Rok u kom se može tražiti vraćanje poklona u ostavinsku masu
Zakon o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine: član 44
U sudskom postupku se ne može uspješno zahtijevati vraćanje u ostavinsku masu poklona kojim je prednik parničnih stranaka povrijedio nužni nasljedni dio tužitelja ako nije izvršeno u roku od tri godine računajući od smrti ostavitelja.
Obrazloženje:
"U konkretnom predmetu tužba je usmjerena na utvrđenje da je usmenim ugovorom o darovanju nekretnina koji da je zaključen 1979. godine između tuženika kao poklonoprimca i oca parničnih stranaka kao poklonodavca povrijeđen nužni nasljedni dio tužitelja i da se u ostavinsku masu iza umrlog M.M. vraća 1/4 poklona a radi namirenja nužnog nasljednog dijela tužitelja i to dijela nekretnine označene kao k.č. broj... upisana u PL broj... k.o. Velika Kladuša i z.k. ulošku broj... k.o. Velika Kladuša.
Prvostepeni sud je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.
Razlozi koji su opredijelili prvostepeni sud da odbije tužbeni zahtjev mogu se rezimirati na način da tužitelj nije dokazao kada je usmeni ugovor o poklonu nekretnina zaključen, niti da je takvim ugovorom umanjen nužni nasljedni dio, da je otac parničnih stranaka preminuo u septembru 2014. godine, da tužitelj nije dokazao vrijednost zaostavštine iza oca parničnih stranaka, nije dokazao vrijednost nekretnine označene kao k.č. broj... k.o. Velika Kladuša koja da je bila predmet usmenog ugovora o poklonu, da nije dokazao vrijednost šume koja ulazi u ostavinsku masu, vrijednost automobila koji također ulazi u ostavinsku masu niti vrijednost novca koji se nalazi u banci, pa prvostepeni sud nije mogao utvrditi da li je raspolaganjem po osnovu usmenog ugovora o poklonu iz 1979. godine povrijeđen nužni nasljedni dio tužitelja, te da je tužba i neblagovremena jer je otac parničnih stranaka preminuo u septembru 2014. godine a vraćanje poklona može se tražiti u roku od tri godine računajući od smrti ostavitelja, kada je prvostepeni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja odlučio kao u izreci pobijane presude.
Drugostepeni sud zaključuje, jeste prvostepeni sud u ovoj pravnoj stvari pravilno procesno postupio kada je primjenjujući pravila o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev odbio, pa se zakonitost pobijane presude ni žalbenim navodima tužitelja ne može dovesti u sumnju, zbog čega se žalba ukazuje neosnovanom iz slijedećih razloga:
Kao što je već istaknuto tužba je usmjerena na utvrđenje da je usmenim ugovorom o darovanju nekretnina iz 1979. godine otac parničnih stranaka povrijedio nužni nasljedni dio tužitelja od 1/4 nekretnine u naravi k.č. broj …/1 upisana u PL broj … k.o. Velika Kladuša i z.k ulošku broj … k.o. Velika Kladuša i da se u ostavinsku masu vrati 1/4 poklona koji da je učinjen tuženom.
Tužba sudu podnesena je dana 14.07.2023. godine, poklon da je učinjen 1979. godine a pravni prednik parničnih stranaka umro je dana 12.09.2014. godine i tužbom se traži smanjenje raspolaganja poklonom koji da je učinio prednik parničnih stranaka u korist tuženika.
Odredbom člana 44. Zakona o nasljeđivanju FBiH određeno je da smanjenje raspolaganja testamentom može se tražiti u roku od 3 godine od proglašenja testamenta, a raspolaganje ugovorom o nasljeđivanju i vraćanje poklona u roku od tri godine od ostaviteljeve smrti, odnosno od dana kada je rješenje o njegovom proglašenju za umrlog, odnosno rješenje kojim se utvrđuje njegova smrt postalo pravomoćno.
Tužitelj tužbom upravo traži vraćanje u ostavinsku masu 1/4 dijela gore navedene nekretnine koliki da je nužni nasljedni dio tužitelja a koju nekretninu da je prednik stranaka poklonio tužitelju.
Obzirom da je prednik stranaka-njihov otac umro dana 12.09.2014. godine, a tužba sudu podnesena dana 14.07.2023. godine, to u smislu odredbe člana 44. Zakona o nasljeđivanju FBiH tužitelj ne može u sudskom postupku uspješno zahtijevati vraćanje poklona u ostavinsku masu jer nije u roku od 3 godine, računajući od smrti ostavitelja zatražio vraćanje poklona, kojim poklonom da je prednik parničnih stranaka povrijedio nužni nasljedni dio tužitelja, pa žalbeni prigovori iznijeti u ovom pravcu nisu osnovani.
Nadalje, prvostepeni sud je izveo valjan procesno pravni zaključak da tužitelj nije dokazao ni činjenice na kojima je temeljio tužbeni zahtjev jer nije dokazao vrijednost ostavine na osnovu koje se izračunava nužni dio a upravo je tužitelj morao dokazati kolika je vrijednost ostavine pa tek onda da se izračuna nužni dio, dakle nije dokazao da se u konkretnoj pravnoj stvari ispunjenu uslovi iz člana 31. Zakona o nasljeđivanju FBiH, pa žalbeni prigovori iznijeti u ovom pravcu nisu osnovani.
Sve dokaze koje je tužitelj izveo, prvostepeni sud je cijenio kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, dakle dokazi cijenjeni upravo onako kako to propisuje odredbe člana 8. ZPP FBiH međutim pravilnom ocjenom dokaza nisu se mogle utvrditi činjenice koje su odlučne za razrješenje tužbenog zahtjeva tužitelja, pa u ovakvoj situaciji kada sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja pa kako je na strani tužitelja bila procesna obaveza da dokaže činjenice na kojima temelji svoj zahtjev i kako on to nije dokazao, to je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja odbio, zbog čega žalbeni prigovori iznijeti u ovom pravcu nisu osnovani.
Stoga, a iz naprijed iznijetih razloga, žalba tužitelja nije osnovana, s tim da je ovaj sud cijenio i druge žalbene navode, ali isti nisu od odlučnog značaja u ovoj pravnoj stvari, jer ne mogu utjecati na donošenje drugačije odluke suda, a prvostepeni sud nije počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i materijalno pravo je pravilno primijenjeno, pa je žalba kao neosnovana odbijena i prvostepena presuda, primjenom odredbe člana 226. ZPP FBiH, potvrđena, te je odlučeno kao u izreci ove odluke."
(Presuda Kantonalnog suda u Bihaću, 23 0 P 056700 24 Gž od 16.1.2024. godine)
