
Naknada štete u sudskoj praksi
OBIM NAKNADE MATERIJALNE ŠTETE NASTALE NA OBJEKTU član 189 Kada je objekat oštećen u tolikoj mjeri da se ne može koristiti i da se može samo porušiti, oštećeni ima pravo na visinu naknade štete prema vrijednosti tog objekta u vrijeme provođenja vještačenja, imajući u vidu njegovu starost i stanje u kojem se nalazio, kao i vrstu materijala od kojeg je bio izgrađen. Obrazloženje: "Pobijana presuda je pravilna i revizijama tužioca i drugotuženog se ne dovodi u pitanje. Naknada materijalne štete predstavlja obavezu odgovornog lica da naknadi štetu prouzrokovanu imovini oštećenog, a naspram te obaveze stoji pravo oštećenog kao povjerioca da zahtijeva naknadu štete. Odredbom člana 185. ZOO propisano je da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice je dužno da ostatak štete da u novcu. U slučaju kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, sud će odrediti da odgovorno lice isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete. ZOO u ovoj odredbi predviđa dva načina naknade materijalne štete: prvi, uspostavljanjem ranijeg stanja i drugi, naknadom u novcu. Zavisno od okolnosti konkretnog slučaja sud cijeni kojim od ova dva načina se šteta može nadoknaditi, da bi se oštećenikova materijalna situacija dovela u stanje u kome je bio prije naknade štete. Odredbom člana 189. ZOO (stav 1. i 2.) propisano je da se visina obične štete određuje u novcu na osnovu vrijednosti oštećenog dobra prije i poslije prouzrokovanja štete, a prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, tako da razlika između ove dvije novčane vrijednosti predstavlja visinu obične štete izražene u novcu, te istovremeno i visinu naknade štete na koju ima pravo oštećeni. U situaciji kada je stvar oštećena u tolikoj mjeri da se ne može koristiti i da se ista može samo porušiti, kao što je ovdje slučaj, oštećeni ima pravo na visinu naknade štete prema vrijednosti objekta u vrijeme provođenja vještačenja, imajući u vidu njegovu starost i s tim u vezi stanje u kojem se nalazio, te vrstu materijala od kojeg je bio izgrađen. Ovo iz razloga, što i prema odredbi člana 190. ZOO, sud oštećenom dosuđuje naknadu štete u iznosu koji je potreban da se materijalna situacija oštećenog dovede u stanje u kome bi se nalazio da nije bilo štetne radnje ili propuštanja."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 067582 19 Rev od 19.2.2020. godine)
<------->
Odgovornost države za štetu nastalu realizacijom konačne i pravosnažne odluke nadležnog organa entiteta i distrikta Postupanje po konačnoj odluci nadležnog organa entiteta ili distrikta ne može biti osnov odgovornosti Bosne i Hercegovine za štetu prouzrokovanu trećim licima, jer odluka koja se realizovala nije donesena u okviru nadležnosti državnih organa, tijela ili institucija. Iz obrazloženja: (Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja broj: S1 3 P 026630 19 Gž od 05.06.2019. g.)
<------->
Odgovornost za štetu prema odredbama Zakona o zaštiti ličnih podataka Osnov odgovornosti primjenom člana 32. Zakona o zaštiti ličnih podataka ostvariće se ukoliko je nastupila šteta koja je u uzročnoj vezi s radnjom kontrolora podataka kojom je podatak iz lične sfere pojedinca ili na osnovu kojeg podatka se pojedinac može identifikovati, učinjen dostupnim, bez odobrenja ili nezakonito, javnosti ili drugim pojedincima. Iz obrazloženja: (Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja broj: S1 3 P 022278 17 Gž od 29.01.2018. g.) <------->
Odgovornost za štetu koju pretrpi učesnik u vojnoj misiji Za nastalu štetu u vojnoj misiji odgovara poslodavac po principu objektivne odgovornosti. Iz obrazloženja: (Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja broj S1 3 P028324 19 Rev od 17.07.2019. g.)
<------->
Član 137. stav 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti FBiH MEDICINSKA GREŠKA PODRAZUMJEVA NESAVJESNO POSTUPANJE LJEKARA, MEDICINSKE SESTRE, FARMACEUTA, ZDRAVSTVENIH TERAPEUTA I DRUGIH MEDICINSKIH RADNIKA KOJI SE BRINU O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI PACIJENATA, ODNOSNO GRAĐANA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 43 0 P 019379 13 Rev od 23.03.2015. godine)
<------->
Član 155. u vezi sa članom 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima Član 40. Zakona o rudarstvu
OPĆINA ODGOVARA ZA ŠTETU PROUZROKOVANU OŠTEĆENJEM GRAĐEVINSKIH OBJEKATA USLJED IZVOĐENJA RUDARSKIH RADOVA, PO NAČELU ODGOVORNOSTI ZA POSTUPKE ORGANA AKO JE NJEN ORGAN IZDAO GRAĐEVINSKU DOZVOLU, UPRKOS TOME ŠTO JE ZNAO, ILI PREMA OKOLNOSTIMA MOGAO ZNATI, DA SE ZAHTJEV INVESTITORA ODNOSI NA GRAĐENJE NA RUDARSKOM EKSPLOATACIONOM POLJU, A PRETHODNO NIJE PRIBAVIO MIŠLJENJE RUDARSKE ORGANIZACIJE O MOGUĆNOSTI PODIZANJA GRAĐEVINSKIH OBJEKATA, S OBZIROM NA RUDARSKE RADOVE, KADA SE TAKVO MIŠLJENJE TRAŽILO PO ZAKONU. U TOM SLUČAJU, ODGOVORNOST RUDNIKA JE ISKLJUČENA.
Iz obrazloženja:
Protivno stanovištu revizije, nižestepeni sudovi su pravilno ocijenili da postoji odgovornost I-tužene općine za spornu štetu na kući tužitelja s obzirom da je nadležni organ njenog prednika izdao (05.03.1986.g.) odobrenje za građenje na zemljištu u granicama eksploatacionog polja, a predhodno da nije pribavljeno mišljenje rudarske organizacije shodno članu 40. stav 1. Zakona o rudarstvu1 (na pravnoj snazi u vrijeme davanja odobrenja za građenje). Ovo, neovisno od toga što tužitelji, kao investitori nisu priložili mišljenje rudarske organizacije, jer općinski organ nije to od njih zahtijevao naknadno, a prije izdavanja odobrenja za građenje znao je za ranije proglašeno eksploataciono polje (10.08.1962.g.). Da je to mišljenje pribavio, znao bi da li je moguće izdati odobrenje za građenje i zavisno od toga donio bi odgovarajuću odluku koja je mogla biti i drugačija od donijete, i ne može stoga odgovornost prebaciti na II- tuženog, a kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud. Ne mogu se prihvatiti kao osnovane tvrdnje revizije I-tužene da je drugostepeni sud propustio sankcionisati pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane prvostepenog suda kroz navode da je građevinskim vještačenjem utvrđeno da su tužitelji odstupili od projekta za kojeg su dobili građevinsku dozvolu. Ovo, jer pojašnjem tog nalaza i mišljenja na glavnoj raspravi (18.04.2014.g.) vještak građevinske struke je zaključio da bespravno dograđeni dio objekta (graža i terasa) nemaju uticaja na nastanak oštećenja. Takođe, iako je tačno, da nakon završetka stambenog objekta tužitelji nisu pribavili upotrebnu dozvolu, to samo po sebi, ne može biti osnov njihove subjektivne odgovornosti, a kako to revizija neosnovano smatra. Protivno stanovištu revizije, po mišljenju i ovog suda, pitanje odgovornosti za štetu prouzrokovanu izvođenjem rudarskih radova na građevinskim objektima izgrađenim na eksplatacionom rudnom polju, od perioda kada, prema pozitivnim propisima, je bila predviđena obaveza pribavljanja građevinske dozvole za njihovu izgradnju, treba prosuđivati prema tome, da li je nadležni organ u vrijeme izdavanja te dozvole, znao, ili je prema konkretnim okolnostima mogao znati da se zahtjev investitora odnosi na građenje na eksplatacionom polju. U slučaju da je znao, općina odgovara za štetu po načelu odgovornosti za postupke organa (čl.172.st.1. ZOO). Kako se nadležni organ pasivno držao uprkos izričite obaveze da mora, prije izdavanja odobrenja za izgradnju građevinskog objekta, pribaviti mišljenje rudarske organizacije o mogućnosti podizanja građevinskog objekta s obzirom na rudarske radove (čl. 40. st. 1. Zakona o rudarstvu), to je tim propustom općina preuzla rizik za oštećenja objekta uslijed izvođenja rudarskih radova i stoga je odgovorna za naknadu te štete, a odgovornost II-tuženog (rudnika) je isključena. Zakonodavac je izričito odredio da nadleženi organ neće izdati odobrenje za izgradnju građevinskog objekta ako prema obrazloženom mišljenju rudarske organizacije može nastati šteta uslijed izvođenja rudarskih radova (čl. 40. st. 2. Zakona o rudarstvu), pa iako su tačni navodi revizije I-tužene da su rudarski radovi uzrok oštećenja stambenog objekta tužitelja, to u okolnostima predmetnog slučaja, ne znači da postoji odštetna odgovornost II-tuženog, a kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 32 0 P 042962 15 Rev od 13.10.2015. godine)
<------->
Odgovornost države za štetu Bosna i Hercegovina je dužna da nadoknadi štetu, ako je šteta nastala pri vršenju poslova organa uprave BiH, drugih institucija BiH i službenih lica tih organa i institucija, te se njena odgovornost ne može protezati na radnje koje su preduzete od strane organa druge države.
Iz obrazloženja: Drugostepeno vijeće je pravilno obrazložilo da je u konkretnom slučaju, za odlučivanje o prigovoru pasivne legitimacije, relevanto po čijem nalogu su prvo i šesto tužitelj pritvoreni i držani u pritvoru od 20.01.2002. godine do 13.12.2008. godine, te koji sud je u konačnici donio oslobađajuću presudu. Kako su radnje pritvaranja i držanja u pritvoru u bazi Gvantanamo Bay, a u konačnici i donošenja oslobađajuće presude, poduzete od strane organa SAD, revizione navode kojima se ukazuje da je čin predaje prvo i šesto tužitelja vojnim snagama SAD-a uzrokovao štetnu posljedicu, je valjalo odbiti. Ovo iz razloga što tužene, shodno članu 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima odgovaraju samo za štetu koja je u uzročno-posljedičnoj vezi sa radom njenih organa, pa se odgovornost ne može protezati na radnje koje su uslijedile od organa druge države, jer sa istima ne postoji pravno relevantna uzročnost. Slijedom navedenog, prigovor kojim se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, tj. odredbe člana 172. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, je valjalo odbiti. štetu su prouzrokovali njeni organi vršenjem svojih funkcija. Navedenom odlukom je utvrđeno da su organi Bosne i Hercegovine i Federacije BiH vršenjem svojih funkcija povrijedili prava podnosioca prijave da kao državljanin Bosne i Hercegovine ne bude protjeran, povrijedili pravo na slobodu i ličnu sigurnost u vremenskom periodu od 17. januara 2002. godine, kada je rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH o puštanju iz pritvora stupilo na snagu, do predaje podnosioca prijave snagana SAD-a, te u konačnici do njegovog odvođenja sa teritorije Bosne i Hercegovine. Navedenom odlukom također je utvrđena i povreda prava podnosioca prijave da ne bude izložen riziku od smrtne kazne, obzirom da tužene nisu preduzele sve neophodne radnje da prije izručenja podnosioca prijave traže garanciju da mu smrtna kazna ne može biti izrečena. Zbog utvrđenih povreda prvotužiteljevih prava, tužene su, između ostalog, obavezane na isplatu nematerijalne štete u iznosu od 15.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 008266 14 Rev od 17.12.2014. godine)
<------->
Pravo na novčanu naknadu za vrijeme trajanja krivičnih mjera zabrane
Ukoliko je neopravdano donesena mjera zabrane u krivičnom postupku povrijedila prava ličnosti, oštećenom pripada pravo na novčanu naknadu primjenom člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, ukoliko dužina trajanja i intenzitet duševnih bolova to opravdavaju.
Iz obrazloženja:
Tužitelju je mjera pritvora zamijenjena mjerama zabrane koje su trajale 21 mjesec. Kako je tužitelj oslobođen optužbe, izrečena mjera pokazala se neopravdanom. Izrečena mjera sadržavala je zabranu napuštanja mjesta prebivališta, zabranu promjene mjesta prebivališta bez odobrenja suda, obavezno svakodnevno javljanje u Stanicu javne bezbjednosti, što sve predstavlja ograničenje slobode koje je Cijeneći da je povreda prava ličnosti tužitelja bila neopravdana, da je trajala 21 mjesec i da je prema nalazu vještaka za svo vrijeme trajanja imala za posljedicu duševne bolove teškog stepena, drugostepeno vijeće je, djelimično usvojilo žalbu tužitelja i preinačilo prvostepenu presudu u pogledu visine naknade nematerijalne štete.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 010764 14 od
Presuđena stvar u slučaju postojanja odluke međunarodnog suda
Naknada nematerijalne štete za povredu prava ličnosti dosuđena odlukom Evropskog suda za ljudska prava koja po sadržaju odgovara vidovima nematerijalne štete propisane odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima, ima karakter presuđene stvari.
Iz obrazloženja:
Odlučujući o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete za duševne bolove i patnje zbog kršenja prava na ličnu slobodu i sigurnost, te nezakonitog držanja u Kazneno popravnom zavodu Zenica-Odjel za forenziku u periodu od 21.02.2003. do 13.08.2008. godine, prvostepeni sud je pravilnom primjenom odredbi člana 34 stav 1 tačka 4. Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine, donio pobijano rješenje o odbacivanju tužbe. Iz predmeta spisa proizilazi da je tužitelj naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost u iznosu od 9.000,00 eura za period 21.02.2003. do 31.12.2005. godine, ostvario na osnovu prijateljske nagodbe koju je zaključio sa tuženom pred Evropskim sudom u Strazburu kojom se odrekao daljih potraživanja od Bosne i Hercegovine u pogledu činjenica koje su dovele do predmetne aplikacije. Od navedenog datuma pa do prestanka primjenjivanja mjera sigurnosti 13.08.2008. godine, tužitelj je naknadu nematerijalne štete ostvario na osnovu odluke Evropskog suda u Strazburu od 07.06.2011. godine u iznosu od 15.000,00 eura. Među parničnim strankama je nesporno da su navedeni iznosi isplaćeni tužitelju. Dakle, tužitelj je zahtjev za naknadu nematerijalne štete zasnovan na istom životnom događaju i identičnoj povredi prava, podnio ovom sudu tužbom od 21.08.2007. godine i Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu dana 06.01.2006. i 30.06.2008. godine aplikacijama broj 39446/06 i 33849/08. Odlukom donesenom po navedenim aplikacijama od 07.06.2011. godine, Evropski sud je dosudio nematerijalnu štetu na osnovu utvrđenja da je tužitelj pretrpio znatnu bol kao rezultat utvrđenih povreda, kao i činjenice da odlukom Ustavnog sud BiH broj AP-2271/05 od 21.12.2006. godine nije dosuđena pravična naknada, da nije okončan konkretni parnični postupak, te da ne postoji konzistentna sudska praksa u odnosu na zahtjeve za naknadu štete zbog nezakonitog lišavanja slobode u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima. Time je za cio period koji je predmet konkretne parnice, tužitelj ostvario naknadu nematerijalne štete za povredu prava ličnosti koje po sadržaju odgovara vidu nematerijalne štete propisane odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. S toga su neprihvatljivi navodi žalbe tužitelja da je odlukom Evropskog suda za ljudska prava ostvario pravo na naknadu za poseban vid štete u odnosu na onaj koji potražuje u konkretnom parničnom postupku. Evropski sud za ljudska prava je donio odluku o tužiteljevom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete primjenom člana 41 Evropske konvencije. Dosuđena naknada, primjenom citirane odredbe, predstavlja pravično zadovoljenje tužitelja kao oštećene strane usljed utvrđene povrede člana 5. stav 1. Evropske konvencije, čijim donošenjem je okončano raspravljanje o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete. Kako je odluka Evropskog suda za ljudska prava konačna i obavezujuća, shodno članu 44 i 46 Evropske konvencije, u odnosu na konketni spor ima karakter presuđene stvari, usljed postojanja identiteta stranaka, tužbenog zahtjeva i činjeničnog osnova. Ove činjenice prvostepeni sud je pravilno cijenio odlučujući o prigovoru presuđene stvari i primjenom odgovarajućih procesnih odredbi, odbacio tužbu.
(Rješenje vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 003916 14 Gž od
<------->
Obaveza isplate zakonskih zateznih kamata kod povrata oduzetog novca
Danom donošenja drugostepene odluke u prekršajnom postupku kojom je pravosnažno obustavljen prekršajni postupak protiv tužitelja i naloženo vraćanje privremeno oduzetih predmeta, odluka o oduzimanju predmeta je ostala bez pravnog osnova i zasnovan je obligaciono pravni odnos između tužitelja i tužene.
Iz obrazloženja:
Presudom drugostepenog vijeća ovog suda, broj i datum naveden u uvodu, žalba tužitelja je odbijena, a žalba tužene je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tužena obaveže isplatiti tužitelju iznos od 35.537,15 KM na ime obračunate zatezne kamate na iznos od 99.076,24 KM. Presuda je također preinačena i u djelu odluke o troškovima parničnog postupka tako da se tužitelj obavezuje tuženoj nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.867,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema drugostepene presude. U preostalom dijelu kojim je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim traži da se tužena obaveže da isplati iznos od 331.779,10 KM na ime razlike cijene oduzete količine zlata, sa obračunatim zateznim kamatama u iznosu od 119.004,16 KM, prvostepena presuda je potvrđena. Prvostepenom presudom broj: S1 3 P 010188 12 P od 21.05.2014. godine tužena je obavezana da tužitelju isplati iznos od 35.537,15 KM na ime obračuna zatezne kamate na iznos od 99.076,24 KM, obračunat za razdoblje od 05.07.2007. do 11.06.2010. godine, u roku od 15 dana, od dana prijema presude. Tužitelj je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 331.779,10 KM, na ime razlike cijene oduzete količine zlata, kao i sa obračunatom zateznom kamatom na isti iznos, u visini od 119.004,16 KM, zbog neosnovanosti i obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 KM u roku od 15 dana od dana prijema presude. Revizija tužitelja je djelimično osnovana. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je tužena Uprava za inidirektno oporezivanje BiH, Regionalni centar Mostar, dana 05.07.2007. godine, od tužitelja privremeno oduzela zlatni nakit u količini od 9.909,80 grama i novac u različitim valutama i apoenima koji izražen u domaćoj valuti iznosi ukupno 99.076,24 KM, na osnovu člana 65. u vezi sa članom 219. Zakona o krivičnom postupku BiH. Tužena je pokrenula prekršajni postupak protiv tužitelja zahtjevom od 14.05.2008. godine, a koji je rješenjem Opštinskog suda Mostar, broj: Pr-810/08 od 06.05.2009. godine, obustavljen, te je naloženo vraćanje privremeno oduzetih predmeta. Kantonalni sud u Mostaru je rješenjem, broj: 007-0-Pžp-09-000 214 od 29.12.2009. godine, odbio žalbu ovlaštenog organa i potvrdio prvostepeno rješenje. Dana 11.06.2010. godine izvršeno je vraćanje-primopredaja privremeno oduzetih predmeta tužitelju. Po shvatanju revizijskog vijeća, danom pravosnažnosti navedenog rješenja Opštinskog suda Mostar, kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv tužitelja i naloženo vraćanje privremeno oduzetih stvari, zasnovan je obligaciono pravni odnos između tužitelja i tužene na koji se upravo ima primjeniti odredba člana 277. stav 1. ZOO-a. U smislu citirane odredbe, kod obaveza koje za svoj predmet imaju predaju određene sume novca koji je u zakonitom opticaju, važi opšte pravilo da dužnik koji je u docnji, pored glavnice duguje i zakonsku zateznu kamatu, bez obzira da li je povjerilac zbog toga pretrpio štetu. Dakle, u konkretnom slučaju, sporno je bilo odrediti vrijeme kada je tužena pala u docnju. Naime, revizijsko vijeće smatra da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je tužena oduzela od tužitelja zlatni nakit i novac u proceduri koju predviđa Zakon o krivičnom postupku BiH. U slučaju kada na temelju zakonske osnove nadležni organ privremeno oduzme predmete, revizijsko vijeće nalazi da tada njihov rad nije bio nezakonit, pa ni protupravan, jer je postojao valjan pravni osnov za držanje privremeno oduzetih stvari. Danom donošenja drugostepene odluke u prekršajnom postupku kojom je pravosnažno utvrđeno da tužitelj nije počinio predmetni prekršaj, odluka o oduzimanju predmeta je ostala bez pravnog osnova, pa je tužena bila u obavezi vratiti oduzeti novac. Dakle, zakašnjenje u vraćanju oduzetog novca i obaveza na plaćanje zakonske zatezne kamate, nastupa pravosnažnošću odluke u sudskom postupku, kojom je naložen povrat novca. Kako je drugostepena odluka donesena dana 29.12.2009. godine, a novac tužitelju vraćen 5 mjeseci i 14 dana nakon, tj. dana 11.06.2010. godine, revizijsko vijeće zaključuje da je tuženi pao u docnju sa izvršenjem novčane obaveze i da mu, shodno gore citiranoj odredbi pripadaju zakonske zatezne kamate za predmetni period, zbog čega je tužiteljev zahtjev kojim potražuje zakonske zatezne kamate na oduzeti iznos od 99.076,24 KM djelimično osnovan.
(Presuda vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, broj: S1 3 P 010188 15 Rev od
<------->
Član 200. Zakona o obligacionim odnosima KAD RADNIKU PRESTANE RADNI ODNOS NAKON OTVARANJA STEČAJNOG POSTUPKA NAD PREDUZEĆEM ODLUKOM STEČAJNOG UPRAVNIKA I KADA MU SE U STEČAJNOM POSTUPKU PRIZNAJU POTRAŽIVANJA NA IME NEISPLAĆENIH PLAĆA RADNIK NE MOŽE OSNOVANO TUŽBOM PRED NADLEŽNIM SUDOM POTRAŽIVATI NAKNADU ZA NEMATERIJALNU ŠTETU U OBLIKU PRETRPLJENIH DUŠEVNIH BOLOVA ZBOG UMANJENJA OPĆE ŽIVOTNE AKTIVNOSTI ZBOG PRESTANKA RADNOG ODNOSA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 049949 13 Rev od 14.01.2014. godine).
<------->
Član 154., 158. i 173. Zakona o obligacionim odnosima POZIVANJE NA SLUŽENJE VOJNOG ROKA ILI SAMO SLUŽENJE VOJNOG ROKA NE MOŽE SE SMATRATI ŠTETNOM RADNJOM, KAO ŠTO NI OKOLNOST DA SE DUŠEVNA BOLEST KOD TUŽITELJA ISPOLJILA ZA VRIJEME SLUŽENJA VOJNOG ROKA, SAMA PO SEBI, NE MOŽE ZASNOVATI ODŠTETNU ODGOVORNOST FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE, UKOLIKO TA BOLEST NIJE PROUZROKOVANA ODNOSOM NADLEŽNIH PREMA OŠTEĆENOM ZA VRIJEME SLUŽENJA VOJNOG ROKA ILI NEKOM TRAUMOM ODNOSNO STRESNOM SITUACIJOM ZA KOJU BI ODGOVARALA FEDERACIJA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 39 0 P 002222 14 Rev od 10.07.2014. godine).
<------->
Član 172. Zakona o obligacionim odnosima NITI JEDNA ODREDBA NAŠEG POZITIVNOG PRAVA, PA TAKO NI ODREDBA ČLANA 172. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA, NE PROPISUJE NAMJERU ILI GRUBU NEPAŽNJU KAO POSEBNU PRETPOSTAVKU ZA POSTOJANJE NEZAKONITOG ILI NEPRAVILNOG RADA TIJELA ORGANA UPRAVE. NEZAKONIT ILI NEPRAVILAN RAD TREBA SHVATITI KAO PONAŠANJE SUPROTNO ZAHTJEVU KOJI BI U JAVNOM INTERESU VALJALO OSTVARITI NORMALNIM OBAVLJANJEM SLUŽBE ILI DJELATNOSTI, ILI KAO ONAJ RAD KOD KOGA POSTOJI ZNAČAJNO ODSTUPANJE OD UOBIČAJENOG POSTUPANJA, PRI ČEMU NIJE NEOPHODNO POSTOJANJE VOLJE ILI PRISTANKA NA NANOŠENJE ŠTETE TREĆIM LICIMA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 53 0 P 006887 13 Rev od 15.07.2014. godine).
<------->
Član 180. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima ODLUČNA ČINJENICA ZA UTVRĐIVANJE PASIVNE LEGITIMACIJE PO ODREDBI ČLANA 180. STAV 1. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA JE ČIJI SU ORGANI PO VAŽEĆIM PROPISIMA BILI DUŽNI DA SPRIJEČE AKTE TERORA I NASILJA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 56 0 P 019968 12 Rev od 12.12.2013. godine).
<------->
Član 185. u vezi sa članom 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima UKOLIKO JE PRILIKOM GRADNJE GRAĐEVINA DOŠLA DO PROTIVPRAVNOG ZADIRANJA U TUĐI ZRAČNI PROSTOR, USLJED ČEGA VLASNIK KRIVICOM GRADITELJA NIJE MOGAO KORISTITI SVOJU NEKRETNINU U PUNOM OBIMU, VLASNIKU PRIPADA PRAVO NA NAKNADU ŠTETE ZBOG UMANJENJA VRIJEDNOSTI NJEGOVE NEKRETNINE ILI ZBOG GUBITKA KORISTI KOJU BI ON OSTVARIO PO REDOVNOM TOKU STVARI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 68 0 P 004072 13 Rev od 11.02.2014. godine).
<------->
Član 201. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima PRILIKOM ODREĐIVANJA VISINE PRAVIČNE NOVČANE NAKNADE ZA DUŠEVNE BOLOVE KOJE DJECA TRPE ZBOG SMRTI RODITELJA RELEVANTNO JE DA LI SU SE U MOMENTU SAZNANJA ZA SMRT RODITELJA NALAZILI NA VASPITANJU I IZDRŽAVANJU KOD RODITELJA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 33 0 P 031903 14 Rev od 03.07.2014. godine).
<------->
Član 154. i član 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Odgovornost Bosne i Hercegovine za štetu proisteklu iz djelovanja NATO snaga Imunitet međunarodnih snaga ne oslobađa državne vlasti od odgovornosti za štetu ukoliko međunarodne snage djeluju kao predstavnici države u održavanju mira i sigurnosti ili implementaciji međunarodnog sporazuma.
Iz obrazloženja: Tokom prvostepenog postupka nije bila sporna činjenica da su pripadnici NATO snaga u sastavu jedinice SFOR-a tokom izvedene akcije nanijeli prvo i drugotužitelju tvrdim predmetima, mehaničkim oruđem i dijelovima ljudskog tijela, teške tjelesne povrede opasne po život koje su ostavile teške i trajne posljedice po zdravlje, a trećetužiteljici jake duševne bolove i strah za njihov život i oporavak. Odlučujući o zahtjevu za naknadu štete nastale iz osnova navedenog događaja, prvostepni sud je izveo pravilan zaključak o pasivnoj legitimaciji i odgovornosti tužene Bosne i Hercegovine koja je svojim građanima garant za ostvarivanje najvišeg nivoa međunarodno priznatih prava i osnovnih sloboda. Ustav BiH i Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda štite između ostalih i pravo na život, poštivanje privatnog i porodičnog života i doma, te zabranjuje da se bilo ko podvrgne torturi i neljudskom postupanju. I prema shvatanju drugostepnog vijeća, Bosna i Hercegovina je potpisivanjem Sporazuma o statusu zaštitnih snaga UN zaključenog sa UN 15.05.1993. godine i kasnije aneksa sporazuma - Tehnički sporazum od 23.12.1995. godine, dala privilegije i imunitet pripadnicima NATO snaga u pogledu nadležnosti za pokretanje i vođenje krivičnih i prekršajnih postupaka za djela koja eventualno počine pripadnici tih snaga. Članom 3. Sporazuma predviđeno je da će osoblje koje uživa privilegije i imunitet u okviru sporazuma, poštovati zakone BiH dok su oni u skladu sa zadacima/mandatom i suzdržavaće se od aktivnosti koje nisu u skladu sa prirodom operacije. Imunitet međunarodnih snaga prema međunarodnim propisima ne oslobađa države od odgovornosti ukoliko međunarodne snage djeluju kao predstavnici države u održavanju mira i sigurnosti ili, kao u ovom slučaju, u implementaciji Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Svi aneksi Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH imaju jednaku važnost i ne dopuštaju da se naruši princip zaštite i ostvarivanja najvišeg nivoa ljudskih prava i osnovnih sloboda, čiji je garant tužena.
(Presuda Aplacionog odjeljenja Suda BiH broj: Gž-159/10 od 15.03.2011. godine)
<------->
Osnov odgovornosti za štetu nastalu od minskoeksplozivnih sredstava Za štetu nastalu u procesu uklanjanja minskoeksplozivnih sredstava koju provodi Centar za uklanjanje mina u BiH, Bosna i Hercegovina odgovara po principu objektivne odgovornosti, jer taj proces ima karakter opasne djelatnosti.
Iz obrazloženja Neosnovano tužitelji u žalbi ukazuju na odgovornosti tužene primjenom člana 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima. Po principu objektivne odgovornosti za štetu odgovara imalac opasne stvari ili lice koje se bavi opasnom djelatnošću. Tužena nije imalac mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava, pa nema osnova za odgovornost primjenom citirane odredbe koju je prvostepeni sud pravilno primijenio i izveo zaključak da je objektivna odgovornost uspostavljena isključivo prema osobama uključenim u proces deminiranja. Prednik tužitelja smrtno je stradao prilikom sječe ogrijevnog drveta u obilježenom minskom polju te time štetni događaj nije u vezi procesima koje je iz svoje nadležnosti preduzimao Centar za uklanjanje mina u BiH. Za štetu prouzrokovanu trećim licima u vršenju svojih funkcija, Bosna i Hercegovina, odgovara prema članu 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, za postojanje osnova odgovornosti primjenom navedene odredbe nužno je utvrđenje uzročno posljedične veze između štete i radnje tužene. U konkretnom sporu nisu se ostvarili propisani uslovi za utvrđenje odgovornosti tužene za štete, s obzirom da nije utvrđeno postojanje propusta u radnjama tužene. Provedeni dokazi potvrđuju da je tužena izvršila sve potrebne radnje u izvršenju zakonom propisanih zadataka. Naime, tužena je nakon izviđanja utvrdila da se radi o zoni visokog rizika, dala prijedlog o stavljanju na listu prioriteta, izvršila je definisanje rizične površine, postavila vidljiva obilježja upozorenja na mine, vršila reizviđanja na terenu, koordinirala aktivnost deminiranja i konačno vršila edukaciju stanovništva. Time je tužena postupala na zakonom propisan način i nije odgovorna za štetu koja je nastupila isključivom krivicom prednika tužitelja, usljed čega je i prema ocjeni drugostepenog vijeća tužbeni zahtjev neosnovan.
(Presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj: S1 3 P 007844 13 Gž od 06.09.2013.godine)
<------->
Naknada nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode Činjenica da je tužitelj prije određivanja pritvora zauzimao visokorangirane pozicije u organima vlasti nije poseban osnov za naknadu štete, nego je okolnost koja se cijeni u odnosu na ugled koji je uživao u javnosti prije pritvaranja.
Iz obrazloženja: Prvostepenom presudom obavezana je tužena Bosna i Hercegovina - Ministarstvo pravde BiH, da tužitelju naknadi nematerijalnu štetu zbog neosnovanog lišenja slobode u trajanju od 331. dan određenog u krivičnom postupku u kome je tužitelj pravosnažnom presudom oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, udruživanja radi vršenja krivičnih djela i krivično djelo organizovanog kriminala. U vrijeme određivanja pritvora tužitelj je bio bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Međutim, ova činjenica se cijeni isključivo u odnosu na ugled koji je tužitelj uživao u javnosti prije pritvaranja i ne može biti poseban osnov koji utiče na visinu naknade. Broj i sadržaj napisa u medijima nisu poseban osnov za odmjeravanje visine naknade nematerijalne štete, nego okolnost koja se cijeni u sklopu duševnih bolova koje je tužitelj trpio zbog objavljivanja ličnog imena u sredstvima informisanja.
(Presuda Apelacionog odjeljnja Suda BiH broj: Gž-161/10 od 09.03.2011.godine)
<------->
Član 172. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 154. stav 2. u vezi sa članom 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 43 0 Ps 024729 11 Rev od 16.05.2013. god.)
<------->
Član 173. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 175. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 192. Zakona o obligacionim odnosima (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 36 0 P 002943 11 Rev od 28.02.2013. god.)
<------->
Član 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 200. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 200. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 712. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Primjena odredaba člana 277. u vezi sa članom 186. Zakona o obligacionim odnosima (''Službeni list'' SFRJ br. 27/78 do 57/89 i ''Službeni glasnik'' RS br. 17/93, 3/96 i 39/03)
„ZATEZNE KAMATE NA NOVČANO POTRAŽIVANJE NAKNADE NENOVČANE MATERIJALNE ŠTETE TEKU OD TRENUTKA ŠTETE“.
Zaključak Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske od 01.10.2012. godine
<------->
Član 154. stav 2. i Član 173. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000657 11
<------->
Član 154. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 154. i Član 200. Zakona o obligacionim odnosima
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 001956 11
<------->
Član 154. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
<------->
Član 172. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 173. Član 174. i Član 177. Zakona o obligacionim odnosima (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 054938 11
<------->
Član 178. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 192. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
<------->
<------->
Član 197. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 006450 11
<------->
Član 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 154. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 154. Zakona o obligacionim odnosima
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000110 09
<------->
Član 154. stav 2. i 173. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 154. i Član 201. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 170. stav 1. i Član 171. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000437 10
<------->
Član 172. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 173. i Član 177. Zakona o obligacionim odnosima
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000521 10
<------->
Član 177. stav 4. i Član 404. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 177. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 178. Zakona o obligacionim odnosima
<-------> Član 180. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 195. Zakona o obligacionim odnosima
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000319 09
<------->
Član 200. Zakona o obligacionim odnosima
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 005883 10
<------->
Član 200. Zakona o obligacionim odnosima (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 000269 11
<------->
Član 200. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 206. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 376. i Član 377. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 377. Zakona o obligacionim odnosima
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 P 006689 11
<------->
Član 388. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete
<------->
Član 154. Zakona o obligacionim odnosima ODREDBE ZAKONA O SLUŽBI U ORUŽANIM SNAGAMA, KOJE REGULIŠU ODGOVORNOST TUŽENE ZA RADNJE VOJNE OSOBE U VEZI S OBAVLJANJEM SLUŽBE, NE ISKLJUČUJU SVE OSTALE ZAKONSKE OSNOVE ODGOVORNOSTI, PA TAKO NI ODGOVORNOST TUŽENE KAO IMAOCA OPASNE STVARI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000522 od 04.05.2010. god.)
<------->
Član 155. i član 189. Zakona o obligacionim odnosima DA BI OSNOVANO MOGAO OSTVARITI PRAVO NA NAKNADU IZMAKLE KORISTI OŠTEĆENI U POSTUPKU MORA DOKAZATI IZMAKLI DOBITAK KOJI SE MOGAO OSNOVANO OČEKIVATI PREMA REDOVNOM TOKU STVARI ILI POSEBNIM OKOLNOSTIMA, TAKO DA ZA OSTVARIVANJE NAKNADE ŠTETE SA OSNOVA IZMAKLE KORISTI NIJE DOVOLJNO SAMO POSTOJANJE MOGUĆNOSTI OSTVARIVANJA KORISTI, VEĆ I NAMJERA I IZVJESNOST OSTVARIVANJA KORISTI.
<------->
Član 172. Zakona o obligacionim odnosima DA BI OSTVARIO PRAVO NA NAKNADU ŠTETE OD PRAVNOG LICA, PO PRAVILIMA O ODGOVORNOSTI ZA DRUGOG, OŠTEĆENI MORA DA DOKAŽE, PORED OPŠTIH USLOVA ZA GRAĐANSKO PRAVNU ODGOVORNOST, DA JE ŠTETU PRIČINIO ORGAN PRAVNOG LICA NEZAKONITIM ILI NEPRAVILNIM RADOM U VRŠENJU SVOJIH FUNKCIJA. DGOVORNOST PRAVNOG LICA USLOVLJENA JE NEPRIMJENJIVANJEM ILI POGREŠNIM PRIMJENJIVANJEM ODREĐENIH PROPISA, OSIM AKO JE RIJEČ O POGREŠNOM TUMAČENJU PROPISA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900874 08 Rev od
<------->
Član 172. i član 207. Zakona o obligacionim odnosima UKOLIKO JE ORGAN OPĆINE SVOJIM PONAŠANJEM (ČINJENJEM ILI NEČINJENJEM) DOVEO DO TOGA DA INVESTITORU DOZVOLI IZGRADNJU BEZ ODOBRENJA ZA GRAĐENJE I BEZ PROVEDENOG GEOTEHNIČKOG ISPITIVANJA LOKACIJE PREDVIĐENE ZA GRADNJU, IAKO JE PREMA OKOLNOSTIMA SLUČAJA ZNAO DA SE TA LOKACIJA NALAZI U ZONI UMIRENOG KLIZIŠTA I DA JE STOGA POTREBNO IZVRŠITI GEOMEHANIČKA ISPITIVANJA SVOJSTAVA TLA NA KOME SE GRADI, PA U TOKU GRADNJE DOĐE DO OŠTEĆENJA IMOVINE TREĆIH LICA, POSTOJI ODGOVORNOST OPĆINE ZBOG NEZAKONITOG I NEPRAVILNOG RADA NJENIH ORGANA U SMISLU ČLANA 172. STAV 1. ZOO.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001482 od
<------->
Član 174. i član 176. Zakona o obligacionim odnosima LICE KOME JE VLASNIK IZNAJMIO SVOJE TERETNO MOTORNO VOZILO I KOJE JE TO VOZILO KORISTILO U SVOJE IME I ZA SVOJ RAČUN, SMATRA SE IMAOCEM TOG VOZILA, KAO OPASNE STVARI, NEOVISNO O TOME DA LI SE RADILO O IZNAJMLJIVANJU NA KRAĆE ILI DUŽE VRIJEME.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000191 od 12.03.2009.god.)
<------->
Član 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima VISINA DOPRINOSA OŠTEĆENOG U NASTALOJ ŠTETI SE CIJENI S OBZIROM NA SVE UTVRĐENE OKOLNOSTI SLUČAJA, A POSEBNO NA OKOLNOST DA LI JE OŠTEĆENI POSTUPAO U SKLADU SA ZAKONSKIM OBAVEZAMA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901071 08 Rev od 11.02.2010. god.)
<------->
Član 178. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima TREĆA LICA, KOJA PRETRPE ŠTETU U SUDARU DVA ILI VIŠE MOTORNIH VOZILA U POKRETU, NAKNADU ŠTETE MOGU DA TRAŽE OD SVAKOG IMAOCA MOTORNOG VOZILA POJEDINAČNO ILI OD SVIH IMALACA SOLIDARNO, BEZ OBZIRA NA NJIHOVU KRIVICU ZA ŠTETNI DOGAĐAJ, OSIM UKOLIKO POSTOJE OKOLNOSTI KOJE ISKLJUČUJU NJIHOVU OBJEKTIVNU ODGOVORNOST.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 012963 09 Rev od 25.03.2010. god.)
<------->
Član 185. stav 3. i član 190. Zakona o obligacionim odnosima OŠTEĆENI KOME JE UNIŠTEN STAMBENI OBJEKAT U KOJEM JE ŽIVIO PRIJE ŠTETNOG DOGAĐAJA IMA PRAVO DA MU SE PRI NAKNADE ŠTETE USPOSTAVI MATERIJALNA I STAMBENA SITUACIJA KAKVA JE POSTOJALA PRIJE PROUZROKOVANJA ŠTETE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 002180 09 Rev od 25.03.2010. god.)
<------->
Član 189. Zakona o obligacionim odnosima NAKNADU ŠTETE SA OSNOVA IZGUBLJENE KORISTI ZBOG NEMOGUĆNOSTI KORIŠTENJA POSLOVNOG PROSTORA TUŽITELJ MOŽE OSNOVANO ZAHTIJEVATI SAMO OD MOMENTA KADA JE TUŽENI POSTAO NESAVJESTAN POSJEDNIK TOG POSLOVNOG PROSTORA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000995-10/08 od 19.05.2009. god.)
<------->
Član 192. Zakona o obligacionim odnosima PRIGOVOR ISKLJUČIVE ODGOVORNOSTI OŠTEĆENOG ZA ŠTETNI DOGAĐAJ UKLJUČUJE U SEBI I PRIGOVOR PODJELJENE ODGOVORNOSTI.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000131 od 30.03.2010. god.)
<------->
Član 192. Zakona o obligacionim odnosima ZAKLJUČAK O POSTOJANJU I OMJERU PODIJELJENE ODGOVORNOSTI ZAUZET U RANIJOJ PRAVOMOĆNOJ PRESUDI NEMA ZNAČAJ PRESUĐENE STVARI U POGLEDU TOG PRAVNOG PITANJA U DRUGOJ KASNIJOJ PARNICI, PA I UKOLIKO SE RADI O SPORU IZMEĐU ISTIH STRANAKA I POVODOM ZAHTJEVA IZ ISTOG ŠTETNOG DOGAĐAJA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000049 od 02.02.2010. god.)
<------->
Član 194. Zakona o obligacionim odnosima KADA USTANOVA SOCIJALNOG OSIGURANJA (ZAVOD ZA PENZIONO OSIGURANJE IZ AUSTRIJE, KAO REGIONALNA BOLESNIČKA KASA NADLEŽNA PREMA MJESTU PREBIVALIŠTA ILI BORAVKA OSIGURANIKA) POTRAŽUJE OD ŠTETNIKOVOG BOSANSKO-HERCEGOVAČKOG OSIGURAVATELJA UČINJENE IZDATKE U VEZI SA PRIPADAJUĆIM PRAVIMA ZA SLUČAJ SMRTI SVOGA OSIGURANIKA (ISPLAĆENE PORODIČNE PENZIJE), ONDA SE U SMISLU ČLANA 33. STAV 1. SPORAZUMA IZMEĐU BOSNE I HERCEGOVINE I REPUBLIKE AUSTRIJE O SOCIJALNOM OSIGURANJU PRAVO OŠTEĆENOG OCJENJUJE PO BOSANSKO-HERCEGOVAČKIM PROPISIMA.
<------->
Član 195. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima DA BI TUŽITELJ MOGAO OSNOVANO POTRAŽIVATI NAKNADU TROŠKOVA LIJEČENJA DUŽAN JE U POSTUPKU DOKAZATI DA SU POTRAŽIVANI TROŠKOVI NASTALI TOKOM LIJEČENJA KOJIM SE OTKLANJAJU POSLJEDICE TJELESNE POVREDE (ILI NARUŠENOG ZDRAVLJA) KOJU MU JE PROUZROKOVAO ŠTETNIK.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000632 od
<------->
Član 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima ODGOVORNO LICE (DRUŠTVO ZA OSIGURANJE) DUŽNO JE TUŽITELJU NAKNADITI MATERIJALNU ŠTETU ZBOG MANJE OSTVARENE ZARADE NA DRUGOM RADNOM MJESTU, KOJA JE POSLJEDICA TJELESNE POVREDE USLIJED KOJE TUŽITELJ NE MOŽE VIŠE OBAVLJATI SVOJE DOTADAŠNJE POSLOVE VARIOCA, I U SITUACIJI AKO JE TUŽITELJU NAKNADNO PRESTAO RADNI ODNOS ZBOG TEŽE POVREDE RADNE DUŽNOSTI KOD POSLODAVCA KOD KOGA JE BIO ZAPOSLEN U VRIJEME NASTANKA ŠTETNOG DOGAĐAJA, A U MEĐUVREMENU JE ZASNOVAO RADNI ODNOS KOD DRUGOG POSLODAVCA.
<------->
Član 200. Zakona o obligacionim odnosima PRAVO NA NAKNADU ZA TJELESNO OŠTEĆENJE, KOJU OŠTEĆENI PRIMA PO OSNOVU INVALIDSKOG OSIGURANJA, UTIČE NA ODREĐIVANJE VISINE IZNOSA PRAVIČNE NOVČANE NAKNADE ZA DUŠEVNE BOLOVE ZBOG UMANJENJA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI, ALI NE ISKLJUČUJE PRAVO OŠTEĆENOG NA OVAJ VID NEMATERIJALNE ŠTETE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000019 od 04.03.2010. god.)
<------->
Član 376. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima NA PITANJE ZASTARE NAKNADE ŠTETE NASTALE POVREDOM UGOVORNE OBAVEZE PRIMJENJUJU SE ZASTARNI ROKOVI ODREĐENI ZA ZASTARU OBAVEZE ČIJOM JE POVREDOM ŠTETA NASTALA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-001190 od 01.04.2010. god.)
<------->
Član 82. Zakona o osiguranju imovine i lica OKOLNOST DA JE OŠTEĆENI PRIJAVU ZA ŠTETU PROUZROKOVANU KRIVICOM NEOSITURANOG MOGORNOG VOZILA PODNIO JEDNOM OSIGURAVAJUĆEM DRUŠTVU, A TUŽBU ZA NAKNADU ŠTETE POVODOM ISTOG ŠTETNOG DOGAĐAJA KASNIJE PODNIO PROTIV DRUGOG OSIGURAVAJUĆEG DRUŠTVA, NE ČINI, SAMA PO SEBI, OSNOVANI TUŽENIKOV PRIGOVOR NEDOSTATKA PASIVNE LEGITIMACIJE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 019366 09 Rev od 20.05.2010. god.)
<------->
Član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda OŠTEĆENJE ILI UNIŠTENJE IMOVINE KOJE JE PROUZROKOVANO ISLJUČIVO DJELOVANJEM VIŠE SILE NIJE ZAŠTIĆENO PRAVOM NA MIRNO UŽIVANJE IMOVINE IZ ČLANA 6. EVROPSKE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I OSNOVNIH SLOBODA TE ČLANA 1. PROTOKOLA 1. UZ EVROPSKU KONVENCIJU. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001072 od
<------->
Član 156. Zakona o obligacionim odnosima
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-
<------->
Član 173. i Član 174. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-
<------->
<------->
Član 76. i Član 82. Zakona o osiguranju imovine i osoba
(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-
<------->
Otklanjanje izvora opasnosti
<------->
Naknada štete – obračun amortizacije
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000185 od 26.03.2009. god.)
<------->
Naknada štete – odobrenje za građenje
( Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000552 od 03.09.2009. god.)
<------->
Opasna stvar (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000194 od 23.04.2009. god.)
<------->
Doprinos maloljetnog oštećenika ( Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-001649 od 10.02.2009. god.)
<------->
Posebni slučajevi odgovornosti
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000558 od 07.05.2009. god.)
<------->
Naknada štete – tjelesna povreda
( Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000438 od 09.04.2009. god.) <------->
Odgovornost naručioca posla
( Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001839 od 05.02.2009. god.)
<------->
Odgovornost izvođača radova
<------->
Građansko pravni imunitet (Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH sa sjednice od 26.10.2009. god.)
<------->
Član 154. stav 1. u vezi sa članom 158. Zakona o obligacionim odnosima (Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj:070-0-Rev-07-000570 od 15.07.2008. god.)
<------->
Član 154., 155. i 200. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članom 437. stav 3. i 439. stav 1 a) Zakona o krivičnom postupku
<------->
Član 154., 155., 158., 206., 946. stav 3., 954. stav 3. 957. stav 2. i 959. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima.
<------->
Član 154. stav 2. i član 174. Zakona o obligacionim odnosima (Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-06-000265 od 26.02.2008. god.)
<------->
Član 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 173., 174. stav 1. i 177. stav 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 178., 206. i 414 Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 185. i 189. Zakona o obligacionim odnosima
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-000559 od 03.07.2008. god.)
<------->
Član 200. Zakona o obligacionim odnosima (Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070-0-Rev-07-000954 od 23.10.2008.god.)
<------->
Član 154. i 180. Zkona o obligacionim odnosima
<------->
Član 173., 174., 177. stav 1., 2. i 3. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 262. Zakona o obligacionim odnosima
<------->
Član 154. stav 1. i 2, 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima.
<------->
Član 155, 372, 376, 377. i 388. Zakona o obligacionim odnosima.
<------->
Član 156. Zakona o obligacionim odnosima. (Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev–663/04 od 22.11.2005. god.).
<------->
Član 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. (Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev–512/05 od 13.06.2006. god.)
<------->
Član 200. Zakona o obligacionim odnosima.
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070–0–Rev–06–000380 od 15.03.2007. god.).
<------->
Član 204. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev–619/05 od 22.08.2006. god.)
<------->
Član 4. tačka d) i član 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete FBiH (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Gž–155/05 od 22.12.2005. god.)
<------->
Član 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
<------->
Član 222. i 191. Zakona o obligacionim odnosima
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev-479/03 od 24.6.2004. god.)
<------->
Član 4. tačka d), član 6. i 10. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete FBiH
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Gž–37/04 od 15.6.2004. god.)
<------->
Član 1. i 3. Zakona o utvrđivanju i ostvarivanju tražbina nastalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti (Presuda Vrhovnog suda FBiH, br. Rev-208/02 od 20.5.2004.god.)
<------->
-čl. 177. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima
DO ŠTETNOG DOGAĐAJA JE DOŠLO ISKLJUČIVOM RADNJOM TUŽITELJICE KOJA NIJE SAČEKALA DA VOZ STANE I DA TEK NAKON ŠTO SA SIGURNOŠĆU UTVRDI DA JE VOZ STAO IZAĐE IZ VOZA PA SU TIME ISPUNJENI ZAKONSKI USLOVI DA SE TUŽENI KAO VLASNIK OPASNE STVARI OSLOBODI OD OBJEKTIVNE ODGOVORNOSTI ZA NASTALU ŠTETU.
Iz obrazloženja:
Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete iz štetnog događaja koji se desio dana 01.02.1996. godine. Odlučujući o navedenom zahtjevu prvostepeni sud utvrđuje da je navedenog dana tužiteljica povrijeđena prilikom izlaska voza na stajalištu kod I., da je do povređivanja došlo isključivom radnjom tužiteljice koja je iz voza iskakala prije njegovog zaustavljanja, da tužiteljica nije mogla poduzeti radnju silaženja dok se prethodno ne uvjeri da je voz stao, pa da je nastalo povređivanje isključivo njena krivica, da su time ispunjeni uslovi iz odredbe čl. 177. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS“, broj: 17/93 i 3/96) da se tuženi kao imalac opasne stvari oslobodi objektivne odgovornosti, pa sudi tako što u cjelosti odbija tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu po svim vidovima nematerijalne štete. Ovaj sud u cjelosti prihvata činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, jer su utemeljeni na dokazima provedenim tokom prvostepenog postupka. Naime, tokom prvostepenog postupka u svojstvu svjedoka je saslušana J. G., komšinica tužiteljice i neposredno prisutna prilikom povređivanja tužiteljice, komšija G. S. koji je kritičnog dana putovao istim vozom i Đ. B., radnik tuženog koji je kritičnog dana na predmetnom stajalištu obavljao poslove čuvara prelaza, a cijenjeni su i iskazi J. G. i Đ. B. koje su kod CJB B. L. dali neposredno nakon predmetnog štetnog događaja (Službene zabilješke od 01.02.1996. godine). Ovi provedeni dokazi su dali osnova prvostepenom sudu za zaključak da je neposredni očevidac nezgode J. G. se različito izjašnjavala kod davanja izjave CJB i prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka kod suda, dok se iskazi Đ. B. u bitnom ne razlikuju. Tako svjedok J. G. u svom iskazu kod CJB navodi da je voz „do te mjere usporio da je trebalo još samo da stane i mi smo se pripremale za izlazak. Odjednom je voz počeo ubrzavati i u tom momentu je M. kako je bila na prvoj stepenici skočila na asvalt i vazduh ju je oborio kako je voz išao“, pa proizilazi da je prema ovom iskazu voz bio u pokretu kada je tužiteljica skakala na asvalt. Ova svjedokinja se kod suda izjašnjava tako što navodi da je voz stao na stanici, ali da je naglo ponovo krenuo i da je usljed toga tužiteljica, koja je već bila zakoračila na podest za silaženje, pala, dok se svjedokinja koja je stajala neposredno do tužiteljice uhvatila za željeznu šipku i održala, pa se, dakle, ova svjedokinja kod suda drugačije izjašnjava. Ne stoje žalbeni navodi da prvostepeni sud pogrešno cijeni iskaze svjedoka Đ. B. s obzirom da u iskazu kod CJB navodi da „je voz usporio, ona je mislila da će se zaustaviti i spremala za izlazak. Kako je voz usporio i već prošao pristanište povećavao je brzinu i V. je u tom momentu iskočila iz voza“, te „kako voz nije stao ona je dok je išao iskočila i pala na asvalt“, pa, dakle, u svom iskazu tvrdi da je voz bio u pokretu u momentu kada je tužiteljica skakala iz voza. U iskazu kod suda navodi da je voz lagano kretao i da je „vidio tužiteljicu kako je požurila da iskoči iz voza, odnosno vidio sam kako je iskočila iz voza“, te smatra da se navedeno ne bi desilo da se voz potpuno zaustavio, što znači da se kod suda izjašnjava tako da u momentu iskakanja tužiteljice voz nije stajao. Svjedok G. S. sudu izjavljuje da je iz voza navedenog dana izašao na suprotnu stranu od stajališta, da je voz stao par metara nakon stajališta, ali svjedoku nije poznato da li je tog dana voz stao zbog stanice ili usljed pada tužiteljice s obzirom da se na tom stajališu voz nije zaustavljao svakog dana. Iz svih provedenih dokaza je ostalo neutvrđeno da li je predmetnog dana voz stao radi izlaska putnika ili pada tužiteljica (o tome se J. G. i Đ. B. različito izjašnjavaju kod CJB B. L.) s obzirom da je nesporno da voz nekada jeste a nekada nije stajao na tom stajalištu, ali navedeno nije od odlučnog značaja za utvrđenje da je tužiteljica iz voza skakala dok se isti nalazio u pokretu, dakle, nije stajao. Kod takvog utvrđenja, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je do štetnog događaja došlo isključivom radnjom tužiteljice koja nije sačekala da voz stane i da tek nakon što sa sigurnošću utvrdi da je voz stao (s obzirom na utvrđenje da voz nije imao obavezu stajanja na tom stajalištu, ali je često zbog radnika „I.“ stajao) da izađe iz voza, pa da su time ispunjeni uslovi iz odredbe čl. 177. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS“, broj: 17/93 i 3/96) da se tuženi kao vlasnik opasne stvari (voza) oslobodi od objektivne odgovornosti. Isto tako, prvostepeni sud pravilno nalazi da se ima uzeti da su iskazi kod CJB B. L. vjerodostojniji u odnosu na iskaz kod suda s obzirom na činjenicu da su dati neposredno nakon povređivanja tužiteljice dok su izjave kod suda date nakon nekoliko godina. Žalbeni navodi da prvostepeni sud pogrešno cijeni iskaze saslušanih svjedoka po shvatanju ovog suda ne stoje. Takođe, ne stoje navodi da niko nije izjavio da je tužiteljica skakala iz voza, jer su se upravo tako izjasnili J. G. i Đ. B., kod CJB B. L. Dalji navodi da je pobijana presuda zasnovana na Zapisnicima (zabilješkama) CJB koji ne mogu imati karakter dokaza prema odredbama Zakona o parničnom postupku i koji dokazi nisu provedeni na glavnoj raspravi ne stoje, jer su ovi dokazi čitani na ročištu za glavnu raspravu, a nisu suprotni odredbama Zakona o parničnom postupku koje regulišu dokazna sredstva. Žalbeni razlozi da je tuženi time što je voz nekada na predmetnom stajalištu stajao, a nekada nije, upravo takvim ponašanjem doveo putnike u visok stepen rizika, po shvatanju ovog suda upravo govore o tome da se tužiteljica morala sa sigurnošću prethodno uvjeriti da je voz stao, pa tek tada preduzeti radnju silaženja, s obzirom da je bila upoznata sa navedenim, te s obzirom da prema redu vožnje voz navedenog dana nije imao obavezu stajanja. Isto tako, odgovornost tuženog ne proizilazi ni iz odredbe čl. 684. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik RS“, broj: 17/93 i 3/96), na koju zakonsku odredbu se žalba poziva, s obzirom da je i prema ovoj zakonskoj odredbi isključena odgovornost prevoznika ukoliko je šteta uzrokovana radnjom putnika kao u konkretnom slučaju.
(Presuda Okružnog suda Banjaluka broj GŽ-273/04 od 13.06.2006.)
<------->
Odgovornost od opasne stvari ili opasne djelatnosti P R E S U D A Revizija se odbija. O b r a z l o ž e nj e Prvostepenom presudom Osnovnog suda u G. broj P-950/99 od 06.12.2000 godine odbijeni su tužioci s tužbenim zahtjevom za naknadu materijalne štete u iznosu od 9.000,00 KM za troškove sahrane i održavanja groblja i nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica i to prvotužilja M. S. u iznosu od 20.000,00 KM, a drugotužilac M. G. u iznosu od 30.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev- 444/03. od 28.03.2005.g.)
<------->
P R E S U D A Revizija tužene se uvažava, drugostepena presuda Okružnog suda u B. L. broj Gž-942/03 od 2.2.2005. godine se ukida u dosuđujućem dijelu u odnosu na tužioca S. D. i u tom dijelu predmet se vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Revizija tužioca S. D. se odbija. O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom djelimičnom presudom Osnovnog suda u B. L. broj P- 3007/98 od 30.12.2002. godine obavezana je tužena R. S.-V. R. S. da isplati prvotužiocu S. D. 2.000,00 KM za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, 1.600,00 KM za pretrpljene fizičke bolove, 1.000,00 KM za pretrpljeni strah i 500,00 KM za duševne bolove zbog naruženosti, ukupno 5.100,00 KM, a drugotužilji S. D. – 3.300,00 KM za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, 2.000,00 KM za pretrpljene fizičke bolove,, 1.400,00 KM za pretrpljeni strah i 500,00 KM za duševne bolove zbog naruženosti, ukupno 7.200,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana po pravosnažnosti djelimične presude, pod prijetnjom izvršenja. Preko dosuđenih iznosa tužioci su odbijeni sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete. Ostali dio tužbenog zahtjeva (za naknadu materijalne štete), kao i odluka o parničnim troškovima, ostavljeni su za kasniju presudu. Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. L. broj Gž-942/03 od Tužena je izjavila reviziju protiv drugostepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači tako što bi zahtjev prvotužioca bio u cjelini odbijen. Prvotužilac je dostavio odgovor na reviziju u roku od 30 dana od dana prijema drugostepene presude i revizije tužene. Ovaj sud je prihvatio odgovor prvotužioca kao samostalnu reviziju, s obzirom da prema svojoj sadržini ima elemente ovog vanrednog pravnog l ijeka. Revizija tužene je po ocjeni ovoga suda osnovana, a revizija prvotužioca nije osnovana. Tužbom se traži naknada nematerijalne i materijalne štete, nastale na ličnim i materijalnim dobrima tužilaca u vrijeme ratnih događaja. Prvostepeni sud je utvrdio da je grupa vojnika Vojne pošte 4627 B.L., u kasnim večernjim časovima dana 8. januara 1993. godine došla kući tužilaca, koja se nalazi u B. L.. Drugotužilja (ona je majka prvotužioca) nije smjela da im otvori vrata, jer je bila noć, a prvotužilac je trenutno bio otsutan. Vojnici su otišli i vratili se pošto je prvotužilac stigao kući. Nisu se predstavljali kao vojni policajci, pa im ni prvotužilac nije otvorio vrata. Oni su počeli pucati po kući i provalili su vrata. Navodno ih je bilo preko dvadeset. Tužioce su tukli čizmama i nanijeli im tjelesne povrede zbog kojih su oni neko vrijeme bili na bolničkom liječenju, a nanijeli su im štetu i na zgradi u kojoj žive. Protiv prvotužioca vođen je krivični postupak pred Vojnim sudom u Banjoj Luci radi krivičnog djela iz člana 206. stav 2. u vezi sa stavom 1. preuzetog KZ SFRJ (napad na vojno lice u vršenju vojne službe) koji je, zbog amnestije, obustavljen rješenjem tog suda broj IK-210/93 od 2.9.1996. godine. Na zahtjev prvotužioca bio je pokrenut istražni postupak protiv vojnika P. G., D. R., V. B., Ž. A., Z. V. i Z.K., kako to proizilazi iz rješenja Vojnog suda u B. L. broj Kv-12/98 od 25.2.1998. godine i Vrhovnog Vojnog suda RS broj VKR 8/98 od 29.4.1999. godine. Prvostepeni sud je zaključio da je tužena odgovorna tužiocima za štetu po principu objektivne odgovornosti po odredbama članova 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93 i 3/96, u daljem tekstu:ZOO). Visinu štete, odnosno intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha, te stepen umanjenja opšte životne aktivnosti i naruženosti tužilaca utvrdio je uz pomoć vještaka medicinske struke dr M. R., pa je tužiocima, na osnovu odredaba člana 200. ZOO dosudio iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude. Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda. Preinačenjem drugostepene presude, odbio je u cjelini tužbeni zahtjev drugotužilje za naknadu nematerijalne štete, s obzirom da je ona umrla 2. decembra 2002. godine, tj. prije zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom. Prihvatujući nalaz i mišljenje pomenutog vještaka kao vjerodostojan i zasnovan na pravilima struke, taj sud je našao da stepeni umanjenja opšteživotne aktivnosti i naruženosti prvotužioca ne opravdavaju dosuđenje novčane satisfakcije za ove vidove štete, a da je naknada za njegove fizičke bolove i strah pravilno određena. U reviziji tužene pored ostalog je ukazano na to da „iako vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM smatramo da je potrebno da Vrhovni sud dozvoli reviziju jer bi to bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima“. Time se, očigledno, misli na odredbe člana 237. stav 2. i 3. Zakona o parničnom postupku koji je sada na snazi („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03 i 74/05, - u daljem tekstu važeći: ZPP). Članom 456. stav 1. tog zakona propisano je da će se dalji postupak sprovesti po dosadašnjim propisima ako je prije stupanja na snagu tog zakona donesena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava. Važeći ZPP je stupio na snagu 1. avgusta 2003. godine (član 461.), a prvostepena djelimična presuda u ovom sporu donesena je ranije (30.12.2002. godine). Postupak je, prema tome, trebalo raspraviti po „dosadašnjim propisima“ , a to su odredbe ranijeg Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, broj 4/77 do 35/91 i „Službeni glasnik Republike Srpske, broj 17/93 do 32/94), u daljem tekstu: raniji ZPP). Revizija je, prema odredbama stava 2. u vezi sa stavom 1. člana 382. ranijeg ZPP dozvoljena u ovoj pravnoj stvari. Shvatanja nižestepenih sudova ne mogu se, za sada, prihvatiti kao pravilna u pogledu odgovornosti tužene. Doduše, prihvatljiv je stav da tužena odgovara u ovom spornom slučaju bez obzira na krivicu, s obzirom da je šteta proistekla iz vojnopolicijske akcije preduzete prema tužiocima, a takva akcija ima karakter opasne djelatnosti. Međutim, članom 177. stav 2. ZOO propisano je da se „imalac stvari“ (a to se odnosi i na lice koje se bavi opasnom djelatnošću) oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika. Zbog toga u daljem postupku treba detaljno raspraviti pitanje kako se je desio štetni događaj. O tome treba da se izjasni ne samo tužilac nego i tužena stranka i da na ove okolnosti predlože odgovarajuće dokaze. Naročito je potrebno utvrditi da li su pripadnici vojske prekoračili ovlašćenja u pogledu upotrebe vatrenog oružja i fizičke sile, kako su se pri tome ponašali tužioci, te da li su sa svoje strane dali povoda ovakvom ponašanju lica za koje odgovara tužena (iz provedenih dokaza proizilazi da je protiv prvotužioca vođen i krivični postupak zbog napada na vojna lica, ali da je i on protiv njih podnosio krivične prijave). Tek pošto se detaljno razjasne ove okolnosti, biće moguće ocijeniti da li je šteta nastala isključivo ili bar djelimično radnjama tužilaca, ili je za štetu isključivo odgovorna tužena bez obzira na krivicu, od čega zavisi i odluka o njihovom tužbenom zahtjevu. Po ocjeni ovog suda naruženost u lakšem stepenu i umanjenje opšte životne aktivnosti kod prvotužioca u procentu od 10% zbog povrede u predjelu glave, desne strane lica, razderotina po licu, modrica po glavi i tijelu, te jakog komocionog sindroma, kako se je izjasnio pomenuti vještak, ne opravdavaju dosuđenje novčane satisfakcije za pretrpljene duševne bolove zbog ovih vidova štete, s obzirom na njihov relativno nizak intenzitet, u smislu člana 200. ZOO. Za fizičke bolove prvotužioca (jakog intenziteta od povređivanja do gubitka svijesti, srednjeg od prestanka gubitka svijesti do izlaska iz bolnice u trajanju od 5 dana i lakog – u trajanju od mjesec dana do potpunog zarastanja rana po licu i modrica po tijelu) i strah (jakog intenziteta od početka zadobijanja povreda do prestanka besvjesnog stanja i lakog – od izlaska iz bolnice do završetka liječenja, u trajanju od petnaestak dana), opravdavaju dosuđenje iznosa od 2.000,00 KM, odnosno od 1.000,00 KM, u smislu iste zakonske odredbe. Revizija prvotužioca u kojoj predlaže da mu se „nadoknadi sva... nematerijalna šteta“ ne može se, radi toga, prihvatiti kao osnovana. Što se tiče njegovog zahtjeva za naknadu materijalne štete i parničnih troškova, o tome će se naknadno odlučivati. Iz tih razloga revizija prvotužioca je odbijena kao neosnovana (član U pogledu revizije tužene stranke, iz izloženog proizilazi da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Iz tih razloga, a na osnovu člana 250. stav 2. u vezi sa članom 461. stav 2. važećeg ZPP, revizija tužene je uvažena, drugostepena presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu u odnosu na prvotužioca i odlučeno da se predmet u tom dijelu vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Drugostepeni sud je dužan da u daljem postupku otkloni nedostatke na koje je ukazano, na osnovu člana 253. u vezi sa članom 228. važećeg ZPP.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-444/05 od 09.02.2007.g. )
<------->
NEMATERIJALNA ŠTETA - NAKNADA NA IME PRETRPLjENIH DUŠEVNIH BOLOVA ZBOG UMANjENE ŽIVOTNE AKTIVNOSTI
član 200 Pravična naknada nematerijalne štete zbog trajnog umanjenja životne aktivnosti daje se zbog fizičkih i psihičkih tegoba koje oštećeni trpi kao posljedicu tjelesne povrede, a koje se nepovoljno reflektuju u psihi oštećenog. Obrazloženje: "Međutim, po ocjeni ovog suda tuženi žalbom osnovano ukazuje da kada je pravična naknada, koja pripada tužiteljici za ovaj vid nematerijalne štete, određivana da prvostepeni sud nije mogao utvrditi procenat umanjenja životne aktivnosti od 28% i naknadu odrediti uzimanjem u ocjenu tog procenta (procenat od 25% koji je odredio vještak ortoped i procenat od 3% koji je odredio vještak neuropsihijatar). Naime, prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra B.D. tužiteljica na dan povređivanja nije doživjela tešku psihičku traumu koja je, nakon saniranja fizičkih trauma, dovela do nastupanja psihičkih promjena kod tužiteljice tako da je kod tužiteljice zbog doživljenog straha došlo do trajnog poremećaja duševnog zdravlja u obliku posttraumatskog stresnog poremećaja, na šta tuženi ukazuje žalbom onim navodima kada kaže "da vještak neuropsihijatar nije utvrdila da je kod tužiteljice uslijed predmetnog događaja, povređivanja kao i posljedica povređivanja došlo do psihičkog poremećaja odnosno oboljenja pa da je procenat umanjenja životne aktivnosti od 3% ovaj vještak zbog toga odredila". Kod takvog stanja stvari pravična naknada, za ovaj vid nematerijalne štete, tužiteljici se može odrediti na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ortopeda (za koji je prvostepeni sud ocijenio da je sačinjen po pravilima medicinske struke) a koji se izjasnio da je procenat umanjenja životne aktivnosti kod tužiteljice 25%, kao i u čemu se sastoji umanjenje životne aktivnosti. S obzirom da je vještak ortoped, procenat umanjenja životne aktivnosti od 25% nalazom i mišljenjem odredio imajući u vidu sve fizičke tegobe tužiteljice izazvane posljedicama tjelesnih povreda (koje utvrđenje tuženi ne dovodi u pitanje navodom žalbe da je procenat previsoko određen jer da je prema Tablicama, opšteprihvaćenim u sudskoj praksi, za posljedice povrede tužiteljice procenat do 15%), kao i izjašnjenjem pred sudom (kada je nalaz i mišljenje obrazlagao) i da se pred sudom jasno i decidno očitovao u čemu se manifestuje funkcionalno ograničenje tužiteljice kao posljedica tjelesne povrede (sve navedeno na strani sedam obrazloženja prvostepene presude, u prvom stavu i u obrazloženju ove presude) onda tužiteljici, primjenom člana 200 Zakona o obligacionim odnosima, imajući u vidu u čemu se sastoji umanjenje pojedinih životnih aktivnosti kod tužiteljice i njenu dob (rođena je 1969. godine), pripada naknada u iznosu od 12.500,00 KM, koja predstavlja pravičnu naknadu i prema Orijentacionim kriterijima za utvrđivanje pravične naknade nematerijalne štete, koji su u primjeni u postupcima pred sudovima Distrikta od 01.04.2016. godine. S obzirom da je tuženi platio tužiteljici na ime naknade za ovaj vid nematerijalne štete iznos od 7.000,00 KM (nesporno u postupku) izrekom ove presude, a preinačavanjem prvostepene presude na osnovu odredbe člana 338 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, obavezan je tuženi da tužiteljici plati dodatni novčani iznos od 5.500,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 06.09.2018. godine do isplate (prema članu 277 i članu 324 Zakona o obligacionim odnosima)."
(Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta BiH, 96 0 P 093095 18 Gž 2 od 30.1.2019. godine)
Nastavak na: naknada štete Nazad na: sudska praksa BiH
|
Da bi ste našli obrazloženje od odabrane setence iz oblasti naknade štete potrebno je da koristite Bilten sudske prakse Suda BiH, Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine / Vrhovnog suda Republike Srpske / Brcko distrikt BiH za određenu godinu.
|