Advokat

Za vrijeme bolovanja radnik svoje aktivnosti prvenstveno treba da usmjeri ka liječenju i osposobljavanju za rad, a on postupa suprotno kada bolovanje iskoristi za obavljanje poslova koji mu donose dopunsku zaradu u isto vrijeme kada mu se isplaćuje i naknada po osnovu bolovanja, pa je time on zloupotrijebio bolovanje kada je u vrijeme bolovanja u kontinuitetu obavljao fizičke poslove kojima je ostvarivao prihode, pogotovo kada ti poslovi zahtijevaju veće napore od poslova njegovog radnog mjesta.

Obrazloženje:

"Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja kojim traži da se kao nezakonite ponište odluke tužene o otkazu njegovog ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze te da se tužena obaveže da ga vrati na rad i da mu isplati naknadu na ime izgubljene plate i regresa kao i da za njega uplati doprinose Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske.

Odlučujući o zahtjevu tužitelja, a po provedenom dokaznom postupku, prvostepeni sud je utvrdio: da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tužene po osnovu ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme i da je bio raspoređen na poslove i radne zadatke rukovaoca građevinske mehanizacije, a zatim na poslove i radne zadatke čuvara; da je tužitelj od 2005. godine često odsustvovao sa posla, koje odsustvo je pravdao bolovanjem; da je u periodu dok se nalazio na bolovanju tužitelj trgovao stokom na stočnoj pijaci u Banjoj Luci, zbog čega mu je 29.10.2010. godine izrečena disciplinska mjera pismenog upozorenja uz prijetnju da će mu se izreći mjera otkaza ugovora o radu ukoliko ponovo izvrši povredu radne obaveze (zloupotreba bolovanja); da je i nakon pismenog upozorenja tužitelj dana 09.11.2010. godine ponovo zatečen u izvršenju iste povrede radne obaveze, radi čega je protiv njega ponovo pokrenut disciplinski postupak; da je odlukom disciplinske komisije tužene broj... od 26.11.2010. godine tužitelju izrečena mjera otkaza ugovora o radu zbog učinjene teže povrede radne obaveze iz člana 98. st. 2. tačka 11. Zakona o radu (″Službeni glasnik Republike Srpske″ br. 55/07 - Prečišćeni tekst, dalje: ZR) i člana 46. st. 1. tačka 11. Pravilnika o radu tužene (dalje: Pravilnik); da je odlukom tužene broj.../10 od 28.12.2010. godine odbijen prigovor tužitelja i potvrđena prvostepena odluka disciplinske komisije.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, a primjenom odredbi članova 98. st. 1. i 2. tačka 11., 99. i 126. ZR te članova 46. st. 1. tačka 11., 48., 49. i 52. Pravilnika, prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, našavši da su osporene odluke tužene zakonite.

Odlučujući o žalbi tužitelja, drugostepeni sud je našao da je pogrešan pravni zaključak prvostepenog suda o zakonitosti odluka tužene o otkazu tužiteljevog ugovora o radu jer tužena nije dokazala da je za vrijeme bolovanja tužitelj morao da miruje, radi čega je ovaj sud žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je u pretežnom dijelu usvojio tužbeni zahtjev.

Osnovano revizija tvrdi da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo na štetu tužene.

Jedan od osnova za otkazivanje ugovora o radu radniku od strane poslodavca je učinjena teža povreda radne obaveze. Poslodavac je dužan tu odluku potkrijepiti činjenicama i argumentima, koje mora dokazivati i na sudu, ukoliko radnik pokrene sudski postupak povodom otkaza ugovora o radu. Postupak utvrđivanja odgovornosti radnika za povredu radne obaveze se bliže uređuje pravilnikom o radu i kolektivnim ugovorom.

Disciplinska odgovornost je posljedica neizvršavanja radnih obaveza. ZR je u članu 98. utvrdio teže povrede radnih obaveza za koje se može izreći mjera otkaza ugovora o radu, a Pravilnikom je kao teža povreda radne obaveze propisana i zloupotreba bolovanja (član 46. st. 1. tačka 11).

Praksa pokazuje da je najčešći razlog izostanka sa posla to što je radnik bio privremeno spriječen da radi zbog bolesti. Da zbog bolesti nije mogao doći na posao radnik dokazuje odgovarajućom ispravom (doznakom za bolovanje) izdatom od strane ovlaštenog ljekara kod koga se liječio.

Međutim, opravdanost izostanka sa posla ne ocjenjuje se samo prema formalnim već i prema stvarnim razlozima, što znači da izostanak sa posla ne mora uvijek da bude opravdan,čak i kada radnik ima urednu ispravu da je bio na bolovanju. Ako poslodavac posumnja u tačnost isprave o bolovanju, može uvijek provjeriti njenu vjerodostojnost. Ako se utvrdi da radnik nije bio stvarno bolestan ili ne u mjeri da nije mogao doći na posao, izostanak s posla neće biti opravdan bez obzira na to što radnik posjeduje ispravu da je bio na bolovanju. I obrnuto, odsustvo isprave o bolovanju ne mora, samo po sebi, značiti da ne postoji opravdan razlog za izostanak s posla zbog bolesti.

Dakle, isprava o bolovanju ne mora biti apsolutni dokaz o opravdanosti odsustvovanja sa posla, ni kada je izdata od nadležnog ljekara. Ako poslodavac posumnja u vjerodostojnost ili tačnost te isprave, on može provjeriti njenu autentičnost, pa ako utvrdi da bolesti odnosno privremene spriječenosti nema, može donijeti odluku o otkazu ugovora o radu uprkos postojanju doznake. Ovo stoga što je sa stanovišta sudske prakse bitno da li je stvarno, a ne formalno, postojao opravdani razlog izostanka s posla.

Prvostepeni sud je našao da su u radnjama tužitelja, koji je u više navrata zatečen da prodaje stoku na stočnoj pijaci u Banjoj Luci u vrijeme dok je bio na bolovanju, sadržana obilježja teže povrede radne dužnosti -"zloupotreba odsustva sa posla odobrenog zbog bolovanja", propisane odredbom člana 46. st. 1. tačka 11. Pravilnika u vezi sa članom 98. st. 2. i 3. tačka 11. ZR, radi čega je ocijenio zakonitom odluku tužene o izrečenoj disciplinskoj mjeri otkaza tužiteljevog ugovora o radu.

Nasuprot tome, drugostepeni sud smatra da tužena nije dokazala da je bolest tužitelja takve prirode da sprečava njegovo kretanje, pa da se tužitelju nije mogla izreći mjera otkaza ugovora o radu samo zbog toga što ga je u vrijeme bolovanja komisija tužene zatekla da prodaje stoku na stočnoj pijaci.

Tačno je da svaka bolest radnika, zbog koje je isti spriječen da radi, ne znači njegovo obavezno ležanje u krevetu odnosno boravak kod kuće. Međutim, ovaj revizijski sud dijeli stav prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju tužitelj zloupotrijebio bolovanje jer je u vrijeme bolovanja u kontinuitetu obavljao fizičke poslove kojima je ostvarivao prihode, a koji poslovi zahtijevaju veće napore od poslova njegovog radnog mjesta. Za vrijeme bolovanja radnik svoje aktivnosti prvenstveno treba usmjeriti ka liječenju i osposobljavanju za rad, a tužitelj je postupao suprotno tj. bolovanje je iskoristio za obavljanje poslova koji su mu donosili dopunsku zaradu u isto vrijeme kada mu je isplaćivana i naknada po osnovu bolovanja. Sve aktivnosti radnika preduzete u svrhu ozdravljenja odnosno osposobljavanja za rad (tu spada i rekreacija, šetnja i slično) nisu povrede radne obaveze i ne predstavljaju zloupotrebu bolovanja. Međutim, obavljanje poslova uzgoja i prodaje stoke nije aktivnost koja je usmjerena ka ozdravljenju i osposobljavanju za rad, već je usmjerena na sticanje prihoda, pa se očigledno radi o zloupotrebi bolovanja koja je Pravilnikom propisana kao teža povreda radne obaveze zbog koje se radniku može izreći mjera otkaza ugovora o radu.

Suprotno shvatanju drugostepenog suda, tužena je dokazala postojanje razloga za otkaz ugovora o radu tužitelju, onako kako je to propisano u članu 128. st. 3. ZR. Sam tužitelj je u disciplinskom i sudskom postupku priznao da se bavi uzgojem i prodajom stoke jer ima malu platu i da je tu aktivnost, koja mu je donosila dopunsku zaradu, obavljao i za vrijeme bolovanja. I komisija tužene ga je u više navrata zatekla da prodaje stoku na stočnoj pijaci u Banjoj Luci, pa je tužitelj na taj način počinio težu povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret, a zbog koje mu je opravdano otkazan ugovor o radu.

Pošto je presuda drugostepenog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, uvažavanjem revizije tužene odlučeno je kao u izreci, na osnovu člana 250. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Sl. glasnik RS" broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13)."

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 109137 14 Rev od 11.2.2016. godine)

Nazad na Stavovi sudske prakse BiH