Zakoni BiH

Stambeno pravo - sudska praksa Bosne i Hercegovine

 

Član 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo Član 254. stav 2. Porodičnog zakona Federacije BiH

STAN OTKUPLJEN OD STRANE JEDNOG BRAČNOG PARTNERA (ZA VRIJEME TRAJANJA BRAČNE ZAJEDNICE) KAO ČLANA UŽEG PORODIČNOG DOMAĆINSTVA NOSITELJA STANARSKOG PRAVA UZ NJEGOVU SAGLASNOST I ŽELJU NOSITELJA STANARSKOG PRAVA DA TO PRAVO OSTVARI SAMO TAJ BRAČNI PARTNER, PREDSTAVLJA POSEBNU IMOVINU TOG BRAČNOG PARTNERA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 42 1 P 000133 13 Rev od 12.03.2015. godine)

 

<------->


Član 8. Evropske konvencije o zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda

PRAVO NA POŠTOVANJE DOMA OBUHVATA PRAVO NA POŠTOVANJE POSTOJEĆEG DOMA, A NE ŽELJENOG DOMA ILI ONOGA ŠTO OSOBA NAMJERAVA DA JOJ BUDE DOM.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 040454 14 Rev 2 od
11.12.2014. godine)

 

<------->

 

Član 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima
Član 7., 9. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo Član 252. i 263. Porodičnog zakona

NESMATRA SE VANBRAČNOM STEČEVINOM STAN OTKUPLJEN ZA VRIJEME TRAJANJA VANBRAČNE ZAJEDNICE OD STRANE NOSITELJA STANARSKOG PRAVA (VANBRAČNOG SUPRUGA KOJI JE SVOJSTVO SUNOSITELJA STANARSKOG PRAVA STEKAO U BRAČNOJ ZAJEDNICI, A PO RAZVODU BRAKA RJEŠENJEM SUDA ODREĐEN ZA ISKLJUČIVOG NOSITELJA STANARSKOG PRAVA).

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 202044 13 Rev od 17.03.2015. godine)

 

<------->

 

Član 10. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo

PRAVO TUŽITELJICE I NJENOG SUPRUGA NA STANU IZ OSNOVA DUGOROČNOG ZAKUPA STANA PREMA ODREDBAMA ZAKONA O STANOVANJU R. SRBIJE, KOJI STAN SU BRAČNI DRUGOVI OTKUPILI OD ZAKUPODAVCA POD POSEBNIM USLOVIMA POVOLJNIJIM OD TRŽIŠNIH, ODGOVARA PRAVU KOJE SE MOŽE IZJEDNAČITI SA STANARSKIM PRAVOM, A ŠTO JE SMETNJA ZA OTKUP STANA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINI PREMA ODREDBAMA ZAKONA O PRODAJI STANOVA NA KOJIMA POSTOJI STANARSKO PRAVO.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 P 900694 13 Rev 2 od 21.11.2013. godine).

 

<------->

 

Član 19. Zakona o stambenim odnosima

ZAKLJUČENJEM BRAKA I ŽIVOTOM U BRAČNOJ ZAJEDNICI U STANU BRAČNI PARTNER U SKLADU SA ODREDBOM ČLANA 19. STAV 2. ZAKONA O STAMBENIM ODNOSIMA STEKAO JE SVOJSTVO SUNOSIOCA STANARSKOG PRAVA BEZ OBZIRA ŠTO JE DRUGI BRAČNI PARTNER ZAKLJUČIO UGOVOR O KORIŠTENJU TOG STANA PRIJE SKLAPANJA BRAKA. TRAJNIM PRESTANKOM KORIŠTENJA TOG STANA BRAČNI PARTNER JE U SKLADU SA ODREDBOM ČLANA 19. STAV 3. ZAKONA O STAMBENIM ODNOSIMA IZGUBIO SVOJSTVO SUNOSIOCA STANARSKOG PRAVA BEZ OBZIRA ŠTO BRAK NIJE RAZVEDEN.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 P 007754 14 Rev od 06.05.2014. godine).


<------->


Član 2. stav 2. i član 55. do 58. Zakona o stambenim odnosima

USPOSTAVLJANJE RAVNOTEŽE I PROPORCIONALNOSTI IZMEĐU LEGITIMNIH INTERESA VLASNIKA STANOVA I ZAŠTIĆENIH STANARA NE MOŽE SE IZVRŠITI KROZ INSTITUT NAKNADE ŠTETE I IZGUBLJENE KORISTI.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 179544 13 Rev od 11.02.2014. godine).

 

<------->

 

Član 11. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
SUPRUŽNICI U SMISLU ČLANA 11. STAV 1. ZAKONA O PRODAJI STANOVA NA KOJIMA POSTOJI STANARSKO PRAVO SU LICA KOJA SE NALAZE U BRAKU U MOMENTU PODNOŠENJA ZAHTJEVA ZA OTKUP STANA, BEZ OBZIRA ŠTO JE STAN DODJELJEN NA KORIŠTENJE JEDNOM OD NJIH RANIJE I TO U MOMENTU KADA NISU BILI U BRAKU SA SADAŠNJIM SUPRUŽNIKOM, NEGO SA TREĆIM LICEM.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 17 0 P 016960 12 Rev od 17.09.2013. g.)

 

 

<------->

 

Član 22. Zakona o stambenim odnosima
Član 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
ODREDBE ČLANA 46. ZAKONA O PRODAJI STANOVA NA KOJIMA POSTOJI STANARSKO PRAVO NE SUSPENDUJU PRIMJENU ODREDBI ČLANA 22. ZAKONA O STAMBENIM ODNOSIMA.


(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 V 903812 12
Rev od 14.06.2012. g.)

 

<------->

 

Član 7. stav 1. i Član 8. a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
Član 65. stav 3. i 4. Zakona o upravnom postupku

BLAGOVREMENOM OBRACANJU TUŽITELJA, KAO NOSIOCA STANARSKOG PRAVA, NENADLEŽNOM OPCINSKOM STAMBENOM ORGANU SA ZAHTJEVOM ZA OTKUP STANA NE MOŽE SE DATI PRAVNI ZNACAJ UREDNOG I BLAGOVREMENOG ISTICANJA ZAHTJEVA ZA KUPOVINU STANA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 006924 11
Rev od 22.03.2012. g.)

 

<------->

 

Član 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
NE RADI SE O ETAŽNOJ SVOJINI U SITUACIJI KADA SE SPORNI STAN NALAZI U ZGRADI KOJA SE SASTOJI SAMO OD TOG STANA, ODNOSNO KADA POSTOJI POTPUNA PODUDARNOST IZMEDU SPORNOG STANA I ZGRADE.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 053389 11
Rev od 10.07.2012. g.)

 

<------->

 

Član 2. i Član 11. Zakona o stambenim odnosima
NIŠTAV JE UGOVOR O KORIŠTENJU STANA ZAKLJUCEN NA OSNOVU PONIŠTENOG AKTA O DODJELI STANA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 008515 09
Rev od 17.02.2011. g.)

 

<------->

 

Član 11., Član 20. i Član 22. Zakona o stambenim odnosima
SUPRUZI, KAO IZVEDENOM SUNOSIOCU STANARSKOG PRAVA, NE PRESTAJE STANARSKO PRAVO SMRCU NJENOG SUPRUGA, KAO IZVORNOG NOSIOCA STANARSKOG PRAVA, NITI JE ONA DUŽNA NAKON SMRTI SVOGA SUPRUGA IZVRŠITI PRENOS STANARSKOG PRAVA NA NACIN PROPISAN ODREDBOM ČLANA 22. STAV 1. ZAKONA O STAMBENIM ODNOSIMA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900060 09
Rev od 27.01.2011. g.)

 

<------->

 

Član 44. i Član 47. Zakona o stambenim odnosima
NOSIOCU STANARSKOG PRAVA NE MOŽE SE OTKAZATI UGOVOR O KORIŠTENJU STANA AKO SU SE OKOLNOSTI KOJE SU OSNOVA ZA OTKAZ POJAVILE U PERIODU DOK JE NOSILAC STANARSKOG PRAVA BIO ODSUTAN IZ STANA U SVOJSTVU IZBJEGLE ILI RASELJENE OSOBE.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 000343 10
Rev od 16.08.2011. g.)

 

<------->

 

Član 3. i član 4. Zakona o stambenim odnosima

POD POJMOM STANA PODRAZUMIJEVAJU SE NE SAMO STANOVI IZGRAĐENI U NOVOGRADNJAMA U DRUŠTVENOJ (DRŽAVNOJ) SVOJINI, VEĆ I PROSTORIJE U OBJEKTIMA KOJE NISU GRAĐENE S NAMJEROM DA SLUŽE ZA STAMBENE POTREBE, ALI SU NAKNADNO PRETVORENE U STANOVE I KORISTE SE U SVRHU STANOVANJA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000075 od 09.06.2009. g.)

 

<------->


Član 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo

ZAKON O PRODAJI STANOVA NA KOJIMA POSTOJI STANARSKO PRAVO, U ODNOSU NA PITANJE STICANJA PRAVA VLASNIŠTVA NA TIM STANOVIMA, PREDSTAVLJA SPECIJALNI PROPIS U ODNOSU NA ZAKON O VLASNIČKO-PRAVNIM ODNOSIMA, KAO GENERALNI PROPIS KOJI REGULIŠE STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA, PA SE NA NAVEDENO PITANJE TAJ ZAKON PRIMJENJUJE PO PRINCIPU „LEX SPECIALIS DEROGAT LEGI GENERALI“.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 040563 09 Rev od 16.03.2010. g.)

 

<------->

 

Član 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova

ZAHTJEV ZA UTVRĐENJE RANG LISTE ZA DODJELU STANA NE MOŽE BITI PREDMET STAMBENOG SPORA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000074 od 18.03.2010. g.)

 

<------->

 

Član 11. Zakona o stambenim odnosima
Član II 3. f) Ustava BiH
Član 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
UKOLIKO TUŽITELJ SVOJE SVAKODNEVNE ŽIVOTNE AKTIVNOSTI NIJE PROVODIO U SPORNOM STANU, JER U NJEGA NIKADA NIJE NI USELIO, TAJ STAN NE PREDSTAVLJA NJEGOV DOM U SMISLU ČLANA II 3. F) USTAVA BIH I ČLANA 8. EVROPSKE KONVENCIJE O ZAŠTITI LJUDSKIH PRAVA I OSNOVNIH SLOBODA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: broj: 070-0-Rev-09-
000123 od 29.04.2010. g.)

 

<------->

 

Član 52. Zakona o stambenim odnosima
CINJENICA DA SU U TOKU RATA DODATNO DEVASTIRANE ILI SRUŠENE STAMBENE ZGRADE U KOJIMA SE NALAZE SPORNI STANOVI, KOJI SU 45 PRETHODNO PRIJE RATA ODLUKOM NADLEŽNOG OPCINSKOG ORGANA UPRAVE PROGLAŠENI NEUSLOVNIM, NE OTKLANJA OBAVEZU TUŽENE OPCINE DA KORISNICIMA TIH STANOVA OBEZBIJEDI STANOVE KOJI ZADOVOLJAVAJU NJIHOVE MINIMALNE POTREBE STANOVANJA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: broj: 070-0-Rev-09-
000194 od 27.07.2010. g.)

 

<------->

 

Član 8 a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
ROK ZA OTKUP STANA KOJI JE PROGLAŠEN NAPUŠTENIM NE RACUNA SE OD DANA PRAVOSNAŽNOSTI RJEŠENJA O VRACANJU U POSJED STANA, VEC OD DANA VRACANJA STANA, ODNOSNO DANA ULASKA NOSIOCA STANARSKOG PRAVA U POSJED STANA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-
000593 od 24.06.2010.g.)

 

<------->

 

Sticanje stanarskog prava
Član 2. stav 4. Zakona o stambenim odnosima
KADA JE IZVRŠENO FAKTIČKO RAZVRGNUĆE SUVLASNIČKE ZAJEDNICE NA ZGRADI TAKO DA U PERIODU DUŽEM OD 50 GODINA JEDAN STAN PREDSTAVLJA DRUŠTVENO, A DRUGI STAN PRIVATNO VLASNIŠTVO, TADA OKOLNOST ŠTO NIJE DOŠLO DO FORMALNO-PRAVNE DIOBE ZGRADE I UPISA SPORNOG STANA U JAVNIM KNJIGAMA KAO ISKLJUČIVOG DRŽAVNOG VLASNIŠTVA NE MOŽE IMATI ZA POSLJEDICU ZAKLJUČAK DA SE RADI O STANU U VLASNIŠTVU (SUVLASNIŠTVU) GRAĐANA.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000275 od 16.06.2009. g.)

 

<------->

 

Zajedničke prostorije
Član 3. u vezi sa članom 30. stav 1. Zakona o stambenim odnosima
STANOM U SMISLU ČLANA 3. ZAKONA O STAMBENIM ODNOSIMA SMATRAJU SE SVE PROSTORIJE KOJE SLUŽE POTREBAMA STANOVANJA, PA TAKO I ZAJEDNIČKE PROSTORIJE.KOJE SE KORISTE KAO STAN. ZA ODGOVOR NA PITANJE DA LI ZAJEDNIČKE PROSTORIJE, KOJE SE KORISTE KAO STAN, PREDSTAVLJAJU STAN ODLUČNE SU STVARNE STAMBENE PRILIKE MJESTA STANOVANJA, A NE OKOLNOST DA LI JE NADLEŽNI ORGAN U UPRAVNOM POSTUPKU DONIO RJEŠENJE O PRETVARANJU ZAJEDNIČKIH PROSTORIJA U STAN.


(Odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000550 od 14.05.2009. g.)

 

<------->

 

 

Pravo raspolaganja
Član 3. stav 5. Zakona o izmjenama Zakona o napuštenim stanovima
BIVŠI ZAKON O NAPUŠTENIM STANOVIMA JE UTVRĐIVAO I KATEGORIJU TZV. SLOBODNIH STANOVA KOJI SE NE MOGU PROGLAŠAVATI NAPUŠTENIM I ZA KOJE NISU POSTOJALE SMETNJE DA NJIMA RASPOLAŽU NJIHOVI VLASNICI. ZAKON O PRESTANKU PRIMJENE ZAKONA O NAPUŠTENIM STANOVIMA NE SADRŽI ODREDBE KOJIMA SE PONIŠTAVAJU RASPOLAGANJA VLASNIKA STANOVA STANOVIMA KOJI SE NISU MOGLI SMATRATI NAPUŠTENIM, UKOLIKO ZAHTJEV ZA POVRAT TAKVOG STANA EVENTUALNO NE PODNESE LICE KOJE JE NA TOM STANU IMALO KONSTITUISANO STANARSKO PRAVO NA DAN 30. APRIL 1991. G..


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-001388 od 14.07.2009. g.)

 

<------->

 

Konfiskovani stanovi
Član 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
NOSIOCIMA STANARSKOG PRAVA NA KONFISKOVANOM STANU PRAVO NA KUPOVINU TOG STANA NIJE USLOVLJENO ISTOVREMENOM DODJELOM DRUGOG ODGOVARAJUĆEG STANA BIVŠEM VLASNIKU STANA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 58 0 P 021441 08 Rev od 09.07.2009. g.)

 

<------->

 

Vojni stanovi
Član 39. e) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
TUŽITELJ IMA PRAVNI INTERES ZA UTVRĐIVANJE DA JE PRAVNO OBAVEZUJUĆI UGOVOR O OTKUPU STANA KOJEG JE ZAKLJUČIO SA SAVEZNIM SEKRETARIJATOM ZA NARODNU ODBRANU JER OD TAKVOG UTVRĐENJA ZAVISI OSNOVANOST NJEGOVOG OBLIGACIONOG ZAHTJEVA IZ ČLANA 39. E) ZAKONA O PRODAJI STANOVA NA KOJIMA POSTOJI STANARSKO PRAVO.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000520 od 14.05.2009. g.)

 

<------->

 

Član 52. stav 2. Zakona o stambenim odnosima
Član 203. stav 1. Zakona o prostornom uređenju
RANIJEM NOSIOCU STANARSKOG PRAVA NA STANU U ZGRADI SRUŠENOJ RJEŠENJEM ORGANA UPRAVE ZBOG DOTRAJALOSTI, OPĆINA I KORISNIK ZEMLJIŠTA DUŽNI SU, UKOLIKO MU NE MOGU OBEZBJEDITI SMJEŠTAJ KOJI ZADOVOLJAVA NJEGOVE MINIMALNE POTREBE STANOVANJA, ISPLATITI NOVČANU VRIJEDNOST OVE ČINIDBE.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070-0-Rev-07-000609 od 15.05.2008. g.)

 

<------->

 

Član 2. stav 3. i član 3. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Član 43. stav 1. Zakona o stambenim odnosima
NADOVJERA UGOVORA O KORIŠTENJU STANA KOGA JE SA DAVAOCEM STANA AKLJUČIO PRIVREMENI KORISNIK STANA NE PROIZVODI PRAVNO DEJSTVO.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–000047 od 14.06.2007. g.)

 

<------->

 

Član 18. a. stav 1., 2. i 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Član 19. stav 1. alineja treća Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
BIVŠI NOSILAC STANARSKOG PRAVA, KOME JE STAN VRAĆEN U POSJED, DUŽAN JE PRIVREMENOM KORISNIKU NAKNADITI NOVČANA SREDSTVA ULOŽENA NA IME NEOPHODNIH TROŠKOVA ZA OSPOSOBLJAVANJE STANA.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–001579 od 30.08.2007. g.)

 

<------->

 

Član 122. Zakona o stambenim odnosima – prečišćeni tekst (“Sl. list SFRJ” broj 11/66)
Član 2. stav 3. Zakona o stambenim odnosima (“Sl. list SRBiH”, broj 13/74)
Član 2. stav 2. važećeg Zakona o stambenim odnosima
VLASNIK STANA U PORODIČNOJ STAMBENOJ ZGRADI NEMA PRAVO TRAŽITI ISELJENJE LICA KOJE JE DO 31.05.1974. G. STEKLO STANARSKO PRAVO NA TAJ STAN.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Rev–1079/05 od 09.05.2006.)

 

<------->


Član 30. stav 2. Zakona o stambenim odnosima
Član 7. stav 2. i 46. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
OSOBA KOJA JE NESMETANO KORISTILA STAN DUŽE OD 8 GODINA PRIJE 06.12.1999. G. IMA ISTA PRAVA KAO NOSITELJ STANARSKOG PRAVA, TE I PRAVO NA OTKUP STANA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Rev–826/05 od 28.03.2006.)

 

<------->

 

Član 39. a) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
OSOBA KOJA JE ZAKLJUČILA PRAVNO OBVEZUJUĆI UGOVOR O OTKUPU STANA SA SSNO NE MOŽE SE UKNJIŽITI KAO VLASNIK STANA AKO NEMA STATUS NOSITELJA STANARSKOG PRAVA NA STANU I AKO NIJE LEGALNI KORISNIK STANA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Rev–1118/05 od 18.04.2006.)

 

<------->

 

Član 11. i 26. Zakona o stambenim odnosima
Član 73. Zakona o obligacionim odnosima
USMENI UGOVOR O KORIŠTENJU STANA ZAKLJUČEN NA OSNOVU VALJANOG ZAKONSKOG AKTA (RJEŠENJA O DODJELI STANA NA KORIŠTENJE), KOJI JE U CIJELOSTI IZVRŠAVAN (TUŽENI STAN PREDAO NA KORIŠTENJE TUŽITELJU, A TUŽITELJ PLAĆAO STANARINU) SMATRA SE PUNOVAŽNIM IAKO NIJE ZAKLJUČEN U PISMENOJ FORMI. ODLUKA TUŽENOG KOJOM PONIŠTAVA RJEŠENJE O DODJELI STANA TUŽITELJU NE MOŽE PROIZVESTI PRAVNO DEJSTVO I PREDSTAVLJA NEPOSTOJEĆI PRAVNI AKT.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, br. Rev-531/04 od 05.05.2005.god.)

 

<------->

 

Član 6. Zakona o stambenim odnosima
Član 15. stav 1., 39., 39.a., i 39. e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
Član 3. stav 2., 3.a. i 18. b. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
ČLAN UŽEG PORODIČNOG DOMAĆINSTVA UMRLOG NOSIOCA PRAVA IZ KUPOPRODAJNOG UGOVORA IZ ČLANA 39. STAV 1. ZAKONA O PRODAJI STANOVA NA KOJIMA POSTOJI STANARSKO PRAVO MOŽE TRAŽITI OTKUP STANA SAMO AKO TAJ STAN LEGALNO KORISTI.


(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, br. Rev-331/04 od 02.06.2005.god.)

 

<------->

 

 

Član 6. stav 2., 22. stav 1., 26. stav 1. i 3., 28. i 30. stav 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima
Član 52. i 103. Zakona o obligacionim odnosima
DA BI ČLAN PORODIČNOG DOMAĆINSTVA KOJI JE OSTAO U STANU NAKON SMRTI NOSIOCA STANARSKOG PRAVA I SAM POSTAO NOSILAC STANARSKOG PRAVA MORA O TOME OBAVIJESTITI DAVAOCA STANA NA KORIŠTENJE (ČLAN 22. STAV 1. ZSO) ODNOSNO OD STAMBENOG ORGANA IZDEJSTVOVATI RJEŠENJE KOJE ĆE ZAMIJENITI UGOVOR O KORIŠTENJU STANA (ČLAN 28. ZSO).
UGOVOR O KORIŠTENJU STANA ZAKLJUČEN BEZ RJEŠENJA O DODJELI STANA JE BEZ PRAVNOG OSNOVA I NIŠTAV (ČLAN 52. I 103. ZOO).
ROK ZA TRAŽENJE ISPRAŽNJENJA STANA (ČLAN 30. STAV 7. ZSO) NE MOŽE POČETI TEĆI DOK GOD POSTOJI UGOVOR SA RANIJIM NOSIOCEM STANARSKOG PRAVA.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, br. Rev-60/04 od 05.05.2005.god.)

 

<------->

 

Član 20. stav 1. Zakona o stambenim odnosima
Član 33. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
NAKON OTKUPA STANA I STICANJA VLASNIŠTVA NA NJEMU OD STRANE JEDNOG BRAČNOG DRUGA, PRESTALA JE MOGUĆNOST ODREĐIVANJA NOSIOCA STANARSKOG PRAVA NA STANU PO ČLANU 20. ZAKONA O STAMBENIM ODNOSIMA.


(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, br. Rev-308/04 od 26.05.2005.god.)

 

<------->

 

Član 73. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
IZOSTANAK ODREDNICA U OPŠTIM AKTIMA TUŽENE KAO POSLODAVCA, KOJIMA SE REGULIRA PRAVO TUŽITELJA KAO UPOSLENIKA NA NAKNADU PLAĆE ZA VRIJEME ČEKANJA NA RASPORED NA DRUGE POSLOVE KOJI ODGOVARAJU NJEGOVOJ PREOSTALOJ RADNOJ SPOSOBNOSTI, NEMA ZA POSLJEDICU GUBITAK PROCESNE LEGITIMACIJE ZA VOĐENJE PARNICE NA STRANI TUŽENE.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, br. Rev-247/02 od 15.01.2004.god.)

 

<------->

 

Član 20. Zakona o stambenim odnosima
Član 46. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
Član 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
Član 1. Protokola 1.
RJEŠENJEM O ODREĐIVANJU PREDLAGATELJICE ZA NOSIOCA STANARSKOG PRAVA PO ČLANU 20. ZAKONA O STAMBENIM ODNOSIMA PROTIVNIKU NIJE USKRAČENO PRAVO NA DOM I MIRNO UŽIVANJE VLASNIŠTVA, JER JE ON ISTIM RJEŠENJEM PRESTAO BITI NOSILAC STANARSKOG PRAVA POD UVJETIMA PREDVIĐENIM ZAKONOM.


(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev–19/03 od 4.3.2004. god.)

 

<------->

 

Članak 6., 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima
PRAVO NASTAVITI KORISTITI STAN POSLIJE SMRTI NOSITELJA STANARSKOG PRAVA, IMA SAMO ONAJ ČLAN OBITELJSKOG KUĆANSTVA KOJI JE SA NOSITELJEM STANARSKOG PRAVA TRAJNO ŽIVIO I POSLIJE NJEGOVE SMRTI NASTAVIO KORISTITI STAN.


(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, br. Rev-39/03 od 8.4.2004.god.)

 

<------->

 

Član 30. Zakona o stambenim odnosima
KORISNIK STANA KOJI JE NEZAKONITO USELIO U STAN U DRUŠTVENOM/DRŽAVNOM VLASNIŠTVU, NE STIČE U POGLEDU KORIŠTENJA STANA, PRAVA KAKVA PRIPADAJU NOSITELJU STANARSKOG PRAVA, NI NAKON ISTEKA OSAM GODINA KORIŠTENJA KADA U TOME ROKU PO PRAVOMOĆNOM UPRAVNOM AKTU, PRISILNO ISELJENJE NIJE PROVEDENO.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Rev-173/02 od 2.9.2003.g.)

 

<------->

 

Članak 20. st.2. Zakona o stambenim odnosima
SUPRUŽNIKU KOJI NIJE ODREĐEN ZA NOSITELJA STANARSKOG PRAVA NA ZAJEDNIČKOM STANU, NE OSIGURAVA SE NUŽNI SMJEŠTAJ AKO NIJE KORISNIK STANA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj: Rev–257/03 od 26.8.2003. god.)

 

<------->


NEPODNOŠENJE ZAHTJEVA ZA POVRAT STANA

- čl. 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03)

Tužiteljica nije dokazala da je u čitavom pravno relevantnom periodu 19.12.1998. do 19.04.2000. godine usljed bolesti bila nesposobna da podnese zahtjev za povrat stana pa je neosnovan njen zahtjev da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.

Iz obrazloženja:

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu koji se nalazi u D., zgrada broj 3, stan broj 1, te da se utvrdi da je ništavo rješenje drugotuženog o dodjeli navedenog stana prvotuženoj broj: 142/03 od 25.09.2003. godine, kao i zahtjev da se prvotužena obaveže da označeni stan preda u posjed tužiteljici.

Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda označeni stan je dodijeljen na korištenje tužiteljici u 1985. godini, koja je zaključila i ugovor o korištenju ovog stana, te je u stanu stanovala do 1991. godine, kada je isti zbog ratnih dešavanja napustila. Tužiteljica do 19.04.2000. godine nije podnosila zahtjev za povrat ovog stana, koji je rješenjem broj: 142/03 od 25.09.2003. godine dodjeljen na korištenje prvotuženoj. Ocjenom nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr S. B. i dr D. E., te vlastitom ocjenom prirode bolesti tužiteljice prvostepeni sud izvodi zaključak da tužiteljica „u vrijeme kada je trebala podnijeti zahtjev za povrat stanarskog prava nije bila sposobna isti podnijeti“.

Kod navedenog, prvostepeni sud zaključuje da tužiteljici nije prestalo stanarsko pavo na predmetnom stanu i udovoljava zahtjevu za utvrđenje da je tužiteljica nosilac stanarskog prava na istom. Isto tako, sa pozivom na odredbu čl. 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine prvostepeni sud utvrđuje da je ništavo rješenje drugotuženog o dodjeli stana prvotuženoj. Slijedom navedenih zaključaka, sa pozivom na odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima, prvostepeni sud zaključuje da je osnovan zahtjev tužiteljice da joj se preda u posjed predmetni stan, pa pobijanom presudom prvostepeni sud u cjelosti udovoljava zahtjevu tužiteljice na način iz izreke prvostepene presude.

Žalbenim navodima prvotužena spori pravilnost i zakonitost presude prvostepenog suda tako što, između ostalog, ističe da izvedenim dokazima nije utvrđeno da je tužiteljica zbog psihičkog obolenja na dan 19.04.2000. godine bila nesposobna da podnese zahtjev za povrat stana, a koji žalbeni navodi stoje.

Naime, u prvostepenom postupku tužiteljica je tvrdnju tužbe da nije bila sposobna usljed bolesti, u skladu sa zakonom, da podnese zahtjev za povrat stana, dokazivala nalazom i mišljenjem vještaka dr S. B., te iskazom svjedoka Đ. S., pa ovaj sud smatra da ovim dokazima tužiteljica nije dokazala da u skladu sa zakonom nije mogla podnijeti zahtjev za povrat stana.

Prema odredbi čl. 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 38/98) zahtjev za vraćanje u posjed može se podnijeti u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona (19.12.1998. godine) Navedeni rok je produžen Odlukom Visokog predstavnika za BiH od 15.06.1999. godine na 12 mjeseci, a zatim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/01) na 16 mjeseci, čime je krajnji rok za podnošenje zahtjeva bio 19.04.2000. godine. Isti je prekluzivan i njegovim propuštanjem po sili zakona se gubi stanarsko pravo na stanu. Time se zahtjev za povrat stana mogao podnijeti u čitavom periodu od 19.12.1998. godine pa do 19.04.2000. godine.

U datom nalazu vještak dr S. B. (identičan je nalaz i vještaka dr D. E. koji je rađen po prijedlogu prvotužene) zaključuje da tužiteljica, usljed obolenja od kojeg boluje unazad više godina, nije bila sposobna na dan 10.04.2000. godine (na koji dan tužiteljica pogrešno smatra da ističe zakonski rok za podnošenja zahtjeva za povrat stana) i 7 dana unazad da podnese zahtjev za povrat stana, pa proizilazi da se vještak nije izjasnio o navedenoj sposobnosti tužiteljice za čitav period 19.12.1998. pa do 19.04.2000. godine, već se izjašnjavao za kratki vremenski period 3. – 10.04.2000. godine.

Time se na temelju navedenog nalaza, suprotno stavu prvostepenog suda, ne može izvući zaključak o nesposobnosti tužiteljice da u čitavom pravno relevantnom periodu podnese zahtjev za povrat stana. Isto tako, navedeni zaključak sigurno ne može biti utemeljen na iskazu saslušanog svjedoka Đ. S. (brat tužiteljice) s obzirom da se navedena nesposobnost i ne može utvrđivati na temelju iskaza svjedoka, već je o istoj mjerodavan da se izjasni samo vještak. Na ocjenu navedenog, samo posredno (ne kao odgovarajući dokaz) mogu uticati podaci iz dopisa broj 549/07 od 05.12.2007. godine po kojima tužiteljica u 2000. godini nije bila na bolovanju već je radila kod drugotuženog. Isto tako, ocjenu prirode obolenja tužiteljice, te ocjenu toga da li je ta bolest dovela do toga da ista nije bila u mogućnosti da u zakonom propisanom roku podnese zahtjev za povrat stana, ne može dati sam sud (u razlozima pobijane presude prvostepeni sud daje navedenu ocjenu pozivajući se na izvode iz članaka u časopisu „vještak broj 3“ i „vještak broj 4“ iz 2001. godine) jer sud ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem da bi se izjašnjavao o navedenom.

Prema izloženom, suprotno stavu prvostepenog suda, ovaj sud cijeni da izvedenim dokazima tužiteljica nije dokazala navode tužbe, a time nije dokazala ni da je njen tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu osnovan, jer dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka nisu dovoljni za zaključak da je tužiteljica u čitavom pravno relevantnom periodu bila nesposobna da podnese zahtjev za povrat stana.

Nadalje, prvostepeni sud pogrešno cijeni valjanost rješenja drugotuženog broj: 142/03 od 25.09.2003. godine o dodjeli spornog stana prvotuženoj sa aspekta odredbe čl. 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine s obzirom da ovo rješenje ne potiče iz spornog perioda. Isto tako, kod toga da je tužiteljica u smislu odredaba navedenog zakona izbjeglica, te da je zbog nepodnošenja zahtjeva za povrat stana u zakonskom roku iz odredbe čl. 16. st. 2. istog zakona izgubila stanarsko pravo na spornom stanu, to time ista nije ni aktivno legitimisana da zahtjeva utvrđenje ništavosti navedenog rješenja o dodjeli stana prvotuženoj, a slijedom toga ne može ni zahtjevati ni da joj prvotužena ovaj stan preda u posjed.

Iz navedenih razloga žalbu prvotužene je valjalo uvažiti i pobijanu presudu preinačiti tako da se tužbeni zahtjev tužiteljice u cjelosti odbije.

 

(Presuda Okružnog suda Banjaluka broj: 011-0-Gž-08-001799 od 26.11.2008. godine)

 

<------->

 

ZAHTJEV ZA POVRAT STANA ČLANA PORODIČNOG DOMAĆINSTVA

- čl. 16. st. 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03),

- čl. 6. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH“, broj: 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 19/93, 12/99 i 31/99).

Tužiteljica koja je kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, nakon smrti nosioca stanarskog prava, polagala pravo na stan, s obzirom da je stan napustila tokom ratnih dejstava, morala je u zakonskom roku podnijeti zahtjev za povrat istog, pa je propuštanje navedenog dovelo do gubitka tog eventualnog prava.

Iz obrazloženja:

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da joj pripada stanarsko pravo na stanu u P., Ul. M. C. broj 13/3, stan broj 19. Navedeni zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da je sa nosiocem stanarskog prava u predmetnom stanu živjela u ekonomskoj zajednici dužoj od 10 godina pa da je time stekla stanarsko pravo na ovom stanu.

Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda proizilazi da je nosilac stanarskog prava na označenom stanu bio stric tužiteljice B. A., koji je umro 19.07.1991. godine, da je između stranaka nesporno da je tužiteljica živjela u spornom stanu u ekonomskoj zajednici sa nosiocem stanarskog prava i da je ostala u spornom stanu nakon njegove smrti kao korisnik stana, da je ista dana 26.03.1992. godine podnijela zahtjev za prenos stanarskog prava, ali da je postupak po tom zahtjevu obustavljen zaključkom Sekretarijata za stambeno komunalne poslove od 31.01.1995. godine, da je ista predmetni stan napustila u toku ratnih dešavanja i da nije Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica podnijela zahtjev za povrat stana.

Kod takvog činjeničnog utvrđenja, prvostepeni sud zaključuje da je tužiteljici u smislu odredaba čl. 14. i čl. 15. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine pripadalo pravo da traži vraćanje u posjed predmetnog stana, a navedeno u okviru propisanog roka iz odredbe čl. 16. istog zakona, pa kako ista u propisanom roku nije podnijela zahtjev za povrat stana zaključuje da je istoj u smislu st. 2. čl. 16. navedenog zakona prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu i pobijanom presudom sudi tako što odbija tužbeni zahtjev tužiteljice.

Žalbenim navodima se faktički ne spori činjenični osnov utvrđen od strane prvostepenog suda (iako se u žalbenim razlozima tužiteljica poziva i na ovaj zakonski osnov) i tužiteljica ustvari smatra da je pobijana presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava.

Prema odredbi čl. 6. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, broj: 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 19/93, 12/99 i 31/99) članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, između ostalih, smatraju se i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu duže od 10. godina, ili više od 5. godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom idržavanju nosioca stanarskog prava, a prema odredbi čl. 21. st. 2. istog zakona ovim licima i poslije smrti nosioca stanarskog prava pripada pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima propisanim ovim zakonom.

Prema činjeničnim navodima tužbe, te stavljenom zahtjevu u konkretnom slučaju tužiteljica je kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, polagala pravo na predmetni stan odnosno pretendovala na sticanje stanarskog prava na istom.

Kod nespornih činjenica da je tužiteljica nakon smrti nosioca stanarskog prava (19.07.1991. godine) nastavila koristiti predmetni stan, te da je tužiteljica u ratu napustila predmetni stan, kod toga da je ista polagala pravo na predmetni stan (pri čemu ista ne može imati povoljniji položaj u odnosu na nosioca stanarskog prava), pravilno prvostepeni sud zaključuje da je istoj pripadalo pravo da u skladu sa odredbama čl. 14. i čl. 15. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03) podnese zahtjev Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica ili nadležnom organu uprave i to u roku propisanom odredbom čl. 16. navedenog zakona koji rok je istekao 19.04.2000. godine.

Kako je nesporno da tužiteljica nije podnijela navedeni zahtjev, te s obzirom da ni kod suda u navedenom roku nije podnijela tužbu za predaju u posjed stana (tužba u ovoj parnici je sudu podnesena dana 16.12.2003. godine), pravilno prvostepeni sud utvrđuje da je time saglasno st. 2. čl. 16. navedenog zakona, tužiteljici prestalo pravo na predmetnom stanu.

(Presuda Okružnog suda Banjaluka broj: 011-0-Gž-07-001354 od 12.10.2007. g.)

 

<------->

 

Nezakonito useljeno lice

R J E Š E Nj E

Revizija tužene se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u T. broj Gž-570/03 od 22.09.2004. godine i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u N. broj P-172/03 od 19.09.2003. godine je utvrđeno da je tužilac A.Š. nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u G., stan broj 2, zgrada PS-20/1. Svaka stranka snosi svoje troškove spora (stav 2).

Drugostepenom presudom Okružnog suda u T. broj Gž-570/03 od
22.09.2004. godine žalba tuženog je odbijana i prvostepena presuda potvrđena.

Tužena revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Nije podnesen odgovor na reviziju. Revizija je osnovana.
U tužbi tužilac zahtjevom traži da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u G.

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio: da je tužena nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu; da je tužilac tokom 1985. godine na osnovu dogovora predstavnika tužene i direktora SIZ-a stanovanja u G. u od ovog primio ključeve predmetnog stana u koji se sa porodicom uselio, koga je

koristio i uredno plaćao sve obaveze vezane za stanovanje (plaćao stanarinu od mjeseca juna 1985. do 01.10.1990. godine); da je tokom jula 1992. godine, uslijed ratnih okolnosti na prostorima bivše SR BiH od 1992. do 1995. godine, prisilno odveden u B., gdje je te godine kao zarobljeno lice zamijenjen a nakon toga je odselio u Š. gdje mu je bila porodica; da je prije njegovog useljenja u predmetni stan taj stan koristio D.E. kao nosilac stanarskog prava; da je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek G. broj 05-050-12- 205/99 od 26.03.2003. godine odbijen sa zahtjevom za vraćanje u posjed predmetnog stana i da tužena odbija da tužiocu prizna stanarsko pravo na predmetnom stanu.

Nižestepeni sudovi u pobijanim presudama zaključuju da je ''tužilac protekom rokova tri plus četiri godine, a do dana presuđenja i više od osam godina stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, jer se tužena prećutno saglasila da tužitelj koristi navedeni stan iako nije imao valjan osnov, pa se jedno dugogodišnje faktičko stanje transformisalo u pravno stanje'' i pozivom na odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima sudili tako što su udovoljili tužbenom zahtjevu na način bliže naveden u izreci prvostepene presude.

Odluka nižestepenih sudova nije pravilna.

Po odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o stambenim odnosima („Sl. list SR BiH“, br. 13/84, 12/87 i 36/89 te „Sl. glasnik RS“, br. 19/93, 31/83, 12/99 u daljem tekstu: ZSO), ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.

Postupak za iseljenje nezakonito useljenog lica može se pokrenuti pred nadležnim stambenim organom ako od dana nezakonitog useljenja pa do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine (stav 2. tog člana). Protekom roka od tri godine prestaje nadležnost stambenog organa, ali se postupak za iseljenje može tužbom kod nadležnog suda pokrenuti u daljem roku od pet godina (stav 7. tog člana).

Iz ovih odredbi proizilazi da lice koje se bespravno uselilo u stan u društvenoj svojini stiče stanarsko pravo po samom zakonu (ex lege) ako u roku od osam godina imalac prava raspolaganja ne podnese tužbu sa zahtjevom za iseljenje.

U ovom slučaju, a kako su to utvrdili nižestepeni sudovi, tužilac se u predmetni stan uselio tokom juna 1985. godine, iz kojeg je zbog ratnih sukoba na području SR BiH u periodu od 1992. do 1995. godine prinudno iseljen i odveden u logor u B. tokom mjeseca jula 1992. godine, do kada je proteklo nešto više od sedam godina, dakle, od njegovog useljenja u sporni stan do iseljenja iz tog stana nije prošao rok od osam godina, kako je to propisano odredbom člana 30. stav 2. i
7. ZSO, pa u odnosu na njega nisu se ispunile zakonske pretpostavke iz ove odredbe za sticanje stanarskog prava kao nezakonito useljenog lica u sporni stan.

Međutim, pored tužioca su se u predmetni stan, bespravno uselili i članovi njegovog porodičnog domaćinstva (supruga i djeca), a što su nižestepeni sudovi tokom postupka utvrdili, pa zbog toga je bilo potrebno provjeriti, da li su članovi njegovog porodičnog domaćinstva koristili sporni stan do navršenih osam godina od nezakonitog useljenja u sporni stan. Jer, ako bi se utvrdilo da su članovi porodičnog domaćinstva tužioca, kao bespravnog korisnika predmetnog stana koristili taj stan do navršenih osam godina od nezakonitog useljenja tužioca i njegovih članova porodičnog domaćinstva u sporni stan, onda bi se ispunile zakonske pretpostavke iz člana 30. stav 2. i 7. ZSO da je tužilac stekao stanarsko pravo na tom stanu.

Sve ove okolnosti bitne za zakonito odlučivanje, pobijane presude nisu uzele u obzir, zbog čega ni materijalno pravo iz odredbi člana 30. stav 2. i 7. ZSO nisu pravilno primijenjeno.

Zato se revizija tužene o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ukazuje osnovanom. Stoga je primjenom odredbi člana 250. stav 2. u vezi sa odredbom člana 456. stav 2. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik Republike Srpske'', br. 58/03, 85/03 i 74/05) odlučeno kao u izreci, s tim što će drugostepeni sud u ponovnom odlučivanju o žalbi tužene otkloniti nedostatke na koje se ukazuje u ovom rješenje, a potom će donijeti zakonitu odluku.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-776/05 od 24.04.2007. godine)

 

 

<------->

Po sili zakona

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 001880 08 P od 11.4.2011. godine odbijen je zahtjev tužitiljice da se utvrdi da je, kao zakonska nasljednica iza umrle majke M. D., vlasnik dvosobnog stana koji se nalazio u Š., Ul. … br. …, površine … m2, koji je porušen i zahtjev da se obaveže tužena da joj na ime tog stana obezbijedi i preda u posjed i svojinu drugi odgovarajući dvosoban stan iste površine, izgrađen u Š., s tim da se oslobađa te obaveze, ako tužiteljici isplati naknadu na ime porušenog stana u iznosu od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate. Tužiteljica je obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.260,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 001880 11 Gž od 12.10.2011. godine žalba tužiteljice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužiteljica revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji uz naknadu troškova postupka ili da se ta presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Tužena u odgovoru na reviziju tužiteljice osporava njene navode i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je vlasnik stana bliže označenog u izreci prvostepene presude, da joj tužena preda u posjed i svojinu drugi odgovarajući stan na ime tog stana koji je porušen, a da se te obaveze može osloboditi isplatom protivvrijednosti stana u iznosu od 20.000,00 KM sa pripadajućom kamatom.

Prvostepeni sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je majka tužiteljice M. D. bila nosilac stanarskog prava na dovosobnom stanu u Š., Ul. … br. …, površine … m2 na osnovu rješenja SIZ stanovanja B. Š. od 12.11.1985. godine i da je stan napustila zbog ratnih dejstava. Rješenjem Ministarstva za … RS, Odsjek Š., broj 05-050-55-755/99 od 1.6.2000. godine utvrđeno joj je svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a u Zapisniku istog Ministarstva od 10.11.2003. godine o primopredaji stana je naznačeno da je stan devastiran i neuslovan za stanovanje i majka tužiteljice nije ušla u posjed stana, a umrla je 2006. godine. Objekat u kome se nalazio predmetni stan je porušen na osnovu rješenja tužene broj 06-362-20/05 od 21.4.2005. godine kome je prethodio postupak u kome je utvrđeno da objekat nije uslovan za stanovanje zbog njegove dotrajalosti. U momentu rušenja, u zgradi nije bilo stanara. Zaključkom tužene od 10.1.2007. godine, koji je potvrđen drugostepenim rješenjem od 8.8.2007. godine, odbačen je zahtjev tužiteljice za prenos stanarskog prava. Tužiteljica je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 7.4.2008. godine.

Na osnovu ovakvog stanja činjenica nižestepeni sudovi su zaključili da je majka tužiteljice bila korisnik, a ne vlasnik predmetnog stana i da ne postoji pravni osnov da se, nakon njene smrti, tužiteljici utvrdi pravo vlasništva na tom stanu, te da je rušenjem stana majci tužiteljice prestao ugovor o korištenju stana po samom zakonu (član 52. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, 14/84, 12,/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, dalje: ZSO); da na tužiteljicu nije preneseno stanarskog prava na istom stanu i da nema osnova za dodjelu joj drugog odgovarajućeg stana, a time ni za isplatu protivvrijednosti stana. Iz ovih razloga, primjenom navedene zakonske odredbe i člana 123. i 126. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03 do 49/09, dalje: ZPP) prvostepeni sud je zahtjev tužiteljice odbio.

Odluke nižestepenih sudova su pravilne i zakonite.

Među parničnim strankama nije sporno da je tužiteljica zakonski nasljednik (kćerka) pokojne M. D., na kojoj činjenici, uz tvrdnju da je sa njom zajednički koristila stan, je i zasnovala legitimaciju za podnošenje tužbe u ovoj parnici.

Tužena je tokom postupka osporavala zahtjev tužiteljice, između ostalog i istaknutim prigovorom nedostatka aktivne legitimacije na njenoj strani. Prihvatanjem osnovanim ovog prigovora, nižestepeni sudovi su odbili zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

Pravo vlasništva na stanu u držanoj svojini stiče se otkupom stana. Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo (član 9. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova “Službeni glasnik Republike Srpske“ - prečišćeni tekst broj 59/08, 58/09 i 71/10), a pravo na otkup stana ima nosilac stanasrskog prava, kojim se u smislu odredbi člana 5. stav 1. navedenog zakona smatra i lice koje je to pravo steklo prema odredbama ZSO.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da majka tužiteljice nije stekla pravo vlasništva na navedenom stanu otkupom stana po ZPDS (tužiteljica to i ne tvrdi) nego je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava (član
2. stav 2. ZSO) a stanarsko pravo u smislu odredbi člana 2. stav 2. Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 3/09), nije podobno za nasljeđivanje. Stoga, kako majka tužiteljice nije bila vlasnik stana, ni tužiteljica to pravo nije mogla steći nasljeđivanjem iza smrti majke, pa kako to pravo nije stekla ni po drugom osnovu, pravilno su nižestepeni sudovi sudili kada su zahtjev tužiteljice da joj se utvrdi pravo vlasništva na spornom stanu, odbili.

Prema odredbi člana 22. stav 3. ZSO stambeni organ uprave odlučuje da li licu, koje je stan koristilo zajedno sa nosiocem stanarskog prava nakon njegove smrti pripada pravo da nastavi korištenje stana. U konkretnom slučaju je zaključkom tužene od 10.1.2007. godine odbačen zahtjev tužiteljice da se nakon smrti njene majke (nosioca stanarskog prava) prenese stanarsko pravo na tužiteljicu. U upravnom postupku je, dakle, utvrđeno da tužiteljica ne može prema odredbama ZSO nastaviti korištenje stana kao član porodičnog domaćinstva njene majke (član 21. stav 2. ZSO), jer je drugostepenim rješenjem od 8.8.2007. godine žalba tužiteljice odbijena i navedeni zaključak je potvrđen. Tužiteljica nije tvrdila da je pokrenula upravni spor niti je na te okolnosti predlagala, pa ni provodila bilo kakve dokaze. Prestankom stanarskog prava majci tužiteljice, u situaciji kada to pravo nije u upravnom postupku preneseno na tužiteljicu, ona nema pravni osnov za obezbjeđenje i predaju u posjed i svojinu drugog odgovarajućeg stana. Zato, navodi revizije da se tužiteljica brinula o majci i da je izdržavala, ne doprinose drugačijem ishodu ovog spora.

Pravo na obezbjeđenje drugog stana ne bi pripadalo ni majci tužiteljice da je ona to, za života tražila. Prema članu 52. stav 1. ZSO ugovor o korištenju stana prestaje, između ostalog, i ako se zgrada ili dio zgrade u kojoj je stan, mora rušiti na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa. Njoj je stan na kojem je bila nosilac stanarskog prava vraćen u upravnom postupku 1.6.2000. godine. Zapisnikom o primopredaji od 10.12.2003. godine je izvršena primopredaja stana. Međutim, i pored toga, od njenog iseljenja iz stana 1992. godine do smrti (2006. godine), to znači ni prije donošenja rješenja o rušenju ni u vrijeme rušenja stana, ona nije bila korisnik stana, slijedom čega nije postojala obaveza stambenog organa tužene da joj obezbijedi smještaj u drugom odgovarajućem stanu, jer u vrijeme rušenja stana, koje je relevantno za primjenu člana 52. ZSO ona nije bila u faktičkoj vezi sa tim stanom. To pravo pogotovo ne pripada tužiteljici, jer ona nije izvela bilo kakvo pravo na predmetnom stanu, iz prava koja je na spornom stanu imala njena majka.

Na zakonitost i pravilnost pobijane presude ne utiče ni tvrdnja revizije da zajednica života tužiteljice kao člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava predstavlja osnov za utvrđenje svojstva nosioca stanarskog prava tužiteljici, jer je o njenom zahtjevu za prenos stanarskog prava, odlučeno rješenjem nadležnog upravnog organa kojim njen zahtjev nije usvojen a zakonitost i pravilnost tog rješenja tužiteljica je mogla osporavati samo u upravnom postupku i upravnom sporu, o njihovoj zakonitosti se ne odlučuje u ovom parničnom postupku.

Tužiteljica zahtjevom traži i da se tužena obaveže da joj preda odgovarajući stan iste površine, izgrađen na gradskom građevinskom zemljištu u Š., a da se oslobađa te obaveze ako joj isplati protivvrijednost u iznosu od 20.000,00 KM, na ime navedenog porušenog stana. Radi se, dakle, o alternativnom ovlaštenju tužene (fakultas alternativa) koje bi dalo mogućnost izbora tuženoj samo da je svojinsko pravni zahtjev za obezbjeđenje i predaju u posjed i svojinu drugog odgovarajućeg stana, osnovan, što ovdje nije slučaj. Kako nema osnova za navedeni svojinsko pravni zahtjev iz kojeg bi proizašlo alternativno ovlaštenje tužene, izbor od strane tužene, nije moguć.

Tužena, suprotno navodima revizije, nema obavezu da tužiteljici obezbijedi drugi odgovarajući stan ni u smislu odredbe člana 54. ZPDS, s obzirom da je sporni stan porušen na osnovu rješenja nadležnog upravnog organa zbog dotrajalosti zgrade i zbog opasnosti za okolinu, a ne u ratnim dejstvima, niti je tužiteljica stvarno legitimisana za postavljanje ovakvog, kao ni drugih prednje navedenih dijelova tužbenog zahtjeva. Naime, tužiteljica nije u materijalno pravnom odnosu sa tuženom u pogledu predmetnog stana i ne pripadaju joj ovlaštenja da s osnovom polaže bilo kakvo pravo na spornom stanu. Zato su nižestepeni sudovi pravilno sudili kada su prihvatajući osnovanim prigovor tužene o nedostatku aktivne legitimacije tužiteljice u ovoj parnici, tužbeni zahtjev odbili, za šta su imali uporište u utvrđenom činjeničnom stanju i u relevantnim odredbama materijalnog prava, i za svoje odluke su dali jasne i valjane razloge, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud.

S obzirom na navedeno, ni tvrdnja revizije da je obaveza tužene da na svojoj teritoriji čuva i obezbjeđuje imovinu i građane, nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Prema izloženom, pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje u reviziji tužiteljice a ni onih na koje ovaj sud u smislu odredbi člana 241. ZPP pazi po službenoj dužnosti, zbog čega je revizija tužiteljice odbijena kao neosnovana primjenom odredbe člana 248. istog zakona.

 

(Presuda Vrhovni sud Republike Srpske 86 0 P 001880 11 Rev, od 15.8.2012. godine)

 

<------->

Prestanak prava raspolaganja:

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 067452 02 P od 31.12.2009. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o korištenju stana koji se nalazi u B. L. u Ulici … br. …, stan broj …, zaključen 1977. godine između njega i pravnog prednika tuženog Zavoda za … B. L., te da se tuženi J. R. (dalje: drugotuženi) obaveže da mu preda u posjed navedeni stan, slobodan od lica i stvari.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 067452 10 Gž od 27.5.2010. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu odluku zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se osporena presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje ili da se obje nižestepene presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji u cjelosti.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet odlučivanja u ovoj parnici je zahtjav tužitelja za utvrđenje pravne valjanosti ugovora o korištenju stana iz 1977. godine, na osnovu koga je on stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, te za obavezivanje drugotuženog da mu taj stan preda u posjed.

Na podlozi rezultata dokaznog postupka prvostepeni sud je utvrdio: da je tužitelj bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu; da je uslijed ratnih dešavanja tužitelj 1993. godine napustio navedeni stan, nakon čega je tuženi 1. maj - … iz B. L., kao davalac stana na korištenje, taj stan dodijelio drugotuženom na korištenje; da tužitelj nije Ministarstvu za … niti nadležnoj Komisiji podnio zahtjev za vraćanje prijeratnog stana već je dana 16.9.2002. godine sudu podnio predmetnu tužbu.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, a obzirom da tužitelj nije podnio zahtjev za vraćanje spornog stana u posjed u roku propisanom odredbom člana 16. st. 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/98 do 1/10), koji je istekao dana 19.4.2000. godine, prvostepeni sud je zaključio da je zbog takvog propusta tužitelju prestalo stanarsko pravo u smislu odredbe stava 2. istog člana, pa je iz tog razloga odbio tužbeni zahtjev.

Drugostepeni sud je žalbu tužitelja odbio i prvostepenu presudu potvrdio, prihvatajući kao pravilne činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda.

Nižestepene presude su zakonite.

Polazeći od utvrđene činjenice da je tužitelj bio prijeratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu, to mu je u smislu odredbe člana 14. st. 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine pripadalo pravo da u upravnom ili sudskom postupku zahtijeva vraćanje stana u posjed. Međutim, iz sadržaja odredbe člana 16. st. 1. tog zakona slijedi da je krajnji rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed bio 19.4.2000. godine. Iz odredbe stava 2. tog člana u vezi sa članom 14. st. 1. istog zakona slijedi da, ukoliko nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva ne podnese zahtjev u roku iz stava 1. člana 16. tog zakona, stanarsko pravo mu prestaje. Rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed iz stava 1. člana 16. navedenog zakona je materijalno-pravni prekluzivni rok, koji se ne može produžavati odlukom suda, a čijim propuštanjem se gubi ne samo pravo na preduzimanje određene radnje, nego taj propust dovodi i do gubitka prava u materijalnom smislu tj. prestanka stanarskog prava po sili zakona, kako to proizlazi iz odredbe stava 2. istog člana, a što pravilno zaključuje drugostepeni sud u pobijanoj presudi.

Propuštanje da se blagovremeno podnese zahtjev za vraćanje stana u posjed, u smislu odredbe člana 16. st. 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, nije moguće konvalidirati tužbom za utvrđenje valjanosti ugovora o korištenju stana. Pošto je prije podnošenja tužbe u ovom sporu tužitelju prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, on nema pravo da zahtijeva utvrđenje da je nosilac stanarskog prava na osnovu pravno valjanog ugovora o korištenju stana.

Pravilan je i zaključak drugostepenog suda da je svrha donošenja Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine uspostavljanje stanja kakvo je bilo na dan 30.4.1991. godine. Taj zakon je i propisao materijalno-pravne uslove i procesna pravila za vraćanje stanova u posjed nosiocima stanarskog prava ili članovima njihovog porodičnog domaćinstva (članovi 14. i 15. ovog zakona), a svim ovim licima je omogućio da pod jednakim uslovima ostvare prava priznata tim zakonom. Stoga odredbe ovog zakona nisu u nesaglasnosti sa Ustavom RS i Ustavom BiH, Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (dalje: Konvencija) i Prvim protokolom uz tu Konvenciju te Aneksom VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ograničenja u ostvarivanju prava, određena u odredbi člana 16. navedenog zakona, se jednako odnose na sva lica, čime je uspostavljen i princip proporcionalnosti.

Stanarsko pravo jeste imovinsko pravo sui generis, na koje se odnosi član


1. Prvog protokola uz Konvenciju. Međutim, zaštita tog prava se ostvaruje u skladu sa nacionalnim zakonodavstvom, koje mora biti u saglasnosti sa standardima Konvencije. Propisivanje prekluzivnog roka za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed, uz posljedicu gubitka stanarskog prava propuštanjem tog roka, predstavlja ograničenje neophodno za ostvarenje pravne sigurnosti. Navedeni rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed je u više navrata produžavan, to je svaki put objavljeno u službenom glasilu RS i sredstavima javnog informisanja, za podnošenje zahtjeva nije bila propisana forma niti su uz njega trebali da se prilože dokazi o osnovanosti zahtjeva. Stoga zainteresovanim licima nije bilo onemogućeno niti otežano ostvarivanje prava na vraćanje stana, pa je ograničenje u odnosu na rok za podnošenje tog zahtjeva ustanovljeno u javnom interesu. Ovdje se radi o opravdanom i zakonitom miješanju u imovinska prava tužitelja, koje miješanje odgovara društvenim potrebama, a između tog miješanja i cilja kojem se teži postoji srazmjera. Institut prekluzije je ustanovljen radi pozitivnog uticaja na pravnu sigurnost i radi sprečavanja nemarnosti i zloupotrebe prava građana.

Neosnovana je tvrdnja iz revizije da se stanarsko pravo ne može izgubiti (sva prava podliježu gubitku, ali samo u slučajevima i pod uslovima propisanim zakonom). Što se tiče revizionog prigovora da zakoni ne mogu imati retroaktivno dejstvo, valja istaći da je članom 110. stav 2. Ustava RS predviđeno da se zakonom može odrediti da pojedine njegove odredbe imaju povratno dejstvo, ako to zahtijeva opšti interes. Međutim, u ovom slučaju ni nema retroaktivne primjene člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine jer je taj zakon stupio na snagu 19.12.1998. godine, a od tog dana je počeo teći rok za podnošenje zahtjeva za vraćanje stana u posjed.

Kod takvog stanja stvari proizlazi da osporena presuda nema nedostataka na koje ukazuje revizija tužitelja, kao ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je revizija odbijena kao neosnovana, na osnovu odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).

 

(Presuda Vrhovni sud Republike Srpske 71 0 P 067452 11 Rev od 23.08.2012.g.

 

<------->

 

Otkup stana

P R E S U D A

Revizija se usvaja, presuda Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 003307 08 Gž od 12.8.2009. godine se preinačava i sudi:
“Žalba tužene se usvaja i presuda Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 003307 06 P od 30.7.2008. godine se preinačava tako što se odbija tužbeni zahtjev za obavezivanje tužene da osigura tužiteljici otkup dvosobnog stana površine 58 m2 u prvoj gradskoj zoni u B. ili da joj isplati protuvrijednost stana u iznosu od 30.247,00 KM, a tužiteljica se obavezuje da tuženoj naknadi parnične troškove u iznosu od 1.800,00 KM”.

O b r a z l o ž e nj e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 003307 06 P od 30.7.2008. godine tužena je obavezana da tužiteljici osigura otkup dvosobnog stana površine 58 m2 u prvoj gradskoj zoni u B. ili da joj isplati protuvrijednost navedenog stana u iznosu od 30.247,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, te da joj naknadi parnične troškove u iznosu od 4.280,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 003307 08 Gž od 12.8.2009. godine žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužena pobija drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.

U ovoj parnici tužiteljica tužbom traži da sud obaveže tuženu da joj omogući otkup dvosobnog stana površine 58 m2 u prvoj gradskoj zoni u B. ili da joj isplati protuvrijednost tog stana u iznosu od 30.247,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana utuženja do isplate.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, koje među parničnim strankama i nije sporno, tužiteljica je nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu površine 58 m2 u Ulici … u B.; ovaj stan je u toku rata oštećen jer je na zgradu u kojoj se nalazi pala eksplozivna naprava; Ministarstvo za … je 2000. godine, povodom zahtjeva tužiteljice, istoj vratilo u posjed navedeni stan uz napomenu da stan nije uslovan za stanovanje; tužiteljica je 03.4.2006. godine tuženoj podnijela pismeni zahtjev za otkup drugog odgovarajućeg stana ili obeštećenje u novcu, a istog dana je i sudu podnijela tužbu sa identičnim zahtjevom.

Prvostepeni sud je u cjelosti usvojio zahtjeve tužiteljice nalazeći da je tužena, u smislu člana 56. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 72/07 – prečišćeni tekst, dalje: ZPDS), obavezna tužiteljici obezbijediti otkup drugog odgovarajućeg stana.

Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda.

Stoji navod revizije da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Tačno je da je odredbom člana 56. ZPDS propisano da je nosiocu stanarskog prava, čiji je stan u sastavu ratom uništene stambene zgrade, opština dužna omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uslovima koje je imao kao nosilac stanarskog prava. Međutim, istim članom je određen rok u kome opština treba izvršiti ovu obavezu (osam godina od stupanja Zakona na snagu). ZPDS je stupio na snagu 28.7.2001. godine, objavljivanjem Odluke Visokog predstavnika za BiH u
„Službenom glasniku Republike Srpske“, broj 35/01. To znači da obaveza tužene da obezbijedi tužiteljici otkup drugog odgovarajućeg stana dospijeva 28.7.2009. godine. Iz toga proizlazi da do podnošenja tužbe i do donošenja prvostepene presude u ovoj pravnoj stvari obaveza tužene nije bila dospjela. Kako dužnik dolazi u docnju tek kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje, u smislu člana 324. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), a u ovom slučaju potraživanje tužiteljice do zaključenja glavne rasprave nije dospjelo, nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kad su usvojili zahtjev koji nije dospio za ispunjenje.

Ovdje treba imati u vidu da obaveza propisana članom 56. ZPDS postoji samo ako je stan u ratu uništen. U konkretnom slučaju stambena zgrada, u kojoj se nalazi stan na kome tužiteljica ima stanarsko pravo, nije uništena odnosno porušena, već je oštećena, a prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka S. Ž., izrađen je elaborat i projekat sanacije te zgrade.

U odnosu na alternativno postavljeni dio zahtjeva tužiteljice, kojim je tražila da se obaveže tužena da joj isplati protuvrijednost stana, pravilna primjena materijalnog prava je nalagala da se ovaj dio zahtjeva u svakom slučaju odbije kao neosnovan.

Naime, ovako postavljen zahtjev za alternativnu činidbu nema uporišta u materijalnom pravu jer u smislu člana 5. Zakona stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“, br. 14/84, 12/87 i 36/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, dalje: ZSO), pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja stanovima, koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli, imaju davaoci stana na korištenje, a prema odredbi člana
11. st. 3. ZSO, izričito je zabranjeno prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama tog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

Iz prednjih razloga je uvažavanjem revizije tužene valjalo preinačiti obje nižestepene presude i odlučiti kao u izreci (član 250. st. 1. Zakona o parničnom postupku - „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, dalje: ZPP).

Kako je tužena uspjela u sporu, na osnovu člana 397. st. 2. ZPP su joj dosuđeni parnični troškovi, obračunati u skladu sa tarifnim brojem 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 68/05), koji se odnose na sastav odgovora na tužbu te zastupanje na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 600,00 KM.

 

(Presuda Vrhovni sud Republike Srpske 84 0 P 003307 09 Rev od 14.04.2011.g.)

 

<------->

 

Nazad na: sudska praksa BiH

 


* Da bi ste našli obrazloženje od odabrane setence - potrebno je da koristite Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine za određenu godinu.

 

Stambeno pravo