
Radno pravo - sudska praksa Bosne i Hercegovine
Član 68. Zakona o radu
<------->
Član 78. stav 1. Zakona o radu (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000587 10
<------->
Član 81. stav 1. Zakona o radu (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000541 10
<------->
Član 85. Zakona o radu (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000174 09
<------->
Član 86. stav 2. i Član 86. tačka 5. Zakona o radu (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 007532 09
<------->
Član 96. stav 2. i Član 143. Zakona o radu (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000491 10
<------->
Član 103. stav 3. Zakona o radu
<------->
Član 111. Zakona o radu
<------->
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000282 09
<------->
Član 5. i član 143. Zakona o radu NEMA DISKRIMINACIJE ZAPOSLENIKA UKOLIKO ISTI NIJE POZVAN NA RAD IZ RAZLOGA ŠTO POSLODAVAC VIŠE NEMA POTREBE ZA NJEGOVIM RADOM, ODNOSNO IZ RAZLOGA ŠTO JE NJEGOVO BIVŠE RADNO MJESTO UKINUTO.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000180 od 16.03.2010. g.)
<------->
Član 85. Zakona o radu ZAPOSLENIK KOJI JE POVRIJEĐEN NA RADU ILI U VEZI SA RADOM IMA U SVAKOM SLUČAJU PRAVA IZ ZDRAVSTVENOG I INVALIDSKOG OSIGURANJA, ALI PRAVO NA NAKNADU ŠTETE OD SVOG POSLODAVCA IMA SAMO AKO JE ON ODGOVORAN ZA ŠTETU, ODNOSNO AKO POSTOJI OSNOV ODGOVORNOSTI NA STRANI POSLODAVCA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000542 od
<------->
Član 96. Zakona o radu ZAPOSLENIK NE MOŽE U PARNICI OSNOVANO ZAHTIJEVATI ISPLATU NEISPLAĆENIH PLAĆA KOJE BI OSTVARIO DA JE RADIO UKOLIKO ISTOVREMENO U TOJ PARNICI NIJE POSTAVIO TUŽBENI ZAHTJEV ZA UTVRĐENJE NEZAKONITOSTI OTKAZA UGOVORA O RADU, ODNOSNO UKOLIKO PRETHODNO U DRUGOJ PARNICI NIJE PRAVOMOĆNO UTVRĐENA NEZAKONITOST OTKAZA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001625 od 09.02.2010. g.)
<------->
Člana 97. stav 2. Zakona o radu ZAPOSLENIK ZADRŽAVA PRAVO DA PRED SUDOM OSPORAVA DOPUŠTENOST OTKAZA S PONUDOM IZMJENJENOG UGOVORA O RADU I U SLUČAJU KADA JE PRIHVATIO PONUDU POSLODAVCA, PA JE SUD DUŽAN DATI SVOJU OCJENU O TOME DA LI JE OTKAZ, KAO I IZMJENA UGOVORA, DOPUŠTEN ILI NIJE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000992 od
<------->
PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE NOVOG OPĆEG KOLEKTIVNOG UGOVORA NE PROPISUJU DA NJEGOVIM STUPANJEM NA SNAGU PRESTAJU VAŽITI POSTOJEĆI GRANSKI KOLEKTIVNI UGOVORI, NITI IZOSTANAK USKLAĐIVANJA GRANSKIH KOLEKTIVNIH UGOVORA U ROKU PROPISANOM ODREDBOM ČLANA 39. STAV 2. OPĆEG KOLEKTIVNOG UGOVORA MOŽE IMATI ZA PRAVNU POSLJEDICU PRESTANAK VAŽENJA TIH GRANSKIH KOLEKTIVNIH UGOVORA.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001100 od
<------->
Član 120. Zakona o radu KOLEKTIVNI UGOVOR SE NE MOŽE OTKAZATI PO OPĆIM PRAVILIMA GRAĐANSKOG PRAVA O JEDNOSTRANOM OTKAZU UGOVORA SADRŽANIM U ODREDBI ČLANA 358. ZOO, VEĆ SAMO NA NAČIN PROPISAN ODREDBAMA KOLEKTIVNOG UGOVORA, UZ OTKAZNI ROK I UZ OTKAZNE RAZLOGE UTVRĐENE KOLEKTIVNIM UGOVOROM.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000366 od 23.03.2010. g.)
<------->
Člana 143. stav 8. Zakona o radu POVREDA ODREDBE ČLANA 143. STAV 8. ZAKONA O RADU OD STRANE POSLODAVCA NEMA, SAMA PO SEBI, AUTOMATSKI ZA POSLJEDICU REAKTIVIRANJE RADNO-PRAVNOG STATUSA ZAPOSLENIKA KOME JE RADNI ODNOS PRETHODNO ZAKONITO PRESTAO TEMELJEM ODREDBE ČLANA 143. STAV 4. ISTOG ZAKONA, NITI IMA ZA POSLJEDICU NEZAKONITOST OTKAZA UGOVORA O RADU. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001532 od
<------->
Član 143. Zakona o radu ZAPOSLENIK KOJI SE ZATEKAO U RADNOM ODNOSU 31.12.1991. g. I KOJI SE U ROKU IZ ČLANA 143. STAV 2. ZAKONA O RADU OBRATIO POSLODAVCU RADI USPOSTAVLJANJA RADNO-PRAVNOG STATUSA, A U OVOM VREMENSKOM RAZDOBLJU NIJE ZASNOVAO RADNI ODNOS KOD DRUGOG POSLODAVCA, IMA STATUS ZAPOSLENIKA NA ČEKANJU POSLA OD DANA KADA JE PRESTAO RADITI (BEZ OBZIRA DA LI JE POSLODAVAC DONIO ODLUKU O NJEGOVOM UPUĆIVANJU NA ČEKANJE).
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000180 od 16.03.2010. g.)
<------->
Član 4. Zakona o ustanovama U PARNICI PO TUŽBI ZAPOSLENIKA JAVNE USTANOVE RADI ISPLATE NOVČANIH POTRAŽIVANJA IZ RADNOG ODNOSA PASIVNO JE LEGITIMISANA JAVNA USTANOVA, KOJA POSJEDUJE SVOJSTVO PRAVNOG LICA, A NE OPĆINA, BEZ OBZIRA ŠTO JE ISTA OSNIVAČ JAVNE USTANOVE I ŠTO SE JAVNA USTANOVA DJELIMIČNO FINANSIRA IZ BUDŽETA OPĆINE.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 007412 09 Rev od 06.04.2010. g.)
<------->
Člana 5. stav 3. Kolektivnog ugovora ODREDBE KOLEKTIVNOG UGOVORA ZA OBLAST OSNOVNOG OBRAZOVANJA PRIMJENJUJU SE I NA DIREKTORA ŠKOLE, KAO RUKOVODNOG RADNIKA. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001561 od
<------->
Član 13. i član 15. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH U SLUČAJU PRAVOMOĆNOG PONIŠTENJA ODLUKE O IZBORU ODREĐENOG KANDIDATA JER KONKURS NIJE PROVEDEN U SKLADU SA ZAKONOM NE DIRA SE U VEĆ STEČENA PRAVA IZ ZASNOVANOG RADNOG ODNOSA IZABRANOG KANDIDATA DO DANA PRAVOMOĆNOSTI ODLUKE O NJENOM PONIŠTENJU, JER TEK NAVEDENIM DANOM PRESTAJE ZAKONITA OSNOVA ZA POSTOJANJE RADNOG ODNOSA, BEZ RETROAKTIVNOG DEJSTVA. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000501 od
<------->
Član 106. Zakona o radu KADA TUŽENI NE OSPORAVA POSTOJANJE (NASTANAK) TUŽITELJEVOG NOVČANOG POTRAŽIVANJA, ALI ISTIČE PRIGOVOR ZASTARE TOG POTRAŽIVANJA, ONDA JE ON DUŽAN DOKAZATI POČETAK I ISTEK ROKA ZASTARJEVANJA, PA I KADA TUŽITELJ U TUŽBI NIJE NAVEO TAČAN DATUM NASTANKA NJEGOVOG POTRAŽIVANJA.
Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine sa sjednice od 10.05.2010. g..
<------->
Član 86. stav 1. tačka 3. Zakona o radu
<------->
Član 88. stav 1. Zakona o radu
<------->
Član 90. Zakona o radu
<-------> Član 90. Zakona o radu
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 65 0 P 053958 10
<-------> Član 90. Zakona o radu
<-------> Član 111. i Član 115. Zakona o radu
<------->
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-
<-------> Član 122. i Član 125. stav 2. Zakona o radnim odnosima službenika organa uprave u
<-------> Član 122. stav 2. Zakona o srednjem obrazovanju
<------->
Faktički radni odnos Član 21. stav 1. i član 21.a) Zakona o radu.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 56 0 P 006632 08 Rev od 23.04.2009. g.)
<------->
Otkaz ugovora o radu – vijeće zaposlenika
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000578 od 05.05.2009. g.)
<------->
Odredivost plate po granskom kolektivnom ugovoru
(Ovim se potvrđuje raniji stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine zauzet na sjednici od 23.01.2008. g.)
<------->
Prekid rada
<------->
Nezakonit otkaz – pravo na plaću
<------->
Zastara – pravo na regres
<------->
Zastara – doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje Član 106. Zakona o radu i član 3. stav 2. u vezi sa članom 82. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 53 0 P 005646 08 Rev od 07.07.2009. g. i presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000424 od 09.06.2009. g.)
<------->
Radni odnos – prestanak po sili zakona (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000434 od 14.05.2009.g. )
<------->
Privremeno ili trajno raspoređivanje
<------->
Plaće – nisu povremena potraživanja (Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda F BiH sa sjednice od 17.09.2009. g., kojim se mijenja pravni stav ovog suda objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 1/2006, sentenca broj 23)
<------->
Član 88. stav 1. i 4. Zakona o radu (Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070-0-Rev-07-001564 od 27.11.2008.g.)
<------->
Član 90. Zakona o rad
(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-000708 od 15.04.2008. g.)
<------->
Član 143. stav 2. Zakona o radu (Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 58 0 P 008220 07 Rev od 8.4.2008.g.)
<------->
Član 333. i član 335. Zakona o državnoj upravi
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-000554 od 24.04.2008. g.)
<------->
Član 70. stav 1. tačka 12. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH
(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-000694 od 15.04.2008. g.)
<------->
Član 86. tačka 5. Zakona o radu (Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070-0-Rev-07-000929 od 29.5.2008.g.)
<------->
Član 112., 117. i 119. Zakona o radu
<------->
Nadležnost Suda BiH u rješavanju radnih sporova
<------->
Član 9. Zakona o štrajku (Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070-0-Rev-07-001747 od 17.4.2008.g.)
<------->
Član 103. stav 3. Zakona o radu
<------->
Član 86. tačka 3. Zakona o radu
<------->
Član 69. i 111. Zakona o radu
<------->
Član 143. stav 1. Zakona o radu
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Rev–879/05 od 04.04.2006. g.)
<------->
Aneks 11. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini
<------->
Član 73. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (Presuda Vrhovnog suda FBiH, br. Rev-247/02 od 15.01.2004.god.)
<------->
Članak 10. i 12. Zakona o štrajku
<------->
Članak 12. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa
<------->
KARAKTER ODLUKE DRUGOSTEPENOG ORGANA KADA JE PRVOSTEPENA ODLUKA KOJOM JE UTVRĐEN PRESTANAK RADNOG ODNOSA PRAVOSNAŽNA Član 57 Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 25/93 u vezi sa članom 118 i 195 Zakona o radu-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07)
Prvostepenim rješenjem direktora odlučuje se o pravu, obavezi ili odgovornosti zaposlenog, dok se drugostepenom odlukom Upravnog odbora odlučuje o prigovoru protiv prvostepenog rješenja. Odbijanjem prigovora kao neosnovanog ostala je na snazi odluka direktora o prestanku radnog odnosa koja je i konačna. Prekluzija u odnosu na rokove čijim nastupanjem stranka gubi pravo na sudsku zaštitu pobijanjem prvostepene odluke sprečava tužitelja da pobija drugostepenu odluku.
Iz obrazloženja:
Odlučujući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je primjenom odredaba Zakona o radu, prije svega, utvrdio ispunjenost procesnih pretpostavki za podnošenje tužbe nalazeći da je ista blagovremena, a u odnosu na formalnu i materijalnu zakonitost pobijanog rješenja utvrdio je da je odluka Upravnog odbora od 21.01.2001. godine (kojom se odbija prigovor tužiteljice izjavljen protiv odluke direktora o prestanku radnog odnosa) nezakonita, jer tužena nije vodila disciplinski postupak za utvrđivanje teže povrede radne obaveze, nije saslušala tužiteljicu niti joj omogućila pravo na odbranu i da je slijedom toga tužena dužna uspostaviti potpunu restituciju u smislu nastavka radnog kontinuiteta i u smislu uspostave imovinske ravnoteže koja je bila narušena donošenjem nezakonite odluke, utvrđujući visinu naknade štete prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke koji je prihvaćen u cjelosti kao stručan i objektivan, obavezujući istovremeno tuženu i na plaćanje doprinosa Fondu PIO. Međutim, u konkretnoj situaciji, kada je odluka direktora o prestanku radnog odnosa konačna i pravosnažna i kada je na taj način ostvarena fikcija o njenoj zakonitosti to znači da se ne može zanemariti pravno dejstvo te odluke u odnosu na njen osnovni sadržaj. Naprotiv, njeno dejstvo se može upodobiti sa pravosnažnom odlukom poslodavca koja više ne može biti predmet pobijanja tako da ta prvostepena odluka sadrži neoborivu pretpostavku o zakonitosti prestanka radnog odnosa. Ako takva odluka više ne može podlijegati ocjeni zakonitosti, i odluka o prigovoru koja je predmet pobijanja u ovom postupku (odluka upravnog odbora od 20.6.2001. godine) gubi svoj smisao jer ne predstavlja pravno jedinstvo sa tom prvostepenom odlukom. Prema tome, iako u sporu o zakonitosti radnik može pobijati konačnu odluku jasno je da konačnu odluku zajedno čini i prvostepena i drugostepena odluka a to ovdje nije slučaj. Nije sporno da zakasnjelo odlučivanje o prigovoru otvara mogućnost pobijanja konačne odluke i da se na taj način otvara radniku novi put sudske zaštite, međutim, to ovdje nije slučaj jer je prethodno pravosnažno riješena sudbina prvostepene odluke kojom je ostvarena pretpostavka o zakonitosti prestanka radnog odnosa. U ovom slučaju radi se o različitim odlukama (prvostepenoj i drugostepenoj) pa prekluzija u odnosu na rokove čijim nastupanjem stranka gubi pravo na sudsku zaštitu pobijanjem prvostepene odluke, sprečava tužiteljicu da pobija drugostepenu odluku koja, pravno ne može egzistirati nezavisno od prvostepene odluke iako ona, faktički, postoji. U odnosu na primjenu materijalnog prava, spornim se ukazuje i to, koji propis je mjerodavan za rješenje konkretnog spornog odnosa, a u vezi s tim i pitanje kojom odlukom je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa (da li odlukom direktora o prestanku radnog odnosa donesenom u vrijeme važenja Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 25/93) i u pogledu koje je stvorena pretpostavka o njenoj zakonitosti ili odlukom Upravnog odbora kojom je odbijen prigovor tužiteljice protiv odluke direktora i koja je donesena u vrijeme važenja Zakona o radu i koja je predmet pobijanja po tužbi podnesenoj takođe nakon stupanja na snagu ovog zakona) te može li odluka Upravnog odbora egzistirati nezavisno od prvostepene odluke direktora (mada je o tome dato obrazloženje u ovoj odluci). Naime, jasno je da svaki prestanak radnog odnosa, mimo zakonskog osnova, je nezakonit i da se svaki osnov prestanka radnog odnosa mora jasno identifikovati, da se postupak otkazivanja ugovora o radu i izricanje najteže disciplinske mjere mora sprovesti u skladu sa zakonom i samo zakonito sproveden postupak štiti radnika od nezakonitog otkaza a time i od ekonomske i socijalne nesigurnosti koja je ugrađena u svaki prestanak radnog odnosa. Odluka prvostepenog suda bi bila pravilna u situaciji kada bi se ocjenjivala zakonitost i prvostepene, zajedno sa drugostepenom odlukom (što ovdje nije slučaj). Čak i kada bi bio pravilan zaključak prvostepenog suda da se pitanje blagovremenosti ima riješiti primjenom odredaba Zakona o radu (član 118), tužba je neblagovremena jer je podnesena dana 16.07.2001.godine, tj. po isteku jedne godine od dana učinjene povrede, a povreda je učinjena donošenjem odluke direktora od 21.01.2000. godine o prestanku radnog odnosa, što znači da je isključena mogućnost o odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Tužba je neblagovremena i u slučaju da se pitanje blagovremenosti raspravlja i primjenom odredaba Zakona o radnim odnosima (prema članu 57) na čiju primjenu upućuje član 195 Zakona o radu, koji propisuje da će se postupci za ostvarivanje i zaštitu prava radnika koji su započeti prije stupanja na snagu ovog zakona okončati po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona (uz određene izuzetke koji se ne odnose na ovaj slučaj). Naime, odlukom Upravnog odbora od 29.06.2001.godine tužiteljica je poučena da ima pravo na tužbu u roku od 15 dana od dana prijema odluke pa ako se prihvati tvrdnja tužiteljice da je ovu odluku primila 30.06.2001. godine (navela je i 29.06.2001. godine), a tužba je podnesena 16.07.2001. godine, zadnji dan roka pada u nedelju 15.07.2001. godine, što znači da je podnesena po proteku roka koji je zakonski rok, strog, prekluzivan i predviđen materijalnim, a ne procesnim zakonom i koji se ne pomjera ni u slučaju kada pada u nedelju ili neki drugi neradni dan. To bi bio razlog da se tužba odbaci kao neblagovremena u slučaju primjene Zakona o radnim odnosima, međutim, ako se kao vrijeme nastanka povrede uzima odluka direktora od 21.1.2000. godine kojom je prestao radni odnos tužiteljici i datum podnošenja tužbe (16.7.2001. godine), tužba bi i po Zakonu o radu bila neblagovremena, jer je takođe bila podnesena po proteku zakonskog roka od godinu dana i čijim protekom tužiteljica gubi pravo da zaštitu povrijeđenog prava ostvaruje u sudskom postupku. Ukoliko bi se pak, iznosio stav o pravnom karakteru drugostepene odluke, budući da je tom odlukom odlučeno samo o prigovoru tužiteljice i da je prigovor odbijen, znači da je ostala na snazi odluka direktora o prestanku radnog odnosa koja je i konačna i pravosnažna i kojom je ostvarena pretpostavka da je otkaz zakonit što znači da je i odluka drugostepenog organa zakonita i tom odlukom se samo deklariše zakonitost otkaza. Iz tog razloga, kako ne postoji pravni osnov za uspostavu stanja koje je bilo prije donošenja ove odluke, tužiteljica nema pravo ni na naknadu štete ni uspostavu drugih prava koja proizilaze iz radnog odnosa jer pravna osnova takve obaveze, ne postoji. Zato je prvostepena presuda u pobijanom dijelu, preinačena i zahtjev tužiteljice odbijen. Iako žalba tuženog sadrži brojne razloge, sud se ograničio na razloge koji su bili od odlučnog značaja. Na osnovu izloženog sud je, uvažavajući žalbu tuženog, primjenom odredbe iz člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP-a, preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev tužiteljice.
(Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 000 021 Gž od 15.10.2009. godine)
<------->
ODLUKA VISOKOG PREDSTAVNIKA ZA BOSNU I HERCEGOVINU I PRESTANAK RADNOG ODNOSA Član V Aneksa 10 Opšteg Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini - Ustav Bosne i Hercegovine - Zakon o radu
Sud u parničnom postupku nije ovlašten da preispituje Odluke Visokog predstavnika međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu. Rješenje o prestanku radnog odnosa tužiocu doneseno na osnovu Odluke Visokog predstavnika za BiH ima samo deklaratorni karakter.
Iz obrazloženja:
Odlukom Visokog predstavnika za Bosne i Hercegovine od 30.06.2004. godine tužilac je smijenjen sa funkcije člana Glavnog odbora SDS i poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske i sa ostalih javnih i stranačkih funkcija koje trenutno obavlja, te mu je zabranjeno obavljanje svake službene, izborne ili imenovane javne funkcije, kao i kandidovanje na izborima i obavljanje funkcije u političkim strankama, ukoliko ili sve dotle dok ga Visoki predstavnik naknadnom odlukom eventualno izričito ne ovlasti da iste obavlja ili da se kandiduje, te mu odmah prestaju sva prava na naknade, odnosno privilegije ili status koji proizilazi iz navedene funkcije. Ta odluka stupa na snagu odmah i neće zahtjevati preduzimanje dodatnih proceduralnim mjera, a tužilac mora odmah napustiti svoju kancelariju i od datuma odluke mu se zabranjuje dalji pristup u istu. Stvarna nadležnost sudova uređena je odredbama člana 26-28 Zakona o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 111/04, 109/05 i 37/06), a tim zakonom nije predviđena mogućnost da sudovi preispituju odluke Visokog predstavnika, iz čega proizilazi da prvostepeni sud nije ni bio nadležan da raspravlja i odlučuje o pitanjima koja su bila predmet odluke Visokog predstavnika. U pogledu Odluke Visokog predstavnika o smjenjivanju tužioca, obzirom na njene formalne aspekte i posljedice koje proističu iz te odluke, može se postaviti pitanje postojanja kršenja pojedinih prava i osnovnih sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske Konvencije o ljudskim pravima, jer ta odluka zbog nemogućnosti njenog osporavanja ostavlja tužioca bez zaštite njihovih ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ta odluka ne sadrži pravni osnov i tužioca ostavlja bez pravnog lijeka, čime se dovodi u pitanje poštovanje prava iz člana 13 Evropske Konvencije o ljudskim pravima i otvara pitanje postojanja kršenja prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, iako je obavezna primjena prava i principa iz Evropske Konvencije. Pošto je u konkretnom slučaju radni odnos tužioca prestao primjenom odluke Visokog predstavnika, a rješenja tuženog o prestanku ugovora o radu i radnog odnosa tužioca su deklaratornog karaktera, te budući da sud nije nadležan da u parničnom postupku preispituje odluke Visokog predstavnika, radi čega nije ni postavljen tužbeni zahtjev, nije bilo osnova da se djelimično usvoji tužbeni zahtjev, zbog čega je prvostepeni sud neosnovano poništio osporena rješenja tuženog i obavezao tuženog da tužitelju naknadi materijalnu štetu na ime neisplaćenih plata i drugih ličnih pitanja, koje bi primio da je radio. Iz svih navedenih razloga osnovana je žalba tuženog u pogledu dosuđujućeg dijela, a neosnovana žalba tužioca u pogledu odbijajućeg dijela prvostepene presude, pa je o žalbama stranaka, na osnovu člana 226 i člana 229 tačka 4 Zakona o parničnom postupku, odlučeno kao u izreci.
(Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 510 od 15.05.2008. godine)
<------->
POVREDA NA POSLU Član 97 Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/00, 40/00, 41/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) Član 177 Zakona o obligacionim odnosima
Radnik nema pravo na naknadu štete zbog povrede na radu ako je do povređivanja došlo njegovom krivicom.
Iz obrazloženja:
U žalbi se pokušava dovesti u sumnju ispravnost rada komisije tuženog od tri člana koja je obavila uviđaj na licu mjesta i konstatovala činjenično stanje, jer da tom uviđaju nije prisustvovala tužiteljica. Ovakvi navodi se ne mogu prihvatiti obzirom da je komisija koja je imala tri člana u svom sastavu neposredno nakon povređivanja tužiteljice u 14,15 h izašla na lice mjesta i ličnim opažanjem konstatovala da je pored mašine za mljevenje mesa bio drveni potiskivač kojeg radnica nije koristila. Da je uz mašinu bio i drveni potiskivač potvrdio je saslušani svjedok GV koji je bio predsjednik komisije koja je obavila uviđaj povodom povređivanja tužiteljice, te ostali svjedoci saslušani na glavnoj raspravi. U zapisniku o izvršenom inspekcijskom pregledu od 06.04.2005. godine navedeno je da je do povređivanja tužiteljice došlo zbog toga što nije koristila potiskivač za meso. U žalbi se navodi da tužiteljica nije koristila potiskivač za meso prilikom rada jer ga nije ni bilo i da je on naknadno nakon povređivanja, stavljen pored mašine. Ove tvrdnje tužiteljica ničim nije dokazala, niti to proizlazi iz izvedenih dokaza koji su izvedeni na glavnoj raspravi i pravilno ocijenjeni od prvostepenog suda. Tužiteljica nije pružila nikakve dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da tužena nema drvenog potiskivača, kao sastavnog dijela mašine za mljevenje mesa, niti da je tražila od ovlaštenih lica tužene da se obezbijedi drveni potiskivač ili drugi vid zaštite i izbjegne nastupanje tjelesnih povreda na radnom mjestu. Stoga je pravilno prvostepeni sud zaključio da je uzrok povređivanja tužiteljice isključivo njen propust jer nije prilikom mljevenja mesa koristila potiskivač za meso. Do povređivanja tužiteljice ne bi moglo da dođe da je prilikom mljevenja mesa na električnoj mašini koristila drveni potiskivač koji ima zaštitnu funkciju i onemogućava nastupanje povrede šake odnosno prstiju.
(Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 034468 09 Gž od 16.10.2009. godine)
<------->
Povratak na: prvi dio - radno pravo Nazad na: sudska praksa BiH
|
Da bi ste našli obrazloženje od odabrane setence iz oblasti radnog prava potrebno je da koristite Bilten sudske prakse Suda BiH, Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine / Vrhovnog suda Republike Srpske / Brcko distrikt BiH za određenu godinu.
|