Pobijanje dužnikovih pravnih radnji - u sudskoj praksi BiH

U slučaju pobijanja dužnikovih pravnih radnji pravni posao i dalje egzistira, ali ima ograničen učinak u odnosu na povjerioca i to samo u mjeri koja je potrebna za namirenje konkretnog potraživanja, pri čemu treće lice kao sticatelj ne gubi pravo vlasništva, niti su ugovarači takvog pravnog posla dužni uspostaviti ranije pravo vlasništva.

Presuda Vrhovni sud FBiH 63 0 P 039027 23 Rev od 12.11.2024

<------->

Kod utvrđenih činjenica da je ugovor o darovanju nekretnina zaključen dana 05.04.2017. godine a tužba za pobijanje te dužnikove pravne radnje predana je sudu dana 30.03.2020. godine, to je ista podnijeta unutar trogodišnjeg prekluzivnog roka iz člana 285. stav 1. ZOO, jer je riječ o tužbi kojom tužiteljice pobijaju besteretno raspolaganje dužnika iz člana 281. stav 2. ZOO.

Presuda Vrhovni sud FBiH 20 0 P 065565 23 Rev od 14.03.2024

<------->

POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI
Zakon o obligacionim odnosima čl. 280 i 284
• Kod pobijanja dužnikovih pravnih radnji, taj pravni posao gubi učinak samo prema tužitelju, a ne prema svakome.

Obrazloženje:
"Ovaj sud nalazi da su nižestepeni sudovi pravilno presudili kada su odbili tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavim i eventualni zahtjev za rušljivost predmetnog ugovora. Prema odredbi člana 283 ZOO tužba za pobijanje pravne radnje dužnika podnosi se protiv trećeg lica u čiju je korist poduzeta pravna radnja, a odredbom člana 284. ZOO ako sud usvoji tužbeni zahtjev pravna radnja gubi učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovog potraživanja. U konkretnom slučaju primarnim tužbenim zahtjevom se zapravo formalno traži utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu odnosno eventualnim njegovo poništenje i takav zahtjev u svom pravnom dosegu na određen način prevazilazi ono što se zakonom traži za navedenu tužbu i pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Dakle, kod utvrđenja ništavosti i poništenja, pobijani pravni posao je pravno nevaljan i bez pravnog učinka prema svakome, za razliku od pobijanja dužnikovih pravnih radnji, kada taj posao gubi učinak samo prema tužitelju. Nadalje, poništenje pravnog posla u okviru zakonom propisanih razloga može zahtijevati jedna ugovorna strana kao tužitelj prema drugoj ugovornoj strani kao tuženom, dok pobijanje dužnikove radnje može zahtijevati povjerilac kao tužitelj prema trećoj osobi kao tuženom u čiju korist je poduzeta pravna radnja. Naime, u parnicama kojima se pobija pravna radnja dužnika pravni posao se ne utvrđuje ništavim, niti se poništava prema ostalim sudionicima pravne radnje, već se u odnosu na treće lice utvrđuje da je bez pravnog dejstva prema tužitelju samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovog zahtjeva i samo u opsegu koji je potreban da povjerilac ostvari svoju tražbinu. Tužiteljice su trebale postaviti tužbeni zahtjev na taj način, što nisu učinile i dokazivati da su ispunjene pravne pretpostavke za primjenu tog instituta. Međutim, tužiteljice u postupkui nisu postavile takav zahtjev, a ni dokazale pravne pretpostavke (insolventnost dužnika) za primjenu tog insitututa kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi. Zbog svega navedenog ovaj sud cijeni da je materijalno pravo pravilno primijenjeno, budući da se u okviru postavljenog primarnog tužbenog zahtjeva kao i eventualnog zahtjeva tužiteljicama ne može pružiti pravna zaštita iz one činjenične osnove na kojoj tužiteljice zasnivaju svoj zahtjev, jer činjenični navodi tužbi ne opravdavaju utvrđenje ništavosti, niti poništenje ugovora o poklonu. To ne znači da se time isključuje pravo tužiteljica za utvrđenje ništavim predmetnog ugovora o poklonu, ali ne na temelju takvog činjeničnog supstrata koji je utvrđen u ovom postupku, što predstavlja činjenični sadržaj zahtjeva iz odredbe čl. 280.stv.1. ZOO. Kako tužiteljice nisu tokom postupka istakle druge okolnosti izvan sadržaja zahtjeva za pobijanje dužnikovih pravnih radnji koje bi ukazivale na ništavost ugovora, to je valjalo reviziju tužiteljica odbiti."

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 65 0 P 359282 17 Rev od 23.7.2019. g.)

<------->

POBIJANJE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNJI
Zakon o obligacionim odnosima član 280
• Da bi tužitelj uspio u sporu pokrenutim paulijanskom tužbom dužan je dokazati da je zaključenjem spornog ugovora tuženi, kao njegov dužnik, umanjio svoju imovinu u toj mjeri da nema sredstava za ispunjenje tužiočevog potraživanja, odnosno da tuženi ne posjeduje drugu imovinu iz koje bi mogao izmiriti svoju obavezu prema tužitelju.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, Rev 233/2009 od 3.2.2011. g.)

<------->

POBIJANjE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNjI
Zakon o obligacionim odnosima čl. 280 i 281

• Dužnik tužitelja koji pokloni supruzi nekretnine neposredno nakon što je tužitelj podnio prijedlog za izvršenje radi namirenja potraživanja, znao je da time nanosi štetu tužitelju kao povjeriocu, što je bilo poznato i tuženoj kao njegovoj supruzi, zbog čega su ispunjene pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji.

Obrazloženje:
"Prvostepenom presudom Općinskog suda u... utvrđeno je da je ugovor o darovanju bez dejstva u odnosu na tužitelja.
Stavom drugim izreke presude tužena je obavezana da trpi da tužitelj namiri svoja potraživanja...
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u... žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavila tužena zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
Revizija nije osnovana.
Neosnovan je prigovor tužene da je drugostepeni sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP.
Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da ugovor o poklonu broj... od 8.10.2015. g. kojim je H. H. (dužnik tužitelja), svojoj supruzi S. H. (tuženoj u ovoj parnici) poklonio nekretnine opisane u izreci presude gubi učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je to potrebo za namirenje potraživanja tužitelja koje ima prema svom dužniku H. H., te da je tužena dužna dopustiti da tužitelj svoje potraživanje namiri prodajom navedenih nekretnina.
Iz ovako utvrđenih činjenica prvostepeni sud zaključuje, a drugostepeni sud u cijelosti prihvata takve zaključke, da je H. H. (dužnik tužitelja) sklapanjem ugovora o poklonu sa tuženom suprugom znao da nanosi štetu tužitelju kao povjeriocu, te da je tuženoj kao supruzi bilo poznato da njen suprug, poduzetom pravnom radnjom nanosi štetu tužitelju kao njegovom povjeriocu. Slijedom toga nižestepeni sudovi zaključuju da su ispunjene pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji iz odredbi člana 280., 281., 283., 284. i 285. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu ZOO) zbog čega i usvajaju tužbeni zahtjev.
Takav zaključak nižestepenih sudova je pravilan i na zakonu zasnovan, zbog čega ne stoji revizijski navod o pogrešnoj primjeni materijalnog prava odredbi člana 280., 281., 283., 284. i 285. ZOO.
Suprotno stavu revizije u konkretnom slučaju pravilno je utvrđeno da je potraživanje tužitelja dospjelo prema H. H. (dužnik tužitelja), da je poduzeta pravna radnja odnosno ugovor o poklonu učinjena na štetu povjerioca jer je darodavac besplatnim pravnim poslom poklonio svu svoju nepokretnu imovinu svojoj supruzi, neposredno nakon podnošenja prijedloga za izvršenje ugovorom o poklonu od 8.10. 2015. g., uslijed čega dužnik nije imao dovoljno sredstava za namirenje potraživanja tužitelja, a što potvrđuje prijedlog za izvršenje podnesen 2.10. 2015. g. i zaveden kod suda pod brojem..., u kojem iako je predloženo izvršenje na nekretninama koje su predmet ove parnice, na istim se nije moglo provesti izvršenje jer su otuđene neposredno prije zabilježbe rješenja o izvršenju. H. H., dužnik tužitelja kao darodavac je znao za svoj dug prema tužitelju, jer je potraživanje utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom, pa je on kao dužnik mogao znati da poklanjanjem svojih nekretnina supruzi (koje poklanjanje je učinio nakon podnošenja prijedloga za izvršenje koji je podnesen sudu 2. 10. 2015. g., a ugovor o poklonu zaključen 8.10.2015. g.) onemogućava namirenje potraživanja tužitelja na darovanim nekretninama u sudskom izvršnom postupku za koji postupak je znao da se vodi radi namirenja potraživanja tužitelja.
Isto tako, ne može se prihvatiti stav revizije da tuženoj kao supruzi nije bilo poznato da njen suprug, poduzetim pravnim radnjama (ugovorom o poklonu) nanosi štetu tužitelju kao njegovom povjeriocu, te da zbog toga nisu ispunjeni uslovi pobijanja kada je odredbom člana 281. stav (2) ZOO, propisano da ako je treće lice dužnikov suprug ili srodnik po krvi u prvoj liniji, što je tužena u predmetnoj parnici, da se tada pretpostavlja da im je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocu."

(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 23 0 P 029226 20 Rev od 16.2.2021. g.)

<------->

POJAM PRAVNE RADNjE KOJA SE POBIJA PAULIJANSKOM TUŽBOM
Zakon o obligacionim odnosima član 280

• Pojam pravne radnje koja se pobija paulijanskom tužbom obuhvata sve postupke dužnika kojima se njegova imovina umanjuje, a to je koristilo nekom trećem licu i bitno je da je uslijed radnje koja se pobija objektivno došlo do negativne promjene u dužnikovoj imovini tj. da je ona smanjena tako da je namirenje povjerioca osujećeno ili otežano.

Obrazloženje:
"Tužbom se traži utvrđenje da ugovor o kuporodaji nekretnina koga su zaključili tuženi i J.s. d.o.o L. dana 18.4.2018. godine nema pravno dejstvo u odnosu na tužitelja i to u dijelu potrebnom za namirenje njegovog potraživanja koje ima prema J.s. d.o.o L. u iznosu od 113.351,80 KM sa pripadajućom kamatom, te brisanje tuženog kao vlasnika nekretnina koje su bile predmetom tog ugovora u javnim evidencijama.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, pravosnažnom presudom iz 2018. godine J.s. d.o.o L. je obavezan da tužitelju isplati iznos od 113.351,80 KM i da mu naknadi troškove spora u iznosu od 6.666,24 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom; tužitelj je 2019. godine podnio prijedlog za izvršenje radi naplate tog iznosa; u izvršnom postupku tužitelj je uspio da naplati samo iznos od 1.251,00 KM i to prodajom automobila, dok preostali dio potraživanja u iznosu od 120.018,04 KM nije uspio da naplati obzirom da su svi računi J.s. d.o.o L. bili blokirani, a isti nije imao ni nepokretnu imovinu obzirom da je dana 18.4.2018. godine prodao tuženom svoju poslovnu zgradu za kupoprodajnu cijenu od 450.246,57 KM, zbog čega je izvršni postupak protiv njega obustavljen; na temelju navedenog kupoprodajnog ugovora tuženi se u javnim knjigama uknjižio kao vlasnik prodatih nekretnina sa 1/1 dijela; tržišna cijena tih nekretnina je procijenjena u iznosu od 591.000,00 KM.
Nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtjev, smatrajući da tužitelj nije dokazao da je J.s. d.o.o L. navedeni kupoprodajni ugovor zaključio s namjerom da ošteti tužitelja i da je tuženi bio nesavjestan prilikom zaključenja tog ugovora, a od isplaćene kupoprodajne cijene je ostalo dovoljno novca da se namiri potraživanje tužitelja.
Shvatanja nižestepenih sudova se za sada ne mogu prihvatiti kao pravilna.
U konkretnom slučaju se radi o institutu koji je poznat još u rimskom pravu pod nazivom paulijanske tužbe (actio Pauliana). Svrha ove tužbe je da zaštiti povjerioce od nesavjesnih ili nemarnih dužnika. Član 280. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 29/78, 39/85 i 57/89 te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO) govori o opštim pretpostavkama pobijanja, dok su posebne pretpostavke pobijanja nabrojane u članu 281. ZOO.
Da bi pobijanje uspjelo moraju se steći sve opšte pretpostavke s jednom od posebnih, a uz to da i stranke u sporu budu aktivno i pasivno legitimisane (tj. da je potraživanje tužitelja dospjelo i da tuženi ima svojstva koja traže st. 2. i 3. člana 283. ZOO). Teret dokazivanja svih tih elemenata pobijanja pada na povjerioca koji podiže tužbu za pobijanje.
Nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je sporno potraživanje tužitelja dospjelo za isplatu. Međutim, oni smatraju da nema dokaza da je dužnik J.s. d.o.o L. insolventan, a drugostepeni sud, štaviše, izražava mišljenje da tužitelj svoje potraživanje može naplatiti iz cijene dobijene prodajom poslovne zgrade. Pri tome, ovi sudovi gube iz vida da u izvršnom postupku tužitelj nije mogao da ostvari svoje potraživanje jer su svi računi J.s. d.o.o L. bili blokirani, a isti nije imao ni nekretnine čijom prodajom bi se mogao namiriti tužitelj (koji je izvršenjem na pokretnoj stvari namiren samo u neznatnom dijelu). Za neuspjeh izvršenja odgovornost snosi J.s. d.o.o L. koji je raspolagao nekretninom iz koje bi se tužitelj mogao naplatiti i tako istoga izigrao odn. nanio mu štetu.
Pojam pravne radnje koja se pobija paulijanskom tužbom obuhvata sve postupke dužnika kojima se njegova imovina umanjuje, a to je koristilo nekom trećem licu. Bitno je da je uslijed radnje koja se pobija objektivno došlo do negativne promjene u dužnikovoj imovini tj. da je ona smanjena odn. da je uslijed nje namirenje povjerioca osujećeno ili otežano. Neoboriva je zakonska pretpostavka (praesumptio iuris et de iure) da oštećenje povjerioca postoji uvijek kada uslijed izvršenja pobijane pravne radnje dužnik nema dovoljno sredstava da namiri potraživanje povjerioca, što znači da lice protiv koga se podiže tužba (protivnik pobijanja) ne može dokazivati suprotno.
Teretno raspolaganje kao pravna radnja u smislu odredaba o pobijanju poklapa se s pojmom teretnog raspolaganja iz opšte teorije obligacija. ZOO ne zahtijeva da teretno raspolaganje bude učinjeno u namjeri da se povjerioci oštete, on se zadovoljava time da na strani dužnika postoji samo znanje odn. svijest da takvim raspolaganjem nanosi štetu svojim povjeriocima. Na taj način je olakšan uspjeh tužbe za pobijanje. Ne zahtijeva se kauzalna veza između subjektivne predstave o oštećenju i objektivnog oštećenja povjerilaca, dovoljna je njihova koegzistencija. Sudovi moraju da pođu od pretpostavke da jedan normalan čovjek zna da raspolaganjem kojim umanjuje svoju imovinu šteti svoje povjerioce, pogotovu ako je već insolventan ili ako inkriminisanim raspolaganjem prouzrokuje svoju insolventnost.
Okolnosti kojima se dokazuje skrivljeno neznanje dužnika su najčešće izuzetno povoljna sadržina teretnog raspolaganja u korist trećeg lica (ovdje: tuženi) i uopšte upadljivo manja vrijednost primljene protivčinidbe. Inače, ovo skrivljeno neznanje mora da postoji u trenutku preduzimanja teretnog raspolaganja koje je predmet pobijanja. U ovom slučaju nižestepeni sudovi nisu pravilno ocijenili činjenicu da je sporna nekretnina prodata tuženom po znatno nižoj cijeni od njene tržišne vrijednosti. Pri tome nisu cijenili ni činjenicu da nema dokaza da je kupoprodajna cijena uopšte i isplaćena (provedeni su samo dokazi da je notar koji je sačinio sporni ugovor uplatio određene novčane iznose na račun J.s. d.o.o L. i ovlaštene banke, ali ne i dokaz da je tuženi prethodno te iznose prenio na račun notara).
Za pobijanje teretnih raspolaganja nije dovoljno da je samo dužnik znao ili mogao znati da pobijanim raspolaganjem nanosi štetu svom povjeriocu. Treće lice (protivnik pobijanja) takođe mora to znati odn. na njegovoj strani treba postojati skrivljeno neznanje. Cilj zaključenja kupoprodajnog ugovora je da kupac stekne pravo svojine na kupljenoj stvari, a u konkretnom slučaju ugovorom je predviđena mogućnost da prodavac J.s. d.o.o L. u određenom roku može ponovo otkupiti prodatu nepokretnost, koju činjenicu su nižestepeni sudovi propustili da ocijene, iako ona ima značaja za odluku u ovom sporu."

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 57 0 Ps 126362 23 Rev od 25.7.2023. godine)

<------->

ROK ZA PODNOŠENjE TUŽBE ZA POBIJANjE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNjI
Zakon o obligacionim odnosima član 281 stav 2 i član 285

• Kako je ugovor o poklonu zaključen između prvotuženog, kao poklonodavca i njegovog sina - drugotuženog, kao poklonoprimca, ovdje se radi o besteretnom pravnom poslu i zakonska je pretpostavka da je drugotuženom bilo poznato da takvim raspolaganjem prvotuženi nanosi štetu tužitelju kao vjerovniku, pa se tužba za pobijanje dužnikovih pravnih radnji može podnijeti u roku od tri g. računajući od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija.

Obrazloženje:
"U ovom postupku se, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva, radi o pobijanju dužnikovih pravnih radnji.
Odredbama ZOO navedena su opšta pravila pobijanja dužnikovih pravnih radnji (član 280.), uslovi pobijanja (člana 281), isključenje pobijanja (član 282), kako se vrši pobijanje (član 283), učinak pobijanja (član 284.) i rokovi za podizanje tužbe (član 285). Opšte pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi vjerovnik (ovdje tužitelj) mogao pobijati pravnu radnju svoga dužnika su: da ima dospjelo potraživanje za isplatu; da dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikovog potraživanja (insolventnost dužnika); da postoji pravna radnja preduzeta na štetu vjerovnika i da postoji oštećenje vjerovnika, s tim da pobijanje omogućava vjerovnikovo potpuno ili djelimično namirenje, te da je tužba podnesena u zakonom propisanom roku.
U konkretnom slučaju, nema sumnje da tužitelj ima potraživanje prema prvotuženom koje je dospjelo na isplatu i prije podnošenja tužbe kojom je pokrenut ovaj spor. O tome najbolje svjedoči presuda Vrhovnog suda broj:... od 31.8.2018. g., kojom je to potraživanje, u iznosu od 138.500,00 KM, konačno potvrđeno i sudskom odlukom, sa obavezom dužnika (prvotuženog) da plati i pripadajuću zateznu kamatu od 02.10.2002. g.. Prema tome, ne stoje navodi revidenta da je to potraživanje nastalo tek donošenjem navedene presude Vrhovnog suda. Ono je postojalo i ranije, ali je tužitelj ishodio i odluku suda kao izvršnu ispravu, jer ga samo tako može prinudno naplatiti, u izvršnom postupku. Osim toga, potraživanje koje ima u vidu odredba člana 281. stav 1. ZOO, u slučaju pobijanja dužnikovih pravnih radnji, i ne mora biti utvrđeno sudskom odlukom.
Tužitelj je od samog početka svoj tužbeni zahtjev temeljio na činjenici da ima potraživanje prema prvotuženom u iznosu od 138.500,00 KM. U tužbi se, u vezi sa dokazivanjem tog potraživanja, pozivao na pravosnažnu sudsku odluku - presudu Okružnog suda u B. broj:... od 11.11.2013. g. (koja je kasnije ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak). Konačno uređenom tužbom se pozvao na sudsku odluku -presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj:... od 31.01.2018. g. donesenu u ponovnom postupku. Pri tome nije promjenio istovjetnost tužbenog zahtjeva, nije ga povećao ili stavio neki novi uz postojeći, pa se, suprotno tvrdnji tuženih, ne radi o preinačenju tužbe, o kojem govori odredba člana 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13 - u daljem tekstu: ZPP). Zato navodi revizije (u kojima se revizija u dobrom dijelu iscrpljuje), istaknuti u ovom pravcu, pozivom na odredbe člana 53, 54, 56. i 57 ZPP, nisu mogli ishoditi drugačiju odluku.
Saglasno izloženom, budući da, kako je naprijed objašnjeno, ne stoji tvrdnja revidenata da je došlo do preinačenja tužbe, neosnovani su i navodi kojima se ističe da tužba nije podnesena u zakonom propisanom roku, o čemu su nižestepeni sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje, koje u svemu prihvata i ovaj sud. Ugovor o poklonu između prvotuženog, kao poklonodavca i njegovog sina - drugotuženog, kao poklonoprimca, zaključen je dana 26.5.2011. g.. Radi se o besteretnom pravnom poslu, pa je zakonska pretpostavka (član 281. stav 2. ZOO), a i izvedeni dokazi na to upućuju, da je drugotuženom (kao kasnije i trećetuženom) bilo poznato da takvim raspolaganjem prvotuženi nanosi štetu tužitelju kao vjerovniku. To je naravno bilo poznato i prvotuženom kao dužniku tužitelja, koji je kao predsjednik upravnog odbora trećetuženog potpisao odluku (od 15.01.2013. g.) o kupovini predmetnih nekretnina u M. od drugotuženog, a kao direktor trećetuženog i ugovor o prodaji od 21.01.2013. g.. U takvom slučaju, shodno odredbi člana 285. ZOO, tužba za pobijanje dužnikovih pravnih radnji može se podnijeti u roku od tri g., računajući od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija. Kako je tužba podnesena 22.4.2014. g., jasno je da je to urađeno u okviru zakonom propisanog roka.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, koje se ne može pobijati u revizionom postupku, shodno zabrani sadržanoj u odredbi člana 240. stav 2. ZPP, prvotuženi nema druge nepokretne imovine (osim one koju je ugovorom o poklonu, darovao sinu - drugotuženom). Uživalac je penzije, u mjesečnom iznosu od 400,00 KM, koja je već opterećena izvršenjem. Takođe je utvrđeno da preduzeće J. d.o.o. V., čiji je osnivač prvotuženi i njegov jedini vlasnik, duguje na ime poreskih obaveza iznos, nešto manji od 1.000.000,00 KM, te da je i prvotuženi, solidarno sa ovim preduzećem, obavezan na plaćanje tih obaveza (zbog čega je i određeno izvršenje pljenidbom dijela njegove penzije). Nije sporno da su nepokretnosti koje su u vlasništvu ovog preduzeća, čija vrijednost je procjenjena na iznos od 300.00,00 KM, opterećene hipotekom (za čije osnivanje je saglasnost dao prvotuženi, kao osnivač, predsj ednik upravnog odbora i direktor ovog preduzeća) kojom je garantovano vraćanje zajma koji je prvotuženi uzeo od Ž. M., advokata iz B.L., u iznosu od 105.000,00 KM.
Prema tome, osnovano nižestepeni sudovi zaključuju da prvotuženi nema imovine iz koje bi tužitelj mogao naplatiti svoje potraživanje i da se to ne bi moglo ostvariti (na čemu insistiraju revidenti) ni prodajom naprijed opisanog preduzeća koje je u vlasništvu prvotuženog.
Imajući u vidu naprijed iznesene razloge, ni ostali navodi revizije nisu mogli ishoditi drugačiju odluku, zbog čega je odlučeno kao u izreci, na osnovu odredbe člana 248. ZPP.
Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, jer se ne radi o nužnom trošku koji ima u vidu odredba člana 387. stav 1. ZPP. Ovo tim prije što su u odgovoru uglavnom ponovljeni navodi koji su isticani i tokom postupka."

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 86 0 P 033463 20 Rev od 30.3.2020. g.)

<------->

POBIJANjE PRAVNIH RADNjI JEMCA-PLATCA
Zakon o obligacionim odnosima član 280 stav 1 i član 1004 stav 3

• Budući da zakon izjednačava položaj dužnika i jemca-platca, odnosno izjednačene su njihove obaveze prema povjeriocu, povjerilac ima pravo i interes da pobija pravne radnje jemca-platca koje su preduzete na njegovu štetu, kao što bi pobijao i radnje dužnika.

Obrazloženje:
"M.R. se Ugovorom o jemstvu obavezao kao jemac platac (član 1004. stav 3. ZOO), slijedom čega odgovara povjeriocu (tužiocu) na isti način i pod istim uslovima kako odgovara i korisnik kredita, i to za cijelu obavezu glavnog dužnika, a povjeriocu je ostavljeno na volju da bira da li će ispunjenje obaveze zahtjevati od glavnog dužnika, od jemca ili pak od obojice istovremeno.
Odredbom člana 1004. stav 3. ZOO je propisano: "Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje, bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo)."
Dakle, iz navedene odredabe slijedi da se jemac obavezuje prema povjeriocu (što je posebno bitno, jer to obvezivanje rađa obaveze za njega i prava za povjerioca), da je solidarna odgovornost jemca -platca i glavnog dužnika, da povjerilac može tražiti naplatu od jednoga od njih, dakle i od samog jemca-platca ili od obojice. To obvezivanje jemca-platca prema povjeriocu, daje povjeriocu izvjesna prava prema jemcu, a to uključuje i pravo na pobijanje pravnih radnji koje jemac-platac poduzima na štetu svoje imovine jer time možda onemogućava naplatu potraživanja povjerioca, a obavezao se da će, kao i dužnik, platiti dug povjeriocu. U pogledu obaveza prema povjeriocu zakon izjednačava položaj dužnika i jemca-platca, odnosno izjednačene su njihove obaveze prema povjeriocu. Ako ne bi bilo tako, onda bi se izigrao zakonski smisao jemstva (jemac platac).
Smisao jemstva (a posebno jemac-platac) je u pojačanju sigurnosti povjerioca u naplati potraživanja, od jednog ili obojice. Naplatu potraživanja može osujetiti i dužnik, ali i jemac jer i on odgovara kao i dužnik, pa u tome leži pravo i interes povjerioca da pobija pravne radnje i jemca-platca, kao što bi pobijao i radnje dužnika.
Tačno je da član 280. ZOO koristi termin "dužnik" ali kao opšti pojam dužnika kao osobe koja je nešto dužna, ali druge odredbe ZOO, o kreditu i jemstvu, propisuju da je i jemac dužnik istoga duga kao i glavni dužnik
Kako ZOO članom 1004. stav 3. propisuje da povjerilac može tražiti ispunjenje obaveze od jednoga od dužnika ili jemca-platca ili istovremeno od obojice, to znači da i jemac svojim (pisanim) jamstvom pojačava sigurnost naplate potraživanja, pa ako neki od njih dovede u pitanje naplatu potraživanja na način da raspolaže svojom imovinom, to daje pravo povjeriocu da pobija te pravne radnje, poduzete od strane bilo koga od njegovih dužnika.
Revident se poziva na odluku ovog suda broj... od 18.05.2018. g. u kojoj je, kako tačno navodi, izneseno shvatanje da se ne može pobijati pravna radnja jemca. S obzirom da je drugo vijeća u odluci broj... od 18.08.2021. g. iznijelo suprotno shvatanje, tj. da se pravne radnje jemca mogu pobijati, u vezi sa tim je 24.02.2023. g. održana sjednica Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske i zauzet pravni stav broj … koji glasi: "Na temelju odredbe člana 280. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima povjerilac može pobijati i pravne radnje jemca koje su preduzete na njegovu štetu".
Povjerilac je dokazao da je preduzetom radnjom izvršenik M.R. otuđio svoju imovinu znatnije vrijednosti čime je otežao položaj povjerioca u naplati potraživanja, iako je u vrijeme zaključenja spornog u govora o poklonu znao da se od njega kao jemca platca traži naplata potraživanja za koje je jemčio."

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 59 0 Ps 036778 23 Rev od 28.2.2023. g.)

<------->

POBIJANjE PRAVNIH RADNjI DUŽNIKA I JEMCA
Zakon o obligacionim odnosima član 280 stav 2 i član 1004

• Povjerilac može pobijati pravnu radnju svoga dužnika kada nema dovoljno sredstava za ispunjenje njegovog potraživanja, ali iako solidarni jemac odgovara na isti način i pod istim uslovima kao i dužnik, njegov položaj u odnosu na povjerioca se ne mijenja pa nije predviđena mogućnost pobijanja pravnih radnji jemca jer oni nisu u odnosu povjerioca i dužnika.

Obrazloženje:
"U ovom postupku se, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva, radi o pobijanju dužnikovih pravnih radnji. Odredbama ZOO navedena su opšta pravila pobijanja (član 280.), uslovi pobijanja (člana 281.), isključenje pobijanja (član 282.), kako se vrši pobijanje (član 283.) i konačno učinak pobijanja (član 284.). Opšte pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi vjerovnik mogao pobijati pravnu radnju svoga dužnika su: da ima dospjelo potraživanje za isplatu; da dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikovog potraživanja (insolventnost dužnika); da postoji pravna radnja preduzeta na štetu vjerovnika i da postoji oštećenje vjerovnika, s tim da pobijanje omogućava vjerovnikovo namirenje. Pored toga traži se i ispunjavanje posebnih pretpostavki, navedenih u u odredbi člana 281. ZOO, te da stranke u sporu budu aktivno i pasivno legitimisane.
Sadržaj ugovora o dugoročnom kreditu (zaključen između tužitelja i korisnika kredita), naročito odredbe koje govore o obezbjeđenju kredita; odredbe ugovora o solidarnom jemstvu, koje potpuno jasno i nedvosmisleno tužitelja imenuju kao povjerioca, korisnika kredita označavaju kao dužnika, a S.D.B. (čija se preduzeta pravna radnja pobija) kao jemca, kao i ostala dokumentacija koja je pratila zaključenje ugovora o dugoročnom kreditu, jasno ukazuju da tužitelj i S.D.B. u vezi sa zaključenim ugovorom o dugoročnom kreditu i ugovorom o solidarom jemstvu nisu u odnosu povjerioca i dužnika (dužnik je korisnik kredita), nego da je S.D.B. u ovom odnosu samo jemac.
Tačno je, kako ispravno ističe revident, pozivom na odredbu člana 1004. stav 3. ZOO da se S.D.B. u ovom slučaju obavezala kao solidarni jemac, slijedom čega odgovara povjeriocu (tužitelju) na isti način i pod istim uslovima kako odgovara i korisnik kredita, i to za cijelu obavezu glavnog dužnika, a povjeriocu je ostavljeno na volju da bira da li će ispunjenje obaveze zahtjevati od glavnog dužnika, od jemca ili pak od obojice istovremeno. Dakle, iz ovih navoda slijedi da je i tužitelju jasno da je dužnik neko drugi (korisnik kredita) a S.D.B. jemac. Istina je da ona, kao solidarni jemac, odgovara isto kao korisnik kredita (dužnik) i da se sva naprijed navedena pravila primjenjuju u slučaju da povjerilac zahtijeva isplatu dugovanog iznosa. Međutim, navedena odredba i u njoj sadržana pravila na kojima insistira tužitelj, ne mijenjaju njen položaj jemca (u odnosu na povjerioca a i u odnosu na korisnika kredita za koga je jemčila) za kojeg, odredbom člana 280. ZOO, nije predviđena mogućnost pobijanja njegovih pravnih radnji. Zato se ova pravila, koja regulišu odgovornost solidarnog jemca, na kojima insistira revident, mogu primjeniti samo kada se traži isplata iznosa za koji je jemčio, a nisu od uticaja u parnici u kojoj se pobija pravna radnja dužnika (jer S.D.B., kako je objašnjeno, nije dužnik nego dužnikov jemac), čak i pod uslovom da se prihvati rezonovanje revidenta "da se podnošenje ovakvog tužbenog zahtjeva u krajnjoj liniji odnosi na naplatu duga, kroz institut pobijanja pravnih radnji dužnika, kojima je tužilac onemogućen da naplati dug koji ima prema dužniku".
Pored toga, i pod uslovom da se S.D.B. ima smatrati dužnikom i da je moguće pobijati njenu pravnu radnju u smislu odredbe člana 280. ZOO, a kod činjenice da tužitelj (na kojem je bio teret dokazivanja, u smislu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP) nije dokazao da ona usljed preduzete pobijane radnje nama dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikovog potraživanja (član 280. stav 2. ZOO), zahtjevu tužitelja nije bilo moguće udovoljiti. Ovo se ne čini ni vjerovatnim kod činjenice da je na drugoj njenoj nepokretnoj imovini konstituisano založno pravo radi obezbjeđenja vraćanja predmetnog kredita (što i tužitelj izričito navodi u reviziji) i da je vrijednost založenih nekretnina procjenjena na iznos od 1.543.922,00 KM, kako ističe S.D.B. saslušana kao svjedok, čijem iskazu tužitelj nije prigovarao, pa posljedično tome ni osporio činjenicu da ona raspolaže imovinom koja nije bila predmetom pobijanog ugovora o prodaji (štaviše na njoj je već upisana hipoteka kao obezbjeđenje vraćanja kredita) iz koje se tužitelj može namiriti i bez pobijanja pravne radnje o kojoj je ovdje riječ.
Imajući u vidu naprijed iznesene razloge ni ostali navodi revizije nisu mogli ishoditi drugačiju odluku, slijedom čega je riješeno kao u izreci na osnovu odredbe člana 248. ZPP.
Odbijen je zahtjev tužene za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju, jer se ne radi o nužnom trošku koji ima u vidu odredba člana 387. stav 1. ZPP. Ovo tim prije što su u odgovoru samo ponovljeni navodi koji su isticani u toku postupka."

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 86 0 P 037516 17 Rev od 18.5.2018. g.)

<------->

POBIJANjE PRAVNIH RADNjI DUŽNIKA
Zakon o obligacionim odnosima član 280 stav 2

• Ispunjeni su zakonski uslovi za pobijanje pravnih radnji dužnika ako je u postupku dokazano da se novčano potraživanje povjerioca moglo namiriti u vrijednosti nekretnina kojima je osporenim ugovorom dužnik raspolagao.

Obrazloženje:
"Odredba člana 280. stav 2. ZOO izražava pretpostavku o tome da oštećenje povjerilaca postoji uvijek kada usljed izvršenja pobijane pravne radnje dužnik nema dovoljno sredstava da namiri povjeriočevo potraživanje, što ne znači da protivnik pobijanja tj. lice protiv kojeg je podignuta tužba za pobijanje ne može dokazati suprotno. Kako tuženi nisu izvodili dokaze radi dokazivanja da M. M. raspolaže drugom imovinom koja je podobna za izvršenje, ima se uzeti da usljed zaključenja predmetnog ugovora o poklonu nema dovoljno sredstava za namirenje potraživanja tužitelja.
Za odluku po stavljenom zahtjevu su bez uticaja revizioni navodi da nije dokazan pokušaj namirenja od drugog solidarnog dužnika PP M., jer je tužitelju kao povjeriocu pripadalo pravo izbora da li će prinudnu naplatu iznosa od 25.000,00 KM zatražiti od oba ili samo od jednog solidarnog dužnika. Isto tako, bez uticaja su dalji navodi da je M. M. spornim ugovorom raspolagao svojim nekretninama, radi izmirenja zakonske obaveze izdržavanja tuženih, pogotovo kad se ima u vidu način i priroda davanja radi izdržavanja.
Bez uticaja su i revizioni navodi da se ne zna koji fizički dio nekretnina je po spornom ugovoru pripao tuženima, jer je osporenim ugovorom dužnik tužitelja raspolagao svojim suvlasničkim dijelom na nekretninama, te na kojem suvlasničkom dijelu se sprovodi izvršenje pod uslovima koje propisuje odredba člana 69. Zakona o izvršnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10 i 57/12).
Prema odredbi člana 281. stav 2. i 3. ZOO kod raspolaganja u korist srodnika u prvoj liniji pretpostavlja se da je srodniku bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocu, a kod besteretnog raspolaganja (predmetno raspolaganje ima obe karakteristike) smatra se da je dužnik znao da se preduzetim radnjama nanosi šteta povjeriocu i ne zahtjeva da je trećem licu to bilo ili moglo biti poznato."

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, Rev 3756/2011 od 24.1.2013. g.)

<------->

POBIJANjE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNjI
Zakon o obligacionim odnosima čl. 281 i 285
• Prekluzivni rok od tri g. za pobijanje dužnikovih pravnih radnji počinje teći od kada je pravna radnja preduzeta, a ne od dospjelosti potraživanja povjerioca.

Obrazloženje:
"Tužioci u žalbi tvrde da rok za podnošenje tužbe teče od dana 26.01.2011. g., odnosno od dana kada je doneseno rješenje o izvršenju kojim je tuženi V. R., kao izvršenik, obavezan da tužiocima, kao tražiocima izvršenja, isplati potraživanje utemeljeno na izvršnoj ispravi, te tvrde da je zaključak prvostepenog suda o tome da rok za podnošenje tužbe teče od dana zaključenja ugovora o poklonu utemeljen na pogrešnoj primjeni odredbe čl. 285. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima.
Paulijanska tužba u slučaju besteretnog raspolaganja (ugovora o poklonu) može se podići u roku od tri g. računajući od dana kada je preduzeta pravna radnja koja se pobija (čl. 281. st. 3. i čl. 285. Zakona o obligacionim odnosima).
Suprotno tvrdnji žalbe prekluzivni rok od tri g. za pobijanje dužnikovih pravnih radnji počinje teći od kada je pravna radnja preduzeta, a ne od dospijelosti potraživanja povjerioca, odnosno donošenjem rješenja o izvršenju kojim je povjerilac obavezan da prinudno isplati potraživanje iz izvršne isprave. Ugovor o prenosu nepokretnosti postaje podoban za uknjižbu sa danom izvršene sudske ovjere potpisa ugovornih strana, a od tog datuma, prema pravilnom stavu prvostepenog suda, počinje teći zakonom propisani rok za pobijanje ugovora. Kako je predmetni ugovor zaključen dana 10.11.2004. g. (toga dana potpisi ugovarača ovjereni kod suda), a tužba tužilaca podnesena dana 26.05.2011. g. proizilazi pravilnim stav prvostepenog suda da je ova tužba podnesena po proteku prekluzivnog roka i da je zbog toga nedozvoljena.
Odluka o troškovima parničnog postupka temelji na pravilnoj primjeni materijalnog prava odredbi čl. 386. st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku.
Iz navedenih razloga, žalbu tužilaca je valjalo odbiti i pobijanu prvostepenu odluku potvrditi primjenom odredbe čl. 235. tč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj: 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13).
Tužioci nisu uspijeli sa žalbom, pa je temeljem odredbe čl. 386. st. 1. Zakona o parničnom postupku odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka."

(Rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci, 72 0 P 022358 14 Gž od 15.12.2014. g.)

<------->

POBIJANjE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNjI
Zakon o obligacionim odnosima čl. 280 do 285
• Uspjeh tužitelja u pobijanju dužnikovih pravnih radnji ne zavisi od činjenice da li je sa njegove strane poduzeto postupanje u smislu prinudnog namirenja, niti da li je na dužnikovoj nekretnini učinjena zabilježba ili opterećenje nekretnine o postojanju potraživanja, jer prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima ovo nisu uslovi za pobijanje dužnikovih pravnih radnji.

Obrazloženje:
"Pored toga, pravilno prvostepeni sud nalazi i da je M. V, raspolažući nekretninom kč.br..../12 zv. M. raspolagao u cijelosti svojom imovinom čime je nanio štetu povjeriocu jer je usljed ovog raspolaganja nastupila nedovoljnost sredstava za ispunjenje tužiteljevog potraživanja, a što sve proizlazi iz izvedenih dokaza i to: Obavijesti Općinskog suda u T.-Zemljišnoknjižni ured od 19. 12. 2013. g., dopisa Službe za katastar nepokretnosti K. od 22. 5. 2013. g., i podataka Agencije za identifikaciona dokumenta, evidenciju i razmjenu podataka od 13.1. 2014. g., kao i iskaza M. V, interpetiranog u gornjem dijelu obrazloženja ove odluke.
Shodno navedenom, irelevantno je isticanje žalbenog prigovora da na nekretnini koja je činila predmet ugovora o poklonu, u vrijeme njegovog zaključenja, nije bilo nikakvih zabilježbi niti opterećenja, tako da je dužnik M. V. slobodno mogao raspolagati istom, odnosno, da u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu od strane tužitelja nije podnijet nikakav prijedlog radi namirenja potraživanja od korisnika kredita- A. "N. P." doo B., budući da uspjeh tužitelja u ovoj pravnoj stvari ne zavisi od činjenice da li je sa njegove strane poduzeto postupanje u smislu prinudnog namirenja, niti da li je na predmetnoj nekretnini učinjena zabilježba ili opterećenje nekretnine o postojanju potraživanja, jer prema odredbama člana 280. do 285. ZOO isto ne predstavlja uslov za pobijanje dužnikovih pravnih radnji. Tuženi tokom postupka nisu sporili da dužnik M. V. nema sredstava za ispunjenje potraživanja tužitelja, dok je potraživanje tužitelja u najnepovoljnijoj varijanti dospjelo podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari. Stoga, suprotno žalbenom prigovoru, tužitelj nije ni morao da dokaže da je pokretao neki drugi sudski postupak radi naplate potraživanja jer je izvjesno da se u tom postupku ne bi uspio namiriti."

(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, 32 P 190025 21 Gž 2 od 11.6.2021. g.)

<------->

POBIJANjE DUŽNIKOVIH PRAVNIH RADNjI
Zakon o obligacionim odnosima čl. 280, 281 i 284

• U slučaju kada je dužnik ugovorom o darovanju učinio štetu tužiteljici kao povjeriocu jer nakon darovanja on nije imao dovoljno sredstava za namirenje njenog potraživanja, u parnici za pobijanje dužnikovih pravnih radnji na tuženima je teret dokazivanja da je njihov prednik kao darodavac, osim poklonjenih nekretnina, imao drugu imovinu ili novac u dovoljnoj mjeri da se podmiri potraživanje tužiteljice.

Obrazloženje:
"Prvostepenom presudom u stavu I. tačka 1. oglašava se da su ugovori o poklonu označenog broja bez dejstva u odnosu na tužiteljicu...
Protiv te presude žalbe su izjavili tužena.
Ovaj sud ispitao je pobijanu odluku u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti te odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga:
U konkretnom sporu tužbom se pobijaju dužnikove pravne radnje odnosno tužbenim zahtjevom traži oglašavanje da je bez dejstva, u odnosu na tužiteljicu, ugovor o darovanju zaključen između... kao darodavca i tuženih kao daroprimaca (njegove supruga i djeca), da je ugovor bez dejstva prema tužiteljici u dijelu radi namirenja potraživanja u iznosima pobliže označenim u tački 2. stav I. izreke prvostepene presude. Prvostepeni sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio relevantne činjenice koje ni žalbama tuženih nisu sa uspjehom dovedene u sumnju pa utvrđene činjenice i žalbeni sud uzima kao pravilno i potpuno utvrđene.
Naime, iz utvrđenih činjenica slijedi da je pravosnažnom sudskom odlukom od 5. 6. 2012. g. naloženo dužniku M. N. (darodavac, prednik tuženih) da tužiteljici isplati potraživanje u iznosu 150.000,00 KM sa zateznom kamatom od 2004. g. do isplate i potraživanja u iznosu 13.929,87 KM na ime troškova postupka; da je tužiteljica 24. 8. 2012. tužiteljica pokrenula sudski izvršni postupak radi namirenja toga potraživanja, da su predmet predloženog izvršenja bile predmetne nekretnine iz ove parnice čiji je vlasnik tada bio prednik tuženih, da izvršenje na tim nekretninama nije moglo biti provedeno jer su iste otuđene drugim licima (tuženima), da je dana 16. 8. 2012. g. dužnik M. N. (prednik tuženih) darovnim ugovorom... darovao svojoj supruzi i djeci predmetne nekretnine iz ove parnice, da tužiteljica nije namirila svoje dospjelo potraživanje iz bilo koje imovine prednika tuženih, a niti su dug namirili tuženici, da je tužba za pobijanje tih pravnih radnji podnesena 2014. g..
Iz tih činjenica, po ocjeni žalbenog suda pravilno je prvostepeni sud izveo zaključak da je prednik tuženih s takvim darovanjem želio spriječiti namirenje potraživanja tužiteljice iz njegove nepokretne imovine u sudskom izvršnom postupku, uslijed čega prvostepeni sud zaključuje da se radi o takvim pravnim radnjama darodavca uslijed kojih je dužnik ostao bez imovine za namirenje potraživanja povjerioca. Dakle, radi se o tužbi za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u smislu čl. 280. Zakona o obligacionim odnosima što i žalbeni sud prihvata kao pravilnu pravnu kvalifikaciju od strane prvostepenog suda. Za tu pravnu kvalifikaciju i za traženje pravne zaštite ispunjeni su uvjeti iz pomenute zakonske odredbe odnosno: postoji potraživanje dospjelo za isplatu; pravna radnja darovanja svojih nekretnina jeste poduzeta na štetu povjerioca jer se na toj imovini povjerilac nije mogao namiriti u sudskom izvršnom postupku jer je u tome spriječen upravo takvim darovanjem; raspolaganje je izvršeno besteretno - darovanje članovima porodice darodavca usljed čega se pretpostavlja da su oni znali da se darovanje poduzima sa ciljem da se onemogući sudsko izvršenje na tim nekretninama (a time nanese šteta povjeriocu, čl. 280. st. 3.).
U konkretnom slučaju je pravilno utvrđeno da je potraživanje tužiteljice dospjelo prema predniku tuženih, da je poduzeta pravna radnja odnosno ugovor o darovanju učinjeno na štetu povjerioca jer je darodavac besplatnim pravnim poslom poklonio svu svoju nepokretnu imovinu svojoj supruzi i djeci uslijed čega dužnik nije imao dovoljno sredstava za namirenje potraživanje tužiteljice. Prednik tuženih (darodavac) zasigurno je znao za svoj dug prema tužiteljici jer je potraživanje utvrđeno pravosnažnom sudskom odlukom pa je on kao dužnik mogao znati i znao da poklanjanjem svih svojih nekretnina porodici onemogućava namirenje potraživanja tužiteljica na darovanim nekretninama u sudskom izvršnom postupku za koji postupak je znao da se vodi radi namirenja potraživanja tužiteljice.
Nadalje, za pobijanje konkretne pravne radnje postoji i uvjeti iz čl. 281. st. 2. i st. 3. Zakona o obligacionim odnosima u smislu da je trećim licima odnosno tuženima kao daroprimcima bilo poznato da s takvim raspolaganjem darodavac nanosi štetu povjeriocu. U vezi konkretnog slučaja, u smislu čl. 281. st. 3. se takvo saznanje pretpostavlja s obzirom da su tuženici najbliži srodnici darodavca, odnosno njegova supruga i djeca. Dejstvo pobijanja prema čl. 284. Zakona o obligacionim odnosima je takvo da pravna radnja (pravni posao) gubi dejstvo samo prema tužiocu i samo koliko je potrebno za ispunjenje njegovih potraživanja. Iz izreke prvostepene presude upravo i slijedi da je pravilno i odlučeno a suprotno žalbenim tvrdnjama obje žalbe tuženih.
Po ocjeni žalbenog suda prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao odnosno odredbe čl. 280 do 285. Zakona o obligacionim odnosima, pa i u pogledu blagovremenosti tužbe kako je obrazložio prvostepeni sud na str. 9. stav 3. obrazloženja svoje presude. Pobijane pravne radnje odnosno darovni ugovor je zaključen 2012. g., a tužba za pobijanje podnesena 2014. g., dakle prije isteka roka od tri g. iz čl. 285. stav. 2. Zakona o obligacionim odnosima, budući da se radi o besteretnom raspolaganju....
Nadalje, prvostepeni sud je pravilno dao činjenične i pravne razloge za svoj stav da je darovnim ugovorima darodavac raspolagao cijelom svojom nepokretnom imovinom te da nema drugih sredstava u dovoljnoj mjeri za ispunjenje povjeriočevog potraživanja, jer tuženici drugačije nisu dokazali. Teret dokazivanja je bio na tuženima - dokazati da je darodavac imao još druge imovine iz koje bi namirio dug ukupno oko 170.000,00 KM, sa zateznom kamatom unazad gotovo 15 godina što bi bio enormno visok iznos duga.
Suprotno žalbenim tvrdnjama nije tužiteljica bila dužna dokazati da darodavac nije imao druge imovine za namirenje potraživanja, već je teret dokazivanja na tuženima da dokažu činjenice da njihov prednik kao darodavac, osim poklonjenih nekretnina, jeste imao drugu imovinu ili novac u dovoljnoj mjeri da se podmiri sve potraživanje tužitelja, a što proističe iz obaveze stranaka da svaka dokaže svoje činjenične tvrdnje u smislu čl. 7. i čl. 123. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Dakle, suprotno žalbenim tvrdnjama, nije tužiteljica bila dužna dokazati šta od imovine poklonodavac nema, već su tuženici dužni dokazati šta je poklonodavac još imao od imovine, osim poklonjene imovine, i time bi dokazali da nije potrebno oglašavati bez dejstva ugovor o poklonu, jer se iz te druge imovine može namiriti potraživanje tužitelja."

(Presuda Kantonalnog suda u Bihaću, 20 0 P 031820 20 Gž2 od 3.3.2020. g.)