Regresni zahtjev društva za osiguranje
Zakon o obaveznim osiguranjima u saobraćaju: član 25
- Društvo za osiguranje koje je oštećenom licu nadoknadilo štetu, ima pravo na naknadu isplaćenog iznosa štete i stvarnih i opravdanih troškova od lica odgovornog za štetu u slučajevima propisanim Zakonom o obaveznim osiguranjima u saobraćaju, kao što je npr. situacija kada je vozač upravljao vozilom pod uticajem alkohola iznad propisane granice u skladu sa propisima o sigurnosti saobraćaja na cestama BiH.
Obrazloženje:
"Iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda kao i stanja spisa predmeta proizilazi da je tuženi kao osiguranik tužitelja upravljajući putničkim motornim vozilom pod dejstvom alkohola dana 22.03.2015. godine izazvao saobraćajnu nezgodu u kojoj su oštećeni F.O i H.D, da je zbog toga presudom Općinskog suda u...tuženi oglašen krivim čime je utvrđena njegova krivična odgovornost (tuženi je osuđen),... da su ova lica kao oštećeni kod istog prvostepenog suda kao tužitelji podnijeli tužbu protiv osiguranja kao tuženika radi naknade štete koju je prouzrokovao njegov osiguranik, da je Općinski sud... presudom broj:... koja je postala pravomoćna i izvršna obavezao osiguranje da isplati oštećenima po osnovu naknade namaterijalne i materijalne štete i to:... sve sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe sudu dana 08.12.2015. godine do isplate,... na ime naknade materijalne štete za tuđu njegu i pomoć iznos..., da u ovom postupku tužitelj kao osiguravajuće društvo na ime regresa isplaćene štete prema oštećenima potražuje od tuženika kao svoga osiguranika utuženi iznos jer je navedena šteta nastala isključivo njegovom krivicom budući je vozio pod uticajem alkohola čime je izgubio prava iz osiguranja.
Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je usvojio konačno opredjeljeni tužbeni zahtjev tužitelja primjenom člana 25. stav 1. Zakona o obaveznim osiguranjima u saobraćaju (Službene novine FBiH br. 57/20 i 103/21) kojom je propisano da društvo za osiguranje koje je oštećenom licu nadoknadilo štetu ima pravo na naknadu isplaćenog iznosa štete i stvarnih i opravdanih troškova od lica odgovornog za štetu u slučajevima ako je: d) vozač upravljao vozilom pod uticajem alkohola iznad propisane granice u skladu sa propisima o sigurnosti saobraćaja na cestama BiH..., te stava 3. da u pogledu obima prava za naknadu iz stava 1. ovog člana, društvo za osiguranje koje je oštećenom licu nadoknadilo štetu ima pravo na naknadu: a) u slučajevima iz stava 1. tačka a, b, c, d i f ovog člana najviše do iznosa 12 prosječnih neto plaća u Federaciji prema posljednjim objavljenim podacima na dan isplate štete, pa kako je tužitelj oštećenima isplatio naknadu štete u skladu sa sudskom odlukom dana 26.03.2019. godine, a prosječna isplaćena plaća prema podacima objavljenim od strane Federalnog zavoda za statistiku za 2019. godinu iznosi 907,00 KM mjesečno to tužitelj osnovano potražuje utuženi iznos od 10.884,00 KM (12 h 907,0 KM), pri čemu nije usvojen prigovor zastare tuženika istaknut u smislu člana 380. i člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO) jer se u konkretnom slučaju radi o regresnom potraživanju osiguravatelja koji je oštećenima isplatio štetu prouzrokovanu krivicom njegova osiguraniku koji je istu skrivio vozeći pod utjecajem alkohola gubeći time prava iz osiguranja pa se dakle radilo o izdatku učinjenog za drugoga u smislu člana 218. ZOO zbog čega se ima primjeniti opći petogodišnji zastarni rok u smislu člana 371. istog Zakona koji se računa počev od dana izvršene isplate 26.03.2019. godine pa kako je predmetna tužba podnesena dana 09.12.2019. godine to i tuženikov prigovor zastsare nije osnovan. Na dosuđeni iznos glavnog duga prvostepeni sud je tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu počev od isplate štete dana 26.03.2019. godine pa do konačne isplate u smislu člana 277. i člana 324. ZOO, a u vezi člana 2. Zakona o visini stope zatezne kamate, Tužitelju su dosuđeni i parnični troškovi na ime plaćene sudske takse na tužbu i presudu primjenom člana 386. stav 1., člana 387. i člana 396. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu: ZPP-a) obzirom da je tuženi u cijelosti izgubio parnicu.
Po stavu ovoga žalbenog suda prvostepena odluka se zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju što je suprotno žalbenim navodima rezultat pravilne ocjene svih izvedenih dokaza u smislu člana 8. ZPP-a, a na koje je pravilno primjenjeno materijalno pravo zbog čega se svi žalbeni navodi tuženog nalaze neosnovanim.
Prvostepena presuda je u cijelosti sačinjena u smislu člana 191. stav 4. ZPP-a pri čemu se žalbom neosnovano ukazuje na proizvoljnost, površnost i paušalnost u postupanje prvostepenog suda kao i utvrđivanju nebitnih činjenica jer je taj sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice za rješavanje spornog pravnog odnosa. Naime, iz provedenih dokaza jasno proizilazi da je tuženi bio osiguranik tužitelja i da je u alkoholiziranom stanju prouzrokovao saobraćajnu nezgodu u kojoj su dva lica pretrpila materijalnu i nematerijalnu štetu, da je za to krivično odgovarao, da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom je optuženi oglašen krivim u smislu člana 12. stav 3. ZPP-a, da su oštećeni protiv osiguranja podnijeli tužbu i ishodovali pravomoćnu i izvršnu sudsku odluku po kojoj je osiguranje postupilo isplativši štetu u cijelosti, nakon čega je protiv tuženika podnio ovu tužbu radi regresa na koji ima pravo u maksimalnom iznosu od 12 prosječnih mjesečnih plaća budući je tužitelj na ime naknade štete nesporno isplatio veći iznos. Zbog navedenog naprijed istaknuti prigovori tuženika ne mogu dovesti u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja prvostepene odluke.
Prvostepeni sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio odredbe materijalnog prava na koje se pozvao u svojoj odluci, te je pravilno odlučio kako tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, u konkretnom slučaju radi se o regresnom potraživanju na ime izdatka učinjenog za drugoga pa se i u pogledu zastare ima primjeniti opći petogodišnji zastarni rok, a ne trogodišnji kako tvrdi žalba zbog čega ovaj prigovor tuženika nije osnovan.
Kako je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava citirane u prvostepenoj presudi, a pri tome nije učinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalba ukazuje, niti povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrditi u skladu sa članom 226. ZPP-a."
(Presuda Kantonalnog suda u Bihaću, 17 0 P 103715 23 Gž od 17.2.2023. godine)
