Namirenje razlučnog povjeritelja
Zakon o stečajnom postupku FBiH: član 40
Prije namirenja razlučnog povjeritelja imaju se namiriti troškovi stečajnog postupka.
Obrazloženje:
"... Bank d.d. Bihać na ispitnom ročištu održanom dana 20.11.2018. godine kao razlučni povjeritelj iskazao je da će svoje prijavljeno potraživanje ostvariti u stečajnom postupku, da je dana 17.09.2021. godine stečajni upravnik u predmetu provođenja usmenog javnog nadmetanja prodao nekretninu na kojoj žalitelj ima razlučno pravo za iznos od 18.500,00 KM, da je nekretnina dosuđena kupcu koji je platio kupoprodajnu cijenu, da je nakon pribavljanja saglasnosti Odbora povjeritelja sačinjen prijedlog diobe i istovremeno zatraženo zaključenje stečajnog postupka zbog nedovoljnosti stečajne mase. Iz prijedloga za diobu stečajne mase proizlazi da je stečajni upravnik predložio namirenje troškova stečajnog postupka, a da se preostali iznos novca dosudi razlučnom povjeriocu što čini iznos od 8.218,56 KM.
Žalbeni sud je stava da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je prihvatio pravilnim prijedlog diobe stečajnog upravitelja, a time i odbio prigovor razlučnog povjeritelja i pravilno cijenio da se prije namirenja razlučnog povjeritelja imaju namiriti troškovi stečajnog postupka. Naime, odredba člana 40. Zakona o stečajnom postupku propisuje da se iz stečajne mase najprije namiruju nužni troškovi stečajnog postupka i nužne obaveze stečajne mase bez kojih se ne može voditi stečajni postupak. Troškovi evidentrani u prijedlogu diobe čine troškove stečajnog postupka koji su propisani odredbom člana 41. Zakona o stečajnom postupku čime je neosnovan žalbeni navod pogrešnog tumačenja navedenih zakonskih odredaba od strane prvostepenog suda.
Žalbeni sud nadalje ukazuje da je žalitelj prihvatio da unovčenje nekretnine na kojoj isti ima razlučno pravo, provodi se u stečajnom postupku, što ukazuje da se prodaja odnosno unovčenje nekretnina ima vršiti po odredbama izvršnog postupka za izvršenje o nepokretnosti, analogno čemu se i namirenje od kupoprodajne cijene ima vršiti po pravilima odredaba Zakona o izvršnom postupku, što bi također ukazivalo da se prvenstveno namiruju troškovi stečajnog postupka.
Također se ukazuje žalitelju da je isti imao mogućnost kao razlučni povjeritelj da pokrene (ili nastavi) izvršni postupak u kojem bi se provodio postupak prodaje nekretnine i isti bi tada također imao troškove, koji bi padali isključivo na njega kao tražitelja izvršenja. Činjenica je da odredba člana 102. stav 4. Zakona o stečajnom postupku propisuje da se iz dijela dobivenog prodajom koji pripada razlučnom povjeriocu izdvaja 5% za stečajnu masu, ali u konkretnom slučaju troškovi stečajnog postupka bili su veći od navedenog procenta, troškovi su bili neophodni u cijelu unovčenja imovine koja je predmet razlučnog prava žalitelja, i stečajni dužnik nije imao dovoljno druge imovine za financiranje troškova stečajnog postupka. Navedena zakonska odredba ne može se tumačiti, a da se ista ne dovede u vezu sa odredbama člana 40. i člana 41. Zakona o stečajnom postupku, radi čega razlučni povjerilac mora trpiti prvenstveno namirenje troškova stečajnog postupka i prihvatiti procent namirenja kako je to navedeno u prijedlogu za diobu. Obzirom na izneseno, te na činjenicu da ovaj sud nije našao da postoje povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, to je odlučeno kao u izreci ovog rješenja primjenom odredbe člana 235. ZPP-a, a u vezi sa odredbom člana 8. Zakona o stečajnom postupku FBiH."
(Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću, 17 0 St 091581 24 Pž od 11.1.2024. godine)
