Građansko procesno pravo - sudska praksa Bosne i Hercegovine

Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i službenim glasilima kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Shodno članu 30. tačka 1. pod b) Zakona o sudovima Republike Srpske („Sl. glasnik RS“ broj 37/12 do 100/17, dalje: ZS RS), u nadležnosti osnovnih sudova je da sude u svim građanskim sporovima, dok je prema članu 33. stav 1. tačka e) istog zakona, u nadležnosti okružnih privrednih sudova da odlučuju u postupcima stečaja i likvidacije te sporovima koji nastanu u toku ili povodom sprovođenja postupka stečaja i likvidacije.

U ovoj pravnoj stvari se radi o sporu koji je pokrenut 2011. godine, pa okolnost što je nad tužiteljem 24.9.2012. godine otvoren stečajni postupak nema uticaja na stvarnu nadležnost suda. Naime, ne radi se o sporu koji je nastao u toku ili povodom navedenog stečajnog postupka. Odredba člana 109. stav 7. Zakona o stečaju („Službeni glasnik RS“ broj 16/16, dalje: ZS), na koju se pozvao Osnovni sud u Banjoj Luci, može se primijeniti samo u slučaju kada je nad tuženom strankom otvoren stečajni postupak, pod uslovom da su ispunjene i ostale pretpostavke za zasnivanje nadležnosti privrednog suda, propisane u članu 33. ZS RS. Kako u ovom sporu te pretpostavke nisu ispunjene, nema mjesta ni primjeni citirane odredbe ZS.

U konkretnoj situaciji, za uspostavljanje stvarne nadležnosti Okružnog privrednog suda u Banjaluci nije moguće primijeniti odredbu člana 109. stav 7. ZOS. Naime, tom odredbom propisano je da, ako se prekinuti parnični postupak vodio pred sudom opšte nadležnosti, sud se, ukoliko nastavi prekinuti postupak, rješenjem oglašava stvarno i mjesno nenadležnim i predmet ustupa sudu koji sprovodi stečajni postupak nad tuženim.

Dakle, iz citirane odredbe ZOS proizlazi da se predmet ustupa sudu koji sprovodi stečajni postupak nad tuženim, a u ovoj situaciji, stečajni postupak je otvoren nad tužiteljem.

Nadalje, nadležnost okružnog privrednog suda nije moguće uspostaviti ni po atrakciji, odnosno primjenom odredbe člana 33. tačka e) Zakona o sudovima Republike Srpske („Sl. glasnik RS“ 37/12, 44/15 i 100/17, u daljem tekstu: ZOSRS), po kojoj okružni privredni sudovi u prvom stepenu odlučuju ... u svim sporovima nastalim u toku i povodom sprovođenja postupka stečaja i likvidacije.

Ovaj postupak je pokrenut prijedlogom za izvršenje podnesenim dana 31.3.2016. godine i prerastao u parnicu podnošenjem prigovora izvršenika na rješenje o izvršenju dana 12.4.2016. godine, dok je nad tužiteljem, prema stanju spisa, postupak likvidacije otvoren rješenjem od 10.5.2016. godine, a stečajni postupak rješenjem o otvaranju stečaja od 04.4.2017. godine.

Dakle, kako je ovaj postupak pokrenut prije otvaranja postupka likvidacije, nije ni mogao biti pokrenut povodom postupka likvidacije ili stečaja, zbog čega nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 33. tačka e) ZOSRS za uspostavljanje nadležnosti Okružnog privrednog suda u Banjaluci.

U konkretnom slučaju, prema činjeničnim navodima tužbe, zahtjev tužiteljice se u suštini svodi na zahtjev da se ona izbriše iz sudskog registra kao lice ovlašteno za zastupanje tuženog u unutrašnjem i vanjskotrgovinskom prometu, za koji postupak jesu, shodno odredbi člana 33. tačka ž) ZS RS, nadležni okružni privredni sudovi.

Pored toga, odredbom člana 33. tačka b) je propisano da okružni privredni sudovi u prvom stepenu odlučuju u sporovima koji nastanu u primjeni Zakona o privrednim društvima ili bilo kojeg drugog propisa koji se odnosi na organizaciju i status privrednih društava, rješavanje sporova nastalih između članova privrednog društva međusobno, te između članova društva i privrednog društva, a tiču se položaja članova u privrednom društvu, upravljanja privrednim društvom i vođenja poslova koji proizlaze iz njihovog položaja u društvu, pa i ova odredba, s obzirom na sadržaj i suštinu stavljenih zahtjeva (ne radi se, naime, o radnom sporu) upućuje na nadležnost privrednog suda.

Prema tome, za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan je Okružni privredni sud u Doboju, slijedom čega je, temeljem odredbe člana 22. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 49/09 i 61/13) i člana 35. tačka ž) ZS RS, o nastalom sukobu nadležnosti odlučeno kao u izreci.

Prema odredbi člana 50. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13 - u daljem tekstu: ZPP), Vrhovni sud Republike Srpske može na prijedlog stranke ili nadležnog suda (kakav je ovdje slučaj) odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni okružni sud ako je očigledno da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi.

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se delegacija mjesne nadležnosti suda može temeljiti na razlozima procesne ekonomije, radi bržeg i lakšeg sprovođenja postupka (razlozi cjelishodnosti) ili zbog toga što za to postoje drugi opravdani razlozi, to jeste, da bi se izbjegla moguća kolizija interesa i postigla što veća objektivnost suda. Razlozi za delegiranje drugog stvarno nadležnog suda moraju biti od izuzetnog značaja, jer samo takvi razlozi opravdavaju odstupanje od Ustavom Republike Srpske i Zakonom o sudovima RS razgraničene teritorijalne nadležnosti sudova.

Prema sadržaju prijedloga za delegaciju drugog suda, očigledno je da se određivanje drugog stvarno nadležnog suda ne predlaže iz razloga cjelishodnosti niti se temelji na razlozima procesne ekonomije. U prijedlogu se samo navodi da je tužitelj sin sudije Okružnog suda u Doboju i „da bi stranke u postupku trebale biti uvjerene u objektivnost i nepristrasnost suda“, bez ikakvog daljeg objašnjenja. Osim ovoga, u prijedlogu se ne ističu druge okolnosti koje bi predstavljale opravdan razlog, koji ima u vidu odredba člana 50. stav 2. ZPP, za delegaciju drugog suda. Isticanje da je tužitelj, S.P. sin sudije Okružnog suda u Doboju, kod činjenice da taj sud, bez sudije S.P. (majke tužitelja) ima još jedanaest sudija, nije okolnost koja bi uzrokovala delegaciju drugog suda u smislu odredbe člana 49. ZPP, niti sama za sebe dovodi u sumnju ispravnost rada i nepristrasnost sudija, tog suda, koji bi sudili u ovom predmetu.

Zato je prijedlog odbijen, primjenom odredbe člana 35. e) Zakona o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 37/12, 44/15 i 100/17). Ovo tim prije što delegaciju drugog suda nije tražila neka od stranaka u postupku, niti je na bilo koji način ukazano da neka od njih sumnja u objektivnost i nepristrasnost predmetnog suda.

Odredbom člana 33. tačka a) Zakona o sudovima Republike Srpske („Sl. glasnik RS“ 37/12, 44/15 i 100/17, u daljem tekstu: ZOSRS) propisano je da okružni privredni sudovi u prvom stepenu odlučuju u parničnim i vanparničnim sporovima koji se odnose na prava i obaveze po osnovu pravnog prometa robe, usluga, vrijednosnih papira, vlasničkih i drugih stvarnih prava na nekretninama, kao i na prava i obaveze proistekle iz vrijednosnih papira, u kojima su obe strane u postupku pravno ili fizičko lice, koje u svojstvu samostalnog preduzetnika i u drugom svojstvu obavlja privrednu ili drugu registrovanu djelatnost u vidu osnovnog ili dopunskog zanimanja.

U konkretnoj situaciji radi se o parničnom postupku između dva pravna lica, a spor se odnosi na naknadu štete temeljem odredbe člana 165. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Sl. glasnik RS“ 134/11, 82/13 i 103/15, u daljem tekstu: Zakon o PIO).

Navedenom odredbom propisano je da je fond obavezan da traži naknadu štete od poslodavca u slučaju ako su invalidnost ili smrt osiguranika nastali zbog toga što nisu bile sprovedene mjere zaštite zdravlja na radu, u skladu sa propisima o zaštiti na radu.

Dakle, prema citiranoj odredbi Zakona o PIO, radi se o obavezi tužitelja da zahtijeva naknadu štete u određenoj situaciji, što znači da se radi o obavezi koja proističe iz njegove djelatnosti, pa kako se radi o sporu između dva pravna lica, to su, prema ocjeni ovog suda, ispunjeni uslovi za nadležnost Okružnog privrednog suda u Prijedoru da postupa u ovoj parnici.

U nadležnosti osnovnih sudova je da sude u svim građanskim sporovima (član 30. tačka 1. b) Zakona o sudovima Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj: 37/12, 44/15 i 100/17, dalje ZS RS). Prema članu 33. tačka e) istog zakona, okružni privredni sudovi u prvom stepenu odlučuju - u postupcima stečaja i likvidacije, u skladu sa zakonom, kao i u svim sporovima koji nastanu u toku i povodom stečaja i likvidacije.

Prema odredbi člana 433b. tačka 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP), pravila postupka u privrednim sporovima primjenjuju se u sporovima u kojima su stranke R. S., jedinica ..., druga pravna lica koja nisu upisana u sudski registar, privredna društva, kao i druga pravna i fizička lica koja se upisuju u odgovarajuće registre.

Potraživanje koje je u ovoj parnici predmet spora proizašlo je iz izvršnih postupaka prodaje nekretnina putem usmenog javnog nadmetanja provedenih pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u kom je učestvovao tužitelj, uz prethodno davanje sredstava obezbjeđenja na depozit suda (član 86. stav 1. Zakona o izvršnom postupku-„Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 59/03 do 66/18, dalje: ZIP).

Iz navedenog proizlazi da, s obzirom na prirodu spora (radi se o potraživanju po osnovu sticanja bez osnova) i na činjenicu da je tužitelj u ovoj parnici fizičko lice u odnosu na koje se ne mogu primjeniti pravila postupka koja se odnose na privredne sporove, a ne lice koje u svojstvu samostalnih preduzetnika i u drugom svojstvu obavljaju privrednu ili drugu registrovanu djelatnost u vidu osnovnog ili dopunskog zanimanja, za postupanje u ovom predmetu nadležan je Osnovni sud u Banjoj Luci.

Zahtjev tužitelja se identifikuje prema činjeničnim navodima na kojima je zahtjev utemeljen i samom zahtjevu, bez obzira kako ga je stranka imenovala. Predmetni zahtjev je utemeljen na navodima da naplata poreskih obaveza nema uporište u odgovarajućem rješenju organa uprave, jer je prema navodima tužitelja rješenje tužene od 19.09.2011. godine, na temelju kojeg je izvršavano rješenje broj 06/1.01/0303/490- 1.34/07 od 18.06.2007. godine kojim je tužitelju nametnuta poreska obaveza, poništeno rješenjem drugostepenog organa uprave od 30.01.2012. godine. Proizlazi, kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi, da se radi o zahtjevu za povrat poreza, koji se ostvaruje u upravnom postupku, saglasno odredbama člana 15, 75, 76. i 77. Zakona o poreskom postupku.

Pri tome, ne stoje navodi tužitelja, koje ponavlja u reviziji, da više ne egzistira rješenje organa uprave kojim je tužitelju nametnuta poreska obaveza, jer je rješenje od 18.06.2007. godine (kojim je utvrđena poreska obaveza) poništeno samo u jednom dijelu (u odnosu na porez na dobit). Isto tako, rješenje prvostepenog organa o naplati poreza od 16.09.2011. godine, po prednjem rješenju, u iznosu od 128.094,60 KM je još uvijek na snazi (protiv ovog rješenja tužitelj nije izjavljivao žalbu), dok je rješenjem od 19.09.2011. godine samo mijenjan iznos (na 125.584,90 KM) koji je predmet prinudne naplate. Međutim, čak i da su tačni označeni navodi tužitelja, zahtjev za povrat naplaćenog poreza se ne može kvalifikovati kao sticanje bez osnova, u smislu odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 te ′′Službeni glasnik Republike Srpske′′ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), što se u revizionim navodima neosnovano tvrdi, već bi i u toj situaciji tužitelj pravo na povrat naplaćenog iznosa poreza ostvarivao u upravnom postupku,u skladu sa odredbama Zakona o poreskom postupku.

Prema odredbi člana 50. stav 2. ZPP, Vrhovni sud Republike Srpske može na prijedlog stranke ili nadležnog suda odrediti da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni okružni sud, ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi. Iz ove zakonske odredbe proizlazi da se delegacija nadležnosti suda može temeljiti na razlozima procesne ekonomije, radi bržeg i lakšeg sprovođenja postupka (razlozi cjelishodnosti) ili zbog toga što za to postoje drugi opravdani razlozi tj. da bi se izbjegla moguća kolizija interesa i postigla što veća objektivnost suda. Razlozi za delegiranje drugog stvarno nadležnog suda moraju biti od izuzetnog značaja, jer samo takvi razlozi opravdavaju odstupanje od, Ustavom Republike Srpske i Zakonom o sudovima Republike Srpske, razgraničene teritorijalne nadležnosti sudova.

U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, ne postoje opravdani razlozi da se odredi postupanje drugog stvarno nadležnog Okružnog suda koji bi odlučivao o žalbi protiv prvostepene odluke (član 203. stav 3. ZPP).

Sumnja koju tuženi izražava u pogledu zakonitog postupanja konkretnih sudija Okružnog suda u Trebinju nije objektivizirana, osim njegovim subjektivnim osjećajem da navedene sudije ne sude u skladu sa zakonom, što samo za sebe nije dovoljno opravdan razlog da se primjenom odredbe člana 50. stav 2. ZPP udovolji podnesenom prijedlogu.Svi razlozi na kojima se temelji zahtjev za delegaciju, u odnosu na navedene sudije, može, ako za to postoji zakonski osnov, predstavljati razlog za njihovo isključenje ili izuzeće, ali Okružni sud u Trebinju raspolaže sa dovoljnim brojem sudija da može u smislu odredbe člana 13. stav 2. ZPP formirati vijeće koje će odlučivati po žalbi.

Tužbom od 28.10.2013. godine, tužiteljica je pred Osnovnim sudom u Banjaluci pokrenula ovaj spor tražeći da se utvrdi da je stekla pravo vlasništva na 700 akcija, kod drugotuženog, po osnovu ulaganja vaučera po nalogu od 18.4.2000. godine, što da su tuženi dužni priznati i trpiti da se na osnovu presude tužiteljica upiše u knjigu akcionara drugotuženog, sa pripadajućim brojem akcija, te izvrši upis prava na 700 akcija tužiteljice kod registra, te da joj po tom osnovu drugotuženi, na ime dividende, za period od 18.4.2000. godine do izrade nalaza vještaka, isplati ukupan iznos od 10.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospjeća svake pojedinačne isplate dividende do konačne isplate i da joj tuženi naknade troškove parničnog postupka.

Članom 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj: 44/15), dopunjena je odredba člana 33. ZS RS novom tačkom b) te je propisana nadležnost okružnih privrednih sudova i „u sporovima koji nastanu u primjeni Zakona o privrednim društvima ili bilo kojeg drugog propisa koji se odnosi na organizaciju i status privrednih društava, rješavanje sporova nastalih između članova privrednog društva međusobno, te između članova društva i privrednog društva, a tiču se položaja članova u privrednom društvu, upravljanja privrednim društvom i vođenja poslova koji proizilaze iz njihovog položaja u društvu“.

U konkretnom slučaju se, imajući u vidu naprijed opisani sadržaj tužbenog zahtjeva, radi o privrednom sporu, kakav podrazumjeva naprijed citirana odredba Zakona o sudovima Republike Srpske (′′Službeni glasnik Republike Srpske′′, br. 37/12, 44/15 i 100/17 - u ostalom tekstu: ZS RS). Prema tome, za njegovo rješavanje bio bi nadležan privredni sud.

Međutim, izmjenjenom odredbom člana 98. stav 2. ZS RS, propisano je da će se sporovi iz člana 33. tačka b) ovog zakona koji se vode pred osnovnim i okružnim sudovima, okončati pred tim sudovima. Budući da je Zakon o izmjenama i dopunama ZS RS (čijim članom 8. je mijenjan navedeni član 98. ZS RS, na naprijed opisani način), stupio na snagu 13.6.2015. godine, kada je spor vođen pred Osnovnim sudom u Banjaluci, pred kojim je i pokrenut, saglasno navedenoj zakonskoj odredbi, ima se i okončati pred tim sudom.

O zakonitosti akata kojima republički organi uprave i republičke upravne organizacije, organi jedinice lokalne samouprave u opštini i gradu, preduzeća, ustanove i druga pravna lica koja vrše javna ovlaštenja, rješavaju o pravima i obavezama fizičkih i pravnih lica ili drugih stranaka u pojedinačnim upravnim stvarima, odlučuje se u upravnom sporu (član

1. ZUS).

Upravni spor se može voditi samo protiv konačnog upravnog akta (člana 7. ZUS) i pokreće se tužbom (član 15. ZUS).

Upravne sporove rješava okružni sud i to prema sjedištu prvostepenog organa, odnosno njegove organizacione jedinice, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno (član5. ZUS).

Kako je sjedište prvostepenog upravnog organa u K. D., Okružni sud u Prijedoru stvarno je nadležan da rješava u konkretnom upravnom sporu u prvom stepenu shodno odredbi člana

31. stav 1. tačka g) ZSRS, u vezi sa odredbom člana 28. stav 1. tačka đ) tog zakona.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da se tuženi obaveže da mu, na ime isporučenih 114 komada tovnih svinja, isplati iznos od 34.476,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka.

Prema činjenicama utvrđenim u postupku pred prvostepenim sudom, preduzeće Ž., čiji je vlasnik tužitelj, je sa tuženim bilo u dugogodišnjem poslovnom odnosu isporuke svinja. Mimo tog odnosa, u nekoliko navrata (prema iskazima tužitelja i zakonskog zastupnika tuženog, koji su u ovom dijelu saglasni) tuženi je neposredno od tužitelja (mimo preduzeća Ž., a radi izbjegavanja plaćanja PDV), preuzeo svinje. Između stranaka nije sporno da je sporna isporuka svinja preuzeta od tužitelja lično, a ne putem njegovog preduzeća.

Prema iskazu tužitelja, sudu datom u svojstvu parnične stranke, kada je vršena isporuka od strane tužitelja lično, plaćanje je bilo gotovinski. U svom iskazu zakonski zastupnik tuženog potvrđuje da je plaćanje bilo „u kešu“ kada su svinje preuzimane od tužitelja, kao u konkretnom slučaju. Tuženi, dalje, navodi da je kupoprodajnu cijenu za isporučenih 114 komada svinja, u ukupnom iznosu od 34.476,00 KM, poslao po vozaču V.P., koji je išao na utovar robe i sa kojim je bio P.B. (kooperant tuženog). Svjedok V.P. u svom iskazu navodi da je lično tužitelju, u kancelariji Ž. predao novac, te da je isplati bio prisutan i P.B. Svjedok P.B. navodi da je bio prisutan kada je vozač V.P. predao tužitelju crvenu koveru sa novcem, koju je tužitelj ostavio na viseću u kancelariji, a svjedoku je V.P. rekao da se u koverti nalazi novac.

Kad se prihvate činjenice koje proizlaze iz navedenih iskaza, da je u identičnim situacijama plaćanje vršeno „u kešu“, mimo knjigovodstvene evidencije tuženog, a radi izbjegavanja plaćanja poreza na promet, za razliku od nižestepenih sudova, ovaj sud cijeni da iskazi svjedoka V.P. i P.B. (kad se imaju u vidu njihovi navodi) nisu dovoljni za pouzdan zaključak da je tuženi isplatio tužitelju kupoprodajnu cijenu po spornoj isporuci svinja. Navedeno kod toga da je svjedok V.P. zaposlen kod tuženog, a da je svjedok P.B. kooperant tuženog, pa se njihovi iskazi ipak moraju uzeti sa rezervom. Pored toga, prema ovim iskazima, novac je dat tužitelju u koverti, bez brojanja, te bez bilo kakve priznanice (koja se može lako sačiniti) da je novac isplaćen, iako se ne radi o malom novčanom iznosu. Pri tome je tužitelj potpisao ulaz robe broj 127/07 od 17.11.2007. godine. Tim ulazom robe, u svom iskazu, svjedok V.P. navodi da je pravdao isplatu novca. Međutim, iz ovog dokumenta je vidljiva jedino količina preuzete robe, pojedinačna, te ukupna cijena, ali na istom nije konstatovano da je kupoprodajna cijena isplaćena (tužitelj u svom iskazu navodi da je kao fizičko lice potpisivao prijem novca prilikom ranijih isporuka).

Kod takvog stanja stvari, pravilna primjena pravila o teretu dokazivanja, propisanog odredbama člana 7, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13 - dalje: ZPP), po ocjeni ovoga suda dovodi do jedinog mogućeg zaključka - da tuženi izvedenim dokazima nije dokazao da je ispunio svoju obavezu iz predmetnog poslovnog odnosa sa tužiteljem, dok između stranaka nije ni sporno da je tužitelj svoju obavezu ispunio. Time tužitelj, u revizionim navodima, osnovano navodi da je drugostepeni sud pogrešno primjenio pravilo o teretu dokazivanja.

Odredbom člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije propisano je da u slučajevima kada lice ili grupa lica navode činjenice u postupku iz člana 12. ovog zakona, potkrijepljujući navode o tome da je zabrana diskriminacije prekršena, navodni prekršilac dužan je da dokaže da nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave.

Prema navedenom, kod postupaka za utvrđivanje diskriminacije odstupljeno je od standardnog principa tereta dokazivanja, a tužitelj treba učiniti vjerovatnim da je do diskriminacije došlo, što znači da je dovoljno da dokaže postojanje pretpostavke diskriminacije, nakon čega teret dokazivanja prelazi na tuženog, pri čemu je neophodno da dokaže da nije diskriminisao tužitelja u konkretnom slučaju. Stoga su za uspjeh u ovoj parnici, a shodno odredbama člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku ("Sl. glasnik RS", br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13 - u daljem tekstu ZPP) i člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, tužitelji bili u obavezi da učine vjerovatnim da su postupanjem tužene, u pogledu njihovog prava na obrazovanje, dovedeni u neravnopravan položaj na

način propisan odredbama člana 2. u vezi sa članom 3 stav 1 Zakona o zabrani diskriminacije.

Nije sporno da je osnovno i srednje obrazovanje u nadležnosti entiteta, te da je Republika Srpska, shodno takvim svojim nadležnostima, donijela Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju.

Prema odredbama člana 12. i člana 33. Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, koji se primjenjuje u Republici Srpskoj, nastavni proces u osnovnim školama odvija se po Nastavnom planu i programu koji donosi ministar prosvjete i kulture na prijedlog ... zavoda Republike Srpske, na način da se nastava u osnovnim školama izvodi na službenim jezicima konstitutivnih naroda, (jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda), uz korištenje oba službena pisma, ćirilice i latinice i da svaki učenik tokom školovanja ima pravo pisanja i usmenog izražavanja na jeziku koji želi, osim u periodu učenja slova.

Odlukom Ustavnog suda BiH broj U-26/13 od 26.3.2015. godine odbijen je zahtjev predlagača za ocjenu (između ostalog) ustavnosti Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske. Pri tome je Ustavni sud utvrdio da navedeni zakon propisuje vrlo jasne i precizne odredbe koje zabranjuju diskriminaciju po bilo kojoj osnovi, te se odredbama istog promoviše poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda i različitosti.

Tužitelji svoje navode o diskriminaciji temelje na tvrdnji da je sporni nastavni plan i program za školsku 2013/2014. godinu diskriminatoran u odnosu na djecu bošnjačke nacionalnosti, ali takvu tvrdnju nisu dokazivali čitanjem tog plana i programa. Kako se ne radi o opštepoznatoj činjenici, sudovi nisu imali saznanja o sadržaju tog nastavnog plana i programa, a pogotovu o eventualnim diskriminatornim odredbama tog plana. Dakle, izvedenim dokazima tužitelji nisu učinili vjerovatnim da su diskriminisani na način da se nastava u Osnovnoj školi P.K. u K. nije izvodila na sva tri jezika koji su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini, odnosno da su udžbenici koje tužitelji koriste u nastavi napisani na samo jednom jeziku, čime se ukazuje neosnovanom tvrdnja revidenata o pogrešnoj primjeni odredbe člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije, odnosno o prelasku tereta dokazivanja na tuženog.

Naime, revident osnovano ukazuje da obrazloženje osporene drugostepene odluke ne sadrži razloge za njeno donošenje u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime neisplaćenih plata i razlike plata, naknade za topli obrok, naknade regresa za godišnji odmor i uplatu neuplaćenih doprinosa u korist Fonda PIO Republike Srpske, te

da je u tom dijelu zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 231. u vezi sa članom 209. ZPP.

Prema odredbi člana 231. ZPP, obrazloženje drugostepene odluke mora da sadrži odgovor na bitne razloge žalbe, tako da je jasno koje žalbene razloge je sud usvojio, a koje nije i zbog čega. Stoga kada drugostepeni sud preinači prvostepenu presudu (kao u ovom slučaju), mora navesti razloge zašto je to učinio, da li je to učinio zbog drugačijeg činjeničnog stanja i kojeg ili zbog pogrešne primjene materijalnog prava i kojih normi materijalnog prava ili zbog povrede postupka kada je u obavezi da navede povredu postupka koja je učinjena i razloge na koji je način ona otklonjena.

Iz sadržaja obrazloženja drugostepene presude proizlazi da drugostepeni sud uopšte nije obrazložio dio odluke o odbijanju tužbenog zahtjeva koji se odnosi na novčana potraživanja tužitelja (kako ona koja se odnose na period do prestanka radnog odnosa tužitelja, tako i ona nakon tog datuma), te da je time učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz člana 231. u vezi sa članom 209. ZPP, na šta revident osnovano ukazuje u reviziji.

Stoga je na osnovu odredbe člana 249. stav 1. ZPP, s obzirom na prirodu povrede zbog koje se odluka u tom dijelu ne može ispitati, presuda u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje da taj sud u nastavku postupka otkloni ukazane nedostatke.

Pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Srebrenici broj: 82 0 P 018725 16 P od 4.9.2017. godine, razveden je brak predlagateljice i protivpredlagatelja zaključen 18.1.1979. godine. Predlagateljica je 12.2.2018. godine podnijela prijedlog za diobu nekretnina stečenih tokom bračne zajednice koja je trajala 38 godina.

U odgovoru na prijedlog, protivpredlagatelj ne osporava činjenicu da je porodična kuća sa pomoćnim objektima sagrađena tokom bračne zajednice na k.č. broj: 285 k.o. M., površine

1.414 m2, upisana u list nepokretnosti broj: 1084 k.o. B., s tim da tvrdi da je sporno zemljište kupio svojim ličnim sredstvima i da je time njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine veći.

Imajući u vidu bitne činjenice koje se odnose na dužinu trajanja bračne zajednice i da je gradnja izvrčena tokom te zajednice zajedničkim radom supružnika, po ocjeni ovog suda, predlagateljica je učinila vjerovatnim postojanje svog prava kada se ima u vidu zakonska pretpostavka iz člana 272. stav 1. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“, broj: 54/02,

41/08 i 63/14). Tvrdnja protivpredlagatelja da je njegov udio u tom sticanju veći od pretpostavljene 1⁄2 dijela, bez značaja je za odluku o mjeri obezbjeđenja.

Time je, kako pravilno cijeni i Okružni sud, ispunjen prvi kumulativni uslov propisan odredbom člana 269. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj: 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13-u daljem tekstu: ZPP).

Za razliku od Okružnog suda, ovaj sud cijeni da je ispunjen i drugi kumulativni uslov propisan članom 269. stav 1. tačka 2. ZPP, kada je u pitanju ispunjenje uslova za određivanje mjere obezbjeđenja da protupredlagatelj omogući predlagateljici korišćenje jedne sobe u porodičnoj kući koja je predmet diobe, uz upotrebu toaleta-kupatila.

Predlagateljica je priložila dokaze iz kojih slijedi da se nalazi u teškom imovnom stanju (nije zaposlena, nema penzije, jedina redovna novčana sredstva za izdržavanje obezbjeđuje kroz alimentaciju koju plaća protivpredlagatelj u iznosu od 50,00 KM mjesečno po sudskom poravnanju broj: 82 0 P 018725 18 P 2 od 11.4.2018. godine), da je slabog zdravstvenog stanja (diabetes melitus 2, hipertenzija, lumboischialagia, spondiloza, diskopatija, neuropatija uzrokovana šećernom bolešću) i da živi kao podstanar ili kod rođaka. Ove tvrdnje protivpredlagatelj nije osporio.

Određivanjem mjere obezbjeđenja iz izreke rješenja predlagateljici, koja sada ima 60 godina života, slabog je materijalnog stanja i narušenog zdravlja, obezbjeđuje se smještaj i ostvarenje minimalnih uslova dostojnog života u imovini koja je stečena i njenim doprinosom, bez da se na bilo koji način prejudicira konačna odluka suda u vezi sa utvrđenjem suvlasničkih dijelova na zajednički stečenoj imovini stranaka. Neprihvatljivo je da protivpredlagatelj može samovoljno onemogućavati predlagateljicu u korišćenju bar dijela zajedničke imovine, iako je to njen dom u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda, kod utvrđenih činjenica teškog imovnog i zdravstvenog stanja predlagateljice i objektivne okolnosti da parnica za utvrđenje udjela u zajednički stečenoj imovini može trajati i više godina do njenog pravosnažnog okončanja.

U preostalom dijelu je žalba predlagateljice odbijena jer je Okružni sud pravilno utvrdio i ocjenio da nije dokazano ispunjenje zakonskih uslova da se odrede mjere obezbjeđenja kojima će se protupredlagatelju zabraniti otuđenje, opterećenje i raspolaganje nekretninama upisanim u list nepokretnosti broj: 1084 k.o. B., te da vrši bilo kakve aktivnosti na izmjeni postojećeg stanja na kući i pomoćnim objektima (rušenje, građenje, pregrađivanje i sl.), osim radova koji ulaze u redovno održavanje objekta.

Tužitelj je pravosnažnom krivičnom presudom, kako je naprijed navedeno, oglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja iz čl. 347. stav 4. u vezi sa

stavom 3. KZ RS u sticaju sa krivičnim djelom utaja poreza i doprinosa iz čl. 287. stav 2. KZ RS u vezi sa čl. 42. KZ RS. Odredbom člana 347. stav 3. KZ RS je propisano da službeno ili odgovorno lice (ovdje je to bio tuženi), koje u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist, iskoristi svoj položaj ili ovlaštenje, prekorači granice svog ovlaštenja ili ne izvrši službenu dužnost, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina. Pribavljanje imovinske koristi za jedno lice u pravilu, po prirodi stvari, predstavlja štetu za nekog drugog. U konkretnom slučaju takvo pribavljanje koristi za drugog koje je stavljeno na teret tuženom, uzrokovalo je nastanak štete za tužiteljicu u vidu nenaplaćenih, naprijed opisanih, dažbina. Dakle, radnjama tuženog, odnosno njegovim nečinjenjem (na način da je protivno zakonu, bez knjigovodstvenog zaduženja i razduženja, pribavljenu naftu, u količini od 218.093 litara, nezakonito i nenamjenski utrošio, bez odgovarajućeg propisanog evidentiranja, zbog čega je onemogućena naplata poreza - akcize, dodatne takse, poreza na promet i poreza na željeznice), prouzrokovana je šteta tužiteljici.

Kod činjenice da postoji uzročna veza između djelovanja tuženog i nastale štete, te da je to djelovanje bilo protivpravno, a tuženi nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivice, obavezan je, temeljem odredbe člana 154. ZOO, da je naknadi tužiteljici, čak i pod uslovom da nije pravosnažnom krivičnom presudom oglašen krivim za takvo djelovanje.

Kod činjenice da je tužiteljica na osnovu pravnog posla (kupoprodajnog ugovora) upisana u zemljišnu knjigu kao (su)vlasnik na zemljištu i objektima i da se upisom stiče pravo svojine na nekretninama (član 33. ZOSPO), da tvrdi da je nakon kupovine nekretnina kao vlasnik istih srušila „stare objekte“ i izgradila nove na svom zemljištu (a ne na tuđem), da joj to građenje ne osporava ni prodavac nekretnina (tuženi P.Lj.), a s obzirom da u ovoj parnici tužiteljica ne može uspjeti sa zahtjevom za proglašenje izvršenja nedopuštenim jer je o tome već pravosnažno presuđeno, po ocjeni ovog suda, tužiteljica u ovoj parnici nema relevantan pravni interes da postavlja zahtjev da se utvrdi da je građenjem (izvršenim u toku navedenog izvršnog postupka) stekla pravo svojine na novosagrađenim objektima i zemljištu, budući da zemljišnoknjižni vlasnik (zbog pretpostavke izvršenog upisa u zemljišnoj knjizi) nema pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje i postavljanje zahtjeva da se to njegovo pravo utvrdi, kao i s obzirom na odredbu člana 72. stav 2. i 3. ZIP (da je lice koje nakon upisa zabilježbe izvršenja stekne određana prava nad nepokretnošću dužno trpjeti prvenstveno pravo namirenja tražioca izvršenja stečenog zabilježbom i da promjena vlasnika nepokretnosti ne sprečava da se izvršni postupak nastavi protiv novog vlasnika).