Stepen dokazanosti štetne radnje i postojanja uzročne veze kod izmakle koristi
U sporu radi naknade štete zbog izgubljene koristi oštećeni je dužan štetnikovo ponašanje, odnosno štetnu radnju dokazati sa stepenom sigurnosti, a postojanje uzročne veze između štetne radnje i izmakle koristi dužan je dokazati sa stepenom vjerovatnosti.
Obrazloženje:
"U iznesenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji sudovi nižeg stepena su pravilno zaključili da u konkretnom slučaju postoji odštetna odgovornost tužene u smislu člana 154. stav 1. ZOO, jer medicinsko osoblje tuženog nije prilikom medicinskog tretmana tužitelja postupalo u skladu sa pravilima struke i sa dužnom pažnjom, propustivši da nakon obavljenog dijagnostičkog pregleda obezbijedi sigurno prebacivanje pacijenta na transportna kolica. Navedeni propust medicinskog osoblja tuženog, koji je doveo do pada tužitelja sa transportnih kolica, u direktnoj je kauzalnoj vezi sa zadobijenim povredama tužitelja i štetom koju uslijed tih tjelesnih povreda trpi tužitelj. Stoga je neosnovan prigovor tuženog da tužitelj u postupku nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje i posljedice, "odnosno da nije dokazao kako i na koji način je tuženi svojim radnjama skrivio štetu". Teret dokazivanja krivice štetnika nije na oštećenom, već je na štetniku teret dokazivanja odsustva njegove krivice za prouzrokovanu štetu (član 154. stav 1. ZOO u vezi sa članom 126. ZPP).
Izmakla korist je buduća materijalna šteta, odnosno dobitak koji bi se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima (član 189. stav 3. ZOO).
Radi se o koristi koja se objektivno, osnovano mogla očekivati po redovnom toku stvari, ali se pri tome, suprotno pravnom shvatanju tuženog, ne može računati sa izvjesnošću/sigurnosti, nego sa okolnostima koje nastupaju po redovnom životnom toku ili posebnim okolnostima.
Dakle, ne radi se samo o onoj koristi do koje bi oštećeni došao van svake razumne sumnje, već i o onoj koristi na koju je on s opravdanom vjerovatnoćom računao u momentu kada je nastupila štetna radnja, pri čemu se, naravno, ne može raditi samo o pukoj mogućnosti sticanja koristi.
Stoga je u sporu radi naknade štete s naslova izgubljene koristi tužitelj, kao oštećeni, dužan štetnikovo ponašanje (štetnu radnju) dokazati sa stepenom sigurnosti, a postojanje uzročne veze između štetne radnje i izmakle koristi dužan je dokazati sa stepenom vjerovatnosti.
Događaj u budućnosti je nemoguće predvidjeti sa stepenom sigurnosti, pa bi zahtjev da oštećeni izmaklu korist dokazuje sa stepenom sigurnosti značilo pretvaranje njegovog prava iz člana 189. stav 3. ZOO u iluzorno očekivanje."
(Odluka Vrhovnog suda Federacije BiH, 65 0 P 493303 24 Rev od 22.4.2024. godine)
