Uračunavanje poklona u nasljedni dio
Zakon o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine: čl. 33, 49 i 51
Kod uračunavanja poklona nasljedniku u nasljedni dio se uzima vrijednost poklonjene stvari u trenutku ostaviteljeve smrti, a prema njenom stanju u vrijeme kada je poklon učinjen.
Obrazloženje:
"Pitanja koja su predmet ovog spora uređena su odredbama člana 49., 51., 55. i 33. ZON, na način da je članom 49. stav 1. određeno da se svakom zakonskom nasljedniku u nasljedni dio uračunava sve ono što je na bilo koji način dobio na poklon od ostavitelja, stavom 3. da se poklon ne uračunava ako je ostavitelj izjavio u vrijeme poklona ili kasnije ili u testamentu ili u ugovoru o nasljeđivanju da se poklon neće uračunati u nasljedni dio, ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila ostaviteljeva volja, članom 51. stav 1. da se uračunavanjem poklona i legata vrši na taj način što ostali nasljednici dobivaju iz ostavine odgovarajuću vrijednost, a poslije toga ostatak ostavine dijeli se među svim nasljednicima, članom 55. da se određivanje vrijednosti poklona pri uračunavanju poklona nasljedniku u nasljedni dio vrši u skladu sa odredbama člana 33. ovog zakona, a članom 33. da se pri procjenjivanju poklona uzima vrijednost poklonjene stvari u trenutku ostaviteljeve smrti, a prema njenom stanju u vrijeme kada je poklon učinjen.
(...)
U konkretnim okolnostima da bi zahtjevima iz tužbe, eventualno, bilo udovoljeno tužiteljice su te koje su bile dužne u smislu člana 7. stav 1., 123. stav 1. i 126. ZPP dokazati dvije ključne činjenice a tiču se stanja poklonjene stvari u vrijeme kada je poklon učinjen i njene vrijednosti u vrijeme smrti ostavitelja, a one na te okolnosti dokaze nisu provodile, pa samim tim nisu ni dokazale navedene činjenice.
Naime, tužiteljice su predlagale i izvele dokaz vještačenje po vještaku građevinske struke, u smislu člana 148. stav 1. ZPP predložile su predmet i obim vještačenja, sa zadatkom vještaku " da se izvrši tržišna procjena vrijednosti objekata u Velikoj Kladuši i Bosanskoj Krupi", ne odredivši u koje vrijeme treba izračunati vrijednost poklona, a predložile su i osobu koja treba da obavi vještačenje, čemu je sud u cijelosti i udovoljio, na način da je odredio ličnost vještaka, predmet spora, obim i predmet vještačenje na način "da odredi tržišnu vrijednost stambenog objekta u Velikoj Kladuši (koji je bio predmet poklona) i tržišnu vrijednost nekretnina u Bosanskoj Krupi (koje su predmet ostavinskog postupka)", te rok za podnošenje pismenog nalaza i mišljenja, te je u takvim okolnostima vještak smatrao da po rješenju suda ima zadatak da utvrdi tržišnu vrijednost obaju objekata u vrijeme izrade nalaza i mišljenja, a što je vještak i učinio utvrdivši vrijednost istih u vrijeme izrade nalaza i mišljenja.
Ovakvo postupanje prvostepenog suda nije bilo u skladu sa odredbom člana 81. stav 2. ZPP, jer činjenica tržišne vrijednosti objekta, koji je bio predmet poklona, u vrijeme izrade nalaza i mišljenja (15.04.2023. godine) nije pravno relevantna za donošenje odluke o tužbi tužitelja. Pravno relevantne činjenice u smislu relevantnih odredaba ZON su bile stanje stambenog objekta u Velikoj Kladuši u vrijeme kada je poklon učinjen (14.08.2003. godine) i njegova vrijednost u vrijeme smrti ostavitelja (11.03.2021. godine).
Iako se radi o pogrešnom postupanju prvostepenog suda, na navedeni propust se žalbom niti revizijom tužiteljica ni na koji način ne ukazuje, pa isti nije mogao biti ni sankcionisan od strane viših sudova, imajući u vidu odredbe člana 221. i 241. stav 1. ZPP.
Vještak je uradio nalaz i mišljenje, procijenivši trenutnu tržišnu vrijednost obaju objekata, a na ročištu za glavnu raspravu od 27.04.2023. godine, ovakvom nalazu i mišljenju punomoćnik tužitelja nije ni u jednom dijelu prigovorio, niti je imao pitanja vještaku (izričita izjava punomoćnika), a vještak je u nastavku saslušanja objasnio da je vrijednost objekata procijenio na dan 15.04.2023. godine, te dodatno objasnio da mu nije poznato kako je bilo stanje poklonjenog objekta 2003. godine, jer mu to i nije bio zadatak.
U takvim okolnostima, dakle, kada tužiteljice na okolnost stanja poklonjene stvari u vrijeme kada je poklon učinjen i njegove vrijednosti u vrijeme smrti ostavioca nisu predlagale i izvodile nikakve dokaze, a kako sud ne raspolaže znanjem da sam utvrdi te činjenice, a ne radi se ni o općepoznatim činjenicama koje ne treba dokazivati, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi, kada su primjenom pravila o teretu dokazivanja odbili zahtjeve iz tužbe, dajući u svojim odlukama o razlozima odbijanja valjane i argumentovane razloge (prvostepeni sud na strani 6., 7. i 8., a drugostepeni na strani 2. i 3.), a koje razloge ovaj sud prihvaća kao svoje bez potrebe za ponavljanjem."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 23 0 P 053373 24 Rev od 20.2.2024. godine)
