Zastara potraživanja davaoca kredita nakon raskida ugovora o kreditu
Kada je ugovor o kreditu raskinut zbog neplaćanja odnosno neurednog plaćanja anuiteta, sa danom raskida je dospjelo na naplatu cjelokupno potraživanje po predmetnom kreditu, pa potraživanje davaoca kredita, koje se odnosi na vraćanje cjelokupnog duga na ime neisplaćenog iznosa kredita, zastarijeva u opštem zastarnom roku od deset godina iz člana 371. ZOO.
Obrazloženje:
"Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da se tužena obaveže da mu, iz osnova kredita, isplati: glavni dug u iznosu od 36.473,13 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18.08.2015. godine; redovnu kamatu u iznosu od 2.473,13 KM; te obračunatu zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga za period 02.12.2011. godine do 24.01.2019. godine u iznosu od 25.478,60 KM. Predmetni postupak je pokrenut prijedlogom za izvršenje na temelju mjenice kao vjerodostojne isprave, te je rješenjem o izvršenju prvostepenog suda dozvoljeno izvršenje. Nakon što je na rješenje o izvršenju izjavljen prigovor, izvršenje je odgođeno i postupak je nastavljen kao po tužbi, te se na pripremnom ročištu tužitelj izjasnio da zahtjev za isplatu duga temelji na ugovoru o kreditu koji je zaključio sa tuženom.
Odlučujući o navedenom zahtjevu tužitelja, na temelju izvedenih dokaza, prvostepeni sud je utvrdio: da je dana 02.12.2011. godine između tužitelja (kao davaoca kredita) i tužene (kao korisnika kredita), te S.K. (kao sudužnika), zaključen ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu broj..., po kojem je tužitelj odobrio tuženoj nenamjenski kredit u iznosu od 40.000,00 KM, uz redovnu kamatnu stopu od 8,8% fiksno na godišnjem nivou; da je tim ugovorom ugovoreno da korisnik kredita na sve dospjele a neizmirene obaveze po osnovu ugovora (naknade, glavnica, kamate) je obavezan platiti uvećanu ugovorenu kamatu (kamata po dospijeću) po stopi koja je za 6 procentnih poena, na godišnjem nivou, veća od redovne kamate (član 7. ugovora); da je ugovorena obaveza korisnika kredita da dobijeni kredit otplati u 120 mjesečnih rata prema dinamici utvrđenoj planom otplate koji je sastavni dio ugovora pri čemu anuitet dospijeva 05. u mjesecu; da je ugovoreno da tužitelj može proglasiti kredit dospjelim u cijelosti i prije ugovorenog roka dospijeća, ako tužena padne u docnju sa ispunjenjem bilo koje novčane obaveze iz ugovora duže od 30 kalendarskih dana; da se danom dospijeća smatra dan kada je tužitelj preporučenom poštom uputio pismenu obavijest o proglašenju dospijeća tuženoj (član 25. ugovora); da je za rješavanje sporova nastalih po ugovoru ugovorena nadležnost suda prema sjedištu davaoca kredita ukoliko zakonom nije predviđena isključiva nadležnost drugog suda (član 33. ugovora); da je tužena izdala mjenicu broj … od 02.12.2011. godine sa ovjerom broj … od 31.03.2017. godine u S., da je ista dospjela 17.08.2015. godine na iznos od 48.223,37 KM, da sadrži klauzulu bez protesta, da je tužena istu potpisala kao izdavalac mjenice (trasant), te da je tužena označena kao trasat i da je mjenicu akceptirala stavljanjem svog potpisa na lice mjenice; da je prema sadržaju mjeničnog ovlaštenja od 02.12.2011. godine tužena (kao mjenični dužnik) izjavila da tužiocu (kao mjeničnom povjeriocu) predala jednu bjanko mjenicu serijskog broja … radi obezbjeđenja plaćanja svoje obaveze iz ugovora; da je tužitelj obavještenjem o proglašenju prijevremenog dospijeća broj … od 10.02.2014. godine obavijestio tuženu da je, zbog njezinog neizmirenja obaveze iz ugovora ni nakon opomene pred proglašenje cjelokupnog duga dospjelim prije vremena, cjelokupno potraživanje po predmetnom kreditu proglašeno dospjelim sa danom 10.02.2014. godine u iznosu od 39.094,55 KM i da je navedenim obavještenjem tužitelj pozvao tuženu da u roku od 20 dana izmiri navedeni dug; da je prema nalazu i mišljenju vještaka D.P. od 28.01.2019. godine tužitelj tuženoj po osnovu ugovora o kreditu odobrio kredit u iznosu od 40.000,00 KM, da je tužena do dana 04.04.2017. godine (dan podnošenja sudu prijedloga za izvršenje) otplatila ukupan iznos od 8.068,98 KM od čega iznos od 3.611,15 KM na ime glavnice, iznos od 4.418,64 KM na ime redovne kamate, iznos od 39,19 KM na ime zakonske zatezne kamate, da je dug tužene prema tužitelju na dan 18.08.2015. godine (dan podnošenja sudu mjenice na protest) iznosio ukupno 46.321,90 KM od čega se iznos od 36.473,13 KM odnosio na glavnicu, iznos od 2.343,58 KM na redovnu kamatu i iznos od 7.505,19 KM na zateznu kamatu; da je na dan sačinjavanja nalaza i mišljenja vještaka dug tužene prema tužitelju 62.388,83 KM, od čega se iznos od 36.473,13 KM odnosi na glavnicu, iznos od 2.343,58 KM se odnosi na redovnu kamatu i iznos od 23.572,12 KM se odnosi na zakonsku zateznu kamatu.
... Polazeći od utvrđenja da je predmet tužbe zahtjev za isplatu duga po osnovu ugovora o kreditu koji je raskinut 10.02.2014. godine zbog neispunjenja ugovorne obaveze od strane tužene, a čime je dospjelo predmetno potraživanje tužitelja, da je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut prijedlogom za izvršenje koji je sudu podnesen dana 04.04.2017. godine, te je po izjavljenom prigovoru na rješenje o izvršenju postupak nastavljen kao po tužbi, prvostepeni sud je zaključio da nije osnovan istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja tužitelja imajući u vidu odredbu člana 371. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj: 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj: 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 - u daljem tekstu: ZOO), koja propisuje desetogodišnji rok zastarjelosti. Nalazeći utvrđenim da je postojanje i visinu glavnog duga u iznosu od 36.473,13 KM tužitelj dokazao aktom o stanju duga od 17.08.2015. godine, te nalazom i mišljenjem vještaka D.P. od 28.01.2019. godine, prvostepeni sud je obavezao tuženu da tužitelju na ime glavnog duga isplati iznos od 36.473,13 KM. Nadalje, prvostepeni sud je obavezao tuženu da tužitelju, na ime redovne (ugovorene) kamate, isplati iznos od 2.343,58 KM koji se odnosi na period od 02.12.2011. godine (dan zaključenja ugovora) pa do 10.02.2014. godine (dan raskida ugovora). Polazeći od utvrđenja da je momentom raskida ugovora cjelokupni dug tužene dospio na naplatu, prvostepeni sud je zaključio da je dalje prestala teći ugovorena kamata, pa kako je tužena kao dužnik zakasnila sa ispunjenjem novčane obaveze da pored glavnice saglasno odredbi člana 277. stav 1. ZOO, duguje i zakonsku zateznu kamatu obračunatu za period od 02.12.2011. godine (dan zaključenja ugovora) do 24.01.2019. godine (dan izrade nalaza i mišljenja vještaka) u iznosu od 23.572,12 KM, te je obavezao tuženu da tužitelju isplati zakonsku zateznu kamatu na utvrđeni iznos glavnog duga od 36.473,13 KM počev od 25.01.2019. godine pa do isplate i da plati zakonsku zateznu kamatu na obračunati iznos ugovorene kamate u iznosu od 2.343,58 KM počev od 25.01.2019. godine pa do isplate, dok je odbio zahtjev tužitelja za plaćanje zakonske zatezne kamate na iznos glavnog duga za period 18.08.2015. godine pa do 24.01.2019. godine.
Odlučujući o žalbi tužene, drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, pa tako i utvrđenje da je predmetni ugovor o kreditu raskinut dana 10.02.2014. godine. Međutim, za razliku od prvostepenog suda, drugostepeni sud, imajući u vidu da je tužena preuzela obavezu da kredit isplati u mjesečnim anuitetima, nalazi da se radi o povremenim potraživanjima koja zastarjevaju u zakonskom roku od tri godine iz odredbe člana 372. ZOO i da je prvostepeni sud o prigovoru zastare pogrešno odlučio primjenom odredbe člana 371. ZOO. Saglasno tom stavu, računajući trogodišnji zastarni rok od dana raskida ugovora (10.02.2014. godine) do 26.04.2018. godine (kada je po drugostepenom sudu došlo do preinačenja tužbe), drugostepeni sud zaključuje da je tužba tužitelja podnesena po proteku zakonskog roka iz odredbe člana 372. ZOO i da je time osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja. Slijedom toga, pozivom na odredbu člana 360. stav 1. ZOO, drugostepeni sud je žalbu tužene usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je zahtjev tužitelja u cjelosti odbio.
Revizionim navodima tužitelj osnovano ističe da je pobijana presuda zasnovana na nepravilnoj primjeni materijalnog prava.
Prema utvrđenju nižestepenih sudova, između stranaka je zaključen ugovor o dugoročnom nenamjenskom kreditu, po kojem je tužitelj odobrio tuženoj nenamjenski kredit u iznosu od 40.000,00 KM, uz redovnu kamatnu stopu od 8,8% fiksno na godišnjem nivou. Odredbom člana 14. ugovora ugovoreno je vraćanje kredita u ugovorenom roku i na ugovoren način, anuitetski prema dinamici utvrđenoj Planom otplate, koji čini sastavni dio ugovora. Prema podacima iz nalaza vještaka ekonomske struke tužena je do pokretanja predmetnog postupka (04.04.2017. godine) otplatila 8.068,98 KM, a na dan sačinjavanja nalaza (24.01.2019. godine) dug iznosi 36.473,13 KM na ime glavnice, 2.343,58 KM na ime redovne (ugovorene) kamate i 23.572,12 KM na ime obračunate dospjele zatezne kamate.
Zahtjev tužitelja za isplatu duga po navedenom kreditu ima uporište u odredbama člana 124. i 1065. ZOO, u vezi sa odredbom člana 1088. istog zakona. Tužitelj je predmetni postupak pokrenuo radi naplate duga, pa činjenica da se kao pravni osnov za navedeno prvobitno pozivao na mjenicu, a u podnesku od 26.04.2018. godine je odredio da isplatu traži po osnovu zaključenog ugovora o kreditu, ne znači da je došlo do preinačenja tužbe, kako to nepravilno zaključuje drugostepeni sud. Tužena je potraživanje tužitelja osporila tako što je istakla prigovor zastare potraživanja.
Prema odredbi člana 361. stav 1. ZOO, zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a nastupa kada istekne poslednji dan zakonom određenog vremena (član 362. ZOO). Odredbom člana 371. ZOO propisan je opšti zastarni rok od deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Rok zastare za potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, posebno je određen i takva potraživanja zastarjevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, kako propisuje odredba člana 372. stav 1. ZOO, a isto važi i za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuje glavnica (stav 2. istog člana). Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja, prema odredbi član 373. stav 1. ZOO, zastarjeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja, poslije kojeg dužnik nije vršio davanja, a prema stavu 2. ovog člana, kada zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti.
Kada je u pitanju konkretni sporni odnos, nesumnjivo je da je ugovoreno anuitetno vraćanje kredita (u jednakim unapred određenim iznosima kojima se plaća i glavnica i kamata). Tužena nije redovno vršila plaćanje dospjelih anuiteta i tužitelj je iskoristio svoje pravo (odredba člana 25. stav 1. tačka 1. ugovora) tako što je predmetni ugovor raskinuo sa danom 10.02.2014. godine. Sa tim danom cjelokupno potraživanje tužitelja je dospjelo na naplatu i tužitelj je stekao pravo da traži isplatu cjelog duga odjednom, dok je tužena izgubila pogodnost da kredit otplaćuje u ratama (anuitetima). U navedenoj situaciji, kada je ugovor o kreditu raskinut zbog neplaćanja odnosno neurednog plaćanja anuiteta, potraživanje davaoca kredita, koje se odnosi na vraćanje cjelokupnog duga na ime neisplaćenog iznosa kredita, zastarjeva u roku iz člana 371. ZOO. Takvo pravno shvatanje je zauzeo ovaj revizioni sud (broj:...) na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj dana 23.09.20221. godine.
Prema tome, u pobijanoj presudi je pogrešno primjenjeno materijalno pravo (odredba člana 372. ZOO), dok prvostepeni sud nije pogriješio kada je o prigovoru zastare odlučio primjenom odredbe člana 371. ZOO i kada je zaključio da od dana raskida ugovora (10.02.2014. godine) do pokretanja predmetnog postupka (04.04.2017. godine) nije prošao desetogodišnji rok propisan navedenom zakonskom odredbom. Prvostepeni sud je pravilno odlučio i o prigovoru stvarne i mjesne nenadležnosti suda, sa obrazloženjem koje u svemu prihvata i ovaj sud, dok je visinu potraživanja tužitelja pravilno utvrdio na temelju podataka iz nalaza vještaka ekonomske struke, te je dao pravilne razloge u pogledu dosude ugovorene i zatezne kamate, koje prihvata i ovaj sud.
Iz datih razloga, primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
Kako je na opisani način ovaj revizioni sud preinačio pobijanu presudu, saglasno odredbama člana 397. stav 2. i 386. stav 1. ZPP, odlučeno je o troškovima postupka, tako što je tužena u obavezi da tužitelju nadoknadi troškove postupka određene prvostepenom presudom. Tužena nije obavezana na plaćanje troškova revizionog postupka, jer tužitelj u reviziji nije stavio zahtjev za naknadu ovih troškova.
Zahtjev tužene za naknadu troškova revizionog postupka, na ime sastava odgovora na reviziju u iznosu od 1.316, 25 KM, je odbijen, jer je tužena u cjelosti izgubila ovaj spor, te saglasno odredbi člana 386. ZPP nema pravo na naknadu troškova od protivne strane, pa tako ni na troškove sastava odgovora na reviziju."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 258452 21 Rev od 9.3.2022. godine)
