Nemogućnost ostvarivanja prava u vezi testamenta u parničnom postupku
Zakon o nasljeđivanju: čl. 241 i 243
Ako su stranke u vrijeme rasprave ostavine znale za testament i gdje se isti nalazi, ali ga namjerno nisu iznijele, ne mogu se poslužiti pravom da u naknadnoj parnici ostvaruju svoje zahtjeve.
Obrazloženje:
"Odlučne činjenice u ovom sporu tiču se, prije svega, odgovora na pitanje da li se tužitelj može koristiti pravom da u posebnoj parnici ostvaruje svoj zahtjev, kakav je predmetni tužbeni zahtjev, a u zavisnosti od odgovora na navedeno, i kada je tačno stekao saznanje o postojanju testamenta. Naime, odredbom čl. 269. stav 1. Zakona o nasljeđivanju (Sl. novine FBiH, br. 80/2014 i 32/2019-odluka US), propisano je da će se prava stranaka u vezi sa nasljeđivanjem cijeniti po zakonu koji se primjenjivao u času otvaranja nasljeđa. Znači, u konkretnom slučaju, mjerodavno pravo za predmetni spor cijeni se sa aspekta primjene relevantnih odredbi starog Zakona o nasljeđivanju (Sl. list SRBiH, br. 7/80-267, 15/80-711). Odredbom čl. 241. ovog zakona, propisano je da ukoliko se po pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe testament, sud će ga proglasiti i dostaviti ostavinskom sudu, i ostavinski sud neće ponovno raspravljati zaostavštinu već će obavijestiti zainteresovana lica o proglašenju testamenta i upozoriti ih da mogu svoja prava na osnovu testamenta ostvariti u parnici. Nadalje je, odredbom čl. 243. istog zakona, propisano da kada je raspravljanje zaostavštine završeno pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju ili rješenjem o legatu, a postoje uslovi za ponavljanje postupka po pravilima parničnog postupka, neće se ponoviti postupak za raspravljanje zaostavštine, već stranke svoja prava mogu ostvariti u parnici.
Znači, navedena odredba jasno upućuje da stranke svoja prava mogu štiti u parničnom postupku, ali pod uslovima koji su propisani za ponavljanje postupka. Institut ponavljanja postupka regulisan je odredbama čl. 255-265.ZPP, budući da je rješenje ostavinskog suda br...., kojim se stranke podučavaju o svom pravu vezanom za naknadno pronađeni testament, donijeto dana 18.12.2019. godine.
Suprotno navodima žalbe, na osnovu ocjene dokaza izvedenih saslušanjem parničnih stranaka i saslušanjem svjedoka, pravilno je prvostepeni sud uzeo dokazanim da je tužitelj saznanje o testamentu stekao mnogo prije podnošenja predmetne tužbe, kao i vođenog ostavinskog postupka iza umrlog T.H., dok nije prihvatio navod tužitelja da je saznanje o testamentu stekao tek tokom 2018. godine i da za njegovo postojanje nije znao i ranije, kao i u tom pravcu dat iskaz saslušanog svjedoka T.M.
Kod ovakve ocjene prvostepenog suda, a koje u cijelosti kao pravilno prihvata i ovaj sud, budući da je ocjena izvedenih dokaza, a suprotno žalbenim navodima, izvršena kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP, i s tim u vezi utvrđenja da je tužitelj u vrijeme vođenja ostavinskog postupka znao za postojanje testamenta, za njegovu sadržinu i kod koga je testament pohranjen, odnosno da je i bio u njegovom posjedu, to je i ožalbena presuda pravilna i zakonita.
Cijeneći utvrđene činjenice, osnovan je zaključak prvostepenog suda da su stranke, a posebno tužitelj, znale u vrijeme raspravljanja zaostavštine da je zavještalac ostavio zavještanje (testament) i gdje se nalazi, tužitelj je znao i za njegovu sadržinu, slijedom čega proizilazi da ga namjerno nije predao sudu (imajući u vidu utvrđenje da je svjesno izbjegavao prijem sudskih poziva na ostavinsku raspravu, te da je bio upoznat da se ostavinska rasprava vodi), zbog čega se u takvim okolnostima ne može koristiti pravom da u posebnoj parnici ostvaruje svoj zahtjev. Ovo iz razloga, što je ovlaštenje iz čl. 126. i 140. Zakona o vanparničnom postupku, primjenjiv u smislu čl. 269. stav 5. novog Zakona o nasljeđivanju, predviđeno za slučaj da je zavještanje pronađeno nakon pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju, što znači da se takvim ne smatra zavještanje za koje su stranke znale ali iz nekih razloga nisu ga prikazale sudu, kakav je konkretan slučaj. Znači, ako su stranke znale u vrijeme rasprave ostavine za testament i gdje se nalazi, ali ga nisu iznijele, ne mogu se poslužiti pravom da u naknadnoj parnici ostvaruju svoje zahtjeve (Vidi: Komentar Zakona o nasljeđivanju sa sudskom praksom, dr. Milan Kreč i Đuro Pravić, Narodne novine, Zagreb 1964, strana 752)."
(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, 32 0 P 336596 23 Gž 2 od 16.2.2024. godine)
