Advokat

BOSNA I HERCEGOVINA FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

VRHOVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Broj: 51 0 P 199670 25 Rev

Sarajevo, 04.09.025. godine

Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija: Fatima Mrdović, predsjednica vijeća, Mustafa Šabić i Amela Mahić Samardžić, članovi vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz ..., koga zastupaju advokati iz advokatskog društva „A i drugi“ d.o.o. Travnik, protiv tužene Elektroprivrede HZ HB d.d. Mostar, poslovnica Elektro Vitez, koju zastupa punomoćnica Brankica Mandrapa, zaposlenica tužene, radi naknade štete, v.p.s. 53.121,51 KM (pravilno v.p.s. 46.218,00

KM), odlučujući o reviziji tužene protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj: 51 0 P 199670  24 Gž od 24.12.2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana

04.09.2025. godine donio je sljedeću:

P R E S U D U

Revizija se djelimično usvaja, nižestepene presude preinačavaju tako da se dosuđeni iznos od 46.218,00 KM snižava na iznos od 29.326,10 KM, dok se dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 12.275,49 KM snižavaju na iznos od 7.368,00 KM.

U ostalom dijelu revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Općinskog suda u Travniku broj: 51 0 P 199670 22 P od

22.05.2024. godine odlučeno je:

„Obavezuje se tužena da tužiocu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od

46.218,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana nastanka štete, odnosno

21.01.2022. godine pa do konačne isplate, te da tužiocu nadoknadi troškove parničnog

postupka u iznosu od 12.275,49 KM, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude.

Odbija se tužilac sa ostatkom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.682,15 KM kao

nedokazan.“

Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj: 51 0 P 199670 24

Gž od 24.12.2024. godine žalbe tužitelja i tužene se odbijaju kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđuje.

Protiv drugostepene presude reviziju je, blagovremeno, izjavila tužena zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, sa prijedlogom da se ista usvoji, drugostepena presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava navode iste, predlaže da se revizija odbije kao

neosnovana.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga iz člana 241. stav 1. Zakona o parničnom postupku (“Službene novine F BiH“ broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15, dalje ZPP) ovaj sud je odlučio:

Revizija je djelimično osnovana.

Nije osnovan prigovor da je pobijana presuda rezultat povrede odredaba člana 7., 8., 123. i 126. ZPP.

Drugostepeni sud je u okviru kontrolne funkcije prihvatio da su izvedeni dokazi cijenjeni savjesno i brižljivo, svaki dokaz posebno i svi dokazi zajedno. Stranke ne mogu s uspjehom svoju subjektivnu ocjenu dokaza suprotstaviti ocjeni dokaza koju su dali nižestepeni sudovi u skladu sa odredbom člana 8. ZPP.

Nižesetepeni sudovi su pravilno primijenili i odredbe člana 123. i 126. ZPP, te suprotni

prigovori revizije nisu prihvatljivi.

Međutim, djelimično je osnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora, relevantan u ovoj fazi postupka, je zahtjev tužitelja kojim traži da se tužena obaveže da mu na ime naknade materijalne štete, nastale požarom na kući uslijed kratkog spoja do koga je došlo na elektroinstalacijama koje su u nadležnosti tužene, isplati utuženi iznos, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan ovaj sud (član 240. stav 2. ZPP), proizilazi da je dana .... godine oko 19 i 15 sati na kući vlasništvo tužitelja, koja se nalazi u ... u ulici ... ..., došlo do požara kojom prilikom je na objektu nastupila materijalna šteta

Iz nalaza vještaka elektrotehničke struke i vještaka protivpožarne zaštite utvrđeno je da je do požara došlo na napojnom kablu tipa PP OO 4x4 mm2, koji je prolazio kroz metalni nosač -štender i bio položen na drvenoj krovnoj konstrukciji, a koji dio dionice kabla je u isključivoj nadležnosti distributera, a ne potrošača (izričito izjašnjenje vještaka elektrotehničke struke u pismenom Nalazu i mišljenju od 09.10.2023. godine i na glavnoj raspravi od 21.02.23024. godine).

Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno je da je na objektu tužitelja zbog požara nastupila materijalna štete u iznosu od 46.218,00 KM, koji iznos se odnosi na troškove sanacije i dovođenje objekta u stanje prije požara.

Utvrđeno je da je tužitelj od Asa osiguranja d.d. Sarajevo dana 21.02.2021. godine, na

ime police osiguranja predmetnog objekta naplatio iznos od 16.881,90 KM.

Na ovako utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je u pretežnom dijelu usvojio

tužbeni zahtjev, kao u izreci presude.

Drugostepeni sud je, odlučujući o žalbama stranaka, iste odbio kao neosnovane i prvostepenu  presudu potvrdio u cijelosti.

Po ocjeni ovog sud ovakve odluke nižestepenih sudova nisu u cijelosti zakonite, jer su nižestepeni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo - Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list R BiH“ broj 2/92,

13/93 i 13/94, te „Službene novine F BiH“ broj 29/03 i 42/11, dalje ZOO).

Po ocjeni ovog suda nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da u konkretnim okolnostima postoji objektivna odgovornost tužene za nastalu štetu. Naime, odredbom člana 173. ZOO određeno je da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a odredbom člana 174. stav 1. istog zakona da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi.

Samonosivi kabal za kućni priključak električne energije, kada je pod naponom, po svojim osobinama i načinu upotrebe je opasna stvar, a postavljanje takvog kabla za sigurnost objekta u koji se postavlja je opasna djelatnost. Tužena je imalac električnog kabla, a bavi se postavljanjem i održavanjem istog, pa zbog toga odgovara za štetu koja potiče od kabla i njegovog postavljanja po principu objektivne odgovornosti, propisane naprijed navedenim odredbama ZOO.

Tužena u postupku nije, u smislu člana 177. ZOO, dokazala da postoje zakonske pretpostavke za njeno potpuno ili djelimično oslobađanje od odgovornosti, neovisno od revizijskih prigovora kojima kroz pogrešnu primjenu materijalnog prava nastoji izbjeći svoju odgovornost za štetu.

Dakle, pravilno su zaključili nižestepeni sudovi da postoji objektivna odgovornost tužene za nastalu štetu, i njenu obavezu da istu otkloni.

Međutim, pogrešno su zaključili nižestepeni sudovi da ukupan iznos štete ne treba biti umanjen za iznos od 16.881,90 KM, koji je tužitelj naplatio od osiguravajućeg društva po osnovu zaključene police osiguranja za osigurani slučaj (požar na kuci).

Pri zauzimanju ovakvog stava nižestepeni sudovi se pozivaju na odredbe člana 899. stav

2. i 948. stav 2. ZOO, a što je pogrešno.

Odredbe člana 948. stav 2. ZOO strukturalno se nalaze u dijelu zakona koji nosi naziv

„Osiguranje lica“ što znači da se odredbe istog ne mogu primijeniti i na slučaj osiguranja

imovine (što je predmetni slučaj).

Sklapanjem ugovora o osiguranju ne prestaje obligaciono-pravni odnos odgovornosti trećih lica za štetu. Štetnika tereti dužnost popravka štete neovisno o tome što je oštećeni (osiguranik) ostvario naknadu iz osiguranja, jer u protivnom štetnik bi se neopravdano okoristio zbog toga. U takvim okolnostima oštećena osoba ima pravo potraživati naknadu štete iz dva samostalna odnosa: ugovora o osiguranju i obligaciono-pravnog odnosa po osnovu odgovornosti za štetu.

Da li u takvim okolnostima oštećeni ima pravo na tzv. kumuliranje štete iz više osnova zavisi od vrste osiguranja. Ukoliko se radi o imovinskom osiguranju (kao što je predmetni

slučaj) zabranjeno je kumuliranje i oštećeni ne može ostvariti veću naknadu od ukupno pretrpljene štete (ovo je primjena općih načela pravnog poretka).

Ako oštećeni ostvari potpunu naknadu iz osiguranja imovine gubi pravo ostvarivati i naknadu od odgovorne osobe, a ako ostvari djelimičnu naknadu iz ugovora o osiguranju tada mu pripada pravo da razliku naknade do punog iznosa štete zahtijeva od štetnika.

U konkretnim okolnostima kada je nesporno da je tužitelj na ime police osiguranja od osiguranog rizika na kući (požar) naplatio od osiguravajućeg društva iznos od 16.891,90

KM, a da je prema nalazu vještaka građevinske struke u štetnom događaju pretrpio štetu u iznosu od 46.218,00 KM dosuđivanjem iznosa od 29.326,10 KM tužiteljeva materijalna situacija biće dovedena u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetnog događaja, kako to nalaže i član 190. ZOO (ukoliko bi došlo do kumuliranja naknada došlo bi do neosnovanog bogaćenja na strani tužitelja).

Dakle, ovaj sud smatra da su nižestepeni sudovi pogrešno postupili kada su tužitelju dosudili cjelokupni iznos štete, ne umanjujući isti za naplaćeni iznos po osnovu zaključene police osiguranja za osigurani slučaj-požar na kući, na što se i revizijom tužene osnovano i s razlogom ukazuje.

Zbog svega naprijed navedenog ovaj sud je primjenom člana 250. stav 1. ZPP, djelimičnim uvažavanjem revizije preinačio obje nižestepene presude i odlučio kao u stavu prvom izreke ove presude.

U ostalom dijelu revizija nije osnovana.

Ovaj sud je naprijed šire obrazložio da odgovornost tužene za nastalu štetu postoji po osnovu objektivne odgovornosti, jer je utvrđeno da je uzrok požara kratki spoj na kablu i to na dionici kabla koji je u isključivoj nadležnosti i odgovornosti tužene, da je takav kabal pod naponom opasna stvar, a da se distribucija i isporuka električne energije (djelatnosti tužene) smatraju kao opasna djelatnost, za što se odgovara po principu objektivne odgovornosti, a tužena nije dokazala da postoje okolnosti iz člana 177. ZOO, za njeno oslobađanje od odgovornosti.

O svemu navedenom i nižestepeni sudovi iznose valjana i zakonita obrazloženje u svojim odlukama i to prvostepeni na strani 16-18., a drugostepeni na strani 3. i 4., a što je prihvatljivo i za ovaj sud bez potrebe za ponavljanjem.

Preostali navodi tiču se činjeničnih utvrđenja koja u revizijskom postupku nisu relevantna, te ih ovaj sud nije ni cijenio (član 240. stav 2. ZPP), ili nisu od odlučnog značaja sa aspekta predmeta spora (član 231., u vezi člana 253. ZPP), pa ih ovaj sud i nije posebno obrazlagao.

Zbog navedenog valjalo je primjenom člana 248. ZPP reviziju u ostalom dijelu odbiti i

odlučiti kao u stavu 2. izreke ove presude.

Primjenom člana 397. stav 2., u vezi člana 386. stav 2. ZPP, preinačena je i odluka u odnosu na troškove postupka, na način da su isti sniženi sa iznosa od 12.275,49 KM na iznos od 7.368,00 KM. Tužitelj je u konačnici u parnici uspio sa procentom od oko 60% od postavljenog tužbenog zahtjeva, pa mu je i dosuđen srazmjeran iznos troškova postupka.

Predsjednica vijeća

Fatima Mrdović, s.r.

Nazad na Stavovi sudske prakse BiH