pravnog lica sa kojim je zakupodavac zaključio ugovor o zakupu oštećene stvari. Iz obrazloženja: Kada se ima u vidu da tužilac zahtjev iz tužbe zasniva na tvrdnjama: da je, kao zakupodavac, sa farmom tuženog, preduzećem F.Đ. d.o.o. iz G.K., kao zakupcem, 6.7.2010. g. zaključio ugovor o zakupu štale broj 09/S-256/07 na period od deset mjeseci; da je taj ugovor istekao 1.5.2011. g.; da je farma tuženog, P F.Đ. d.o.o. iz G.K., nakon 1.5.2011. g. nastavila da koristi štalu u kojoj je odlagala slamu i sijeno; da je 1.1.2013. g. na štali izbio požar, tako što su djeca palila petarde, te zapalile sijeno, ovaj sud nalazi da je osnovan prigovor tuženog Đ.M. da između njega i tužioca, s aspekta postavljenog zahtjeva za naknadu štete, nema materijalnopravnog odnosa. Naime, nije sporno, da je tužilac kao zakupodavac, sa preduzećem F.Đ. d.o.o. iz G.K., kao zakupcem, zaključio ugovor o zakupu štale, broj 09/S-256/07 od 6.7.2010. g. na period od deset mjeseci, tako da je taj ugovor istekao 1.5.2011. g.. Kod nesporne činjenice, da se u momentu izbijanja požara, 1.1.2013. g., u štali nalazila slama i sijeno preduzeća F.Đ. d.o.o. iz G.K., čiji je vlasnik tuženi, nema sumnje, da je preduzeće F.Đ. d.o.o. iz G.K., po proteku ugovora o zakupu, 1.5.2011. g, nastavilo da koristi štalu tužioca odlažući u nju slamu i sijeno. Kako tužilac nije dokazao, da se protivio da P. F.Đ. d.o.o. iz G.K.nakon
isteka ugovora o zakupu 1.5.2011. g. koristi zakupljenu štalu, ima se uzeti,
da je ugovor o zakupu štale zaključen između tužioca i P.F.Đ. d.o.o. iz
G.K., prećutno obnovljen u smislu odredaba člana 33. Zakona o zakupu
poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni glasnik SR BiH", br.
33/77 do 30/90). Kod takvog stanja stvari, osnovanim se ukazuje prigovor tuženog, Đ.M. da nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari i da je iz tih razloga zahtjev tužioca za naknadu štete, kojim traži, da mu tuženi, Đ. M. naknadi pričinjenu štetu, neosnovan u smislu odredaba člana 154. ZOO. (Vrhovni sud Republike Srpske, 72 0 P 035315 17 Rev od 20.2.2018. g.) <-------> STICANjE BEZ OSNOVA Besplatnom upotrebom tuđe stvari (suvlasničkog dijela tužitelja) tužena je stekla korist, koju treba procjenjivati sa gledišta ostvarene uštede zbog neplaćanja zakupnine, pa je u obavezi da tužiteljima isplati naknadu po pravilima o sticanju bez osnova. Iz obrazloženja: Prema odredbi člana 219. ZOO (na koju zakonsku odredbu se tužitelji pozivaju u tužbi, s tim što smatraju da se radi o naknadi štete), kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj nadoknadi korist koju je imao od upotrebe. U konkretnom slučaju, tužena je, bez saglasnosti tužitelja, koristila (što podrazumjeva i davanje trećem licu na besplatno neposredno korištenje) cijelu predmetnu poslovnu zgradu, odnosno i dio zgrade (aneks zgrade) na kojem je utvrđeno pravo suvlasništva u korist tužitelja. Na taj način, besplatnom upotrebom tuđe stvari (suvlasničkog dijela tužitelja) tužena je stekla korist, koju treba procjenjivati sa gledišta ostvarene uštede zbog neplaćanja zakupnine. Tužena je u spornom periodu koristila tuđu stvar (bila je u posrednoj državini), bez obzira što je tu stvar besplatno ustupila na korištenje Upravi (koja je bila, a i sada je, u neposrednoj državini). Kako se, dakle, tužena neosnovano obogatila za visinu zakupnine koju bi inače trebalo da plati, to predstavlja korist koju je tužiteljima, saglasno odredbi člana 219. ZOO, dužna da nadoknadi, kao što su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi. Iz tih razloga, na odluku o zahtjevu tužitelja, te na pravilnost primjene odredbe člana 219. ZOO, nisu od uticaja revizioni navodi da je tužena predmetni poslovni prostor dala trećem licu bez naknade. (Vrhovni sud Republike Srpske, 57 0 Ps 107096 19 Rev od 05.12.2019. g.) <-------> Pod sticanjem bez osnova se podrazumjeva sticanje stvari ili prava ili koristi, koje su ušle u svojinu sticaoca, a do tog sticanja je došlo bez pravnog osnova. Iz obrazloženja: Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice da joj tužena na ime duga zbog nezakonite raspodjele koncesione naknade isplati 133.679,77 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je tužena imala obavezu da joj, od koncesione naknade naplaćene od firme A., uplati 90% te naknade, a da joj je uplatila samo 70% iste, tako da je bez zakonskog osnova sebi zadržala 20% isplaćenog iznosa koncesione naknade, pa je dužna da joj naknadi navedenu razliku. Tužena je u toku postupka osporila osnovanost zahtjeva prigovorom da se tek od 22.6.2014. g. raspodjela prihoda od koncesione naknade vrši u omjeru od 10:90 u korist opštine, a sporni dug se odnosi na raniji period kada je taj omjer bio 30:70, što znači da ne postoji njen dug prema tužiteljici. Prvostepeni sud je u svojoj odluci, kojom je usvojio u cijelosti tužbeni zahtjev u pogledu glavnog duga, dok ga je djelimično usvojio u pogledu kamata, naveo da se u ovom slučaju ima primijeniti Zakon o koncesijama („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 59/13) kao lex specialis, a u skladu sa kojim je tužena bila u obavezi da tužiteljici isplati 90% koncesione naknade naplaćene od koncesionara A., pa da nema mjesta primjeni Zakona o budžetskom sistemu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 121/12 do 15/16, dalje: Zakon o budžetskom sistemu) koji je na drugačiji način uredio raspodjelu prihoda od koncesione naknade. Drugostepeni sud, odlučujući o žalbama stranaka protiv prvostepene presude, prihvata činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda, s tim što, za razliku od prvostepenog suda koji je tužiteljici dosudio kamatu počev od dana utuženja, smatra da istoj pripada kamata počev od dana dospjelosti njenog potraživanja pa do isplate. Odluka drugostepenog suda je pravilna i zakonita. Iz činjeničnih navoda tužbe, za koje je sud vezan prema odredbi člana 53. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP), proizlazi da se zadržavanjem 20% iznosa naplaćene koncesione naknade tužena neosnovano obogatila na uštrb tužiteljice, iz čega se može zaključiti da se tužbeni zahtjev temelji na institutu sticanja bez osnova (član 210. Zakona o obligacionim odnosima-„Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). (Vrhovni sud Republike Srpske, 57 0 Ps 110591 19 Rev 2 od 27.02.2020. g.) <-------> STICANjE BEZ OSNOVA Kada je tužitelj doborovoljno izvršio svoju obavezu plaćanja naknade troškova dosuđenih suprotnoj stranci na račun punomoćnika koji ju je zastupao u parnici, punomoćnik suprotne stranke nije pasivno legitimisan u parnici za povrat novačnih sredstva koje je primio tužitelj u ime i za račun stranke koju je zastupao. Iz obrazloženja: Iz rezultata dokaznog postupka i navoda parničnih stranaka proizlazi da je tužena iz ovog postupka, kao punomoćnik-advokat, zastupala S.R., N.B., M.P. i M.C., kao tužitelje protiv Opštine D. (pravnog prednika tužitelja iz ovog postupka) kao tužene, radi utvrđenja odnosno obezbjeđenja stanova, u predmetu Osnovnog suda u Doboju broj: 85 0 P 006539 09 P; da je u tom postupku, dana 30.06.2010. g., donesena prvostepena presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te tužena Opštine D. (sada Grad D.), obavezana da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 51.962,50 KM; da je ta presuda preinačena samo u pogledu odluke o troškovima postupka, tako da je presudom Okružnog suda u Doboju broj: br.85 0 P 006539 10 Gž od 29.12.2010. g. ta naknada snižena na iznos od 34.457,50 KM; da je pravni prednik tužitelja, postupajući po navedenim presudama, dana 12.07.2011.g., na račun tužene, kao punomoćnika tužitelja u toj parnici, uplatio iznos od 34.457,50 KM; da je povodom revizije tužene u toj ranijoj parnici Vrhovni sud Republike Srpske donio presudu broj: 85 0 P 006539 11 Rev od 01.08.2012. g. kojom je preinačio drugostepenu presudu tako da je odbijen zahtjev tužitelja u cjelini; da je tužena obavjestila tužitelje koje je zastupala da su sredstva na ime naknade troškova postupka legla na njen račun i da tužitelji nisu tražili isplatu tih sredstava uz obrazloženje da uplaćeni iznos upravo predstavlja troškove odnosno naknadu za njen rad koju joj svakako duguju. Kod takvog stanja stvari tužitelj smatra da se tužena – prijemom sredstava dosuđenih na ime troškova postupka, čija isplata je temeljena na sudskoj odluci koja je u postupku po vanrednom pravnom lijeku preinačena, tako da je otpao pravni osnov te isplate – neosnovano obogatila u smislu odredbe člana 210. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni List SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“, br 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 – u daljem tekstu: ZOO), te da mu je, primjenom odredbe člana 214. istog zakona, dužna taj iznos vratiti zajedno sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe. Tužena se protivi ovakvom zahtjevu isticanjem prigovora pomanjkanja pasivne legitimacije, jer da ona nije ni u kakvom materijalnopravnom odnosu sa tužiteljem i da je – u parnici u kojoj su donesene naprijed navedene sudske odluke, na temelju kojih je izvršena predmetna isplata – bila samo punomoćnik tužitelja, a ne stranka u postupku, te da je ta sredstva u tom svojstvu i primila. Suprotno odluci drugostepenog suda i tvrdnjama i shvatanju tužitelja, prvostepeni sud nije pogriješio kada je odbio tužbeni zahtjev. Obligacionopravni odnos sticanja bez osnova postoji kada dio imovine jedne
osobe pređe u imovinu druge osobe, a taj prelazak nema osnova u pravnom
poslu ili zakonu ili kada se Tužena je u ranijoj, naprijed opisanoj, parnici učestvovala kao punomoćnik tužitelja iz te parnice. U punomoćju nisu bila bliže određena ovlaštenja pa je kao advokat, pored svih drugih radnji opisanih u odredbi člana 305. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13 – u daljem tekstu: ZPP), bila ovlaštena da od protivne stranke primi dosuđene troškove postupka, saglasno odredbi iz tačke 3. istog člana. Dakle, tužena je kao punomoćnik tužitelja, kojima je pravosnažnom presudom iz ranijeg postupka, na ime troškova postupka dosuđen iznos od 34.457,50 KM, bila ovlaštena i primila je isplatu tog iznosa od strane tužitelja koji je pravosnažnom presudom bio obavezan na to plaćanje. Prema tome, nije osnovana, niti od uticaja na rješenje ovoga spora, tvrdnja tužitelja u kojoj se iscrpljuje njegova žalba, da nije ni trebao predmetnu isplatu izvršiti tuženoj, pri čemu zaboravlja da je to uradio potpuno dobrovoljno, bez ičijeg traženja i bez ikakve intervencije same tužene. Kada je tužitelj izvršio svoju obavezu plaćanja naknade troškova dosuđenih suprotnoj stranci u iznosu od 34.457,50 KM, tada nije od pravnog značaja činjenica da je plaćanje izvršeno na račun njihovog punomoćnika, što je, kako je naprijed rečeno, bilo u skladu sa zakonom. Zbog navedenog tužena nije pasivno legitimisana u parnici za povrat novčanih sredstava koja je primila od tužitelja kao punomoćnik stranaka, u njihovo ime i za njihov račun. Istina, kasnije je otpao pravni osnov temeljem kojeg je izvršena sporna isplata, pa je nastupila obaveza vraćanja primljenog (član 210, stav 2. ZOO), ali prema osobi, odnosno osobama u čiju je imovinu prešao uplaćeni iznos, a to nije tužena koja je taj iznos primila u svojstvu punomoćnika – u korist osoba koje je zastupala, to jeste u korist tužitelja iz ranije parnice, S.R., N.B,, M.P. i M.C. Drugostepeni sud pogrešno zaključuje da bi se tužena oslobodila obaveze vraćanja spornog iznosa samo da je uplaćena sredstva isplatila osobama koje je zastupala i kojima je taj iznos i bio dosuđen. Čak i pod uslovom da je tako (a nije iz naprijed objašnjenih razloga), iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je tužena obavjestila lica koje je zastupala da je naknada, dosuđena im za troškove postupka, legla na njen račun i da oni nisu tražili isplatu tog iznosa saglasivši se da to predstavlja naknadu za rad tužene kao punomoćnika- advokata u ranijem postupku. Dakle, tužena od tada ta sredstva drži kao naknadu za obavljeni rad, po osnovu ovlaštenja stranaka koje je zastupala i u čije ime i račun je uplata i izvršena, pa nije od uticaja činjenica da su sredstva ostala na njenom računu, na čemu insistira tužitelj i na kojoj činjenici drugostepeni sud zasniva svoju odluku. Uostalom, i da nije bilo tako, to bi bio odnos koji bi se ticao tužene kao punomoćnika i stranaka koje je zastupala u ranijoj parnici. (Vrhovni sud Republike Srpske, 85 0 P 038035 17 Rev od 12.01.2018. g.) (Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 80 0 P 015970 10 Rev od 4.5.2011.g. )
<------->
Naknada štete P R E S U D A Revizija se odbija. O b r a z l o ž e nj e Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049020 03 P od 23.11.2009. g. odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne i nematerijalne štete te tužitelj obavezan da tuženom naknadi troškove spora u iznosu od 5.168,25 KM. Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049020 10 Gž od 17.9.2010. g. žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Tužitelj revizijom pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se obje nižestepene presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji u cjelosti ili da se iste ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U odgovoru na reviziju tuženi je predložio da se revizija odbije kao neosnovana. Revizija nije osnovana. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženi naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koju je pretrpio radeći za njega. Prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih
sudova, tužitelj nije bio u radnom odnosu kod tuženog već je za njega
faktički radio, obavljajući poslove koje mu odredi tuženi; tužitelj je kod
tuženog primao platu za rad u iznosu od po 300,00 KM mjesečno; dana
08.02.2000. g. tužitelj je radio ispred sušare tuženog kada su na
njega pala velika aluminijska vrata sušare, kojom prilikom je zadobio
teške tjelesne povrede (prelom petog slabinskog
pršljena i iščašenje četvrtog slabinskog pršljena); zbog navedenih povreda tužitelju je životna aktivnost umanjena za 25%; tužitelj je po zanimanju šumarski tehničar; liječenje tužitelja je trajalo do 12.4.2001. g.; tuženi je na ime odštete tužitelju isplatio iznos od ukupno 13.000,00 KM. Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su zaključili da za predmetnu štetu odgovara tuženi kao vlasnik vrata koja su pala na tužitelja, prema odredbi člana 154. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO). Međutim, ovi sudovi smatraju da je isplatom iznosa od 13.000,00 KM tuženi u cjelosti tužitelju naknadio materijalnu i nematerijalnu štetu koju traži u ovoj parnici, pa sude tako što odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja. Materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu tužitelja kada je odbijen njegov tužbeni zahtjev. Prema odredbi člana 174. st. 1. ZOO, za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi. U ovom slučaju, a što u postupku tužitelj nije osporio, niti to čini sada u reviziji, u momentu kada se desio štetni događaj tužitelj nije obavljao poslove koji se mogu tretirati kao opasni (sjedio je na stolici i pisao). On je teško tjelesno povrijeđen prilikom pada vrata sušare, koja su bila skinuta i naslonjena na zid sušare. Sušara (pa shodno tome i pomenuta vrata) je vlasništvo tuženog. U pravnoj teoriji se zastupa mišljenje da je stvar opasna kada zbog svog položaja, djelovanja, svojstava ili zbog gole egzistencije predstavlja povećanu opasnost za okolinu. Vrata, sama po sebi, nisu opasna stvar u smislu odredbe člana 173. ZOO. Međutim, kada se skinu iz svog ležišta i prislone na zid u nepravilnom položaju (kako je bilo u konkretnom slučaju), ona mogu dobiti svojstvo opasne stvari jer tada predstavljaju povećanu opasnost. ZOO u stavu 2. člana 174. utvrđuje definiciju imaoca opasne stvari. Onaj koji drži opasnu stvar odgovara za štetu koja potiče od te stvari, osim ako dokaže da postoji razlog koji zakon priznaje kao oslobađajući. On se može rasteretiti odgovornosti ako je štetu izazvao neki događaj, treće lice ili sam oštećeni odnosno ukoliko su ispunjeni posebni uslovi predviđeni zakonom (član 177. st. 1. i 2. ZOO). Dovoljno je da se radnja trećeg lica ili oštećenog nije mogla predvidjeti niti spriječiti. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužitelj
je bio u grupi radnika koji su, bez znanja i naloga tuženog, skinuli vrata
sušare i ista naslonili na zid, da bi time sebi
“olakšali” posao. Oni su time pristali na rizik odnosno
opasnost da vrata padnu zbog nepravilnog položaja. Stoga se tuženom ne može
pripisati odgovornost za predmetnu štetu jer on nije svojim radnjama
vrata stavio u položaj u kojem ona predstavljaju opasnu stvar, niti su vrata
stavljena u taj položaj po nalogu tuženog, već su to samoinicijativno
učinili radnici koji su kritičnog dana radili u sušari (po navodima
svjedoka među njima je bio i tužitelj). Dakle, rizik od nastupanja štetnih posljedica su stvorili tužitelj i radnici koji su sa njim radili u sušari, što nižestepeni sudovi nisu uočili, pa su nepravilno uzeli da postoji odgovornost tuženog po opštim načelima odgovornosti za štetu. Međutim, imajući u vidu da je tužbeni zahtjev odbijen, ovaj pogrešan zaključak nižestepenih sudova nema uticaja na pravilnost nižestepenih presuda. S obzirom na izloženo, bez značaja su revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi prenisko odredili visinu materijalne i nematerijalne štete, da je kod njega došlo do umanjenja radne sposobnosti u procentu od 30%- 40% te da drugostepeni sud nije ocijenio sve navode žalbe tužitelja. Iz naprijed iznesenih razloga, a primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), odlučeno je kao u izreci.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 71 0 P 049020 11 Rev od 17.5.2012.g. )
<------->
P R E S U D U Revizija se odbija. Prvostepenom presudom Osnovnog suda Derventa, broj 84 0 P 020232 08 P od 29.04.2011. g., obavezani su tuženi M.Š. ( u daljem tekstu: prvotužena) i M.R. (u daljem tekstu: drugotuženi) da, kao solidarni dužnici, isplate tužiocu iznos od 8.915,88 KM po osnovu izvršenih ulaganja u objekte u posjedu i vlasništvu tuženih, a da prvotužena isplati iznos od 3.911,66 KM na ime izvršene isplate drugotuženom, u ime i za račun prvotužene, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 15.12.2008. g., kao dana podnošenja tužbe do isplate, te su tuženi obavezani da tužiocu naknade troškove posutpka u iznosu od 4.785,00 KM, sve u roku od 3o dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav I). Odbijen je protutužbeni zahtjev prvotužene kojim traži da se obaveže tužilac da joj, na ime zakupnine za korištenje cijele kuće počev od 08.08.2008. g., isplati iznos od 4.800,00 KM, na ime zakupnine za korištenje garaže i šupe za drva isplati iznos od 950,00 KM, na ime narušenog zdravlja zbog uskraćenog komoditeta u njenoj kući isplati iznos od 3.000,00 KM i da joj na ime duševnog bola i straha koji je izazvao svojim prijetnjama, isplati iznos od 2.000,00 KM (stav II). Drugostepenom presudom Okružnog suda Doboj, broj 84 0 P 020232 11 Gž od 09.12.2011. g., žalbe tuženih su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Odbijena je žalba tužioca koju je izjavio
protiv rješenja, broj 84 0 P 020232 08 P od 29.04.2011. g. o
mjeri obezbjeđenja. Prvotužena revizijom pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji, pobijana odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje. Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija
nije osnovana. Predmet spora po protutužbi je zahtjev prvotužene da joj tužilac isplati iznos od 4.800,00 KM na ime zakupnine za korištenje kuće i iznos od 950,00 KM na ime zakupnine za korištenje garaže i šupe za drva, te iznos od 3.000,00 KM na ime narušenog zdravlja zbog uskraćenog komoditeta u njenoj kući i iznos od 2.000,00 KM na ime pretrpljenog duševnog bola i straha zbog prijetnji tužioca, sve zajedno sa kamatom i troškovima postupka. U bitnome se činjenično utvrđenje prvostepenog suda sastoji u sljedećem: da su tuženi vlasnici i posjednici nekretnina koje se nalaze u B., i to prvotužena u dijelu 1/1 nekretnina označenih kao k.č. broj 245/1704, oranica u površini od 538 m2 i k.č. broj 245/1703, kuća i dvorište površine 318 m2 , upisane u z.k. uložak broj 2166 k.o. B., a drugotuženi posjednik u dijelu 1/1 nekretnina upisanih u posjedovni list broj 2133 k.o. B.; da prvotužena, kao primalac izdržavanja i drugotuženi, kao davalc izdržavanja imaju zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju i ugovor o poklonu, a koji ugovori nisu raskinuti na pravno valjan način; da su prvotužena i tužilac postigli usmeni dogovor da zaključe ugovor o doživotnom izdržavanju, koji podrazumjeva zajedničko stanovanje, nakon što se raskine ugovor koji su međusobno zaključili tuženi; da je tužilac u ime i za račun prvotužene, na ime naknade troškova koje je imao drugotuženi po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju sa prvotuženom, isplatio ovome iznos od 2.000,00 Eura; da je tužilac izvršio građevinske radove u kući i na vanjskom objektu prvotužene, koje je vještak građevinske struke dipl. ing. građ, S.Ž., u pismenom nalazu od 08.02.2011. g., procjenila na iznos od 8.915,88 KM i da tužilac i prvotužena nisu zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju zbog poremećenih odnosa. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog
stanja, koje ne može biti predmet pobijanja i ocjenjivanja u ovom
revizijskom postupku s obzirom na izričitu zabranu sadržanu u odredbi člana
240. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS, broj
58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09-u daljem tekstu ZPP), primjenom odredbe
člana 210. i 324. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ,
broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS, broj 17/93
do 74/04 -u daljem tekstu: ZOO), prvostepeni sud odlučuje kao u
izreci. Po shvatanju prvostepenog suda, nesporno je da su tužilac i prvotužena bili u pregovorima za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju, da je tužilac isplatio drugotuženom iznos od 2.000,00 Eura u ime i za račun prvotužene, da je drugotuženi prihvatio da se raskine ugovor o doživotnom izdržavanju i ugovor o poklonu nakon što mu je isplaćen navedeni iznos i da je tužilac dana 08.08.2008. g. sa porodicom uselio u kuću prvotužene, te izvršio građevinske radove koje je vještak naveo u svom nalazu. Ocjenom izvedenih dokaza, prvostepeni sud zaključuje da je tužilac izvršio ulaganja u objekte prvotužene na osnovu njihovog usmenog dogovora da će zaključiti ugovor o doživotnom izdržavanju, a u namjeri da prvotuženoj obezbjedi objekat za stanovanje. Osim toga, sud nalazi da je tužilac, imajući u vidu postignuti dogovor u vezi sa zaključenjem ugovora, u kuću tužene uselio na osnovu njene saglasnosti i da nije dogovaran zakupni odnos, što bi se protivilo ugovoru koga su željeli zaključiti. U odnosu na protutužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, straha i narušenog zdravlja, sud cijeni da u tom dijelu zahtjev nije dokazan. Drugostepeni sud u cijelosti prihvata činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, iz kog razloga odbija žalbu tuženih i potvrđuje prvostepenu presudu.
Drugostepena odluka je pravilna i revizioni navodi prvotužene je ne dovode u Revizijom se neosnovano ukazuje da je počinjena povreda odredbe člana 8. ZPP, posebno kada je u pitanju ocjena iskaza svjedoka Z.K., sestre tužioca. Tačno je da je prvotužena prigovarala iskazu svih saslušanih svjedoka, tako i iskazu Z.K., na način da se prigovara u cijelosti, a ni u reviziji se konkretno ne ukazuje zbog čega bi iskaz ovog svjedoka bio neobjektivan, osim što se radi o sestri tužioca. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da se odluke sudova ne zasnivaju samo na iskazu svjedoka Z.K., već i drugih saslušanih svjedoka B.P., V.M. i M.R.1, na iskazu stranaka i posredno izvedenim dokazima. S druge strane, iskaz svjedoka Z.K. se u bitnome ne razlikuje od iskaza ostalih svjedoka, kojima je sud poklonio povjerenje, zbog čega se navodi revizije, u ovom dijelu, ne mogu prihvatiti. Ugovor o doživotnom izdržavanju je strogo formalan ugovor i ako pri njegovom zaključenju nije poštovana propisana forma, takav ugovor je ništav. Međutim, nesporno je da tužilac i prvotužena nisu zaključili taj ugovor, pa ocjena osnovanosti zahtjeva tužioca ne zavisi od njegove pravne valjanosti. Odredba člana 30. stav 1. ZOO propisuje da
pregovori koji prethode zaključenju ugovora ne obavezuju i da ih svaka
strana može prekinuti kada hoće, ali strana koja je vodila pregovore bez
namjere da zaključi ugovor odgovara za štetu nastalu njihovim
vođenjem (stav 2.). Za štetu odgovara i ona strana koja je vodila
pregovore u namjeri da zaključi ugovor, ali odustane od te namjere bez
osnovanog razloga i time drugoj strani prouzrokuje štetu (stav 3.).
Prvotužena nije osporila utvrđenje da je vodila pregovore sa tužiocem u
namjeri da zaključe ugovor, a nižestepeni sudovi su pravilnom ocjenom dokaza izveli zaključak da nije dokazala i navode da je odustala od njegovog zaključivanja zbog toga što je tužilac postupao prevarno. Suprotno tome, tužilac je dokazao da je isplati drugotuženog i izvođenju građevinskih radova na objektima prvotužene, pristupio onog momenta kada je stekao uvjerenje da su postigli saglasnost volja o tome da se ugovor zaključi i na koji način bi trebalo da ispunjava obaveze prema prvotuženoj, kao budućem primaocu izdržavanja. Stoga je pravilno ocjenjeno da u postupanju tužioca nema nesavjesnosti i da je pregovore vodio u ozbiljnoj namjeri da dođe do zaključivanja ugovora, o čemu govore i njegova ulaganja u objekte prvotužene. Naime, potpuno je logično očekivati da se ulaganja, koja jesu znatnije vrijednosti, preduzimaju tek onda kada ona strana koja vrši ulaganja stekne uvjerenje da je sa drugom stranom postignuta saglasnost volje u vezi sa pravnim poslom koji je osnov za ta ulaganja. Izvršenu isplatu drugotuženom u iznosu od 2.000,00 Eura, što predstavlja protuvrijednost od 3.911,66 KM, prvotužena nije osporavala. Da je to tako proizllazi i iz samog iskaza drugotuženog, kao i iz njegove pismene izjave od 29.04.2008. g., kao i priznanice koju su zajednički potpisale stranke. Po stavu ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi sudili kada su na konkretni pravni odnos primjenili odredbu člana 210. ZOO. U odnosu na odbijajuću dio odluke o protutužbenom zahtjevu, revizija ne sadrži konkretne revizione prigovore, pa je sud u tom dijelu postupio u skladu sa odredbom člana 241. ZPP. Kod takvog stanja stvari, ovaj sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti ima nedostataka u donošenju pobijane odluke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zato je reviziju prvotužene valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 84 0 P 020232 12 Rev od 12.2.2013.g.)
<------->
Naknada materijalne štete P R E S U D U Revizija se odbija. O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u G. broj P-115/03 od 15.7.2005. g. obavezana je tužena da tužitelju naknadi materijalnu štetu na ime izgubljene zarade za period od 1.8.1990. do 17.11.2003. g. u iznosu od 49.265,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.7.2005. g. do isplate, a na ime rente od 17.11.2003. g. pa ubuduće iznos od po 123,50 KM mjesečno, s tim da dospjele iznose plati odjednom sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa, te da tužitelju naknadi troškove spora u iznosu od 4.348,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.7.2005. g. do isplate, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen. Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. L. broj Gž-1871/05 od 20.3.2006. g. žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu, dok je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena tako što je tužbeni zahtjev odbijen. Tužitelj revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se ta presuda preinači. Tužena je u odgovoru na reviziju tužitelja osporila navode revizije i predložila da se revizija odbije. Revizija nije osnovana. U konačno uređenom tužbenom zahtjevu tužitelj
traži da mu tužena naknadi ostatak duga na ime nematerijalne štete te
materijalnu štetu na ime izgubljene zarade i mjesečnu rentu, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima spora. Iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u razlozima nižestepenih odluka proizilazi da je tužitelj povrijeđen u saobraćajnom udesu 25.9.1987. g., koji je skrivio osiguranik tužene, da je tada rad na radnom mjestu vozača u „A.“ G., da je poslije povređivanja dugo bio na bolovanju te kako kod njega postoji potpuna nesposobnost za rad na poslovima vozača, raspoređen je na druge poslove i to prvo na radno mjesto biletara, a zatim na radno mjesto portira, da mu je 17.11.2003. g. prestao radni odnos kao tehnološkom višku, da je presudom prvostepenog suda broj P-439/89 od 21.9.1990. g. tužitelju dosuđena nematerijalna šteta kao i materijalna šteta po osnovu tuđe pomoći te izgubljene zarade i mjesečna renta, da je tužena isplatila tužitelju iznose dosuđene ovom presudom i da je presudom drugostepenog suda broj Gž-2871/91 od 26.11.1991. g. potvrđena prvostepena presuda u pogledu materijalne štete na ime tuđe pomoći i izgubljene zarade do 1.9.1990. g., dok je ta presuda preinačena u pogledu odluke o nematerijalnoj šteti tako što su dosuđeni iznosi povećani, a ukinuta u pogledu odluke o renti i kamati na dosuđeni iznos izgubljene zarade. Prvostepeni sud je izrazio pravni stav da tužitelju pripada naknada materijalne štete u obliku izgubljene zarade do dana prestanka radnog odnosa, jer je plata biletara i portira niža od plate vozača, a od prestanka radnog odnosa da mu pripada novčana renta u visini razlike između plate portira i plate koju bi tužitelj ostvarivao na radnom mjestu na kome je radio do štetnog događaja. Istovremeno je taj sud zaključio da je o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete pravosnažno presuđeno i da tužitelj u suštini traži naknadu inflatorne štete obzirom da je iznos nematerijalne štete, koji je tužitelju dosuđen ranijom drugostepenom presudom, zbog visoke inflacije obezvrijeđen, pa kako tužitelj nije predložio izvođenje dokaza kojim bi se utvrdila visina inflatorne štete, taj dio tužbenog zahtjeva je odbijen. Nasuprot tome, drugostepeni sud je našao da tužena nije pasivno legitimisana u odnosu na zahtjev za naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade i mjesečne rente, jer su odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisana prava po osnovu invalidnosti zbog povrede na radu, a jedno od tih prava je i pravo na odgovarajuće novčane naknade, koje se ostvaruje u preduzeću u kojem je radnik bio zaposlen u vrijeme nastanka invalidnosti, pa je tu naknadu (razliku zarade) tužitelj trebao tražiti od preduzeća u kojem je radio. Isto tako drugostepeni sud smatra da tužena nije odgovorna što je tužitelju prestao radni odnos, jer zbog opštepoznate ekonomske situacije su mnogi radnici 2003. g. proglašeni za tehnološki višak, tako da prestanak radnog odnosa tužitelja nije u uzročnoj vezi sa štetnim događajem za koji odgovara tužena. Drugostepeni sud se saglasio sa stavom prvostepenog suda da tužitelj nije dokazao činjenice na kojima temelji zahtjev za naknadu nematerijalne odnosno inflatorne štete. Na osnovu toga drugostepeni sud je sudio tako što je u cjelosti odbio zahtjev tužitelja. Suprotno tvrdnjama revizije tužitelja, drugostepena presuda je utemeljena na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a u njoj su dati valjani i dovoljni razlozi, koje kao pravilne usvaja i ovaj sud. Odredbom člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03-dalje: ZOO) je propisano da je odgovorno lice dužno povrijeđenom, koji zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, plaćati određenu novčanu rentu kao naknadu za ovu štetu. Međutim, izgubljena zarada se do donošenja sudske odluke dosuđuje u jednokratnom iznosu, jer se ti iznosi mogu pouzdano utvrditi, dok se naknada štete za sukcesivno umanjenje zarade u budućnosti određuje u obliku mjesečne rente. Ako postoji gubitak u zaradi, on mora biti u uzročnoj vezi sa štetnikovim ponašanjem. Prema Zakonu o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja („Službeni list SFRJ“ broj 23/82, 97/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89 i 44/90), koji je bio na snazi u vrijeme kad se desio štetni događaj, osiguranik kod koga postoji preostala radna sposobnost (u tu kategoriju spada tužitelj) ima pravo da bude raspoređen na druge odgovarajuće poslove i pravo na novčanu naknadu u slučaju manje plate na drugom radnom mjestu, a ta prava mu mora obezbijediti preduzeće u kojem je radio u vrijeme nastanka invalidnosti (član 37. i 38.). Isto propisuje i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni list SRBiH“ broj 38/90 i 22/91), a odgovarajuće odredbe su sadržane i u članovima 88-93 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/93, 14/94, 10/95 i 22/96) te u članovima 75, 78, 95, 97. i 99. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/00, 37/01, 32/02, 47/02 i 110/03). Dakle, tužitelj je u smislu citiranih propisa i poslije povrijeđivanja trebao ostvarivati nesmanjeni iznos zarade, a ukoliko mu je preduzeće u kojem je radio ta prava uskratilo, zahtjev je trebao usmjeriti prema poslodavcu. Nadalje, pravo za slučaj invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ostvaruju se u zajednici penzijskog i invalidskog osiguranja u kojoj je osiguranik bio osiguran u času nastanka te povrede (član 78. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja). Prema tome, potpuno obeštećenje u slučaju kad se radi o povredi na radu se postiže primjenom pravila koja važe u oblasti socijalnog odnosno penzijskog i invalidskog osiguranja, pa je ispravno stanovište drugostepenog suda da tužena nije pasivno legitimisana da tužitelju naknadi štetu u vidu izgubljene zarade. Isto tako, ovaj revizijski sud ocjenjuje da
tužitelj nije dokazao da mu je radni odnos prestao iz razloga što je
pretrpio tjelesnu povredu u saobraćajnom udesu. Naime, ako bi do
proglašenja tužitelja za tehnološki višak došlo
i da on nije pretrpio povredu na radu, onda štetni događaj nije u
uzročnoj vezi sa nastankom štete. Teret dokazivanja uzročne veze je
na oštećenom, u smislu člana 154. ZOO. U konkretnom slučaju tužitelj
nije predložio izvođenje dokaza na ovu okolnost, izuzev što je u
svojstvu parnične stranke izjavio da je njegovo preduzeće primalo u radni
odnos vozače. Međutim, činjenica je da je u vrijeme kad je tužitelju kao
tehnološkom višku prestao radni odnos, to bilo uobičajena
pojava bez obzira na radno mjesto i stručnu spremu zaposlenih, pa je
tužitelj u smislu člana 123. stav 1. u vezi člana 7. stav 1. Zakona o
parničnom postupku (″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 58/03, 85/03 i 74/05-dalje: ZPP) bio dužan ponuditi i izvesti dokaze na osnovu kojih bi se moglo nesumnjivo utvrditi da mu ne bi prestao radni odnos u slučaju da je obavljao poslove vozača, što to nije učinio. Stoga je drugostepeni sud pravilno našao da zahtjev tužitelja za isplatu rente od dana prestanka radnog odnosa pa ubuduće nije osnovan, pri čemu treba imati u vidu odredbe o teretu dokazivanja sadržane u članu 126. ZPP. Nižestepeni sudovi su pravilno odbili zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete (ostatka duga po ovom vidu štete). Naime, presudama koje su ranije donesene u ovoj pravnoj stvari je pravosnažno odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu nematerijalne štete (član 196. stav 2. ZPP). Ti sudovi su pravilno zaključili da se ovaj dio tužbenog zahtjeva ustvari odnosi na naknadu inflatorne štete. I u tom slučaju je zahtjev pravilno odbijen obzirom da tužitelj nije dokazao da je pretrpio inflatornu štetu niti je dokazao visinu te štete. On je tokom postupka predložio izvođenje dokaza finansijskim vještačenjem, ali samo radi utvrđenja iznosa izgubljene zarade i rente, dok nije predlagao da vještak obračuna eventualnu inflatornu štetu, pa taj dokaz nije ni izveden. Pri takvom stanju stvari, i po ocjeni ovoga suda, nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom. Drugostepena presuda, prema tome, nema nedostatke na koje ukazuje revident, niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Iz tih razloga, a na osnovu odredbi člana 248. ZPP, revizija tužitelja je odbijena.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-001 097 od 11.04.2007.g.)
<------->
Naknada materijalne štete P R E S U D A Revizija se odbija. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u D. broj P-715/01 od 5.7.2002. g. obavezan je tuženi M.Ć. da tužilji M.B. naknadi materijalnu štetu: za troškove sahrane u iznosu od 3.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 1.600,00 KM, počev od 5.7.2002. g. do isplate a na iznos od 1.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25.6.1993. g. do isplate; za podizanje nadgrobnog spomenika iznos od 1.840,00 KM od 10.9.1996. g. do isplate i 100,00 KM na ime rente za izgubljeno izdržavanje za svaki mjesec počev od 25.6.1993. g. pa dok za to postoje zakonski razlozi, kao i da tuženi na ime nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog lica plati tužilji M.B. (u daljem tekstu: prvotužilja) S.R. (u daljem tekstu: drugotužilja) i Z.T. (u daljem tekstu: trećetužilja), svakoj od po 4.000,00 KM uz naknadu troškova spora u iznosu od 10,000,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev tužilja je odbijen. Drugostepenom presudom Okružnog suda u D. broj Gž-560/02 od 4.11.2002. g. žalba tuženog je djelimično uvažena pobijana prvostepena presuda u odnosu na naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica preinačena tako što je za ovaj vid nematerijalne štete za svaku tužilju sa 4.000,00 KM snižena na 3.200,00 KM, a ukinuta prvostepena presuda u odnosu na dosuđenu naknadu materijalne štete prvotužilji kao i odluka o troškovima spora i u ovom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Prvostepenom presudom Osnovnog suda u D. broj
P-745/02 od 11.6.2003. troškova sahrane iznos od 2.170,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.6.2003. g. do isplate; 1.840,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.9.1996. g. do isplate na ime troškova za podizanje nadgrobnog spomenika i 80,00 KM na ime mjesečne rente, uz naknadu troškova spora u iznosu od 11.000,00 KM. Preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev tužilje je odbijen. Drugostepenom presudom Okružnog suda u D. broj Gž-463/03 od 16.12.2004. g. žalba prvotužilje i tuženog su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Tuženi revizijom pobijana drugostepenu presudu Okružnog suda u D. broj 463/03 od 16.12.2004. g., zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Prvotužilja u odgovoru na reviziju tuženog osporila je navode revizije i predložila da se ista odbije. Rebpulički tužilac nije se izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. st.3. Zakona o parničnom postupku – «Službeni list SFRJ», br. 4/77 do 35/91, i «Sl. glasnik RS» br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi čl.456. st.1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, broj 58/03 – 63/07, u daljem tekstu: ZPPRS), ima primijeniti u ovom sporu. Revizija nije osnovana. U tužbi tužilje zahtjevom traže da im tuženi naknadi materijalnu i nematerijalnu štete koju im je prouzrokovao lišenjem života prednika tužilja pok. M. B. Ovakvom tužbenom zahtjevu udovoljili su nižestepeni sudovi nalazeći da je tuženi lišio života prednika tužilja pok. M.B. zbog kojeg je pravosnažnom krivičnom presudom prvostepenog suda K-97/92 od 25.12.1992. g. oglašen krivim za krivično djelo ubistva iz čl. 36. st.1. preuzetog KZ-a SR BiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, kao i da postoji podijeljena odgovornost tuženog kao štetnika i oštećenog pok. M.B. u omjeru 80% odgovornosti tuženog i 20% odgovornost oštećenog, te pozivom na odredbe čl. 154, 192, 194, 200. i 201. Zakona o obligacionim odnosima sudili tako što su tuženog obavezali da tužiljama naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosima navedenim u prvostepenim presudama. Odluka drugostepenog suda (za plaćanje naknade materijalne štete) je pravilna i zakonita. Kako su nižestepeni sudovi u pravosnažnoj
presudi prvostepenog suda broj P-715/01 od 5.7.2002. g. u odnosu na
jedan od vidova štete koja se zahtjevom traži, nematerijalne
štete zbog smrti bliskog lica, utvrdili postojanje podijeljene
odgovornosti tuženog kao štetnika sa 80% i prednika tužilja, kao
oštećenog pok. M.B. sa 20% u nastanku štetnog događaja, i s
toga se u ovoj novoj parnici za naknadu ostalih vidova štete koji se zahtjevom traže (materijalne štete), više ne može utvrđivati postojanje podijeljene odgovornosti u drugačijem omjeru od onog utvrđenog u navedenoj pravosnažnoj presudi prvostepenog suda, jer je u pitanju prigovor materijalno-pravne prirode iz odredbi čl. 192. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ broj 17/93 i 3/98, u daljem tekstu: ZOO), o kojem je a kako je rečeno pravosnažnom presudom utvrđen navedeni omjer odgovornosti učesnika štetnog događaja. Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu tuženog kada je tužilji dosuđena naknada materijalne štete na ime troškova sahrane prednika tužilje, a zatim podizanje nadgrobnog spomenika kao i naknada na ime rente u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude, jer su nižestepeni sudovi prilikom dosuđenja navedene naknade materijalne štete pravilno primijenili materijalno-pravne odredbe čl. 193. ZOO u vezi s odredbama čl. 223. ZPP i čl. 194. ZOO. Dosljedno tome revizija tuženog je odbijena
kao neosnovana (čl. 393.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-168/05 od 19.10.2007.g. )
<------->
Objektivna odgovornost za štetu P R E S U D A Revizija se odbija. O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj
Luci P-2757/00 od 20.2.2009. g. obavezani su tuženi da na ime
materijalne štete za uništenu nepokretnu imovinu i to vjerske
objekte, solidarno plate tužitelju iznos od ukupno 64.762.347,00 KM i to za
uništenu A. džamiju iznos od 15.168.937,00 KM; G. džamiju iznos od
7.477.331,00 KM; B. E. džamiju iznos od 738.976,00 KM; F. P. džamiju iznos
od 32.463.200,00 KM; H. Z. džamiju iznos od 780.000,00 KM; O. džamiju iznos
od 1.087.632,00 KM; H. O. džamiju iznos od 711.360,00 KM; H. P. džamiju
iznos od 764.400,00 KM; H. Š. džamiju iznos od 393.600,00 KM; V.
džamiju iznos od 947.520,00 KM; S. džamiju iznos od 730.080,00 KM; H. B.
džamiju iznos od 476.160,00 KM; S.-M. P. džamiju iznos od 1.101.648,00 KM;
M. džamiju iznos od 728.175,00 KM; S.1 džamiju iznos od 703.872,00 KM i H.
K. džamiju iznos od 489.456,00 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom od
20.02.2009. g. kao dana donošenja prvostepene presude do isplate,
a u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. U odgovoru na reviziju tuženi osporavaju sve
navode revizije predlažući da se revizija odbije. ocjeni ovog suda okolnost podnošenja
prijave o kršenju ljudskih prava Domu za ... nema karakter prekida
toka roka zastarjelosti u smislu odredbe člana 388. ZOO. Navedenom odredbom propisano je da, kad je
šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je
predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema
odgovornom licu zastarjeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost
krivičnog gonjenja.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118 0 P 000435 10 Rev od 18.01.2012g.)
<------->
Naknada nematerijalne štete: P R E S U D U Revizija se odbija. O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u T. br. P-658/01 od 24.9.2004. g. odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate na ime nematerijalne štete iznos od 33.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te se obavezuje tužitelj da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.455,00 KM. Drugostepenom presudom Okružnog suda u T. br.
Gž-486/04 od 10.5.2005. Blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i usvoji njegov tužbeni zahtjev. Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija
nije osnovana. Tokom postupka koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda utvrđeno je: da se dana 12.10.1997. g. dogodila saobraćajna nezgoda u mjestu Lj.u kojoj je tužitelj zadobio teške tjelesne povrede; da je navedenu saobraćajnu nezgodu skrivio drugotuženi upravljajući vozilom koje je bilo osigurano kod prvotuženog od autoodgovornosti za štetu nanesenu trećim licima; da je drugotuženi oglašen krivim za navedenu saobraćajnu nezgodu i kažnjen presudom Osnovnog suda u T. broj K.32/98 od 18.3.1998. g.; da je tužitelj tokom ove parnice zaključio vansudsko poravnanje sa prvotuženim pod brojem 9/91 dana 3.1.2001. g. po kojem se prvotuženi obavezao da tužitelju na ime naknade štete za predmetni štetni događaj isplati iznos od 3.030,30 KM čime bi šteta, koja je tužitelju nanesena dana 12.10.1997. g., u cjelini bila izmirena, a tužitelj se odrekao bilo kakvih potraživanja po bilo kojem osnovu iz ovog štetnog događaja prema prvotuženom, kao osiguravaču i prema drugotuženom, kao štetniku; te da je prvotužena isplatila tužitelju iznos od 3.030,30 KM po navedenom vansudskom poravnanju i da tužitelj nije tražio poništenje navedenog poravnanja. Na temelju ovih činjenica prvostepeni sud je zauzeo stav da je sporni odnos između parničnih stranaka riješen ugovorom, odnosno vansudskim poravnanjem koje je u cjelini izvršeno, i za koje stranke nisu tražile njegovo poništenje, što je razlog i osnov za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja u ovoj parnici. Odlučujući o žalbi tužitelja drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda, te kako je tužitelj žalbom osporavao vansudsko poravnanje, iako to nije bio predmet ovoga spora, drugostepeni sud je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu nalazeći da prema odredbi člana 414. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO) svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu, te da su solidarni dužnici subjekti jedne obligacije i kad jedan od njih ispuni obavezu u cjelini, drugi dužnici se oslobađaju obaveze prema povjeriocu. U ovom revizionom postupku sporno je da li je drugostepeni sud na konkretan slučaj pravilno primijenio odredbu člana 414. ZOO, ili je vansudsko poravnanje, zaključeno između tužitelja i prvotuženog, pravno nevažeće i nepostojeće u odnosu na drugotuženog kao štetnika, te da li je pravilna odluka o troškovima parničnog postupka. Navedeni prigovori revidenta su neosnovani. Naime, odredbom člana 414. st. 1. ZOO propisano je da svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjene od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju. Stoga je pravilan stav drugostepenog suda da
su tuženi u ovoj parnici, kao solidarni dužnici, subjekti jedne obligacije,
i da u situaciji kada je jedan solidarni dužnik (ovdje prvotuženi) u cjelini
ispunio obavezu preuzetu vansudskim poravnanjem, drugi solidarni dužnik (ovdje drugotuženi) oslobođen je obaveze prema povjeriocu iz ove obligacije. Naime, nesumnjivo je da je tužitelj kao oštećeni iz predmetnog štetnog događaja vansudskim poravnanjem zaključenim sa prvotuženim prihvatio da će mu u potpunosti biti izmirena šteta od 12.10.1997. g. isplatom iznosa od 3.030,30 KM i da se odrekao potraživanja iz ovog štetnog događaja po bilo kojem osnovu, kako u odnosu na osiguravača (prvotuženog), tako i u odnosu na štetnika (drugotuženog). Stoga ne stoji prigovor revidenta da je primjena odredbe člana 70. Zakona o osiguranju imovine i lica nalagala usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja postavljenog u ovoj parnici prema drugotuženom. Navodi revizije, kojima se osporavaju dosuđeni troškovi parničnog postupka, su paušalni i neargumentovani, a iz stanja spisa proizlazi da su tuženima dosuđeni troškovi postupka koji se odnose na ročište 15.4.2003. g. (na zapisniku u spisu je konstatovano da je ročište održano 12.4.2003. g.), pa su neosnovani prigovori revidenta kojima se osporava pravilnost dosuđenih troškova postupka. S obzirom na izneseno reviziju tužitelja je valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci na temelju odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07).
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 273 od 9.11.2007.g.)
<------->
Naknada nematerijalne štete: R J E Š E Nj E Revizija se odbija. O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-38/97 od 15.7.2004. g. odbijen je u cjelini tužbeni zahtjev tužioca S.Š., sina Đ., kojim je tražio da se tuženi P. A.D. B. L., P. c. P. obaveže da mu isplati na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 34.000,00 KM, s kamatom i troškovima postupka. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje trooškove. Prema datoj pouci o pravnom lijeku „protiv ove presude dozvoljena je žalba Okružnom sudu u roku od 15 dana od dana donošenja, a putem ovog suda“. Tužilac je prepis presude primio 15. jula 2004. g.. Žalbu je dostavio neposredno sudu po isteku 15-odnevnog roka na dan 5. avgusta 2004. g.. Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-38/97 od 21.9.2004. g. tužiočeva žalba odbačena je kao neblagovremena pozivom na odredbe člana 213. u vezi sa članom 422. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03. 85/03. 74/05 i 63/07. u daljem tekstu: ZPP). Drugostepenim rješenjem Okružnog suda
u Banjoj Luci broj Ž-442/04 od Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepenog rješenja zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se to rješenje preinači tako, da se žalba smatra blagovremenom i da se naloži drugostepenom sudu da “o istoj… odlučuje kao blagovremenoj u skladu sa odredbama ZPP-a”. Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija
nije osnovana. Iz činjeničnih navoda tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva proizilazi da se ovdje radi o parnici iz radnih odnosa. Tužilac je naveo u tužbi da je 1988. g. bio zaposlen kod tuženog kao prodavač na benzinskoj pumpi u D., u stalnom radnom odnosu. Dana 10. novembra 1988. g. posao je završio na pumpi oko 22 časa i pošao kući. Prema presudi Višeg suda u B. broj K-8/90 od 22.5.1990. g., njega je posmatrao E. B. kad je zaključavao prostorije benzinske stanice i stavio ključeve u desni džep od pantalona. E. B. ga je potom pratio sve do stepeništa njegovog stana u ulici ...., te ga je na tom mjestu udario kocem po glavi najmanje tri puta i nanio mu teške tjelesne povrede, povodom kojih se vodi ovaj spor za naknadu štete. Poslije toga B. je uspio da od tužioca oduzme ključeve, vratio se u benzinsku stanicu, otključao kasu, prisvojio novac u iznosu od 580 dinara i razne novčane bonove i čekove u vrijednosti od 1.195,84 dinara. Ključeve je bacio, gotov novac potrošio na provod, a bonove i čekove uništio. Za opisano krivično djelo razbojništva iz člana 150. KZ SRBiH, optuženom E. B. izrečena je kazna zatvora u trajanju od 5 godina i 6 mjeseci. Kazna mu je povišena na 6 godina zatvora presudom Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, Sarajevo, broj Kž-3/91 od 13.2.1991. g.. Tužilac je, prema tome, bio zaposlen kod
tuženog kada se je desio štetni događaj. On međutim nije pretrpio
tjelesne povrede na radnom mjestu nego na ulazu zgrade u kojoj se nalazi
njegov stan, a lice koje ga je povrijedilo, nije bilo radnik tuženog.
Proizilazi da bi jedini pravni osnov po kome bi se eventualno moglo
postaviti pitanje odgovornosti tuženog u ovom parničnom postupku bila
šteta pretrpljena u vezi s radom. Drugih osnova odgovornosti nema. U
vrijeme kad je tužilac povrijeđen, bio je na snazi Zakon o udruženom radu
(„Službeni list SFRJ“ broj 11/88-prečišćeni tekst,
ispravka- smislu članova 419. do 422. ZPP a ne u „klasične imovinsko-pravne sporove“, kao što tvrdi revident. Kako iz izloženog proizilazi, tužiocu je u prvostepenoj presudi pravilno data uputa o pravnom lijeku, u tom smislu da rok za žalbu iznosi 15 dana od dana donošenja presude, odnosno od dana prijema njenog pismenog otpravka. Nije sporno da je tužilac dostavio žalbu protiv te presude po isteku navedenog roka. Iz ovih razloga oba nižestepena rješenja su zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba ZPP na koja se pozivaju, a tužiočeva revizija protiv drugostepenog rješenja nije osnovana. Postupanje prvostepenog suda prilikom zavođenja predmeta ove vrste u odgovarajuće upisnike, o čemu se bliže elaborira u reviziji, nije od uticaja na shvatanje ovog suda o kome je naprijed bilo riječi. Nižestepena rješenja nemaju, prema tome, nedostataka na koje ukazuje revident, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Dosljedno tome, revizija tužioca je odbijena kao neosnovana (član 254. stav 1. i 4. u vezi sa članovima 248. i 241. ZPP).
(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 397 od 14.3.2008.g.)
<------->
Član 1089. Zakona o obligacionim odnosima <------->
DEJSTVO OBAVEZE Osnovna dejstva obaveze, bez obzira na osnov njenog nastanka, su dužnost dužnika obaveze da je ispuni i ovlaštenje povjerioca da zahtjeva njeno ispunjenje i naknadu eventualne štete. Iz obrazloženja: U toku postupka koji je prethodio donošenju nižestepenih odluka utvrđeno je da su parnične stranke bile u dugogodišnjim poslovnim odnosima i da su dana 18.11.2009. g. zaključili Ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji, a zatim i aneks I tom ugovoru od istog datuma, te aneks II od 10.02.2010. g.. Tim ugovorom stranke su definisale međusobna prava i obaveze u pogledu plasmana roba iz proizvodnog asortimana tuženog. Tuženi je imenovan kao prodavatelj, a tužitelj kao distributer proizvoda tuženog na tačno određenoj teritoriji BiH. Obaveza mu je bila da plasira robu iz proizvodnog asortimana tuženog kod što više kupaca na području djelovanja. U tu svrhu je zaposlen jedan radnik - komercijalista kod tužitelja, uz obavezu tuženog da tužitelju refundira njegovu platu. Tužitelj je obezbjedio kancelariju za tog radnika i putničko vozilo za obilazak ugovorenog područja. Ugovor je zaključen na vremenski period od 10 godina (do 18.11.2019. g.), sa mogućnošću produženja za isti period. Tužitelj se obavezao da za vrijeme trajanja ugovora neće istovrsnu robu drugih dobavljača distribuirati na ugovoreno područje djelovanja, a tuženi da za to vrijeme neće na tom području direktno niti indirektno ili preko eventualno novog pravnog subjekta plasirati robe iz svog proizvodnog ili prodajnog asortimana i da će svi upiti koji budu upućeni sa ugovorenog područja djelovanja biti proslijeđeni tužitelju kao distributeru. Istom odredbom Ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji (član 2. stav 2.) tuženi se obavezao da za vrijeme trajanja ugovora neće, na ugovorenom području djelovanja, bez izričitog odobrenja distributera (tužitelja), ulaziti u bilo kakve poslovne aranžmane sa drugim subjektima, koji bi bili suprotni ugovorom utvrđenim interesima distributera i da će u slučaju takvog postupanja distributeru naknaditi nastalu štetu u punom iznosu. Parnične stranke su samo za 2010. godinu, potpisale Okvirni plan realizacije, koji je ispunjen u procentu od 25 %, a za ostale g. nije bilo tako usaglašenog plana. Nije sporno da je tuženi dopisom od 27.3.2013. g., obavijestio tužitelja o promjeni nastupa na tržištu BiH i načinu plasmana njegovih proizvoda, slijedom čega da je (u namjeri unaprijeđenja plasmana i reaktiviranja poslovanja u BiH) osnovao tvrtku (preduzeće), pod nazivom S-P d.o.o. sa sjedištem u V., koja će zastupati tuženog i od 01.4.2013. g. plasirati njegove produkte u BiH. Tužitelj je, saglasno odredbama naprijed navedenog Ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji, ipak poručio robu od tuženog, ali ga je ovaj, dopisom od 11.4.2013. g. (pozivajući se na svoj, naprijed opisani, dopis od 27.3.2013 g.) obavjestio da mu ne može isporučiti robu po narudžbi broj: 1-33 od 10.4.2013. g., uz navođenje „da sve isporuke u BiH idu preko trgovačkog društva S-P d.o.o. iz V.“, i da je kontakt osoba direktor tog trgovačkog društva, gospodin B.G. kojem se treba obratiti za sve daljnje isporuke robe. Kod takvog stanja činjenica, koje nisu ni sporne među parničnim strankama, nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su našli osnovanim osnov tužbenog zahtjeva, a o njegovoj visini će biti riječi kasnije. Osnovna dejstva obaveze, bez obzira na osnov njenog nastanka, su dužnost dužnika obaveze da je ispuni i ovlaštenje povjerioca da zahtjeva njeno ispunjenje, kako propisuje odredba člana U konkretnom slučaju obaveza tuženog, saglasno zaključenom Ugovoru o poslovnotehničkoj saradnji od 18.11.2009. g., bila je da robu iz svog proizvodnog asortimana plasira na ugovorenom području djelovanja u BiH, isključivo i samo preko tužitelja kao distributera. Tuženi se nije ponašao saglasno ugovoru. Povrijedio je ugovorne odredbe time što je distribuciju svoje robe na području BiH, od 01.4.2013. g., nastavio preko novoosnovanog preduzeća S-P d.o.o. sa sjedištem u V. Zato, s obzirom na odredbe ugovora koje su tuženom nalagale distribuciju robe isključivo preko tužitelja, za rješenje spornog odnosa nije od uticaja činjenica je li to novo preduzeće osnovao sam tuženi ili neko treći, u kojim navodima se revizija u dobrom dijelu iscrpljuje, tvrdeći da nije dokazano da je tuženi osnovao to preduzeće, iako je (usput rečeno) tokom postupka, od odgovora na tužbu do završne riječi, pa i u samom podnesku od 27.3.2013. g. izričito navodio da je „osnovao tvrtku koja će zastupati S. d.d. i plasirati S. produkte“, slijedom čega se ta činjenica i pod uslovom da je relevantna, nije morala posebno dokazivati, saglasno odredbi člana 125. stav 1. ZPP. Dakle, nema sumnje da tuženi nije ispunio ugovorom preuzetu obavezu, da svoju robu distribuira isključivo preko tužitelja. Kada dužnik ne ispuni obavezu (kao u ovom slučaju tuženi) vjerovnik ima pravo zahtjevati ispunjenje obaveze, kao i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio (član 262. stav 1. i 2. ZOO). Tužitelj je pokušao biti vjeran ugovoru, pa je od tuženog, unatoč obavještenju od 27.3.2013. g., zatražio ispunjenje ugovorom preuzete obaveze. Poručio je robu, ali mu je tuženi nije dostavio, ponavljajući saopštenje da će sve buduće isporuke u BiH ići preko trgovačkog društva S-P d.o.o. iz V. Kod takvog stanja stvari nastala je obaveza tuženog da tužitelju naknadi štetu uzrokovanu neizvršenjem ugovora (član 262. stav 2. ZOO). Ovo i pod uslovom da se predmetni ugovor ne smatra raskinutim, na čemu insistira tuženi tek u reviziji, mada je tokom čitavog postupka objašnjavao razloge koji su „inicirali tuženog da izjavi tužiocu raskid predmetnog ugovora“, kako izričito navodi u žalbi. Kada je utvrđena odgovornost tuženog - zbog povrede ugovora, stekli su se uslovi za dosuđivanje naknade štete. Pravila o obimu naknade štete sadržana su u članu 266. i 267. ZOO. Iz njihovog sadržaja proizlazi da granica odgovornosti dužnika za štetu pričinjenu povredom ugovornih obaveza zavisi od načela predvidljivosti i stepena krivice po čemu se ova vrsta odgovornosti razlikuje od opšte građanske odgovornosti koja je strožija. Ovo je zato što se kod ugovorne odgovornosti još u momentu pregovora, odnosno sklapanja ugovora uspostavlja određena vrsta pravne veze zasnovana na načelu savjesnosti, poštenja i povjerenja, pa je zato odgovrnost blaža. Ako dužnik ne ispuni obavezu ili zakasni s njenim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate (član 266. stav 1. ZOO). Tuženi je s obzirom na odredbe zaključenog ugovora i njime utvrđena prava i obaveze ugovarača, već u vrijeme zaključenja ugovora znao ili morao znati da će za tuženog nastupiti šteta, u vidu izgubljene dobiti, ako on distribuciju svojih proizvoda (uprkos zabrani utvrđenoj ugovorom) povjeri nekom drugom pa su prema tome, ispunjeni uslovi iz ove zakonske odredbe za naknadu štete. To istovremeno znači da bi tužitelj, prema redovnom toku stvari, da je ugovor do kraja ispoštovan od strane tuženog, ostvario dobit koja za njega predstavlja izmaklu korist o kojoj govori odredba člana 262. stav 2. ZOO i član 189. stav 1. i 3. istog zakona. (Vrhovni sud Republike Srpske, 57 0 Ps 105106 19 Rev od 15.7.2019. g)
Povratak na: drugi dio - naknada štete Nazad na: sudska praksa BiH
|
|
Da bi ste našli obrazloženje od odabrane
setence iz oblasti naplate štete potrebno je da koristite Bilten sudske
prakse Suda BiH, Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine / Vrhovnog
suda Republike Srpske / Brcko distrikt BiH za određenu godinu.
|
