Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, odlučujući o zahtjevu Općinskog suda u Tuzli za rješavanje spornog pravnog pitanja u predmetu tog suda broj 32 0 Mal 396829 21 Mal, na osnovu odredbe člana 61. Zakona o parničnom postupku, te odredbe člana 18. Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju Federacije BiH i Brčko Distrikta, na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 21.4.2022. godine donio je:

O D L U K U

Usvaja se zahtjev Općinskog suda u Tuzli za rješavanje spornog pravnog pitanja, pa Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Federacije BiH izražava sljedeće:

PRAVNO SHVATANJE

Zaštitni Fond Federacije Bosne i Hercegovine obavezan je da oštećenim licima plaća materijalnu štetu nastalu u saobraćajnim nezgodama na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine ako ih prouzrokuje vozilo čiji vlasnik, sa prebivalištem u Republici Srpskoj, nije zaključio ugovor o osiguranju od autoodgovornosti.

O b r a z l o ž e n j e

Dana 9.3.2022. godine u ovaj sud je zaprimljen zahtjev Općinskog suda u Tuzli pod brojem 32 0 Mal 396829 21 Mal za rješavanje spornog pravnog pitanja u smislu odredbe člana 61a. Zakona o parničnom postupku .

Sporno pravno pitanje definisano je na sljedeći način:

„Koji Zaštitni fond (Federacije BiH ili Republike Srpske) je nadležan za nadoknadu štete u situaciji kada se saobraćajna nezgoda dogodila na području Federacije BiH, a prouzrokovalo ju je lice koje je upravljalo neregistrovanim vozilom, odnosno lice sa prijavljenim prebivalištem u Republici Srpskoj, a sve sa ciljem ostvarivanja zakonskog prava oštećene na naknadu štete“?

U obrazloženju zahtjeva Općinski sud u Tuzli je naveo da se taj sud obraćao Vrhovnom sudu Federacije BiH sa identičnim zahtjevom u predmetu broj 32 0 Mal 328654 18 Mal, gdje je Odlukom Vrhovnog suda Federacije BiH broj: 32 0 Mal 328654 19 Spp od 9.10.2019. godine odbačen zahtjev Općinskog suda u Tuzli za rješavanje spornog pravnog pitanja kao nepotpun jer nije naveden veći broj predmeta. Sada se u tom sudu vode postupci u dva predmeta, a zbog pravne praznine stranke ne mogu ostvariti pravo na naknadu štete, što su, prema navodima Općinskog suda, razlozi da se sporno pravno pitanje riješi.

Činjenice relevantne za rješavanje spornog pravnog pitanja, po navodima Općinskog suda u Tuzli, su sljedeće: dana 19.6.2020. godine u Tuzli se dogodila saobraćajna nezgoda koju je skrivio vozač neosiguranog vozila sa prebivalištem u Laktašima. Tužiteljica, čije vozilo je oštećeno u ovoj saobraćajnoj nezgodi, je podnijela tužbu radi naknade štete na njenom putničkom vozilu u iznosu od 1.569,80 KM protiv Zaštitnog fonda Federacije BiH i Zaštitnog fonda Republike Srpske, koji su u prethodnom obraćanju tužiteljice za naknadu štete odbili riješiti zahtjev tužiteljice, otklanjajući svoju obavezu na naknadu štete i to Zaštitni fond Federacije BiH jer štetnik nema prebivalište u Federaciji BiH, a Zaštitni fond Republike Srpske jer se nezgoda nije dogodila na teritoriji Republike Srpske, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe zakona koji propisuju obavezno osiguranje u saobraćaju i naknadu štete prouzrokovane neosiguranim vozilom.

Nakon što je Općinski sud u Tuzli u zahtjevu citirao odredbe tih zakona, dao je i sopstveno tumačenje spornog pravnog pitanja na način „da bi pasivnu legitimaciju Zaštitnih fondova trebalo vezivati za prebivalište štetnika, te tako prevazići pravnu prazninu“. Nema daljnjih razloga Općinskog suda u Tuzli u tom pogledu.

Vrhovni sud Federacije BiH cijeni da je naznačeno sporno pravno pitanje od značaja za odlučivanje u većem broju predmeta u postupku pred prvostepenim sudom jer o istom još nije zauzeo pravno shvaćanje, a o ovom pitanju se može očekivati različita praksa nižestepenih sudova.

Odredba člana 16. stav 1. alineja druga Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti propisuje obavezu Zaštitnog fonda Federacije BiH da oštećenim stranama plaća odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH kada je nezgodu prouzrokovalo vozilo u pogledu kojeg nije ispunjenja obaveza iz člana 3. ovog Zakona (osiguranje od autoodgovornosti), a vozilo posjeduje lice sa prebivalištem u Federaciji.

Odredbom člana 51. stav 1. tačka 2. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju propisano je da je Zaštitni fond Republike Srpske dužan da izvršava obavezu naknade štete trećem oštećenom licu nastale na teritoriji Republike Srpske na osnovu šteta na licima i stvarima, ako ih prouzrokuje vozilo čiji vlasnik nije zaključio ugovor o osiguranju od autoodgovornosti.

Iz ovih odredaba ne proizilazi obaveza na naknadu štete niti jednog entitetskog zaštitnog fonda u situaciji kada saobraćajnu nezgodu na teritoriji Federacije BiH prouzrokuje lice koje upravlja neosiguranim vozilom, a ima prebivalište u Republici Srpskoj.

Oštećeno lice u tom slučaju ne može snositi štetne posljedice, pa je pitanje primjene mjerodavnog prava za naknadu štete za oštećene, kao učesnike saobraćajnih nezgoda, značajno jer se po njemu cijeni osnovanost zahtjeva, obim i visina štete i slično. Oštećenim licima daje se pravo tužbe, ali iz formulacije citiranih odredaba jasno je da se ovo pravo daje i može se ostvariti pod određenim uslovima, ili po pravu entiteta gdje se nezgoda dogodila, ili po pravu entiteta gdje je prebivalište štetnika.

U tom slučaju prema opštim pravilima u našem pravnom sistemu za odgovornost za saobraćajne nezgode na putevima bez obzira na vrstu postupka po kojem se odgovornost utvrđuje, građansku, krivičnu, prekršajnu, pa čak i upravnu, važe saobraćajna i sigurnosna pravila koja su na snazi u mjestu i u vrijeme počinjene saobraćajne nezgode. Saobraćajna i sigurnosna pravila koja su na snazi u mjestu i u vrijeme saobraćajne nezgode, moraju se uzeti u obzir prilikom utvrđivanja odgovornosti bez obzira na mjerodavno pravo za naknadu štete, na primjer pravila koja se tiču ograničenja brzine, dozvoljene količine alkohola, saobraćajnih znakova, uslova i stanju puta. Ponašanje štetnika se cijeni prema standardima – pravilima koja su na snazi na mjestu i u vrijeme saobraćajne nezgode, a po kojima je bio obavezan se ponašati. Prema okolnostima nastanka saobraćajne nezgode, posebno načinu nastanka, vrsti i stepenu oštećenja, mogućnosti saniranja štete u najbližem mjestu, doprinosu svih učesnika u nezgodi, njihovo ponašanje nakon nezgode su relevantne okolnosti i kod odmjeravanja visine štete, a koje se cijene u odnosu na mjesto nastanka nezgode. U tom kontekstu prebivalište štetnika nije relevantan faktor. Slijedom navedenog bi i lice obavezno na naknadu štete bio Zaštitni fond one teritorijalne jedinice na čijem području se saobraćajna nezgoda dogodila.

S druge strane, s obzirom da harmonizacija propisa u entitetima BiH nije bila u potpunosti izvedena, ovaj problem, s tendencijom ujednačavanja materije i popune pravne praznine, je riješen donošenjem Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju Federacije BiH , u kojem je članom 66. stav 1. tačka b) propisano da sredstva Zaštitnog fonda se koriste za izvršavanje obaveza Zaštitnog fonda po osnovu šteta prouzrokovanih trećim licima nastalim na teritoriji Federacije, ako ih prouzrokuje vozilo čiji vlasnik nije zaključio ugovor o osiguranju od autoodgovornosti. Na taj način je i u pravu Federacije BiH provedeno opredjeljenje da se obaveza Zaštitnog fonda Federacije BiH na isplatu štete prouzrokovane neosiguranim vozilom veže za teritoriju nastanka nezgode.

Imajući u vidu navedeno, primjena Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti u Federaciji BiH iz 2005. godine, njegove odredbe člana 16. stav 1. alineja druga, ne bi imala razumno i objektivno opravdanje jer bi na taj način oštećeno lice bilo na diskriminirajući način lišeno mogućnosti obeštećenja.

Predsjednik Građanskog odjeljenja
Radenko Blagojević,s.r.

(Pravno shvatanje Vrhovnog suda FBIH broj 32 0 Mal 396829 22 Spp od 21.04.2022g)

<------->

Odgovornost države za štetu u vezi sa privremenim oduzimanjem novčanih sredstava

Član 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni glasnik BiH” 2/92, 13/93 i 13/94);

Nema osnova odgovornosti za štetu države, primjenom člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ukoliko su njeni organi donijeli odluku o privremenom oduzimanju novčanih sredstava, kada postupanje u okviru nadležnosti ispunjava kriterije zakonitosti i pravilnosti, služi legitimnom cilju i zaštiti javnog interesa, te ako je okončano u razumnom roku koji nije u dužem vremenskom periodu na imaoca sredstava stavio prevelik teret.

Iz obrazloženja:

I prema zaključku drugostepenog vijeća nema osnova za odgovornost tužene primjenom člana 172. stav 1. ZOO za štetu koju tužba označava da je u vezi sa radnjama organa tužene preduzetih povodom privremenog oduzimanja novčanih sredstava čiji promet je imao karakter sumnjive transakcije. Ovo iz razloga jer se radi o opravdanom miješanju države u promet novčanih sredstava koje ispunjava kriterije zakonitosti sa svrhom nadzora nad finansijskim prometom. Ovaj nadzor služi legitimnom cilju propisanom u Zakonu o sprječavanju pranja novca i finansiranju terorističkih aktivnosti koji u cilju mjera otkrivanja i spriječavanja navedenih radnji u članu 4. za obveznike provođenja radnji propisuje širok spektar pravnih lica koja se bave prometom novca kao i lica koja u obavljanju profesionalnih djelatnosti mogu steči takva saznanja. Citirani zakon navođenjem predmeta zakona u članu 1., jasnim i preciznim definisanjem pojmova u članu 2. i 3., već pomenutim članom 4., te preostalim odredbama ukazuje na više nego očigledan javni interes države u namjeri da kontrolom u finansijskom i nefinansijskom sektoru spriječi i otkrije pranje novca i finaнsiranje terorističkih aktivnosti.

Pri ostvarivanju legitimnog cilja koji služi javnom interesu, u konkretnom slučaju organi tužene izvršili su privremeno oduzimanje samo novčanih sredstva za koje postojala sumnja na izvršenje krivičnog djela pranja novca. Za vrijeme trajanja mjere cijenjeno je da se odnosi na poslovni račun pravnog lica, da su organi tužene sve radnje preduzeli u razumnom roku i kompletan postupak do ukidanja privremene obustave transakcije zbog nepostojanja elementa krivičnog djela pravosnažno okončali za 4 mjeseca. Proizlazi da

donesena mjera nije u dužem vremenskom periodu tužitelja ostavila lišenog novčanog iznosa koji mu je nakon davanja naloga za uplatu na dva računa u inostranstvu preostao na njegovom računu...........

.............Pri tome drugostepeno vijeće zaključuje da su organi tužene postupali u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja države i u javnom interesu kod vršenja nadzora i nad iznosom zadržanim na računu tužitelja jer je postojao osnov sumnje da potiče iz nedozvoljene aktivnosti. Organi tužene koji su postupali u krivičnom postupku cijenili su da se mjera odnosi na finansijska sredstva koja potiču iz poslovanju, te kada se cijeni vremenski period u kome je mjera bila na snazi proizilazi da tužitelj nije podvrgnut proizvoljnom tretmanu u dužem vremenskom periodu. Stoga je vijeće zaključilo da nastala šteta za tužitelja nije bila veća od one koja je bila nužna da bi se postigao legitiman cilj kod opravdanog miješanja države u imovinska prava fizičkih i pravnih lica.

Drugostepeno vijeće ne nalazi osnovanim ukazivanje žalbe da je postupanjem tužene tužitelju povrijeđeno pravo garantovano članom 1. iz Protokola 1. uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima. Tužitelj se poziva na pravo na neometano uživanje svoje imovine propisano u stavu 1 cititanog člana. Međutim, zanemaruje da navedena odredba propisuje i mogućnost lišenja imovine u javnom interesu, pod uslovima predviđenim zakonom, u javnom interesu i po opštim načelima međunarodnog prava, te u stavu 2. pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi nadziralo korištenje imovine u skladu sa opštim interesima. Upravo izuzeci od prava na nesmetano uživanje imovine ostvarili su se u konkretnom sporu iz razloga navedenih u obrazloženju odluke, pa se tužitelj kod ostvarivanja prava na naknadu štete neosnovano poziva na povredu prava na uživanje imovine.

(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 3 P 0326501 20 Pž od 11.05.2020. godine)

<------->

Odgovornost podnosioca krivične prijave za štetu koju pretrpi prijavljeni

Član 154. stav 1. u vezi sa članom 158. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni glasnik BiH” 2/92, 13/93 i 13/94);

Činjenica da je tužena Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, podnijela krivičnu prijavu protiv odgovornog lica pravnog lica -tužitelja, sama po sebi, ne može biti osnov za naknadu eventualne štete zbog narušenog ugleda i izmakle dobiti tužitelja.

Iz obrazloženja:

Tužitelj smatra da je, usljed vođenja predmetnog krivičnog postupka, trpio materijalnu štetu u vidu izgubljene dobiti, kao i nematerijalnu štetu u vidu narušavanja poslovnog ugleda firme u spornom periodu 31.12.2010. – 24.10.2014. godine, a sve zbog neosnovano podnesene krivične prijave od strane tužene.

Pravilan je zaključak prvostepenog suda da tužitelj nije dokazao pretpostavke za naknadu štete koje se odnose na postojanje uzročne veze između radnje tužene i štetne posljedice nastale po tužitelja.

I pored činjenice da je tužena podnijela prekršajnu i krivičnu prijavu protiv odgovornog lica tužitelja, po shvatanju drugostepenog vijeća nema elemenata za odgovornost tužene u smislu odredbi člana 154. stav 1. u vezi sa članom
158. Zakona o obligacionim odnosima jer tužitelj nije dokazao vezu između navedenih radnji tužene i nastalih štetnih posljedica. Krivična prijava sama po sebi ne može prouzrokovati štetu, s obzirom da nakon podnesene krivične prijave nadležno Tužilaštvo ispituje uslove za vođenje postupka svojim preduzetim radnjama i ovlaštenjima iz člana 16. i 17. Zakona o krivičnom postupku BiH.

Naime, tužena je preduzimala radnje kao nadležni organ za provođenje propisa o indirektnom oporezivanju iz člana 7. stav 1. Zakona o upravi za indirektno oporezivanje, a obavezna je postupiti i po članu 213 Zakona o krivičnom postupku pred Sudom BiH u pogledu prijavljivanja krivičnog djela. Krivica za štetu, u smislu odredbe člana 158. Zakona o obligacionim odnosima, postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Konačno, tužitelj tokom postupka nije dokazao da mu je vođenjem isključivo krivičnog postupka protiv odgovorne osobe, nanesena šteta koju potražuje u ovom sporu, pri čemu prenebregava činjenicu vođenja prekršajnog postupka za iste nezakonite radnje, u kojem postupku je pravosnažno utvrđena odgovornost kako tužitelja tako i odgovornog lica u istom.

Iz stanja spisa proizlazi da je protiv odgovorne osobe pravnog lica - tužitelja podignuta i optužnica zbog postojanja osnovane sumnje da je počinilo krivično djelo porezne utaje ili prevare iz člana 210. stav 3. u vezi sa članom
54. KZ BiH, ali to nije dovoljno da se iz toga izvede zaključak da je tužena postupala nezakonito. Upravo, nezakonito je postupao tužitelj i odgovorno lice tužitelja, a njihova odgovornost je utvrđena u pravosnažno okončanom prekršajnom postupku.

(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 3 P 020266 17 Pž od 26.07.2017. godine).

<------->

Solidarna odgovornost imalaca motornih vozila za štetu koju pretrpe treća lica i pravo regresa imaoca jednog motornog vozila prema drugom

Član 178. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni glasnik BiH” 2/92, 13/93 i 13/94);

Pravosnažno utvrđena solidarna odgovornost imalaca motornih vozila prema trećoj oštećenoj osobi, u smislu člana 178. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima, ne utiče na pravo regresiranja jednog imaoca prema drugom, s obzirom da ovo pravo, u regresnoj tužbi, ovisi isključivo od njihove subjektivne odgovornosti, odnosno krivice.

Iz obrazloženja:

Naime, žalba osnovano ukazuje da sama činjenica da su stranke u konkretnom parničnom postupku obavezane na naknadu štete trećem, oštećenom licu, ne podrazumijeva njihovu zajedničku niti solidarnu odgovornost. Ovo iz razloga što, kako se to pravilno žalbom ukazuje, vlasnici motornih vozila u saobraćaju, prema trećim oštećenim licima, odgovaraju prema pravilima o objektivnoj odgovornosti, dok jedni prema drugima odgovaraju prema subjektivnoj odgovornosti, odnosno krivici.

U prilog ovako zauzetom stanovištu drugostepenog vijeća govori i odredba člana 178. Zakona o obligacionim odnosima, čija primjena je obligatorna i nužna u cilju rješavanja predmetne pravne stvari. Odredbom citiranog člana Zakona regulisana je upravo odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilima u pokretu, na način da je u stavu (1) određeno da u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu, koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice, dok je stavom (2) određeno da ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli srazmjerno stepenu svoje krivice, te stavom (3) ako nema krivice ni jednog, imaoci odgovaraju na ravne dijelove, ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo. U odnosu na štetu koju su, u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu, pretrpjela treća lica, stavom 4. iste odredbe decidno je regulisano da „za štetu koju pretrpe treća lica, imaoci motornih vozila, odgovaraju solidarno“.

Nakon analize i tumačenja citirane zakonske odredbe, vijeće nalazi za shodno da primarno podsjeti da je u prethodno vođenom postupku, koji je i pravosnažno okončan (pod poslovnim brojem S1 3 P 019679 15 P), Sud pravilno odlučio kada je, primjenom stava 4. navedene zakonske odredbe, obavezao imaoce motornih vozila, a koji su bili učesnici u saobraćaju i štetnom događaju, da solidarno nadoknade štetu prouzrokovanu navedenim štetnim događajem.

Međutim, kada se uzmu u obzir i ostali stavovi iste zakonske odredbe, a u odnosu na činjenično stanje u konkretnom parničnom spisu, vijeće zaključuje da utvrđena solidarna odgovornost prema trećoj, oštećenoj osobi, u smislu odredbe citiranog člana ne utiče na pravo regresiranja jednog imaoca prema drugom, s obzirom da ovo pravo, u regresnoj tužbi, ovisi isključivo od njihove subjektivne odgovornosti, odnosno krivice.

Naime, kako se pravilno žalbom ukazuje, u regresnom postupku, Sud nije vezan odlukom o solidarnoj obavezi, u cilju označenja visine prava regresiranja. Ovo posebno kada se ima u vidu da se odgovornost u ova dva postupka određuje prema različitim pravilima subjektivne i objektivne odgovornosti. In concreto, odgovornost tužene prema tužitelju je zasnovana na subjektivnoj odgovornosti, usljed čega se osnov za određivanje iste nalazi samo u krivici tužene, kao imaoca motornog vozila.

(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 3 P 028120 18 Pž od 05.03.2019. godine)

<------->

Naknada štete iz osnova radnog odnosa zbog nezakonitosti akta poslodavca

Član 154. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni glasnik BiH” 2/92, 13/93 I 13/94)

Član 70. stav 6. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 26/2004, 7/2005, 48/2005, 50/2008 - dr. zakon, 60/2010, 32/2013 i 93/2017);

Član 45. Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 19/02, 35/03, 4/04, 17/04, 26/04, 37/04, 48/05, 2/06, 32/07, 43/09, 8/10, 40/12 i 93/17);

U parnici za naknadu štete zbog izgubljene dobiti zaposlenik ne može zasnivati odgovornost (krivicu) poslodavca na nezakonitosti akta-rješenja poslodavca, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama, kada zaposlenik nije pobijao navedeni akt žalbom u postupku pred poslodavcem tako i tužbom u postupku pred sudom.

Iz obrazloženja:

Po shvatanju drugostepenog vijeća, tužiteljica u parnici za naknadu štete zbog, eventualno, nezakonitog postupanja tužene-poslodavca, ne može dokazivati krivicu poslodavca kada je postupanje poslodavaca zasnovano na aktima-rješenjima, koje tužiteljica nije pobijala žalbom u postupku pred poslodavcem, odnosno tužbom pred sudom.

Naime, tužiteljica nije ni postavila tužbeni zahtjev za utvrđivanje nezakonitosti rješenja tužene o prijevremenom vraćanju iz DKP-a u Ministarstvo, pa je bez pravnog osnova i tužbeni zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti u vidu razlike plata koje bi ostvarila da je svo vrijeme radila u DKP i plata koje je ostvarila u istom periodu dok je radila u Ministarstvu, a nakon prijevremenog vraćanja iz DKP. Rješenje od 02.10.2017. godine, kojim je tužena prijevremeno povukla tužiteljicu iz DKP-a sa danom 31.03.2018. godine, tužiteljica nije pobijala kako u postupku pred poslodavcem, tako ni u postupku pred sudom, što znači da je isto postalo konačno i pravosnažno i njegova zakonitost se ne može cijeniti u ovom postupku za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti, niti se na navedenom postupanju poslodavca može zasnivati krivica – odgovornost za eventualnu štetu.

Pravna je pretpostavka da je rješenje o prijevremenom vraćanju tužiteljice iz DKP, koje nije pobijala žalbom ni tužbom sudu, pravilno i zakonito i kao takvo ne može biti osnov za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti u smislu odredbi člana 154. i 189. Zakona o obligacionim odnosima, te odredbi člana
70. stav 6. Zakona o radu u institucijama BiH u vezi sa odredbom člana 45. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH.

Osim toga, tužiteljica nije sa sigurnošću ni dokazala postojanje, odnosno visinu štete u vidu izgubljene dobiti u vidu razlike plata. Veća plata zaposlenih u DKP-u u odnosu na platu zaposlenih koji rade u Ministarstvu (u zemlji) u prvom redu je rezultat većih troškova života u inostranstvu, koje tužiteljica nije ni imala nakon povratka u zemlju, pa se i ne može govoriti o šteti u vidu izgubljene dobiti.

Sami tužbeni i žalbeni navodi, da organi tužene nisu postupali u skladu sa propisima, te da je prilikom donošenja spornih odluka u vezi prijevremenog vraćanja tužiteljice iz DKP-a i njenog penzionisanja, bilo određenih nepravilnosti, nisu dovoljni za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva i naknadu štete.

Shodno navedenom, svi istaknuti žalbeni navodi kojima se ukazuje na redoslijed donošenja svih naprijed navedenih rješenja tužene, kao i na učinjene nepravilnosti prilikom provođenja prethodnih radnji utvrđivanja ispunjenosti uslova za penzionisanje tužiteljice, po ocjeni drugostepenog vijeća, nisu relevantni. Ovo iz razloga, a kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud, što tužbeni zahtjev nije opredijeljen na preispitivanje zakonitosti i pravilnosti odluka tužene kojima je odlučivano o prijevremenom vraćanju tužiteljice iz DKP-a, već isključivo na naknadu štete, ali koja je nastala upravo radnjama tužene koje se ogledaju kroz donošenje akata, čija zakonitost i pravilnost, u ovom postupku, nije ni utvrđivana.

(Presude vijeća Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, broj: S1 3 P 031819 20 Gž od 15.06.2020. godine)

<------->

Naknada štete profesionalnom vojnom licu

Član 154. stav 2., član 173. i 174. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni glasnik BiH” br. 2/92, 13/93 i 13/94)

Član 70. stav 6. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH”, br. 26/2004, 7/2005, 48/2005, 50/2008 - dr. zakon, 60/2010, 32/2013 i 93/2017);

Šteta koju profesionalno vojno lice – pripadnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine pretrpi uslijed povređivanja na sportskom terenu prilikom vršenja planirane obavezne fizičke obuke u vidu fudbalske utakmice, smatra se štetom koja potječe od opasne djelatnosti za koju poslodavac odgovara po pravilima objektivne odgovornosti.

Iz obrazloženja:

...... šteta koju je tužitelj pretrpio usljed povređivanja na sportskom terenu, prilikom fizičke obuke – igre fudbala, prema shvatanju ovog vijeća, smatra

se štetom od opasne djelatnosti (povećana opasnost od povređivanja), pa za nju poslodavac odgovara po pravilima objektivne odgovornosti.

Prema odredbi člana 173. Zakona o obligacionim odnosima, šteta nastala u vezi sa opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Kod činjenice da je do povrede tužitelja došlo prilikom vršenja planirane obavezne vježbe u vidu fudbalske utakmice na sportskom terenu, kada je tužitelj pao i pretrpio povredu, ovo vijeće nalazi da je ostvarena pretpostavka uzročnosti. Ovo iz razloga jer naznačene aktivnosti predstavljaju opasnu djelatnost zbog brzine kretanja, naglih promjena tijela, te neminovnih padova kao sastavnih elemenata konkretne aktivnosti. Sve to čini da takva aktivnost nosi povećan rizik od povređivanja, pa za slučaj povrede prilikom vršenja opisane djelatnosti zaposlenog, odgovornost snosi njen organizator, a to je ovdje tužena. S obzirom da tužena strana nije oborila naznačenu pretpostavku uzročnosti, postoji njena građansko–pravna odgovornost i shodno tome, obaveza da tužitelju nadoknadi štetu.

Neosnovano žalba tužene ističe da je povreda tužitelja nastala isključivo nepažnjom tužitelja i da postoji doprinos tužitelja u nastaloj šteti, jer je do pada tužitelja došlo u toku redovne i obavezne sportske aktivnosti. Naime, iz saglasnih iskaza svjedoka proizilazi da se navedena aktivnost provodila na sportskom terenu, a samoj igri je prethodilo uobičajeno zagrijavanje po odgovornoj osobi, kako bi se izbjeglo pojedinačno zagrijavanje. Do povređivanja je došlo na način da je tužitelj tokom igre, u nastojanju da prihvati dodanu loptu, načinio nagli pokret tijela, koji je izazvao nastalu povredu koljena desne noge.

Slijedom svega navedenog, drugostepeno vijeće je paušalne žalbene navode kojima se ukazuje na doprinos tužitelja, odbilo kao neosnovane, utvrdivši da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 177. stav 2. kako to tužena neosnovano ističe.

(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 3 P 030554 19 Gž od 04.09.2019. godine).

<------->

REGRESNO POTRAŽIVANjE OSIGURAVAČA
Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti

član 13

• U slučaju naknade štete koju je uzrokovao osiguranik u pijanom stanju, osiguravač stupa u prava oštećenog (subrogacija), te može zahtijevati da mu odgovorni vozač regresira plaćenu svotu, osim kada vozač dokaže da je šteta posljedica nekog drugog uzroka, a ne njegovog ponašanja uzrokovanog pijanim stanjem.

Obrazloženje:

"Odredbom člana 3. tačka 3. Uvjeta osiguranja od AO, propisano je da osiguranik gubi svoja prava iz osiguranja ako je u trenutku saobraćajne nesreće vozač osiguranog vozila pod uticajem alkohola, droge ili narkotika, te se smatra da je vozač pod uticajem alkohola ako se analizom krvi ili drugom metodom mjerenja količine alkohola u organizmu utvrdi da udio alkohola u krvi iznosi 0,5 g/kg i više od 0,5 %. Članom 13. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti u FBiH propisano je da osiguratelj od autoodgovornosti koji je isplatio naknadu oštećenom u saobraćajnoj nezgodi koju su prouzrokovale osobe čija je odgovornost prema trećim stranama pokrivena ovim Zakonom ima pravo potraživati naknadu od osoba koje su odgovorne za nesreću, u skladu sa važećim propisima, između ostalog i u slučaju kada je vozač bio pod uticajem alkohola ili droga koje su ga sprečavale da ima kontrolu nad vozilom. Odredbom člana 78. Zakona o osiguranju imovine i osoba, propisano je da društvo za osiguranje koje nadoknadi štetu oštećenoj osobi, a nije bilo u obavezi isplate prema Uvjetima za osiguranje od AO, ima pravo regresa prema osobi koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos štete, kamatu i troškove. Prelaz osiguranikovih prava prema odgovornoj osobi na osiguratelja (subrogacija), propisana je odredbom čl. 939. Zakona o obligacionim odnosima kojom odredbom je propisano da isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu. Iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da u slučaju naknade štete koju je uzrokovao osiguranik u pijanom stanju, osiguratelj stupa u prava oštećenog (subrogacija), te može zahtijevati da mu odgovorni vozač regresira plaćenu svotu, osim kada ovaj dokaže da je šteta posljedica nekog drugog uzroka, a ne njegovog ponašanja uzrokovanog pijanim stanjem. Imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestepenih sudova da je tuženi izazvao saobraćajnu nezgodu upravljajući svojim vozilom u alkoholisanom stanju sa utvrđenom koncentracijom alkohola u krvi od 0,67 promila, a u urinu 0,78 promila, što spada u laki stepen opitosti koja prema nalazu vještaka psihijatra već kod koncentracije od 0,3 do 0,5 promila utiče na psiho-fizičke sposobnosti vozača (reakcije postaju sporije i opada sposobnost održavanja i usmjeravanja pažnje), zatim da se pretpostavlja da je alkoholisanost iznad 0,5 promila uzrok saobraćajne nezgode dok se suprotno ne dokaže, pa kako tuženi u toku postupka nije dokazao da nema uzročne veze između njegove alkoholisanosti i nastale štete, nižestepeni sudovi su osnovano udovoljili regresnom zahtjevu, jer je utuženo potraživanje tužitelj isplatio oštećenim temeljem u pravomoćne presude."

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 56 0 P 041482 19 Rev od 8.1.2020. godine)

<------->

PRAVO TREĆEG LICA NA OSTVARIVANjE PRAVA NA NAKNADU ŠTETE IZ SAOBRAĆAJNE NEZGODE

Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti
član 22 stav 3

• Supruga osiguranika koji je skrivio nesreću u kojoj je šteta nastala snosi posljedice eventualne krivnje svog bračnog druga pa kao oštećena ima pravo na naknadu štete samo po osnovu obaveznog osiguranja drugog vozila u dijelu u kojem je vozač drugog vozila kriv za saobraćajnu nesreću.

Obrazloženje:
"Tužiteljica svojom tužbom traži od tužene kao osiguravača po osnovu obaveznog osiguranja motornog vozila njenog supruga, nadoknadu materijalne i nematrijalne štete kao treće lice, jer je kao suvozač osiguranika tuženog pretrpila štetu u vidu povreda.
Tužena tokom cijelog postupka osporava zahtjev tužiteljice ističući prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer je tužena bila supruga osiguranika koji je skrivio nesreću u kojoj je šteta nastala, a ističe i prigovor podjeljene odgovornosti jer je tužiteljica znala ili morala znati da je njenom suprugu izrečena mjera zabrane upravljanja motornim vozilom, a ipak je sjela sa njim u vozilo.
Nižestepeni sudovi udovoljavaju tužbenom zahtjevu tužiteljice, izražavajući stav da je tužiteljica bila saputnik u vozilu i da se zbog toga smatra trećim licem, pa kako je tužena odgovorna za štetu koju njegov osiguranik učini trećim licima u saobraćajnoj nezgodi, odbija prigovore tužene kao neosnovan.
Sporno pravno pitanje u ovom postupku odnosi se na postojanje aktivne legitimacije tužiteljice, tj. da li ima položaj trećeg lica za ostvarivanje prava na naknadu štete iz saobraćajne nezgode kada je nesporno suprug tužiteljice odgovoran za saobraćajnu nezgodu.
Prema članu 22. stav 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti propisano je da osiguravač ne može uložiti prigovore koji proizilaze iz ugovora o osiguranju protiv trećeg lica koje je pretrpilo štetu, osim ukoliko lice koje je pretrpilo štetu nije ugovarač osiguranja ili drugo lice pokriveno policom ili, pod uvjetom da skupa žive, supružnik i rođaci do drugog stepena, krvnog ili tazbinskog srodstva, bilo ugovarača osiguranja ili osiguranika.
U tom smislu revizijski sud ocjenjuje, da je u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je tužiteljica bila supruga osiguranika tuženog, u vrijeme kada je nastao štetni događaj, da je tužena kao osiguravač osnovano prigovarala nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice jer je šteta nastala u događaju koji je uzrokovao njen suprug koji je bio osiguranik tužene iz osnova obaveznog osiguranja.
Odgovornost tuženog presuđuje se prema odgovornosti njegovog osiguranika, odnosno vozača vozila koje je kod njega bilo osigurano, pa je na sporni odnos trebalo primjeniti i čl. 178. ZOO-a.
Bračni drug vozača jednog od motornih vozila koja su učestvovala u sudaru, ima kao oštećeni pravo na naknadu štete samo po osnovu obaveznog osiguranja drugog vozila u dijelu u kojem je vozač drugog vozila kriv za saobraćajnu nesreću. Međutim, u konkretnom slučaju tužiteljica snosi posljedice eventualne krivnje svog bračnog druga pa ima pravo ostvariti naknadu štete po osnovu obaveznog osiguranja samo od drugog vozila srazmjerno krivnji vozača drugog vozila, tj. u srazmjeru u kojem bi to pravo pripadalo i bračnom drugu (vozaču).
Stoga nasuprot stava nižestepenih sudova, tužiteljica kao supruga osiguranika ne može imati položaj trećeg lica u smislu ostvarivanja potraživanja iz osnova obaveznog osiguranja za štete učinjene trećim licima.
U tom smislu nije pravilno primjenjeno materijalno pravo u pobijanoj odluci drugostepenog suda kada su žalbeni prigovori tuženog u smislu prigovora pogrešne primjene materijalnog prava odbijeni, jer je drugostepeni sud izraženim stavom zapravo pogrešno primjenio materijalno pravo u svojoj odluci."

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 32 0 P 168996 19 Rev od 18.2.2020. godine)

<------->

OSIGURANjE TREĆEG LICA
Zakon o obligacionim odnosima
čl. 946 i 957

• Ako tužitelji, kao osiguranici, nakon zaključenja ugovora o osiguranju i izdavanja polica osiguranja nisu nikada tuženom kao osiguravatelju dali bilo kakvu pismenu saglasnost za određivanje korisnika ili izjavu u pogledu navedenih ugovora, oni nisu aktivno legitimisani za ostvarenje prava na naknadu štete u iznosu koji odgovara iznosu osigurane svote za slučaj doživljenja.

Obrazloženje:
"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđivanje ništavosti Odluke prvotužene od 12. 11.2007. godine i Sporazuma zaključenog između prvotuženog i drugotuženog od 28. 1.2008. godine, te isplatu naknade štete u iznosu koji odgovara iznosu osigurane svote za slučaj doživljenja na osnovu Ugovora o kolektivnom osiguranju života od 24. 12. 1 997. godine zaključenog između prvotuženog kao ugovaratelja i drugotuženog kao osiguravatelja.

Iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, koja je kao pravilna prihvatio i drugostepeni sud, proizlazi da su tužitelji zaposlenici ili su bili zaposlenici kod prvotuženog JP E... H. d.d. M... u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kolektivnom osiguranju ili za vrijeme njegovog trajanja; da su prvotuženi, kao ugovaratelj osiguranja, i drugotuženi C... osiguranje d.d. Lj..., kao osiguratelj, dana 24. 12. 1997. godine zaključili ugovor o kolektivnom osiguranju života za sve uposlenike prvotuženog, među kojima su i tužitelji; da je u ugovoru kao korisnik osiguranja za slučaj smrti osiguranika naznačena njegova obitelj, ali uz posebnu suglasnost ugovaratelja - prvotuženog, a kao korisnik osiguranja za slučaj doživljenja (istek osiguranja) je naznačen svaki uposlenik osobno, ali uz posebnu suglasnost prvotuženog kao ugovaratelja; da je ovo osiguranje zaključeno na period od 10 godina od 1. 1. 1998. godine do 31. 12. 2007. godine; da su pojedinačnim policama za kolektivno osiguranje života tužitelja u ovom postupku od br.... do... od 24. 12. 1997. godine, tužitelji kao zaposlenici prvotuženog bili osigurani kolektivnim osiguranjem života na temelju Posebnih uslova za kolektivno osiguranje života za slučaj smrti i doživljenja i dopunskim osiguranjem od nezgode po Dopunskim uslovima za osiguranje od posljedica nesretnog slučaja uz osiguranje života; da je prvotuženi JP E... H. d.d. M... plaćao premije osiguranja po predmetnom ugovoru o osiguranju; da tužitelji nisu potpisali predmetne police osiguranja, niti su dali pismenu suglasnost u odvojenom pismenu uz naznaku osigurane svote; da je do prve promjene ugovora o kolektivnom osiguranju i polica osiguranja došlo 2003. godine kada je mijenjan korisnik osiguranja na način da je izostavljena do tada predviđena posebna saglasnost ugovaratelja osiguranja; da je Uprava prvotuženog dana 12. 11. 2007. godine donijela odluku broj:... kojom je jednostrano odredila da je to društvo korisnik osiguranja po navedenom ugovoru o osiguranju za slučaj doživljenja ili kod otkupa osiguranja; da su tuženi dana 28. 1.2008. godine zaključili međusobni sporazum kojim je, u članu 3. ugovoreno da će drugotuženi C...osiguranje d.d. Lj... obavezu isplate osigurane svote i dobiti izvršiti prvotuženom JP E... H. d.d. M...

Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su odbili tužbene zahtjeve svih tužitelja, cijeneći da tužitelji nisu stekli status korisnika osiguranja, jer nisu potpisali ponudu za zaključenje ugovora o osiguranju, niti policu osiguranja, nisu dali pismenu saglasnost za zaključivanje ugovora u njihovu korist, niti su prihvatili koristi iz osiguranja. Nižestepeni sudovi zaključuju da ugovor o kolektivnom osiguranju zbog nedostatka saglasnosti tužitelja u smislu odredbe člana 946. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima nije punovažan pravni posao, te da zbog toga pobijani Sporazum o ispunjenju obaveza od 28. 1. 2008. godine i Odluka prvotuženog od 12. 11. 2007. godine nisu mogli proizvesti posljedice koje bi utjecale na prava tužitelja. Takođe iz njihovih sredstava nije plaćana premija osiguranja, niti je iznos premije koju je uplaćivao prvotuženi kao ugovaratelj refundiran iz plaća tužitelja, pa im ne pripada pravo na isplatu traženih iznosa.
Odluke nižestepenih sudova su zakonite, ali po ocjeni ovog suda iz drugih razloga, a ne iz razloga navedenih u tim odlukama.
Osnovano revidenti prigovaraju da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je predmetni ugovor o kolektivnom osiguranju ništav. Prema odredbama člana 946. Zakona o obligacionim odnosima, osiguranje života može se odnositi na život ugovarača osiguranja, a može se odnositi i na život nekog trećeg (stav 1). Ako se osiguranje odnosi na slučaj smrti nekog trećeg, za punovažnost ugovora potrebna je njegova pismena saglasnost data u polisi ili u odvojenom pismenu, prilikom potpisivanja polise sa naznačenjem osigurane svote (stav 3). Po ocjeni ovog suda, međutim, odredba člana 946. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima, ne može se primijeniti u konkretnom slučaju, budući da se tužbeni zahtjev odnosi na naknadu štete zbog neisplaćivanja osigurane svote po osnovu osiguranju za slučaj doživljenja, a ne po osnovu osiguranja za slučaj smrti. Ovaj sud stoga cijeni da predmetni ugovor o kolektivnom osiguranju, u pogledu osiguranja za slučaj doživljenja, predstavlja valjan pravni posao.
Bez osnova je, međutim, revizijski prigovor da je odredba o određivanju djelatnika tuženog kao korisnika postala neopoziva samim ponudama za zaključenje ugovora o osiguranju.
Odredbama člana 957. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da ugovarač osiguranja života može u ugovoru, kao i nekim kasnijim pravnim poslom, odrediti lice kome će pripasti prava iz ugovora, a ako se osiguranje odnosi na život nekog drugog lica, za određivanje korisnika potrebna je i njegova pismena saglasnost.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužitelji, kao osiguranici, nisu nakon zaključenja ugovora o osiguranju i izdavanja polica osiguranja, nikada prvotuženom dali bilo kakvu pismenu saglasnost ili izjavu u pogledu navedenih ugovora, pa tako ni pismenu saglasnost za određivanje korisnika. Iz tog razloga, ovaj sud cijeni da su bez pravnog dejstva kako prvobitna odredba ugovora o osiguranju kojom se kao korisnici za slučaj doživljenja određuju djelatnici uz saglasnost ugovaratelja, tako i kasniji zahtjevi prvotuženog za izmjenu ove odredbe - iz 2003. godine kojima se za korisnike određuju djelatnici, te iz 2007. godine kojima se kao korisnik određuje ugovaratelj.
Posebnim uvjetima drugotuženog za kolektivno osiguranje života za slučaj smrti i doživljenja (u daljem tekstu: Posebni uvjeti), koji su sastavni dio predmetnog Ugovora o kolektivnom osiguranju života, u članu 13. stav 6, propisano je da za slučaj doživljenja ili kod otkupa osiguranja, ako nije drugačije ugovoreno, korisnik je ugovaratelj osiguranja. Budući da su ugovorne odredbe o određivanju korisnika bez dejstva, to se primjenom citirane odredbe Posebnih uvjeta, korisnikom osiguranja smatra prvotuženi kao ugovaratelj osiguranja.
U takvim okolnostima, ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno postupili odbivši zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti Odluke prvotuženog od 12. 11.2007. i Sporazuma o ispunjenju obaveza od 28. 1.2008. godine.

Za utvrđenje ništavosti Odluke prvotuženog od 12. 11. 2007. godine nema pravnog osnova, jer navedena odluka predstavlja jednostrani akt Uprave prvotuženog i sama po sebi ne proizvodi bilo kakvo dejstvo u pogledu prava tužitelja. Budući da se ne radi o ugovoru, nego o jednostranom pravnom aktu, nisu ispunjeni uslovi za utvrđenje ništavosti iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.
Neosnovan je i zahtjev za utvrđenje ništavosti Sporazuma od 28. 1.2008. godine. Kao što je navedeno, u skladu s citiranom odredbom Posebnih uvjeta, korisnik osiguranja za slučaj doživljenja jeste prvotuženi, pa zaključenje sporazuma između tuženih o ispunjenju obaveza iz predmetnog Ugovora o kolektivnom osiguranju života, kojim se drugotuženi kao osiguravatelj obavezuje isplatiti osiguranu svotu prvotuženom kao korisniku osiguranja, nije protivno prinudnim propisima.
S obzirom na sve navedeno, ovaj sud nalazi da na osnovu predmetnog ugovora o kolektivnom osiguranju, kao ni na osnovu eventualnog drugog pravnog posla između tužitelja i tuženih, nije nastala obaveza niti za prvotuženog da tužitelje označi kao korisnike osiguranja, niti za drugotuženog da im u tom svojstvu isplati osiguranu svotu. Tuženi, dakle, nisu postupili suprotno ugovornim odredbama, pa nema osnova za isplatu naknade štete zbog neispunjenja ugovorne obaveze u smislu odredbi čl. 262. stav 2. i 266. Zakona o obligacionim odnosima. Takođe nema osnova za isplatu naknade štete po osnovu deliktne odgovornosti tuženih u smislu odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, jer na strani tuženih nije došlo do bilo kakvog protivpravnog postupanja koje bi dovelo do štete na strani tužitelja.
Pravilno je stoga tužbeni zahtjev odbijen i u dijelu kojim je tražena isplata novčanih iznosa po osnovu naknade štete."

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 58 0 P 080059 19 Rev od 5.12.2019. godine)

<------->

OBIM NAKNADE MATERIJALNE ŠTETE NASTALE NA OBJEKTU
Zakon o obligacionim odnosima

član 189

Kada je objekat oštećen u tolikoj mjeri da se ne može koristiti i da se može samo porušiti, oštećeni ima pravo na visinu naknade štete prema vrijednosti tog objekta u vrijeme provođenja vještačenja, imajući u vidu njegovu starost i stanje u kojem se nalazio, kao i vrstu materijala od kojeg je bio izgrađen.

Obrazloženje:

"Pobijana presuda je pravilna i revizijama tužioca i drugotuženog se ne dovodi u pitanje.

Naknada materijalne štete predstavlja obavezu odgovornog lica da naknadi štetu prouzrokovanu imovini oštećenog, a naspram te obaveze stoji pravo oštećenog kao povjerioca da zahtijeva naknadu štete.

Odredbom člana 185. ZOO propisano je da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice je dužno da ostatak štete da u novcu. U slučaju kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, sud će odrediti da odgovorno lice isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete. ZOO u ovoj odredbi predviđa dva načina naknade materijalne štete: prvi, uspostavljanjem ranijeg stanja i drugi, naknadom u novcu. Zavisno od okolnosti konkretnog slučaja sud cijeni kojim od ova dva načina se šteta može nadoknaditi, da bi se oštećenikova materijalna situacija dovela u stanje u kome je bio prije naknade štete.

Odredbom člana 189. ZOO (stav 1. i 2.) propisano je da se visina obične štete određuje u novcu na osnovu vrijednosti oštećenog dobra prije i poslije prouzrokovanja štete, a prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, tako da razlika između ove dvije novčane vrijednosti predstavlja visinu obične štete izražene u novcu, te istovremeno i visinu naknade štete na koju ima pravo oštećeni. U situaciji kada je stvar oštećena u tolikoj mjeri da se ne može koristiti i da se ista može samo porušiti, kao što je ovdje slučaj, oštećeni ima pravo na visinu naknade štete prema vrijednosti objekta u vrijeme provođenja vještačenja, imajući u vidu njegovu starost i s tim u vezi stanje u kojem se nalazio, te vrstu materijala od kojeg je bio izgrađen. Ovo iz razloga, što i prema odredbi člana 190. ZOO, sud oštećenom dosuđuje naknadu štete u iznosu koji je potreban da se materijalna situacija oštećenog dovede u stanje u kome bi se nalazio da nije bilo štetne radnje ili propuštanja."

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 067582 19 Rev od 19.2.2020. godine)

<------->

P R E S U D U

Revizija tužioca se uvažava, preinačava se drugostepena presuda Okružnog suda u Banjoj luci broj Gž-2463/03 od 28.12.2005. godine, kojom je žalba tužioca odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojom je tužilac odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva (preko 4.295,00 KM, na ime naknade štete i preko 2.466,00 KM na ime troškova spora) i sudi:

Žalba tužioca se uvažava, preinačava se presuda Osnovnog suda u Gradišci P-552/01 od 20.5.2003. godine, tako što se obavezuju tuženi da tužiocu umjesto dosuđenog iznosa od 4.295,00 KM, solidarno naknade štetu u iznosu od 8.590,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13.9.2002. godine do isplate i umjesto dosuđenih troškova spora od 2.466,00 KM solidarno naknade troškove spora u iznosu od 6.612,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20.5.2003. godine do isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Gradišci P-552/01 od 20.5.2003. godine obavezani su tuženi O.D. iz G. (u daljem tekstu: prvotuženi) i B. M. iz G. (u daljem tekstu: drugotuženi) da tužiocu O. Š. solidarno naknade štetu u iznosu od 4.295,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3.9.2002. godine, kao i da mu solidarno naknade troškove spora u iznosu od 2.466,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20.5.2003. godine do isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja (stav 1.). Preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužioca je odbijen (stav 2.).

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2463/03 od 28.12.2005. godine, žalbe stranaka su odbijene i prvostepena presuda

potvrđena (stav 1.). Odbijen je zahtjev tužioca za naknadu žalbenog postupka u iznosu od 687,50 KM (stav 2.).

Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu u dijelu u kojem je njegova žalba odbijena preko dosuđenog iznosa naknade štete, zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se njegova žalba uvažiti, preinačiti prvostepena presuda i u cjelosti udovoljiti tužbenom zahtjevu.

Drugotuženi je u odgovoru na reviziju tužioca osporio navode revizije i predložio da se ista odbije.

Prvotuženi nije dao odgovor na reviziju niti se Republički tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku
– ''Službeni list SFRJ'', br. 4/77 do 35/91, i ''Sl. glasnik RS'' br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPPRS) ima primijeniti u ovom sporu.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužioca kojim traži da mu tuženi solidarno naknade štetu u iznosu od 8.590,00 KM, nastale 19.7.2000. godine kada je prvotuženi upravljajući unazad viljuškarom marke „Linde“ vlasništvo drugotuženog udario u vozilo tužioca marke „Ford-eskord“ registrovan u Republici Austriji, koje je bilo parkirano ispred salona namještaja u selu B. vlasništvo drugotuženog.

U ovoj fazi revizionog postupka, sporno je da li je tužilac parkiranjem svog vozila ispred salona namještaja čiji je vlasnik drugotuženi, doprinio nastanku štetnog događaja kada je prvotuženi upravljajući unazad viljuškarom marke „Linde“ udario u njegovo parkirano putničko vozilo.

Po odredbama čl. 177. st.2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (''Sl. list SFRJ'', br. 29/78 do 57/89 i ''Sl. glasnik RS'', br. 17/93 do 3/96, u daljem tekstu: ZOO), štetnik se oslabađa od odgovornosti za štetu kad je ona nastala skrivljenim ponašanjem samog oštećenog odnosno da se odgovornost za štetu dijeli kad su njoj doprinijeli i štetnik i oštećeni. To pravno pravilo važi kad se za štetu odgovara bilo po načelu objektivne odgovornosti bilo po krivici (čl. 154. u vezi sa čl. 158, 173. i 174. ZOO). Okolnosti što je tužilac svoje vozilo prethodne noći parkirao ispred salona namještaja a ne na parking prostor ispred motela koji pripadaju drugotuženom, čije je usluge noćenja tužilac koristio koga je prilikom dolaska u motel upozorio radnik motela da ne parkira svoj automobil ispred salona namještaja zbog eventualne krađe vozila već da ga parkira na parking prostor ispred motela, ni u kom slučaju se ne može ni djelimično pripisati u krivicu tužioca za nastanak štete koja je sutradan pričinjena od prvotuženog koji je upravljajući viljuškarom unazad udario u parkirano vozilo tužioca.

Prema tome prvotuženi je svojom krivicom prouzrokovao štetu na parkiranom vozilu tužioca, jer se prilikom upravljanja unazad motornim vozilom – viljuškarom nije uvjerio da takvu vožnju može bezbjedno izvršiti, pa stoga je njegova krivica što je udario u parkirano vozilo tužioca, a nikako i doprinos tužioca koji je svoje vozilo i pored upozorenja radnika motela da vozilo ne parkira ispred salona namještaja, parkirao svoje vozilo.

U ovom slučaju nema podijeljene odgovornosti štetnika i oštećenog, pa stoga su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su primjenom odredbi čl. 192. ZOO utvrdili odgovornost tužioca za naknadu štete u omjeru od 50%.

Nižestepeni sudovi su, prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca prerko iznosa od 4.295,00 KM. Revizija tužioca je iz tih razloga uvažena, a nižestepene presude preinačene, tako što je odlučeno kao u izreci ove presude (član 250. stav 1. ZPP RS).

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu (tuženi) dužna je da protivnoj strani (tužiocu) naknadi troškove spora (čl. 386. st.1. ZPP RS).

Troškovnikom od 20.5.2003. godine tužilac je tražio troškove spora u ukupnom iznosu od 4.932,00 KM (za sastav tužbe 200,00 KM; za zastupanje na glavnim raspravama održanim 22.5., 27.6. i 4.12.2002. godine, 29.1, 20.3. i 20.5.2003. godine, ukupno 1.200,00 KM; za sastav pripremnih podneska od 21.5,
19.6. i 30.11.2002. godine za svaki podnesak 200,00 KM; za odsustvovanje van advokatske kancelarije iznos od 480,00 KM: za paušal 620,00 KM, i porez na usluge iznos od 310,00 KM, troškovi vještačenja 300,00 KM, upotreba putničkog automobila na relaciji B. L. B. G. i nazad šest puta, ukupno 252,00 KM). Pored ovih troškova tužilac je tražio troškove žalbenog postupka i revizionog postupka u iznosu od 1.680,00 KM (za sastav žalbe 472,50 KM, odgovora na žalbu tuženih 275,00 KM, sastava revizije 600,00 KM i takse na žalbu 1.000,00). Sud je usvojio ovaj zahtjev tužioca nalazeći da tužiocu pripadaju troškovi spora koji se odnose na navedene troškove po članu 6. i
14. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, koji se tada primjenjivao (''Sl. glasnik RS'', br. 45/00).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 634 od 23.05.2008.g. )

<------->

PREKID ZASTARIJEVANjA ZAHTJEVA ZA NAKNADU ŠTETE KADA JE ŠTETA PROUZROKOVANA KRIVIČNIM DJELOM

Zakon o obligacionim odnosima

član 377 stav 2
• Kako podizanjem optužnice protiv optuženog dolazi do prekida zastarjelosti krivičnog gonjenja, ova radnja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

Obrazloženje:
"Tužitelj zahtjevom u tužbi traži naknadu štete po osnovu neplaćenih javnih prihoda u budžet i Fondove Republike Srpske, sa kamatom i troškovima postupka.
Tuženi osporavanje tužbenog zahtjeva zasniva na prigovorima nedostatka pasivne legitimacije i zastarjelosti predmetnog potraživanja.
Raspravljajući o tužbenom zahtjevu tužitelja prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio, da je presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj... od 17.9.2015. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Bijeljini broj... od 28.1.2016. godine, optuženi Z.S. (ovdje: tuženi), oglašen krivim, što je u svojstvu odgovornog lica, kao suvlasnik i direktor firme D.o.o. F.i.s., D.D., B., u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za svoje preduzeće, u periodu od 2006. godine do 2009. godine, poslovao suprotno pozitivnim propisima od obračuna i plaćanja javnih prihoda, pa da je kao odgovorno lice pri izvršavanju poreskih i drugih zakonskih obaveza uskratio sredstva koja predstavljaju javni prihod, čime je počinio krivično djelo zloupotrebe ovlašćenja u privredi iz člana 363. stav 1. tačka 4. Krivičnog zakona Republike Srpske, za koje je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 4.000,00 KM. Finansijski vještak S.Đ. je, neuplaćene obaveze navedenog preduzeća po osnovu javnih prihoda obračunala: za 2006. godinu, u iznosu od 4.826,00 KM; za 2007. godinu, u iznosu od 9.966,00 KM; za 2008. godinu, u iznosu od 32.331,00 KM i za 2009. godinu, u iznosu od 535,00 KM, čime neuplaćene obaveze u Budžet Republike Srpske iznose 29.380,00 KM, neuplaćene obaveze u korist Fondova (penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja, za dječiju zaštitu i Zavoda za zapošljavanje), iznose ukupno 1.689,00 KM, što po svim, prednje navedenim osnovima iznosi 31.069,00 KM (koji je ovdje predmet spora), a u korist Budžeta Bosne i Hercegovine, iznose 16.589,00 KM (koji nije predmetom ovoga spora). Tužitelj je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 12.10.2017. godine.
Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je zaključio, da u situaciji kada je u parničnom postupku sud, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca, vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda, kojom se optuženi oglašava krivim (član 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku "Službeni glasnik Republike Srpske", broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP) i da je za istu presudu vezan i kada je riječ o odgovornosti tuženog za štetu koju je radnjama - koje imaju obilježja krivičnog djela pričinio tužitelju, da slijedom toga nije osnovan prigovor o nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženog, u ovome sporu. Iz ovih razloga i nalazeći da u smislu odredbe člana 95. stav 1. tačka 5. Krivičnog zakonika Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 64/17, dalje: KZ RS), u vezi sa članom 96. stav 5. do 8. istog zakona i članom 376. stav 1. i 2, te članom 377. stav 1. i stav 2. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96 i 39/03 i 74/04, dalje: ZOO), nije osnovan prigovor tuženog o zastarjelosti predmetnog potraživanja, prvostepeni sud je (kod nesporne činjenice o visini neuplaćenih javnih prihoda), usvojio je tužbeni zahtjev kao u izreci presude.
Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, pa je žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
Prema ocjeni ovoga suda, odluka nižestepenih sudova o prigovoru zastarjelosti predmetnog potraživanja je pravilna, iz slijedećih razloga.
Zastarjelost zahtjeva za naknadu štete prouzrokovane krivičnim djelom počinje teći od dana kad je krivično djelo učinjeno, a ne od dana saznanja za štetu i učinioca, kako je početak zastarnog roka propisan odredbom člana 376. stav 1. ZOO, niti se kod ovog vida potraživanja rokovi zastarjelosti propisani članom 376. ZOO i članom 377. istog zakona, mogu primjenjivati kumulativno.
U konkretnom slučaju šteta je tužitelju pričinjena u periodu od 2006. godine do 2009. godine, pa računajući početak toka zastarjelosti potraživanja od 1.1.2006. godine (iz nalaza vještaka se ne vidi kada dospijevaju obaveze uplate predmetnih javnih prihoda), kod činjenice da je za zastarjelost krivičnog gonjenja za krivično djelo zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz člana 263. stav 1. tačka 4. KZ RS, koje je optuženom (ovdje tuženom) stavljeno na teret, propisan rok od 5 godina (član 95. stav 1. tačka 5. KZ RS), a s tim u vezi apsolutni zastarni rok za krivično gonjenje je 10 godina (član 96. stav 8. istog zakona), zastarni rok bi, saglasno navedenim odredbama, u vezi sa članom 377. stav 1. ZOO isticao 1.1.2016. godine.
Međutim, kako je podizanjem optužnice protiv optuženog, koja je prema sadržaju prvostepene krivične presude podignuta 22.4.2014. godine, došlo do prekida zastarjelosti krivičnog gonjenja (član 96. stav 5. KZ RS), što saglasno odredbi člana 377. stav 2. ZOO, povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete (jer je ovdje krivični postupak pravosnažno okončan presudom kojom je utvrđena krivična odgovornost učinioca krivičnog djela, iz kog osnova potiče potraživanje u ovoj parnici), time predmetno potraživanje tužitelja (po tužbi koja je sudu podnesena 12.10.2017. godine), nije zastarjelo.
Što se tiče odluke u pogledu prigovora tuženog o nedostatku njegove pasivne legitimacije u ovome sporu, osnovano se u reviziji ukazuje, da su nižestepene presude u tom dijelu "potpuno arbitrarne", što znači, da ne sadrže dovoljne i valjane razloge zasnovane na zakonu. Nedostatak obrazloženje sudske odluke, koja ne sadrži dovoljne i valjane razloge za donesenu odluku, predstavlja arbitrarnost u materijalnopravnom i procesnopravnom smislu, koji nedostatak procesnopravnog karaktera se u konkretnom slučaju pravno kvalifikuje povredom odredbe člana 191. stav 4. ZPP.

Naime, kada se ima u vidu da je pravosnažnošću sudske odluke obuhvaćena izreka odluke (a razlozi dati u obrazloženju imaju karakter pravno relevantnih činjenica); da je u parničnom postupku sud, u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgvornosti vezan za pravosnažnu krivičnu presudu kojom se optuženi oglašava krivim (član 12. ZPP); da je optuženi (ovdje tuženi) oglašen krivim, u svojstvu odgovornog lica, kao suvlasnik i direktor navedenog pravnog lica - da je u namjeri pribavljanja protivpravne koristi za svoje preduzeće, poslovao suprotno pozitivnim propisima kod obračuna i plaćanja javnih prihoda, kod ovakvog stanja činjenica, na temelju kojih su i nižestepeni sudovi zasnovali svoje odluke, pobijana presuda ne sadrži valjane razloge za odluku o prigovoru tuženog o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani, zbog čega se njena pravilnost i zakonitost u tom dijelu ne može ispitati. Odgovorno lice u pravnom licu odgovara za zakonitost poslovanja pravnog lica, a ovdje se radi o povredi propisa, pri izvršavanju poreskih i drugih zakonskih obaveza, čime je tuženi, kao odgovorno lice navedenog preduzeća (a ne kao fizičko lice), uskratio sredstva koja predstavljaju javni prihod, kako je u izreci krivične presude i navedeno. Ne radi se dakle, o odgovornosti tog lica za obaveze preduzeća svojom imovinom (do visine upisane u sudskom registru), nego o odgovornosti za nezakonito poslovanje preduzeća.
Navedeni nedostatak, kako je već rečeno, kvalifikuje se povredom odredbe člana 209. ZPP, u vezi sa članom 191. stav 4. istog zakona, na koju povredu se, ukazujući na arbitrarnost pobijane presude, ukazuje u reviziji, zbog čega se zakonitost i pravilnost pobijane presude u tom dijelu, ne može ispitati.
Iz navedenih razloga, a na osnovu odredbe člana 249. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
U nastavku postupka drugostepeni sud će otkloniti nedostatke na koje je ukazano u ovom rješenju, pa će po žalbi tuženog donijeti pravilnu i zakonitu odluku."

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, 80 0 P 090262 20 Rev od 7.4.2021. godine)

<------->

Odgovornost od opasne stvari ili opasne djelatnosti

P R E S U D U

Revizija i dopuna revizije tužioca se uvažavaju, presuda Okružnog suda u Banjaluci br. 011-0-Gž-07-000 638 od 16.4.2007. godine, ispravljena rješenjem Okružnog suda u Banjaluci br. 011-0-Gž-07-000 638 od 11.7.2007. godine preinačuje se tako što se žalba tuženog odbija i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. 075-0-P-06-000 220 od 26.01.2007. godine.

Tuženi se obavezuje da naknadi tužiocu parnične troškove nastale u postupku povodom izjavljene revizije u iznosu od 900,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. 075-0-P- 06-000 220 od 26.01.2007. godine obavezano je tuženo „K.K. A.d.o.o. B.L. da isplati tužiocu M.K. iznos od 2.991,95 KM s kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 12. novembra 2001. godine pa do isplate, i da mu naknadni parnične troškove u iznsou od 1.640,00 KM, sve s kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate, počev od 12. novembra 2001. godine pa do isplate sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci 011-0-Gž-07-000 638 od 16.4.2007. godine, ispravljene rješenjem istog suda, istog broja od 11.7- 2007. godine, žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužilac odbijen sa zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 2.991,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. novembra 2001. godine, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.640,00 KM, sa pripadajućom kamatom od 12. novembra 2001. godine. Tužilac je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 585,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. aprila 2007. godine do isplate, troškove na ime sastava žalbe od
„31.04.2003. godine“ u iznosu od 300,00 KM i troškove žalbenog postupka u iznosu od 350,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac je blagovremeno izjavio reviziju i dopunu revizije protiv drugostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači i potvrdi presuda prvostepenog suda, te da mu se dosude parnični troškovi na ime sastava revizije i takse na reviziju.

Tuženi je u odgovoru na reviziju predložio da se revizija tužioca odbije kao neosnovana. Tražio je troškove sa zastav odgovora u iznosu od 350,00 KM u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

Tužbom se traži naknada materijalne štete nastale na tužiočevom putničkom automobilu „opel“, reg. br. JC.... u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 20. maja 1993. godine oko 13,30 časova na regionalnom putu M.G.- C. R., u mjestu K..

Tom prilikom, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda vozač Z.P. upravljao je vozilom na motorni pogon marke „mercedes“ registarskog broja JC ... pod uticajem alkohola sa koncentracijom od 0,72 promila i prilikom ulaska u desnu krivinu prešao na lijevu stranu kolovoza, pa je na taj način ugrozio tužioca koji se je svojim vozilom kretao u pravcu M.G.. U toj situaciji, tužilac, da bi izbjegao direktan kontakt, morao je preduzeti radnje kočenja, usljed čega je sa svojim vozilom otišao van kolovoza u kanal, a odatle se ponovo vratio na kolovoz i tom prilikom udario u lijevu kosinu zasjeka i u ivičnjak. Na tužiočevom vozilu natala je šteta u iznosu od 2.291,90 KM prema procjeni Đ.P., stalnog sudskog vještaka za motorna vozila, od 12. novembra 2001. godine, u predmetu prvostepenog suda br. K-29/06 (kasnija oznaka: K- 254/02). Iz nalaza i mišljenja vještaka za saobraćajne nezgode i procjenu šteta na motornim vozilima V.S., dipl.inž. saobraćaja od 13. maja 1995. godine datog u predmetu prvostepenog suda br. Ki-2/94 (sada je to predmet br. K-254/02) prvostepeni sud je izveo zaključak da je za saobraćajnu nezgodu isključivo odgovoran vozač Z.P., čije je vozilo u to vrijeme bilo osugurano kod tuženog. Osnovno javno tužilaštvo Mrkonjić Grad podiglo je 11. decembra 1996. godine optužnicu protiv Z.P. Radnje Z.P., prilikom opisane saobraćajne nezgode, pravno su kvalifikovane kao krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja „iz čl. 400 st. 1. KZ RS“ presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. K-29/96 od 21.2.2002. godine, za koje je on oglašen krivim, pa mu je izrečena uslovna osuda (kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od jedne godine ne izvrši novo krivično djelo). Tužilac je tom presudom upućen „na osnovu čl. 108. st. 2. ZKP-a“ sa svojim imovinskopravnim zahtjevom na parnicu. Pomenuta presuda ukinuta je rješenjem Okružnog suda u Banjaluci br. Kž-226/02 od 22.10.2002. godine i odlučeno da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovnono odlučivanje. Novom presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. K-254/02 od 28.1.2003. godine Z.P. je za opisano krivično djelo izrečena ista sankcija, a tužilac je i ovom odlukom upućen na parnicu sa svojim imovinskopravnim zahtjevom. Konačno, presudom Okružnog sud u Banjaluci br. Kž-161/03 od 30.4.2004. godine prvostepena presuda od 28.1.2003. godine je preinačena tako što se „protiv optuženog P.Z. ... odbija optužba da je dana 20.5.1993. godine oko 13,30 časova na regionalnom putu M. G. – C.R. ... kao učesnik u saobraćaju na putu kršenjem propisa o bezbijednosti javnog saobraćaja ... ugrozio javni saobraćaj u sljed čega je za drugog nastupila imovinska šteta preko 2.000,00 KM čime bi počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 400 stav. 1. Krivičnog zakonika RS“. U obrazloženju presude navedeno je da se u smislu člana 111. stav 1. tačka 5. KZ RS krivično gonjenje za navedeno krivično djelo ne može preduzeti kad protekne pet godina od njegovog izvršenja, a u svakom slučaju, kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja. Dalje je konstatovano da je protekom perioda od 10 godina od dana izvršenja krivičnog djela, tj. 20. maja 2003. godine „u ovom krivičnom predmetu nastupila ... zastarjelost krivičnog gonjenja, radi čega je na osnovu čl. 349. st. 6 ZKP optužbu valjalo odbiti“. Tuženi je tokom postupka istakao prigovor zastarjelosti tužiočevog potraživanja. Tužilac je podnio tužbu na dan 23. aprila 2002. godine.

Prvostepeni sud je zaključio da nije nastupila zastarjelost potraživanja tužioca s obzirom na odredbe člana 377. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/73 3/96 i 39/03 u daljem tekstu: ZOO). Za krivično djelo za koje je bio optužen Z.P. zaprijećena je kazna zatvora do pet godina pa prema odredbi člana 11. stav 1. tačka 5. KZ RS krivično gonjenje zastarjeva za period od pet godina, (relativna zastara krivičnog gonjenja), odnosno za 10 godina (apsolutna zastara) prema članu 112. KZ RS. Prekid zastarjevanja nastaje ako je oštećeni postavio imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku, a sud ga u tom postupku uputi da takav zahtjev ostvaruje u parnici. Ako oštećeni pokrene parnicu u roku od 3 mjeseca od pravosnažnosti presude krivičnog suda, smatraće se da je zastarjevanje prekinuto stavljanjem odštetnog zahtjeva. Pokretanje i vođenje krivičnog postupka prekida zastarjevanje krivičnog gonjenja i povlači za sobom prekid zastarjevanja zahtjeva za naknadu štete, koji ponovo otpočinje teći od pravosnažnosti krivične presude. Duži zastarni rok za naknadu štete, prouzrokovane krivičnim djelom, primjenjuje se kako prema počiniocu krivičnog djela (ovdje – Z.P.), tako i „prema pravnom licu koje odgovara za štetu pored počinitelja krivičnog djela „ (dakle, i prema tuženom). Prvostepeni sud je dalje konstatovao kako je nesporno da je tužitelj protiv tuženog podnio tužbu dana 23.4.2002. godine, dakle prije okončanja krivičnog postupka i da je imovinsko-pravni zahtjev postavio još u toku krivičnog djela, tačnije još u istrazi“, pa je prigovor zastarjelosti odbio kao neosnovan, a primjenom odredaba članova 154. stav 1. i 186. ZOO udovoljio tužbenom zahtjevu.

Drugostepeni sud je ukazao na to da je već u vrijeme podizanja optužnice bio istekao trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 376. stav 1.ZOO. Prema shvatanju tog suda rok zastarjelosti potraživanja iz člana 377. istog zakona može se primjenjivati samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. Odbijanjem optužbe protiv Z.P. makar i zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja, u krivičnom postupku nije utvrđena njegova krivična odgovornost, pa u ovom sporu nema mjesta primjeni odredbe člana 377. ZOO. Tužiočevo potraživanje je, po mišljenju drugostepenog suda, zastarjelo istekom trogodišnjeg roka iz člana 376. stav 1. ZOO, pa je i onda kad bi se ovaj period računao od 19. juna 1996. godine, tj. od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj. Iz ovih razloga odlukom drugostepenog suda preinačena je prvostepena presuda tako što je tužilac u cjelini obijen s tužbenim zahtjevom.

Vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude iznosi 2.991,95 KM u smislu člana 316 stav 2. u vezi sa članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 67/07 u daljem tekstu: ZPP). Imajući u vidu predmet spora, a naročito različita pravna shvatanja iznesena u presudama prvostepenog i drugostepenog suda, ovaj sud je ocijenio da bi odlučivanje o tužiočevoj reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je reviziju dozvolio (član 237. stav 3. u vezi sa stavom 2. ZPP).

Pravno shvatanje izraženo u drugostepenoj presudi nije pravilno. Revizija i dopuna revizije su osnovane.
Prekid zastarjelosti potraživanja naknade štete, nastale izvršenjem krivičnog djela, počinje da teče podnošenjem prijedloga oštećenog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku, ako je taj postupak okončan donošenjem presude kojom je okriljeni oglašen krivim za to krivično djelo. Ako je međutim krivični postupak okončan presudom kojom se optužba odbija, a oštećeni upućuje na parnicu radi ostvrenja svog imovinskopravnog zahtjeva, smatra se da je nastupio uslovan prekid zastarjelosti. Uslov je naime, da oštećeni u roku od tri mjeseca od pravnosnažnosti presude krivičnog suda podnese tužbu parničnom sudu za naknadu štete. Ovako shvatanje ima osnov u odredbi člana 390. ZOO kojom je propisano: ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kog drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarjevanje prekinuto prvom tužbom (stav 1.); isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu i za isticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku (stav 2.). Pod pozivanjem u zaštitu podrazumijeva se i isticanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku.

Nesporno je da je tužilac u krivičnom postupku protiv optuženog Z. P. podnio imovinskopravni zahtjev. Podnošenjem tog zahtjeva nastupio je prekid zastarjelosti potraživanja naknade štete (stav 2. u vezi sa stavom 1. člana 377. ZOO). Presuda kojom je protiv optuženog Z.P. optužba odbijena, donesena je
30. aprila 2004. godine, dok je tužba podnesena ranije, još 23. aprila 2002.

godine. Tužiočevo potraživanje naknade štete nije prema tome zastarjelo, s obzirom na odredbe članova 377. i 390. ZOO kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud.

Tužilac je doduše postavio imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku samo prema optuženom Z.P. a ne i u odnosu na tuženog. Navedena okolnost nije međutim od uticaja na presuđenje u ovom sporu. Duži rok zastarjelosti iz člana 377. stacv 1. ZOO odnosi se ne samo na učinioca krivičnog djela, nego i na drugo lice (pravno ili fizičko) koje to djelo nije učinilo, a koje odgovara po posebnim propisima za štetu. U tom smislu treba i shvatiti pojam „odgovornog lica“ iz člana 377. stav 1. ZOO. Ovdje je to, pored optuženog Z.P. i tuženi, kao osiguravač njegovog motornog vozila.

Zbog pogrešnog pravnog shvatanja da je tužiočevo potraživanje zastarjelo, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužioca s tužbenim zahtjevom. Otklanjajući taj nedostatak, ovaj sud je s obzirom na naprijed rečeno, uvažio reviziju tužioca i odlučio kao u izreci u odnosu na glavni zahtjev, na osnovu člana 250. stav 1. ZPP.

Kao stranci koja je uspjela u sporu povodom izjavljene revizije, sud je dosudio tužiocu parnične troškove, i to: 300,00 KM za sastav revizije od advokata na osnovu člana 2, tarifnog broja 2 stava 1. i 2., tarifnog broja 12 i člana 14. stava 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ br. 68/05); 600,00 KM za taksu na reviziju po odredbi tačke 9. u vezi sa tačkom 1. alineja 2. tarifnog broja 1. Taksene tarife uz Zakon o sudskim taksama („Slubženi glasnik RS“ br. 18/99, 23/99, 65/03 i 94/04) koji je bio na snazi u vrijeme nastajanja taksene obaveze, odnosno ukupno 900,00 KM (član 397. stav 2. u vezi sa članom 386 stav 1. ZPP).

Zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan na osnovu istih odredaba (član 397. stav 2. u vezi sa članom 386 stav 1. ZPP), s obzirom da tuženi nije uspio u sporu.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 613 od 14.10.2008.g. )

<------->

Odgovornost opšte pretpostavke

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u G. broj P-950/99 od 06.12.2000 godine odbijeni su tužioci s tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete u iznosu od 9.000,00 KM za troškove sahrane i održavanja groblja i nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica i to prvotužilja M. S. u iznosu od 20.000,00 KM, a drugotužilac M. G. u iznosu od 30.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. L. broj Gž-901/01 od 10.04.2003 godine žalba tužilaca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Tužioci su protiv drugostepene presude izjavili reviziju «iz svih razloga propisanih odredbom člana 385. ZPP» s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Republički javni tužilac se nije izjasnio o reviziji u smislu člana 390. stav 3. ranijeg Zakona o parničnom postupku (“Službeni list SFRJ”, br. 4/77 do 35/91 i “Službeni glasnik RS”, br.17/93 do 32/94, u daem tekstu: raniji ZPP).
Revizija nije osnovana.
Tužbom se traži naknada nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliskog lica.
Prvostepeni sud je utvrdio da je M. Z., sin prvotužilje i brat drugotužioca poginuo kao vozač borbenog vozila 02.05.1995 godine na kanalu S. u Z. S., kao pripadnik S. V. K.. Pošto je prethodnik tužilaca poginuo na teritoriji R. H., taj sud je zaključio da nisu ostvareni uslovi iz odredaba članova 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85 i 57/89 i “Službeni glasnik RS”, br.17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO) da se tužiocima dosudi zahtjevana naknada štete, zbog njegove smrti, pa je tužbeni zahtjev odbio ukazujući da se «u ovoj pravnoj stvari radi o promašenoj pasivnoj legitimaciji jer poginuli u momentu štetnog događaja nije bio pripadnik VRS niti je po naređenju VRS bio upućen na borbeni zadatak u kome je poginuo». Prema stanovištu tog suda «sklapanje vojnih saveza o zajedničkoj odbrani ne može biti dovoljan momenat da bi druga strana potpisnik saveza preuzela odgovornost za štete proistekle iz aktivnosti druge strane».
Stanovište prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud, ukazavši pored ostalog i na to da «pogibija bliskog srodnika tužitelja nije u adekvatnoj uzročnoj vezi sa opasnom djelatnošću tužene niti potiče od opasne stvari čiji je imalac tužena».
Shvatanja nižestepenih sudova su i po ocjeni ovog suda pravilna.
Tokom postupka bilo je nesporno da pravni prethodnik tužilaca nije bio pripadnik V.R.K., nego V. R. S. K. i da je poginuo na kanalu S. u Z. S., R. H., u borbenim dejstvima koja je izvodila V. R. S. K., bez sadejstva sa V. R. S. Nije prema tome postojala uzročna veza između štete koju su pretrpjeli tužioci i opasne djelatnosti kojom se bavi tužena, pa se, samim tim, nisu ostvarili ni uslovi iz članova 173. i 174. ZOO da im se dosudi naknada štete. Kako proizilazi iz naprijed izloženog, tužena nije pasivno legitimisana u ovom sporu.
Nisu osnovani revizioni navodi da se drugostepeni sud «nije uopšte osvrtao na navode žalbe niti ih je obrazložio sa aspekta svoje odluke o odbijanju žalbe». Na sve bitne razloge žalbe, taj sud je dao zadovoljavajuće odgovore. Deklaracija i vojni sporazum, na koje se poziva revizija, akti su političke prirode (kako to priznaju i revidenti) i njima nije uspostavljena odgovornost V. R. S., odnosno R. S. za ovakve štete. Prema stanju u spisima, u oružanoj akciji od 02.05.1995 godine u kojoj je smrtno stradao prethodnik tužilaca, nije postojala jedinstvena komanda za jedinice V. R. S. i V. R. S. K.
Okolnost da je «prvotužiteljica ostvarila prava po osnovu Zakona o pravima boraca... te da i danas prima invalidninu na području Opštine G., kako se tvrdi u revziji, bez uticaja je, s obzirom na naprijed rečeno, na presuđenje u ovom sporu.
Pobijana presuda nema prema tome nedostataka na koje se ukazuje u reviziji i na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je, u smislu odredaba člana 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS”, br. 58/03 i 85/03) u vezi sa članom 393. ranijeg ZPP, revizija tužilaca odbijena kao neosnovana.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev- 444/03.od 28.03.2005.g. )

<------->

Odgovornost po osnovu krivice

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u B. broj P-467/2000 od 12.09.2002. godine tužena je obavezana da tužitelju nadoknadi štetu u iznosu od 20.816,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.06.2002. godine do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.990,00 KM. Tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko 20.816,06 KM do 29.656,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. broj Gž-110/2003 od 20.02.2006. godine žalba tužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je tužena obavezana da tužitelju nadoknadi štetu u iznosu od 19.238,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.06.2002. godine pa do isplate i troškove postupka u iznosu od 1.990,00 KM.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužena pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se uvažavanjem revizije peinači pobijana odluka tako da se tužbeni zahtjev tužitelja u cjelini odbije.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 29.656,00 KM zbog izgubljenog prihoda koji je posljedica nemogućnosti obrade zemljišta dodijeljenog tužitelju u postupku komasacije.

Iz činjeničnog utvrđenja u postupku proizlazi: da je opštinska Komisija za komasaciju Opštine B. u januaru 1984. godine dodijelila tužitelju, kao učesniku komasacije, zemljište u tabli broj 41 k.o. D. C. u površini od 32134 m2; da je u aprilu 1986. godine Komisija izvršila prekolčavanje dijela zemljišta iz table br. 41 u tablu broj 128 k.o. D. C. gdje je tužitelju dodijelila zemljište u površini 15434 m2; da je u januaru 1984. godine u istom postupku tužitelju dodijeljeno zemljište u tabli broj 132 k.o. D. C. u površini 35658 m2; da tužitelj u periodu od 1984. do 1988. godine nije mogao koristiti u poljoprivredne svrhe dio dodijeljenog zemljišta iz komasacione mase iz razloga što to zemljište tužena nije privela kulturi opranice jer nije uklonila drveće i panjeve, te nije nivelisala zemljište radi obrade kao oranica, iz table broj 41 u površini od 15000 m2, iz table broj 128 u površini od 10600 m2 i iz table broj 132 u površini od 1920 m2; da je krivicom tužene tužitelj pretrpio štetu zbog izgubljenog čistog prihoda koji bi ostvario da je na naznačenim površinama sijao kukuruz, pšenicu i papriku, u visini od 20.816,06 KM , od čega na zemljištu koje se nalazi u tablama broj 41 i 128 k.o. Donje Crnjelovo u visini od 19.238,40 KM.

Kod ovakvog stanja stvari, nalazeći da je tužena odgovorna što njen organ u postupku komasacije nije, prije predaje zemljišta tužitelju kao učesniku komasacije, zemljište priveo svrsi radi poljoprivredne proizvodnje uklanjanjem panjeva, bagrema i mehanizacije Komisije tužene, prvostepeni sud
je obavezao tuženu da tužitelju nadoknadi štetu nastalu gubitkom čistog prihoda sa table broj 41 u površini od 15000 m2, sa table 128 u površini od 10600 m2 i table 132 u površini od 1920 m2, u visini od 20.816,06 KM. Svoju odluku temeljio je na obavezi tužene iz odredbe člana 74 stav 1. Zakona o komasaciji (''Sl. list SR BiH'', broj 24/85), te odgovornost tužene na odredbi člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (''Službeni list SFRJ'', broj 29/78, 39/85 i 57/89, te ''Službeni glasnik RS'', broj 17/93, 3/96 i 39/03 - u daljem tekstu: ZOO) i predmetnu štetu dosudio saglasno odredbi člana 189. istog Zakona.

Drugostepeni sud je djelimično uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim mu je dosuđena naknada štete za izgubljeni prihod u visini od 1.577,60 KM zbog nekorištenja zemljišta u tabli broj 132. k.o. D. C. u površini od 1920 m2. Za dosuđenu naknadu štete zbog gubitka prihoda u visini od 19.238,40 KM sa zemljišta iz tabli broj 41 i 128 k.o. D. C., u površinama koje je utvrdio prvostepeni sud, žalbu tužene je kao neosnovanu odbio, prihvatajući da je tužena odgovorna za nastalu štetu.

U revizijskom postupku sporno je da li je tužena odgovorna za naknadu predmetne štete tužitelju s obzirom na činjenicu da tužitelj nije uspio u upravnom postupku, u kojem je osporavao zakonitost dodjele zemljišta u postupku komasacije, te osporavao kvalitet dodijeljenog zemljišta. Tužena svoju odgovornost za predmetnu štetu osporava i uz tvrdnju da su obradu spornog zemljišta tužitelju onemogućavale druge fizičke osobe, te da dio spornog zemljišgta nije mogao obrađivati zbog taloženja vode.

Pobijana odluka je pravilna i zakonita.

Prema odredbama članova 74. i 82. Zakona o komasaciji Komisija za komasaciju dužna je uvesti u posjed učesnika komasacije i o predaji u posjed zemljišta sastaviti zapisnik.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovoj parnici proizlazi da je u postupku komasacije, koju je provodio organ tužene Komisija za komasaciju opštine B. tokom 1984. godine tužitelj, kao učesnik komasacije, unio u komasacionu masu svoje poljoprivredno zemljište određene površine i kvaliteta i da je na ime toga iz komasacione mase dobio odgovarajuće zemljište u tablama broj 41 i 132, a nakon prekolčavanja 1986. godine i u tabli broj 128 sve k.o. D. C. u tačno određenim površinama. Zbog rastinja bagrema, neiskrčenih panjeva veličine 70-80 cm i ostavljene mehanizacije Komisije za komasaciju tužene, tužitelj nije mogao obrađivati dio zemljišta u tabli broj 41 u površini od 15000 m2 tokom 1984 i 1985. godine, te dio zemljišta u tabli broj 128 u površini od 10600 m2 tokom 1986. i 1987. godine. Tužitelj je, kao poljoprivredni proizvođač koji se bavi proizvodnjom pšenice, kukuruza i paprike, na navedenom zemljištu u tom periodu prema nalazu vještaka poljoprivredne struke pretrpio štetu u visni od 19.238,40 KM, koliko bi iznosio čist prihod sa toga zemljišta u tom periodu.

Navedena činjenična utvrđenja ne mogu biti predmet pobijanja u revizijskom postupku saglasno odredbi člana 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, broj 4/77 do 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske, broj 17/93 do 32/94-u daljem tekstu: ZPP) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, te se primjenjuje u smislu odredbe člana
456. stav 1. sada važećeg Zakona o parničnom postupku, („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, do 74/05).

Kod takvog stanja stvari, suprotno tvrdnji revidenta, tužena je odgovorna za naknadu pretrpljene štete tužitelju saglasno odredbi člana 210 Ustava SR BiH (sada prema odredbi člana 17. stav 1. Ustava RS) kojom je propisano da svako ima pravo na naknadu štete koju mu, u vezi sa obavljanjem službe ili druge djelatnosti državnog oragana, odnosno organizacije koja vrši poslove od javnog interesa, pričini svojim nezakonitim ili nepravilnim radom lice ili organ koji vrši tu službu ili djelatnost. Štetu je prema toj ustavnoj odredbi dužna da nadoknadi društveno-politička zajednica, odnosno organizacija u kojoj se vrši djelatnost ili služba.

Po ovoj odredbi, da bi oštećeni mogao osnovano tražiti naknadu štete potrebne su dvije pretpostavke i to: da se radilo o obavljanju službe ili druge djelatnosti državnog organa odnosno organizacije koja vrši javna ovlaštenja i, da je šteta posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada lica ili organa koji obavlja tu službu ili djelatnost.

Iz ovih odredbi proizlazi da društveno-politička zajednica (ovdje opština) odgovora po kriteriju pretpostavljene krivice, s tim da je na odgovornom licu dužnost da dokaže da je šteta nastala bez krivice njenih radnika ili organa (stav 1. člana 154. ZOO) ili da postoje uslovi za oslobađanje od odgovornosti (član 177. ZOO).

U konkretnom slučaju, propustom organa tužene Komisije za komasaciju, tužitelju su u postupku komasacije predate u posjed naprijed navedene sporne površine u tablama broj 41 i 128 k.o. D. C., iako iste nisu bile pogodne za poljoprivrednu proizvodnju jer su bile obrasle raslinjem bagrema i neiskrčenih panjeva, a djelimično zauzete mehanizacijom Komisije za komasaciju. Nesporno je da je tužitelj kao poljoprivredni proizvođač u komasacionu masu prije dodjele navedenog zemljišta predao svoje poljoprivredno zemljište odgovarajuće površine i kvaliteta. U ovom postušpku je utvrđeno da je zbog nemogućnosti da obradi površinu od 15000 m2 u tabli broj 41 tokom 1984. i 1985. godine, te površinu od 10600 m2 u tabli br.
128. tokom 1986. i 1987. godine, iz naprijed navedenih razloga, pretrpio štetu u visini od 19.238,40 KM koliko bi iznosio čist prihod sa tog zemljišta.

Prema odredbi člana 155. ZOO šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist). Odredbom člana 154. stav 1. istog Zakona propisano je da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Prema odredbama članova 189. i 190. navedenog Zakona štetnik ima pravo na potpunu naknadu obične štete i izmakle koristi, u visini koja se određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

Zbog svega navedenog neosnovano tužena osporava svoju odgovornost za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio u periodu od 1984. do 1988. godine zbog gubitka čistog prihoda sa spornog zemljišta iz tabli broj 41 i 128 k.o. D. C.. Odgovornost za predmetnu štetu ne dovodi se u sumnju tvrdnjom revidenta da tužitelj nije uspio u upravnom postupku u kojem je osporavao zakonitost odluke o dodjeli predmetnog zemljišta iz komasacione mase. Ovo iz razloga što se u upravnom sporu odlučivalo o zakonitosti odluke upravnog organa o dodjeli zemljišta tužitelju iz komasacone mase srazmjerno kvalitetu i vrijednosti njegovog zemljišta koje je on unio u komasacionu masu. Za zakonitost odluke o dodjeli zemljišta iz komasacione mase nije bila bitna činjenica da li je tužitelj uveden u posjed dodjeljenog zemljišta i da li je Komisija tužene učinila propuste prilikom uvođenja tužitelja u posjed toga zemljišta.

Stoga činjenica, da je pravosnažnom sudskom odlukom utvrđeno da je zakonita odluka upravnog organa o dodjeli spornog zemljišta iz komasacione mase tužitelju, nije od uticaja na ocjenjivanje odgovornosti tužene za propuste njenog organa u postupku te dodjele, koji su za posljedicu imali štetu koju je pretprio tužitelj, a što je nesumnjivo utvrđeno u ovom parničnom postupku.

Činjenica da je tužitelj u upravnom postupku, u kojem mu je iz komasacione mase dodijeljeno sporno zemljište, prigovarao kvalitetu dodijeljenog zemljišta, takođe nije od uticaja na presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Ovo iz razloga što je visinu štete vještak poljoprivredne struke procijenio na zemljištu koje je faktički dodijeljeno tužitelju i prema tome odredio visinu izgubljenih čistih prihoda sa toga zemljišta.

Tokom postupka utvrđeno je da je tužitelj pretrpio štetu na tablama broj 41 i 128 k.o. D. C. u visini od 19.238,40 KM, zbog propusta organa tužene Komisije za komasaciju Opštine B., pa ne stoji tvrdnja revidenta da su tu štetu prouzrokovale druge fizičke osobe koje mu nisu dozvoljavale ulazak na to zemljište.

Utvređeno je da tužitelj nije mogao obrađivati površinu od 1920 m2 samo u tabli broj 132 k.o. D. C. iz razloga što se na toj površini zadržavala voda, pa je drugostepeni sud iz tog razloga pobijanom odlukom odbio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini od 1.577,60 KM koja je nastala za tužitelja zbog neobrađivanja navedenog zemljišta. Stoga ne stoji tvrdnja revidenta da tužena nije odgovorna za dosuđenu štetu tužitelju zbog činjenice da tužitelj nije mogao obrađivati zemljišgte radi taloženja vode, jer je utvrrđeno da se ovaj razlog odnosio samo na dio zemljišta u tabli broj 132, za koji je tužitelj pravosnažno odbijen sa tužbenim zahtjevom.

Zbog svega navedenog reviziju tužene je valjalo kao neosnovanu odbiti i odlučiti kao u izreci temeljem odredbe člana 393. ZPP-a.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 577 od 13.07.2007.g. )

<------->

Odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom

P R E S U D U

Revizija tužioca se uvažava, preinačava se drugostepena presuda Okružnog suda u Banjoj luci broj Gž-2463/03 od 28.12.2005. godine, kojom je žalba tužioca odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojom je tužilac odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva (preko 4.295,00 KM, na ime naknade štete i preko 2.466,00 KM na ime troškova spora) i sudi:

Žalba tužioca se uvažava, preinačava se presuda Osnovnog suda u Gradišci P-552/01 od 20.5.2003. godine, tako što se obavezuju tuženi da tužiocu umjesto dosuđenog iznosa od 4.295,00 KM, solidarno naknade štetu u iznosu od 8.590,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13.9.2002. godine do isplate i umjesto dosuđenih troškova spora od 2.466,00 KM solidarno naknade troškove spora u iznosu od 6.612,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20.5.2003. godine do isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Gradišci P-552/01 od 20.5.2003. godine obavezani su tuženi O.D. iz G. (u daljem tekstu: prvotuženi) i B. M. iz G. (u daljem tekstu: drugotuženi) da tužiocu O. Š. solidarno naknade štetu u iznosu od 4.295,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3.9.2002. godine, kao i da mu solidarno naknade troškove spora u iznosu od 2.466,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20.5.2003. godine do isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja (stav 1.). Preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužioca je odbijen (stav 2.).

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2463/03 od 28.12.2005. godine, žalbe stranaka su odbijene i prvostepena presuda

potvrđena (stav 1.). Odbijen je zahtjev tužioca za naknadu žalbenog postupka u iznosu od 687,50 KM (stav 2.).

Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu u dijelu u kojem je njegova žalba odbijena preko dosuđenog iznosa naknade štete, zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se njegova žalba uvažiti, preinačiti prvostepena presuda i u cjelosti udovoljiti tužbenom zahtjevu.

Drugotuženi je u odgovoru na reviziju tužioca osporio navode revizije i predložio da se ista odbije.

Prvotuženi nije dao odgovor na reviziju niti se Republički tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku
– ''Službeni list SFRJ'', br. 4/77 do 35/91, i ''Sl. glasnik RS'' br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPPRS) ima primijeniti u ovom sporu.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužioca kojim traži da mu tuženi solidarno naknade štetu u iznosu od 8.590,00 KM, nastale 19.7.2000. godine kada je prvotuženi upravljajući unazad viljuškarom marke „Linde“ vlasništvo drugotuženog udario u vozilo tužioca marke „Ford-eskord“ registrovan u Republici Austriji, koje je bilo parkirano ispred salona namještaja u selu B. vlasništvo drugotuženog.

U ovoj fazi revizionog postupka, sporno je da li je tužilac parkiranjem svog vozila ispred salona namještaja čiji je vlasnik drugotuženi, doprinio nastanku štetnog događaja kada je prvotuženi upravljajući unazad viljuškarom marke „Linde“ udario u njegovo parkirano putničko vozilo.

Po odredbama čl. 177. st.2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (''Sl. list SFRJ'', br. 29/78 do 57/89 i ''Sl. glasnik RS'', br. 17/93 do 3/96, u daljem tekstu: ZOO), štetnik se oslabađa od odgovornosti za štetu kad je ona nastala skrivljenim ponašanjem samog oštećenog odnosno da se odgovornost za štetu dijeli kad su njoj doprinijeli i štetnik i oštećeni. To pravno pravilo važi kad se za štetu odgovara bilo po načelu objektivne odgovornosti bilo po krivici (čl. 154. u vezi sa čl. 158, 173. i 174. ZOO). Okolnosti što je tužilac svoje vozilo prethodne noći parkirao ispred salona namještaja a ne na parking prostor ispred motela koji pripadaju drugotuženom, čije je usluge noćenja tužilac koristio koga je prilikom dolaska u motel upozorio radnik motela da ne parkira svoj automobil ispred salona namještaja zbog eventualne krađe vozila već da ga parkira na parking prostor ispred motela, ni u kom slučaju se ne može ni djelimično pripisati u krivicu tužioca za nastanak štete koja je sutradan pričinjena od prvotuženog koji je upravljajući viljuškarom unazad udario u parkirano vozilo tužioca.

Prema tome prvotuženi je svojom krivicom prouzrokovao štetu na parkiranom vozilu tužioca, jer se prilikom upravljanja unazad motornim vozilom – viljuškarom nije uvjerio da takvu vožnju može bezbjedno izvršiti, pa stoga je njegova krivica što je udario u parkirano vozilo tužioca, a nikako i doprinos tužioca koji je svoje vozilo i pored upozorenja radnika motela da vozilo ne parkira ispred salona namještaja, parkirao svoje vozilo.

U ovom slučaju nema podijeljene odgovornosti štetnika i oštećenog, pa stoga su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su primjenom odredbi čl. 192. ZOO utvrdili odgovornost tužioca za naknadu štete u omjeru od 50%.

Nižestepeni sudovi su, prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca prerko iznosa od 4.295,00 KM. Revizija tužioca je iz tih razloga uvažena, a nižestepene presude preinačene, tako što je odlučeno kao u izreci ove presude (član 250. stav 1. ZPP RS).

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu (tuženi) dužna je da protivnoj strani (tužiocu) naknadi troškove spora (čl. 386. st.1. ZPP RS).

Troškovnikom od 20.5.2003. godine tužilac je tražio troškove spora u ukupnom iznosu od 4.932,00 KM (za sastav tužbe 200,00 KM; za zastupanje na glavnim raspravama održanim 22.5., 27.6. i 4.12.2002. godine, 29.1, 20.3. i 20.5.2003. godine, ukupno 1.200,00 KM; za sastav pripremnih podneska od 21.5,
19.6. i 30.11.2002. godine za svaki podnesak 200,00 KM; za odsustvovanje van advokatske kancelarije iznos od 480,00 KM: za paušal 620,00 KM, i porez na usluge iznos od 310,00 KM, troškovi vještačenja 300,00 KM, upotreba putničkog automobila na relaciji B. L. B. G. i nazad šest puta, ukupno 252,00 KM). Pored ovih troškova tužilac je tražio troškove žalbenog postupka i revizionog postupka u iznosu od 1.680,00 KM (za sastav žalbe 472,50 KM, odgovora na žalbu tuženih 275,00 KM, sastava revizije 600,00 KM i takse na žalbu 1.000,00). Sud je usvojio ovaj zahtjev tužioca nalazeći da tužiocu pripadaju troškovi spora koji se odnose na navedene troškove po članu 6. i
14. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, koji se tada primjenjivao (''Sl. glasnik RS'', br. 45/00).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 634 od 23.05.2008.g.)

<------->

Odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom

P R E S U D U

Revizija i dopuna revizije tužioca se uvažavaju, presuda Okružnog suda u Banjaluci br. 011-0-Gž-07-000 638 od 16.4.2007. godine, ispravljena rješenjem Okružnog suda u Banjaluci br. 011-0-Gž-07-000 638 od 11.7.2007. godine preinačuje se tako što se žalba tuženog odbija i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. 075-0-P-06-000 220 od 26.01.2007. godine.

Tuženi se obavezuje da naknadi tužiocu parnične troškove nastale u postupku povodom izjavljene revizije u iznosu od 900,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. 075-0-P- 06-000 220 od 26.01.2007. godine obavezano je tuženo „K.K. A.d.o.o. B.L. da isplati tužiocu M.K. iznos od 2.991,95 KM s kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 12. novembra 2001. godine pa do isplate, i da mu naknadni parnične troškove u iznsou od 1.640,00 KM, sve s kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate, počev od 12. novembra 2001. godine pa do isplate sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci 011-0-Gž-07-000 638 od 16.4.2007. godine, ispravljene rješenjem istog suda, istog broja od 11.7- 2007. godine, žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužilac odbijen sa zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 2.991,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. novembra 2001. godine, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.640,00 KM, sa pripadajućom kamatom od 12. novembra 2001. godine. Tužilac je obavezan da tuženom naknadi

troškove postupka u iznosu od 585,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od
16. aprila 2007. godine do isplate, troškove na ime sastava žalbe od
„31.04.2003. godine“ u iznosu od 300,00 KM i troškove žalbenog postupka u iznosu od 350,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac je blagovremeno izjavio reviziju i dopunu revizije protiv drugostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači i potvrdi presuda prvostepenog suda, te da mu se dosude parnični troškovi na ime sastava revizije i takse na reviziju.

Tuženi je u odgovoru na reviziju predložio da se revizija tužioca odbije kao neosnovana. Tražio je troškove sa zastav odgovora u iznosu od 350,00 KM u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

Tužbom se traži naknada materijalne štete nastale na tužiočevom putničkom automobilu „opel“, reg. br. JC.... u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 20. maja 1993. godine oko 13,30 časova na regionalnom putu M.G.- C. R., u mjestu K..

Tom prilikom, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda vozač Z.P. upravljao je vozilom na motorni pogon marke „mercedes“ registarskog broja JC ... pod uticajem alkohola sa koncentracijom od 0,72 promila i prilikom ulaska u desnu krivinu prešao na lijevu stranu kolovoza, pa je na taj način ugrozio tužioca koji se je svojim vozilom kretao u pravcu M.G.. U toj situaciji, tužilac, da bi izbjegao direktan kontakt, morao je preduzeti radnje kočenja, usljed čega je sa svojim vozilom otišao van kolovoza u kanal, a odatle se ponovo vratio na kolovoz i tom prilikom udario u lijevu kosinu zasjeka i u ivičnjak. Na tužiočevom vozilu natala je šteta u iznosu od 2.291,90 KM prema procjeni Đ.P., stalnog sudskog vještaka za motorna vozila, od 12. novembra 2001. godine, u predmetu prvostepenog suda br. K-29/06 (kasnija oznaka: K- 254/02). Iz nalaza i mišljenja vještaka za saobraćajne nezgode i procjenu šteta na motornim vozilima V.S., dipl.inž. saobraćaja od 13. maja 1995. godine datog u predmetu prvostepenog suda br. Ki-2/94 (sada je to predmet br. K-254/02) prvostepeni sud je izveo zaključak da je za saobraćajnu nezgodu isključivo odgovoran vozač Z.P., čije je vozilo u to vrijeme bilo osugurano kod tuženog. Osnovno javno tužilaštvo Mrkonjić Grad podiglo je 11. decembra 1996. godine optužnicu protiv Z.P. Radnje Z.P., prilikom opisane saobraćajne nezgode, pravno su kvalifikovane kao krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja „iz čl. 400 st. 1. KZ RS“ presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. K-29/96 od 21.2.2002. godine, za koje je on oglašen krivim, pa mu je izrečena uslovna osuda (kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od jedne godine ne izvrši novo krivično djelo). Tužilac je tom presudom upućen „na osnovu čl. 108. st. 2. ZKP-a“ sa svojim imovinskopravnim zahtjevom na parnicu. Pomenuta presuda ukinuta je rješenjem Okružnog suda u Banjaluci br. Kž-226/02 od 22.10.2002. godine i odlučeno da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovnono odlučivanje. Novom presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. K-254/02 od 28.1.2003. godine Z.P. je za opisano krivično djelo izrečena ista sankcija, a tužilac je i

ovom odlukom upućen na parnicu sa svojim imovinskopravnim zahtjevom. Konačno, presudom Okružnog sud u Banjaluci br. Kž-161/03 od 30.4.2004. godine prvostepena presuda od 28.1.2003. godine je preinačena tako što se
„protiv optuženog P.Z. ... odbija optužba da je dana 20.5.1993. godine oko 13,30 časova na regionalnom putu M. G. – C.R. ... kao učesnik u saobraćaju na putu kršenjem propisa o bezbijednosti javnog saobraćaja ... ugrozio javni saobraćaj u sljed čega je za drugog nastupila imovinska šteta preko 2.000,00 KM čime bi počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 400 stav. 1. Krivičnog zakonika RS“. U obrazloženju presude navedeno je da se u smislu člana 111. stav 1. tačka 5. KZ RS krivično gonjenje za navedeno krivično djelo ne može preduzeti kad protekne pet godina od njegovog izvršenja, a u svakom slučaju, kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja. Dalje je konstatovano da je protekom perioda od 10 godina od dana izvršenja krivičnog djela, tj. 20. maja 2003. godine „u ovom krivičnom predmetu nastupila ... zastarjelost krivičnog gonjenja, radi čega je na osnovu čl. 349. st. 6 ZKP optužbu valjalo odbiti“. Tuženi je tokom postupka istakao prigovor zastarjelosti tužiočevog potraživanja. Tužilac je podnio tužbu na dan 23. aprila 2002. godine.

Prvostepeni sud je zaključio da nije nastupila zastarjelost potraživanja tužioca s obzirom na odredbe člana 377. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/73 3/96 i 39/03 u daljem tekstu: ZOO). Za krivično djelo za koje je bio optužen Z.P. zaprijećena je kazna zatvora do pet godina pa prema odredbi člana 11. stav 1. tačka 5. KZ RS krivično gonjenje zastarjeva za period od pet godina, (relativna zastara krivičnog gonjenja), odnosno za 10 godina (apsolutna zastara) prema članu 112. KZ RS. Prekid zastarjevanja nastaje ako je oštećeni postavio imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku, a sud ga u tom postupku uputi da takav zahtjev ostvaruje u parnici. Ako oštećeni pokrene parnicu u roku od 3 mjeseca od pravosnažnosti presude krivičnog suda, smatraće se da je zastarjevanje prekinuto stavljanjem odštetnog zahtjeva. Pokretanje i vođenje krivičnog postupka prekida zastarjevanje krivičnog gonjenja i povlači za sobom prekid zastarjevanja zahtjeva za naknadu štete, koji ponovo otpočinje teći od pravosnažnosti krivične presude. Duži zastarni rok za naknadu štete, prouzrokovane krivičnim djelom, primjenjuje se kako prema počiniocu krivičnog djela (ovdje – Z.P.), tako i „prema pravnom licu koje odgovara za štetu pored počinitelja krivičnog djela „ (dakle, i prema tuženom). Prvostepeni sud je dalje konstatovao kako je nesporno da je tužitelj protiv tuženog podnio tužbu dana 23.4.2002. godine, dakle prije okončanja krivičnog postupka i da je imovinsko-pravni zahtjev postavio još u toku krivičnog djela, tačnije još u istrazi“, pa je prigovor zastarjelosti odbio kao neosnovan, a primjenom odredaba članova 154. stav 1. i 186. ZOO udovoljio tužbenom zahtjevu.

Drugostepeni sud je ukazao na to da je već u vrijeme podizanja optužnice bio istekao trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 376. stav 1.ZOO. Prema shvatanju tog suda rok zastarjelosti potraživanja iz člana 377. istog zakona može se primjenjivati samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku ako je krivični

postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. Odbijanjem optužbe protiv Z.P. makar i zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja, u krivičnom postupku nije utvrđena njegova krivična odgovornost, pa u ovom sporu nema mjesta primjeni odredbe člana 377. ZOO. Tužiočevo potraživanje je, po mišljenju drugostepenog suda, zastarjelo istekom trogodišnjeg roka iz člana 376. stav 1. ZOO, pa je i onda kad bi se ovaj period računao od 19. juna 1996. godine, tj. od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj. Iz ovih razloga odlukom drugostepenog suda preinačena je prvostepena presuda tako što je tužilac u cjelini obijen s tužbenim zahtjevom.

Vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude iznosi 2.991,95 KM u smislu člana 316 stav 2. u vezi sa članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 67/07 u daljem tekstu: ZPP). Imajući u vidu predmet spora, a naročito različita pravna shvatanja iznesena u presudama prvostepenog i drugostepenog suda, ovaj sud je ocijenio da bi odlučivanje o tužiočevoj reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je reviziju dozvolio (član 237. stav 3. u vezi sa stavom 2. ZPP).

Pravno shvatanje izraženo u drugostepenoj presudi nije pravilno. Revizija i dopuna revizije su osnovane.
Prekid zastarjelosti potraživanja naknade štete, nastale izvršenjem krivičnog djela, počinje da teče podnošenjem prijedloga oštećenog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku, ako je taj postupak okončan donošenjem presude kojom je okriljeni oglašen krivim za to krivično djelo. Ako je međutim krivični postupak okončan presudom kojom se optužba odbija, a oštećeni upućuje na parnicu radi ostvrenja svog imovinskopravnog zahtjeva, smatra se da je nastupio uslovan prekid zastarjelosti. Uslov je naime, da oštećeni u roku od tri mjeseca od pravnosnažnosti presude krivičnog suda podnese tužbu parničnom sudu za naknadu štete. Ovako shvatanje ima osnov u odredbi člana 390. ZOO kojom je propisano: ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kog drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarjevanje prekinuto prvom tužbom (stav 1.); isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu i za isticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku (stav 2.). Pod pozivanjem u zaštitu podrazumijeva se i isticanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku.

Nesporno je da je tužilac u krivičnom postupku protiv optuženog Z. P. podnio imovinskopravni zahtjev. Podnošenjem tog zahtjeva nastupio je prekid zastarjelosti potraživanja naknade štete (stav 2. u vezi sa stavom 1. člana 377. ZOO). Presuda kojom je protiv optuženog Z.P. optužba odbijena, donesena je
30. aprila 2004. godine, dok je tužba podnesena ranije, još 23. aprila 2002.

godine. Tužiočevo potraživanje naknade štete nije prema tome zastarjelo, s obzirom na odredbe članova 377. i 390. ZOO kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud.

Tužilac je doduše postavio imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku samo prema optuženom Z.P. a ne i u odnosu na tuženog. Navedena okolnost nije međutim od uticaja na presuđenje u ovom sporu. Duži rok zastarjelosti iz člana 377. stacv 1. ZOO odnosi se ne samo na učinioca krivičnog djela, nego i na drugo lice (pravno ili fizičko) koje to djelo nije učinilo, a koje odgovara po posebnim propisima za štetu. U tom smislu treba i shvatiti pojam „odgovornog lica“ iz člana 377. stav 1. ZOO. Ovdje je to, pored optuženog Z.P. i tuženi, kao osiguravač njegovog motornog vozila.

Zbog pogrešnog pravnog shvatanja da je tužiočevo potraživanje zastarjelo, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužioca s tužbenim zahtjevom. Otklanjajući taj nedostatak, ovaj sud je s obzirom na naprijed rečeno, uvažio reviziju tužioca i odlučio kao u izreci u odnosu na glavni zahtjev, na osnovu člana 250. stav 1. ZPP.

Kao stranci koja je uspjela u sporu povodom izjavljene revizije, sud je dosudio tužiocu parnične troškove, i to: 300,00 KM za sastav revizije od advokata na osnovu člana 2, tarifnog broja 2 stava 1. i 2., tarifnog broja 12 i člana 14. stava 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ br. 68/05); 600,00 KM za taksu na reviziju po odredbi tačke 9. u vezi sa tačkom 1. alineja 2. tarifnog broja 1. Taksene tarife uz Zakon o sudskim taksama („Slubženi glasnik RS“ br. 18/99, 23/99, 65/03 i 94/04) koji je bio na snazi u vrijeme nastajanja taksene obaveze, odnosno ukupno 900,00 KM (član 397. stav 2. u vezi sa članom 386 stav 1. ZPP).

Zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan na osnovu istih odredaba (član 397. stav 2. u vezi sa članom 386 stav 1. ZPP), s obzirom da tuženi nije uspio u sporu.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 613 od 14.10.2008.g. )

<------->

Naknada štete

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Sokocu Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000230 08 P od 14.10.2008. godine tužena je obavezana da tužiteljima isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu od 25.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2008. godine do isplate, za duševne bolove koje je njihov prednik, pok. Boris Govedarica (suprug tužiteljice Mirjane Govedarica a otac mldb. tužitelja Isidore i Nikole Govedarica) pretrpio zbog povrede časti, ugleda i slobode usljed neosnovane optužbe za krivično djelo - teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 23. KZ RS i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.722,00 KM, a odbijeni su sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000230 09 Gž od 25.02.2009. godine povodom žalbi tužitelja i tužene a po službenoj dužnosti prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 35.000,00 KM sa pripadajućom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.

Tužitelji revizijom pobijaju drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlažu da se pobijana presuda preinači tako da se njihova žalba usvoji prvostepena presuda preinači u odbijajućem dijelu i tužbeni zahtjev u cjelini usvoji ili da se presuda preinači tako da se žalbe tužitelja i tužene odbiju i prvostepena presuda potvrdi ili da se ta presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tužena isplati naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova koje je njihov prednik (suprug i otac) pretrpio zbog povrede časti, ugleda i slobode.

Polazeći od utvrđenja da je prednik tužitelja neosnovano lišen slobode i da je u pritvoru (koji je odrđen rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu od 02.09.2004. godine a ukinut rješenjem Okružnog suda u Bijeljini broj K-34/05 od 20.10.2005 godine) proveo, u periodu od 02.09.2004. godine do 20.10.2005. godine - 413 dana i da je pravosnažnom presudom Okružnog suda u Bijeljini broj K-34/05 od 20.10.2005. godine, oslobođen optužbe da je dana 02.07.2004. godine umišljajno lišio života dva lica, čime bi počinio krivično djelo - teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom
23. KZ RS prvostepeni sud je zaključio, da je za predmetnu štetu odgovorna tužena, za rad njenih organa (član 172. Zakona o obligacionim odnosima
„Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO) i da se njena odgovornost zasniva na principima objektivne odgovornosti. Zato je primjenom navedene odredbe, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i elemente za utvrđivanje naknade ovog vida štete propisane članom 200. istog zakona tužiteljima dosudio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 25.000,00 KM sa pripadajućom kamatom.

Drugostepeni sud je prihvatajući činjenična utvrđenja prvostepenog suda zaključio da nije moguće prenošenje prava na naknadu nematerijalne štete sa poginulog prednika tužitelja na njegove nasljednike (tužitelje) jer naknada predmetne štete nije određena pismenim sporazumom ni pravosnažnom odlukom. Iz ovih razloga, pozivom na član 204. stav 1. ZOO prvostepenu presudu je preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Odluka drugostepenog suda je pravilna.

Članom 204. stav 1. ZOO je propisano da potraživanje naknade nematerijalne štete prelazi na nasljednike samo ako je priznato pravosnažnom odlukom ili pismenim sporazumom.

Prednik tužitelja pok. Boris Govedarica je poginuo 24.08.2007. godine. Parnični postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut je tužbom njegovih nasljednika (supruge i djece) dana 12.03.2008. godine a predmet spora je naknada štete za duševne bolove zbog povrede časti ugleda i slobode, koju je prednik tužitelja pretrpio zbog neosnovanog lišenja slobode, u trajanju od 413 dana.

Naknada nematerijalne štete koju tužitelji traže u ovoj parnici, koju propisuje odredba člana 200. ZOO predstavlja satistfakciju za duševne bolove

koje je pretrpio pravni prednik tužitelja i njena svrha je da ublaži negativni utucaj povrede ugleda, časti i slobode na duševno stanje oštećenog, prouzrokovano neosnovanim lišenjem slobode. Proizlazi, da je to strogo lično pravo koje ne prelazi na nasljednike i gasi se smrću oštećenog i samo izuzetno, ako je ova naknada štete bila priznata oštećenom pravosnažnom odlukom ili pismenim sporazumom prije njegove smrti, može se prenositi na njegove nasljednike.

U konkretnom slučaju predniku tužitelja nije (pravosnažnom odlukom ni pismenim sporazumom) priznata naknada štete zbog povrede časti, ugleda i slobode (član 204. stav 1. ZOO), pa je pravilan zaključak drugostepenog suda da nakon njegove smrti nema mjesta dosuđivanju ove naknade koju je on za života pretrpio.

Odredbom člana 425. stav 1a) Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 50/03 do 92/09, dalje: ZKP) propisano je da pravo na naknadu štete (između ostalog) ima i lice prema kome je zbog neosnovanog lišenja slobode, otpužba odbijena. Budući da ovom a ni drugim odredbama tog zakona nisu posebno regulisani vrsta štete i način utvrđivanja njene visine, saglasno odredbi člana 23. ZOO, na ta pitanja se primijenjuju odredbe ovog zakona.

Prema odredbi člana 200 ZOO, kako je već rečeno, pravo prednika tužitelja na nanadu nematerijalne štete i iz njega proizlazeće potraživanje, ima lični karakter, zbog čega je neprenosivo i nenasljedivo.

Predmet nasljeđivanja su stvari i prava koja pripadaju ostaviocu (član
2. ranije važećeg Zakona o nasljeđivanju „Službeni list SR BiH“ broj 7/80). Po odredbi člana 2. stav 1. i 2. sada važećeg Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/09), zaostavštinu ostavioca čine sva, nasljeđivanju podobna prava koja su ostaviocu pripadala do trenutka smrti. Kako predmetno potraživanje ima lični karakter a nije priznato pravosnažnom odlukom ni pismenim sporazumom ono je neprenosivo i nenasljedivo, pa tvrdnje revizije tužitelja da im ovo pravo pripada po Zakonu o nasljeđivanju, nisu osnovane. Pri tom se u revizije pogrešno izjednačava stupanje nasljednika u parnicu nakon smrti ostavioca, kao procesno pravnoj pretpostavci za vođenje parnice, sa mogućnošću nasljeđivanja i prenošenja predmetnog potraživanja, kao materijalno pravnoj pretpostavci za uspjeh nasljednika u ovoj vrsti spora, kada za to nisu ispunjene pretpostavke iz navedenog člana 204. ZOO.

Navodi kojim tužitelji tvrde da im pripada pravo na naknadu predmetne štete prema odredbama ZKP (član 426. stav 2., 428. i 430. ZKP), nisu osnovani. Član 426. ovog zakona propisuje zastarjelost potraživanja naknade štete, što nije od značaja za pravilnost pobijane presude jer tužitelji nisu odbijeni sa tužbenim zahtjevom zbog zastarjelosti predmetnog potraživanja. Odredba člana 428. navedenog zakona govori o materijalnoj šteti, koja nije predmet spora u ovoj parnici, a član 430. stav 2. istog zakona, propisuje pravo bračnog druga, djece.., da poslije smrti osuđenog lica podnose zahtjev za objavljivanje, u sredstvima javnog informisanja, saopštenja o odluci iz koje

proizlazi neosnovanost lišenja slobode, što takođe nije predmet spora u konkretnom slučaju.

Tvrdnja revizije da se zbog podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravde, koji je prednik tužitelja podnio 20.01.2007. godine, o kome nije odlučeno, radi o “faktički postojećem dospjelom novčanom iznosu, gdje je sporna samo visina”, nije osnovana. Potraživanje prednika tužitelja nije dospjelo jer Ministarstvo pravde nije usvojilo njegov zahtjev. Zahtjev za naknadu štete je tehnički akt oštećenog i ako Ministarstvo pravde ne usvoji zahtjev ili ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećeni može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete (član 427. stav 1. ZKP). Dakle, taj jednostrani akt pravnog prednika tužitelja nema karakter pravosnažne presude ili pismenog sporazuma koje ima u vidu odredba člana 204. stav 1. ZOO.

Tužitelji revizijom pobijaju drugostepenu presudu i zbog povreda odredaba parničnog postupka ali ne navode konkretne povrede niti iz sadržaja revizije proizlazi na koje povrede odredaba parničnog postupka se ukazuje.

Ostali navodi revizije tužitelja nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Prema izloženom pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje u reviziji a ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (član 241. Zakona o parničnom postupku „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03 do 49/09). Zato je revizija tužitelja odbijena kao neosnovana (član 248. istog Zakona).

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 89 1 P 000230 09 Rev od 30.03.2011.g. )

<------->

NAKNADA ŠTETE

-čl. 177. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima

DO ŠTETNOG DOGAĐAJA JE DOŠLO ISKLJUČIVOM RADNJOM TUŽITELJICE KOJA NIJE SAČEKALA DA VOZ STANE I DA TEK NAKON ŠTO SA SIGURNOŠĆU UTVRDI DA JE VOZ STAO IZAĐE IZ VOZA PA SU TIME ISPUNJENI ZAKONSKI USLOVI DA SE TUŽENI KAO VLASNIK OPASNE STVARI OSLOBODI OD OBJEKTIVNE ODGOVORNOSTI ZA NASTALU ŠTETU.

Iz obrazloženja:

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete iz štetnog događaja koji se desio dana 01.02.1996. godine.

Odlučujući o navedenom zahtjevu prvostepeni sud utvrđuje da je navedenog dana tužiteljica povrijeđena prilikom izlaska voza na stajalištu kod I., da je do povređivanja došlo isključivom radnjom tužiteljice koja je iz voza iskakala prije njegovog zaustavljanja, da tužiteljica nije mogla poduzeti radnju silaženja dok se prethodno ne uvjeri da je voz stao, pa da je nastalo povređivanje isključivo njena krivica, da su time ispunjeni uslovi iz odredbe čl. 177. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS“, broj: 17/93 i 3/96) da se tuženi kao imalac opasne stvari oslobodi objektivne odgovornosti, pa sudi tako što u cjelosti odbija tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu po svim vidovima nematerijalne štete.

Ovaj sud u cjelosti prihvata činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, jer su utemeljeni na dokazima provedenim tokom prvostepenog postupka.

Naime, tokom prvostepenog postupka u svojstvu svjedoka je saslušana J. G., komšinica tužiteljice i neposredno prisutna prilikom povređivanja tužiteljice, komšija G. S. koji je kritičnog dana putovao istim vozom i Đ. B., radnik tuženog koji je kritičnog dana na predmetnom stajalištu obavljao poslove čuvara prelaza, a cijenjeni su i iskazi J. G. i Đ. B. koje su kod CJB B. L. dali neposredno nakon predmetnog štetnog događaja (Službene zabilješke od 01.02.1996. godine). Ovi provedeni dokazi su dali osnova prvostepenom sudu za zaključak da je neposredni očevidac nezgode J. G. se različito izjašnjavala kod davanja izjave CJB i prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka kod suda, dok se iskazi Đ. B. u bitnom ne razlikuju.

Tako svjedok J. G. u svom iskazu kod CJB navodi da je voz „do te mjere usporio da je trebalo još samo da stane i mi smo se pripremale za izlazak. Odjednom je voz počeo ubrzavati i u tom momentu je M. kako je bila na prvoj stepenici skočila na asvalt i vazduh ju je oborio kako je voz išao“, pa proizilazi da je prema ovom iskazu voz bio u pokretu kada je tužiteljica skakala na asvalt. Ova svjedokinja se kod suda izjašnjava tako što navodi da je voz stao na stanici, ali da je naglo ponovo krenuo i da je usljed toga tužiteljica, koja je već bila zakoračila na podest za silaženje, pala, dok se svjedokinja koja je stajala neposredno do tužiteljice uhvatila za željeznu šipku i održala, pa se, dakle, ova svjedokinja kod suda drugačije izjašnjava.

Ne stoje žalbeni navodi da prvostepeni sud pogrešno cijeni iskaze svjedoka Đ. B. s obzirom da u iskazu kod CJB navodi da „je voz usporio, ona je mislila da će se zaustaviti i spremala za izlazak. Kako je voz usporio i već prošao pristanište povećavao je brzinu i V. je u tom momentu iskočila iz voza“, te „kako voz nije stao ona je dok je išao iskočila i pala na asvalt“, pa, dakle, u svom iskazu tvrdi da je voz bio u pokretu u momentu kada je tužiteljica skakala iz voza. U iskazu kod suda navodi da je voz lagano kretao i da je „vidio tužiteljicu kako je požurila da iskoči iz voza, odnosno vidio sam kako je iskočila iz voza“, te smatra da se navedeno ne bi desilo da se voz potpuno zaustavio, što znači da se kod suda izjašnjava tako da u momentu iskakanja tužiteljice voz nije stajao.

Svjedok G. S. sudu izjavljuje da je iz voza navedenog dana izašao na suprotnu stranu od stajališta, da je voz stao par metara nakon stajališta, ali svjedoku nije poznato da li je tog dana voz stao zbog stanice ili usljed pada tužiteljice s obzirom da se na tom stajališu voz nije zaustavljao svakog dana.

Iz svih provedenih dokaza je ostalo neutvrđeno da li je predmetnog dana voz stao radi izlaska putnika ili pada tužiteljica (o tome se J. G. i Đ. B. različito izjašnjavaju kod CJB B. L.) s obzirom da je nesporno da voz nekada jeste a nekada nije stajao na tom stajalištu, ali navedeno nije od odlučnog značaja za utvrđenje da je tužiteljica iz voza skakala dok se isti nalazio u pokretu, dakle, nije stajao.

Kod takvog utvrđenja, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je do štetnog događaja došlo isključivom radnjom tužiteljice koja nije sačekala da voz stane i da tek nakon što sa sigurnošću utvrdi da je voz stao (s obzirom na utvrđenje da voz nije imao obavezu stajanja na tom stajalištu, ali je često zbog radnika „I.“ stajao) da izađe iz voza, pa da su time ispunjeni uslovi iz odredbe čl. 177. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS“, broj: 17/93 i 3/96) da se tuženi kao vlasnik opasne stvari (voza) oslobodi od objektivne odgovornosti. Isto tako, prvostepeni sud pravilno nalazi da se ima uzeti da su iskazi kod CJB B. L. vjerodostojniji u odnosu na iskaz kod suda s obzirom na činjenicu da su dati neposredno nakon povređivanja tužiteljice dok su izjave kod suda date nakon nekoliko godina.

Žalbeni navodi da prvostepeni sud pogrešno cijeni iskaze saslušanih svjedoka po shvatanju ovog suda ne stoje. Takođe, ne stoje navodi da niko nije izjavio da je tužiteljica skakala iz voza, jer su se upravo tako izjasnili J. G. i Đ. B., kod CJB B. L. Dalji navodi da je pobijana presuda zasnovana na Zapisnicima (zabilješkama) CJB koji ne mogu imati karakter dokaza prema odredbama Zakona o parničnom postupku i koji dokazi nisu provedeni na glavnoj raspravi ne stoje, jer su ovi dokazi čitani na ročištu za glavnu raspravu, a nisu suprotni odredbama Zakona o parničnom postupku koje regulišu dokazna sredstva. Žalbeni razlozi da je tuženi time što je voz nekada na predmetnom stajalištu stajao, a nekada nije, upravo takvim ponašanjem doveo putnike u visok stepen rizika, po shvatanju ovog suda upravo govore o tome da se tužiteljica morala sa sigurnošću prethodno uvjeriti da je voz stao, pa tek tada preduzeti radnju silaženja, s obzirom da je bila upoznata sa navedenim, te s obzirom da prema redu vožnje voz navedenog dana nije imao obavezu stajanja. Isto tako, odgovornost tuženog ne proizilazi ni iz odredbe čl. 684. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS“, broj: 17/93 i 3/96), na koju zakonsku odredbu se žalba poziva, s obzirom da je i prema ovoj zakonskoj odredbi isključena odgovornost prevoznika ukoliko je šteta uzrokovana radnjom putnika kao u konkretnom slučaju.

(Presuda Okružnog suda Banjaluka broj GŽ-273/04 od 13.06.2006.)

<------->

Odgovornost od opasne stvari ili opasne djelatnosti

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u G. broj P-950/99 od 06.12.2000 godine odbijeni su tužioci s tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete u iznosu od 9.000,00 KM za troškove sahrane i održavanja groblja i nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica i to prvotužilja M. S. u iznosu od 20.000,00 KM, a drugotužilac M. G. u iznosu od 30.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. L. broj Gž-901/01 od 10.04.2003 godine žalba tužilaca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Tužioci su protiv drugostepene presude izjavili reviziju «iz svih razloga propisanih odredbom člana 385. ZPP» s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Republički javni tužilac se nije izjasnio o reviziji u smislu člana 390. stav 3. ranijeg Zakona o parničnom postupku (“Službeni list SFRJ”, br. 4/77 do 35/91 i “Službeni glasnik RS”, br.17/93 do 32/94, u daem tekstu: raniji ZPP).
Revizija nije osnovana.
Tužbom se traži naknada nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliskog lica.
Prvostepeni sud je utvrdio da je M. Z., sin prvotužilje i brat drugotužioca poginuo kao vozač borbenog vozila 02.05.1995 godine na kanalu S. u Z. S., kao pripadnik S. V. K.. Pošto je prethodnik tužilaca poginuo na teritoriji R. H., taj sud je zaključio da nisu ostvareni uslovi iz odredaba članova 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85 i 57/89 i “Službeni glasnik RS”, br.17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO) da se tužiocima dosudi zahtjevana naknada štete, zbog njegove smrti, pa je tužbeni zahtjev odbio ukazujući da se «u ovoj pravnoj stvari radi o promašenoj pasivnoj legitimaciji jer poginuli u momentu štetnog događaja nije bio pripadnik VRS niti je po naređenju VRS bio upućen na borbeni zadatak u kome je poginuo». Prema stanovištu tog suda «sklapanje vojnih saveza o zajedničkoj odbrani ne može biti dovoljan momenat da bi druga strana potpisnik saveza preuzela odgovornost za štete proistekle iz aktivnosti druge strane».
Stanovište prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud, ukazavši pored ostalog i na to da «pogibija bliskog srodnika tužitelja nije u adekvatnoj uzročnoj vezi sa opasnom djelatnošću tužene niti potiče od opasne stvari čiji je imalac tužena».
Shvatanja nižestepenih sudova su i po ocjeni ovog suda pravilna.
Tokom postupka bilo je nesporno da pravni prethodnik tužilaca nije bio pripadnik V.R.K., nego V. R. S. K. i da je poginuo na kanalu S. u Z. S., R. H., u borbenim dejstvima koja je izvodila V. R. S. K., bez sadejstva sa V. R. S. Nije prema tome postojala uzročna veza između štete koju su pretrpjeli tužioci i opasne djelatnosti kojom se bavi tužena, pa se, samim tim, nisu ostvarili ni uslovi iz članova 173. i 174. ZOO da im se dosudi naknada štete. Kako proizilazi iz naprijed izloženog, tužena nije pasivno legitimisana u ovom sporu.
Nisu osnovani revizioni navodi da se drugostepeni sud «nije uopšte osvrtao na navode žalbe niti ih je obrazložio sa aspekta svoje odluke o odbijanju žalbe». Na sve bitne razloge žalbe, taj sud je dao zadovoljavajuće odgovore. Deklaracija i vojni sporazum, na koje se poziva revizija, akti su političke prirode (kako to priznaju i revidenti) i njima nije uspostavljena odgovornost V. R. S., odnosno R. S. za ovakve štete. Prema stanju u spisima, u oružanoj akciji od 02.05.1995 godine u kojoj je smrtno stradao prethodnik tužilaca, nije postojala jedinstvena komanda za jedinice V. R. S. i V. R. S. K.
Okolnost da je «prvotužiteljica ostvarila prava po osnovu Zakona o pravima boraca... te da i danas prima invalidninu na području Opštine G., kako se tvrdi u revziji, bez uticaja je, s obzirom na naprijed rečeno, na presuđenje u ovom sporu.
Pobijana presuda nema prema tome nedostataka na koje se ukazuje u reviziji i na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je, u smislu odredaba člana 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS”, br. 58/03 i 85/03) u vezi sa članom 393. ranijeg ZPP, revizija tužilaca odbijena kao neosnovana.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev- 444/03. od 28.03.2005.g.)

<------->

Odgovornost od opasne stvari ili opasne djelatnosti

P R E S U D A

Revizija tužene se uvažava, drugostepena presuda Okružnog suda u B. L. broj Gž-942/03 od 2.2.2005. godine se ukida u dosuđujućem dijelu u odnosu na tužioca S. D. i u tom dijelu predmet se vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Revizija tužioca S. D. se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom djelimičnom presudom Osnovnog suda u B. L. broj P- 3007/98 od 30.12.2002. godine obavezana je tužena R. S.-V. R. S. da isplati prvotužiocu S. D. 2.000,00 KM za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, 1.600,00 KM za pretrpljene fizičke bolove, 1.000,00 KM za pretrpljeni strah i 500,00 KM za duševne bolove zbog naruženosti, ukupno 5.100,00 KM, a drugotužilji S. D. – 3.300,00 KM za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, 2.000,00 KM za pretrpljene fizičke bolove,, 1.400,00 KM za pretrpljeni strah i 500,00 KM za duševne bolove zbog naruženosti, ukupno 7.200,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana po pravosnažnosti djelimične presude, pod prijetnjom izvršenja. Preko dosuđenih iznosa tužioci su odbijeni sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete. Ostali dio tužbenog zahtjeva (za naknadu materijalne štete), kao i odluka o parničnim troškovima, ostavljeni su za kasniju presudu.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. L. broj Gž-942/03 od
2.2.2005. godine žalba tužene je djelimičpno uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev prvotužioca za isplatu naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti i naruženosti odbijen, dok je tužbeni zahtjev drugotužilje odbijen u cjelini. U preostalom dosuđujućem dijelu u odnosu na prvotužioca, žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Žalba tužilaca je odbijena u cjelini.

Tužena je izjavila reviziju protiv drugostepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači tako što bi zahtjev prvotužioca bio u cjelini odbijen.

Prvotužilac je dostavio odgovor na reviziju u roku od 30 dana od dana prijema drugostepene presude i revizije tužene. Ovaj sud je prihvatio odgovor prvotužioca kao samostalnu reviziju, s obzirom da prema svojoj sadržini ima elemente ovog vanrednog pravnog l ijeka.

Revizija tužene je po ocjeni ovoga suda osnovana, a revizija prvotužioca nije osnovana.

Tužbom se traži naknada nematerijalne i materijalne štete, nastale na ličnim i materijalnim dobrima tužilaca u vrijeme ratnih događaja.

Prvostepeni sud je utvrdio da je grupa vojnika Vojne pošte 4627 B.L., u kasnim večernjim časovima dana 8. januara 1993. godine došla kući tužilaca, koja se nalazi u B. L.. Drugotužilja (ona je majka prvotužioca) nije smjela da im otvori vrata, jer je bila noć, a prvotužilac je trenutno bio otsutan. Vojnici su otišli i vratili se pošto je prvotužilac stigao kući. Nisu se predstavljali kao vojni policajci, pa im ni prvotužilac nije otvorio vrata. Oni su počeli pucati po kući i provalili su vrata. Navodno ih je bilo preko dvadeset. Tužioce su tukli čizmama i nanijeli im tjelesne povrede zbog kojih su oni neko vrijeme bili na bolničkom liječenju, a nanijeli su im štetu i na zgradi u kojoj žive. Protiv prvotužioca vođen je krivični postupak pred Vojnim sudom u Banjoj Luci radi krivičnog djela iz člana 206. stav 2. u vezi sa stavom 1. preuzetog KZ SFRJ (napad na vojno lice u vršenju vojne službe) koji je, zbog amnestije, obustavljen rješenjem tog suda broj IK-210/93 od 2.9.1996. godine. Na zahtjev prvotužioca bio je pokrenut istražni postupak protiv vojnika P. G., D. R., V. B., Ž. A., Z. V. i Z.K., kako to proizilazi iz rješenja Vojnog suda u B. L. broj Kv-12/98 od 25.2.1998. godine i Vrhovnog Vojnog suda RS broj VKR 8/98 od 29.4.1999. godine.

Prvostepeni sud je zaključio da je tužena odgovorna tužiocima za štetu po principu objektivne odgovornosti po odredbama članova 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93 i 3/96, u daljem tekstu:ZOO). Visinu štete, odnosno intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha, te stepen umanjenja opšte životne aktivnosti i naruženosti tužilaca utvrdio je uz pomoć vještaka medicinske struke dr M. R., pa je tužiocima, na osnovu odredaba člana 200. ZOO dosudio iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude.

Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda. Preinačenjem drugostepene presude, odbio je u cjelini tužbeni zahtjev drugotužilje za naknadu nematerijalne štete, s obzirom da je ona umrla 2. decembra 2002. godine, tj. prije zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom. Prihvatujući nalaz i mišljenje pomenutog vještaka kao vjerodostojan i zasnovan na pravilima struke, taj sud je našao da stepeni umanjenja opšteživotne aktivnosti i naruženosti prvotužioca ne opravdavaju dosuđenje novčane satisfakcije za ove vidove štete, a da je naknada za njegove fizičke bolove i strah pravilno određena.

U reviziji tužene pored ostalog je ukazano na to da „iako vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM smatramo da je potrebno da Vrhovni sud dozvoli reviziju jer bi to bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima“. Time se, očigledno, misli na odredbe člana 237. stav 2. i 3. Zakona o parničnom postupku koji je sada na snazi („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03 i 74/05, - u daljem tekstu važeći: ZPP). Članom 456. stav 1. tog zakona propisano je da će se dalji postupak sprovesti po dosadašnjim propisima ako je prije stupanja na snagu tog zakona donesena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava. Važeći ZPP je stupio na snagu 1. avgusta 2003. godine (član 461.), a prvostepena djelimična presuda u ovom sporu donesena je ranije (30.12.2002. godine). Postupak je, prema tome, trebalo raspraviti po „dosadašnjim propisima“ , a to su odredbe ranijeg Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, broj 4/77 do 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske, broj 17/93 do 32/94), u daljem tekstu: raniji ZPP). Revizija je, prema odredbama stava 2. u vezi sa stavom 1. člana 382. ranijeg ZPP dozvoljena u ovoj pravnoj stvari.

Shvatanja nižestepenih sudova ne mogu se, za sada, prihvatiti kao pravilna u pogledu odgovornosti tužene.

Doduše, prihvatljiv je stav da tužena odgovara u ovom spornom slučaju bez obzira na krivicu, s obzirom da je šteta proistekla iz vojnopolicijske akcije preduzete prema tužiocima, a takva akcija ima karakter opasne djelatnosti. Međutim, članom 177. stav 2. ZOO propisano je da se „imalac stvari“ (a to se odnosi i na lice koje se bavi opasnom djelatnošću) oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika.
„Imalac se oslobađa delimično, ako je oštećenik delimično doprineo nastanku štete“ (član 177. stav 3. istog zakona). Činjenično stanje u pogledu nastanka štetnog događaja prvostepeni sud je zasnovao isključivo na iskazima tužilaca, koji su saslušani u svojstvu stranaka. Tužena je u žalbi protiv prvostepene presude istakla prigovor isključive odgovornosti prvotužioca za nastalu štetu, a eventualno i prigovor podjeljene odgovornosti koje drugostepeni sud nije raspravio na valjan način.

Zbog toga u daljem postupku treba detaljno raspraviti pitanje kako se je desio štetni događaj. O tome treba da se izjasni ne samo tužilac nego i tužena stranka i da na ove okolnosti predlože odgovarajuće dokaze. Naročito je potrebno utvrditi da li su pripadnici vojske prekoračili ovlašćenja u pogledu upotrebe vatrenog oružja i fizičke sile, kako su se pri tome ponašali tužioci, te da li su sa svoje strane dali povoda ovakvom ponašanju lica za koje odgovara tužena (iz provedenih dokaza proizilazi da je protiv prvotužioca vođen i krivični postupak zbog napada na vojna lica, ali da je i on protiv njih podnosio krivične prijave). Tek pošto se detaljno razjasne ove okolnosti, biće moguće ocijeniti da li je šteta nastala isključivo ili bar djelimično radnjama tužilaca, ili je za štetu isključivo odgovorna tužena bez obzira na krivicu, od čega zavisi i odluka o njihovom tužbenom zahtjevu.

Po ocjeni ovog suda naruženost u lakšem stepenu i umanjenje opšte životne aktivnosti kod prvotužioca u procentu od 10% zbog povrede u predjelu glave, desne strane lica, razderotina po licu, modrica po glavi i tijelu, te jakog komocionog sindroma, kako se je izjasnio pomenuti vještak, ne opravdavaju dosuđenje novčane satisfakcije za pretrpljene duševne bolove zbog ovih vidova štete, s obzirom na njihov relativno nizak intenzitet, u smislu člana 200. ZOO. Za fizičke bolove prvotužioca (jakog intenziteta od povređivanja do gubitka svijesti, srednjeg od prestanka gubitka svijesti do izlaska iz bolnice u trajanju od 5 dana i lakog – u trajanju od mjesec dana do potpunog zarastanja rana po licu i modrica po tijelu) i strah (jakog intenziteta od početka zadobijanja povreda do prestanka besvjesnog stanja i lakog – od izlaska iz bolnice do završetka liječenja, u trajanju od petnaestak dana), opravdavaju dosuđenje iznosa od 2.000,00 KM, odnosno od 1.000,00 KM, u smislu iste zakonske odredbe.

Revizija prvotužioca u kojoj predlaže da mu se „nadoknadi sva... nematerijalna šteta“ ne može se, radi toga, prihvatiti kao osnovana. Što se tiče njegovog zahtjeva za naknadu materijalne štete i parničnih troškova, o tome će se naknadno odlučivati.

Iz tih razloga revizija prvotužioca je odbijena kao neosnovana (član
393. i član 386. ranijeg u vezi sa članom 456. stav 1. važećeg ZPP).

U pogledu revizije tužene stranke, iz izloženog proizilazi da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Iz tih razloga, a na osnovu člana 250. stav 2. u vezi sa članom 461. stav 2. važećeg ZPP, revizija tužene je uvažena, drugostepena presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu u odnosu na prvotužioca i odlučeno da se predmet u tom dijelu vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Drugostepeni sud je dužan da u daljem postupku otkloni nedostatke na koje je ukazano, na osnovu člana 253. u vezi sa članom 228. važećeg ZPP.

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-444/05 od 09.02.2007.g. )

<------->

Presuda iz prakse advokatskog ureda: naknada štete - stomatologija

Povratak na: prvi dio - naknada štete

Nastavak na: naknada štete

Nazad na: sudska praksa BiH