Razlika između ugovora u korist trećeg i ugovora o zastupanju
Ugovorom u korist trećeg se jedna strana obavezuje prema drugoj ugovornoj strani da će izvršiti određenu obavezu u korist trećeg lica, koje stiče pravo da samostalno i neposredno zahtijeva izvršenje te obaveze u svoju korist, a za razliku od ove vrste ugovora, kod ugovora o zastupanju (punomoćstvu), zastupnik (punomoćnik) djeluje u tuđe ime.
Obrazloženje:
"Nadalje, imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženi "A. I." d.o.o Banja Luka (kupac nekretnina) tužitelju M.P., kao punomoćniku tužitelja - protivtuženih (prodavaca nekretnina) isplatio dio kupoprodajne cijene u iznosu od 1.200.000,00 KM, a da tuženi - protivtužitelj (osim gole tvrdnje), nije dokazao da je tužiteljima - protivtuženima isplatio taj iznos cijene (a na njemu je, u smislu odredaba članova 7. stav 1. 102. stav 1. i 123. stav 1. ZPP, teret dokazivanja tih odlučnih činjenica), pravilno su nižestepeni sudovi sudili, kada su prihvatajući istinitim njihove navode o visini naprijed navedenih, isplaćenih im iznosa prodajne cijene, obavezali tuženog - protivtužitelja da im isplati preostali, naprijed navedeni iznos prodajne cijene sa kamatama. Na ovakav zaključak ovog suda, bez značaja su navodi revizije kojim se, u tom dijelu pobija zakonitost i pravilnost pobijane presude, kao i ukazivanje na dijelove teksta punomoći da je tuženi - protivtužitelj "sa uplaćenim iznosom cijene mogao slobodno raspolagati". Ovo iz razloga što - u punomoćima nije navedena kupoprodajna cijena i način plaćanja iste, pa prodavcima ti podaci (koji su navedeni u ugovoru o prodaji) u vrijeme davanja punomoći nisu bili ni poznati i što - tim dijelom teksta punomoći nije isključena njegova obaveze (takođe sadržane u punomoći), da vlastodavcima položi račun, što tuženi - protivtužitelj nije činio niti je o eventualnoj im isplati tog dijela prodajne cijene obezbijedi pravno valjan dokaz, iako je tokom postupka tvrdio da im je prije zaključenja Ugovora o prodaji isplatio ukupan iznos od 600.000,00 EUR, po 200.000,00 EUR svakom od njih i to u Z. i K., kao i "da je prvo (on) bio kupac jer je dogovorio kupoprodajnu cijenu i isplatio pa je tek onda pravio punomoći". Iz navedenog proizlazi jedini logičan zaključak, da te elemente ugovora o prodaji (cijenu i način plaćanja) tuženi - protivtužitelj nije unio u punomoći, upravo iz razloga - što nije ni namjeravao isplatiti prodavcima cjelokupan iznos prodajne cijene koju je primio od strane kupca, što je i sam potvrdio u svom iskazu prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke navodeći "nisam im dao taj iznos od 1.200.000,00 KM jer je to moje", tim prije kada se ima u vidu da sa prodavcima nije ugovorio naknadu - proviziju na ime zastupanja, pa otuda o isplati im tog dijela prodajne cijene, sudu nije ni mogao pružiti dokaz.
U pogledu isplate preostalog - nenovčanog dijela kupoprodajne cijene u nekretninama u protivvrijednosti iznosa od 1.200.000,00 KM, za koji način isplate prodajne cijene su ispunjeni uslovi iz člana 3.2. predmetnog ugovora o prodaji, u novčanom iznosu od 1.200.000,00 KM, o čemu nižestepene presude sadrže dovoljne i argumentovane razloge, po ocjeni ovog suda, pravilno su nižestepeni sudovi sudili kada su obavezali tuženog "A. I." d.o.o. Banja Luka da tužiteljima Z.M., G.Dž. i Z.Dž., isplati navedeni iznos sa kamatama (stav II izreke prvostpene presude).
Na ovakav zaključak ovog suda upućuje i činjenica, da u situaciji kada su tužitelji - protivtuženi 2.7.2019. godine i 12.7.2019. godine opozvali punomoći, date tuženom - protivtužitelju vezane za zastupanje istih prilikom zaključenja ugovora o prodaji i Aneksa ugovora, čime je otpao pravni osnov za isplatu tog dijela cijene "na račun punomoćnika prodavaca" (član 3.2. navedenog ugovora), to i prema stanovištu ovog suda, nije bilo pravnog osnova za isplatu tog dijela kupoprodajne cijene na način predviđen ugovorom o prodaji. S tim u vezi, valja reći da vlastodavac može u svakom trenutku opozvati punomoći i da su opozivom iste prestale da važe voljom vlastodavaca. S obzirom na pravni značaj opoziva punomoći, koji su opozvani prije presuđenja u ovoj pravnoj stvari, suprotno revizionim navodima, u opisanoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i u relevantnim odredbama materijalnog prava, nije bilo osnova za obavezivanje tuženog "A. I." d.o.o. Banja Luka da dio neisplaćene cijene - isplati na račun punomoćnika tužitelja - protivtuženih M.P. kako su, s tim u vezi, pravilno sudili i nižestepeni sudovi. Stoga, su bez značaja za pravilnost i zakonitost pobijane presude navodi revizije kojim se ukazuje da pobijana presuda ne sadrži razloge o navodima žalbe, u pogledu odredaba ugovora vezanih za način isplate tog dijela prodajne cijene, i da ugovorne odredbe glase - da je kupac u obavezi da "punomoćniku prodavca" isplati dužni iznos, a ne "na račun punomoćnika…".
Slijedom navedenog, nižestepene presude su u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja - protivtuženih u odnosu na tuženog - protivtužitelja (stav I izreke prvostepene presude) i u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja - protivtuženih u odnosu na tuženog "A. I." d.o.o Banja Luka (stav II izreke prvostepene presude), kao i u odbijajućem dijelu zahtjeva tužitelja M.P. da mu tuženi "A. I." d.o.o Banja Luka isplati preostali dijela prodajne cijene (stav III izreke prvostepene presude), zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
Imajući naprijed navedene elemente i karakteristike ugovora o prodaji u vidu, da pravna kvalifikacija ugovora proizlazi iz njegovog sadržaja, da se odredbe ugovora saglasno odredbi člana 99. stav 1. ZOO primjenjuju onako kako glase, a da se tumače samo sporne odredbe ugovora (na način propisan u stavu 2. iste zakonske odredbe), da su odredbe predmetnog ugovora u pogledu ugovornih strana, subjekata predmetnog ugovora, i ovlaštenja njihovog punomoćnika jasne i nedvosmislene i da nisu sporne, pravilno su nižestepeni sudovi sudili kada su zaključili da su ugovorne strane u spornom materijalnopravnom odnosu tužitelji (prodavci) i tuženi "A. I." d.o.o. Banja Luka (kupac), a da je tuženi - protivtužitelj, punomoćnik tužitelja - protivtuženih u tom materijalno pravnom odnosu. S tim u vezi valja reći, da se pravna kvalifikacija ugovora cijeni na osnovu sadržaja ugovora, a ne (samo) na osnovu punomoći date od strane ugovarača - punomoćniku za zaključenje ugovora, kako to u ovom slučaju tuženi - protivtužitelj nastoji prikazati, tim prije kada se ima u vidu sam način i postupak sačinjavanja navedenih punomoći, o čemu će u nastavku biti govora.
Kada je riječ o ugovoru o punomoćstvu između vlastodavca i punomoćnika, isti predstavlja pravni osnov za postupanje punomoćnika, a jedan od bitnih elemenata ove vrste ugovora je, polaganje računa vlastodavcu. Tu obavezu tuženi - protivtužitelj prema tužiteljima - protivtuženim, kao vlastodavcima, nije uopšte izvršavao. Nadalje, tokom postupka on je bio izričit u tvrdnji, da je punomoći u ime tužitelja - protivtuženih, date tuženom - protvtužitelju za zaključenje ugovora o prodaji sa tuženim "A. I." d.o.o. Banja Luka (kupac nekretnina) sastavio "od riječi do riječi notar G. G.", sa sjedištem u Banjoj Luci, što navedeni notar saslušan kao svjedok - navodeći u svom iskazu "da u njegovoj kancelariji nije napisana punomoć", nije potvrdio. Slijedom navedenog, cijeneći njihove iskaze i s obzirom na sadržaj predmetnih punomoći, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da pomenuti notar nije sačinio tekst tih punomoći i da je iste sačinio sam tuženi - protivtužitelj, kako su pravilno sudili i nižestepeni sudovi.
S obzirom na sve naprijed navedeno i prema ocjeni ovog suda, prihvatljivi su i navodi tužitelja - protivtuženih da su potpise na punomoćima ovjerili, jer su imali povjerenje u punomoćnika M.P., vjerujući mu, s obzirom da ga je kod njih - u Z. (kod Z.M. i G.Dž.), radi ovjere punomoći za zaključenje ugovora o prodaji nekretnina dovela M. F., inače dugogodišnji advokat u Banjoj Luci i poznanik njihove prednice, čije su nekretnine (koje su predmet ugovora o prodaji) tužitelji - protivtuženi naslijedili i koja je zastupala nasljednike u ostavinskom postupku, nakon smrti njihove prednice kod Osnovnog suda u Banjoj Luci, a osim toga su izjavili da im je bio nejasan (sa stručne strane) sadržaj punomoći koje su potpisali i iz naprijed navedenih razloga "očito olako prihvatili". Ovakav zaključak ovog suda, ne dovodi se u pitanje revizionim navodima revidenta, koji i dalje neosnovano tvrdi da je predmetni ugovor zaključen u korist trećeg lica, odnosno u njegovu korist.
Međutim, polazeći od zakonske definicije (pojma) ugovora, koji predstavlja izjave volje ugovornih strana (član 28. stav 1. ZOO); da se ugovor smatra zaključenim kada se ugovorne strane saglase o bitnim elementima ugovora (član 26. stav 1. ZOO); da se izjava volje za zaključenje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem, iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju (člana 28. stav 2. ZOO) i cilja otkrivanja zajedničke namjere ugovornih strana, razumijevanjem odredaba ugovora u skladu sa načelima obligacionog prava, sve u cilju "otkrivanja" pravnog značaja i smisla pojedinih odredaba ugovora, ciljnim i logičkim tumačenjem odredaba predmetnog ugovora o prodaji nekretnina i o punomoćima za zaključenje tog ugovora dolazi se do zaključka, da predmetne punomoći tužitelja - protivtuženih (prodavaca nekretnina), nemaju karakter ugovora u korist trećeg lica, kako su, pozivom na odredbe članova 149. do 153. ZOO, pravilno sudili i nižestepeni sudovi.
Opšte pravilo kod stvaranja obaveza za ugovarače je, da iz ugovora proizlaze prava i obaveze ugovornih strana član 148. stav 1. ZOO) i za univerzalne sljednike ugovornih strana (stav 2. iste zakonske odredbe). Po stavu 3. ovog člana, ugovorom se može ustanoviti pravo trećeg lica. Prema odredbi člana 149. stav 1. ZOO, kad neko ugovori u svoje ime potraživanje u korist trećeg, treći stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla.
Iz stilizacije ove zakonske odredbe proizlazi da su ugovorne strane kod ugovora u korist trećeg "ugovarač" koji ugovor zaključuje u korist trećeg lica i dužnik, koji treba da izvrši obavezu iz ugovora. Tim ugovorom se, dakle, jedna strana obavezuje prema drugoj ugovornoj strani da će izvršiti određenu obavezu u korist trećeg lica, koje stiče pravo da samostalno i neposredno zahtijeva izvršenje te obaveze u svoju korist. Za razliku od ove vrste ugovora, kod ugovora o zastupanju (punomoćstvu), zastupnik (punomoćnik) djeluje u tuđe ime, dok se kod ugovora u korist trećeg, jedan ugovarač obavezuje prema drugom, da će izvršiti određenu prestaciju u korist nekog trećeg lica.
Kod utvrđenja nižestepenih sudova da je tuženi - protivtužitelj učestovao u zaključenju navedenog ugovora o prodaji nekretnina, kao punomoćnik tužitelja - protvtuženih (prodavaca), što nesumnjivo proizlazi iz ugovora o prodaji, koji se s tim u vezi ima cijeniti zajedno sa datim punomoćima i u svjetlu naprijed navedenih nedokazanih navoda tužitelja da je punomoći sačinio pomenuti notar, nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su zaključili da predmetni ugovor nema karakter ugovora u korist trećeg lica, tuženog - protivtužitelja, i o tome su za svoje odluke dali valjano obrazloženje zasnovano na utvrđenom činjeničnom stanju i na materijalnom pravu, koje u svemu, kao pravilne prihvata i ovaj sud, pa se ukazuje bespotrebnim ponavljanje, stim u vezi već datih razloga.
Nižestepeni sudovi su ocijenili provedene dokaze na način propisan odredbom člana 8. ZPP, a drugostepeni sud je za svoju odluku dao dovoljne i valjane razloge, pa se revizioni prigovor da je drugostepeni sud sudio proizvoljno i arbitrarno i da je pobijana presuda zahvaćena povredom odredbe člana 8. i član 191. stav 4. istog zakona, ne mogu prihvatiti osnovanim.
Suprotno revizionim navodima drugostepeni sud je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja i za svoju odluku je dao dovoljne i valjane razloge, pa se ukazuju neosnovanim navodi revizije da je sud počinio povredu odredbe člana 231. ZPP. Iz ovih razloga, i kada bi se prihvatio revizioni prigovor da pobijana presuda ne sadrži razloge u pogledu žalbenih navoda revidenta vezanih za potvrdu tužiteljice - protivtužene Z.Dž. "da je u cijelosti namirena za vrijednost njenih nekretnina", s obzirom na sve naprijed navedeno, ista ne bi bila od značaja za pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer se tom potvrdom (koja ne sadrži novčani iznos za koji se tvrdi da je namirena) ne potvrđuje da je ova tužiteljica - protivtužena namirena u iznosu koji prodavcima pripada po osnovu ugovora o prodaji, koji i dalje proizvodi pravno dejstvo. Uostalom, sam tuženi - protivtužitelj je u svom iskazu prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, kako je već rečeno, svojatajući isplaćeni iznos cijene od 1.200.000,00 KM istakao "da je to njegovo" i da prodavcima nije isplatio navedeni iznos.
S obzirom na razloge sadržane u obrazloženju ove presude, ostali navodi revizije, koji se svode na ponavljanje navoda istaknutih tokom postupka, u pogledu kojih pobijana presuda sadrži razložno obrazloženje i valjane razloge i zadovoljava standard presude propisan odredbom člana 191. stav 4. ZPP, ne mogu ishoditi drugačiju odluku u ovome sporu.
Iz istih razloga ni ukazivanje na odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, čiji su brojevi i datumi donošenja označenih u reviziji je bez uticaja na pravilnost pobijane presude. Nasuprot navodima revizije da su pobijanom odlukom povrijeđena prava revidenta iz člana II /3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, po ocjeni ovog suda, svaka drugačija odluka u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i na naprijed naveden odredbe materijalnog prava, dovela bi do navedenih povreda na štetu tužitelja - protivtuženih.
Iz navedenih razloga, a na osnovu odredbe člana 248. ZPP, odučeno je kao u izreci."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 314817 24 Rev od 7.8.2024. godine)
