Zakoni BiH

Naknada štete - sudska praksa Bosne i Hercegovine

 

Član 137. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti FBiH
Član 154. stav 1. i član 170. Zakona o obligacionim odnosima

MEDICINSKA GREŠKA PODRAZUMJEVA NESAVJESNO POSTUPANJE LJEKARA, MEDICINSKE SESTRE, FARMACEUTA, ZDRAVSTVENIH TERAPEUTA I DRUGIH MEDICINSKIH RADNIKA KOJI SE BRINU O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI PACIJENATA, ODNOSNO GRAĐANA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 43 0 P 019379 13 Rev od 23.03.2015. godine)

 

<------->

 

Član 155. u vezi sa članom 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima Član 40. Zakona o rudarstvu

 

OPĆINA ODGOVARA ZA ŠTETU PROUZROKOVANU OŠTEĆENJEM GRAĐEVINSKIH OBJEKATA USLJED IZVOĐENJA RUDARSKIH RADOVA, PO NAČELU ODGOVORNOSTI ZA POSTUPKE ORGANA AKO JE NJEN ORGAN IZDAO GRAĐEVINSKU DOZVOLU, UPRKOS TOME ŠTO JE ZNAO, ILI PREMA OKOLNOSTIMA MOGAO ZNATI, DA SE ZAHTJEV INVESTITORA ODNOSI NA GRAĐENJE NA RUDARSKOM EKSPLOATACIONOM POLJU, A PRETHODNO NIJE PRIBAVIO MIŠLJENJE RUDARSKE ORGANIZACIJE O MOGUĆNOSTI PODIZANJA GRAĐEVINSKIH OBJEKATA, S OBZIROM NA RUDARSKE RADOVE, KADA SE TAKVO MIŠLJENJE TRAŽILO PO ZAKONU. U TOM SLUČAJU, ODGOVORNOST RUDNIKA JE ISKLJUČENA.

 

Iz obrazloženja:

 

Protivno stanovištu revizije, nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili da postoji odgovornost I-tužene općine za spornu štetu na kući tužitelja s obzirom da je nadležni organ njenog prednika izdao (05.03.1986.g.) odobrenje za građenje na zemljištu u granicama eksploatacionog polja, a predhodno da nije pribavljeno mišljenje rudarske organizacije shodno članu 40. stav 1. Zakona o rudarstvu1 (na pravnoj snazi u vrijeme davanja odobrenja za građenje). Ovo, neovisno od toga što tužitelji, kao investitori nisu priložili mišljenje rudarske organizacije, jer općinski organ nije to od njih zahtijevao naknadno, a prije izdavanja odobrenja za građenje znao je za ranije proglašeno eksploataciono polje (10.08.1962.g.). Da je to mišljenje pribavio, znao bi da li je moguće izdati odobrenje za građenje i zavisno od toga donio bi odgovarajuću odluku koja je mogla biti i drugačija od donijete, i ne može stoga odgovornost prebaciti na II- tuženog, a kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud.

Ne mogu se prihvatiti kao osnovane tvrdnje revizije I-tužene da je drugostepeni sud propustio sankcionisati pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostepenog suda kroz navode da je građevinskim vještačenjem utvrđeno da su tužitelji odstupili od projekta za kojeg su dobili građevinsku dozvolu.

Ovo, jer pojašnjem tog nalaza i mišljenja na glavnoj raspravi (18.04.2014.g.) vještak građevinske struke je zaključio da bespravno dograđeni dio objekta (graža i terasa) nemaju uticaja na nastanak oštećenja. Takođe, iako je tačno, da nakon završetka stambenog objekta tužitelji nisu pribavili upotrebnu dozvolu, to samo po sebi, ne može biti osnov njihove subjektivne odgovornosti, a kako to revizija neosnovano smatra.

Protivno stanovištu revizije, po mišljenju i ovog suda, pitanje odgovornosti za štetu prouzrokovanu izvođenjem rudarskih radova na građevinskim objektima izgrađenim na eksplatacionom rudnom polju, od perioda kada, prema pozitivnim propisima, je bila predviđena obaveza pribavljanja građevinske dozvole za njihovu izgradnju, treba prosuđivati prema tome, da li je nadležni organ u vrijeme izdavanja te dozvole, znao, ili je prema konkretnim okolnostima mogao znati da se zahtjev investitora odnosi na građenje na eksplatacionom polju. U slučaju da je znao, općina odgovara za štetu po načelu odgovornosti za postupke organa (čl.172.st.1. ZOO). Kako se nadležni organ pasivno držao uprkos izričite obaveze da mora, prije izdavanja odobrenja za izgradnju građevinskog objekta, pribaviti mišljenje rudarske organizacije o mogućnosti podizanja građevinskog objekta s obzirom na rudarske radove (čl. 40. st. 1. Zakona o rudarstvu), to je tim propustom općina preuzla rizik za oštećenja objekta uslijed izvođenja rudarskih radova i stoga je odgovorna za naknadu te štete, a odgovornost II-tuženog (rudnika) je isključena. Zakonodavac je izričito odredio da nadleženi organ neće izdati odobrenje za izgradnju građevinskog objekta ako prema obrazloženom mišljenju rudarske organizacije može nastati šteta uslijed izvođenja rudarskih radova (čl. 40. st. 2. Zakona o rudarstvu), pa iako su tačni navodi revizije I-tužene da su rudarski radovi uzrok oštećenja stambenog objekta tužitelja, to u okolnostima predmetnog slučaja, ne znači da postoji odštetna odgovornost II-tuženog, a kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 32 0 P 042962 15 Rev od 13.10.2015. godine)

 

<------->

 

Odgovornost države za štetu

Bosna i Hercegovina je dužna da nadoknadi štetu, ako je šteta nastala pri vršenju poslova organa uprave BiH, drugih institucija BiH i službenih lica tih organa i institucija, te se njena odgovornost ne može protezati na radnje koje su preduzete od strane organa druge države.

 

Iz obrazloženja:

Drugostepeno vijeće je pravilno obrazložilo da je u konkretnom slučaju, za odlučivanje o prigovoru pasivne legitimacije, relevanto po čijem nalogu su prvo i šesto tužitelj pritvoreni i držani u pritvoru od 20.01.2002. godine do 13.12.2008. godine, te koji sud je u konačnici donio oslobađajuću presudu. Kako su radnje pritvaranja i držanja u pritvoru u bazi Gvantanamo Bay, a u konačnici i donošenja oslobađajuće presude, poduzete od strane organa SAD, revizione navode kojima se ukazuje da je čin predaje prvo i šesto tužitelja vojnim snagama SAD-a uzrokovao štetnu posljedicu, je valjalo odbiti. Ovo iz razloga što tužene, shodno članu 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima odgovaraju samo za štetu koja je u uzročno-posljedičnoj vezi sa radom njenih organa, pa se odgovornost ne može protezati na radnje koje su uslijedile od organa druge države, jer sa istima ne postoji pravno relevantna uzročnost. Slijedom navedenog, prigovor kojim se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, tj. odredbe člana 172. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, je valjalo odbiti.
Revizijsko vijeće zapaža da su odlukom o prihvatljivosti i meritumu Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, broj CH/02/8961 od 04.04.2003. godine, u predmetu podnosioca prijave Mustafa Ait Idir (prvotužitelj) protiv BiH i FBiH, tužene strane obavezane na isplatu nematerijalne štete podnosiocu prijave, a koju

štetu su prouzrokovali njeni organi vršenjem svojih funkcija. Navedenom odlukom je utvrđeno da su organi Bosne i Hercegovine i Federacije BiH vršenjem svojih funkcija povrijedili prava podnosioca prijave da kao državljanin Bosne i Hercegovine ne bude protjeran, povrijedili pravo na slobodu i ličnu sigurnost u vremenskom periodu od 17. januara 2002. godine, kada je rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH o puštanju iz pritvora stupilo na snagu, do predaje podnosioca prijave snagana SAD-a, te u konačnici do njegovog odvođenja sa teritorije Bosne i Hercegovine. Navedenom odlukom također je utvrđena i povreda prava podnosioca prijave da ne bude izložen riziku od smrtne kazne, obzirom da tužene nisu preduzele sve neophodne radnje da prije izručenja podnosioca prijave traže garanciju da mu smrtna kazna ne može biti izrečena. Zbog utvrđenih povreda prvotužiteljevih prava, tužene su, između ostalog, obavezane na isplatu nematerijalne štete u iznosu od 15.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
Iz navedene odluke je vidljivo koliko nepravilnosti, propusta i povreda je učinjeno od strane Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, u ovom predmetu, ali iz iste
također proizilazi da se utvrđena odgovornost odnosi na radnje koji su poduzeli
njeni organi u vršenju svojih funkcija, te da se odgovornost ne može protezati na radnje koje su preduzete od strane organa druge države. Cijeneći sve navedeno, ovo vijeće smatra da nema osnova za odgovornost Bosne i Hercegovine i Federacije BiH za štetu nastalu zbog nezakonitig pritvaranja prvo i šesto tužitelja u bazu Gvantanamo Bay.

 

(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 008266 14 Rev od 17.12.2014. godine)

 

<------->

 

Pravo na novčanu naknadu za vrijeme trajanja krivičnih mjera zabrane


Ukoliko je neopravdano donesena mjera zabrane u krivičnom postupku povrijedila prava ličnosti, oštećenom pripada pravo na novčanu naknadu primjenom člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ukoliko dužina trajanja i intenzitet duševnih bolova to opravdavaju.

 

Iz obrazloženja:

 

Tužitelju je mjera pritvora zamijenjena mjerama zabrane koje su trajale 21 mjesec. Kako je tužitelj oslobođen optužbe, izrečena mjera pokazala se neopravdanom. Izrečena mjera sadržavala je zabranu napuštanja mjesta prebivališta, zabranu promjene mjesta prebivališta bez odobrenja suda, obavezno svakodnevno javljanje u Stanicu javne bezbjednosti, što sve predstavlja ograničenje slobode koje je
prvostepeni sud cijenio kod dosuđenja jedinstvene naknade nematerijalane štete. Međutim, uz izrečene mjere tužitelju je zabranjeno da prisustvuje bilo kakvom javnom ili privatnom okupljanju, posjećivanje ugostiteljskih i drugih objekata na području opštine P. gdje se odvijaju društvene aktivnosti. Neopravdano izrečena mjera tužitelju je na duži vremenski period zabranila bilo kakav društveni život, prisustvo porodičnim i prijateljskim susretima, da samostalno kontroliše sa kime će i o čemu razgovarati, socijalno ga marginalizovala u tolikoj mjeri da je narušila samo središte privatnog života tužitelja na način koji je nedopustiv sa stanovišta poštovanja ljudskog dostojanstva. Iako je tužitelj proveo mjere zabrane u kućnim uslovima, bio je potpuno izopšten iz svoje sredine, sa manje poštovanja ličnih prava nego tokom pritvora, kome je mjera alternativa. Ugrožena lična prava manifestovana kroz povredu psihičkog i fizičkog integriteta, te dostojanstva čovjeka, pema ocjeni drugostepenog vijeća opravdavaju dosuđenje novčane naknade ukoliko to intenzitet i dužina trajanja duševnih bolova opravdavaju.

Cijeneći da je povreda prava ličnosti tužitelja bila neopravdana, da je trajala 21 mjesec i da je prema nalazu vještaka za svo vrijeme trajanja imala za posljedicu duševne bolove teškog stepena, drugostepeno vijeće je, djelimično usvojilo žalbu tužitelja i preinačilo prvostepenu presudu u pogledu visine naknade nematerijalne štete.

 

(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 010764 14 od
03.02.2015. godine)


<------->

 

Presuđena stvar u slučaju postojanja odluke međunarodnog suda


Naknada nematerijalne štete za povredu prava ličnosti dosuđena odlukom Evropskog suda za ljudska prava koja po sadržaju odgovara vidovima nematerijalne štete propisane odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, ima karakter presuđene stvari.

 

Iz obrazloženja:

 

Odlučujući o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete za duševne bolove i patnje zbog kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost, te nezakonitog držanja u Kazneno popravnom zavodu Zenica-Odjel za forenziku u periodu od 21.02.2003. do 13.08.2008. godine, prvostepeni sud je pravilnom primjenom odredbi člana 34 stav 1 tačka 4. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, donio pobijano rješenje o odbacivanju tužbe.

Iz predmeta spisa proizilazi da je tužitelj naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost u iznosu od 9.000,00 eura za period 21.02.2003. do 31.12.2005. godine, ostvario na osnovu prijateljske nagodbe koju je zaključio sa tuženom pred Evropskim sudom u Strazburu kojom se odrekao daljih potraživanja od Bosne i Hercegovine u pogledu činjenica koje su dovele do predmetne aplikacije. Od navedenog datuma pa do prestanka primjenjivanja mjera sigurnosti 13.08.2008. godine, tužitelj je naknadu nematerijalne štete ostvario na osnovu odluke Evropskog suda u Strazburu od 07.06.2011. godine u iznosu od 15.000,00 eura. Među parničnim strankama je nesporno da su navedeni iznosi isplaćeni tužitelju.

Dakle, tužitelj je zahtjev za naknadu nematerijalne štete zasnovan na istom životnom događaju i identičnoj povredi prava, podnio ovom sudu tužbom od 21.08.2007. godine i Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu dana 06.01.2006. i 30.06.2008. godine aplikacijama broj 39446/06 i 33849/08. Odlukom donesenom po navedenim aplikacijama od 07.06.2011. godine, Evropski sud je dosudio nematerijalnu štetu na osnovu utvrđenja da je tužitelj pretrpio znatnu bol kao rezultat utvrđenih povreda, kao i činjenice da odlukom Ustavnog sud BiH broj AP-2271/05 od 21.12.2006. godine nije dosuđena pravična naknada, da nije okončan konkretni parnični postupak, te da ne postoji konzistentna sudska praksa u odnosu na zahtjeve za naknadu štete zbog nezakonitog lišavanja slobode u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima.

Time je za cio period koji je predmet konkretne parnice, tužitelj ostvario naknadu nematerijalne štete za povredu prava ličnosti koje po sadržaju odgovara vidu nematerijalne štete propisane odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. S toga su neprihvatljivi navodi žalbe tužitelja da je odlukom Evropskog suda za ljudska prava ostvario pravo na naknadu za poseban vid štete u odnosu na onaj koji potražuje u konkretnom parničnom postupku.

Evropski sud za ljudska prava je donio odluku o tužiteljevom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete primjenom člana 41 Evropske konvencije. Dosuđena naknada, primjenom citirane odredbe, predstavlja pravično zadovoljenje tužitelja kao oštećene strane usljed utvrđene povrede člana 5. stav 1. Evropske konvencije, čijim donošenjem je okončano raspravljanje o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete.

Kako je odluka Evropskog suda za ljudska prava konačna i obavezujuća, shodno članu 44 i 46 Evropske konvencije, u odnosu na konketni spor ima karakter presuđene stvari, usljed postojanja identiteta stranaka, tužbenog zahtjeva i činjeničnog osnova. Ove činjenice prvostepeni sud je pravilno cijenio odlučujući o prigovoru presuđene stvari i primjenom odgovarajućih procesnih odredbi, odbacio tužbu.

 

(Rješenje vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 003916 14 Gž od
07.05.2014. godine)


<------->

 

 

Obaveza isplate zakonskih zateznih kamata kod povrata oduzetog novca


Danom donošenja drugostepene odluke u prekršajnom postupku kojom je pravosnažno obustavljen prekršajni postupak protiv tužitelja i naloženo vraćanje privremeno oduzetih predmeta, odluka o oduzimanju predmeta je ostala bez pravnog osnova i zasnovan je obligaciono pravni odnos između tužitelja i tužene.
Zakašnjenje u vraćanju oduzetog novca i obaveza na plaćanje zakonske zatezne kamate, nastupa pravosnažnošću odluke u sudskom postupku, kojom je naložen povrat oduzetog novca.

 

Iz obrazloženja:

 

Presudom drugostepenog vijeća ovog suda, broj i datum naveden u uvodu, žalba tužitelja je odbijena, a žalba tužene je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tužena obaveže isplatiti tužitelju iznos od 35.537,15 KM na ime obračunate zatezne kamate na iznos od 99.076,24 KM. Presuda je također preinačena i u djelu odluke o troškovima parničnog postupka tako da se tužitelj obavezuje tuženoj nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.867,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema drugostepene presude.

U preostalom dijelu kojim je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim traži da se tužena obaveže da isplati iznos od 331.779,10 KM na ime razlike cijene oduzete količine zlata, sa obračunatim zateznim kamatama u iznosu od 119.004,16 KM, prvostepena presuda je potvrđena.

Prvostepenom presudom broj: S1 3 P 010188 12 P od 21.05.2014. godine tužena je obavezana da tužitelju isplati iznos od 35.537,15 KM na ime obračuna zatezne kamate na iznos od 99.076,24 KM, obračunat za razdoblje od 05.07.2007. do 11.06.2010. godine, u roku od 15 dana, od dana prijema presude. Tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 331.779,10 KM, na ime

razlike cijene oduzete količine zlata, kao i sa obračunatom zateznom kamatom na isti iznos, u visini od 119.004,16 KM, zbog neosnovanosti i obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM u roku od 15 dana od dana prijema presude.

Revizija tužitelja je djelimično osnovana.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je tužena Uprava za inidirektno oporezivanje BiH, Regionalni centar Mostar, dana 05.07.2007. godine, od tužitelja privremeno oduzela zlatni nakit u količini od 9.909,80 grama i novac u različitim valutama i apoenima koji izražen u domaćoj valuti iznosi ukupno 99.076,24 KM, na osnovu člana 65. u vezi sa članom 219. Zakona o krivičnom postupku BiH. Tužena je pokrenula prekršajni postupak protiv tužitelja zahtjevom od 14.05.2008. godine, a koji je rješenjem Opštinskog suda Mostar, broj: Pr-810/08 od 06.05.2009. godine, obustavljen, te je naloženo vraćanje privremeno oduzetih predmeta. Kantonalni sud u Mostaru je rješenjem, broj: 007-0-Pžp-09-000 214 od 29.12.2009. godine, odbio žalbu ovlaštenog organa i potvrdio prvostepeno rješenje. Dana 11.06.2010. godine izvršeno je vraćanje-primopredaja privremeno oduzetih predmeta tužitelju.

Po shvatanju revizijskog vijeća, danom pravosnažnosti navedenog rješenja Opštinskog suda Mostar, kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv tužitelja i naloženo vraćanje privremeno oduzetih stvari, zasnovan je obligaciono pravni odnos između tužitelja i tužene na koji se upravo ima primjeniti odredba člana 277. stav 1. ZOO-a. U smislu citirane odredbe, kod obaveza koje za svoj predmet imaju predaju određene sume novca koji je u zakonitom opticaju, važi opšte pravilo da dužnik koji je u docnji, pored glavnice duguje i zakonsku zateznu kamatu, bez obzira da li je povjerilac zbog toga pretrpio štetu. Dakle, u konkretnom slučaju, sporno je bilo odrediti vrijeme kada je tužena pala u docnju. Naime, revizijsko vijeće smatra da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je tužena oduzela od tužitelja zlatni nakit i novac u proceduri koju predviđa Zakon o krivičnom postupku BiH.

U slučaju kada na temelju zakonske osnove nadležni organ privremeno oduzme predmete, revizijsko vijeće nalazi da tada njihov rad nije bio nezakonit, pa ni protupravan, jer je postojao valjan pravni osnov za držanje privremeno oduzetih stvari.

Danom donošenja drugostepene odluke u prekršajnom postupku kojom je pravosnažno utvrđeno da tužitelj nije počinio predmetni prekršaj, odluka o oduzimanju predmeta je ostala bez pravnog osnova, pa je tužena bila u obavezi vratiti oduzeti novac.

Dakle, zakašnjenje u vraćanju oduzetog novca i obaveza na plaćanje zakonske zatezne kamate, nastupa pravosnažnošću odluke u sudskom postupku, kojom je naložen povrat novca. Kako je drugostepena odluka donesena dana 29.12.2009. godine, a novac tužitelju vraćen 5 mjeseci i 14 dana nakon, tj. dana 11.06.2010. godine, revizijsko vijeće zaključuje da je tuženi pao u docnju sa izvršenjem novčane obaveze i da mu, shodno gore citiranoj odredbi pripadaju zakonske zatezne kamate za predmetni period, zbog čega je tužiteljev zahtjev kojim potražuje zakonske zatezne kamate na oduzeti iznos od 99.076,24 KM djelimično osnovan.

 

(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 3 P 010188 15 Rev od
14.10.2015. godine).

 

<------->

 

Član 200. Zakona o obligacionim odnosima

KAD RADNIKU PRESTANE RADNI ODNOS NAKON OTVARANJA STEČAJNOG POSTUPKA NAD PREDUZEĆEM ODLUKOM STEČAJNOG UPRAVNIKA I KADA MU SE U STEČAJNOM POSTUPKU PRIZNAJU POTRAŽIVANJA NA IME NEISPLAĆENIH PLAĆA RADNIK NE MOŽE OSNOVANO TUŽBOM PRED NADLEŽNIM SUDOM POTRAŽIVATI NAKNADU ZA NEMATERIJALNU ŠTETU U OBLIKU PRETRPLJENIH DUŠEVNIH BOLOVA ZBOG UMANJENJA OPĆE ŽIVOTNE AKTIVNOSTI ZBOG PRESTANKA RADNOG ODNOSA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 049949 13 Rev od 14.01.2014. godine).

 

<------->

 

Član 154., 158. i 173. Zakona o obligacionim odnosima

POZIVANJE NA SLUŽENJE VOJNOG ROKA ILI SAMO SLUŽENJE VOJNOG ROKA NE MOŽE SE SMATRATI ŠTETNOM RADNJOM, KAO ŠTO NI OKOLNOST DA SE DUŠEVNA BOLEST KOD TUŽITELJA ISPOLJILA ZA VRIJEME SLUŽENJA VOJNOG ROKA, SAMA PO SEBI, NE MOŽE ZASNOVATI ODŠTETNU ODGOVORNOST FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE, UKOLIKO TA BOLEST NIJE PROUZROKOVANA ODNOSOM NADLEŽNIH PREMA OŠTEĆENOM ZA VRIJEME SLUŽENJA VOJNOG ROKA ILI NEKOM TRAUMOM ODNOSNO STRESNOM SITUACIJOM ZA KOJU BI ODGOVARALA FEDERACIJA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 39 0 P 002222 14 Rev od 10.07.2014. godine).


<------->


Član 172. Zakona o obligacionim odnosima
Član 78. Zakona o upravi
Član 108. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine

NITI JEDNA ODREDBA NAŠEG POZITIVNOG PRAVA, PA TAKO NI ODREDBA ČLANA 172. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA, NE PROPISUJE NAMJERU ILI GRUBU NEPAŽNJU KAO POSEBNU PRETPOSTAVKU ZA POSTOJANJE NEZAKONITOG ILI NEPRAVILNOG RADA TIJELA ORGANA UPRAVE.

NEZAKONIT ILI NEPRAVILAN RAD TREBA SHVATITI KAO PONAŠANJE SUPROTNO ZAHTJEVU KOJI BI U JAVNOM INTERESU VALJALO OSTVARITI NORMALNIM OBAVLJANJEM SLUŽBE ILI DJELATNOSTI, ILI KAO ONAJ RAD KOD KOGA POSTOJI ZNAČAJNO ODSTUPANJE OD UOBIČAJENOG POSTUPANJA, PRI ČEMU NIJE NEOPHODNO POSTOJANJE VOLJE ILI PRISTANKA NA NANOŠENJE ŠTETE TREĆIM LICIMA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 53 0 P 006887 13 Rev od 15.07.2014. godine).

 

<------->


Član 180. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

ODLUČNA ČINJENICA ZA UTVRĐIVANJE PASIVNE LEGITIMACIJE PO ODREDBI ČLANA 180. STAV 1. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA JE ČIJI SU ORGANI PO VAŽEĆIM PROPISIMA BILI DUŽNI DA SPRIJEČE AKTE TERORA I NASILJA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 56 0 P 019968 12 Rev od 12.12.2013. godine).


<------->


Član 185. u vezi sa članom 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima

UKOLIKO JE PRILIKOM GRADNJE GRAĐEVINA DOŠLA DO PROTIVPRAVNOG ZADIRANJA U TUĐI ZRAČNI PROSTOR, USLJED ČEGA VLASNIK KRIVICOM GRADITELJA NIJE MOGAO KORISTITI SVOJU NEKRETNINU U PUNOM OBIMU, VLASNIKU PRIPADA PRAVO NA NAKNADU ŠTETE ZBOG UMANJENJA VRIJEDNOSTI NJEGOVE NEKRETNINE ILI ZBOG GUBITKA KORISTI KOJU BI ON OSTVARIO PO REDOVNOM TOKU STVARI.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 68 0 P 004072 13 Rev od 11.02.2014. godine).


<------->


Član 201. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

PRILIKOM ODREĐIVANJA VISINE PRAVIČNE NOVČANE NAKNADE ZA DUŠEVNE BOLOVE KOJE DJECA TRPE ZBOG SMRTI RODITELJA RELEVANTNO JE DA LI SU SE U MOMENTU SAZNANJA ZA SMRT RODITELJA NALAZILI NA VASPITANJU I IZDRŽAVANJU KOD RODITELJA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 33 0 P 031903 14 Rev od 03.07.2014. godine).

 

 

<------->

 

Član 154. i član 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
KOD UTVRĐENIH ČINJENICA DA NA NEKRETNINAMA TUŽITELJA NIJE PROUZROKOVANA ŠTETA I DA TUŽITELJU KAO VLASNIKU NIKO NE OSPORAVA PRAVO VLASNIŠTVA NA NEKRETNINAMA KOJE SU TREBALE BITI PREDMET EKSPROPRIJACIJE, NITI GA BILO KO LIŠAVA TOG PRAVA, TE DA ON I DALJE NA PREDMETNIM NEKRETNINAMA IMA ISTI OBIM PRAVA, KOJE JE IMAO I PRIJE NEGO ŠTO JE ZAKLJUČEN DJELIMIČNI SPORAZUM, DA MOŽE MIRNO UŽIVATI NEKRETNINE NA ISTI NAČIN KAKO JE TO ČINIO I RANIJE, TADA NEMA OSNOVA ZA ODGOVORNOST TUŽENIH NITI PO PRAVILIMA O PREDPOSTAVLJENOJ KRIVICI PO ČLANU 154. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA, NITI PO OSNOVU ODGOVORNOSTI PRAVNOG LICA ZA ŠTETU KOJU JE NEZAKONITIM I NEPRAVILNIM RADOM PROUZROKOVAO NJEGOV ORGAN PO ČLANU 172. STAV 1. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 33 0 P 003007 12 Rev od 18.06.2013. god.)

 

 

<------->

 

Odgovornost Bosne i Hercegovine za štetu proisteklu iz djelovanja NATO snaga

Imunitet međunarodnih snaga ne oslobađa državne vlasti od odgovornosti za štetu ukoliko međunarodne snage djeluju kao predstavnici države u održavanju mira i sigurnosti ili implementaciji međunarodnog sporazuma.

 

Iz obrazloženja:

Tokom prvostepenog postupka nije bila sporna činjenica da su pripadnici NATO snaga u sastavu jedinice SFOR-a tokom izvedene akcije nanijeli prvo i drugotužitelju tvrdim predmetima, mehaničkim oruđem i dijelovima ljudskog tijela, teške tjelesne povrede opasne po život koje su ostavile teške i trajne posljedice po zdravlje, a trećetužiteljici jake duševne bolove i strah za njihov život i oporavak.

Odlučujući o zahtjevu za naknadu štete nastale iz osnova navedenog događaja, prvostepni sud je izveo pravilan zaključak o pasivnoj legitimaciji i odgovornosti tužene Bosne i Hercegovine koja je svojim građanima garant za ostvarivanje najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i osnovnih sloboda. Ustav BiH i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda štite između ostalih i pravo na život, poštivanje privatnog i porodičnog života i doma, te zabranjuje da se bilo ko podvrgne torturi i neljudskom postupanju.

I prema shvatanju drugostepnog vijeća, Bosna i Hercegovina je potpisivanjem Sporazuma o statusu zaštitnih snaga UN zaključenog sa UN 15.05.1993. godine i kasnije aneksa sporazuma - Tehnički sporazum od 23.12.1995. godine, dala privilegije i imunitet pripadnicima NATO snaga u pogledu nadležnosti za pokretanje i vođenje krivičnih i prekršajnih postupaka za djela koja eventualno počine pripadnici tih snaga. Članom 3. Sporazuma predviđeno je da će osoblje koje uživa privilegije i imunitet u okviru sporazuma, poštovati zakone BiH dok su oni u skladu sa zadacima/mandatom i suzdržavaće se od aktivnosti koje nisu u skladu sa prirodom operacije.

Imunitet međunarodnih snaga prema međunarodnim propisima ne oslobađa države od odgovornosti ukoliko međunarodne snage djeluju kao predstavnici države u održavanju mira i sigurnosti ili, kao u ovom slučaju, u implementaciji Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Svi aneksi Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH imaju jednaku važnost i ne dopuštaju da se naruši princip zaštite i ostvarivanja najvišeg nivoa ljudskih prava i osnovnih sloboda, čiji je garant tužena.


(Presuda Aplacionog odjeljenja Suda BiH broj: Gž-159/10 od 15.03.2011. godine)

 

<------->

 

Osnov odgovornosti za štetu nastalu od minskoeksplozivnih sredstava

Za štetu nastalu u procesu uklanjanja minskoeksplozivnih sredstava koju provodi Centar za uklanjanje mina u BiH, Bosna i Hercegovina odgovara po principu objektivne odgovornosti, jer taj proces ima karakter opasne djelatnosti.
Za štetu koja nije nastala u vezi sa tim procesom, Bosna i Hercegovina odgovara po principu subjektivne odgovornosti, odnosno krivice.


Iz obrazloženja

Neosnovano tužitelji u žalbi ukazuju na odgovornosti tužene primjenom člana 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima. Po principu objektivne odgovornosti za štetu odgovara imalac opasne stvari ili lice koje se bavi opasnom djelatnošću. Tužena nije imalac mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava, pa nema osnova za odgovornost primjenom citirane odredbe koju je prvostepeni sud pravilno primijenio i izveo zaključak da je objektivna odgovornost uspostavljena isključivo prema osobama uključenim u proces deminiranja.

Prednik tužitelja smrtno je stradao prilikom sječe ogrijevnog drveta u obilježenom minskom polju te time štetni događaj nije u vezi procesima koje je iz svoje nadležnosti preduzimao Centar za uklanjanje mina u BiH.

Za štetu prouzrokovanu trećim licima u vršenju svojih funkcija, Bosna i Hercegovina, odgovara prema članu 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, za postojanje osnova odgovornosti primjenom navedene odredbe nužno je utvrđenje uzročno posljedične veze između štete i radnje tužene. U konkretnom sporu nisu se ostvarili propisani uslovi za utvrđenje odgovornosti tužene za štete, s obzirom da nije utvrđeno postojanje propusta u radnjama tužene. Provedeni dokazi potvrđuju da je tužena izvršila sve potrebne radnje u izvršenju zakonom propisanih zadataka. Naime, tužena je nakon izviđanja utvrdila da se radi o zoni visokog rizika, dala prijedlog o stavljanju na listu prioriteta, izvršila je definisanje rizične površine, postavila vidljiva obilježja upozorenja na mine, vršila reizviđanja na terenu, koordinirala aktivnost deminiranja i konačno vršila edukaciju stanovništva.

Time je tužena postupala na zakonom propisan način i nije odgovorna za štetu koja je nastupila isključivom krivicom prednika tužitelja, usljed čega je i prema ocjeni drugostepenog vijeća tužbeni zahtjev neosnovan.


(Presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 007844 13 Gž od 06.09.2013.godine)

 

<------->


Naknada nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode

Činjenica da je tužitelj prije određivanja pritvora zauzimao visokorangirane pozicije u organima vlasti nije poseban osnov za naknadu štete, nego je okolnost koja se cijeni u odnosu na ugled koji je uživao u javnosti prije pritvaranja.
Intenzivno medijsko praćenje krivičnog postupka u kome je tužitelj bio jedan od okrivljenih, broj i sadržaj napisa, nisu poseban osnov za odmjeravanje visine naknade štete, nego okolnost koja se cijeni u sklopu duševnog bola pretrpljenog zbog objavljivanja ličnog imena okrivljenog.


Iz obrazloženja:

Prvostepenom presudom obavezana je tužena Bosna i Hercegovina - Ministarstvo pravde BiH, da tužitelju naknadi nematerijalnu štetu zbog neosnovanog lišenja slobode u trajanju od 331. dan određenog u krivičnom postupku u kome je tužitelj pravosnažnom presudom oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, udruživanja radi vršenja krivičnih djela i krivično djelo organizovanog kriminala.

U vrijeme određivanja pritvora tužitelj je bio bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Međutim, ova činjenica se cijeni isključivo u odnosu na ugled koji je tužitelj uživao u javnosti prije pritvaranja i ne može biti poseban osnov koji utiče na visinu naknade. Broj i sadržaj napisa u medijima nisu poseban osnov za odmjeravanje visine naknade nematerijalne štete, nego okolnost koja se cijeni u sklopu duševnih bolova koje je tužitelj trpio zbog objavljivanja ličnog imena u sredstvima informisanja.

 

(Presuda Apelacionog odjeljnja Suda BiH broj: Gž-161/10 od 09.03.2011.godine)


<------->

 

Član 172. Zakona o obligacionim odnosima
NEZAKONIT ILI NEPRAVILAN RAD TREBA SHVATITI KAO PONAŠANJE SUPROTNO ZAHTJEVU KOJI BI U JAVNOM INTETRESU VALJALO OSTVARITI NORMALNIM OBAVLJANJEM SLUŽBE ILI DJELATNOSTI, ODNOSNO KAO ONAJ RAD KOD KOGA POSTOJI ZNAČAJNO ODSTUPANJE OD UOBIČAJENOG POSTUPANJA, PRI ČEMU NIJE NEOPHODNO POSTOJANJE „VOLJE ILI PRISTANKA NA NANOŠENJE ŠTETE TREĆIM LICIMA“. SADAŠNJA SUBJEKTIVNA KONCEPCIJA ODGOVONROSTI DRŽAVE, ENTITETA ILI KANTONA ZA NEZAKONIT ILI NEPRAVILAN RAD SUDA SUPROTNA JE NAČELU PRAVNE DRŽAVE I JAVNOG INTERESA.


(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 Ps 077856 11 Rev od 25.12.2012. god.)

 

<------->

 

Član 154. stav 2. u vezi sa članom 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima
Član 206. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima
DJELATNOST MEDICINARA, U PRAVILU, SE NE MOŽE SMATRATI OPASNOM DJELATNOŠĆU.


(Rješenje Vrhovnog suda FBiH broj: 17 0 P 045329 12 Rev od 02.07.2013. god.)

 

<------->


Član 173. Zakona o obligacionim odnosima
OŠTEĆENI NE MORA DOKAZIVATI DA ŠTETA KOJU JE PRETRPIO POTJEĆE OD OPASNE STVARI, ODNOSNO OPASNE DJELATNOSTI, AKO DOKAŽE DA SU TE STVARI ODNOSNO DJELATNOSTI SUDJELOVALE U ŠTETNOM DOGAĐAJU.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 43 0 Ps 024729 11 Rev od 16.05.2013. god.)

 

<------->

 

Član 173. Zakona o obligacionim odnosima
STEPENICE SE PO REDOVNOM TOKU STVARI NE MOGU SMATRATI OPASNOM STVARI, ALI JE TO MOGUĆE U ODREĐENIM SLUČAJEVIMA OBZIROM NA KONSTRUKCIJU, NJIHOVA SVOJSTVA, TE NAČIN I MJESTO NJIHOVE UPOTREBE.


(Presuda Vrhovnogt suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 36 0 P 005651 12 Rev od 26.03. 2013. god.)

 

<------->

 

Član 175. Zakona o obligacionim odnosima
POD PROTIVPRAVNIM DRŽAOCEM SE SMATRA SVAKO ONO LICE KOJE NA PROTIVPRAVAN NAČIN ODUZME FAKTIČKU VLAST NAD STVARI VLASNIKU, ODNOSNO LICE KOJE JE PROTIV VOLJE IMAOCA DOŠLO U POSJED STVARI. STOGA SVOJSTVO NEOVLAŠTENOG VOZAČA U SMISLU ČLANA 175. ZOO IMA ONO LICE KOJE JE VOZILO OTUĐILO U NAMJERI DA STEKNE SVOJINU NAD NJIM ILI SAMO RADI PRIVREMENE UPOTREBE.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 51 0 P 016150 11 Rev od 13.11.2012. god.)

 

<------->


Član 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima
KOD UTVRĐENJA ODGOVORNOSTI U SAOBRAĆAJNOJ NEZGODI TREBA IMATI U VIDU ČINJENICU DA JE PROPUST VOZAČA KADA UPRAVLJA MOTORNIM VOZILOM, BUDUĆI DA JE U PITANJU OPASNA STVAR ZNAČAJNIJA U POGLEDU NASTANKA POSLJEDICA OD PROPUSTA BICIKLISTE.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 32 0 P 122350 12 Rev od 09.07.2013. god.)

 

<------->

 

Član 192. Zakona o obligacionim odnosima
KADA JE TUŽITELJ U DUŽEM VREMENSKOM PERIODU (4 god.) RADIO KAO RUKOVAOC MAŠINE, BIO UPOZNAT SA PRAVILNIM NAČINOM RADA NA MAŠINI, A NE RADI SE O NAROČITO KOMPLIKOVANOJ MAŠINI U SITUACIJI KADA TUŽITELJ DOŽIVI POVREDU NA RADU, RADEĆI NA TOJ MAŠINI, ON SE U PARNIČNOM POSTUPKU POKRENUTOM NJEGOVOM TUŽBOM RADI NAKNADE ŠTETE OD POSLODAVCA NE MOŽE SA USPJEHOM POZIVATI NA ČINJENICU DA GA JE POSLODAVAC RASPOREDIO NA RAD NA MAŠINI ZA KOJU SE TRAŽI ŠKOLSKA SPREMA KOJU ON NIJE POSJEDOVAO.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 36 0 P 002943 11 Rev od 28.02.2013. god.)

 

<------->

 

Član 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
SAMA ČINJENICA DA JE OTKAZ UGOVORA O RADU BIO NEZAKONIT, NE PREDSTAVLJA VALJAN PRAVNI OSNOV ZA DOSUĐENJE NAKNADE NEMATERIJALNE ŠTETE ZA PRETRPLJENE DUŠEVNE BOLOVE ZBOG UMANJENJA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI, POVREDE UGLEDA I ČASTI, TE PRETRPLJENOG STRAHA, VEĆ SE ISTA PRIZNAJE SAMO AKO JE POSTUPAK PROTIV ZAPOSLENIKA VOĐEN ZLONAMJERNO I ŠIKANOZNO, TJ. DA JE U POSTUPKU NEZAKONITOG OTKAZIVANJA ZAPOSLENIK BIO IZLOŽEN VRIJEĐANJU, UMANJENJU NJEGOVOG UGLEDA, DOSTOJANSTVA I SL.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 51 0 P 005925 12 Rev od 25.07.2013. god.)

 

<------->

 

Član 200. Zakona o obligacionim odnosima
SAMA ČINJENICA DA JE JEDAN OD ZAKONSKIH USLOVA ZA ODREĐIVANJE PRITVORA TUŽITELJU BILA I ODREDBA ČLANA 146. STAV 1. TAČKA a) ZKP FBIH, A TO JE DA SE KRIJE I DA POSTOJE DRUGE OKOLNOSTI KOJE UKAZUJU NA OPASNOST OD BJEKSTVA (PRITVOR ODREĐEN OSIM IZ TOG RAZLOGA I PO TAČKAMA b) i d) ISTOG ČLANA ZKP FBIH) NE ZNAČI, DA JE ISPUNJEN USLOV IZ ČLANA 439. STAV 3. ZKP FBIH DA TUŽITELJU NE PRIPADA NAKNADA ŠTETE JER DA JE SVOJIM NEDOPUŠTENIM POSTUPCIMA PROUZROKOVAO LIŠENJE SLOBODE. NEDOPUŠTENI POSTUPCI PRITVORENOG MORAJU BITI POSEBNO DOKAZANI U PARNICI ZA NAKNADU ŠTETE I NJIH MORA DOKAZATI TUŽENA STRANA, KOJA SE NA ISTE I POZIVA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 43 0 P 004484 11 Rev od 20.05.2013. god.)

 

<------->

 

Član 200. Zakona o obligacionim odnosima
OŠTEĆENI SE MOŽE PUNOVAŽNO U VANSUDSKOJ NAGODBI ODREČI SAMO ONE ŠTETE (POTRAŽIVANJA) KOJA JE BILA POZNATA ILI JE PO REDOVNOM TOKU STVARI BILA PREDVIDLJIVA U MOMENTU ZAKLJUČENJA VANSUDSKE NAGODBE.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 32 0 P 043202 12 Rev od 07.02.2013. god.)

 

<------->


Član 712. Zakona o obligacionim odnosima
ZA OŠTEĆENJE I PROPAST STVARI OSTAVOPRIMAC ODGOVARA PO PRINCIPU PREDPOSTAVLJENE KRIVICE (PREDPOSTAVLJA SE DA JE KRIV DOK SUPROTNO NE DOKAŽE).


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 17 0 P 047965 13 Rev od 11.04.2013. god.)

 

<------->

 

Primjena odredaba člana 277. u vezi sa članom 186. Zakona o obligacionim odnosima (''Službeni list'' SFRJ br. 27/78 do 57/89 i ''Službeni glasnik'' RS br. 17/93, 3/96 i 39/03)

 

„ZATEZNE KAMATE NA NOVČANO POTRAŽIVANJE NAKNADE NENOVČANE MATERIJALNE ŠTETE TEKU OD TRENUTKA ŠTETE“.

 

Zaključak Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske od 01.10.2012. godine

 

<------->

 

Član 154. stav 2. i Član 173. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima
GRAD MOSTAR, KOJI JE BIO UKLJUCEN U ORGANIZOVANI POVRATAK MJEŠTANA NA PODRUCJU PODVELEŽJA, POZIVAJUCI ISTE PUTEM SREDSTAVA JAVNOG INFORMISANJA DA SE SLOBODNO VRATE SVOJIM KUCAMA JER JE PODRUCJE BEZBJEDNO, ODGOVORAN JE ZA ŠTETU KOJU POVRATNIK PRETRPI USLIJED EKSPLOZIJE MINE, JER JE PREUZIMAJUCI KONTROLU NAD TIM PODRUCJEM BIO DUŽAN PREDUZETI NEOPHODNE MJERE RADI ZAŠTITE I OSIGURANJA POVRATKA NA PODRUCJE PODVELEŽJA.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000657 11
Rev od 05.04.2012. god.)

 

<------->

 

Član 154. Zakona o obligacionim odnosima
Član 1. i Član 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete
NEMATERIJALNA ŠTETA PROUZROKOVANA ZA VRIJEME RATA PROTIVZAKONITIM ODVODENJEM CIVILA U LOGORE ILI NJIHOVIM DRUGIM PROTIVZAKONITIM ZATVARANJEM NE MOŽE SE SMATRATI RATNOM ŠTETOM.


(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001956 11
Rev od 15.11.2011. god.)

 

<------->


Član 154. i Član 200. Zakona o obligacionim odnosima
S OBZIROM DA NISU DONESENI POSEBNI PROPISI KOJIMA BI DRŽAVA BIH ILI NJEN ENTITET FEDERACIJA BIH, NA NACELIMA DRUŠTVENE SOLIDARNOSTI, RAVNOMJERNOG SNOŠENJA JAVNOG TERETA TE PRAVICNOG I BRZOG OBEŠTECENJA, REGULISALA PITANJE OBEŠTECENJA GRADANA ZA ŠTETE IZ RATNOG PERIODA, TO SE U POSTUPCIMA ZA NAKNADU TAKVE NEMATERIJALNE ŠTETE IMAJU PRIMJENITI OPCA PRAVILA ODŠTETNOG PRAVA SADRŽANA U ODREDBAMA ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA. TA ŠTETA DOSUDUJE SE, U PRAVILU, U JEDNSTVENOM IZNOSU PRAVICNE NAKNADE, A PRI ODMJERAVANJU NJENE VISINE IMAJU SE PRIMJENITI KRITERIJI PROPISANI ODREDBOM ČLANA 200. ZOO.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001956 11
Rev od 15.11.2011. god.)

 

<------->


Član 154. Zakona o obligacionim odnosima
Član 308. Zakona o državnoj upravi
NEMATERIJALNU ŠTETU KOJU JE GRADANINU PROTIVZAKONITIM ODVODENJEM U LOGORE ILI DRUGIM PROTIVZAKONITIM ZATVARANJEM U TOKU RATNOG PERIODA, NA PODRUCJU FEDERACIJE BIH POD KONTROLOM HVO ILI ARMIJE BIH, PROUZROKOVAO PRIPADNIK ORUŽANIH SNAGA, DUŽNA JE NAKNADITI FEDERACIJA BIH, OSIM AKO DOKAŽE DA JE U DATIM OKOLNOSTIMA PRIPADNIK ORUŽANIH SNAGA POSTUPAO ONAKO KAKO JE TREBALO.


(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001956 11
Rev od 15.11.2011. god.)

 

<------->


Član 170. Zakona o obligacionim odnosima
ODGOVORNOST ZDRAVSTVENE USTANOVE ZA ŠTETU PROUZROKOVANU MEDICINSKOM INTERVENCIJOM JE SUBJEKTIVNE A NE OBJEKTIVNE PRIRODE.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 091661 11
Rev od 21.05.2012. god.).

 

<------->

 

Član 172. Zakona o obligacionim odnosima
EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA PRILIKOM RAZMATRANJA PITANJA ODGOVORNOSTI DRŽAVE ZA RAD NJEZINIH SUDSKIH TIJELA NE NAVODI KRIVICU KAO POSEBNU PRETPOSTAVKU ODGOVORNOSTI, ALI JE KRIVICA IPAK JEDAN OD FAKTORA KOJI SE UZIMA U OBZIR PRI PROCJENI DA LI JE SUDSKA VLAST OCITO I TEŠKO PREKORACILA GRANICE SVOJE DISKRECIJE, ODNOSNO DA LI JE „POVREDA DOVOLJNO OZBILJNA“.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013093 10
Rev od 26.04.2012. god.)

 

<------->


Član 173. Član 174. i Član 177. Zakona o obligacionim odnosima
Član 74. Zakona o rudarstvu
POSTOJI ISKLJUCIVA ODŠTETNA ODGOVORNOST RUDARSKE ORGANIZACIJE U SLUCAJU KADA JE OŠTECENI OTPOCEO GRADNJU SVOGA STAMBENOG OBJEKTA PRIJE NEGO ŠTO JE SPORNO PODRUCJE PROGLAŠENO RUDNIM POLJEM, A RUDARSKA ORGANIZACIJA GA NI NAKNADNO NIJE UPOZORILA DA GRADI NA EKSPLOATACIONOM RUDNOM POLJU.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 054938 11
Rev od 26.07.2012. god.)

 

<------->


Član 178. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima
U SAOBRACAJNOJ NEZGODI SUDJELUJE SVAKO VOZILO KOJE JE DOPRINIJELO RAZVOJU SITUACIJE KOJA JE DOVELA DO NEZGODE. KADA JE ŠTETA NA VOZILU TUŽITELJA PROUZROKOVANA SKRIVLJENIM POSTUPANJEM IMALACA DVA RAZLICITA MOTORNA VOZILA, TADA TUŽITELJU NE PRIPADA PRAVO NA POTPUNU NAKNADU ŠTETE SAMO OD JEDNOG IMAOCA VOZILA, VEC SAMO U DIJELU U KOJEM JE ON DOPRINIJEO PROUZROKOVANOJ ŠTETI.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 022929 11
Rev od 22.05.2012. god.)

 

<------->

 

Član 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
POSTOJI DOPRINOS OŠTECENOG ZA NASTALU ŠTETU U SITUACIJI KADA JE ON, U ŽIVOTNOJ DOBI OD SEDAM GODINA I BEZ NADZORA RODITELJA ILI ODRASLE OSOBE, IZNENADA ISTRCAO IZA NATOVARENIH ZAPREŽNIH KOLA NA KOLOVOZ, NAKON CEGA GA JE UDARILO PUTNICKO MOTORNO VOZILO OSIGURANIKA TUŽENOG.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 013587 11
Rev od 12.07.2012. god.)

 

<------->


Član 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
OŠTECENI JE DUŽAN DA NASTOJI SMANJITI ŠTETU, ALI SE NE MOŽE ZAHTIJEVATI DA NJEGOV ANGAŽMAN U TOM PRAVCU NOVCANO, FIZICKI ILI PSIHICKI PRELAZI RAZUMNU MJERU.


Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000815 10 Rev
od 06.12.2011. god.

 

<------->

 


Član 195. Zakona o obligacionim odnosima
Član 16. tacka 8. Zakona o zdravstvenoj zaštiti
Član 3. stav 2., Član 9. i Član 10. Zakona o zdravstvenom osiguranju
UKOLIKO TUŽILAC, KAO OSIGURANIK, NE ISKORISTI PRAVO NA LIJECENJE U DOMACOJ ZDRAVSTVENOJ USTANOVI, VEC SAMOINCIJATIVNO OBAVI LIJECENJE U STRANOJ ZDRAVSTVEOJ USTANOVI, U KOJOJ I SNOSI TROŠKOVE LIJECENJA, NEMA PRAVO ZAHTIJEVATI REGRES ISPLACENOG IZNOSA OD TUŽENOG.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 001418 11
Rev od 29.05.2012. god.)

 

<------->

 

Član 197. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima
NENASLJEDIVO JE PRAVO NA RENTU ZBOG SMRTI BLISKOG LICA ILI USLJED POVREDE TIJELA ILI OŠTECENJA ZDRAVLJA, IZUZEV DOSPJELIH IZNOSA UTVRDENIH PRAVOSNAŽNOM PRESUDOM ILI PISMENIM SPORAZUMOM.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 006450 11
Rev od 22.05.2012. god.)

 

<------->

 

Član 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima
TRAJNIJA ZAJEDNICA ŽIVOTA NIJE ZAKONSKA PRETPOSTAVKA ZA DOSUDENJE PRAVICNE NOVCANE NAKNADE RODITELJIMA ZA NJIHOVE DUŠEVNE BOLOVE ZBOG NAROCITO TEŠKOG INVALIDITETA NJIHOVOG SINA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 057263 11
Rev od 03.04.2012. god.)

 

<------->

 

Član 154. Zakona o obligacionim odnosima
Član 124. i Član 144. Zakona o prostornom uredenju
Član 5. stav 2. tacka 9. i Član 24. stav 3. Zakona o sigurnosti željeznickog prometa
VLASNIKU OBJEKTA IZGRADENOG U ZAŠTITNOM PRUŽNOM POJASU, BEZ SAGLASNOSTI ŽELJEZNICKOG PREDUZECA, NE MOŽE SE PRUŽITI ZAŠTITA POVODOM ŠTETE NASTALE USLIJED SVAKODNEVNIH PROLAZAKA ŽELJEZNICKIH KOMPOZICIJA, PROIZVEDENIH VIBRACIJA I IZGRADNJE PRUŽNOG PRELAZA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000301 09
Rev od 30.03.2011. god.)

 

<------->


Član 154. Zakona o obligacionim odnosima
Član 1. i Član 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete
OŠTECENJA PARCELA KOJA SU NASTALA PRILIKOM DEMONTAŽE PRIVREMENIH VOJNIH OBJEKATA U TOKU 1997. god., SAGRADENIH OD STRANE ARMIJE BIH U PERIODU 1994. – 1995. GODINA, NE MOGU SE SMATRATI RATNOM ŠTETOM.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000110 09
Rev od 01.02.2011. god.)

 

<------->

 

Član 154. stav 2. i 173. Zakona o obligacionim odnosima
Član 2. Zakona o prometu eksplozivnih materija i zapaljivih tecnosti i gasova
BRZOGORECI ŠTAPIN (C-10), KOJI SADRŽI EKSPLOZIVNI PRAH, PREDSTAVLJA OPASNU STVAR.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 004119 10
Rev od 16.08.2011. god.)

 

<------->


Član 154. i Član 201. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
DA BI SUD IZVEO ZAKLJUCAK O POSTOJANJU UZROCNE VEZE IZMEDU TJELESNOG OZLJEDIVANJA I KASNIJE NASTUPJELOG SMRTNOG ISHODA POTREBNO JE POSTOJANJE DOKAZANOG KONTINUITETA PREDVIDIVIH MEDICINSKIH UZROKA I POSLJEDICA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 001236 09
Rev od 18.01.2011. god.)

 

<------->

 

Član 170. stav 1. i Član 171. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
KADA VOZAC KOJI JE ZAPOSLEN KOD PREDUZECA ILI PRAVNOG LICA PROUZROKUJE ŠTETU UPOTREBOM VOZILA KOJE MU JE POVJERENO, ODŠTETNA ODGOVORNOST JE NA PREDUZECU ODNOSNO PRAVNOM LICU.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000437 10
Rev od 29.03.2011. god.)

 

<------->

 

Član 172. Zakona o obligacionim odnosima
PROPUST NADLEŽNIH POLICIJSKIH SNAGA DA NA ODGOVARAJUCI NACIN ZAŠTITE RASKRSNICU NA KOJOJ JE TUŽITELJ ZADOBIO TJELESNU POVREDU USLIJED AKATA NASILJA ZASNIVA ODŠTETNU ODGOVORNOST KANTONA I USLIJED NEPRAVILNOG RADA NJEGOVOG ORGANA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000261 09
Rev od 17.02.2011. god.)

 

<------->

 

Član 173. i Član 177. Zakona o obligacionim odnosima
POSLOVI ČIŠCENJA RUDNICKE JAME RADI NJENE REKONSTRUKCIJE, TOKOM KOJIH JE DOŠLO DO PADA GROMADE UGLJA I TJELESNOG POVRJEDIVANJA TUŽITELJA, PREDSTAVLJAJU OPASNU DJELATNOST OD KOJE POTICE POVECAN RIZIK NASTANKA ŠTETE.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000521 10
Rev od 07.04.2011. god.)

 

<------->


Član 173. i Član 174. Zakona o obligacionim odnosima
OBJEKTIVNA ODŠTETNA ODGOVORNOST OPCINE NE MOŽE SE ZASNOVATI NA CINJENICI DA JE ONA BILA NARUCILAC RADOVA TOKOM KOJIH JE IZVODAC KORISTIO SVOJ EKSPLOZIVNI MATERIJAL, A PO ZAVRŠETKU RADOVA NEUPOTRIJEBLJENI EKSPLOZIVNI MATERIJAL PROPUSTIO UNIŠTITI, ŠTO JE BILO U UZROCNOJ VEZI SA ŠTETNIM DOGADAJEM KOJI SE DESIO SEDAM GODINA NAKON OKONCANJA RADOVA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-
001563 od 17.02.2009. god. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda BiH broj AP-964/09
od 25.10.2011. god.)


Član 177. stav 4. i Član 404. Zakona o obligacionim odnosima
DJELIMICNI DOPRINOS TRECE OSOBE NASTANKU ŠTETE NE OSLOBADA IMAOCA OPASNE STVARI OD ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU BUDUCI DA ISTI U TOM SLUCAJU ODGOVARA SOLIDARNO S TRECOM OSOBOM, A TO ZNACI DA ODGOVARA ZA CIJELU ŠTETU UKOLIKO JE OŠTECENI NAKNADU ŠTETE ZAHTIJEVAO SAMO OD NJEGA. KAD IMALAC OPASNE STVARI NAKNADI CJELOKUPNU ŠTETU OŠTECENOM STICE REGRESNO PRAVO PREMA TRECOJ OSOBI KOJA JE DJELIMICNO DOPRINIJELA NASTANKU ŠTETE, SRAZMJERNO UDJELIMA U NASTANKU ŠTETE.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 012679 10
Rev od 17.05.2011. god.)

 

<------->

 

Član 177. Zakona o obligacionim odnosima
Član 74. stav 1. Osnovnog zakona o rudarstvu
Član 22. stav 1. Zakona o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu
NE POSTOJI ODŠTETNA ODGOVORNOST RUDNIKA UKOLIKO JE STAMBENI OBJEKAT, BEZ PRIBAVLJENOG MIŠLJENJA RUDARSKOG PREDUZECA O MOGUCNOSTI PREDUZIMANJA GRADNJE OBJEKTA, SAGRADEN NA PODRUCJU KOJE JE U VRIJEME GRADNJE VEC BILO PROGLAŠENO RUDNIM POLJEM.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000460 10
Rev od 24.02.2011. god.)

 

<------->

 

Član 178. Zakona o obligacionim odnosima
ODREDBE ČLANA 178. ZOO PROPISUJU MJEŠOVIT SISTEM REGULISANJA
ODGOVORNOSTI ZA ŠTETE NASTALE U SLUCAJU UDESA IZAZVANOG MOTORNIM VOZILIMA U POKRETU.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 005900 09 Rev
od 11.01.2011. god.)

 

<------->

Član 180. Zakona o obligacionim odnosima
ODGOVORNOST FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE ZA ŠTETU NASTALU USLIJED TERORISTICKIH AKATA JE IZVORNA, PRIMARNA I NEPOSREDNA, TAKO DA ONA POSTOJI NEOVISNO O TOME DA LI JE ŠTETNIK POZNAT, DOSTUPAN ORGANIMA GONJENJA, KRIVICNO GONJEN ILI OGLAŠEN KRIVIM.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 001538 09
Rev od 22.02.2011. god.)

 

<------->

 

Član 195. Zakona o obligacionim odnosima
OŠTECENI IMA PRAVO NA NAKNADU ŠTETE ZA TUDU NJEGU I POMOC I UKOLIKO MU JE TA POMOC PRUŽENA BESPLATNO OD STRANE ČLANOVA NJEGOVE PORODICE.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000319 09
Rev od 08.03.2011. god.)

 

<------->

 

Član 200. Zakona o obligacionim odnosima
ORIJENTACIONI KRITERIJI VRHOVNOG SUDA F BIH NISU MATEMATICKA FORMULA KOJA PUKIM AUTOMATIZMOM SLUŽI ZA UTVRDIVANJE I IZRACUNAVANJE PRAVICNE NOVCANE NAKNADE, JER ODLUCIVANJE O IZNOSU NEMATERIJALNE ŠTETE JESTE SUDENJE U KOJEM SE PRIMJENJUJE PRAVNI STANDARD PRAVICNOSTI PRI ODMJERAVANJU NOVCANE ODŠTETE.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 005883 10
Rev od 08.09.2011. god.)

 

<------->

 

Član 200. Zakona o obligacionim odnosima
LIČNA PRIMANJA TUŽITELJA PO OSNOVU IZUZETNOG MATERIJALNOG OBEZBJEDENJA NE URACUNAVAJU SE U PRAVICNU NOVCANU NAKNADU ZA PRETRPLJENE DUŠEVNE BOLOVE ZBOG UMANJENJA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 000269 11
Rev od 08.09.2011. god.)

 

<------->

 

Član 200. Zakona o obligacionim odnosima
U SPOROVIMA ZA NAKNADU ŠTETE ZBOG NEOSNOVANOG PRITVARANJA PRIMJENJUJE SE ZAKON O KRIVIČNOM POSTUPKU KOJI JE U PRIMJENI U VRIJEME OKONCANJA KRIVICNOG POSTUPKA, A NE ZAKON KOJI JE BIO U PRIMJENI U VRIJEME LIŠAVANJA SLOBODE, JER SE OSNOVANOST LIŠAVANJA SLOBODE OCJENJUJE PREMA KRAJNJEM ISHODU KRIVICNOG POSTUPKA.


(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000995 10
Rev od 27.09.2011. god.)

 

<------->


Član 206. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
KAD JE VIŠE LICA SVOJIM RADNJAMA PROUZROKOVALO ŠTETNU POSLJEDICU, ALI NI JEDNA OD TIH RADNJI SAMA ZA SEBE NE BI DOVELA DO NASTANKA UKUPNE ŠTETE, ŠTETNICI ODGOVARAJU SOLIDARNO AKO SU ŠTETU PROUZROKOVALI DJELUJUCI ZAJEDNO ILI NEZAVISNO JEDAN OD DRUGOGA, AKO SE NE MOGU UTVRDITI NJIHOVI UDJELI U UZROKOVANOJ ŠTETI.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 017502 10
Rev od 12.07.2011. god.)

 

<------->


Član 376. i Član 377. Zakona o obligacionim odnosima
ZASTARJELOST ZAHTJEVA ZA NAKNADU ŠTETE CIJENI SE PREMA PROPISU IZ ČLANA 376. I ČLANA 377. ZOO BEZ OBZIRA DA LI SE NAKNADA ZAHTIJEVA ZA VEC NASTALU ŠTETU ILI ZA ŠTETU ZA KOJU JE PO REDOVNOM TOKU STVARI IZVJESNO DA CE SUKCESIVNO NASTAJATI U BUDUCNOSTI, KAO I BEZ OBZIRA DA LI SE NAKNADA BUDUCE ŠTETE ZAHTIJEVA U OBLIKU NOVCANE RENTE ILI U JEDNOKRATNOM IZNOSU. NAKNADU ŠTETE KOJA CE SUKCESIVNO NASTAJATI U BUDUCNOSTI (IZGUBLJENO IZDRŽAVANJE, IZGUBLJENA ZARADA, NAKNADA ZA TUDU POMOC I NJEGU I SL.) OŠTECENI MOŽE OSTVARIVATI I SUKCESIVNIM UTUŽIVANJEM NAKNADE ZA PROTEKLI PERIOD, A NE SAMO U VIDU RENTE. U TOM SLUCAJU ROKOVI ZASTARJELOSTI ZA PRVO UTUŽENO POTRAŽIVANJE RACUNAJU SE PO ODREDBAMA ČLANA 376. ODNOSNO ČLANA 377 ZOO, A ZA SVAKO SLIJEDECE UTUŽENO POTRAŽIVANJE TECE NOVI ROK ZASTARJELOSTI OD DANA KAD JE PRETHODNI SPOR OKONCAN (ČLAN 392. STAV 3. ZOO).


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 001561 09
Rev od 27.01.2011. god.)

 

<------->

 

Član 377. Zakona o obligacionim odnosima
PRIMJENI ODREDBE ČLANA 377. ZOO IMA MJESTA SAMO KADA JE KRIVICNI POSTUPAK VODEN PROTIV ŠTETNIKA, A NE I U SLUCAJU VODENJA KRIVICNOG POSTUPKA PROTIV OŠTECENOG.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 006689 11
Rev od 23.08.2011. god.)

 

<------->

 

Član 388. Zakona o obligacionim odnosima
TOK ZASTARJELOSTI, U PRAVILU, PREKIDAJU SAMO ONA PRAVNA SREDSTVA KOJA ISTOVREMENO OKONCAVAJU SPORNI MATERIJALNOPRAVNI ODNOS I OMOGUCAVAJU OSTVARENJE PRAVA ZA KOJE JE ZASTARJELOST BILA U TOKU.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 902484 09
Rev od 27.09.2011. god.)

 

<------->

 

Član 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete
KAD JE TUŽENI, KAO GRADANIN, DAO IZJAVU U NOVINAMA I PRI TOME LICNO POTPISAO SPORNI TEKST, ONDA SE TAKVO DAVANJE IZJAVE IZJEDNACAVA S PISANJEM U NOVINAMA I IMA SMATRATI KLEVETOM IZNESENOM U SREDSTVIMA JAVNOG INFORMISANJA, PA SE TAKVO LICE IMA SMATRATI I AUTOROM U SMISLU ČLANA 6. STAV 2. Z AKONA O ZAŠTITI OD KLEVETE.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 014430 11
Rev od 16.06.2011. god.)

 

<------->


Član 154. Zakona o obligacionim odnosima
Član 89. stav 1. Zakona o službi u oružanim snagama HR HB

ODREDBE ZAKONA O SLUŽBI U ORUŽANIM SNAGAMA, KOJE REGULIŠU ODGOVORNOST TUŽENE ZA RADNJE VOJNE OSOBE U VEZI S OBAVLJANJEM SLUŽBE, NE ISKLJUČUJU SVE OSTALE ZAKONSKE OSNOVE ODGOVORNOSTI, PA TAKO NI ODGOVORNOST TUŽENE KAO IMAOCA OPASNE STVARI.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000522 od 04.05.2010. god.)

 

<------->


Član 155. i član 189. Zakona o obligacionim odnosima

DA BI OSNOVANO MOGAO OSTVARITI PRAVO NA NAKNADU IZMAKLE KORISTI OŠTEĆENI U POSTUPKU MORA DOKAZATI IZMAKLI DOBITAK KOJI SE MOGAO OSNOVANO OČEKIVATI PREMA REDOVNOM TOKU STVARI ILI POSEBNIM OKOLNOSTIMA, TAKO DA ZA OSTVARIVANJE NAKNADE ŠTETE SA OSNOVA IZMAKLE KORISTI NIJE DOVOLJNO SAMO POSTOJANJE MOGUĆNOSTI OSTVARIVANJA KORISTI, VEĆ I NAMJERA I IZVJESNOST OSTVARIVANJA KORISTI.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001190 od 01.04.2010. god.)

 

<------->

 

Član 172. Zakona o obligacionim odnosima

DA BI OSTVARIO PRAVO NA NAKNADU ŠTETE OD PRAVNOG LICA, PO PRAVILIMA O ODGOVORNOSTI ZA DRUGOG, OŠTEĆENI MORA DA DOKAŽE, PORED OPŠTIH USLOVA ZA GRAĐANSKO PRAVNU ODGOVORNOST, DA JE ŠTETU PRIČINIO ORGAN PRAVNOG LICA NEZAKONITIM ILI NEPRAVILNIM RADOM U VRŠENJU SVOJIH FUNKCIJA. DGOVORNOST PRAVNOG LICA USLOVLJENA JE NEPRIMJENJIVANJEM ILI POGREŠNIM PRIMJENJIVANJEM ODREĐENIH PROPISA, OSIM AKO JE RIJEČ O POGREŠNOM TUMAČENJU PROPISA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900874 08 Rev od
01.12.2009.god.)

 

<------->

 

Član 172. i član 207. Zakona o obligacionim odnosima

UKOLIKO JE ORGAN OPĆINE SVOJIM PONAŠANJEM (ČINJENJEM ILI NEČINJENJEM) DOVEO DO TOGA DA INVESTITORU DOZVOLI IZGRADNJU BEZ ODOBRENJA ZA GRAĐENJE I BEZ PROVEDENOG GEOTEHNIČKOG ISPITIVANJA LOKACIJE PREDVIĐENE ZA GRADNJU, IAKO JE PREMA OKOLNOSTIMA SLUČAJA ZNAO DA SE TA LOKACIJA NALAZI U ZONI UMIRENOG KLIZIŠTA I DA JE STOGA POTREBNO IZVRŠITI GEOMEHANIČKA ISPITIVANJA SVOJSTAVA TLA NA KOME SE GRADI, PA U TOKU GRADNJE DOĐE DO OŠTEĆENJA IMOVINE TREĆIH LICA, POSTOJI ODGOVORNOST OPĆINE ZBOG NEZAKONITOG I NEPRAVILNOG RADA NJENIH ORGANA U SMISLU ČLANA 172. STAV 1. ZOO.
POSTOJANJE ODŠTETNE ODGOVORNOSTI INVESTITORA I IZVOĐAČA RADOVA U SMISLU ČLANA 207. ZOO NE OSLOBAĐA OPĆINU NJENE ODŠTETNE ODGOVORNOSTI U SMISLU ČLANA 172. STAV 1. ZOO.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001482 od
28.01.2010.god.)

 

<------->

 

 

Član 174. i član 176. Zakona o obligacionim odnosima

LICE KOME JE VLASNIK IZNAJMIO SVOJE TERETNO MOTORNO VOZILO I KOJE JE TO VOZILO KORISTILO U SVOJE IME I ZA SVOJ RAČUN, SMATRA SE IMAOCEM TOG VOZILA, KAO OPASNE STVARI, NEOVISNO O TOME DA LI SE RADILO O IZNAJMLJIVANJU NA KRAĆE ILI DUŽE VRIJEME.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000191 od 12.03.2009.god.)

 

<------->

 

Član 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima

VISINA DOPRINOSA OŠTEĆENOG U NASTALOJ ŠTETI SE CIJENI S OBZIROM NA SVE UTVRĐENE OKOLNOSTI SLUČAJA, A POSEBNO NA OKOLNOST DA LI JE OŠTEĆENI POSTUPAO U SKLADU SA ZAKONSKIM OBAVEZAMA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901071 08 Rev od 11.02.2010. god.)

 

<------->

 

Član 178. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima

TREĆA LICA, KOJA PRETRPE ŠTETU U SUDARU DVA ILI VIŠE MOTORNIH VOZILA U POKRETU, NAKNADU ŠTETE MOGU DA TRAŽE OD SVAKOG IMAOCA MOTORNOG VOZILA POJEDINAČNO ILI OD SVIH IMALACA SOLIDARNO, BEZ OBZIRA NA NJIHOVU KRIVICU ZA ŠTETNI DOGAĐAJ, OSIM UKOLIKO POSTOJE OKOLNOSTI KOJE ISKLJUČUJU NJIHOVU OBJEKTIVNU ODGOVORNOST.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 012963 09 Rev od 25.03.2010. god.)

 

<------->

 

Član 185. stav 3. i član 190. Zakona o obligacionim odnosima

OŠTEĆENI KOME JE UNIŠTEN STAMBENI OBJEKAT U KOJEM JE ŽIVIO PRIJE ŠTETNOG DOGAĐAJA IMA PRAVO DA MU SE PRI NAKNADE ŠTETE USPOSTAVI MATERIJALNA I STAMBENA SITUACIJA KAKVA JE POSTOJALA PRIJE PROUZROKOVANJA ŠTETE.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 002180 09 Rev od 25.03.2010. god.)

 

<------->

 

Član 189. Zakona o obligacionim odnosima

NAKNADU ŠTETE SA OSNOVA IZGUBLJENE KORISTI ZBOG NEMOGUĆNOSTI KORIŠTENJA POSLOVNOG PROSTORA TUŽITELJ MOŽE OSNOVANO ZAHTIJEVATI SAMO OD MOMENTA KADA JE TUŽENI POSTAO NESAVJESTAN POSJEDNIK TOG POSLOVNOG PROSTORA.
UKOLIKO STRANKE NISU UGOVORILE ROK VRAĆANJA POSLOVNOG PROSTORA, TUŽENI JE SAVJESTAN POSJEDNIK SVE DO MOMENTA DOK GA TUŽITELJ NE POZOVE DA MU PREDA U POSJED POSLOVNI PROSTOR.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000995-10/08 od 19.05.2009. god.)

 

<------->

 

Član 192. Zakona o obligacionim odnosima

PRIGOVOR ISKLJUČIVE ODGOVORNOSTI OŠTEĆENOG ZA ŠTETNI DOGAĐAJ UKLJUČUJE U SEBI I PRIGOVOR PODJELJENE ODGOVORNOSTI.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000131 od 30.03.2010. god.)

 

<------->

 

Član 192. Zakona o obligacionim odnosima

ZAKLJUČAK O POSTOJANJU I OMJERU PODIJELJENE ODGOVORNOSTI ZAUZET U RANIJOJ PRAVOMOĆNOJ PRESUDI NEMA ZNAČAJ PRESUĐENE STVARI U POGLEDU TOG PRAVNOG PITANJA U DRUGOJ KASNIJOJ PARNICI, PA I UKOLIKO SE RADI O SPORU IZMEĐU ISTIH STRANAKA I POVODOM ZAHTJEVA IZ ISTOG ŠTETNOG DOGAĐAJA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000049 od 02.02.2010. god.)

 

<------->

 

Član 194. Zakona o obligacionim odnosima
Član 13. stav 1. i član 33. stav 1. Sporazuma između Bosne i Hercegovine i Republike Austrije o socijalnom osiguranju

KADA USTANOVA SOCIJALNOG OSIGURANJA (ZAVOD ZA PENZIONO OSIGURANJE IZ AUSTRIJE, KAO REGIONALNA BOLESNIČKA KASA NADLEŽNA PREMA MJESTU PREBIVALIŠTA ILI BORAVKA OSIGURANIKA) POTRAŽUJE OD ŠTETNIKOVOG BOSANSKO-HERCEGOVAČKOG OSIGURAVATELJA UČINJENE IZDATKE U VEZI SA PRIPADAJUĆIM PRAVIMA ZA SLUČAJ SMRTI SVOGA OSIGURANIKA (ISPLAĆENE PORODIČNE PENZIJE), ONDA SE U SMISLU ČLANA 33. STAV 1. SPORAZUMA IZMEĐU BOSNE I HERCEGOVINE I REPUBLIKE AUSTRIJE O SOCIJALNOM OSIGURANJU PRAVO OŠTEĆENOG OCJENJUJE PO BOSANSKO-HERCEGOVAČKIM PROPISIMA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000868 od 08.09.2009. god.)

 

<------->

 

Član 195. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

DA BI TUŽITELJ MOGAO OSNOVANO POTRAŽIVATI NAKNADU TROŠKOVA LIJEČENJA DUŽAN JE U POSTUPKU DOKAZATI DA SU POTRAŽIVANI TROŠKOVI NASTALI TOKOM LIJEČENJA KOJIM SE OTKLANJAJU POSLJEDICE TJELESNE POVREDE (ILI NARUŠENOG ZDRAVLJA) KOJU MU JE PROUZROKOVAO ŠTETNIK.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000632 od
13.10.2009.god.)

 

<------->

 

Član 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima

ODGOVORNO LICE (DRUŠTVO ZA OSIGURANJE) DUŽNO JE TUŽITELJU NAKNADITI MATERIJALNU ŠTETU ZBOG MANJE OSTVARENE ZARADE NA DRUGOM RADNOM MJESTU, KOJA JE POSLJEDICA TJELESNE POVREDE USLIJED KOJE TUŽITELJ NE MOŽE VIŠE OBAVLJATI SVOJE DOTADAŠNJE POSLOVE VARIOCA, I U SITUACIJI AKO JE TUŽITELJU NAKNADNO PRESTAO RADNI ODNOS ZBOG TEŽE POVREDE RADNE DUŽNOSTI KOD POSLODAVCA KOD KOGA JE BIO ZAPOSLEN U VRIJEME NASTANKA ŠTETNOG DOGAĐAJA, A U MEĐUVREMENU JE ZASNOVAO RADNI ODNOS KOD DRUGOG POSLODAVCA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001255 od 10.03.2010. god.)

 

<------->

 

Član 200. Zakona o obligacionim odnosima

PRAVO NA NAKNADU ZA TJELESNO OŠTEĆENJE, KOJU OŠTEĆENI PRIMA PO OSNOVU INVALIDSKOG OSIGURANJA, UTIČE NA ODREĐIVANJE VISINE IZNOSA PRAVIČNE NOVČANE NAKNADE ZA DUŠEVNE BOLOVE ZBOG UMANJENJA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI, ALI NE ISKLJUČUJE PRAVO OŠTEĆENOG NA OVAJ VID NEMATERIJALNE ŠTETE.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000019 od 04.03.2010. god.)

 

<------->

 

Član 376. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima

NA PITANJE ZASTARE NAKNADE ŠTETE NASTALE POVREDOM UGOVORNE OBAVEZE PRIMJENJUJU SE ZASTARNI ROKOVI ODREĐENI ZA ZASTARU OBAVEZE ČIJOM JE POVREDOM ŠTETA NASTALA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001190 od 01.04.2010. god.)

 

<------->

 

Član 82. Zakona o osiguranju imovine i lica

OKOLNOST DA JE OŠTEĆENI PRIJAVU ZA ŠTETU PROUZROKOVANU KRIVICOM NEOSITURANOG MOGORNOG VOZILA PODNIO JEDNOM OSIGURAVAJUĆEM DRUŠTVU, A TUŽBU ZA NAKNADU ŠTETE POVODOM ISTOG ŠTETNOG DOGAĐAJA KASNIJE PODNIO PROTIV DRUGOG OSIGURAVAJUĆEG DRUŠTVA, NE ČINI, SAMA PO SEBI, OSNOVANI TUŽENIKOV PRIGOVOR NEDOSTATKA PASIVNE LEGITIMACIJE.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 019366 09 Rev od 20.05.2010. god.)

 

<------->

 

Član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda

OŠTEĆENJE ILI UNIŠTENJE IMOVINE KOJE JE PROUZROKOVANO ISLJUČIVO DJELOVANJEM VIŠE SILE NIJE ZAŠTIĆENO PRAVOM NA MIRNO UŽIVANJE IMOVINE IZ ČLANA 6. EVROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I OSNOVNIH SLOBODA TE ČLANA 1. PROTOKOLA 1. UZ EVROPSKU KONVENCIJU.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001072 od
17.12.2009.god.)

 

<------->

 

Član 156. Zakona o obligacionim odnosima
VLASNIK NEKRETNINE KOJA JE IZLOŽENA NEGATIVNIM UTICAJIMA SA SUSJEDNE NEKRETNINE (SMANJENJE OSUNCANOSTI I PREGLEDNOSTI) IMA PRAVO NA NAKNADU ŠTETE SAMO U SLUCAJU AKO TI UTICAJI PO SVOM INTENZITETU U ZNATNOJ MJERI OGRANICAVAJU NJEGOVA VLASNICKA PRAVA, ODNOSNO PRELAZE UOBICAJENE GRANICE. POD ŠTETOM KOJA PRELAZI UOBICAJNE GRANICE, KADA JE U PITANJU
PORODICNA KUCA, PODRAZUMIJEVA SE TAKAV OBIM ŠTETNIH POSLJEDICA KOJE POD KONKRETNIM OKOLNOSTIMA DJELUJU TAKO DA UGROŽENIOBJEKAT ZA VLASNIKA GUBI SVOJU UPOTREBNU VRIJEDNOST, ILI ZNATNO SMANJUJU NJEGOVU PROMETNU VRIJEDNOST.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-
000477 od 01.07.2010. god.)

 

<------->

 

Član 173. i Član 174. Zakona o obligacionim odnosima
Član 202. stav 1. i 2. Zakona o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine
Član 110. Zakona o radnim odnosima i placama službenika organa uprave
VOJNA MISIJA SE ODVIJA POD OKOLNOSTIMA SA POVECANIM RIZIKOM OD OPASNOSTI NASTUPANJA ŠTETE, PA FEDERACIJA BIH ODGOVARA ZA ŠTETU NASTALU PRIPADNIKU VOJSKE F BIH, KAO UCESNIKU VOJNE MISIJE, PO PRAVILIMA OBJEKTIVNE ODGOVORNOSTI ZA OPASNU DJELATNOST.


(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 64 0 P 001136 09
Rev od 23.11.2010. god.)

 

<------->

 

Član 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima
NAROCITO TEŠKI INVALIDITET PRETPOSTAVLJA TEŠKO I TRAJNO TJELESNO ILI DUŠEVNO OŠTECENJE ZDRAVLJA NEKE OSOBE ZBOG KOJEG TA OSOBA NIJE SPOSOBNA SAMOSTALNO OBAVLJATI OSNOVNE ŽIVOTNE POTREBE.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-
000882 od 06.07.2010. god.)

 

<------->


Član 206. stav 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima
Član 73. i Član 82. Zakona o osiguranju imovine i osoba
POSTOJI SOLIDARNA ODGOVORNOST ZA ŠTETU UCESNIKA U SAOBRACAJNOJ NEZGODI KOJI SU ŠTETU PROUZROKOVALI TRECEM LICU RADECI NEZAVISNO JEDAN OD DRUGOG, A NJIHOVI UDJELI U PROUZROKOVANOJ ŠTETI SE NE MOGU UTVRDITI. PRI TOME, ODŠTETNA ODGOVORNOST JEDNOG OSIGURAVAJUCEG DRUŠTVA SA OSNOVA ODREDBE ČLANA 82. ZAKONA O OSIGURANJU IMOVINE I OSOBA NE ISKLJUCUJE ODŠTETNU ODGOVORNOST DRUGOG OSIGURAVAJUCEG DRUŠTVA SA OSNOVA ODREDBE ČLANA 73. ISTOG ZAKONA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-
000354 od 21.06.2010. god.)

 

<------->


Član 76. i Član 82. Zakona o osiguranju imovine i osoba
ZA ODŠTETNU ODGOVORNOST ZAJEDNICE OSIGURANJA, I U SLUCAJU KADA JE ŠTETU PROUZROKOVALO NEOSIGURANO VOZILO, ODLUCNA JE VISINA SUME OSIGURANJA KOJA BI MORALA BITI UGOVORENA ZA PUTNICKO MOTORNO VOZILO U CASU ŠTETNOG DOGADAJA.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-
000718 od 14.09.2010. god.)

 

<------->

 

Otklanjanje izvora opasnosti
Član 16. u vezi sa članom 156. Zakona o obligacionim odnosima.
KORIŠTENJE VLASTITOG PRAVA (DOZVOLJENO KORIŠTENJE JAVNOG PUTA) MOŽE PREDSTAVLJATI ŠTETNU RADNJU UKOLIKO TO VRŠENJE PRAVA 39 PREDSTAVLJA IZVOR OPASNOSTI ŠTETE I AKO JE LICE KOJE SE KORISTILO SVOJIM PRVOM PROPUSTILO PREDUZETI MJERE ZA ZAŠTITU IMOVINE DRUGIH LICA.


Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000498 od 02.06.2009. god.)

 

<------->


Naknada štete – obračun amortizacije
Član 154. i član 190 ZOO
OD UTVRĐENOG IZNOSA TOTALNE MATERIJALNE ŠTETE ODBIJA SE IZNOS AMORTIZACIJE UNIŠTENOG GRAĐEVINSKOG OBJEKTA UKOLIKO SE RADI O OBJEKTU KOJI NE PREDSTAVLJA DOM OŠTEĆENOG.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000185 od 26.03.2009. god.)

 

<------->


Naknada štete – odobrenje za građenje
Član 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
IZDAVANJEM ODOBRENJA ZA GRAĐENJE NADLEŽNI ORGAN UPRAVE GARANTUJE SIGURNOST GRAĐENJA NA ODOBRENOJ LOKACIJI, PA PROPUST NADLEŽNOG ORGANA UPRAVE DA U POSTUPKU IZDAVANJA NAVEDENOG ODOBRENJA ZATRAŽI PREDUZIMANJE ISTRAŽIVAČKIH RADOVA RADI UTVRĐIVANJA GEOLOŠKOG SASTAVA TLA I NJEGOVE NOSIVOSTI I STABILNOSTI (GEOMEHANIČKO ISPITIVANJE TLA) PREDSTAVLJA NEZAKONIT I NEPRAVILAN RAD U SMISLU ODREDBE ČLANA 172. STAV 1. ZOO.

 

( Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000552 od 03.09.2009. god.)

 

<------->

 

Opasna stvar
Član 173. ZOO
ELEKTRIČNA MAŠINA ZA MLJEVENJE MESA PREDSTAVLJA OPASNU STVAR PA ZA ŠTETU KOJA POTIČE OD TE MAŠINE ODGOVARA NJEN IMALAC (VLASNIK MESNICE) PO PRINCIPU OBJEKTIVNE ODGOVORNOSTI.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000194 od 23.04.2009. god.)

 

<------->


Doprinos maloljetnog oštećenika
Član 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima.
OŠTEĆENI, KOJI JE POVRIJEĐEN UDAROM LOKOMOTIVE ZA VRIJEME DOK JE PRELAZIO PRUGU NA FREKVENTNOJ ŽELJEZNIČKOJ STANICI, NA MIJESTU KOJE NIJE PREDVIĐENO KAO PRUŽNI PROLAZ, DOPRINIO JE NASTANKU ŠTETNOG DOGAĐAJA JER JE U ŽIVOTNOJ DOBI OD 11 GODINA MOGAO JE ZAKLJUČITI DA PRELAZI PRUGU NA NEDOZVOLJENOM MJESTU OD KOGA POSTOJI POVEĆAN RIZIK NASTANKA ŠTETE, TIM VIŠE ŠTO JE OD OSOBLJA ŠKOLE, KAO I OSTALI UČENICI, BIO UPOZNAT I UPOZORAVAN NA RIZIKE TAKVOG PONAŠANJA.

( Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-001649 od 10.02.2009. god.)

 

<------->

 

Posebni slučajevi odgovornosti
Član 180. Zakona o obligacionim odnosima.
SVAKI AKT NASILJA, U KOJI SVAKAKO SPADA I PODMETANJE POŽARA, NE MOŽE SE SMATRATI AKTOM NASILJA ILI TERORA U SMISLU ODREDBE ČLANA 180. ZOO IZ KOJEG BI PROIZILAZILA POSEBNA ODGOVORNOST FEDERACIJE BIH, TAKO DA ISTA NE ODGOVARA ZA ŠTETU NASTALU POŽAROM PODMETNUTIM OD STRANE NEPOZNATOG LICA UKOLIKO TAKAV AKT NASILJA NIJE USMJEREN NA RUŠENJE FEDERACIJE, NJENOG USTAVNOG PORETKA ILI NJENIH NAJVIŠIH ORGANA, ODNOSNO UKOLIKO TAKAV AKT NASILJA NIJE MOTIVISAN POLITIČKIM POBUDAMA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000558 od 07.05.2009. god.)

 

<------->

 

Naknada štete – tjelesna povreda
Član 195. Zakona o obligacionim odnosima.
DOKAZANA OKOLNOST DA TUŽITELJ ZBOG POVREDE NIJE U MOGUĆNOSTI OBAVLJATI TEŽE POLJOPRIVREDNE POSLOVE, KOJIMA SE NESPORNO BAVIO KAO DOPUNSKIM RADOM PRIJE POVRIJEĐIVANJA, SAME PO SEBI, U ODSUSTVU GUBITKA ZARADE ILI IZDATAKA IZ IMOVINE, NE STVARAJU OSNOV ZA DOSUĐENJE NAKNADE MATERIJALNE ŠTETE PO ODREDBI ČLANA 195. STAV 2. ZOO-A.

 

( Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000438 od 09.04.2009. god.)

 

<------->

 

Odgovornost naručioca posla
Član 207. Zakona o obligacionim odnosima.
ZA MOGUĆNOST UTVRĐIVANJA ČINJENICE KOJE LICE JE BILO NARUČILAC ODNOSNO IZVOĐAČ IZVEDENIH GRAĐEVINSKIH RADOVA NIJE NEOPHODAN USLOV POSTOJANJE PISMENOG UGOVORA O GRAĐENJU U SMISLU ČLANA 630. ZOO, VEĆ SE TA ČINJENICA, U ODSUSTVU PISMENOG UGOVORA O GRAĐENJU, KAO FAKTIČKO PITANJE MOŽE UTVRDITI I DRUGIM DOKAZNIM SREDSTVIMA.
ZA PRAVILNU PRIMJENU ODREDBE ČLANA 207. ZOO ODLUČNO JE SAMO DA LI JE ŠTETA NA NEKRETNINI NASTALA U VEZI SA IZVOĐENJEM RADOVA, PA SE PRVOTUŽENA, KAO STVARNI NARUČILAC TIH RADOVA, NE MOŽE OSLOBODITI OBAVEZE NAKNADE ŠTETE OKOLNOŠĆU DA SU RADOVI EVENTUALNO IZVEDENI NA REGIONALNOJ CESTI ZA ČIJE ODRŽAVANJE I REKONSTRUKCIJU SU NADLEŽNI KANTONALNI ORGANI.

 

( Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001839 od 05.02.2009. god.)

 

<------->

 

Odgovornost izvođača radova
Član 207. Zakona o obligacionim odnosima.
ZA POSTOJANJE ODŠTETNE ODGOVORNOSTI IZVOĐAČA RADOVA ZA ŠTETU NASTALU NA NEKRETNINI BEZ UTICAJA JE OKOLNOST DA LI JE IZVOĐAČ REGISTROVAN ZA IZVOĐENJE GRAĐEVINSKIH RADOVA I DA LI JE TE RADOVE OBAVIO BEZ ODOBRENJA NEKOG NJEMU NADREĐENOG ORGANA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001839 od 05.02.2009. god.)

 

<------->


Građansko pravni imunitet
TUŽBA RADI NAKNADE ŠTETE PROTIV SUDIJE ZBOG NEZAKONITOG ILI NEPRAVILNOG RADA IMA SE ODBACITI KAO NEDOPUŠTENA.

(Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH sa sjednice od 26.10.2009. god.)

 

<------->

 

Član 154. stav 1. u vezi sa članom 158. Zakona o obligacionim odnosima
KOD UTVRĐENJA DA JE PRVOTUŽENI, KAO FIZIČKO LICE, IZVRŠIO SJEČU TAČNO OZNAČENIH STABALA NA OSNOVU ODOBRENJA DRUGOTUŽENOG, KAO OVLAŠTENOG JAVNOG PREDUZEĆA ZA GAZDOVANJE ŠUMOM, NA STRANI PRVOTUŽENOG NEMA ODGOVORNOSTI PO OSNOVU KRIVICE ZA PROUZROKOVANU ŠTETU.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj:070-0-Rev-07-000570 od 15.07.2008. god.)

 

<------->


Član 154., 155. i 200. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 437. stav 3. i 439. stav 1 a) Zakona o krivičnom postupku
ŠTETA ZBOG NEOSNOVANOG LIŠENJA SLOBODE UVIJEK POTIČE IZ NEOPRAVDANOG PRITVORA, PA UKOLIKO TUŽITELJ NIJE BIO U PRITVORU TO MU NE PRIPADA NAKNADA ŠTETE PO OSNOVU ODREDBE ČLANA 439. STAV 1. A) ZKP.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-001068 od 08.05.2008. god.)

 

<------->

 

Član 154., 155., 158., 206., 946. stav 3., 954. stav 3. 957. stav 2. i 959. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.
UGOVARAČ OSIGURANJA NE MOŽE TRAŽITI OTKUPNU VRIJEDNOST POLICE OSIGURANJA BEZ ZNANJA I PRISTANKA OSIGURANIKA AKO JE ODREĐIVANJE KORISNIKA POSTALO NEOPOZIVO. PRI TOME JE NEBITNO IZ ČIJIH SREDSTAVA SU PLAĆANE PREMIJE.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070-0-Rev-07-001079 od 11.9.2008. god.)

 

<------->


Član 154. stav 2. i član 174. Zakona o obligacionim odnosima
Član 53. i član 87. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane
NE RADI SE O RATNOJ ŠTETI UKOLIKO JE TUŽIOČEVA PORODIČNA KUĆA MOBILISANA TOKOM RATA ZA POTREBE ARMIJE R BIH, KOJA JE PORED TE KUĆE ZA VRIJEME RATA I IZVOĐENJA BORBENIH DEJSTAVA POSTAVILA TENK, USLIJED ČIJEG JE DJELOVANJA PORODIČNA KUĆA POSTALA STATIČKI NESTABILNA I FIZIČKI OŠTEĆENA.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-06-000265 od 26.02.2008. god.)

 

<------->


Član 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima
MINA PREDSTAVLJA OPASNU STVAR, PA PROPUST IMAOCA TE STVARI DA UKLONI IZVOR OPASNOSTI NASTANKA ŠTETE KOJA POTIČE OD TE STVARI ČINI ISTOG OBJEKTIVNO ODGOVORNIM ZA NAKNADU ŠTETE. SMATRA SE DA ŠTETA POTIČE OD OPASNE STVARI, IZUZEV AKO SE DOKAŽE DA TA STVAR NIJE PROUZROKOVALA ŠTETU.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj:070-0-Rev-07-001228 od 07.10.2008. god.)

 

<------->

 

Član 173., 174. stav 1. i 177. stav 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima
UZROČNOST KAO PRETPOSTAVKA ODŠTETNE ODGOVORNOSTI NE MORA POSTOJATI SAMO I ISKLJUČIVO KAO NEPOSREDNA VEZA IZMEĐU POSLJEDNJEG UZROKA I ŠTETNE POSLJEDICE, JER JE MOGUĆE DA JE TAJ POSLJEDNJI UZROK, ZBOG KOJEG ŠTETNIK INAČE NE BI SNOSIO ODGOVORNOST ZA ŠTETU, IZAZVAN ONIM UZROKOM ZBOG ČIJEG UČINKA ŠTETNIK ODGOVARA ZA ŠTETU.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-000098 od 22.05.2008. god.)

 

<------->


Član 178., 206. i 414 Zakona o obligacionim odnosima
U SLUČAJU UDESA IZAZVANOG MOTORNIM VOZILIMA U POKRETU IMAOCI MOTORNIH VOZILA ODGOVARAJU JEDAN DRUGOM ZA PROUZROKOVANU ŠTETU SRAZMJERNO SVOJIM SKRIVLJENIM DOPRINOSIMA. MOTORNO VOZILO ZAUSTAVLJENO U SAOBRAĆAJU RADI IZBJEGAVANJA SUDARA SA DRUGIM MOTORNIM VOZILOM U POKRETU JESTE TAKOĐER MOTORNO VOZILO U POKRETU, JER SE VOZILO UPOTREBLJAVA UKLJUČIVANJEM U JAVNI SAOBRAĆAJ, PRI ČEMU NIJE ODLUČNO DA LI JE ONO U POKRETU ILI MIRUJE. STOGA SE VLASNIK TAKVOG MOTORNOG VOZILA, KOJE JE TAKOĐER SUDJELOVALO U SAOBRAĆAJNOJ NEZGODI, NE MOŽE PREMA DRUGIM IMAOCIMA MOTORNIH VOZILA, UČESNICIMA ISTE SAOBRAĆAJNE NEZGODE, SMATRATI TREĆIM LICEM, KOJEM BI DRUGI UČESNICI SAOBRAĆAJNE NEZGODE ODGOVARALI PO PRINCIPU UZROČNOSTI I SOLIDARNOSTI.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj:070-0-Rev-07-001548 od 02.12.2008. god.)

 

<------->

 

Član 185. i 189. Zakona o obligacionim odnosima
Član 59. Osnovnog zakona o rudarstvu
RIZIK GRAĐENJA NA LOKACIJI KOJA SE NALAZI U OKVIRU PROGLAŠENOG EKSPLOATACIONOG POLJA, BEZ PRETHODNO PRIBAVLJENOG MIŠLJENJA RUDARSKOG PREDUZEĆA O MOGUĆNOSTI GRAĐENJA OBJEKTA S OBZIROM NA RUDARSKE RADOVE, PRELAZI SA GRADITELJA I NA LICE KOJE JE TAKAV OBJEKAT STEKLO PRAVNIM POSLOM OD GRADITELJA.

 

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-000559 od 03.07.2008. god.)

 

<------->

 

Član 200. Zakona o obligacionim odnosima
Član 8. i 10. Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
NEPOSTUPANJE PO ODREDBI ČLANA 8. ZAKONA O ZAŠTITI OD KLEVETE FBiH PRIJE PODNOŠENJA TUŽBE NE ZNAČI GUBITAK PRAVA NA SUDSKU ZAŠTITU.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070-0-Rev-07-000954 od 23.10.2008.god.)

 

<------->


Član 154. i 180. Zkona o obligacionim odnosima
Član 7., 9. i 11. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini graĎana
Član 17. d. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini graĎana
ZA ŠTETU NA IMOVINI, KOJU JE VLASNIK NAPUSTIO 1996. god. USLJED NESIGURNIH PORATNIH OKOLNOSTI, NASTALU KRAĐOM I RAZBOJNIŠTVOM OD STRANE NEPOZNATNIH LICA, NE ODGOVARAJU NI FEDERACIJA, NI KANTON, NI OPĆINA.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–000859 od 08.05.2007. god.)

 

<------->

 

Član 173., 174., 177. stav 1., 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima
VOZILO „PAUK“ U RADU I NJEGOVA KLIZAVA PLATFORMA PREDSTAVLJAJU OPASNU STVAR, PA JE NJEGOV VLASNIK ODGOVORAN ZA ŠTETU PO PRINCIPU OBJEKTIVNE ODGOVORNOSTI.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–000939 od 23.08.2007. god.)

 

<------->

 

Član 262. Zakona o obligacionim odnosima
Član 5. stav 1. poglavlje IX Ustava Federacije BiH
Član 60. stav 1. Zakona o putevima
Član 18. stav 1. Uredbe o cestama HZ HB
ZA ŠTETU U SAOBRAĆAJNOM UDESU NASTALU ZBOG ZALEĐENOG KOLOVOZA ODGOVARAJU SOLIDARNO PREDUZEĆE ZA ODRŽAVANJE PUTEVA I DIREKCIJA CESTA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–000659 od 10.07.2007. god.)

 

<------->

 

Član 154. stav 1. i 2, 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima.
Član 85. Zakona o radu.
ZA ŠTETU NA RADU PO ODREDBAMA ČLANA 154. STAV 1. ZOO POSLODAVAC ODGOVARA ZAPOSLENIKU AKO JE ŠTETA POSLJEDICA PROPUSTA U ZAŠTITI NA RADU ILI NEKOJ DRUGOJ PROTUPRAVNOJ RADNJI POSLODAVCA, A ZA ŠTETU PO ODREDBAMA ČLANA 154. STAV 2. ZOO POSLODAVAC ODGOVORA U SLUČAJU KADA JE ŠTETA NASTALA U VEZI SA OPASNOM STVARI, ODNOSNO OPASNOM DJELATNOŠĆU.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev–1172/05 od 03.10.2006. god.)

 

<------->

 

Član 155, 372, 376, 377. i 388. Zakona o obligacionim odnosima.
POTRAŽIVANJE NAKNADE SUKCESIVNO NASTALE ŠTETE ZASTARJEVA U USLOVIMA IZ ČLANA 376. I 377. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev–1169/05 od 14.09.2006. god.).

 

<------->

 

Član 156. Zakona o obligacionim odnosima.
Član 9. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
OSOBA KOJA PRETRPI ŠTETU ZBOG VRŠENJA OPŠTE-KORISNE DJELATNOSTI ZA KOJU JE DOBIJENA DOZVOLA OD NADLEŽNOG ORGANA, MOŽE TRAŽITI NAKNADU ŠTETE KOJA PRELAZI NORMALNE GRANICE.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev–663/04 od 22.11.2005. god.).

 

<------->


Član 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.
OŠTEĆENIKU PRIPADA PRAVO NA NAKNADU ŠTETE U VIDU IZGUBLJENE ZARADE AKO ZBOG NESPOSOBNOSTI ZA RAD IZAZVANE POVREDOM NIJE U MOGUĆNOSTI OSTVARITI ONU MATERIJALNU KORIST OD POLJOPRIVREDNE DJELATNOSTI KOJU BI IZVJESNO OSTVARIO DA NIJE NASTUPILA NESPOSOBNOST ZA RAD.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev–512/05 od 13.06.2006. god.)

 

<------->

 

Član 200. Zakona o obligacionim odnosima.
UTVRĐIVANJE VISINE NOVČANE NAKNADE (SATISFAKCIJE) ZA NEIMOVINSKU ŠTETU PREDSTAVLJA PRIMJENU MATERIJALNOG PRAVA.

 

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070–0–Rev–06–000380 od 15.03.2007. god.).

 

<------->


Član 204. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
PRAVO NA NAKNADU NEIMOVINSKE ŠTETE JE LIČNO PRAVO OŠTEĆENOG I PRELAZI NA NASLJEDNIKE SAMO AKO JE PRIZNATO PRAVOSNAŽNOM PRESUDOM.

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev–619/05 od 22.08.2006. god.)

 

<------->

 

Član 4. tačka d) i član 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete FBiH
TUŽENI KOJI NIJE AUTOR TEKSTA NIJE PASIVNO LEGITIMISAN U SLUČAJU KADA JE KLEVETNIČKO IZRAŽAVANJE IZNESENO PUTEM SREDSTVA JAVNOG INFORMISANJA. (POD AUTOROM SE NE SMATRA LICE KOJE JE DALO INFORMACIJU ILI IZJAVU SREDSTVIMA JAVNOG INFORMISANJA, VEĆ SE POD AUTOROM PREMA SAMOM TEKSTU ZAKONA, PODRAZUMIJEVA LICE KOJE OBRAĐUJE ODREĐENU TEMU U OBJAVLJENOJ INFORMACIJI.)

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Gž–155/05 od 22.12.2005. god.)

 

<------->


Član 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
Član 3. i 4. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete FBiH
DA BI IZNOŠENJE ILI PRONOŠENJE IZRAŽAVANJA U SMISLU ODREDBE ČLANA 4. TAČKA d) ZAKONA O ZAŠTITI OD KLEVETE FBIH PREDSTAVLJALO DJELO KLEVETE, NUŽNO JE DA SE ISTINITOST ILI NEISTINITOST IZNESENE ČINJENICE, ODNOSNO ČINJENIČNOG TVRĐENJA MOŽE DOKAZIVATI.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Gž–125/05 od 29.09.2005. god.)

 

<------->


Član 222. i 191. Zakona o obligacionim odnosima
SUD MOŽE SMANJITI OBAVEZU NAKNADE ŠTETE ILI GESTORA POTPUNO OSLOBODITI OD OBAVEZE AKO NJEGOVA ODGOVORNOST NIJE TEŽA OD NJEGOVE OBIČNE NEPAŽNJE.

 

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev-479/03 od 24.6.2004. god.)

 

<------->

 

Član 4. tačka d), član 6. i 10. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete FBiH
Član 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
Član 31. Zakona o javnom informisanju
KOD DOSUĐENJA NAKNADE ŠTETE ZBOG KLEVETE NIJE POTREBNO UTVRĐIVATI INTENZITET I DUŽINU PRETRPLJENOG DUŠEVNOG BOLA OŠTEĆENOG, VEĆ KOLIKO IZNESENA KLEVETA MOŽE ŠKODITI ČASTI I UGLEDU TOG LICA PO SHVATANJIMA SREDINE U KOJOJ ŽIVI I OPĆE USVOJENIM DRUŠTVENIM NORMAMA.
DOSUĐENJEM NAKNADE ŠTETE ZBOG KLEVETE NE UVODI SE CENZURA ŠTAMPE, JER JE PRAVO NA SLOBODU IZRAŽAVANJA I PRENOŠENJA INFORMACIJA IZ ČLANA 10. STAV 1. EVROPSKE KONVENCIJE O ZAŠTITI LJUDSKIH PRAVA I OSNOVNIH SLOBODA OGRANIČENO, IZMEĐU OSTALOG, I ZAŠTITOM UGLEDA I PRAVA DRUGIH.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Gž–37/04 od 15.6.2004. god.)

 

<------->


Član 1. i 3. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti
Član 154. Zakona o obveznim odnosima
NISU PROGLAŠENE JAVNIM DUGOM NOVČANE TRAŽBINE PREMA FEDERACIJI BiH, NASTALE ZA VRIJEME RATNOG STANJA I NEPOSREDNE RATNE OPASNOSTI, KADA POTJEČU IZ DELIKTNE ODGOVORNOSTI .

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, br. Rev-208/02 od 20.5.2004.god.)

 

<------->


NAKNADA ŠTETE

-čl. 177. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima

DO ŠTETNOG DOGAĐAJA JE DOŠLO ISKLJUČIVOM RADNJOM TUŽITELJICE KOJA NIJE SAČEKALA DA VOZ STANE I DA TEK NAKON ŠTO SA SIGURNOŠĆU UTVRDI DA JE VOZ STAO IZAĐE IZ VOZA PA SU TIME ISPUNJENI ZAKONSKI USLOVI DA SE TUŽENI KAO VLASNIK OPASNE STVARI OSLOBODI OD OBJEKTIVNE ODGOVORNOSTI ZA NASTALU ŠTETU.

Iz obrazloženja:

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete iz štetnog događaja koji se desio dana 01.02.1996. godine.

Odlučujući o navedenom zahtjevu prvostepeni sud utvrđuje da je navedenog dana tužiteljica povrijeđena prilikom izlaska voza na stajalištu kod I., da je do povređivanja došlo isključivom radnjom tužiteljice koja je iz voza iskakala prije njegovog zaustavljanja, da tužiteljica nije mogla poduzeti radnju silaženja dok se prethodno ne uvjeri da je voz stao, pa da je nastalo povređivanje isključivo njena krivica, da su time ispunjeni uslovi iz odredbe čl. 177. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS“, broj: 17/93 i 3/96) da se tuženi kao imalac opasne stvari oslobodi objektivne odgovornosti, pa sudi tako što u cjelosti odbija tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu po svim vidovima nematerijalne štete.

Ovaj sud u cjelosti prihvata činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, jer su utemeljeni na dokazima provedenim tokom prvostepenog postupka.

Naime, tokom prvostepenog postupka u svojstvu svjedoka je saslušana J. G., komšinica tužiteljice i neposredno prisutna prilikom povređivanja tužiteljice, komšija G. S. koji je kritičnog dana putovao istim vozom i Đ. B., radnik tuženog koji je kritičnog dana na predmetnom stajalištu obavljao poslove čuvara prelaza, a cijenjeni su i iskazi J. G. i Đ. B. koje su kod CJB B. L. dali neposredno nakon predmetnog štetnog događaja (Službene zabilješke od 01.02.1996. godine). Ovi provedeni dokazi su dali osnova prvostepenom sudu za zaključak da je neposredni očevidac nezgode J. G. se različito izjašnjavala kod davanja izjave CJB i prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka kod suda, dok se iskazi Đ. B. u bitnom ne razlikuju.

Tako svjedok J. G. u svom iskazu kod CJB navodi da je voz „do te mjere usporio da je trebalo još samo da stane i mi smo se pripremale za izlazak. Odjednom je voz počeo ubrzavati i u tom momentu je M. kako je bila na prvoj stepenici skočila na asvalt i vazduh ju je oborio kako je voz išao“, pa proizilazi da je prema ovom iskazu voz bio u pokretu kada je tužiteljica skakala na asvalt. Ova svjedokinja se kod suda izjašnjava tako što navodi da je voz stao na stanici, ali da je naglo ponovo krenuo i da je usljed toga tužiteljica, koja je već bila zakoračila na podest za silaženje, pala, dok se svjedokinja koja je stajala neposredno do tužiteljice uhvatila za željeznu šipku i održala, pa se, dakle, ova svjedokinja kod suda drugačije izjašnjava.

Ne stoje žalbeni navodi da prvostepeni sud pogrešno cijeni iskaze svjedoka Đ. B. s obzirom da u iskazu kod CJB navodi da „je voz usporio, ona je mislila da će se zaustaviti i spremala za izlazak. Kako je voz usporio i već prošao pristanište povećavao je brzinu i V. je u tom momentu iskočila iz voza“, te „kako voz nije stao ona je dok je išao iskočila i pala na asvalt“, pa, dakle, u svom iskazu tvrdi da je voz bio u pokretu u momentu kada je tužiteljica skakala iz voza. U iskazu kod suda navodi da je voz lagano kretao i da je „vidio tužiteljicu kako je požurila da iskoči iz voza, odnosno vidio sam kako je iskočila iz voza“, te smatra da se navedeno ne bi desilo da se voz potpuno zaustavio, što znači da se kod suda izjašnjava tako da u momentu iskakanja tužiteljice voz nije stajao.

Svjedok G. S. sudu izjavljuje da je iz voza navedenog dana izašao na suprotnu stranu od stajališta, da je voz stao par metara nakon stajališta, ali svjedoku nije poznato da li je tog dana voz stao zbog stanice ili usljed pada tužiteljice s obzirom da se na tom stajališu voz nije zaustavljao svakog dana.

Iz svih provedenih dokaza je ostalo neutvrđeno da li je predmetnog dana voz stao radi izlaska putnika ili pada tužiteljica (o tome se J. G. i Đ. B. različito izjašnjavaju kod CJB B. L.) s obzirom da je nesporno da voz nekada jeste a nekada nije stajao na tom stajalištu, ali navedeno nije od odlučnog značaja za utvrđenje da je tužiteljica iz voza skakala dok se isti nalazio u pokretu, dakle, nije stajao.

Kod takvog utvrđenja, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je do štetnog događaja došlo isključivom radnjom tužiteljice koja nije sačekala da voz stane i da tek nakon što sa sigurnošću utvrdi da je voz stao (s obzirom na utvrđenje da voz nije imao obavezu stajanja na tom stajalištu, ali je često zbog radnika „I.“ stajao) da izađe iz voza, pa da su time ispunjeni uslovi iz odredbe čl. 177. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS“, broj: 17/93 i 3/96) da se tuženi kao vlasnik opasne stvari (voza) oslobodi od objektivne odgovornosti. Isto tako, prvostepeni sud pravilno nalazi da se ima uzeti da su iskazi kod CJB B. L. vjerodostojniji u odnosu na iskaz kod suda s obzirom na činjenicu da su dati neposredno nakon povređivanja tužiteljice dok su izjave kod suda date nakon nekoliko godina.

Žalbeni navodi da prvostepeni sud pogrešno cijeni iskaze saslušanih svjedoka po shvatanju ovog suda ne stoje. Takođe, ne stoje navodi da niko nije izjavio da je tužiteljica skakala iz voza, jer su se upravo tako izjasnili J. G. i Đ. B., kod CJB B. L. Dalji navodi da je pobijana presuda zasnovana na Zapisnicima (zabilješkama) CJB koji ne mogu imati karakter dokaza prema odredbama Zakona o parničnom postupku i koji dokazi nisu provedeni na glavnoj raspravi ne stoje, jer su ovi dokazi čitani na ročištu za glavnu raspravu, a nisu suprotni odredbama Zakona o parničnom postupku koje regulišu dokazna sredstva. Žalbeni razlozi da je tuženi time što je voz nekada na predmetnom stajalištu stajao, a nekada nije, upravo takvim ponašanjem doveo putnike u visok stepen rizika, po shvatanju ovog suda upravo govore o tome da se tužiteljica morala sa sigurnošću prethodno uvjeriti da je voz stao, pa tek tada preduzeti radnju silaženja, s obzirom da je bila upoznata sa navedenim, te s obzirom da prema redu vožnje voz navedenog dana nije imao obavezu stajanja. Isto tako, odgovornost tuženog ne proizilazi ni iz odredbe čl. 684. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS“, broj: 17/93 i 3/96), na koju zakonsku odredbu se žalba poziva, s obzirom da je i prema ovoj zakonskoj odredbi isključena odgovornost prevoznika ukoliko je šteta uzrokovana radnjom putnika kao u konkretnom slučaju.

 

(Presuda Okružnog suda Banjaluka broj GŽ-273/04 od 13.06.2006.)

 

<------->

 

Odgovornost od opasne stvari ili opasne djelatnosti

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u G. broj P-950/99 od 06.12.2000 godine odbijeni su tužioci s tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete u iznosu od 9.000,00 KM za troškove sahrane i održavanja groblja i nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica i to prvotužilja M. S. u iznosu od 20.000,00 KM, a drugotužilac M. G. u iznosu od 30.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. L. broj Gž-901/01 od 10.04.2003 godine žalba tužilaca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Tužioci su protiv drugostepene presude izjavili reviziju «iz svih razloga propisanih odredbom člana 385. ZPP» s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Republički javni tužilac se nije izjasnio o reviziji u smislu člana 390. stav 3. ranijeg Zakona o parničnom postupku (“Službeni list SFRJ”, br. 4/77 do 35/91 i “Službeni glasnik RS”, br.17/93 do 32/94, u daem tekstu: raniji ZPP).
Revizija nije osnovana.
Tužbom se traži naknada nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliskog lica.
Prvostepeni sud je utvrdio da je M. Z., sin prvotužilje i brat drugotužioca poginuo kao vozač borbenog vozila 02.05.1995 godine na kanalu S. u Z. S., kao pripadnik S. V. K.. Pošto je prethodnik tužilaca poginuo na teritoriji R. H., taj sud je zaključio da nisu ostvareni uslovi iz odredaba članova 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85 i 57/89 i “Službeni glasnik RS”, br.17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO) da se tužiocima dosudi zahtjevana naknada štete, zbog njegove smrti, pa je tužbeni zahtjev odbio ukazujući da se «u ovoj pravnoj stvari radi o promašenoj pasivnoj legitimaciji jer poginuli u momentu štetnog događaja nije bio pripadnik VRS niti je po naređenju VRS bio upućen na borbeni zadatak u kome je poginuo». Prema stanovištu tog suda «sklapanje vojnih saveza o zajedničkoj odbrani ne može biti dovoljan momenat da bi druga strana potpisnik saveza preuzela odgovornost za štete proistekle iz aktivnosti druge strane».
Stanovište prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud, ukazavši pored ostalog i na to da «pogibija bliskog srodnika tužitelja nije u adekvatnoj uzročnoj vezi sa opasnom djelatnošću tužene niti potiče od opasne stvari čiji je imalac tužena».
Shvatanja nižestepenih sudova su i po ocjeni ovog suda pravilna.
Tokom postupka bilo je nesporno da pravni prethodnik tužilaca nije bio pripadnik V.R.K., nego V. R. S. K. i da je poginuo na kanalu S. u Z. S., R. H., u borbenim dejstvima koja je izvodila V. R. S. K., bez sadejstva sa V. R. S. Nije prema tome postojala uzročna veza između štete koju su pretrpjeli tužioci i opasne djelatnosti kojom se bavi tužena, pa se, samim tim, nisu ostvarili ni uslovi iz članova 173. i 174. ZOO da im se dosudi naknada štete. Kako proizilazi iz naprijed izloženog, tužena nije pasivno legitimisana u ovom sporu.
Nisu osnovani revizioni navodi da se drugostepeni sud «nije uopšte osvrtao na navode žalbe niti ih je obrazložio sa aspekta svoje odluke o odbijanju žalbe». Na sve bitne razloge žalbe, taj sud je dao zadovoljavajuće odgovore. Deklaracija i vojni sporazum, na koje se poziva revizija, akti su političke prirode (kako to priznaju i revidenti) i njima nije uspostavljena odgovornost V. R. S., odnosno R. S. za ovakve štete. Prema stanju u spisima, u oružanoj akciji od 02.05.1995 godine u kojoj je smrtno stradao prethodnik tužilaca, nije postojala jedinstvena komanda za jedinice V. R. S. i V. R. S. K.
Okolnost da je «prvotužiteljica ostvarila prava po osnovu Zakona o pravima boraca... te da i danas prima invalidninu na području Opštine G., kako se tvrdi u revziji, bez uticaja je, s obzirom na naprijed rečeno, na presuđenje u ovom sporu.
Pobijana presuda nema prema tome nedostataka na koje se ukazuje u reviziji i na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je, u smislu odredaba člana 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS”, br. 58/03 i 85/03) u vezi sa članom 393. ranijeg ZPP, revizija tužilaca odbijena kao neosnovana.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev- 444/03. od 28.03.2005.g.)

 

<------->


Odgovornost od opasne stvari ili opasne djelatnosti

P R E S U D A

Revizija tužene se uvažava, drugostepena presuda Okružnog suda u B. L. broj Gž-942/03 od 2.2.2005. godine se ukida u dosuđujućem dijelu u odnosu na tužioca S. D. i u tom dijelu predmet se vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Revizija tužioca S. D. se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom djelimičnom presudom Osnovnog suda u B. L. broj P- 3007/98 od 30.12.2002. godine obavezana je tužena R. S.-V. R. S. da isplati prvotužiocu S. D. 2.000,00 KM za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, 1.600,00 KM za pretrpljene fizičke bolove, 1.000,00 KM za pretrpljeni strah i 500,00 KM za duševne bolove zbog naruženosti, ukupno 5.100,00 KM, a drugotužilji S. D. – 3.300,00 KM za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, 2.000,00 KM za pretrpljene fizičke bolove,, 1.400,00 KM za pretrpljeni strah i 500,00 KM za duševne bolove zbog naruženosti, ukupno 7.200,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana po pravosnažnosti djelimične presude, pod prijetnjom izvršenja. Preko dosuđenih iznosa tužioci su odbijeni sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete. Ostali dio tužbenog zahtjeva (za naknadu materijalne štete), kao i odluka o parničnim troškovima, ostavljeni su za kasniju presudu.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. L. broj Gž-942/03 od
2.2.2005. godine žalba tužene je djelimičpno uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev prvotužioca za isplatu naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti i naruženosti odbijen, dok je tužbeni zahtjev drugotužilje odbijen u cjelini. U preostalom dosuđujućem dijelu u odnosu na prvotužioca, žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Žalba tužilaca je odbijena u cjelini.

Tužena je izjavila reviziju protiv drugostepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači tako što bi zahtjev prvotužioca bio u cjelini odbijen.

Prvotužilac je dostavio odgovor na reviziju u roku od 30 dana od dana prijema drugostepene presude i revizije tužene. Ovaj sud je prihvatio odgovor prvotužioca kao samostalnu reviziju, s obzirom da prema svojoj sadržini ima elemente ovog vanrednog pravnog l ijeka.

Revizija tužene je po ocjeni ovoga suda osnovana, a revizija prvotužioca nije osnovana.

Tužbom se traži naknada nematerijalne i materijalne štete, nastale na ličnim i materijalnim dobrima tužilaca u vrijeme ratnih događaja.

Prvostepeni sud je utvrdio da je grupa vojnika Vojne pošte 4627 B.L., u kasnim večernjim časovima dana 8. januara 1993. godine došla kući tužilaca, koja se nalazi u B. L.. Drugotužilja (ona je majka prvotužioca) nije smjela da im otvori vrata, jer je bila noć, a prvotužilac je trenutno bio otsutan. Vojnici su otišli i vratili se pošto je prvotužilac stigao kući. Nisu se predstavljali kao vojni policajci, pa im ni prvotužilac nije otvorio vrata. Oni su počeli pucati po kući i provalili su vrata. Navodno ih je bilo preko dvadeset. Tužioce su tukli čizmama i nanijeli im tjelesne povrede zbog kojih su oni neko vrijeme bili na bolničkom liječenju, a nanijeli su im štetu i na zgradi u kojoj žive. Protiv prvotužioca vođen je krivični postupak pred Vojnim sudom u Banjoj Luci radi krivičnog djela iz člana 206. stav 2. u vezi sa stavom 1. preuzetog KZ SFRJ (napad na vojno lice u vršenju vojne službe) koji je, zbog amnestije, obustavljen rješenjem tog suda broj IK-210/93 od 2.9.1996. godine. Na zahtjev prvotužioca bio je pokrenut istražni postupak protiv vojnika P. G., D. R., V. B., Ž. A., Z. V. i Z.K., kako to proizilazi iz rješenja Vojnog suda u B. L. broj Kv-12/98 od 25.2.1998. godine i Vrhovnog Vojnog suda RS broj VKR 8/98 od 29.4.1999. godine.

Prvostepeni sud je zaključio da je tužena odgovorna tužiocima za štetu po principu objektivne odgovornosti po odredbama članova 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93 i 3/96, u daljem tekstu:ZOO). Visinu štete, odnosno intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha, te stepen umanjenja opšte životne aktivnosti i naruženosti tužilaca utvrdio je uz pomoć vještaka medicinske struke dr M. R., pa je tužiocima, na osnovu odredaba člana 200. ZOO dosudio iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude.

Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda. Preinačenjem drugostepene presude, odbio je u cjelini tužbeni zahtjev drugotužilje za naknadu nematerijalne štete, s obzirom da je ona umrla 2. decembra 2002. godine, tj. prije zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom. Prihvatujući nalaz i mišljenje pomenutog vještaka kao vjerodostojan i zasnovan na pravilima struke, taj sud je našao da stepeni umanjenja opšteživotne aktivnosti i naruženosti prvotužioca ne opravdavaju dosuđenje novčane satisfakcije za ove vidove štete, a da je naknada za njegove fizičke bolove i strah pravilno određena.

U reviziji tužene pored ostalog je ukazano na to da „iako vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM smatramo da je potrebno da Vrhovni sud dozvoli reviziju jer bi to bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima“. Time se, očigledno, misli na odredbe člana 237. stav 2. i 3. Zakona o parničnom postupku koji je sada na snazi („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03 i 74/05, - u daljem tekstu važeći: ZPP). Članom 456. stav 1. tog zakona propisano je da će se dalji postupak sprovesti po dosadašnjim propisima ako je prije stupanja na snagu tog zakona donesena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava. Važeći ZPP je stupio na snagu 1. avgusta 2003. godine (član 461.), a prvostepena djelimična presuda u ovom sporu donesena je ranije (30.12.2002. godine). Postupak je, prema tome, trebalo raspraviti po „dosadašnjim propisima“ , a to su odredbe ranijeg Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, broj 4/77 do 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske, broj 17/93 do 32/94), u daljem tekstu: raniji ZPP). Revizija je, prema odredbama stava 2. u vezi sa stavom 1. člana 382. ranijeg ZPP dozvoljena u ovoj pravnoj stvari.

Shvatanja nižestepenih sudova ne mogu se, za sada, prihvatiti kao pravilna u pogledu odgovornosti tužene.

Doduše, prihvatljiv je stav da tužena odgovara u ovom spornom slučaju bez obzira na krivicu, s obzirom da je šteta proistekla iz vojnopolicijske akcije preduzete prema tužiocima, a takva akcija ima karakter opasne djelatnosti. Međutim, članom 177. stav 2. ZOO propisano je da se „imalac stvari“ (a to se odnosi i na lice koje se bavi opasnom djelatnošću) oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika.
„Imalac se oslobađa delimično, ako je oštećenik delimično doprineo nastanku štete“ (član 177. stav 3. istog zakona). Činjenično stanje u pogledu nastanka štetnog događaja prvostepeni sud je zasnovao isključivo na iskazima tužilaca, koji su saslušani u svojstvu stranaka. Tužena je u žalbi protiv prvostepene presude istakla prigovor isključive odgovornosti prvotužioca za nastalu štetu, a eventualno i prigovor podjeljene odgovornosti koje drugostepeni sud nije raspravio na valjan način.

Zbog toga u daljem postupku treba detaljno raspraviti pitanje kako se je desio štetni događaj. O tome treba da se izjasni ne samo tužilac nego i tužena stranka i da na ove okolnosti predlože odgovarajuće dokaze. Naročito je potrebno utvrditi da li su pripadnici vojske prekoračili ovlašćenja u pogledu upotrebe vatrenog oružja i fizičke sile, kako su se pri tome ponašali tužioci, te da li su sa svoje strane dali povoda ovakvom ponašanju lica za koje odgovara tužena (iz provedenih dokaza proizilazi da je protiv prvotužioca vođen i krivični postupak zbog napada na vojna lica, ali da je i on protiv njih podnosio krivične prijave). Tek pošto se detaljno razjasne ove okolnosti, biće moguće ocijeniti da li je šteta nastala isključivo ili bar djelimično radnjama tužilaca, ili je za štetu isključivo odgovorna tužena bez obzira na krivicu, od čega zavisi i odluka o njihovom tužbenom zahtjevu.

Po ocjeni ovog suda naruženost u lakšem stepenu i umanjenje opšte životne aktivnosti kod prvotužioca u procentu od 10% zbog povrede u predjelu glave, desne strane lica, razderotina po licu, modrica po glavi i tijelu, te jakog komocionog sindroma, kako se je izjasnio pomenuti vještak, ne opravdavaju dosuđenje novčane satisfakcije za pretrpljene duševne bolove zbog ovih vidova štete, s obzirom na njihov relativno nizak intenzitet, u smislu člana 200. ZOO. Za fizičke bolove prvotužioca (jakog intenziteta od povređivanja do gubitka svijesti, srednjeg od prestanka gubitka svijesti do izlaska iz bolnice u trajanju od 5 dana i lakog – u trajanju od mjesec dana do potpunog zarastanja rana po licu i modrica po tijelu) i strah (jakog intenziteta od početka zadobijanja povreda do prestanka besvjesnog stanja i lakog – od izlaska iz bolnice do završetka liječenja, u trajanju od petnaestak dana), opravdavaju dosuđenje iznosa od 2.000,00 KM, odnosno od 1.000,00 KM, u smislu iste zakonske odredbe.

Revizija prvotužioca u kojoj predlaže da mu se „nadoknadi sva... nematerijalna šteta“ ne može se, radi toga, prihvatiti kao osnovana. Što se tiče njegovog zahtjeva za naknadu materijalne štete i parničnih troškova, o tome će se naknadno odlučivati.

Iz tih razloga revizija prvotužioca je odbijena kao neosnovana (član
393. i član 386. ranijeg u vezi sa članom 456. stav 1. važećeg ZPP).

U pogledu revizije tužene stranke, iz izloženog proizilazi da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Iz tih razloga, a na osnovu člana 250. stav 2. u vezi sa članom 461. stav 2. važećeg ZPP, revizija tužene je uvažena, drugostepena presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu u odnosu na prvotužioca i odlučeno da se predmet u tom dijelu vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Drugostepeni sud je dužan da u daljem postupku otkloni nedostatke na koje je ukazano, na osnovu člana 253. u vezi sa članom 228. važećeg ZPP.


(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-444/05 od 09.02.2007.g. )

 

<------->

 

Odgovornost od opasne stvari ili opasne djelatnosti

P R E S U D U

Revizija tužioca se uvažava, preinačava se drugostepena presuda Okružnog suda u Banjoj luci broj Gž-2463/03 od 28.12.2005. godine, kojom je žalba tužioca odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojom je tužilac odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva (preko 4.295,00 KM, na ime naknade štete i preko 2.466,00 KM na ime troškova spora) i sudi:

Žalba tužioca se uvažava, preinačava se presuda Osnovnog suda u Gradišci P-552/01 od 20.5.2003. godine, tako što se obavezuju tuženi da tužiocu umjesto dosuđenog iznosa od 4.295,00 KM, solidarno naknade štetu u iznosu od 8.590,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13.9.2002. godine do isplate i umjesto dosuđenih troškova spora od 2.466,00 KM solidarno naknade troškove spora u iznosu od 6.612,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20.5.2003. godine do isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Gradišci P-552/01 od 20.5.2003. godine obavezani su tuženi O.D. iz G. (u daljem tekstu: prvotuženi) i B. M. iz G. (u daljem tekstu: drugotuženi) da tužiocu O. Š. solidarno naknade štetu u iznosu od 4.295,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3.9.2002. godine, kao i da mu solidarno naknade troškove spora u iznosu od 2.466,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20.5.2003. godine do isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja (stav 1.). Preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužioca je odbijen (stav 2.).

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2463/03 od 28.12.2005. godine, žalbe stranaka su odbijene i prvostepena presuda

potvrđena (stav 1.). Odbijen je zahtjev tužioca za naknadu žalbenog postupka u iznosu od 687,50 KM (stav 2.).

Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu u dijelu u kojem je njegova žalba odbijena preko dosuđenog iznosa naknade štete, zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se njegova žalba uvažiti, preinačiti prvostepena presuda i u cjelosti udovoljiti tužbenom zahtjevu.

Drugotuženi je u odgovoru na reviziju tužioca osporio navode revizije i predložio da se ista odbije.

Prvotuženi nije dao odgovor na reviziju niti se Republički tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku
– ''Službeni list SFRJ'', br. 4/77 do 35/91, i ''Sl. glasnik RS'' br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPPRS) ima primijeniti u ovom sporu.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužioca kojim traži da mu tuženi solidarno naknade štetu u iznosu od 8.590,00 KM, nastale 19.7.2000. godine kada je prvotuženi upravljajući unazad viljuškarom marke „Linde“ vlasništvo drugotuženog udario u vozilo tužioca marke „Ford-eskord“ registrovan u Republici Austriji, koje je bilo parkirano ispred salona namještaja u selu B. vlasništvo drugotuženog.

U ovoj fazi revizionog postupka, sporno je da li je tužilac parkiranjem svog vozila ispred salona namještaja čiji je vlasnik drugotuženi, doprinio nastanku štetnog događaja kada je prvotuženi upravljajući unazad viljuškarom marke „Linde“ udario u njegovo parkirano putničko vozilo.

Po odredbama čl. 177. st.2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (''Sl. list SFRJ'', br. 29/78 do 57/89 i ''Sl. glasnik RS'', br. 17/93 do 3/96, u daljem tekstu: ZOO), štetnik se oslabađa od odgovornosti za štetu kad je ona nastala skrivljenim ponašanjem samog oštećenog odnosno da se odgovornost za štetu dijeli kad su njoj doprinijeli i štetnik i oštećeni. To pravno pravilo važi kad se za štetu odgovara bilo po načelu objektivne odgovornosti bilo po krivici (čl. 154. u vezi sa čl. 158, 173. i 174. ZOO). Okolnosti što je tužilac svoje vozilo prethodne noći parkirao ispred salona namještaja a ne na parking prostor ispred motela koji pripadaju drugotuženom, čije je usluge noćenja tužilac koristio koga je prilikom dolaska u motel upozorio radnik motela da ne parkira svoj automobil ispred salona namještaja zbog eventualne krađe vozila već da ga parkira na parking prostor ispred motela, ni u kom slučaju se ne može ni djelimično pripisati u krivicu tužioca za nastanak štete koja je sutradan pričinjena od prvotuženog koji je upravljajući viljuškarom unazad udario u parkirano vozilo tužioca.

Prema tome prvotuženi je svojom krivicom prouzrokovao štetu na parkiranom vozilu tužioca, jer se prilikom upravljanja unazad motornim vozilom – viljuškarom nije uvjerio da takvu vožnju može bezbjedno izvršiti, pa stoga je njegova krivica što je udario u parkirano vozilo tužioca, a nikako i doprinos tužioca koji je svoje vozilo i pored upozorenja radnika motela da vozilo ne parkira ispred salona namještaja, parkirao svoje vozilo.

U ovom slučaju nema podijeljene odgovornosti štetnika i oštećenog, pa stoga su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su primjenom odredbi čl. 192. ZOO utvrdili odgovornost tužioca za naknadu štete u omjeru od 50%.

Nižestepeni sudovi su, prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca prerko iznosa od 4.295,00 KM. Revizija tužioca je iz tih razloga uvažena, a nižestepene presude preinačene, tako što je odlučeno kao u izreci ove presude (član 250. stav 1. ZPP RS).

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu (tuženi) dužna je da protivnoj strani (tužiocu) naknadi troškove spora (čl. 386. st.1. ZPP RS).

Troškovnikom od 20.5.2003. godine tužilac je tražio troškove spora u ukupnom iznosu od 4.932,00 KM (za sastav tužbe 200,00 KM; za zastupanje na glavnim raspravama održanim 22.5., 27.6. i 4.12.2002. godine, 29.1, 20.3. i 20.5.2003. godine, ukupno 1.200,00 KM; za sastav pripremnih podneska od 21.5,
19.6. i 30.11.2002. godine za svaki podnesak 200,00 KM; za odsustvovanje van advokatske kancelarije iznos od 480,00 KM: za paušal 620,00 KM, i porez na usluge iznos od 310,00 KM, troškovi vještačenja 300,00 KM, upotreba putničkog automobila na relaciji B. L. B. G. i nazad šest puta, ukupno 252,00 KM). Pored ovih troškova tužilac je tražio troškove žalbenog postupka i revizionog postupka u iznosu od 1.680,00 KM (za sastav žalbe 472,50 KM, odgovora na žalbu tuženih 275,00 KM, sastava revizije 600,00 KM i takse na žalbu 1.000,00). Sud je usvojio ovaj zahtjev tužioca nalazeći da tužiocu pripadaju troškovi spora koji se odnose na navedene troškove po članu 6. i
14. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, koji se tada primjenjivao (''Sl. glasnik RS'', br. 45/00).

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 634 od 23.05.2008.g. )

 

<------->

 

Odgovornost od opasne stvari ili opasne djelatnosti

P R E S U D U

Revizija i dopuna revizije tužioca se uvažavaju, presuda Okružnog suda u Banjaluci br. 011-0-Gž-07-000 638 od 16.4.2007. godine, ispravljena rješenjem Okružnog suda u Banjaluci br. 011-0-Gž-07-000 638 od 11.7.2007. godine preinačuje se tako što se žalba tuženog odbija i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. 075-0-P-06-000 220 od 26.01.2007. godine.

Tuženi se obavezuje da naknadi tužiocu parnične troškove nastale u postupku povodom izjavljene revizije u iznosu od 900,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.

O b r a z l o ž e nj e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. 075-0-P- 06-000 220 od 26.01.2007. godine obavezano je tuženo „K.K. A.d.o.o. B.L. da isplati tužiocu M.K. iznos od 2.991,95 KM s kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 12. novembra 2001. godine pa do isplate, i da mu naknadni parnične troškove u iznsou od 1.640,00 KM, sve s kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate, počev od 12. novembra 2001. godine pa do isplate sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci 011-0-Gž-07-000 638 od 16.4.2007. godine, ispravljene rješenjem istog suda, istog broja od 11.7- 2007. godine, žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužilac odbijen sa zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 2.991,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. novembra 2001. godine, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.640,00 KM, sa pripadajućom kamatom od 12. novembra 2001. godine. Tužilac je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 585,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. aprila 2007. godine do isplate, troškove na ime sastava žalbe od
„31.04.2003. godine“ u iznosu od 300,00 KM i troškove žalbenog postupka u iznosu od 350,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac je blagovremeno izjavio reviziju i dopunu revizije protiv drugostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači i potvrdi presuda prvostepenog suda, te da mu se dosude parnični troškovi na ime sastava revizije i takse na reviziju.

Tuženi je u odgovoru na reviziju predložio da se revizija tužioca odbije kao neosnovana. Tražio je troškove sa zastav odgovora u iznosu od 350,00 KM u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

Tužbom se traži naknada materijalne štete nastale na tužiočevom putničkom automobilu „opel“, reg. br. JC.... u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 20. maja 1993. godine oko 13,30 časova na regionalnom putu M.G.- C. R., u mjestu K..

Tom prilikom, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda vozač Z.P. upravljao je vozilom na motorni pogon marke „mercedes“ registarskog broja JC ... pod uticajem alkohola sa koncentracijom od 0,72 promila i prilikom ulaska u desnu krivinu prešao na lijevu stranu kolovoza, pa je na taj način ugrozio tužioca koji se je svojim vozilom kretao u pravcu M.G.. U toj situaciji, tužilac, da bi izbjegao direktan kontakt, morao je preduzeti radnje kočenja, usljed čega je sa svojim vozilom otišao van kolovoza u kanal, a odatle se ponovo vratio na kolovoz i tom prilikom udario u lijevu kosinu zasjeka i u ivičnjak. Na tužiočevom vozilu natala je šteta u iznosu od 2.291,90 KM prema procjeni Đ.P., stalnog sudskog vještaka za motorna vozila, od 12. novembra 2001. godine, u predmetu prvostepenog suda br. K-29/06 (kasnija oznaka: K- 254/02). Iz nalaza i mišljenja vještaka za saobraćajne nezgode i procjenu šteta na motornim vozilima V.S., dipl.inž. saobraćaja od 13. maja 1995. godine datog u predmetu prvostepenog suda br. Ki-2/94 (sada je to predmet br. K-254/02) prvostepeni sud je izveo zaključak da je za saobraćajnu nezgodu isključivo odgovoran vozač Z.P., čije je vozilo u to vrijeme bilo osugurano kod tuženog. Osnovno javno tužilaštvo Mrkonjić Grad podiglo je 11. decembra 1996. godine optužnicu protiv Z.P. Radnje Z.P., prilikom opisane saobraćajne nezgode, pravno su kvalifikovane kao krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja „iz čl. 400 st. 1. KZ RS“ presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. K-29/96 od 21.2.2002. godine, za koje je on oglašen krivim, pa mu je izrečena uslovna osuda (kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od jedne godine ne izvrši novo krivično djelo). Tužilac je tom presudom upućen „na osnovu čl. 108. st. 2. ZKP-a“ sa svojim imovinskopravnim zahtjevom na parnicu. Pomenuta presuda ukinuta je rješenjem Okružnog suda u Banjaluci br. Kž-226/02 od 22.10.2002. godine i odlučeno da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovnono odlučivanje. Novom presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. K-254/02 od 28.1.2003. godine Z.P. je za opisano krivično djelo izrečena ista sankcija, a tužilac je i ovom odlukom upućen na parnicu sa svojim imovinskopravnim zahtjevom. Konačno, presudom Okružnog sud u Banjaluci br. Kž-161/03 od 30.4.2004. godine prvostepena presuda od 28.1.2003. godine je preinačena tako što se „protiv optuženog P.Z. ... odbija optužba da je dana 20.5.1993. godine oko 13,30 časova na regionalnom putu M. G. – C.R. ... kao učesnik u saobraćaju na putu kršenjem propisa o bezbijednosti javnog saobraćaja ... ugrozio javni saobraćaj u sljed čega je za drugog nastupila imovinska šteta preko 2.000,00 KM čime bi počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 400 stav. 1. Krivičnog zakonika RS“. U obrazloženju presude navedeno je da se u smislu člana 111. stav 1. tačka 5. KZ RS krivično gonjenje za navedeno krivično djelo ne može preduzeti kad protekne pet godina od njegovog izvršenja, a u svakom slučaju, kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja. Dalje je konstatovano da je protekom perioda od 10 godina od dana izvršenja krivičnog djela, tj. 20. maja 2003. godine „u ovom krivičnom predmetu nastupila ... zastarjelost krivičnog gonjenja, radi čega je na osnovu čl. 349. st. 6 ZKP optužbu valjalo odbiti“. Tuženi je tokom postupka istakao prigovor zastarjelosti tužiočevog potraživanja. Tužilac je podnio tužbu na dan 23. aprila 2002. godine.

Prvostepeni sud je zaključio da nije nastupila zastarjelost potraživanja tužioca s obzirom na odredbe člana 377. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/73 3/96 i 39/03 u daljem tekstu: ZOO). Za krivično djelo za koje je bio optužen Z.P. zaprijećena je kazna zatvora do pet godina pa prema odredbi člana 11. stav 1. tačka 5. KZ RS krivično gonjenje zastarjeva za period od pet godina, (relativna zastara krivičnog gonjenja), odnosno za 10 godina (apsolutna zastara) prema članu 112. KZ RS. Prekid zastarjevanja nastaje ako je oštećeni postavio imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku, a sud ga u tom postupku uputi da takav zahtjev ostvaruje u parnici. Ako oštećeni pokrene parnicu u roku od 3 mjeseca od pravosnažnosti presude krivičnog suda, smatraće se da je zastarjevanje prekinuto stavljanjem odštetnog zahtjeva. Pokretanje i vođenje krivičnog postupka prekida zastarjevanje krivičnog gonjenja i povlači za sobom prekid zastarjevanja zahtjeva za naknadu štete, koji ponovo otpočinje teći od pravosnažnosti krivične presude. Duži zastarni rok za naknadu štete, prouzrokovane krivičnim djelom, primjenjuje se kako prema počiniocu krivičnog djela (ovdje – Z.P.), tako i „prema pravnom licu koje odgovara za štetu pored počinitelja krivičnog djela „ (dakle, i prema tuženom). Prvostepeni sud je dalje konstatovao kako je nesporno da je tužitelj protiv tuženog podnio tužbu dana 23.4.2002. godine, dakle prije okončanja krivičnog postupka i da je imovinsko-pravni zahtjev postavio još u toku krivičnog djela, tačnije još u istrazi“, pa je prigovor zastarjelosti odbio kao neosnovan, a primjenom odredaba članova 154. stav 1. i 186. ZOO udovoljio tužbenom zahtjevu.

Drugostepeni sud je ukazao na to da je već u vrijeme podizanja optužnice bio istekao trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 376. stav 1.ZOO. Prema shvatanju tog suda rok zastarjelosti potraživanja iz člana 377. istog zakona može se primjenjivati samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. Odbijanjem optužbe protiv Z.P. makar i zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja, u krivičnom postupku nije utvrđena njegova krivična odgovornost, pa u ovom sporu nema mjesta primjeni odredbe člana 377. ZOO. Tužiočevo potraživanje je, po mišljenju drugostepenog suda, zastarjelo istekom trogodišnjeg roka iz člana 376. stav 1. ZOO, pa je i onda kad bi se ovaj period računao od 19. juna 1996. godine, tj. od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj. Iz ovih razloga odlukom drugostepenog suda preinačena je prvostepena presuda tako što je tužilac u cjelini obijen s tužbenim zahtjevom.

Vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude iznosi 2.991,95 KM u smislu člana 316 stav 2. u vezi sa članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 67/07 u daljem tekstu: ZPP). Imajući u vidu predmet spora, a naročito različita pravna shvatanja iznesena u presudama prvostepenog i drugostepenog suda, ovaj sud je ocijenio da bi odlučivanje o tužiočevoj reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je reviziju dozvolio (član 237. stav 3. u vezi sa stavom 2. ZPP).

Pravno shvatanje izraženo u drugostepenoj presudi nije pravilno. Revizija i dopuna revizije su osnovane.
Prekid zastarjelosti potraživanja naknade štete, nastale izvršenjem krivičnog djela, počinje da teče podnošenjem prijedloga oštećenog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku, ako je taj postupak okončan donošenjem presude kojom je okriljeni oglašen krivim za to krivično djelo. Ako je međutim krivični postupak okončan presudom kojom se optužba odbija, a oštećeni upućuje na parnicu radi ostvrenja svog imovinskopravnog zahtjeva, smatra se da je nastupio uslovan prekid zastarjelosti. Uslov je naime, da oštećeni u roku od tri mjeseca od pravnosnažnosti presude krivičnog suda podnese tužbu parničnom sudu za naknadu štete. Ovako shvatanje ima osnov u odredbi člana 390. ZOO kojom je propisano: ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kog drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarjevanje prekinuto prvom tužbom (stav 1.); isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu i za isticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku (stav 2.). Pod pozivanjem u zaštitu podrazumijeva se i isticanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku.

Nesporno je da je tužilac u krivičnom postupku protiv optuženog Z. P. podnio imovinskopravni zahtjev. Podnošenjem tog zahtjeva nastupio je prekid zastarjelosti potraživanja naknade štete (stav 2. u vezi sa stavom 1. člana 377. ZOO). Presuda kojom je protiv optuženog Z.P. optužba odbijena, donesena je
30. aprila 2004. godine, dok je tužba podnesena ranije, još 23. aprila 2002.

godine. Tužiočevo potraživanje naknade štete nije prema tome zastarjelo, s obzirom na odredbe članova 377. i 390. ZOO kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud.

Tužilac je doduše postavio imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku samo prema optuženom Z.P. a ne i u odnosu na tuženog. Navedena okolnost nije međutim od uticaja na presuđenje u ovom sporu. Duži rok zastarjelosti iz člana 377. stacv 1. ZOO odnosi se ne samo na učinioca krivičnog djela, nego i na drugo lice (pravno ili fizičko) koje to djelo nije učinilo, a koje odgovara po posebnim propisima za štetu. U tom smislu treba i shvatiti pojam „odgovornog lica“ iz člana 377. stav 1. ZOO. Ovdje je to, pored optuženog Z.P. i tuženi, kao osiguravač njegovog motornog vozila.

Zbog pogrešnog pravnog shvatanja da je tužiočevo potraživanje zastarjelo, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužioca s tužbenim zahtjevom. Otklanjajući taj nedostatak, ovaj sud je s obzirom na naprijed rečeno, uvažio reviziju tužioca i odlučio kao u izreci u odnosu na glavni zahtjev, na osnovu člana 250. stav 1. ZPP.

Kao stranci koja je uspjela u sporu povodom izjavljene revizije, sud je dosudio tužiocu parnične troškove, i to: 300,00 KM za sastav revizije od advokata na osnovu člana 2, tarifnog broja 2 stava 1. i 2., tarifnog broja 12 i člana 14. stava 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ br. 68/05); 600,00 KM za taksu na reviziju po odredbi tačke 9. u vezi sa tačkom 1. alineja 2. tarifnog broja 1. Taksene tarife uz Zakon o sudskim taksama („Slubženi glasnik RS“ br. 18/99, 23/99, 65/03 i 94/04) koji je bio na snazi u vrijeme nastajanja taksene obaveze, odnosno ukupno 900,00 KM (član 397. stav 2. u vezi sa članom 386 stav 1. ZPP).

Zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan na osnovu istih odredaba (član 397. stav 2. u vezi sa članom 386 stav 1. ZPP), s obzirom da tuženi nije uspio u sporu.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 613 od 14.10.2008.g. )

 

<------->


Odgovornost opšte pretpostavke

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u G. broj P-950/99 od 06.12.2000 godine odbijeni su tužioci s tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete u iznosu od 9.000,00 KM za troškove sahrane i održavanja groblja i nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica i to prvotužilja M. S. u iznosu od 20.000,00 KM, a drugotužilac M. G. u iznosu od 30.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. L. broj Gž-901/01 od 10.04.2003 godine žalba tužilaca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Tužioci su protiv drugostepene presude izjavili reviziju «iz svih razloga propisanih odredbom člana 385. ZPP» s prijedlogom da se obje nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Republički javni tužilac se nije izjasnio o reviziji u smislu člana 390. stav 3. ranijeg Zakona o parničnom postupku (“Službeni list SFRJ”, br. 4/77 do 35/91 i “Službeni glasnik RS”, br.17/93 do 32/94, u daem tekstu: raniji ZPP).
Revizija nije osnovana.
Tužbom se traži naknada nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliskog lica.
Prvostepeni sud je utvrdio da je M. Z., sin prvotužilje i brat drugotužioca poginuo kao vozač borbenog vozila 02.05.1995 godine na kanalu S. u Z. S., kao pripadnik S. V. K.. Pošto je prethodnik tužilaca poginuo na teritoriji R. H., taj sud je zaključio da nisu ostvareni uslovi iz odredaba članova 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85 i 57/89 i “Službeni glasnik RS”, br.17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO) da se tužiocima dosudi zahtjevana naknada štete, zbog njegove smrti, pa je tužbeni zahtjev odbio ukazujući da se «u ovoj pravnoj stvari radi o promašenoj pasivnoj legitimaciji jer poginuli u momentu štetnog događaja nije bio pripadnik VRS niti je po naređenju VRS bio upućen na borbeni zadatak u kome je poginuo». Prema stanovištu tog suda «sklapanje vojnih saveza o zajedničkoj odbrani ne može biti dovoljan momenat da bi druga strana potpisnik saveza preuzela odgovornost za štete proistekle iz aktivnosti druge strane».
Stanovište prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud, ukazavši pored ostalog i na to da «pogibija bliskog srodnika tužitelja nije u adekvatnoj uzročnoj vezi sa opasnom djelatnošću tužene niti potiče od opasne stvari čiji je imalac tužena».
Shvatanja nižestepenih sudova su i po ocjeni ovog suda pravilna.
Tokom postupka bilo je nesporno da pravni prethodnik tužilaca nije bio pripadnik V.R.K., nego V. R. S. K. i da je poginuo na kanalu S. u Z. S., R. H., u borbenim dejstvima koja je izvodila V. R. S. K., bez sadejstva sa V. R. S. Nije prema tome postojala uzročna veza između štete koju su pretrpjeli tužioci i opasne djelatnosti kojom se bavi tužena, pa se, samim tim, nisu ostvarili ni uslovi iz članova 173. i 174. ZOO da im se dosudi naknada štete. Kako proizilazi iz naprijed izloženog, tužena nije pasivno legitimisana u ovom sporu.
Nisu osnovani revizioni navodi da se drugostepeni sud «nije uopšte osvrtao na navode žalbe niti ih je obrazložio sa aspekta svoje odluke o odbijanju žalbe». Na sve bitne razloge žalbe, taj sud je dao zadovoljavajuće odgovore. Deklaracija i vojni sporazum, na koje se poziva revizija, akti su političke prirode (kako to priznaju i revidenti) i njima nije uspostavljena odgovornost V. R. S., odnosno R. S. za ovakve štete. Prema stanju u spisima, u oružanoj akciji od 02.05.1995 godine u kojoj je smrtno stradao prethodnik tužilaca, nije postojala jedinstvena komanda za jedinice V. R. S. i V. R. S. K.
Okolnost da je «prvotužiteljica ostvarila prava po osnovu Zakona o pravima boraca... te da i danas prima invalidninu na području Opštine G., kako se tvrdi u revziji, bez uticaja je, s obzirom na naprijed rečeno, na presuđenje u ovom sporu.
Pobijana presuda nema prema tome nedostataka na koje se ukazuje u reviziji i na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je, u smislu odredaba člana 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS”, br. 58/03 i 85/03) u vezi sa članom 393. ranijeg ZPP, revizija tužilaca odbijena kao neosnovana.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev- 444/03.od 28.03.2005.g. )


<------->

 

Odgovornost po osnovu krivice

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u B. broj P-467/2000 od 12.09.2002. godine tužena je obavezana da tužitelju nadoknadi štetu u iznosu od 20.816,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.06.2002. godine do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.990,00 KM. Tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko 20.816,06 KM do 29.656,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. broj Gž-110/2003 od 20.02.2006. godine žalba tužene je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je tužena obavezana da tužitelju nadoknadi štetu u iznosu od 19.238,40 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.06.2002. godine pa do isplate i troškove postupka u iznosu od 1.990,00 KM.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužena pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se uvažavanjem revizije peinači pobijana odluka tako da se tužbeni zahtjev tužitelja u cjelini odbije.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 29.656,00 KM zbog izgubljenog prihoda koji je posljedica nemogućnosti obrade zemljišta dodijeljenog tužitelju u postupku komasacije.

Iz činjeničnog utvrđenja u postupku proizlazi: da je opštinska Komisija za komasaciju Opštine B. u januaru 1984. godine dodijelila tužitelju, kao učesniku komasacije, zemljište u tabli broj 41 k.o. D. C. u površini od 32134 m2; da je u aprilu 1986. godine Komisija izvršila prekolčavanje dijela zemljišta iz table br. 41 u tablu broj 128 k.o. D. C. gdje je tužitelju dodijelila zemljište u površini 15434 m2; da je u januaru 1984. godine u istom postupku tužitelju dodijeljeno zemljište u tabli broj 132 k.o. D. C. u površini 35658 m2; da tužitelj u periodu od 1984. do 1988. godine nije mogao koristiti u poljoprivredne svrhe dio dodijeljenog zemljišta iz komasacione mase iz razloga što to zemljište tužena nije privela kulturi opranice jer nije uklonila drveće i panjeve, te nije nivelisala zemljište radi obrade kao oranica, iz table broj 41 u površini od 15000 m2, iz table broj 128 u površini od 10600 m2 i iz table broj 132 u površini od 1920 m2; da je krivicom tužene tužitelj pretrpio štetu zbog izgubljenog čistog prihoda koji bi ostvario da je na naznačenim površinama sijao kukuruz, pšenicu i papriku, u visini od 20.816,06 KM , od čega na zemljištu koje se nalazi u tablama broj 41 i 128 k.o. Donje Crnjelovo u visini od 19.238,40 KM.

Kod ovakvog stanja stvari, nalazeći da je tužena odgovorna što njen organ u postupku komasacije nije, prije predaje zemljišta tužitelju kao učesniku komasacije, zemljište priveo svrsi radi poljoprivredne proizvodnje uklanjanjem panjeva, bagrema i mehanizacije Komisije tužene, prvostepeni sud
je obavezao tuženu da tužitelju nadoknadi štetu nastalu gubitkom čistog prihoda sa table broj 41 u površini od 15000 m2, sa table 128 u površini od 10600 m2 i table 132 u površini od 1920 m2, u visini od 20.816,06 KM. Svoju odluku temeljio je na obavezi tužene iz odredbe člana 74 stav 1. Zakona o komasaciji (''Sl. list SR BiH'', broj 24/85), te odgovornost tužene na odredbi člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (''Službeni list SFRJ'', broj 29/78, 39/85 i 57/89, te ''Službeni glasnik RS'', broj 17/93, 3/96 i 39/03 - u daljem tekstu: ZOO) i predmetnu štetu dosudio saglasno odredbi člana 189. istog Zakona.

Drugostepeni sud je djelimično uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim mu je dosuđena naknada štete za izgubljeni prihod u visini od 1.577,60 KM zbog nekorištenja zemljišta u tabli broj 132. k.o. D. C. u površini od 1920 m2. Za dosuđenu naknadu štete zbog gubitka prihoda u visini od 19.238,40 KM sa zemljišta iz tabli broj 41 i 128 k.o. D. C., u površinama koje je utvrdio prvostepeni sud, žalbu tužene je kao neosnovanu odbio, prihvatajući da je tužena odgovorna za nastalu štetu.

U revizijskom postupku sporno je da li je tužena odgovorna za naknadu predmetne štete tužitelju s obzirom na činjenicu da tužitelj nije uspio u upravnom postupku, u kojem je osporavao zakonitost dodjele zemljišta u postupku komasacije, te osporavao kvalitet dodijeljenog zemljišta. Tužena svoju odgovornost za predmetnu štetu osporava i uz tvrdnju da su obradu spornog zemljišta tužitelju onemogućavale druge fizičke osobe, te da dio spornog zemljišgta nije mogao obrađivati zbog taloženja vode.

Pobijana odluka je pravilna i zakonita.

Prema odredbama članova 74. i 82. Zakona o komasaciji Komisija za komasaciju dužna je uvesti u posjed učesnika komasacije i o predaji u posjed zemljišta sastaviti zapisnik.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja u ovoj parnici proizlazi da je u postupku komasacije, koju je provodio organ tužene Komisija za komasaciju opštine B. tokom 1984. godine tužitelj, kao učesnik komasacije, unio u komasacionu masu svoje poljoprivredno zemljište određene površine i kvaliteta i da je na ime toga iz komasacione mase dobio odgovarajuće zemljište u tablama broj 41 i 132, a nakon prekolčavanja 1986. godine i u tabli broj 128 sve k.o. D. C. u tačno određenim površinama. Zbog rastinja bagrema, neiskrčenih panjeva veličine 70-80 cm i ostavljene mehanizacije Komisije za komasaciju tužene, tužitelj nije mogao obrađivati dio zemljišta u tabli broj 41 u površini od 15000 m2 tokom 1984 i 1985. godine, te dio zemljišta u tabli broj 128 u površini od 10600 m2 tokom 1986. i 1987. godine. Tužitelj je, kao poljoprivredni proizvođač koji se bavi proizvodnjom pšenice, kukuruza i paprike, na navedenom zemljištu u tom periodu prema nalazu vještaka poljoprivredne struke pretrpio štetu u visni od 19.238,40 KM, koliko bi iznosio čist prihod sa toga zemljišta u tom periodu.

Navedena činjenična utvrđenja ne mogu biti predmet pobijanja u revizijskom postupku saglasno odredbi člana 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, broj 4/77 do 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske, broj 17/93 do 32/94-u daljem tekstu: ZPP) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, te se primjenjuje u smislu odredbe člana
456. stav 1. sada važećeg Zakona o parničnom postupku, („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, do 74/05).

Kod takvog stanja stvari, suprotno tvrdnji revidenta, tužena je odgovorna za naknadu pretrpljene štete tužitelju saglasno odredbi člana 210 Ustava SR BiH (sada prema odredbi člana 17. stav 1. Ustava RS) kojom je propisano da svako ima pravo na naknadu štete koju mu, u vezi sa obavljanjem službe ili druge djelatnosti državnog oragana, odnosno organizacije koja vrši poslove od javnog interesa, pričini svojim nezakonitim ili nepravilnim radom lice ili organ koji vrši tu službu ili djelatnost. Štetu je prema toj ustavnoj odredbi dužna da nadoknadi društveno-politička zajednica, odnosno organizacija u kojoj se vrši djelatnost ili služba.

Po ovoj odredbi, da bi oštećeni mogao osnovano tražiti naknadu štete potrebne su dvije pretpostavke i to: da se radilo o obavljanju službe ili druge djelatnosti državnog organa odnosno organizacije koja vrši javna ovlaštenja i, da je šteta posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada lica ili organa koji obavlja tu službu ili djelatnost.

Iz ovih odredbi proizlazi da društveno-politička zajednica (ovdje opština) odgovora po kriteriju pretpostavljene krivice, s tim da je na odgovornom licu dužnost da dokaže da je šteta nastala bez krivice njenih radnika ili organa (stav 1. člana 154. ZOO) ili da postoje uslovi za oslobađanje od odgovornosti (član 177. ZOO).

U konkretnom slučaju, propustom organa tužene Komisije za komasaciju, tužitelju su u postupku komasacije predate u posjed naprijed navedene sporne površine u tablama broj 41 i 128 k.o. D. C., iako iste nisu bile pogodne za poljoprivrednu proizvodnju jer su bile obrasle raslinjem bagrema i neiskrčenih panjeva, a djelimično zauzete mehanizacijom Komisije za komasaciju. Nesporno je da je tužitelj kao poljoprivredni proizvođač u komasacionu masu prije dodjele navedenog zemljišta predao svoje poljoprivredno zemljište odgovarajuće površine i kvaliteta. U ovom postušpku je utvrđeno da je zbog nemogućnosti da obradi površinu od 15000 m2 u tabli broj 41 tokom 1984. i 1985. godine, te površinu od 10600 m2 u tabli br.
128. tokom 1986. i 1987. godine, iz naprijed navedenih razloga, pretrpio štetu u visini od 19.238,40 KM koliko bi iznosio čist prihod sa tog zemljišta.

Prema odredbi člana 155. ZOO šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist). Odredbom člana 154. stav 1. istog Zakona propisano je da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Prema odredbama članova 189. i 190. navedenog Zakona štetnik ima pravo na potpunu naknadu obične štete i izmakle koristi, u visini koja se određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

Zbog svega navedenog neosnovano tužena osporava svoju odgovornost za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio u periodu od 1984. do 1988. godine zbog gubitka čistog prihoda sa spornog zemljišta iz tabli broj 41 i 128 k.o. D. C.. Odgovornost za predmetnu štetu ne dovodi se u sumnju tvrdnjom revidenta da tužitelj nije uspio u upravnom postupku u kojem je osporavao zakonitost odluke o dodjeli predmetnog zemljišta iz komasacione mase. Ovo iz razloga što se u upravnom sporu odlučivalo o zakonitosti odluke upravnog organa o dodjeli zemljišta tužitelju iz komasacone mase srazmjerno kvalitetu i vrijednosti njegovog zemljišta koje je on unio u komasacionu masu. Za zakonitost odluke o dodjeli zemljišta iz komasacione mase nije bila bitna činjenica da li je tužitelj uveden u posjed dodjeljenog zemljišta i da li je Komisija tužene učinila propuste prilikom uvođenja tužitelja u posjed toga zemljišta.

Stoga činjenica, da je pravosnažnom sudskom odlukom utvrđeno da je zakonita odluka upravnog organa o dodjeli spornog zemljišta iz komasacione mase tužitelju, nije od uticaja na ocjenjivanje odgovornosti tužene za propuste njenog organa u postupku te dodjele, koji su za posljedicu imali štetu koju je pretprio tužitelj, a što je nesumnjivo utvrđeno u ovom parničnom postupku.

Činjenica da je tužitelj u upravnom postupku, u kojem mu je iz komasacione mase dodijeljeno sporno zemljište, prigovarao kvalitetu dodijeljenog zemljišta, takođe nije od uticaja na presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Ovo iz razloga što je visinu štete vještak poljoprivredne struke procijenio na zemljištu koje je faktički dodijeljeno tužitelju i prema tome odredio visinu izgubljenih čistih prihoda sa toga zemljišta.

Tokom postupka utvrđeno je da je tužitelj pretrpio štetu na tablama broj 41 i 128 k.o. D. C. u visini od 19.238,40 KM, zbog propusta organa tužene Komisije za komasaciju Opštine B., pa ne stoji tvrdnja revidenta da su tu štetu prouzrokovale druge fizičke osobe koje mu nisu dozvoljavale ulazak na to zemljište.

Utvređeno je da tužitelj nije mogao obrađivati površinu od 1920 m2 samo u tabli broj 132 k.o. D. C. iz razloga što se na toj površini zadržavala voda, pa je drugostepeni sud iz tog razloga pobijanom odlukom odbio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete u visini od 1.577,60 KM koja je nastala za tužitelja zbog neobrađivanja navedenog zemljišta. Stoga ne stoji tvrdnja revidenta da tužena nije odgovorna za dosuđenu štetu tužitelju zbog činjenice da tužitelj nije mogao obrađivati zemljišgte radi taloženja vode, jer je utvrrđeno da se ovaj razlog odnosio samo na dio zemljišta u tabli broj 132, za koji je tužitelj pravosnažno odbijen sa tužbenim zahtjevom.

Zbog svega navedenog reviziju tužene je valjalo kao neosnovanu odbiti i odlučiti kao u izreci temeljem odredbe člana 393. ZPP-a.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 577 od 13.07.2007.g. )

 

<------->

 

Odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom

P R E S U D U

Revizija tužioca se uvažava, preinačava se drugostepena presuda Okružnog suda u Banjoj luci broj Gž-2463/03 od 28.12.2005. godine, kojom je žalba tužioca odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojom je tužilac odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva (preko 4.295,00 KM, na ime naknade štete i preko 2.466,00 KM na ime troškova spora) i sudi:

Žalba tužioca se uvažava, preinačava se presuda Osnovnog suda u Gradišci P-552/01 od 20.5.2003. godine, tako što se obavezuju tuženi da tužiocu umjesto dosuđenog iznosa od 4.295,00 KM, solidarno naknade štetu u iznosu od 8.590,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13.9.2002. godine do isplate i umjesto dosuđenih troškova spora od 2.466,00 KM solidarno naknade troškove spora u iznosu od 6.612,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20.5.2003. godine do isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.


O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Gradišci P-552/01 od 20.5.2003. godine obavezani su tuženi O.D. iz G. (u daljem tekstu: prvotuženi) i B. M. iz G. (u daljem tekstu: drugotuženi) da tužiocu O. Š. solidarno naknade štetu u iznosu od 4.295,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3.9.2002. godine, kao i da mu solidarno naknade troškove spora u iznosu od 2.466,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20.5.2003. godine do isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja (stav 1.). Preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev tužioca je odbijen (stav 2.).

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2463/03 od 28.12.2005. godine, žalbe stranaka su odbijene i prvostepena presuda

potvrđena (stav 1.). Odbijen je zahtjev tužioca za naknadu žalbenog postupka u iznosu od 687,50 KM (stav 2.).

Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu u dijelu u kojem je njegova žalba odbijena preko dosuđenog iznosa naknade štete, zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se njegova žalba uvažiti, preinačiti prvostepena presuda i u cjelosti udovoljiti tužbenom zahtjevu.

Drugotuženi je u odgovoru na reviziju tužioca osporio navode revizije i predložio da se ista odbije.

Prvotuženi nije dao odgovor na reviziju niti se Republički tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku
– ''Službeni list SFRJ'', br. 4/77 do 35/91, i ''Sl. glasnik RS'' br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPPRS) ima primijeniti u ovom sporu.

Revizija je osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužioca kojim traži da mu tuženi solidarno naknade štetu u iznosu od 8.590,00 KM, nastale 19.7.2000. godine kada je prvotuženi upravljajući unazad viljuškarom marke „Linde“ vlasništvo drugotuženog udario u vozilo tužioca marke „Ford-eskord“ registrovan u Republici Austriji, koje je bilo parkirano ispred salona namještaja u selu B. vlasništvo drugotuženog.

U ovoj fazi revizionog postupka, sporno je da li je tužilac parkiranjem svog vozila ispred salona namještaja čiji je vlasnik drugotuženi, doprinio nastanku štetnog događaja kada je prvotuženi upravljajući unazad viljuškarom marke „Linde“ udario u njegovo parkirano putničko vozilo.

Po odredbama čl. 177. st.2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (''Sl. list SFRJ'', br. 29/78 do 57/89 i ''Sl. glasnik RS'', br. 17/93 do 3/96, u daljem tekstu: ZOO), štetnik se oslabađa od odgovornosti za štetu kad je ona nastala skrivljenim ponašanjem samog oštećenog odnosno da se odgovornost za štetu dijeli kad su njoj doprinijeli i štetnik i oštećeni. To pravno pravilo važi kad se za štetu odgovara bilo po načelu objektivne odgovornosti bilo po krivici (čl. 154. u vezi sa čl. 158, 173. i 174. ZOO). Okolnosti što je tužilac svoje vozilo prethodne noći parkirao ispred salona namještaja a ne na parking prostor ispred motela koji pripadaju drugotuženom, čije je usluge noćenja tužilac koristio koga je prilikom dolaska u motel upozorio radnik motela da ne parkira svoj automobil ispred salona namještaja zbog eventualne krađe vozila već da ga parkira na parking prostor ispred motela, ni u kom slučaju se ne može ni djelimično pripisati u krivicu tužioca za nastanak štete koja je sutradan pričinjena od prvotuženog koji je upravljajući viljuškarom unazad udario u parkirano vozilo tužioca.

Prema tome prvotuženi je svojom krivicom prouzrokovao štetu na parkiranom vozilu tužioca, jer se prilikom upravljanja unazad motornim vozilom – viljuškarom nije uvjerio da takvu vožnju može bezbjedno izvršiti, pa stoga je njegova krivica što je udario u parkirano vozilo tužioca, a nikako i doprinos tužioca koji je svoje vozilo i pored upozorenja radnika motela da vozilo ne parkira ispred salona namještaja, parkirao svoje vozilo.

U ovom slučaju nema podijeljene odgovornosti štetnika i oštećenog, pa stoga su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su primjenom odredbi čl. 192. ZOO utvrdili odgovornost tužioca za naknadu štete u omjeru od 50%.

Nižestepeni sudovi su, prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca prerko iznosa od 4.295,00 KM. Revizija tužioca je iz tih razloga uvažena, a nižestepene presude preinačene, tako što je odlučeno kao u izreci ove presude (član 250. stav 1. ZPP RS).

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu (tuženi) dužna je da protivnoj strani (tužiocu) naknadi troškove spora (čl. 386. st.1. ZPP RS).

Troškovnikom od 20.5.2003. godine tužilac je tražio troškove spora u ukupnom iznosu od 4.932,00 KM (za sastav tužbe 200,00 KM; za zastupanje na glavnim raspravama održanim 22.5., 27.6. i 4.12.2002. godine, 29.1, 20.3. i 20.5.2003. godine, ukupno 1.200,00 KM; za sastav pripremnih podneska od 21.5,
19.6. i 30.11.2002. godine za svaki podnesak 200,00 KM; za odsustvovanje van advokatske kancelarije iznos od 480,00 KM: za paušal 620,00 KM, i porez na usluge iznos od 310,00 KM, troškovi vještačenja 300,00 KM, upotreba putničkog automobila na relaciji B. L. B. G. i nazad šest puta, ukupno 252,00 KM). Pored ovih troškova tužilac je tražio troškove žalbenog postupka i revizionog postupka u iznosu od 1.680,00 KM (za sastav žalbe 472,50 KM, odgovora na žalbu tuženih 275,00 KM, sastava revizije 600,00 KM i takse na žalbu 1.000,00). Sud je usvojio ovaj zahtjev tužioca nalazeći da tužiocu pripadaju troškovi spora koji se odnose na navedene troškove po članu 6. i
14. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, koji se tada primjenjivao (''Sl. glasnik RS'', br. 45/00).

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 634 od 23.05.2008.g.)

 

<------->


Odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom

P R E S U D U

 

Revizija i dopuna revizije tužioca se uvažavaju, presuda Okružnog suda u Banjaluci br. 011-0-Gž-07-000 638 od 16.4.2007. godine, ispravljena rješenjem Okružnog suda u Banjaluci br. 011-0-Gž-07-000 638 od 11.7.2007. godine preinačuje se tako što se žalba tuženog odbija i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. 075-0-P-06-000 220 od 26.01.2007. godine.

Tuženi se obavezuje da naknadi tužiocu parnične troškove nastale u postupku povodom izjavljene revizije u iznosu od 900,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.

O b r a z l o ž e nj e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. 075-0-P- 06-000 220 od 26.01.2007. godine obavezano je tuženo „K.K. A.d.o.o. B.L. da isplati tužiocu M.K. iznos od 2.991,95 KM s kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 12. novembra 2001. godine pa do isplate, i da mu naknadni parnične troškove u iznsou od 1.640,00 KM, sve s kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate, počev od 12. novembra 2001. godine pa do isplate sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci 011-0-Gž-07-000 638 od 16.4.2007. godine, ispravljene rješenjem istog suda, istog broja od 11.7- 2007. godine, žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužilac odbijen sa zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 2.991,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. novembra 2001. godine, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.640,00 KM, sa pripadajućom kamatom od 12. novembra 2001. godine. Tužilac je obavezan da tuženom naknadi

troškove postupka u iznosu od 585,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od
16. aprila 2007. godine do isplate, troškove na ime sastava žalbe od
„31.04.2003. godine“ u iznosu od 300,00 KM i troškove žalbenog postupka u iznosu od 350,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac je blagovremeno izjavio reviziju i dopunu revizije protiv drugostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači i potvrdi presuda prvostepenog suda, te da mu se dosude parnični troškovi na ime sastava revizije i takse na reviziju.

Tuženi je u odgovoru na reviziju predložio da se revizija tužioca odbije kao neosnovana. Tražio je troškove sa zastav odgovora u iznosu od 350,00 KM u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

Tužbom se traži naknada materijalne štete nastale na tužiočevom putničkom automobilu „opel“, reg. br. JC.... u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 20. maja 1993. godine oko 13,30 časova na regionalnom putu M.G.- C. R., u mjestu K..

Tom prilikom, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda vozač Z.P. upravljao je vozilom na motorni pogon marke „mercedes“ registarskog broja JC ... pod uticajem alkohola sa koncentracijom od 0,72 promila i prilikom ulaska u desnu krivinu prešao na lijevu stranu kolovoza, pa je na taj način ugrozio tužioca koji se je svojim vozilom kretao u pravcu M.G.. U toj situaciji, tužilac, da bi izbjegao direktan kontakt, morao je preduzeti radnje kočenja, usljed čega je sa svojim vozilom otišao van kolovoza u kanal, a odatle se ponovo vratio na kolovoz i tom prilikom udario u lijevu kosinu zasjeka i u ivičnjak. Na tužiočevom vozilu natala je šteta u iznosu od 2.291,90 KM prema procjeni Đ.P., stalnog sudskog vještaka za motorna vozila, od 12. novembra 2001. godine, u predmetu prvostepenog suda br. K-29/06 (kasnija oznaka: K- 254/02). Iz nalaza i mišljenja vještaka za saobraćajne nezgode i procjenu šteta na motornim vozilima V.S., dipl.inž. saobraćaja od 13. maja 1995. godine datog u predmetu prvostepenog suda br. Ki-2/94 (sada je to predmet br. K-254/02) prvostepeni sud je izveo zaključak da je za saobraćajnu nezgodu isključivo odgovoran vozač Z.P., čije je vozilo u to vrijeme bilo osugurano kod tuženog. Osnovno javno tužilaštvo Mrkonjić Grad podiglo je 11. decembra 1996. godine optužnicu protiv Z.P. Radnje Z.P., prilikom opisane saobraćajne nezgode, pravno su kvalifikovane kao krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja „iz čl. 400 st. 1. KZ RS“ presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. K-29/96 od 21.2.2002. godine, za koje je on oglašen krivim, pa mu je izrečena uslovna osuda (kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od jedne godine ne izvrši novo krivično djelo). Tužilac je tom presudom upućen „na osnovu čl. 108. st. 2. ZKP-a“ sa svojim imovinskopravnim zahtjevom na parnicu. Pomenuta presuda ukinuta je rješenjem Okružnog suda u Banjaluci br. Kž-226/02 od 22.10.2002. godine i odlučeno da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovnono odlučivanje. Novom presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. K-254/02 od 28.1.2003. godine Z.P. je za opisano krivično djelo izrečena ista sankcija, a tužilac je i

ovom odlukom upućen na parnicu sa svojim imovinskopravnim zahtjevom. Konačno, presudom Okružnog sud u Banjaluci br. Kž-161/03 od 30.4.2004. godine prvostepena presuda od 28.1.2003. godine je preinačena tako što se
„protiv optuženog P.Z. ... odbija optužba da je dana 20.5.1993. godine oko 13,30 časova na regionalnom putu M. G. – C.R. ... kao učesnik u saobraćaju na putu kršenjem propisa o bezbijednosti javnog saobraćaja ... ugrozio javni saobraćaj u sljed čega je za drugog nastupila imovinska šteta preko 2.000,00 KM čime bi počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 400 stav. 1. Krivičnog zakonika RS“. U obrazloženju presude navedeno je da se u smislu člana 111. stav 1. tačka 5. KZ RS krivično gonjenje za navedeno krivično djelo ne može preduzeti kad protekne pet godina od njegovog izvršenja, a u svakom slučaju, kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja. Dalje je konstatovano da je protekom perioda od 10 godina od dana izvršenja krivičnog djela, tj. 20. maja 2003. godine „u ovom krivičnom predmetu nastupila ... zastarjelost krivičnog gonjenja, radi čega je na osnovu čl. 349. st. 6 ZKP optužbu valjalo odbiti“. Tuženi je tokom postupka istakao prigovor zastarjelosti tužiočevog potraživanja. Tužilac je podnio tužbu na dan 23. aprila 2002. godine.

Prvostepeni sud je zaključio da nije nastupila zastarjelost potraživanja tužioca s obzirom na odredbe člana 377. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/73 3/96 i 39/03 u daljem tekstu: ZOO). Za krivično djelo za koje je bio optužen Z.P. zaprijećena je kazna zatvora do pet godina pa prema odredbi člana 11. stav 1. tačka 5. KZ RS krivično gonjenje zastarjeva za period od pet godina, (relativna zastara krivičnog gonjenja), odnosno za 10 godina (apsolutna zastara) prema članu 112. KZ RS. Prekid zastarjevanja nastaje ako je oštećeni postavio imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku, a sud ga u tom postupku uputi da takav zahtjev ostvaruje u parnici. Ako oštećeni pokrene parnicu u roku od 3 mjeseca od pravosnažnosti presude krivičnog suda, smatraće se da je zastarjevanje prekinuto stavljanjem odštetnog zahtjeva. Pokretanje i vođenje krivičnog postupka prekida zastarjevanje krivičnog gonjenja i povlači za sobom prekid zastarjevanja zahtjeva za naknadu štete, koji ponovo otpočinje teći od pravosnažnosti krivične presude. Duži zastarni rok za naknadu štete, prouzrokovane krivičnim djelom, primjenjuje se kako prema počiniocu krivičnog djela (ovdje – Z.P.), tako i „prema pravnom licu koje odgovara za štetu pored počinitelja krivičnog djela „ (dakle, i prema tuženom). Prvostepeni sud je dalje konstatovao kako je nesporno da je tužitelj protiv tuženog podnio tužbu dana 23.4.2002. godine, dakle prije okončanja krivičnog postupka i da je imovinsko-pravni zahtjev postavio još u toku krivičnog djela, tačnije još u istrazi“, pa je prigovor zastarjelosti odbio kao neosnovan, a primjenom odredaba članova 154. stav 1. i 186. ZOO udovoljio tužbenom zahtjevu.

Drugostepeni sud je ukazao na to da je već u vrijeme podizanja optužnice bio istekao trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 376. stav 1.ZOO. Prema shvatanju tog suda rok zastarjelosti potraživanja iz člana 377. istog zakona može se primjenjivati samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku ako je krivični

postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. Odbijanjem optužbe protiv Z.P. makar i zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja, u krivičnom postupku nije utvrđena njegova krivična odgovornost, pa u ovom sporu nema mjesta primjeni odredbe člana 377. ZOO. Tužiočevo potraživanje je, po mišljenju drugostepenog suda, zastarjelo istekom trogodišnjeg roka iz člana 376. stav 1. ZOO, pa je i onda kad bi se ovaj period računao od 19. juna 1996. godine, tj. od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj. Iz ovih razloga odlukom drugostepenog suda preinačena je prvostepena presuda tako što je tužilac u cjelini obijen s tužbenim zahtjevom.

Vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude iznosi 2.991,95 KM u smislu člana 316 stav 2. u vezi sa članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 67/07 u daljem tekstu: ZPP). Imajući u vidu predmet spora, a naročito različita pravna shvatanja iznesena u presudama prvostepenog i drugostepenog suda, ovaj sud je ocijenio da bi odlučivanje o tužiočevoj reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je reviziju dozvolio (član 237. stav 3. u vezi sa stavom 2. ZPP).

Pravno shvatanje izraženo u drugostepenoj presudi nije pravilno. Revizija i dopuna revizije su osnovane.
Prekid zastarjelosti potraživanja naknade štete, nastale izvršenjem krivičnog djela, počinje da teče podnošenjem prijedloga oštećenog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku, ako je taj postupak okončan donošenjem presude kojom je okriljeni oglašen krivim za to krivično djelo. Ako je međutim krivični postupak okončan presudom kojom se optužba odbija, a oštećeni upućuje na parnicu radi ostvrenja svog imovinskopravnog zahtjeva, smatra se da je nastupio uslovan prekid zastarjelosti. Uslov je naime, da oštećeni u roku od tri mjeseca od pravnosnažnosti presude krivičnog suda podnese tužbu parničnom sudu za naknadu štete. Ovako shvatanje ima osnov u odredbi člana 390. ZOO kojom je propisano: ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kog drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarjevanje prekinuto prvom tužbom (stav 1.); isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu i za isticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku (stav 2.). Pod pozivanjem u zaštitu podrazumijeva se i isticanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku.

Nesporno je da je tužilac u krivičnom postupku protiv optuženog Z. P. podnio imovinskopravni zahtjev. Podnošenjem tog zahtjeva nastupio je prekid zastarjelosti potraživanja naknade štete (stav 2. u vezi sa stavom 1. člana 377. ZOO). Presuda kojom je protiv optuženog Z.P. optužba odbijena, donesena je
30. aprila 2004. godine, dok je tužba podnesena ranije, još 23. aprila 2002.

godine. Tužiočevo potraživanje naknade štete nije prema tome zastarjelo, s obzirom na odredbe članova 377. i 390. ZOO kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud.

Tužilac je doduše postavio imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku samo prema optuženom Z.P. a ne i u odnosu na tuženog. Navedena okolnost nije međutim od uticaja na presuđenje u ovom sporu. Duži rok zastarjelosti iz člana 377. stacv 1. ZOO odnosi se ne samo na učinioca krivičnog djela, nego i na drugo lice (pravno ili fizičko) koje to djelo nije učinilo, a koje odgovara po posebnim propisima za štetu. U tom smislu treba i shvatiti pojam „odgovornog lica“ iz člana 377. stav 1. ZOO. Ovdje je to, pored optuženog Z.P. i tuženi, kao osiguravač njegovog motornog vozila.

Zbog pogrešnog pravnog shvatanja da je tužiočevo potraživanje zastarjelo, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužioca s tužbenim zahtjevom. Otklanjajući taj nedostatak, ovaj sud je s obzirom na naprijed rečeno, uvažio reviziju tužioca i odlučio kao u izreci u odnosu na glavni zahtjev, na osnovu člana 250. stav 1. ZPP.

Kao stranci koja je uspjela u sporu povodom izjavljene revizije, sud je dosudio tužiocu parnične troškove, i to: 300,00 KM za sastav revizije od advokata na osnovu člana 2, tarifnog broja 2 stava 1. i 2., tarifnog broja 12 i člana 14. stava 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ br. 68/05); 600,00 KM za taksu na reviziju po odredbi tačke 9. u vezi sa tačkom 1. alineja 2. tarifnog broja 1. Taksene tarife uz Zakon o sudskim taksama („Slubženi glasnik RS“ br. 18/99, 23/99, 65/03 i 94/04) koji je bio na snazi u vrijeme nastajanja taksene obaveze, odnosno ukupno 900,00 KM (član 397. stav 2. u vezi sa članom 386 stav 1. ZPP).

Zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan na osnovu istih odredaba (član 397. stav 2. u vezi sa članom 386 stav 1. ZPP), s obzirom da tuženi nije uspio u sporu.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 613 od 14.10.2008.g. )

 

<------->

 

Naknada štete

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Sokocu Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000230 08 P od 14.10.2008. godine tužena je obavezana da tužiteljima isplati naknadu nematerijalne štete u iznosu od 25.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2008. godine do isplate, za duševne bolove koje je njihov prednik, pok. Boris Govedarica (suprug tužiteljice Mirjane Govedarica a otac mldb. tužitelja Isidore i Nikole Govedarica) pretrpio zbog povrede časti, ugleda i slobode usljed neosnovane optužbe za krivično djelo - teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom 23. KZ RS i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.722,00 KM, a odbijeni su sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000230 09 Gž od 25.02.2009. godine povodom žalbi tužitelja i tužene a po službenoj dužnosti prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 35.000,00 KM sa pripadajućom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.

Tužitelji revizijom pobijaju drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlažu da se pobijana presuda preinači tako da se njihova žalba usvoji prvostepena presuda preinači u odbijajućem dijelu i tužbeni zahtjev u cjelini usvoji ili da se presuda preinači tako da se žalbe tužitelja i tužene odbiju i prvostepena presuda potvrdi ili da se ta presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tužena isplati naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova koje je njihov prednik (suprug i otac) pretrpio zbog povrede časti, ugleda i slobode.

Polazeći od utvrđenja da je prednik tužitelja neosnovano lišen slobode i da je u pritvoru (koji je odrđen rješenjem Okružnog suda u Istočnom Sarajevu od 02.09.2004. godine a ukinut rješenjem Okružnog suda u Bijeljini broj K-34/05 od 20.10.2005 godine) proveo, u periodu od 02.09.2004. godine do 20.10.2005. godine - 413 dana i da je pravosnažnom presudom Okružnog suda u Bijeljini broj K-34/05 od 20.10.2005. godine, oslobođen optužbe da je dana 02.07.2004. godine umišljajno lišio života dva lica, čime bi počinio krivično djelo - teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi sa članom
23. KZ RS prvostepeni sud je zaključio, da je za predmetnu štetu odgovorna tužena, za rad njenih organa (član 172. Zakona o obligacionim odnosima
„Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO) i da se njena odgovornost zasniva na principima objektivne odgovornosti. Zato je primjenom navedene odredbe, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja i elemente za utvrđivanje naknade ovog vida štete propisane članom 200. istog zakona tužiteljima dosudio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 25.000,00 KM sa pripadajućom kamatom.

Drugostepeni sud je prihvatajući činjenična utvrđenja prvostepenog suda zaključio da nije moguće prenošenje prava na naknadu nematerijalne štete sa poginulog prednika tužitelja na njegove nasljednike (tužitelje) jer naknada predmetne štete nije određena pismenim sporazumom ni pravosnažnom odlukom. Iz ovih razloga, pozivom na član 204. stav 1. ZOO prvostepenu presudu je preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Odluka drugostepenog suda je pravilna.

Članom 204. stav 1. ZOO je propisano da potraživanje naknade nematerijalne štete prelazi na nasljednike samo ako je priznato pravosnažnom odlukom ili pismenim sporazumom.

Prednik tužitelja pok. Boris Govedarica je poginuo 24.08.2007. godine. Parnični postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut je tužbom njegovih nasljednika (supruge i djece) dana 12.03.2008. godine a predmet spora je naknada štete za duševne bolove zbog povrede časti ugleda i slobode, koju je prednik tužitelja pretrpio zbog neosnovanog lišenja slobode, u trajanju od 413 dana.

Naknada nematerijalne štete koju tužitelji traže u ovoj parnici, koju propisuje odredba člana 200. ZOO predstavlja satistfakciju za duševne bolove

koje je pretrpio pravni prednik tužitelja i njena svrha je da ublaži negativni utucaj povrede ugleda, časti i slobode na duševno stanje oštećenog, prouzrokovano neosnovanim lišenjem slobode. Proizlazi, da je to strogo lično pravo koje ne prelazi na nasljednike i gasi se smrću oštećenog i samo izuzetno, ako je ova naknada štete bila priznata oštećenom pravosnažnom odlukom ili pismenim sporazumom prije njegove smrti, može se prenositi na njegove nasljednike.

U konkretnom slučaju predniku tužitelja nije (pravosnažnom odlukom ni pismenim sporazumom) priznata naknada štete zbog povrede časti, ugleda i slobode (član 204. stav 1. ZOO), pa je pravilan zaključak drugostepenog suda da nakon njegove smrti nema mjesta dosuđivanju ove naknade koju je on za života pretrpio.

Odredbom člana 425. stav 1a) Zakona o krivičnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 50/03 do 92/09, dalje: ZKP) propisano je da pravo na naknadu štete (između ostalog) ima i lice prema kome je zbog neosnovanog lišenja slobode, otpužba odbijena. Budući da ovom a ni drugim odredbama tog zakona nisu posebno regulisani vrsta štete i način utvrđivanja njene visine, saglasno odredbi člana 23. ZOO, na ta pitanja se primijenjuju odredbe ovog zakona.

Prema odredbi člana 200 ZOO, kako je već rečeno, pravo prednika tužitelja na nanadu nematerijalne štete i iz njega proizlazeće potraživanje, ima lični karakter, zbog čega je neprenosivo i nenasljedivo.

Predmet nasljeđivanja su stvari i prava koja pripadaju ostaviocu (član
2. ranije važećeg Zakona o nasljeđivanju „Službeni list SR BiH“ broj 7/80). Po odredbi člana 2. stav 1. i 2. sada važećeg Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/09), zaostavštinu ostavioca čine sva, nasljeđivanju podobna prava koja su ostaviocu pripadala do trenutka smrti. Kako predmetno potraživanje ima lični karakter a nije priznato pravosnažnom odlukom ni pismenim sporazumom ono je neprenosivo i nenasljedivo, pa tvrdnje revizije tužitelja da im ovo pravo pripada po Zakonu o nasljeđivanju, nisu osnovane. Pri tom se u revizije pogrešno izjednačava stupanje nasljednika u parnicu nakon smrti ostavioca, kao procesno pravnoj pretpostavci za vođenje parnice, sa mogućnošću nasljeđivanja i prenošenja predmetnog potraživanja, kao materijalno pravnoj pretpostavci za uspjeh nasljednika u ovoj vrsti spora, kada za to nisu ispunjene pretpostavke iz navedenog člana 204. ZOO.

Navodi kojim tužitelji tvrde da im pripada pravo na naknadu predmetne štete prema odredbama ZKP (član 426. stav 2., 428. i 430. ZKP), nisu osnovani. Član 426. ovog zakona propisuje zastarjelost potraživanja naknade štete, što nije od značaja za pravilnost pobijane presude jer tužitelji nisu odbijeni sa tužbenim zahtjevom zbog zastarjelosti predmetnog potraživanja. Odredba člana 428. navedenog zakona govori o materijalnoj šteti, koja nije predmet spora u ovoj parnici, a član 430. stav 2. istog zakona, propisuje pravo bračnog druga, djece.., da poslije smrti osuđenog lica podnose zahtjev za objavljivanje, u sredstvima javnog informisanja, saopštenja o odluci iz koje

proizlazi neosnovanost lišenja slobode, što takođe nije predmet spora u konkretnom slučaju.

Tvrdnja revizije da se zbog podnošenja zahtjeva Ministarstvu pravde, koji je prednik tužitelja podnio 20.01.2007. godine, o kome nije odlučeno, radi o “faktički postojećem dospjelom novčanom iznosu, gdje je sporna samo visina”, nije osnovana. Potraživanje prednika tužitelja nije dospjelo jer Ministarstvo pravde nije usvojilo njegov zahtjev. Zahtjev za naknadu štete je tehnički akt oštećenog i ako Ministarstvo pravde ne usvoji zahtjev ili ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećeni može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete (član 427. stav 1. ZKP). Dakle, taj jednostrani akt pravnog prednika tužitelja nema karakter pravosnažne presude ili pismenog sporazuma koje ima u vidu odredba člana 204. stav 1. ZOO.

Tužitelji revizijom pobijaju drugostepenu presudu i zbog povreda odredaba parničnog postupka ali ne navode konkretne povrede niti iz sadržaja revizije proizlazi na koje povrede odredaba parničnog postupka se ukazuje.

Ostali navodi revizije tužitelja nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Prema izloženom pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje u reviziji a ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (član 241. Zakona o parničnom postupku „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03 do 49/09). Zato je revizija tužitelja odbijena kao neosnovana (član 248. istog Zakona).

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 89 1 P 000230 09 Rev od 30.03.2011.g. )

 

<------->

 

P R E S U D A


Revizija tuženog se djelimično usvaja i obje nižestepene presude djelimično preinačavaju tako da se odbija zahtjev tužitelja da se obaveže tuženi da mu na ime naknade štete isplati iznos od 7.500,00 KM sa zateznom kamatom, dok se u preostalom dijelu (u pogledu odluke kojom je tuženi obavezan da izmjesti kablovski snop i betonski stub, ogradi trafo-stanicu i otvori prilaz istoj sa druge strane i isplati tužitelju iznos od 2.800,00 KM, sa pripadajućom kamatom) revizija odbija, te se obavezuje tuženi da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.945,00 KM.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj: 80 0 P 015970 01 P od 28.1.2010. godine obavezan je tuženi da sa zemljišta tužitelja, označenog kao kč. br. 2324 i kč. broj 2325, upisanog u zk. ul. broj 1482 k.o. B. II (ranije u kk. ul. br. 1531 k.o. B. II) izmjesti izvan dvorišta vazdušni i podzemni kablovski snop koji vodi od trafo-stanice do stuba, kao i sam stub, i da zagradi trafo-stanicu BTS 10/04 kw T.3, tako što će ogradu postaviti dvoritšem tužioca na udaljenosti od 1 metar od pomenute trafo- stanice i otvoriti prilaz istoj s druge strane, sa sporednog puta.
Stavom drugim iste presude obavezan je tuženi da tužitelju naknadi štetu u ukupnom iznosu od 10.300,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.170,00 KM.

Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj: 80 0 P 015970 10 Gž od 21.4.2010. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te tuženi obavezan da tužitelju na ime troškova žalbenog postupka isplati iznos od 720,00 KM.

Blagovremenom revizijom tuženi pobija drugostepenu odluku zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se revizija uvaži i osporena presuda ukine, te predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj pobija njene navode i predlaže da se ista odbije kao neosnovana.

Revizija je djelimično osnovana.

Tokom postupka pokazalo se nespornim da je tužitelj dana 27.6.2001. godine zaključio ugovor o zamjeni nekretnina sa H. I. rođena S., na osnovu kojeg je svoje nekretnine u V. zamijenio za nekretnine u B. Temeljem ovog ugovora tužitelj je postao vlasnik nekretnina u B., koje su predmet ovoga spora. Predmetne nekretnine ranija vlasnica je napustila 1995. godine. U međuvremenu je tuženi na tim nekretninama izgradio trafo-stanicu nakon što je od Odjeljenja za ... Opštine B. dobio rješenje – odobrenje za izgradnju broj: 014/03-360-10/97 od 7.3.1997. godine. Potom je dobio i odobrenje za upotrebu izgrađene trafo-stanice (rješenje broj: 014/03-360- 7/98 od 11.2.1998. godine). Tuženi ranijem imaocu, H. I. nije, isplatio naknadu za zemljište na kojem je izgrađena trafo-stanica, iako je naprijed spomenutim rješenjem broj: 014/03-360-10/97 od 7.3.1997. godine bio obavezan da, kao investitor, riješi sve imovinsko-pravne odnose, niti je ona za tu izgradnju znala.

Kod takvog stanja stvari nižestepeni sudovi su udovoljili tužbenom zahtjevu, uz obrazloženje da je izgradnjom trafo-stanice tužitelj ometan u korištenju predmetnih nekretnina koje je stekao na pravno valjan način (pravnim poslom - ugovorom o razmjeni), pa da slijedom toga, u smislu odredbe člana 42. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim dnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 6/80 i 36/90, te “Službeni glasnik RS”, br. 38/03 – u daljem tekstu: ZOSPO) ima pravo zahtjevati da to ometanje, odnosno uznemiravanje prestane, na način da se izmjesti betonski stub i kablovski snop i otvori prilaz trafo-stanici sa druge strane, kako se istoj ne bi prilazilo kroz dvorište tužitelja. Pored toga su, udovoljili i zahtjevu za naknadu vrijednosti zemljišta koje zauzima predmetna trafo-stanica u iznosu od 2.800,00 KM, primjenom odredbe člana 52. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SR BiH“, br. 34/86, 1/90, 29/90, te „Službeni glasnik RS“, br. 29/94, 23/98 i 5/99 – u daljem tekstu: ZGZ), koji je u to vrijeme bio na snazi, te zahtjevu za naknadu štete u iznosu od 7.500,00 KM, temeljem odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/79 do 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93 do 74/04 – u daljem tekstu: ZOO), zbog smanjene vrijednosti nekretnine u slučaju prodaje jer da je za tu štetu odgovoran tuženi. O visini naknade za zauzeto zemljište i za pričinjenu štetu, sudili su na osnovu podataka utvrđenih vještačenjem po vještaku građevinske struke, D. L.

Odluke nižestepenih sudova su pravilne, osim u dijelu kojim je odlučeno o naknadi štete.

Odredbom člana 42. stav 1. ZOSPO je propisano da ako treće lice neosnovano uznemiri vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može tužbom zahtjevati da to uznemiravanje prestane.
Tužitelj je u k.k. ulošku br. 1531 k.o. B. II nakon provođenja ugovora o zamjeni nekretnina upisan kao nosilac trajnog prava korištenja na parcelama označenim kao k.č. br. 2324 i 2325. Stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 112/06 – član 46.), on je postao vlasnik tog zemljišta na kojem je podignuta trafo-stanica i betonski stub i preko kojeg i iznad kojeg ide kablovski snop, pa je slijedom toga aktivno legitimisan u ovom sporu, bez obzira što je njihova izgradnja uslijedila prije nego što je on preuzeo u posjed predmetne nekretnine. Radi se o uznemiravanju koje traje.

Prema nalazu vještaka elektroenergetske struke, M. G. uznemiravanje tužitelja u korištenju predmetne nekretnine moguće je riješiti ograđivanjem trafo-stanice, kako bi je tuženi nesmetano koristio (održavao i intervenisao u svako doba) i otvaranjem prilaza sa sporednog puta, te izmještanjem betonskog stuba i kablovskog snopa van dvorišta tužitelja. Nalazu vještaka u ovom dijelu (prema navodima sa ročišta održanog 11.5.2005. godine, strana 2. zapisnika) tuženi nije prigovarao. Štaviše, tuženi je, nudeći poravnanje tužitelju (do čijeg zaključenja nije došlo) i sam naveo, na ročištu održanom 22.9.2005. godine, da će sa tehničkim službama razmotriti mogućnost razmještanja kabla, ali se dalje o tome nije izjašnjavao niti osporavao mogućnost izmještanja betonskog stuba i kablovskog snopa.

Iz prednjih razloga nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su, pozivom na odredbu člana 42. stav 1. ZOSPO, radi prestanka uznemiravanja vlasništva tužitelja, naložili izmještanje betonskog stuba i kablovskog snopa uz ograđivanje trafo-stanice na način opisan u izreci prvostepene presude.

Pozivanje tuženog na okolnost da je za izgradnju predmetne trafo-stanice dobio odobrenje od nadležnog organa i upotrebnu dozvolu, nije od uticaja na rješenje ovoga spora. Trafo-stanica, kao elektroenergetsko postrojenje je, istina, izgrađena u skladu sa građevinskom dozvolom, ali nižestepenim presudama nije ni naloženo njeno uklanjanje, nego samo ograđivanje i otvaranje prilaza sa druge strane.

Prema odredbi člana 46. stav 1. Zakona o elektroprivredi („Službeni glasnik RS“, br. 10/97) koji je bio na snazi u vrijeme građenja predmetnog elektroenergetskog postrojenja ( istu odredbu – član 93. (na koju se poziva tuženi tokom postupka) sadrži i sada važeći Zakon o električnoj energiji, „Službeni glasnik RS“, br. 66/02), elektroprivredno preduzeće ima pravo prolaza preko zemljišta na kome druga lica imaju pravo vlasništva, odnosno korištenja radi izgradnje i održavanja elektroenergetskih objekata, izgrađenih na nekretnini koja nema direktan pristup sa javnog puta. Međutim, ova odredba nije relevantna za rješenje ovoga spora kod činjenice da parcela na kojoj je izgrađena trafo-stanica ima pristup sa javnog puta zbog čega je i obavezan tuženi da istu ogradi i otvori ulaz sa tog sporednog javnog puta kako ne bi morao prolaziti kroz dvorište tužitelja. Osim toga, i pod uslovom da tog drugog pristupa nema, pravo iz citirane zakonske odredbe tuženi bi mogao, saglasno stavu 2. iste zakonske odredbe, ostvariti samo na osnovu rješenja nadležnog opštinskog organa, za koje nije utvrđeno da postoji.

Na zemljištu čiji vlasnik je postao tužitelj, temeljem ugovora o razmjeni izgrađena je trafo-stanica i ona zauzima 15 m2 tog zemljišta koje sada pripada tuženom kao vlasniku trafo-stanice koja je tu izgrađena. Naknada za to zemljište nije isplaćena ranijoj vlasnici H. I. Tuženi je suprotno tvrdio, ali to tokom postupka nije dokazao. Ona, prema utvrđenom činjeničnom stanju – koje se saglasno odredbi člana
240. stav 2. Zakona o parničnom postupku (“Službeni glasnik RS”, br. 58/03 do 49/09
– u daljem tekstu: ZPP) ne može preispitivati u postupku po reviziji – nije ni znala za tu izgradnju sve do razmjene koja je obavljena zaključenjem ugovora od 27.6.2001. godine. Sa prenosom prava vlasništva na nekretnini na novog sticaoca se prenose i

određena prava i obaveze vezane za tu nekretninu. Prema tome tužitelj je, kao novi sticalac, ovlašten da zahtjeva isplatu te naknade i tuženi je, kao lice kojem je dozvoljena izgradnja na tom zemljištu uz uslov da riješi imovinsko-pravne odnose, dužan tu naknadu isplatiti, temeljem odredbe člana 52. stav 1. u vezi sa članom 44. stav 1. ZGZ.
Pri rečenom valja istaknuti da ovo potraživanje nije zastarilo, jer se prema odredbi člana 27. stav 1. ZGZ, pravo zahtjevati naknadu za gradsko građevinsko zemljište koje je bez pravnog osnova prešlo u posjed društvenog pravnog lica (a ovdje se radi o takvoj situaciji, jer nema dokaza da je u konkretnom slučaju provedena zakonom propisana procedura o preuzimanju ovog zemljišta i njegovoj dodjeli tuženom) gasi protekom roka od pet godina od dana saznanja za gubitak posjeda (tužitelj i H. I. to saznali prilikom zaključenja ugovora o razmjeni od 27.6.2001. godine, a tužba podnesena 25.10.2001. godine).

Kada se ima u vidu da će tužitelj pored naprijed spomenutih 15 m2, biti uskraćen za još 13 m2 predmetne parcele, zbog ograđivanja trafo-stanice (ukupno 28 m2), uz činjenicu da je na osnovu vještačenja (kojem stranke u ovom dijelu nisu prigovarale) utvrđeno da na ovom lokalitetu tržišna cijena 1 m2 zamljišta iznosi 100,00 KM, nižestepeni sudovi su pravilno obavezali tuženog da tužitelju na ime naknade za zauzeto zemljište isplati iznos od 2.800,00 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe.

Nasuprot prednjem, nižestepene odluke u dijelu kojim je obavezan tuženi da tužitelju naknadi štetu u iznosu od 7.500,00 KM, koja se ogleda u manjoj kupoprodajnoj cijeni u slučaju eventualne prodaje predmetnih nekretnina, nisu zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava.

Da bi nastao obligacioni odnos iz osnova prouzrokovanja štete potrebno je da nastane šteta kao posljedica štetne radnje. Odredbom člana 155. ZOO materijalna šteta, o kojoj je u ovom postupku riječ, je definisana kao umanjenje nečije imovine (obična šteta) i spriječavanje njenog povećanja (izmakla korist). Šteta se izračunava tako što se postojeća imovina uspoređuje sa stanjem kakvo bi postojalo da nije bilo štetnog događaja, jer je odredbom člana 190. ZOO propisano da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije uzrokovanja štete, dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Tužitelj je predmetne nekretnine stekao na osnovu ugovora o razmjeni koji je zaključio sa H. I. dana 27.6.2001. godine, valjano ovjerenog kod nadležnog suda. Ugovor je zaključen u vrijeme kada je na nekretninama u B. već bila sagrađena trafo- stanica. Tužitelj je za nekretnine u B. dao svoje nekretnine u V. I pored saznanja da su nekretnine u B. opterećene izgrađenom trafo-stanicom ugovarači su, odredbom člana 3. tog ugovora, utvrdili da je vrijednost razmjenjenih nekretnina jednaka, da je svaka strana jednako dala i jednako primila i da niko nikome nema šta da doplaćuje, to jeste da postoji potpuni ekvivalent davanja i primanja. Dakle, prilikom sticanja nekretnina u B. tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu, jer je za njih drugoj ugovornoj strani predao nekretnine u V. iste vrijednosti. Ako je izgradnjom predmetne trafo-stanice i smanjena vrijednost nekretnina u B. to se moglo odraziti samo na smanjenje imovine H. I. koja zbog toga iste nije mogla mijenjati za nekretnine veće vrijednosti od onih koje joj je u razmjeni predao tužitelj. Prema tome, tim prometovanjem materijalna situacija tužitelja

je ostala ista. I u slučaju eventualne prodaje stečenih nekretnina u B. stanje bi bilo isto, jer bi za nekretnine u B. mogao tražiti i dobiti iznos čiju visinu određuje stanje tih nekretnina, uzimajući u obzir i postojanje trafo-stanice koja je njihovu vrijednost odredila i kada ih je on pribavljao. Tužitelj, naime, nikako ne može osnovano računati i očekivati da će za nekretnine koje je dobio razmjenom, u slučaju eventualne dalje prodaje, ostvariti veću vrijednost (član 189. stav 3. ZOO), od one koju je sam za njih dao, odnosno da će ih prodati kao da trafo-stanica ne postoji. Drugačiji stav, koji zagovara tužitelj, bi značio da bi svaki novi sticalac ovih nekretnina mogao od tuženog tražiti naknadu štete zbog smanjenja njihove vrijednosti uzrokovane izgradnjom trafo- stanice. Stanje nekretnina određuje njihovu vrijednost u momentu prometovanja, pa činjenica da je ta vrijednost ranije smanjena nekom štetnom radnjom trećeg lica ne daje pravo novom sticaocu da traži naknadu štete od štetnika i pod uslovom da ona nije isplaćena ranijem imaocu tih nekretnina.

Iz prednjih razloga se zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 7.500,00 KM ukazuje neosnovanim.

Tužitelj je u ovoj parnici uspio u sporu u procentu od oko 50% pa mu je shodno odredbi člana 386. stav 2. ZPP, u vezi sa članom 397. stav 2. istog zakona, na ime troškova postupka dosuđen iznos od 3.945,00 KM. Troškove potrebne za vođenje ove parnice (član 387. stav 1. ZPP) pravilno je utvrdio prvostepeni sud, a obračunati su saglasno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (član 387. stav 2. ZPP). Ukupni nužni troškovi, nastali u toku postupka, računajući i troškove žalbenog postupka, iznose 7.890,00 KM, od čega je tužitelju dosuđen iznos kao u izreci, saglasno uspjehu u sporu.

Slijedom svega izloženog odlučeno je kao u izreci, na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP i člana 248. istog zakona.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 80 0 P 015970 10 Rev od 4.5.2011.g. )

 

<------->

 

Naknada štete

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049020 03 P od 23.11.2009. godine odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne i nematerijalne štete te tužitelj obavezan da tuženom naknadi troškove spora u iznosu od 5.168,25 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 049020 10 Gž od 17.9.2010. godine žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

Tužitelj revizijom pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se obje nižestepene presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji u cjelosti ili da se iste ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženi je predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženi naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu koju je pretrpio radeći za njega.

Prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, tužitelj nije bio u radnom odnosu kod tuženog već je za njega faktički radio, obavljajući poslove koje mu odredi tuženi; tužitelj je kod tuženog primao platu za rad u iznosu od po 300,00 KM mjesečno; dana 08.02.2000. godine tužitelj je radio ispred sušare tuženog kada su na njega pala velika aluminijska vrata sušare, kojom prilikom je zadobio teške tjelesne povrede (prelom petog slabinskog pršljena

i iščašenje četvrtog slabinskog pršljena); zbog navedenih povreda tužitelju je životna aktivnost umanjena za 25%; tužitelj je po zanimanju šumarski tehničar; liječenje tužitelja je trajalo do 12.4.2001. godine; tuženi je na ime odštete tužitelju isplatio iznos od ukupno 13.000,00 KM.

Polazeći od ovih utvrđenja nižestepeni sudovi su zaključili da za predmetnu štetu odgovara tuženi kao vlasnik vrata koja su pala na tužitelja, prema odredbi člana 154. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO). Međutim, ovi sudovi smatraju da je isplatom iznosa od 13.000,00 KM tuženi u cjelosti tužitelju naknadio materijalnu i nematerijalnu štetu koju traži u ovoj parnici, pa sude tako što odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja.

Materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu tužitelja kada je odbijen njegov tužbeni zahtjev.

Prema odredbi člana 174. st. 1. ZOO, za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi.

U ovom slučaju, a što u postupku tužitelj nije osporio, niti to čini sada u reviziji, u momentu kada se desio štetni događaj tužitelj nije obavljao poslove koji se mogu tretirati kao opasni (sjedio je na stolici i pisao). On je teško tjelesno povrijeđen prilikom pada vrata sušare, koja su bila skinuta i naslonjena na zid sušare. Sušara (pa shodno tome i pomenuta vrata) je vlasništvo tuženog.

U pravnoj teoriji se zastupa mišljenje da je stvar opasna kada zbog svog položaja, djelovanja, svojstava ili zbog gole egzistencije predstavlja povećanu opasnost za okolinu. Vrata, sama po sebi, nisu opasna stvar u smislu odredbe člana 173. ZOO. Međutim, kada se skinu iz svog ležišta i prislone na zid u nepravilnom položaju (kako je bilo u konkretnom slučaju), ona mogu dobiti svojstvo opasne stvari jer tada predstavljaju povećanu opasnost.

ZOO u stavu 2. člana 174. utvrđuje definiciju imaoca opasne stvari. Onaj koji drži opasnu stvar odgovara za štetu koja potiče od te stvari, osim ako dokaže da postoji razlog koji zakon priznaje kao oslobađajući. On se može rasteretiti odgovornosti ako je štetu izazvao neki događaj, treće lice ili sam oštećeni odnosno ukoliko su ispunjeni posebni uslovi predviđeni zakonom (član 177. st. 1. i 2. ZOO). Dovoljno je da se radnja trećeg lica ili oštećenog nije mogla predvidjeti niti spriječiti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužitelj je bio u grupi radnika koji su, bez znanja i naloga tuženog, skinuli vrata sušare i ista naslonili na zid, da bi time sebi “olakšali” posao. Oni su time pristali na rizik odnosno opasnost da vrata padnu zbog nepravilnog položaja. Stoga se tuženom ne može pripisati odgovornost za predmetnu štetu jer on nije svojim radnjama vrata stavio u položaj u kojem ona predstavljaju opasnu stvar, niti su vrata stavljena u taj položaj po nalogu tuženog, već su to samoinicijativno učinili radnici koji su kritičnog dana radili u sušari (po navodima svjedoka među njima je

bio i tužitelj). Dakle, rizik od nastupanja štetnih posljedica su stvorili tužitelj i radnici koji su sa njim radili u sušari, što nižestepeni sudovi nisu uočili, pa su nepravilno uzeli da postoji odgovornost tuženog po opštim načelima odgovornosti za štetu. Međutim, imajući u vidu da je tužbeni zahtjev odbijen, ovaj pogrešan zaključak nižestepenih sudova nema uticaja na pravilnost nižestepenih presuda.

S obzirom na izloženo, bez značaja su revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi prenisko odredili visinu materijalne i nematerijalne štete, da je kod njega došlo do umanjenja radne sposobnosti u procentu od 30%- 40% te da drugostepeni sud nije ocijenio sve navode žalbe tužitelja.

Iz naprijed iznesenih razloga, a primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), odlučeno je kao u izreci.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 71 0 P 049020 11 Rev od 17.5.2012.g. )

 

<------->

 

P R E S U D U

Revizija se odbija.
O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda Derventa, broj 84 0 P 020232 08 P od 29.04.2011. godine, obavezani su tuženi M.Š. ( u daljem tekstu: prvotužena) i M.R. (u daljem tekstu: drugotuženi) da, kao solidarni dužnici, isplate tužiocu iznos od 8.915,88 KM po osnovu izvršenih ulaganja u objekte u posjedu i vlasništvu tuženih, a da prvotužena isplati iznos od 3.911,66 KM na ime izvršene isplate drugotuženom, u ime i za račun prvotužene, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 15.12.2008. godine, kao dana podnošenja tužbe do isplate, te su tuženi obavezani da tužiocu naknade troškove posutpka u iznosu od 4.785,00 KM, sve u roku od 3o dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav I).

Odbijen je protutužbeni zahtjev prvotužene kojim traži da se obaveže tužilac da joj, na ime zakupnine za korištenje cijele kuće počev od 08.08.2008. godine, isplati iznos od 4.800,00 KM, na ime zakupnine za korištenje garaže i šupe za drva isplati iznos od 950,00 KM, na ime narušenog zdravlja zbog uskraćenog komoditeta u njenoj kući isplati iznos od 3.000,00 KM i da joj na ime duševnog bola i straha koji je izazvao svojim prijetnjama, isplati iznos od 2.000,00 KM (stav II).

Drugostepenom presudom Okružnog suda Doboj, broj 84 0 P 020232 11 Gž od 09.12.2011. godine, žalbe tuženih su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

Odbijena je žalba tužioca koju je izjavio protiv rješenja, broj 84 0 P 020232 08 P od 29.04.2011. godine o mjeri obezbjeđenja.

Prvotužena revizijom pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji, pobijana odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet spora po tužbi je zahtjev tužioca da mu tuženi solidarno isplate iznos od 8.915,88 KM po osnovu izvršenih ulaganja u objekte u posjedu i vlasništvu tuženih, a da prvotužena sama isplati iznos od 3.911,66 KM na ime izvršene isplate drugotuženom, u njeno ime i za njen račun, sve zajedno sa kamatom i troškovima postupka.

Predmet spora po protutužbi je zahtjev prvotužene da joj tužilac isplati iznos od 4.800,00 KM na ime zakupnine za korištenje kuće i iznos od 950,00 KM na ime zakupnine za korištenje garaže i šupe za drva, te iznos od 3.000,00 KM na ime narušenog zdravlja zbog uskraćenog komoditeta u njenoj kući i iznos od 2.000,00 KM na ime pretrpljenog duševnog bola i straha zbog prijetnji tužioca, sve zajedno sa kamatom i troškovima postupka.

U bitnome se činjenično utvrđenje prvostepenog suda sastoji u sljedećem: da su tuženi vlasnici i posjednici nekretnina koje se nalaze u B., i to prvotužena u dijelu 1/1 nekretnina označenih kao k.č. broj 245/1704, oranica u površini od 538 m2 i k.č. broj 245/1703, kuća i dvorište površine 318 m2 , upisane u z.k. uložak broj 2166 k.o. B., a drugotuženi posjednik u dijelu 1/1 nekretnina upisanih u posjedovni list broj 2133 k.o. B.; da prvotužena, kao primalac izdržavanja i drugotuženi, kao davalc izdržavanja imaju zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju i ugovor o poklonu, a koji ugovori nisu raskinuti na pravno valjan način; da su prvotužena i tužilac postigli usmeni dogovor da zaključe ugovor o doživotnom izdržavanju, koji podrazumjeva zajedničko stanovanje, nakon što se raskine ugovor koji su međusobno zaključili tuženi; da je tužilac u ime i za račun prvotužene, na ime naknade troškova koje je imao drugotuženi po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju sa prvotuženom, isplatio ovome iznos od 2.000,00 Eura; da je tužilac izvršio građevinske radove u kući i na vanjskom objektu prvotužene, koje je vještak građevinske struke dipl. ing. građ, S.Ž., u pismenom nalazu od 08.02.2011. godine, procjenila na iznos od 8.915,88 KM i da tužilac i prvotužena nisu zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju zbog poremećenih odnosa.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje ne može biti predmet pobijanja i ocjenjivanja u ovom revizijskom postupku s obzirom na izričitu zabranu sadržanu u odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09-u daljem tekstu ZPP), primjenom odredbe člana 210. i 324. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ, broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS, broj 17/93 do 74/04 -u daljem tekstu: ZOO), prvostepeni sud odlučuje kao u izreci.

Po shvatanju prvostepenog suda, nesporno je da su tužilac i prvotužena bili u pregovorima za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju, da je tužilac isplatio drugotuženom iznos od 2.000,00 Eura u ime i za račun prvotužene, da je drugotuženi prihvatio da se raskine ugovor o doživotnom izdržavanju i ugovor o poklonu nakon što mu je isplaćen navedeni iznos i da je tužilac dana 08.08.2008. godine sa porodicom uselio u kuću prvotužene, te izvršio građevinske radove koje je vještak naveo u svom nalazu.

Ocjenom izvedenih dokaza, prvostepeni sud zaključuje da je tužilac izvršio ulaganja u objekte prvotužene na osnovu njihovog usmenog dogovora da će zaključiti ugovor o doživotnom izdržavanju, a u namjeri da prvotuženoj obezbjedi objekat za stanovanje. Osim toga, sud nalazi da je tužilac, imajući u vidu postignuti dogovor u vezi sa zaključenjem ugovora, u kuću tužene uselio na osnovu njene saglasnosti i da nije dogovaran zakupni odnos, što bi se protivilo ugovoru koga su željeli zaključiti.

U odnosu na protutužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, straha i narušenog zdravlja, sud cijeni da u tom dijelu zahtjev nije dokazan.

Drugostepeni sud u cijelosti prihvata činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, iz kog razloga odbija žalbu tuženih i potvrđuje prvostepenu presudu.

Drugostepena odluka je pravilna i revizioni navodi prvotužene je ne dovode u

Revizijom se neosnovano ukazuje da je počinjena povreda odredbe člana 8. ZPP, posebno kada je u pitanju ocjena iskaza svjedoka Z.K., sestre tužioca. Tačno je da je prvotužena prigovarala iskazu svih saslušanih svjedoka, tako i iskazu Z.K., na način da se prigovara u cijelosti, a ni u reviziji se konkretno ne ukazuje zbog čega bi iskaz ovog svjedoka bio neobjektivan, osim što se radi o sestri tužioca.

Međutim, iz stanja spisa proizlazi da se odluke sudova ne zasnivaju samo na iskazu svjedoka Z.K., već i drugih saslušanih svjedoka B.P., V.M. i M.R.1, na iskazu stranaka i posredno izvedenim dokazima. S druge strane, iskaz svjedoka Z.K. se u bitnome ne razlikuje od iskaza ostalih svjedoka, kojima je sud poklonio povjerenje, zbog čega se navodi revizije, u ovom dijelu, ne mogu prihvatiti.

Ugovor o doživotnom izdržavanju je strogo formalan ugovor i ako pri njegovom zaključenju nije poštovana propisana forma, takav ugovor je ništav. Međutim, nesporno je da tužilac i prvotužena nisu zaključili taj ugovor, pa ocjena osnovanosti zahtjeva tužioca ne zavisi od njegove pravne valjanosti.

Odredba člana 30. stav 1. ZOO propisuje da pregovori koji prethode zaključenju ugovora ne obavezuju i da ih svaka strana može prekinuti kada hoće, ali strana koja je vodila pregovore bez namjere da zaključi ugovor odgovara za štetu nastalu njihovim vođenjem (stav 2.). Za štetu odgovara i ona strana koja je vodila pregovore u namjeri da zaključi ugovor, ali odustane od te namjere bez osnovanog razloga i time drugoj strani prouzrokuje štetu (stav 3.). Prvotužena nije osporila utvrđenje da je vodila pregovore sa tužiocem u namjeri da zaključe ugovor, a

nižestepeni sudovi su pravilnom ocjenom dokaza izveli zaključak da nije dokazala i navode da je odustala od njegovog zaključivanja zbog toga što je tužilac postupao prevarno.

Suprotno tome, tužilac je dokazao da je isplati drugotuženog i izvođenju građevinskih radova na objektima prvotužene, pristupio onog momenta kada je stekao uvjerenje da su postigli saglasnost volja o tome da se ugovor zaključi i na koji način bi trebalo da ispunjava obaveze prema prvotuženoj, kao budućem primaocu izdržavanja. Stoga je pravilno ocjenjeno da u postupanju tužioca nema nesavjesnosti i da je pregovore vodio u ozbiljnoj namjeri da dođe do zaključivanja ugovora, o čemu govore i njegova ulaganja u objekte prvotužene. Naime, potpuno je logično očekivati da se ulaganja, koja jesu znatnije vrijednosti, preduzimaju tek onda kada ona strana koja vrši ulaganja stekne uvjerenje da je sa drugom stranom postignuta saglasnost volje u vezi sa pravnim poslom koji je osnov za ta ulaganja.

Izvršenu isplatu drugotuženom u iznosu od 2.000,00 Eura, što predstavlja protuvrijednost od 3.911,66 KM, prvotužena nije osporavala. Da je to tako proizllazi i iz samog iskaza drugotuženog, kao i iz njegove pismene izjave od 29.04.2008. godine, kao i priznanice koju su zajednički potpisale stranke.

Po stavu ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi sudili kada su na konkretni pravni odnos primjenili odredbu člana 210. ZOO.

U odnosu na odbijajuću dio odluke o protutužbenom zahtjevu, revizija ne sadrži konkretne revizione prigovore, pa je sud u tom dijelu postupio u skladu sa odredbom člana 241. ZPP.

Kod takvog stanja stvari, ovaj sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti ima nedostataka u donošenju pobijane odluke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zato je reviziju prvotužene valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 84 0 P 020232 12 Rev od 12.2.2013.g.)

 

<------->

 

Naknada materijalne štete
u slučaju smrti, tjelesne povrede i oštećenja zdravlja

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u G. broj P-115/03 od 15.7.2005. godine obavezana je tužena da tužitelju naknadi materijalnu štetu na ime izgubljene zarade za period od 1.8.1990. do 17.11.2003. godine u iznosu od 49.265,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.7.2005. godine do isplate, a na ime rente od 17.11.2003. godine pa ubuduće iznos od po 123,50 KM mjesečno, s tim da dospjele iznose plati odjednom sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa, te da tužitelju naknadi troškove spora u iznosu od 4.348,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.7.2005. godine do isplate, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. L. broj Gž-1871/05 od 20.3.2006. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu, dok je žalba tužene uvažena i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena tako što je tužbeni zahtjev odbijen.

Tužitelj revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se ta presuda preinači.

Tužena je u odgovoru na reviziju tužitelja osporila navode revizije i predložila da se revizija odbije.

Revizija nije osnovana.

U konačno uređenom tužbenom zahtjevu tužitelj traži da mu tužena naknadi ostatak duga na ime nematerijalne štete te materijalnu štetu na ime

izgubljene zarade i mjesečnu rentu, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima spora.

Iz činjeničnih utvrđenja sadržanih u razlozima nižestepenih odluka proizilazi da je tužitelj povrijeđen u saobraćajnom udesu 25.9.1987. godine, koji je skrivio osiguranik tužene, da je tada rad na radnom mjestu vozača u „A.“ G., da je poslije povređivanja dugo bio na bolovanju te kako kod njega postoji potpuna nesposobnost za rad na poslovima vozača, raspoređen je na druge poslove i to prvo na radno mjesto biletara, a zatim na radno mjesto portira, da mu je 17.11.2003. godine prestao radni odnos kao tehnološkom višku, da je presudom prvostepenog suda broj P-439/89 od 21.9.1990. godine tužitelju dosuđena nematerijalna šteta kao i materijalna šteta po osnovu tuđe pomoći te izgubljene zarade i mjesečna renta, da je tužena isplatila tužitelju iznose dosuđene ovom presudom i da je presudom drugostepenog suda broj Gž-2871/91 od 26.11.1991. godine potvrđena prvostepena presuda u pogledu materijalne štete na ime tuđe pomoći i izgubljene zarade do 1.9.1990. godine, dok je ta presuda preinačena u pogledu odluke o nematerijalnoj šteti tako što su dosuđeni iznosi povećani, a ukinuta u pogledu odluke o renti i kamati na dosuđeni iznos izgubljene zarade.

Prvostepeni sud je izrazio pravni stav da tužitelju pripada naknada materijalne štete u obliku izgubljene zarade do dana prestanka radnog odnosa, jer je plata biletara i portira niža od plate vozača, a od prestanka radnog odnosa da mu pripada novčana renta u visini razlike između plate portira i plate koju bi tužitelj ostvarivao na radnom mjestu na kome je radio do štetnog događaja. Istovremeno je taj sud zaključio da je o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete pravosnažno presuđeno i da tužitelj u suštini traži naknadu inflatorne štete obzirom da je iznos nematerijalne štete, koji je tužitelju dosuđen ranijom drugostepenom presudom, zbog visoke inflacije obezvrijeđen, pa kako tužitelj nije predložio izvođenje dokaza kojim bi se utvrdila visina inflatorne štete, taj dio tužbenog zahtjeva je odbijen.

Nasuprot tome, drugostepeni sud je našao da tužena nije pasivno legitimisana u odnosu na zahtjev za naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade i mjesečne rente, jer su odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisana prava po osnovu invalidnosti zbog povrede na radu, a jedno od tih prava je i pravo na odgovarajuće novčane naknade, koje se ostvaruje u preduzeću u kojem je radnik bio zaposlen u vrijeme nastanka invalidnosti, pa je tu naknadu (razliku zarade) tužitelj trebao tražiti od preduzeća u kojem je radio. Isto tako drugostepeni sud smatra da tužena nije odgovorna što je tužitelju prestao radni odnos, jer zbog opštepoznate ekonomske situacije su mnogi radnici 2003. godine proglašeni za tehnološki višak, tako da prestanak radnog odnosa tužitelja nije u uzročnoj vezi sa štetnim događajem za koji odgovara tužena. Drugostepeni sud se saglasio sa stavom prvostepenog suda da tužitelj nije dokazao činjenice na kojima temelji zahtjev za naknadu nematerijalne odnosno inflatorne štete. Na osnovu toga drugostepeni sud je sudio tako što je u cjelosti odbio zahtjev tužitelja.

Suprotno tvrdnjama revizije tužitelja, drugostepena presuda je utemeljena na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni

materijalnog prava, a u njoj su dati valjani i dovoljni razlozi, koje kao pravilne usvaja i ovaj sud.

Odredbom člana 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96 i 39/03-dalje: ZOO) je propisano da je odgovorno lice dužno povrijeđenom, koji zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, plaćati određenu novčanu rentu kao naknadu za ovu štetu. Međutim, izgubljena zarada se do donošenja sudske odluke dosuđuje u jednokratnom iznosu, jer se ti iznosi mogu pouzdano utvrditi, dok se naknada štete za sukcesivno umanjenje zarade u budućnosti određuje u obliku mjesečne rente. Ako postoji gubitak u zaradi, on mora biti u uzročnoj vezi sa štetnikovim ponašanjem.

Prema Zakonu o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja („Službeni list SFRJ“ broj 23/82, 97/82, 75/85, 8/87, 65/87, 87/89 i 44/90), koji je bio na snazi u vrijeme kad se desio štetni događaj, osiguranik kod koga postoji preostala radna sposobnost (u tu kategoriju spada tužitelj) ima pravo da bude raspoređen na druge odgovarajuće poslove i pravo na novčanu naknadu u slučaju manje plate na drugom radnom mjestu, a ta prava mu mora obezbijediti preduzeće u kojem je radio u vrijeme nastanka invalidnosti (član 37. i 38.). Isto propisuje i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni list SRBiH“ broj 38/90 i 22/91), a odgovarajuće odredbe su sadržane i u članovima 88-93 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 27/93, 14/94, 10/95 i 22/96) te u članovima 75, 78, 95, 97. i 99. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/00, 37/01, 32/02, 47/02 i 110/03). Dakle, tužitelj je u smislu citiranih propisa i poslije povrijeđivanja trebao ostvarivati nesmanjeni iznos zarade, a ukoliko mu je preduzeće u kojem je radio ta prava uskratilo, zahtjev je trebao usmjeriti prema poslodavcu. Nadalje, pravo za slučaj invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ostvaruju se u zajednici penzijskog i invalidskog osiguranja u kojoj je osiguranik bio osiguran u času nastanka te povrede (član 78. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja). Prema tome, potpuno obeštećenje u slučaju kad se radi o povredi na radu se postiže primjenom pravila koja važe u oblasti socijalnog odnosno penzijskog i invalidskog osiguranja, pa je ispravno stanovište drugostepenog suda da tužena nije pasivno legitimisana da tužitelju naknadi štetu u vidu izgubljene zarade.

Isto tako, ovaj revizijski sud ocjenjuje da tužitelj nije dokazao da mu je radni odnos prestao iz razloga što je pretrpio tjelesnu povredu u saobraćajnom udesu. Naime, ako bi do proglašenja tužitelja za tehnološki višak došlo i da on nije pretrpio povredu na radu, onda štetni događaj nije u uzročnoj vezi sa nastankom štete. Teret dokazivanja uzročne veze je na oštećenom, u smislu člana 154. ZOO. U konkretnom slučaju tužitelj nije predložio izvođenje dokaza na ovu okolnost, izuzev što je u svojstvu parnične stranke izjavio da je njegovo preduzeće primalo u radni odnos vozače. Međutim, činjenica je da je u vrijeme kad je tužitelju kao tehnološkom višku prestao radni odnos, to bilo uobičajena pojava bez obzira na radno mjesto i stručnu spremu zaposlenih, pa je tužitelj u smislu člana 123. stav 1. u vezi člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku (″Službeni glasnik Republike

Srpske″, br. 58/03, 85/03 i 74/05-dalje: ZPP) bio dužan ponuditi i izvesti dokaze na osnovu kojih bi se moglo nesumnjivo utvrditi da mu ne bi prestao radni odnos u slučaju da je obavljao poslove vozača, što to nije učinio. Stoga je drugostepeni sud pravilno našao da zahtjev tužitelja za isplatu rente od dana prestanka radnog odnosa pa ubuduće nije osnovan, pri čemu treba imati u vidu odredbe o teretu dokazivanja sadržane u članu 126. ZPP.

Nižestepeni sudovi su pravilno odbili zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete (ostatka duga po ovom vidu štete). Naime, presudama koje su ranije donesene u ovoj pravnoj stvari je pravosnažno odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu nematerijalne štete (član 196. stav 2. ZPP). Ti sudovi su pravilno zaključili da se ovaj dio tužbenog zahtjeva ustvari odnosi na naknadu inflatorne štete. I u tom slučaju je zahtjev pravilno odbijen obzirom da tužitelj nije dokazao da je pretrpio inflatornu štetu niti je dokazao visinu te štete. On je tokom postupka predložio izvođenje dokaza finansijskim vještačenjem, ali samo radi utvrđenja iznosa izgubljene zarade i rente, dok nije predlagao da vještak obračuna eventualnu inflatornu štetu, pa taj dokaz nije ni izveden.

Pri takvom stanju stvari, i po ocjeni ovoga suda, nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom. Drugostepena presuda, prema tome, nema nedostatke na koje ukazuje revident, niti one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz tih razloga, a na osnovu odredbi člana 248. ZPP, revizija tužitelja je odbijena.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-001 097 od 11.04.2007.g.)


<------->

 

Naknada materijalne štete
u slučaju smrti, tjelesne povrede i oštećenja zdravlja

P R E S U D A

Revizija se odbija.
O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u D. broj P-715/01 od 5.7.2002. godine obavezan je tuženi M.Ć. da tužilji M.B. naknadi materijalnu štetu: za troškove sahrane u iznosu od 3.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 1.600,00 KM, počev od 5.7.2002. godine do isplate a na iznos od 1.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 25.6.1993. godine do isplate; za podizanje nadgrobnog spomenika iznos od 1.840,00 KM od 10.9.1996. godine do isplate i 100,00 KM na ime rente za izgubljeno izdržavanje za svaki mjesec počev od 25.6.1993. godine pa dok za to postoje zakonski razlozi, kao i da tuženi na ime nematerijalne štete za duševne bolove zbog smrti bliskog lica plati tužilji M.B. (u daljem tekstu: prvotužilja) S.R. (u daljem tekstu: drugotužilja) i Z.T. (u daljem tekstu: trećetužilja), svakoj od po 4.000,00 KM uz naknadu troškova spora u iznosu od 10,000,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev tužilja je odbijen.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u D. broj Gž-560/02 od 4.11.2002. godine žalba tuženog je djelimično uvažena pobijana prvostepena presuda u odnosu na naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica preinačena tako što je za ovaj vid nematerijalne štete za svaku tužilju sa 4.000,00 KM snižena na 3.200,00 KM, a ukinuta prvostepena presuda u odnosu na dosuđenu naknadu materijalne štete prvotužilji kao i odluka o troškovima spora i u ovom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u D. broj P-745/02 od 11.6.2003.
godine obavezan je tuženi da prvotužilji naknadi materijalnu štetu: na ime

troškova sahrane iznos od 2.170,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11.6.2003. godine do isplate; 1.840,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.9.1996. godine do isplate na ime troškova za podizanje nadgrobnog spomenika i 80,00 KM na ime mjesečne rente, uz naknadu troškova spora u iznosu od 11.000,00 KM. Preko dosuđenih iznosa tužbeni zahtjev tužilje je odbijen.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u D. broj Gž-463/03 od 16.12.2004. godine žalba prvotužilje i tuženog su odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

Tuženi revizijom pobijana drugostepenu presudu Okružnog suda u D. broj 463/03 od 16.12.2004. godine, zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Prvotužilja u odgovoru na reviziju tuženog osporila je navode revizije i predložila da se ista odbije.

Rebpulički tužilac nije se izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. st.3. Zakona o parničnom postupku – «Službeni list SFRJ», br. 4/77 do 35/91, i «Sl. glasnik RS» br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi čl.456. st.1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, broj 58/03 – 63/07, u daljem tekstu: ZPPRS), ima primijeniti u ovom sporu.

Revizija nije osnovana.

U tužbi tužilje zahtjevom traže da im tuženi naknadi materijalnu i nematerijalnu štete koju im je prouzrokovao lišenjem života prednika tužilja pok. M. B.

Ovakvom tužbenom zahtjevu udovoljili su nižestepeni sudovi nalazeći da je tuženi lišio života prednika tužilja pok. M.B. zbog kojeg je pravosnažnom krivičnom presudom prvostepenog suda K-97/92 od 25.12.1992. godine oglašen krivim za krivično djelo ubistva iz čl. 36. st.1. preuzetog KZ-a SR BiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, kao i da postoji podijeljena odgovornost tuženog kao štetnika i oštećenog pok. M.B. u omjeru 80% odgovornosti tuženog i 20% odgovornost oštećenog, te pozivom na odredbe čl. 154, 192, 194, 200. i 201. Zakona o obligacionim odnosima sudili tako što su tuženog obavezali da tužiljama naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosima navedenim u prvostepenim presudama.

Odluka drugostepenog suda (za plaćanje naknade materijalne štete) je pravilna i zakonita.

Kako su nižestepeni sudovi u pravosnažnoj presudi prvostepenog suda broj P-715/01 od 5.7.2002. godine u odnosu na jedan od vidova štete koja se zahtjevom traži, nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica, utvrdili postojanje podijeljene odgovornosti tuženog kao štetnika sa 80% i prednika tužilja, kao oštećenog pok. M.B. sa 20% u nastanku štetnog događaja, i s toga

se u ovoj novoj parnici za naknadu ostalih vidova štete koji se zahtjevom traže (materijalne štete), više ne može utvrđivati postojanje podijeljene odgovornosti u drugačijem omjeru od onog utvrđenog u navedenoj pravosnažnoj presudi prvostepenog suda, jer je u pitanju prigovor materijalno-pravne prirode iz odredbi čl. 192. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS“ broj 17/93 i 3/98, u daljem tekstu: ZOO), o kojem je a kako je rečeno pravosnažnom presudom utvrđen navedeni omjer odgovornosti učesnika štetnog događaja.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno na štetu tuženog kada je tužilji dosuđena naknada materijalne štete na ime troškova sahrane prednika tužilje, a zatim podizanje nadgrobnog spomenika kao i naknada na ime rente u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude, jer su nižestepeni sudovi prilikom dosuđenja navedene naknade materijalne štete pravilno primijenili materijalno-pravne odredbe čl. 193. ZOO u vezi s odredbama čl. 223. ZPP i čl. 194. ZOO.

Dosljedno tome revizija tuženog je odbijena kao neosnovana (čl. 393.
ZPP u vezi s odredbom čl. 456. stav 1. ZPP RS).

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-168/05 od 19.10.2007.g. )

 

<------->

 

Objektivna odgovornost za štetu

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci P-2757/00 od 20.2.2009. godine obavezani su tuženi da na ime materijalne štete za uništenu nepokretnu imovinu i to vjerske objekte, solidarno plate tužitelju iznos od ukupno 64.762.347,00 KM i to za uništenu A. džamiju iznos od 15.168.937,00 KM; G. džamiju iznos od 7.477.331,00 KM; B. E. džamiju iznos od 738.976,00 KM; F. P. džamiju iznos od 32.463.200,00 KM; H. Z. džamiju iznos od 780.000,00 KM; O. džamiju iznos od 1.087.632,00 KM; H. O. džamiju iznos od 711.360,00 KM; H. P. džamiju iznos od 764.400,00 KM; H. Š. džamiju iznos od 393.600,00 KM; V. džamiju iznos od 947.520,00 KM; S. džamiju iznos od 730.080,00 KM; H. B. džamiju iznos od 476.160,00 KM; S.-M. P. džamiju iznos od 1.101.648,00 KM; M. džamiju iznos od 728.175,00 KM; S.1 džamiju iznos od 703.872,00 KM i H. K. džamiju iznos od 489.456,00 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom od 20.02.2009. godine kao dana donošenja prvostepene presude do isplate, a u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.
Tuženi su obavezani da tužitelju naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 34.800,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.
Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci 011-0-Gž-09-000 328 od 30.9.2009. godine žalbe tuženih RS i ... B. L. su uvažene, a prvostepena presuda preinačena tako da je tužbeni zahtjev ... zajednice u BiH odbijen.
Tužitelj je obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 48.375,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev za naknadu troškova odbijen.
Blagovremenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija usvoji i pobijana presuda preinači na taj način da će se žalba tuženih odbiti i potvrditi presuda prvostepenog suda.

U odgovoru na reviziju tuženi osporavaju sve navode revizije predlažući da se revizija odbije.
Revizija nije osnovana.
Predmet odlučivanja u ovom parničnom postupku je konačno postavljen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete prouzrokovane rušenjem 16 džamija na području ... B. L. u toku 1993. godine, a u ukupnom iznosu od 64.762.347,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostepene presude.
Raspravljajući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu, prvostepeni sud je utvrdio da su u B. L. u vrijeme rata u BiH, tokom 1993. godine srušene sve džamije i to: A. džamija, G. džamija, B. E. džamija, F. P. džamija, džamija H. Z.-T., O. džamija, H. O. džamija, H. P. džamija, H. Š. džamija, V. džamija, S. džamija, H. B. džamija, S.-M. P. džamija, M. džamija, S.1 džamija i H. K. džamija, da su sve džamije srušene podmetanjem eksploziva i paljenjem, da ukupna vrijednost svih džamija zajedno iznosi 64.762.347,00 KM; da je većina džamija bilo registrovano kao nacionalni spomenici različite kategorije; da su ostaci porušenih džamija uklanjani i nakon završetka rata; da je po zemljišnim knjigama vlasnik džamija i zemljišta ... zajednica u BiH, a da je tom imovinom upravljala V. direkcija u S. koja je ustanova ... zajednice; da je 04. decembra 1996. godine tužitelj zbog rušenja džamija i onemogućavanja vjerskih sloboda podnio prijavu Domu za ... BiH; da je postupak po toj prijavi okončan odlukom od 11. juna 1999. godine kojom je proglašena neprihvatljivom prijava podnosioca u dijelu koji se odnosi na uništavanje džamija i da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. oktobra 2000. godine.
Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud nalazi da je tužitelj kao vlasnik porušenih vjerskih objekata legitimisan za podnošenje tužbe za naknadu štete i da postoji odgovornost tuženih za naknadu štete po odredbama člana
172. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 – u daljem tekstu: ZOO), budući da su organi tuženih propustili preduzimati mjere za zaštitu džamija iako su ih bili dužni preduzeti.
Odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanja naknade štete koje su tuženi isticali od odgovora na tužbu, prvostepeni sud je našao da je taj prigovor neosnovan jer nije protekao objektivni rok zastarjelosti od 5 godina od dana nastanka štete iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO, uzimajući u obzir podnošenje prijave Domu za ... u toku 1996. godine, te je odbijajući prigovor zastarjelosti, obavezao tužene da tužitelju solidarno na ime naknade štete isplate ukupan iznos od 64.762.347,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 20.2.2009. godine do isplate.
Odlučujući o žalbi tuženih, drugostepeni sud je prihvatio pravno shvatanje prvostepenog suda u pogledu aktivne legitimacije tužitelja i odgovornosti tuženih za nastalu štetu, te utvrđeno činjenično stanje u pogledu obima štete, ali nalazi da prvostepeni sud nije pravilno primjenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o prigovoru tuženih o zastarjelosti potraživanja naknade štete. Drugostepeni sud smatra taj prigovor osnovanim budući da je od dana saznanja za štetu do podnošenja tužbe u ovoj parnici protekao trogodišnji rok zastarjelosti iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO. Pri tome, drugostepeni sud smatra da pokretanjem postupka kod Doma za ... nije prekinut tok roka zastarjelosti u smislu odredbe člana 388. ZOO, pa je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03 i 74/05, 63/07. i 49/09 – u daljem tekstu ZPP), prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev odbio.
Odluka drugostepenog suda je na zakonu zasnovana.
Pravilno drugostepeni sud zaključuje da se u ovoj pravnoj situaciji, pri odlučivanju o prigovoru zastarjelosti ima primijeniti subjektivni rok zastarjelosti potraživanja naknade štete od 3 godine od dana saznanja za štetu i počinioca iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO, a ne objektivni rok od 5 godina od dana kad je šteta nastala iz odredbe stava 2. istog člana.
Naime, odredbom člana 376. stav 1. propisano je da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarjeva za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i lice koje je štetu počinilo, a stavom 2. istog člana da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za 5 godina od kada je šteta nastala.
Dakle, iz citirane odredbe proizlazi da je saznanje oštećenog za štetu i štetnika uslov za početak toka roka zastarjelosti iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO.
U konkretnoj situaciji, tokom postupka nije bilo sporno među strankama da je tužitelj saznao za svako pojedinačno rušenje džamija odmah nakon što su se ta rušenja dešavala tokom 1993. godine. Ukoliko se za štetu odgovara po principu predpostavljene odgovornosti kao u ovom slučaju (član 172. ZOO), rok zastarjelosti potraživanja naknade štete počinje teći po saznanju za lice koje je odgovorno za prouzrokovanu štetu, a ne po saznanju za konkretnog počinioca štete, kako to pravilno nalazi drugostepeni sud u obrazloženju pobijane presude.
Pravilno drugostepeni sud nalazi i da se početak toka roka zastarjelosti iz odredbe člana 376. ZOO, ima računati od 19. juna 1996. godine kao dana kad je odlukom Skupštine RS u RS ukinuto ratno stanje i stanje neposrede ratne opasnosti i kad je objektivno u RS bilo moguće podnijeti tužbu sudu. Ovo znači da je subjektivni trogodišnji rok zastarjelosti isticao 19. juna 1999. godine, a kako je nedvojbeno tužba podnesena tek 27. oktobra 2000. godine (prijemni pečat prvostepenog suda na tužbi), što znači nakon isteka navedenog roka zastarjelosti, pravilno je drugostepeni sud odlučio kad je preinačio prvostepenu presudu odbijajući tužbeni zahtjev.
Pravilno je i prvostepeni sud zaključio da u vrijeme podnošenja tužbe nije istekao objektivni rok zastarjelosti od 5 godina iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO, koji ističe 19. juna 2001. godine. Međutim, taj rok nije od značaja u ovoj pravnoj situaciji. Objektivni rok zastarjelosti bio bi od značaja i bilo bi moguće primjeniti samo kad subjektivni rok od 3 godine ističe izvan petogodišnjeg objektivnog roka zastarjelosti, što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
Neosnovana je i tvrdnja tužitelja isticana tokom postupka i u reviziji da je pokretanjem postupka kod Doma za ... prekinut tok roka zastarjelosti u smislu odredbe člana 388. ZOO.
Naime, nije sporno da je 04. decembra 1996. godine tužitelj podnošenjem prijave kod Doma za ... pokrenuo postupak za zaštitu svojih prava. Međutim, po

ocjeni ovog suda okolnost podnošenja prijave o kršenju ljudskih prava Domu za ... nema karakter prekida toka roka zastarjelosti u smislu odredbe člana 388. ZOO.
Odredbom člana 388. ZOO, propisano je da se zastarjelost prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđenja, obezbjeđenja ili ostvarivanja potraživanja.
Dom za ... je dio Komisije za ... ustanovljen Opštim okvirnim sporazumom za mir u BiH (član 2. Aneksa VI) i u njegovoj nadležnosti je utvrđivanje navodnih ili očiglednih povreda ljudskih prava, diskriminacije i uživanja tih prava (član 2. i član 8. Aneksa VI). Ako utvrdi postojanje povrede ljudskih prava ili diskriminaciju u uživanju tih prava, Dom donosi odluku o preduzimanju radnji i ispravljanju tih povreda, a odluka može sadržati i novčanu naknadu.
Iz navedenog proizlazi da Dom za ... nije nadležni organ iz odredbe člana 388. ZOO, jer se pred njim ne utvrđuje niti ostvaruje potraživanje naknade štete, nego se razmatraju pitanja eventualne povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda, a odluka može sadržati i nalog za plaćanje novčane kompenzacije za utvrđenu povredu.
Iz odluke o prihvatljivosti i meritumu Doma za ... broj CH96/29 od 11. juna 1999. godine ne proizlazi da se u tom postupku odlučivalo o odgovornosti tuženih za štetu nastalu rušenjem džamija. Osim toga, iz zaključaka navedene odluke proizlazi (tačka 214. alineja 1.) da je proglašena neprihvatljivom žalba podnosioca prijave u dijelu koji se odnosi na uništavnje džamija u B. L. tokom 1993. godine... što se u krajnjem može izjednačiti sa odbacivanjem prijave. Dakle, čak i ako bi se Dom za ... mogao smatrati organom pred kojim bi se pokretanjem postupka prekinuo tok roka zastarjelosti po odredbi člana 388. ZOO, nedvojbeno je da tužitelj nije podnio tužbu nadležnom sudu u roku od 3 mjeseca od dana donošenja odluke u kom slučaju bi se po odredbi člana 390. ZOO, moglo smatrati da je zastarjevanje prekinuto podnošenjem prijave kod Doma.
Pogrešna je i tvrdnja revidenta isticana tokom postupka i u reviziji da je šteta nastala rušenjem džamija konačan oblik poprimila nakon rata u BiH, odnosno definitivnim uklanjanjem ruševina džamija i odvoženjem materijala na nepoznate lokacije. Prema shvatanju ovog suda, materijalna šteta za tužitelja je nastala samim miniranjem i rušenjem vjerskih objekata, u onom trenutku kad ti objekti više nisu mogli služiti namjeni i kad su izgubili upotrebnu vrijednost i svojstvo građevine. Odvoženjem ostataka ruševina nije mijenjan obim niti vrsta štete, tako da čak i ukoliko su ostaci uklonjeni nakon 19.6.1996. godine rok zastarjelosti nije moguće računati od dana okončanja raščišćavanja ruševina.
Isto tako ni eventualno mijenjanje katastarskih podataka od strane nadležnih organa, ukoliko je takvih radnji bilo, ne mogu predstavljati štetne radnje u vezi sa štetom nastalom rušenjem džamija. O zakonitosti tih radnji nije moguće odlučivati u parničnom postupku. Zakonitost akata o izmjeni katastarskih podataka moguće je ispitivati samo u upravnom postupku po pravnim sredstvima propisanim Zakonom o opštem upravnom postupku i eventualno u upravnom sporu.
Neosnovano se revizijom tvrdi da je u konkretnoj situaciji trebalo primjeniti rok zastarjelosti iz odredbe člana 377. stav 1. ZOO, budući da je predmetna šteta pričinjena krivičnim djelom.

Navedenom odredbom propisano je da, kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarjeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
U konkretnoj situaciji, iako je izvjesno da je predmetna šteta pričinjena krivičnim djelom, nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 377. ZOO u pogledu primjene rokova zastarjelosti potraživanja prouzrokovane štete. Navedenu odredbu moguće je primijeniti prema odgovornom licu samo kad je pravosnažnom osuđujućom presudom krivičnog suda utvrđeno postojanje krivičnog djela i odgovornost počinitelja.
Među strankama nije sporno da počinioci štete do danas nisu identifikovani, niti je vođen krivični postupak protiv konkretnih lica, te u takvoj situaciji ne postoji opravdanje za primjenu roka zastarjelosti iz odredbe člana 377. ZOO. Ovaj rok bilo bi moguće primijeniti samo kad je počinilac krivičnog dijela bio poznat, a postojale su procesne smetnje zbog kojih protiv počinitelja nije moguće provesti krivični postupak. U takvoj situaciji, parnični sud bi radi ocjene da li je nastala zastara potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom, bio ovlašten ispitati da li je šteta nastala radnjama koje sadrže obilježja bića krivičnog djela.
Neosnovan je i prigovor revidenta kojim tvrdi da nisu pravilno dosuđeni troškovi parničnog postupka budući da prilikom zastupanja Pravobranilaštvo RS nema pravo na naknadu troškova po adokatskoj tarifi.
Odredbom člana 395. ZPP, propisano je da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju i na stranke koje zastupa Pravobranilaštvo.
U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime naknade advokatu.
Dakle, iz citirane odredbe jasno proizlazi da je drugostepeni sud pravilno tuženim na ime troškova dosudio i troškove zastupanja po važećoj advokatskoj tarifi te se u tom pogledu daljnje obrazlaganje troškova ukazuje suvišnim.
Prema navedenom, pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje revizijom, niti onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je na osnovu odredbe člana 248. ZPP, o reviziji tužitelja odlučeno kao u izreci.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118 0 P 000435 10 Rev od 18.01.2012g.)

 

<------->


Naknada nematerijalne štete:

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u T. br. P-658/01 od 24.9.2004. godine odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate na ime nematerijalne štete iznos od 33.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te se obavezuje tužitelj da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.455,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u T. br. Gž-486/04 od 10.5.2005.
godine žalba tužitelja se odbija i potvrđuje prvostepena presuda.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i usvoji njegov tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
U ovoj parnici tužitelj traži naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i naruženosti, te materijalnu štetu na ime tuđe njege i pomoći.

Tokom postupka koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda utvrđeno je: da se dana 12.10.1997. godine dogodila saobraćajna nezgoda u mjestu Lj.u kojoj je tužitelj zadobio teške tjelesne povrede; da je navedenu saobraćajnu nezgodu skrivio drugotuženi upravljajući vozilom koje je bilo osigurano kod prvotuženog od autoodgovornosti za štetu nanesenu trećim licima; da je drugotuženi oglašen krivim za navedenu saobraćajnu nezgodu i kažnjen presudom Osnovnog suda u T. broj K.32/98 od 18.3.1998. godine; da je tužitelj tokom ove parnice zaključio vansudsko poravnanje sa prvotuženim pod brojem 9/91 dana 3.1.2001. godine po kojem se prvotuženi obavezao da tužitelju na ime naknade štete za predmetni štetni događaj isplati iznos od 3.030,30 KM čime bi šteta, koja je tužitelju nanesena dana 12.10.1997. godine, u cjelini bila izmirena, a tužitelj se odrekao bilo kakvih potraživanja po bilo kojem osnovu iz ovog štetnog događaja prema prvotuženom, kao osiguravaču i prema drugotuženom, kao štetniku; te da je prvotužena isplatila tužitelju iznos od 3.030,30 KM po navedenom vansudskom poravnanju i da tužitelj nije tražio poništenje navedenog poravnanja.

Na temelju ovih činjenica prvostepeni sud je zauzeo stav da je sporni odnos između parničnih stranaka riješen ugovorom, odnosno vansudskim poravnanjem koje je u cjelini izvršeno, i za koje stranke nisu tražile njegovo poništenje, što je razlog i osnov za odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja u ovoj parnici.

Odlučujući o žalbi tužitelja drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda, te kako je tužitelj žalbom osporavao vansudsko poravnanje, iako to nije bio predmet ovoga spora, drugostepeni sud je odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu nalazeći da prema odredbi člana 414. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO) svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu, te da su solidarni dužnici subjekti jedne obligacije i kad jedan od njih ispuni obavezu u cjelini, drugi dužnici se oslobađaju obaveze prema povjeriocu.

U ovom revizionom postupku sporno je da li je drugostepeni sud na konkretan slučaj pravilno primijenio odredbu člana 414. ZOO, ili je vansudsko poravnanje, zaključeno između tužitelja i prvotuženog, pravno nevažeće i nepostojeće u odnosu na drugotuženog kao štetnika, te da li je pravilna odluka o troškovima parničnog postupka.

Navedeni prigovori revidenta su neosnovani.

Naime, odredbom člana 414. st. 1. ZOO propisano je da svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjene od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

Stoga je pravilan stav drugostepenog suda da su tuženi u ovoj parnici, kao solidarni dužnici, subjekti jedne obligacije, i da u situaciji kada je jedan solidarni dužnik (ovdje prvotuženi) u cjelini ispunio obavezu

preuzetu vansudskim poravnanjem, drugi solidarni dužnik (ovdje drugotuženi) oslobođen je obaveze prema povjeriocu iz ove obligacije. Naime, nesumnjivo je da je tužitelj kao oštećeni iz predmetnog štetnog događaja vansudskim poravnanjem zaključenim sa prvotuženim prihvatio da će mu u potpunosti biti izmirena šteta od 12.10.1997. godine isplatom iznosa od 3.030,30 KM i da se odrekao potraživanja iz ovog štetnog događaja po bilo kojem osnovu, kako u odnosu na osiguravača (prvotuženog), tako i u odnosu na štetnika (drugotuženog). Stoga ne stoji prigovor revidenta da je primjena odredbe člana 70. Zakona o osiguranju imovine i lica nalagala usvajanje tužbenog zahtjeva tužitelja postavljenog u ovoj parnici prema drugotuženom.

Navodi revizije, kojima se osporavaju dosuđeni troškovi parničnog postupka, su paušalni i neargumentovani, a iz stanja spisa proizlazi da su tuženima dosuđeni troškovi postupka koji se odnose na ročište 15.4.2003. godine (na zapisniku u spisu je konstatovano da je ročište održano 12.4.2003. godine), pa su neosnovani prigovori revidenta kojima se osporava pravilnost dosuđenih troškova postupka.

S obzirom na izneseno reviziju tužitelja je valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci na temelju odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07).

 

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 273 od 9.11.2007.g.)

 

<------->


Naknada nematerijalne štete:

R J E Š E Nj E

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-38/97 od 15.7.2004. godine odbijen je u cjelini tužbeni zahtjev tužioca S.Š., sina Đ., kojim je tražio da se tuženi P. A.D. B. L., P. c. P. obaveže da mu isplati na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 34.000,00 KM, s kamatom i troškovima postupka. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje trooškove.

Prema datoj pouci o pravnom lijeku „protiv ove presude dozvoljena je žalba Okružnom sudu u roku od 15 dana od dana donošenja, a putem ovog suda“.

Tužilac je prepis presude primio 15. jula 2004. godine. Žalbu je dostavio neposredno sudu po isteku 15-odnevnog roka na dan 5. avgusta 2004. godine.

Prvostepenim rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-38/97 od 21.9.2004. godine tužiočeva žalba odbačena je kao neblagovremena pozivom na odredbe člana 213. u vezi sa članom 422. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03. 85/03. 74/05 i 63/07. u daljem tekstu: ZPP).

Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-442/04 od
10.2.2006. godine, odbijena je žalba tužioca i potvrđeno prvostepeno rješenje.

Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepenog rješenja zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se to rješenje preinači tako, da se žalba smatra blagovremenom i da se naloži drugostepenom sudu da “o istoj… odlučuje kao blagovremenoj u skladu sa odredbama ZPP-a”.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Tužilac smatra da se u ovom postupku ne raspravlja o parnici iz radnih odnosa, nego da se radi o drugoj vrsti građanskopravnog spora. Ovo razlikovanje bitno je u pogledu trajanja roka za žalbu protiv prvostepene presude. Pravilo je da rok za žalbu iznosi 30 dana od dana donošenja presude, odnosno, ako se presuda dostavlja u skladu sa odredbama o dostavljanju, 30 dana nakon dostavljanja prepisa presude, ako nije određen drugi rok (član 203. stav
1. ZPP). Rok za podnošenje žalbe na presudu odnosno rješenje iz radnih odnosa iznosi 15 dana (član 422. istog zakona).

Iz činjeničnih navoda tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva proizilazi da se ovdje radi o parnici iz radnih odnosa. Tužilac je naveo u tužbi da je 1988. godine bio zaposlen kod tuženog kao prodavač na benzinskoj pumpi u D., u stalnom radnom odnosu. Dana 10. novembra 1988. godine posao je završio na pumpi oko 22 časa i pošao kući. Prema presudi Višeg suda u B. broj K-8/90 od 22.5.1990. godine, njega je posmatrao E. B. kad je zaključavao prostorije benzinske stanice i stavio ključeve u desni džep od pantalona. E. B. ga je potom pratio sve do stepeništa njegovog stana u ulici ...., te ga je na tom mjestu udario kocem po glavi najmanje tri puta i nanio mu teške tjelesne povrede, povodom kojih se vodi ovaj spor za naknadu štete. Poslije toga B. je uspio da od tužioca oduzme ključeve, vratio se u benzinsku stanicu, otključao kasu, prisvojio novac u iznosu od 580 dinara i razne novčane bonove i čekove u vrijednosti od 1.195,84 dinara. Ključeve je bacio, gotov novac potrošio na provod, a bonove i čekove uništio. Za opisano krivično djelo razbojništva iz člana 150. KZ SRBiH, optuženom E. B. izrečena je kazna zatvora u trajanju od 5 godina i 6 mjeseci. Kazna mu je povišena na 6 godina zatvora presudom Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine, Sarajevo, broj Kž-3/91 od 13.2.1991. godine.

Tužilac je, prema tome, bio zaposlen kod tuženog kada se je desio štetni događaj. On međutim nije pretrpio tjelesne povrede na radnom mjestu nego na ulazu zgrade u kojoj se nalazi njegov stan, a lice koje ga je povrijedilo, nije bilo radnik tuženog. Proizilazi da bi jedini pravni osnov po kome bi se eventualno moglo postaviti pitanje odgovornosti tuženog u ovom parničnom postupku bila šteta pretrpljena u vezi s radom. Drugih osnova odgovornosti nema. U vrijeme kad je tužilac povrijeđen, bio je na snazi Zakon o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 11/88-prečišćeni tekst, ispravka-
„Službeni list SFRJ“ broj 38/88). Prema članu 164. stav 1. tog zakona, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, ima pravo da od osnovne organizacije zahtijeva naknadu štete po opštim načelima o odgovornosti za štetu. „Ako osnovna organizacija u propisanom roku ne nadoknadi štetu, radnik ima pravo da naknadu štete zahtijeva pred sudom udruženog rada“ (stav
2. člana 164. pomenutog zakona). Sporovi za naknadu štete, pretrpljene u vezi s radom, kao u ovom slučaju, spadaju, prema tome, u parnice iz radnih odnosa u

smislu članova 419. do 422. ZPP a ne u „klasične imovinsko-pravne sporove“, kao što tvrdi revident.

Kako iz izloženog proizilazi, tužiocu je u prvostepenoj presudi pravilno data uputa o pravnom lijeku, u tom smislu da rok za žalbu iznosi 15 dana od dana donošenja presude, odnosno od dana prijema njenog pismenog otpravka. Nije sporno da je tužilac dostavio žalbu protiv te presude po isteku navedenog roka. Iz ovih razloga oba nižestepena rješenja su zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba ZPP na koja se pozivaju, a tužiočeva revizija protiv drugostepenog rješenja nije osnovana.

Postupanje prvostepenog suda prilikom zavođenja predmeta ove vrste u odgovarajuće upisnike, o čemu se bliže elaborira u reviziji, nije od uticaja na shvatanje ovog suda o kome je naprijed bilo riječi.

Nižestepena rješenja nemaju, prema tome, nedostataka na koje ukazuje revident, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Dosljedno tome, revizija tužioca je odbijena kao neosnovana (član 254. stav 1. i 4. u vezi sa članovima 248. i 241. ZPP).

 

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 397 od 14.3.2008.g.)

 

<------->

 

Presuda iz prakse advokatskog ureda: naknada štete - stomatologija

 

Nazad na: sudska praksa BiH


* Da bi ste našli obrazloženje od odabrane setence - potrebno je da koristite Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine za određenu godinu.

 

Naknada stete