Odlučujući faktor kod odlučivanja o dodjeli djece jednom od roditelja
Kod odlučivanja o dodjeli djece jednom od roditelja odlučujući je, prije svega, interes djece, pa i u slučaju da su djeca stranaka izrazila želju da ostanu na čuvanju i vaspitanju kod jednog od roditelja, ta njihova izjava nije odlučujuća za odluku suda koji može da odluči suprotno od onoga što djeca žele, ali se u tom slučaju trebaju dati valjani razlozi iz kojih se prema određenim okolnostima slučaja ima zaključiti da ono što djeca žele nije u njihovom interesu.
Obrazloženje:
Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da se razvede brak koji je zaključila sa tuženim 2008. godine, da se troje mldb. djece povjere njoj na zaštitu i vaspitanje te da se tuženi obaveže da doprinosi izdržavanju djece.
Raspravljajući o ovom zahtjevu nižestepeni sudovi su utvrdili: da su parnične stranke 2008. godine u T. zaključile brak, u kome su stekle troje mldb. djece i to Mldb.1., rođenog 2009. godine, Mldb.2., rođenog 2011. godine i Mldb.3., rođenu 2017. godine; da su bračni odnosi teško i trajno poremećeni zbog čega je faktička zajednica života prekinuta krajem novembra 2022. godine; da su obje stranke zaposlene i da imaju sve potrebne uslove za brigu o djeci; da tužiteljica kao majka ima bolji roditeljski potencijal od tuženog i da su djeca više usmjerena na nju; da je organ starateljstva predložio da se djeca povjere na čuvanje i vaspitanje majci tj. tužiteljici.
Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi su našli da su se ostvarili uslovi za razvod braka te su udovoljili zahtjevu tužiteljice za razvod braka, mldb. djecu stranaka su povjerili tužiteljici na zaštitu i vaspitanje, a tuženog obavezali da na ime izdržavanja svakog djeteta mjesečno plaća po 15% od svoje plate koju ostvaruje u KPZ T.
Odluke nižestepenih sudova su na zakonu zasnovane.
Iz odredbe člana 90. Porodičnog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 54/02 do 63/14, dalje: PZ) proizilazi da su za odluku o čuvanju i vaspitanju djece mjerodavne prilike u vrijeme donošenja odluke o tome, a pri odluci o dodjeli djece jednom od roditelja odlučujući je, prije svega, interes djece. Imovinsko stanje roditelja uzima se u obzir, ali u prvom redu kod utvrđivanja visine doprinosa za izdržavanje djece koji treba da daje onaj roditelj kome djeca nisu povjerena (ovdje: tuženi).
U svakoj parnici koja se tiče smještaja, čuvanja i vaspitanja djece, sud treba da uzme u obzir mišljenje organa starateljstva, ali to mišljenje ne može zamijeniti dokazivanje koje se inače mora provesti. O istinitosti činjenica sud odlučuje na osnovu dokaza, kao i rezultata cjelokupnog postupka. I pod pretpostavkom da su djeca stranaka izrazila želju da ostanu kod jednog od roditelja na čuvanju i vaspitanju, u skladu sa odredbom iz člana 92. PZ, ta njihova izjava nije odlučujuća za odluku suda, koji može da odluči suprotno od onoga što djeca žele, ali se u takvom slučaju trebaju dati valjani razlozi iz kojih se prema određenim okolnostima slučaja ima zaključiti da ono što djeca žele nije u njihovom interesu.
Stoji revizioni navod da pismeni izvještaj Centra za socijalni rad Trebinje broj … od 08.5.2023. godine nema svojstvo nalaza i mišljenja vještaka u smislu odredbe člana 154. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13 i 27/24, dalje: ZPP) bez obzira na to što su ga potpisali, pored direktora i pravnika, i stručna lica - sociolog i psiholog. U ovoj vrsti spora Centar za socijalni rad, kao organ starateljstva, ima procesni značaj stranke u odnosu na stavljanje prijedloga o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece u smislu člana 73. PZ. Centar je ovlašten da u granicama tog prijedloga iznosi činjenice koje stranke nisu navele i predlaže da se izvedu potrebni dokazi te da ulaže pravna sredstva i preduzima druge parnične radnje. Zbog toga članovi stručnog tima Centra ne mogu imati svojstvo vještaka nego eventualno stručnih pomagača stranke. Kako je naprijed navedeno, sud nije vezan prijedlogom odn. mišljenjem Centra kome od roditelja treba povjeriti djecu na zaštitu i vaspitanje, ali oni mogu poslužiti sudu da pravilno usmjeri dokazni postupak. Presuda se uvijek mora zasnivati na činjenicama koje su stranke iznijele i na dokazima koje je sud pribavio po prijedlogu stranaka ili po službenoj dužnosti (član 8. ZPP). Osim toga, odlučujući razlog za donošenje odluke u ovoj vrsti spora je trajni interes djece u pogledu uslova njihovog daljeg života, zaštite, vaspitanja i razvoja.
Sudska praksa stoji na stanovištu da se dijete uzrasta kćerke parničnih stranaka (6 godina), po pravilu, povjerava na zaštitu i vaspitanje majci, jer je još uvijek u velikoj mjeri zavisno od nje, ako ona kao ličnost nema takve negativne osobine koje bi je činile nepodobnom za ovakvu obavezu. Ocjenu o tome donosi sud na osnovu analize provedenih dokaza koji se odnose na lične prilike te imovinsko i socijalno stanje parničnih stranaka. Svakako ne bi bilo u interesu djece da budu razdvojena odn. da neka budu povjerena majci, a neka ocu, o čemu su nižestepeni sudovi u ovom slučaju vodili računa.
Polazeći od mišljenja stručnog tima Centra za socijalni rad Trebinje i ostalih provedenih dokaza, nižestepeni sudovi su utvrdili sve potrebne činjenice na osnovu kojih su mldb. djecu stranaka povjerili na zaštitu i vaspitanje tužiteljici. Pri tome su imali u vidu uslove koji postoje kod stranaka i uslove pod kojima djeca žive, starost djece i njihovu međusobnu privrženost, porodične prilike oba roditelja i njihov karakter. Takva odluka je i po ocjeni ovog suda u interesu mldb. djece.
Tuženi je u postupku kod nižestepenih sudova isticao, a to ponavlja i u reviziji, da su oba sina izrazila želju da budu povjerena njemu na čuvanje i vaspitanje. Međutim, kako je naprijed rečeno, ova okolnost nije odlučujuća kod donošenja odluke o povjeravanju djece. Nižestepeni sudovi su na pravilan način cijenili okolnosti u kojima su date izjave djece (oba djeteta su tom prilikom bila vidno uznemirena i plakala su). Stručni tim Centra za socijalni rad Trebinje, pred kojim su djeca dala izjave, je iz ponašanja djece zaključio da ona ustvari žele da žive kod oba roditelja i da ne prihvataju njihov razvod, tako da želja koju su izrazila nije autentična i plod je uticaja tuženog i njegove porodice.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 95 0 P 081050 24 Rev od 5.11.2024. godine)
