Zakoni BiH

Izvršni postupak - sudska praksa Bosne i Hercegovine

 

Načelni stav zauzet na Proširenoj općoj sjednici održanoj 30.07.2013. godine
ODLUKE DONESENE U UPRAVNOM POSTUPKU, A KOJE GLASE NA ODREĐENO NOVČANO POTRAŽIVANJE, SPROVODE SE PO PRAVILIMA IZVRŠNE PROCEDURE, UKOLIKO NIJE DRUGAČIJE ODREĐENO (ČLAN 23. STAV 1. TAČKA 2. U VEZI SA ČLANOM 24. STAV 2. ZAKONA O IZVRŠNOM POSTUPKU).
SAGLASNO NAVEDENOM RJEŠENJA KANTONALNIH SLUŽBI ZA ZAPOŠLJAVANJE O UTVRĐIVANJU PRAVA NA NOVČANU NAKNADU NEZAPOSLENIM DEMOBILISANIM BRANIOCIMA ZA VRIJEME NEZAPOSLENOSTI PREDSTAVLJAJU IZVRŠNE ISPRAVE KOJE SE IZVRŠAVAJU U SUDSKOM IZVRŠNOM POSTUPKU.
IZVRŠENJE NA REVALORIZOVANI GLAVNI DUG, ODNOSNO GLAVNI DUG USKLAĐEN SA PORASTOM VISINE PROSJEČNE PLAĆE, MOŽE SE SPROVESTI SAMO ONDA UKOLIKO JE TAKAV ZAHTJEV (USKLAĐIVANJE POTRAŽIVANJA) DOSUĐEN U IZVRŠNOJ ISPRAVI, PRI ČEMU NIJE BITNO DA LI JE ZA ODGOVARAJUĆI VREMENSKI PERIOD REVALORIZACIJA, ODNOSNO USKLAĐIVANJE BILA PROPISANA ZAKONOM ILI NE.
OVO STOGA, JER IZVRŠNI SUD NEMA TZV. KOGNICIJSKA OVLAŠTENJA I NE MOŽE PREUZIMATI OVLAŠTENJA PARNIČNOG SUDA ILI UPRAVNOG ORGANA DA ODLUČUJE O POSTOJANJU I VISINI ODREĐENOG PRAVA, O KOME NIJE ODLUČENO IZVRŠNOM ISPRAVOM, PA SE TAKO NE MOŽE UPUŠTATI NI U RJEŠAVANJE PRAVNOG PITANJA DA LI DEMOBILISANOM BRANIOCU PRIPADA PRAVO NA USKLAĐIVANJE NOVČANOG IZNOSA, UTVRĐENOG U IZVRŠNOJ ISPRAVI, SA PORASTOM PROSJEČNE PLAĆE U FEDERACIJI BIH.

 

(Načelni stav Vrhovnog suda Federacije BiH zauzet na Proširenoj općoj sjednici održanoj 30.07.2013. g)

 

<------->

 

Primjena odredbe člana 33. stav 1. tačka z) u vezi sa članom 98. Zakona o sudovima Republike Srpske (''Službeni glasnik'' RS br. 37/12) i članom 3. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (''Službeni glasnik'' RS br. 59/03 do 29/10)

„ZA SPROVOĐENJE IZVRŠNOG POSTUPKA PO OSNOVU VJERODOSTOJNIH ISPRAVA U KOJIM SU OBJE STRANKE U POSTUPKU PRAVNA ILI FIZIČKA LICA KOJA U SVOJSTVU SAMOSTALNOG PREDUZETNIKA ILI U DRUGOM SVOJSTVU OBAVLJAJU PRIVREDNU ILI DRUGU REGISTROVANU DJELATNOST U VIDU OSNOVNOG ILI DOPUNSKOG ZANIMANJA I PO IZVRŠNIM NOTARSKIM ISPRAVAMA U KOJIM SU OBJE STRANKE U POSTUPKU PRAVNA LICA, AKO JE POSTUPAK IZVRŠENJA POKRENUT PRIJE STUPANJA NA SNAGU ZAKONA O SUDOVIMA REPUBLIKE SRPSKE (''SLUŽBENI GLASNIK'' RS BR. 37/12), STVARNO SU NADLEŽNI REDOVNI SUDOVI PRVOG STEPENA, A NE OKRUŽNI PRIVREDNI SUDOVI“.

(Zaključak Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske od 01.10.2012.)

 

 

<------->

 

Obustava izvršnog postupka

IZVRŠNI POSTUPAK ĆE SE OBUSTAVITI U SKLADU SA ČL. 131. ST. 5. ZAKONA O IZVRŠNOM POSTUPKU AKO SE POKRETNE STVARI, VLASNIŠTVO IZVRŠENIKA NE USPIJU PRODATI NA DRUGOJ PRODAJI PUTEM JAVNOG NADMETANJA ILI PUTEM NEPOSREDNE POGODBE

 

Iz obrazloženja:

Na prijedlog tražioca izvršenja, po osnovu izvršne isprave sud je rješenjem dana 23.10.2001. godine odredio izvršenje. Postupajući po pravomoćnom Rješenju o izvršenju, zaključkom od 12.08.2009. godine određeno je prvo ročište za prodaju putem javnim i usmenim nadmetanjem pokretnih stvari izvršenika koje su zaplijenjene i procjenjene od strane sudskog izvršitelja u zapisniku od 29.08. 2008.godine.

Na prvo ročište za javno nadmetanje zakazano za dan 17.09.2009. godine, nije pristupio niko od potencijalnih kupaca pa je isto oglašeno neuspjelim o čemu je zaključkom Sud obavjestio tražioca izvršenja.

Po prijedlogu tražioca izvršenja od 24.09.2009. godine zakazano je drugo ročište za javnu prodaju navedenih pokretnih stvari vlasništvo izvršenika za dan 12.11.2009. godine, na koje nije pristupio niko od zainteresiranih lica, pa je sud u skladu sa odredbom člana 131. stav 5. ZIP-a obustavio izvršni postupak.

Protiv ovog rješenja tražilac izvršenja je izjavila žalbu, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine te da se izvršni postupak nastavi, navodi da je izvršni postupak obustavljen jer na drugo zakazano ročište za javnu prodaju pokretnih stvari izvršenika niko nije pristupio od zainteresovanih lica, pa moli da se pobijano rješenje ukine te da se nastavi izvršni postupak,tako što će se tražiocu izvršenja omogućiti prinudna naplata potraživanja promjenom predmeta i sredstava izvršenja, što će predložiti u najkraćem roku nakon ukidanja pobijanog rješenja.

Odgovor na žalbu nije dat.

Nakon što je ispitao pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. u vezi sa članom 236. ZPP-a, a na osnovu člana 21. stav 1. Zakona o izvršnom postupku, ovaj sud je donio odluku kao u izreci iz slijedećih razloga:

Žalba nije osnovana.

U prvostepenom postupku sud je na prijedlog tražioca izvršenja odredio predloženo izvršenje na osnovu pravosnažne i izvršene presude Općinskog suda I u Sarajevu broj P-130/2001 od 29. 03. 2001.godine.

Radi provođenja rješenja o izvršenju prvostepeni sud je odredio prvo ročište za prodaju javnim i usmenim nadmetanjem pokretnih stvari izvršenika, pa kako niko nije pristupio od zainteresiranih lica isto je oglašeno neuspjelim. Po prijedlogu tražioca izvršenja sud je zakazao drugo ročište za javnu prodaju pokretnih stvari izvršenika na koje niko nije pristupio od zainteresiranih lica pa je u skladu sa odredbom člana 131. stav 5. ZIP-a obustavio izvršni postupak.

Prema odredbi čl. 131. st. 5. Zakona o izvršnom postupku sud će obustaviti postupak ako se stvari ne uspiju prodati na drugom javnom nadmetanju odnosno putem neposredne pogodbe, zbog čega je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u ovom slučaju obustavio izvršni postupak, pa kako razlozi žalbe ne postoje a navodi žalbe ne osporavaju pravilnost pobijanog rješenja, te nema ni razloga na koje sud pazi po službenoj dužnosti, žalba je u skladu sa članom 235. stav 1. tačka 2. ZPP-a odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenja potvrđeno.


( Iz obrazloženja odluke Kantonalnog suda u Sarajevu, broj: 65 0 I 102902 10 od 21.04.2011. godine)

 

<------->

 

Prigovor redoslijeda
Član 414. Zakona o obligacionim odnosima.


TUŽILAC NE GUBI PRAVO NITI PRAVNI INTERES ZA SUDSKU ZAŠTITU PREMA DRUGIM SOLIDARNIM DUŽNICIMA SAMO NA OSNOVU ĈINJENICE DA U ODNOSU NA JEDNOG OD SOLIDARNIH DUŽNIKA POSJEDUJE IZVRŠNU ISPRAVU ILI PROTIV TOG SOLIDARNOG DUŽNIKA VODI IZVRŠNI POSTUPAK.


Iz obrazloženja:
Odredbom člana 414. stav 1. ZOO propisano je da svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće, sve dok ne bude potpuno ispunjena obaveza, ali kada jedan dužnik ispuni obavezu ona prestaje i svi drugi dužnici se oslobađaju obaveze.
Radi se o imperativnoj zakonskoj odredbi kojom se ustanovljava pravo povjerioca da zahtijeva potpuno izmirenje obaveze od svih ili samo nekih solidarnih duŽnika. Povjerilac se ne moŽe lišiti tog svog prava ni u sluĉaju kad protiv jednog solidarnog duŽnika posjeduje izvršnu ispravu i vodi izvršni postupak, jer se sve dok ne bude potpuno ispunjena obaveza drugi solidarni dužnici ne oslobađaju svoje obaveze, niti povjerilac zbog toga gubi pravo da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze od bilo kog drugog solidarnog dužnika, kako je to pravilno u razlozima svoje odluke naveo i drugostepeni sud.


( Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-08-000748 od 04.06.2009. godine)

 

<------->

 

Prigovor ovršenika

Članak 50. Zakona o ovršnom postupku – preuzetog

Članak 47. Zakona o ovršnom postupku – sadašnjeg

OVRŠNI SUD NIJE OVLAŠTEN ISPITIVATI ZAKONITOST ODLUKE KOJA PREDSTAVLJA OVRŠNI NASLOV NITI JE OVLAŠTEN RASPRAVLJATI O ČINJENICAMA KOJE JE DUŽNIK MOGAO IZNOSITI U POSTUPKU U KOJEM JE NASTALA OVRŠNA ISPRAVA

 

Iz obrazloženja:

Prvostupanjskim rješenjem odbačeni su blagovremeno podneseni prigovori oba ovršenika kao neosnovani.

Protiv navedenog rješenja pravovremeno je uložio žalbu ovršenik A.B. iz Fojnice s prijedlogom da se prihvati žalba i da ukine rješenje prvostupanjskog suda za dio koji tretira istog jer mu nije omogućeno da učestvuje u postupku po platnom nalogu. Nadalje ističe da su narušena elementarna prava u postupku izdavanja platnog naloga koji je bio osnova za donošenje rješenja o ovrsi br. IP-164/03, od 15.09.2003.godine, te ni u kom slučaju ne može snositi, zbog toga, štetne posljedice. Nadalje, ističe da nema mjesta da se po bilo kom osnovu tretira kao nekakav solidarni dužnik sa ATP “Š.B.” zbog činjenice da je vlasnik jednog dijela dionica tog poduzeća a niti je zaključio bilo kakav ugovor o jemstvu niti je član jednog dijela dionica tog poduzeća a niti je zaključio bilo kakav ugovor o jemstvu niti je član društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću niti komanditnog društva da bi bio solidarni dužnik za nastale obaveze koje su proizišle iz poslovnog odnosa dvije pravne osobe.

Žalba ovršenika A.B. nije osnovana.

Prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je i blagovremeno podneseni prigovor ovršenika A.B. odbio kao neosnovan protiv rješenja o ovrsi br. IP-164/03 od 18.06.2003.godine, jer izneseni razlozi u prigovoru ovršenika su pravno neutemeljeni.

Naime, ovrha u ovom predmetu je određena na temelju ovršne isprave (pravomočnog mjeničnog platnog naloga br. Pl.5/03 od 29.04.2003.godine) u smislu čl. 16. st. 1. t. 1. preuzetog Zakona o ovršnom postupku koji je važio u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja, a ovršenik u prigovoru protiv rješenja o ovrsi br. IP-164/03 od 18.06.2003.godine, nije naveo relevantne razloge u smislu čl. 50 preuzetog Zakona o ovršnom postupku koji bi spriječili ovrhu.

Istaknuti žalbeni navodi od strane ovršenika A.B. su činjenice o kojima sud raspravlja i odlučuje u postupku donošenja ovršne isprave. Ovršni sud nije ovlašten ispitivati zakonitost odluke koja predstavlja ovršni naslov niti je ovlašten raspravljati o činjenicama koje je dužnik mogao iznositi u postupku u kojem je nastala ovršna isprava.

Stoga je valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu, imajući u vidu naprijed navedeno, jer iz sadržaja žalbe – prigovora nije ukazano na utemeljenost bilo kojeg razloga iz odredbe čl. 50. preuzetog Zakona o ovršnom postupku, odnosno čl. 47. Zakona o ovršnom postupku (“Službene novine F BiH” broj 32/03), zbog čega je u skladu sa čl. 235 ZPP-a (“Službene novine FBiH” broj 53/03) prvostupanjsko rješenje potvrđeno a u svezi odredbe čl. 21. Zakona o ovršnom postupku.

 

(Kantonalni sud Travnik, broj Pž-8/04 od 16.09.2004.godine)

 

 

<------->

 


PRAVOSNAŽNOST I IZVRŠNOST PRESUDE ZBOG PROPUŠTANJA

- Čl. 183. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07)

- Čl. 25. st. 1. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07).

Protiv presude zbog propuštanja nije dozvoljena žalba, ali blagovremeno podnijet prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje sprečava da presuda zbog propuštanja postane pravosnažna i tek po isteku roka za ulaganje prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje je moguće dati klauzulu pravosnažnosti na ovu presudu i to pod uslovom da je tuženom ista uredno uručena. Navedeno uručenje je takođe uslov da ova presuda protekom roka za dobrovoljno izvršenje postane izvršna.

Obrazloženje:

Prema stanju predmeta tražilac izvršenja je prvostepenom sudu dana 29.04.2008. protiv izvršenika podnio prijedlog, radi naplate novčanog potraživanja. Kao izvršnu ispravu na temelju koje je zatraženo provođenje izvršenja uz prijedlog je priložio presudu zbog propuštanja Osnovnog suda u P. broj 078-0-Mal-07-000021 od 25.09.2007. godine.

Odlučujući o navedenom prijedlogu, uvidom u spis 078-0-Mal-07-000021, prvostepeni sud utvrđuje da označena presuda zbog propuštanja nije postala pravosnažna, a niti izvršna, jer do danas nije uručena tuženom u predmetnoj parnici, pa zaključuje da ista nije podobna za izvršenje i sa pozivom na odredbu člana 25. st. 1. Zakona o izvršnom postupku pobijanim rješenjem prijedlog za izvršenje odbija kao neosnovan.

Žalbenim navodima tražilac izvršenja ističe da je označena presuda zbog propuštanja postala pravosnažna protekom roka za izjavljivanje žalbe, nakon što istu tuženi (ovdje izvršenik) nije preuzeo iako je o datumu donošenja presude uredno obaviješten, te smatra da prvostepeni sud pogrešno tumači odredbe člana 345., 346. i 348. Zakona o parničnom postupku, a koji navodi žalbe nisu osnovani.

Prema odredbi člana 183. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku protiv presude zbog propuštanja nije dozvoljena žalba, ali tuženi može podnijeti prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje u skladu sa odredbama ovog zakona. Blagovremeno podnijet prijedlog sprečava da presuda zbog propuštanja postane pravosnažna. Prema navedenom, protiv ove presude nije dozvoljena žalba, ali tuženi može podnijeti prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje i tek po isteku roka za ulaganje prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje je moguće dati klauzulu pravosnažnosti na ovu presudu, za što je svakako prethodan uslov da je tuženom navedena presuda uručena. Navedeno uručenje je takođe uslov da ova presuda protekom roka za dobrovoljno izvršenje postane izvršna (član 25. st. 1. Zakona o izvršnom postupku).

U konkretnom slučaju, prema stanju parničnog spisa 078-0-Mal-07-000021 donesena presuda zbog propuštanja nije uručena tuženom, za kojeg se dostavnica vratila sa napomenom da je privremeno odsutan na radu u A.. Prema dopisu Policijske stanice P. proizilazi da je prebivalište tuženog u mjestu D. P., opština P.. Proizilazi da je time prvostepeni sud u ovom parničnom postupku imao obavezu postupanja po odredbi člana 384. st. 1. Zakona o parničnom postupku, u kom smislu je po naredbi postupajućeg sudije pokušana ponovna dostava, a koja do danas nije bila uspješna.

Kod takvog stanja stvari, u predmetnom izvršnom postupku prvostepeni sud pravilno zaključuje da presuda zbog propuštanja, na temelju koje je podnesen prijedlog za izvršenje, nije pravosnažna i izvršna i da time u smislu odredbe člana 25. Zakona o izvršnom postupku nije podobna za izvršenje, pa je slijedom navedenog pobijanim rješenjem pravilno odbijen prijedlog za izvršenje saglasno odredbi čl. 39. st. 6. istog zakona.

(Iz obrazloženja rješenja Okružnog suda Banjaluka broj: 78 0 I 002373 09 Gž od 13.04.2009. godine)

 

<------->


Ispitivanje odluka izvršnog suda
Član 16. Zakona o parničnom postupku

U PARNIČNOM POSTUPKU SE NE MOŽE ISPITIVATI ZAKONITOST I PRAVILNOST ODLUKA IZVRŠNOG SUDA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-09-000740 od 07.07.2009. godine)

 

<------->

 

Član 16. u vezi sa članom 18. Zakona o parničnom postupku
PITANJE RAZGRANIĈENJA IZMEĐU VANPARNIČNOG (IZVRŠNI POSTUPAK U ŠIREM SMISLU SPADA U VANPARNIČNI POSTUPAK) I PARNIČNOG POSTUPKA NIJE PITANJE SUDSKE NADLEŽNOSTI, JER SE RADI SAMO O RAZLIČITIM PRAVILIMA SUDSKOG POSTUPKA, PA SE TUŽBA NE MOŽE ODBACITI NA TEMELJU STAJALIŠTA DA PREDMETNA PRAVNA STVAR SPADA U IZVRŠNI POSTUPAK.

 

Detaljnije:

RJEŠENJE Vrhovnog suda FBiH

 

 Revizija se usvaja, drugostepeno rješenje ukida i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

 

O b r a z l o ž e n j e

  

Prvostepenom presudom Općinskog suda Bugojno broj Mal-38/04 od 06.03.2006. godine obavezan je tuženi da tužitelju na ime naknade za korištenje javne površine za stajališno mjesto taksija isplati iznos od 60,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.04.2003. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 20,00 KM.

 

Drugostepenim rješenjem Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-Gž-06-000330 od 24.01.2007. godine  žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i tužba tužitelja odbačena.

 

Protiv drugostepenog rješenja reviziju je blagovremeno izjavio tužitelj i to zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, kako bi to proizilazilo iz sadržaja revizije, sa prijedlogom da se revizija usvoji, pobijano rješenje ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženi nije podnio odgovor na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Razmatrajući pitanje dopuštenosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio da reviziju valja dopustiti bez obzira što vrijednost pobijanog dijela odluke ne prelazi vrijednosni kriterij iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku  ( „Službene novine F BiH“, broj: 53/03, 73/05 i 19/06 – u daljem tekstu ZPP), nalazeći da odlučivanje o reviziji može biti od značaja za jedinstvenu primjenu prava u drugim slučajevima istovrsnih sporova,  pa je stoga primjenom odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a reviziju dopustio.

 

Iz razloga pobijanog rješenja proizilazi da je drugostepeni sud poprimio utvrđenim da je Općinska Služba za privredu, finansije i inspekcijski nadzor Općine B. svojim rješenjem broj 04/18-27-6-798/03 od 01.04.2003. godine, koje je postalo konačno i izvršno, u upravnom postupku utvrdila visinu naknade koju je tuženi dužan platiti za korištenje javne površine za stajališno mjesto taksija i da navedeno rješenje ima snagu izvršne isprave.

Pozivajući se na odredbu člana 73. stav 4. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije BiH („Službene novine F BiH“, broj 25/03), kojom je propisano da rješenje o određivanju naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta donosi općinsko tijelo uprave nadležno za komunalne poslove, odnosno organizacija koju je općinsko vijeće ovlastilo za obavljanje tih poslova, drugostepeni sud je zaključio da  prvostepeni sud, kao parnični sud, nije bio nadležan da u parničnom postupku odlučuje o zahtjevu tužitelja u pogledu kojeg je donesen konačan upravni akt, pa je primjenom odredbe člana 227. stav 2. ZPP-a prvostepenu presudu ukinuo i tužbu odbacio.

 

Osnovano revident ukazuje u svojoj reviziji da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da je prvostepeni sud odlučivao o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti.

Drugostepeni sud, naime, pogrešno zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za određivanje naknade za korištenje gradskog građevinskog zemljišta. Suprotno stanovištu drugostepenog suda, u ovoj pravnoj stvari se radi o zahtjevu za naplatu te naknade, koja je prethodno određena u upravnom postupku i koju tuženi nije dobrovoljno platio, a to svoje potraživanje, shodno odredbi člana 73. stav 5. Zakona o građevinskom zemljištu F BiH, tužitelj (općina) ostvaruje upravo u postupku pred nadležnim sudom.

 

Sporno rješenje o određivanju predmetne naknade predstavlja izvršnu ispravu (član 23. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 24. stav 2. Zakona o izvršnom postupku - „Službene novine F BiH“, broj: 32/03), pa je svoje potraživanje tužitelj trebao ostvariti u sudskom izvršnom postupku, kako je to on i pokušao učiniti podnoseći prijedlog za izvršenje od 21.10.2003. godine, ali je izvršni sud, pogrešno smatrajući da rješenje broj 04/18-27-6-798/03 od 01.04.2003. godine predstavlja vjerodostojnu ispravu, povodom prigovora tuženog stavio van snage svoje rješenje o izvršenju, ukinuo sve provedene izvršne radnje i tužitelja uputio na put redovne parnice.

Pazeći na odnos između parničnog i vanparničnog postupka (izvršni postupak u širem smislu spada u vanparnični postupak) prvostepeni parnični sud je bio dužan primjenom odredbe člana 18. ZPP-a rješenjem obustaviti parnični postupak i po pravosnažnosti tog rješenja predmet dostaviti izvršnom sudu radi nastavljanja postupka po pravilima izvršnog postupka, ali je prvostepeni parnični sud propustio postupiti na navedeni način.

Međutim, pitanje vanparničnog ili parničnog postupka nije pitanje sudske nadležnosti (radi se samo o različitim pravilima sudskog postupka), pa se tužba ne može odbaciti ni na temelju stajališta da predmetna pravna stvar spada u izvršni postupak.

 

Stoga je drugostepeni sud, pogrešno primjenjujući odredbu člana 16. u vezi sa članom 227. stav 2. ZPP-a, počinio povredu odredaba parničnog postupka koja je bila od uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke (član 209. u vezi sa članom 240. stav 1. tačka 1. ZPP-a), pa je primjenom odredbe člana 249. stav 1. u vezi sa članom 254. stav 4. ZPP-a reviziju valjalo usvojiti, pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku drugostepeni sud će otkloniti ukazanu povredu odredaba parničnog postupka i nakon toga donijeti novu i zakonitu odluku. Pri tome će drugostepeni sud imati u vidu da je sudska praksa, u tumačenju odredbe člana 18. ZPP-a, izrazila pravni stav da se parnični postupak više ne smije obustaviti nakon što je donesena prvostepena odluka o glavnoj stvari.

 

 

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-000768 od 01.07.2008. godine)

 

<------->

 

 

Član 2. i 35. Zakona o izvršnom postupku FBiH
Član 125. i 127. Zakona o krivičnom postupku
KADA JE U PITANJU TRAŽBINA KOJA PREDSTAVLJA TROŠKOVE KRIVIČNOG POSTUPKA I PAUŠAL (A VRŠI SE U KORIST BUDŽETA I PO SLUŽBENOJ DUŽNOSTI), POSTUPAK IZVRŠENJA POKREĆE SE DOSTAVLJANJEM SAMO OVJERENOG PREPISA PRESUDE S POTVRDOM O NJENOJ IZVRŠNOSTI NADLEŽNOM SUDU ZA NJENO IZVRŠENJE.

 

(Rješenje Vrhovnog suda FBiH, br. R-91/03 od 24.06.2003.god.)

 

<------->

 

Ĉlanak 195. i 208. Zakona o izvršnom postupku - analogno

TUŢITELJ MOŽE I U TOKU PARNICE ZAHTJEVATI DA MU SE DUG U STRANOJ VALUTI DOSUDI U DOMAĆOJ VALUTI PREMA TEČAJU KOJI VRIJEDI U VRIJEME POSTAVLJANJA TAKVOG ZAHTJEVA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, broj: Rev–6/02 od 2.10.2003. god.)

 

<------->

 

IZVRŠNI POSTUPAK

-član 39 Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07)

-član 313 Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93 i 3/96)

RJEŠENJE O IZVRŠENJU MORA BITI ISTOVJETNO SA DUŽNIKOVOM OBAVEZOM SADRŽANOM U IZVRŠNOJ ISPRAVI, A U SLUČAJU KADA JE IZVRŠENIK IZVRŠIO PLAĆANJE ODREĐENOG NOVČANOG IZNOSA, IZVRŠENJE BI BILO DOZVOLJENO SAMO DO VISINE EVENTUALNO PREOSTALE OBAVEZE, KOJA SE IMA UTVRDITI U SKLADU SA PRAVILIMA O URAČUNAVANJU ISPUNJENJA IZ ODREDBE ČL. 313. ZOO.

Iz obrazloženja:

Prema stanju predmeta tražioci izvršenja su prvostepenom sudu podnijeli prijedlog za dozvolu izvršenja, radi naplate novčanog potraživanja, a na temelju izvršne isprave presude Osnovnog suda u Prijedoru P-467/02 od 24.12.2003. godine, koja je preinačena presudom Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1074/04 od 13.12.2006. godine. Prema činjeničnim navodima iz prijedloga, izvršenik je dobrovoljno djelimično ispunio obavezu nametnutu navedenom izvršnom ispravom, tako što je u korist tražilaca izvršenja uplatio ukupan iznos od 130.223,37 KM, koji se sastoji iz glavnog duga sa pripadajućom kamatom i troškovima postupka, ali je, kad se uračunavanje ispunjenja izvrši shodno odredbi čl. 313. Zakona o obligacionim odnosima, ostao dužan dio glavnice u iznosu od 3.860,82 KM, a koje navode dokazuju nalazom vještaka finansijske struke R. B. od 29.01.2007. godine. Saglasno ovim navodima, predložili su da se donese rješenje o dozvoli izvršenja radi naplate razlike glavnog duga u iznosu od 3.860,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom, računajući od 24.01.2007. godine (kao dana kada je izvršenik trebao da ispuni svoju obavezu u cijelosti) pa do isplate, te naplate troškova izvršnog postupka.

Rješenjem o izvršenju broj 071-0-I-07-003462 od 28.06.2007. godine dozvoljeno je predloženo izvršenja, a protiv kojeg rješenja je izvršenik izjavio prigovor. Prema navodima prigovora tražioci izvršenja i izvršenik su dana 24.01.2007. godine postigli dogovor o načinu isplate nametnute obaveze po izvršnim ispravama u ratama, saglasno kojem dogovoru je po vještaku finansijske struke S. Đ. izvršen obračun zatezne kamate na iznose glavnog duga i na troškove postupka, te utvrđeno da ukupna obaveza izvršenika na označeni dan iznosi 130.223,37 KM, a koji iznos u ratama (tri mjesečne rate) je i plaćen u korist tražilaca izvršenja. Slijedom navedenog, izvršenik smatra da je u cijelosti izmirio obavezu nametnutu izvršnom ispravom, te je predložio da se ukinu sve sprovedene radnje.

Pobijanim rješenjem prvostepeni sud, primjenom odredbe čl. 49. Zakona o izvršnom postupku, odbija prigovor izvršenika na rješenje o izvršenju, te rješenje o izvršenju u cijelosti održava na snazi, s tim što utvrđuje da obaveza izvršenika sa danom donošenja pobijanog rješenja iznosi 6.626,52 KM. Prema datim razlozima, prvostepeni sud na temelju nalaza vještaka finansijske struke T. T. od 15.12.2007. godine (koji je nalaz i mišljenje uradio po rješenju suda) je utvrdio da neizmirena obaveza izvršenika po izvršnoj ispravi, na ime neisplaćene zatezne kamate iznosi 3.860,82 KM, kako je to prijedlogom za izvršenje i traženo, te da ukupna obaveza izvršenika na dan izrade navedenog nalaza (daljnje kamate kako na navedeni iznos, tako i na troškove postupka, sa troškovima izvršenja) iznosi 6.626,52 KM. Kako izvršenik, koji je prigovarao sačinjenom nalazu i predlagao obavljanje novog vještačenja po Institutu van sjedišta suda, nije predujmio potrebne troškove novog vještačenja, to prvostepeni sud u cijelosti prihvata nalaz vještaka T. T. i saglasno istom utvrđuje da ukupna obaveza izvršenika na dan donošenja pobijanog rješenja iznosi 6.626,52 KM. Na temelju ovog rješenja sa računa izvršenika u korist tražilaca izvršenja je skinut označeni iznos.

Žalbenim navodima izvršenik spori pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, tako što ponavlja navode prigovora da je u cijelosti izmirio obavezu iz izvršne isprave i da time rješenje o izvršenju nije saglasno izvršnoj ispravi. Smatra da se odlukom po prigovoru na rješenje o izvršenju ne može povećati obaveza nametnuta rješenjem o izvršenju, te da prema razlozima pobijanog rješenja nije uopšte jasno šta „sud utvrđuje i dosuđuje tražiocu izvršenja“. Nadalje, smatra da se u izvršnom postupku ne može raspravljati o spornim činjenicama, te da kod izvršenja sa računa izvršenika banka vrši obračun zatezne kamate i da za navedeno nije ni potrebno angažovanje vještaka.

U konkretnom slučaju, prema stanju prvostepenog spisa, nakon pravosnažnosti presude, koja je izvršna isprava u ovom postupku, stranke su postigle sporazum na dan 24.01.2007. godine, po kome neće izjavljivati reviziju protiv pravosnažne presude, te o tome da se zatezna kamata na dosuđene iznose naknade materijalne i nematerijalne štete obračuna sa danom 24.01.2007. i da tako ukupno utvrđen iznos obaveze izvršenik uplati u 3 mjesečne rate u korist tražilaca izvršenja, odnosno do 24.04.2007. godine. Nije sporno da je postupajući po navedenom sporazumu izvršenik u korist tražilaca izvršenja uplatio ukupan iznos od 130.223,37 KM. Između stranaka je ostalo sporno da li je uplatom označenog iznosa izvršenik u cijelosti izmirio obavezu po navedenom sporazumu o isplati potraživanja zaključenog poslije nastanka izvršne isprave, te navodi izvršenika da je na dogovoreni način u cijelosti izmirio obavezu imaju karakter opozicionog prigovora kojim se napada izvršni zahtjev (potraživanje), pa time i sprovođenje određenog izvršenja. Kako su obe strane osnovanost svojih navoda dokazivale nalazima vještaka finansijske struke (vještak S. Đ. je uradio nalaz po zahtjevu izvršenika, a vještak B. R. po zahtjevu tražilaca izvršenja), to je prvostepeni sud radi utvrđenja odlučne činjenice da li je izvršenik u cijelosti izmirio svoju obavezu pravilno odredio provođenje finansijskog vještačenja. Time ne stoje žalbeni navodi da je u predmetnom izvršnom postupku u smislu odredbe čl. 39. st. 2. Zakona o izvršnom postupku obračun kamata imala izvršiti banka, jer se u ovom postupku ne radi o sprovođenju izvršenja kojim je određena i obaveza naplate kamate, već je potrebno utvrditi da li je izvršenik u cijelosti izmirio svoju obavezu po izvršnoj ispravi i sporazumu od 24.01.2007. godine, a od utvrđenja koje činjenice zavisi odluka o osnovanosti podnesenog prijedloga za izvršenje, te koja činjenica (suprotno stavu žalbe) se ima utvrđivati u predmetnom izvršnom postupku kod toga da je nesporno kako glasi obaveza i dobrovoljno plaćen iznos.

Prema odredbi čl. 148. Zakona o parničnom postupku, u vezi sa odredbom čl. 21. st. 1. Zakona o izvršnom postupku, stranke sudu predlažu predmet i obim vještačenja, kao i lice koje će vještačenje izvršiti, ali u konačnom, saglasno odredbi čl. 150 ZPP, sud određuje predmet i obim vještačenja. Kod navedenog, sud mora voditi računa o tome da odredi predmet i obim vještačenja tako da sačinjeni nalaz bude podoban, odnosno da bude osnov za pravilnu primjenu prava.

Prema odredbi čl. 39. ZIP, rješenje o izvršenju mora biti istovjetno sa dužnikovom obavezom sadržanom u izvršnoj ispravi, a u konkretnom slučaju (u kojem je izvršenik izvršio plaćanje određenog novčanog iznosa) izvršenje bi bilo dozvoljeno samo do visine eventualno preostale obaveze.

Međutim, u predmetnom izvršnom postupku, prvostepeni sud zadatak vještaku T. T. ne daje na opisani način.

Naime, u pogledu uračunavanja ispunjenja, odredba čl. 313. Zakona o obligacionim odnosima propisuje da se, ukoliko dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, uračunavanje vrši tako što se prvo otplaćuju troškovi, zatim kamate i najzad glavnica, a od koje odredbe je morao poći prvostepeni sud, pogotovo kad se ima u vidu da je izvršenik plaćanje vršio prije pokretanja izvršnog postupka, te od vještaka prije svega zatražiti izjašnjenje da li je saglasno navedenoj zakonskoj odredbi izvršenik u cijelosti izmirio svoju obavezu prema izvršnoj ispravi i postignutom sporazumu, te ukoliko nije, šta je tačno u smislu navedene zakonske odredbe ostalo za plaćanje.

Kako je prvostepeni sud propustio da navedeno učini, to vještak T. T. u datom nalazu se izjašnjava da je iz osnova obračunate zatezne kamate ostao dug od 3.860,82 KM (što je suprotno odredbi čl. 313 ZOO), te na isti iznos (koji se po njemu tiče obračunate zatezne kamate) ponovo obračunava kamatu, što je suprotno odredbi čl. 279. st. 2. ZOO, a na šta žalba izvršenika osnovano ukazuje.

Iz izloženog, pobijano rješenje (koje je u svemu utemeljeno u nalazu vještaka finansijske struke T. T.) je doneseno uz povredu odredbi čl. 148. i 150. Zakona o parničnom postupku, u vezi sa odredbom čl. 209. istog zakona, a što je svakako uticalo na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja kod toga da se isto ne može ispitati sa aspekta pravilne primjene materijalnog prava. Time je žalbu izvršenika valjalo uvažiti, pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak, a navedeno primjenom odredbe čl. 235. t. 3. ZPP u vezi sa odredbom čl. 21. st. 1. Zakona o izvršnom postupku.

(Rješenje Okružnog suda Banja Luka - Gž-103/09 od 25.06.2009.)


<------->


MJESNA NADLEŽNOST SUDA KOD IZVRŠENJA NA POKRETNIM STVARIMA IZVRŠENIKA

- Čl. 114. i 115. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07)

Kod izvršenja na pokretnim stvarima izvršenika, u situaciji kada nije poznato gdje se pokretne stvari izvršenika nalaze, a prijedlog za izvršenje je podnesen na temelju vjerodostojne isprave, po pravilima o opštoj mjesnoj nadležnosti prvostepeni sud postupa do pravosnažnosti rješenja o izvršenju i u ovoj fazi se može oglasiti mjesno nenadležnim samo po prigovoru izvršenika, te tek nakon što rješenje o izvršenju postane pravosnažno, ukoliko se utvrdi da su pokretne stvari izvršenika na području nekog drugog suda, prvostepeni sud je ovlašten da se po službenoj dužnosti oglasi mjesno nenadležnim za sprovođenje izvršenja.

Pobijanim rješenjem, utvrđujući da u prijedlogu za izvršenje nije naznačeno gdje se pokretne stvari izvršenika nalaze, te da izvršenici nemaju prebivalište na području prvostepenog suda, prvostepeni sud po službenoj dužnosti sa pozivom na odredbe čl. 114. i 115. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) se oglašava mjesno nenadležnim, istovremeno određujući da će po pravosnažnosti prvostepenog rješenja tražilac izvršenja podnijeti prijedlog za izvršenje mjesno nadležnim sudovima.

Žalbenim navodima tražilac izvršenja osnovano ukazuje da navedeno postupanje prvostepenog suda nije utemeljeno u zakonu.

Odredba čl. 114. Zakona o izvršnom postupku reguliše situaciju kada je poznato gdje se nalaze pokretne stvari izvršenika na način da je tada za odlučivanje po prijedlogu za izvršenje i za sprovedbu tog izvršenja isključivo mjesno nadležan sud na području kojeg se pokretne stvari izvršenika nalaze. Odredba čl. 115. Zakona o izvršnom postupku pak propisuje mjesnu nadležnost suda u situaciji kada nije poznato gdje se pokretne stvari izvršenika nalaze. Tada je za donošenje rješenja o izvršenju mjesno nadležan sud na čijem području se nalazi prebivalište, odnosno boravište izvršenika i ovaj sud donosi rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima ne označavajući mjesto gdje se pokretne stvari nalaze, a mjesna nadležnost suda se određuje prema pravilima opšte mjesne nadležnosti iz čl. 28. i 29. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07). U tom slučaju tražilac izvršenja može podnijeti rješenje o izvršenju na pokretnim stvarima svakom stvarno nadležnom sudu na čijem području se nalaze stvari izvršenika, sa prijedlogom da taj sud sprovede izvršenje. Proizilazi, dakle, da u ovom slučaju sud koji donosi rješenje o izvršenju ne mora biti istovremeno i sud koji sprovodi izvršenje.

U konkretnom slučaju, u podnesenom prijedlogu nije označeno gdje se nalaze pokretne stvari izvršenika, već je tražilac izvršenja u smislu odredbe čl. 37. Zakona o izvršnom postupku zahtijevao pribavljanje podataka o imovini izvršenika. Time je u ovoj izvršnoj stvari za postupanje suda mjerodavna odredba čl. 115. Zakona o izvršnom postupku za donošenje rješenja o izvršenju. Prema odredbi čl. 41. st. 2. Zakona o izvršnom postupku izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave (kao što je predmetno izvršenje) se ne može sprovesti prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju što znači da u konkretnom slučaju po pravilima o opštoj mjesnoj nadležnosti prvostepeni sud postupa do pravosnažnosti rješenja o izvršenju i da se za ovo postupanje može oglasiti mjesno nenadležnim samo po prigovoru jednog od izvršenika, a ne po službenoj dužnosti. Nakon što rješenje o izvršenju postane pravosnažno, te nakon utvrđenja gdje se nalaze pokretne stvari izvršenika pa ukoliko iste budu na području nekog drugog suda, prvostepeni sud je ovlašten da se po službenoj dužnosti oglasi mjesno nenadležnim za provođenje izvršenja (s obzirom da je tada riječ o isključivoj nadležnosti), odnosno da tražioca izvršenja uputi da se za sprovođenje izvršenja obrati mjesno nadležnom sudu.

Suprotno navedenom prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju, te prije utvrđenja gdje se pokretne stvari izvršenika nalaze, prvostepeni sud se oglašava mjesno nenadležnim za sprovođenje predmetnog izvršenja.

Prema navedenom, postupanje prvostepenog suda nije utemeljeno u zakonu, pa je žalbu tražioca izvršenja valjalo uvažiti, pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostepenom sudu na ponovni postupak.

(Iz obrazloženja rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj: 011-0-Gž-08-001984 od 12.12.2008. godine)

 

 

<------->

 

PRIGOVOR TREĆEG LICA

-čl. 51. st. 2. Zakona o izvršnom postupku RS

-čl. 64. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07)

PRIGOVOR TREĆEG LICA SE MOŽE PODNIJETI DO ZAVRŠETKA IZVRŠNOG POSTUPKA, PA KOD TOGA DA JE U PREDMETNOJ IZVRŠNOJ STVARI IZVRŠNI POSTUPAK DOVRŠEN, PRAVILNO JE IZJAVLJENI PRIGOVOR ODBAČEN KAO NEDOZVOLJEN.

Iz obrazloženja:

Prema stanju spisa, po prijedlogu tražioca izvršenja radi obezbjeđenja novčanog potraživanja, rješenjem I-3669/00 od 04.01.2001. godine određena je privremena mjera (sada mjera obezbjeđenja) kojom je izvršeniku zabranjeno otuđenje, raspolaganje, opterećenje i zakup nekretnina upisanih na ime izvršenika, kao suposjed od ½ dijela u Pl-28 k.o. P. II.

Navedeno rješenje prvostepenog suda je postalo pravosnažno dana 04.02.2001. godine i dostavljeno je Uredu za katastar B. radi provođenja u javnim knjigama.

U predmetnoj izvršnoj stvari, protiv označenog rješenja prvostepenog suda treće lice B. D. dana 14.05.2004. godine izjavljuje prigovor, pa prvostepeni sud utvrđuje da je rješenje o određivanju privremene mjere pravosnažno i da je provedeno u javnim knjigama.

Kako se, prema odredbi čl. 52. st. 2. Zakona o izvršnom postupku, prigovor trećeg lica može podnijeti do završetka izvršnog postupka, te kako je u predmetnoj izvršnoj stvari izvršni postupak dovršen, pobijanim rješenjem prvostepeni sud sa pozivom na odredbu čl. 52. st. 2. Zakona o izvršnom postupku, izjavljeni prigovor odbacuje kao nedozvoljen.

Žalbenim navodima treće lice B. D. spori pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja tako što ističe činjenice koje se tiču ispunjenja zakonskih uslova za donošenje privremene mjere (sada mjere obezbjeđenja) u predmetnom izvršnom postupku pri čemu ističe da je u zemljišnim knjigama na njeno ime upisano pravo svojine na nekretninama u odnosu na koje je određena privremena mjera, te tvrdi da je izvršenik u katastarskoj evidenciji prevarnim radnjama izdejstvovala upis na svoje ime, a koje činjenice su iznesene i u prigovoru na rješenje prvostepenog suda broj I-3699/00 od 04.01.2001. godine.

Pravilan je stav prvostepenog suda kod odlučivanja o navedenom prigovoru da ne može ulaziti u ocjenu navoda prigovora, a navedeno s obzirom na to da je ovaj prigovor podnesen po završetku predmetnog izvršnog postupka, a koji stav ima uporište u odredbi čl. 51. st. 2. Zakona o izvršnom postupku.

Naime, predmetni izvršni postupak (koji je pokrenut radi određivanja privremene mjere u skladu sa tada važećim propisima) je završen sprovođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava, a to je u konkretnom slučaju dostavljanjem rješenja o određivanju privremene mjere Uredu za katastar radi provođenja u javnim knjigama, koji zaključak je u skladu sa odredbom čl. 64. Zakona o izvršnom postupku.

Kod takvog stanja stvari, pobijanim rješenjem prvostepeni sud, sa pozivom na odredbu čl. 51. st. 2. Zakona o izvršnom postupku prigovor trećeg lica, pravilno odbacuje kao nedozvoljen.

(Iz obrazloženja rješenja Okružnog suda u Banjaluci Gž-803/07 od 26.09.2007.)

 

<------->

 

VJERODOSTOJNA ISPRAVA

-čl. 29. st. 2. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07)

TRAŽILAC IZVRŠENJA NE MOŽE SNOSITI ŠTETNE POSLJEDICE ZBOG NEAŽURNOG POSTUPANJA SUDA KOD TOGA DA JE PREDMETNI PRIJEDLOG ZA DOZVOLU IZVRŠENJA PODNESEN NA TEMELJU IZVODA IZ POSLOVNIH KNJIGA KOJI JE PO TADA VAŽEĆEM ZAKONU IMAO KARAKTER VJERODOSTOJNE ISPRAVE, A KOJI KARAKTER NEMA PO ZAKONU KOJI JE NA SNAZI U VRIJEME ODLUČIVANJA PO PRIJEDLOGU IZVRŠENIKA.

Iz obrazloženja:

Prema stanju predmeta tražilac izvršenja je dana 21.02.2000. godine prvostepenom sudu podnio prijedlog za dozvolu izvršenja na temelju izvoda iz poslovnih knjiga, a radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 746,24 KM. Rješenjem I-297/00 od 06.07.2000. godine dozvoljeno je predloženo izvršenje protiv kojeg je izvršenik izjavio prigovor.

Pobijanim rješenjem, cijeneći da izvod iz poslovnih knjiga na temelju kojeg je predloženo izvršenje u smislu odredbe člana 29. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 59/03, 85/03 i 64/05) u vezi sa odredbom člana 229. istog zakona nema karakter vjerodostojne isprave, sa pozivom na odredbe člana 49. i 39. stav 6. Zakona o izvršnom postupku, prvostepeni sud usvaja prigovor izvršenika, obustavlja izvršenje u predmetnoj izvršnoj stvari, ukida sve sprovedene radnje i prijedlog za izvršenje odbija.

Žalbenim navodima tražilac izvršenja pobija označeno rješenje tako što ističe da je u predmetnom izvršnom postupku prijedlog za izvršenje sudu podnesen za vrijeme važenja ranijeg ZIP-a („Službeni list SFRJ“, broj: 20/78, 6/82, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, „Službeni glasnik RS“, broj: 17/93 i 14/94), te smatra da ne može snositi posljedice zbog dugogodišnjeg neažurnog postupanja suda.

Prema odredbi člana 229. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 59/03, 85/03 i 64/05) postupak izvršenja započet do dana stupanja na snagu ovog zakona okončaće se po odredbama ovog zakona. U trenutku kada je stupio na snagu novi Zakon o izvršnom postupku, predmetni izvršni postupak još uvijek nije bio završen, odnosno prvostepeni sud u to vrijeme još nije odlučio o prigovoru izvršenika protiv rješenja o izvršenju. Time je kod odlučivanja o prigovoru izvršenika u skladu sa odredbom člana 229. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj: 59/03, 85/03 i 64/05) prvostepeni sud bio dužan da primijeni odredbe novog Zakona o izvršnom postupku.

Kako prema odredbi člana 29. stav 2. sada važećeg Zakona o izvršnom postupku isprava na temelju koje je podnesen prijedlog za izvršenje više nema karakter vjerodostojne isprave postojala je mogućnost da sud postupi na dva načina: da se podneseni prijedlog odbaci ili da se postupi prema odredbi člana 29. stav 2. novog Zakona o izvršnom postupku i predmet proslijedi parničnom odjeljenju na dalje postupanje, odnosno na postupanje kao po tužbi.

Po shvatanju ovoga suda, kod odlučivanja po izjavljenom prigovoru prvostepeni sud je trebao cijeniti da je predmetni prijedlog za dozvolu izvršenja, u vrijeme njegovog podnošenja sudu po tada važećem zakonu, podnesen na temelju izvoda iz poslovnih knjiga koji je imao karakter vjerodostojne isprave. Kako je prvostepeni sud tek dana 01.04.2005. godine prilikom sprovođenja radnje popisa stvari izvršenika (koja je prva poduzeta radnja suda nakon donošenja rješenja o izvršenju I-297/00 od 06.07.2000. godine) utvrdio da izvršenik nije na adresi iz prijedloga te je dopisom od 12.09.2005. godine pozvao tražioca izvršenja da sudu dostavi njegovu adresu, pa je po postupanju tražioca izvršenja rješenje o izvršenju izvršeniku uručio tek dana 21.11.2005. godine, očigledno je da je u predmetnom izvršnom postupku sud postupao neažurno i da kod takvog postupanja suda tražilac izvršenja ne može snositi štetne posljedice time što je, u međuvremenu (po proteku 3 godine) stupio na snagu sada važeći Zakon o izvršnom postupku, a navedeno pogotovo što je po zakonu izvršni postupak hitne prirode.

Time je pravilno postupanje suda u konkretnom slučaju, po stupanju na snagu sada važećeg Zakona o izvršnom postupku, nalagalo da se prijedlog uputi na parnicu, a u kojem postupku bi tužitelj podneseni prijedlog morao urediti u skladu sa odredbom člana 53. Zakona o parničnom postupku.

(Iz obrazloženja rješenja Okružnog suda u Banjaluci : Gž-687/08 od 29.05.2008.)

 

<------->

 

Član 46 tačka 9 Zakona o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH
Isticanje prigovora radi prebijanja potraživanja (prigovor kompenzacije) moguće je u parničnom postupku. Takav prigovor ne može se osnovano issticati u izvršnom postupku. Naime, isticanje potraživanja radi prebijanja moguće je samo u parnici i to samo pod pretpostavkom da je prigovor iznesen još u toku prvostepenog postupka (član 282 stav 3 Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH). Takav prigovor ne može se s uspjehom isticati u izvršnom postupku. Tvrdnja izvršenika da je došlo do kompenzacije potraživanja sprečavala bi izvršenje u smislu tačke 9 člana 46 Zakona o izvršnom postupku Brčko Distrikta BiH pod pretpostavkom da je došlo do građansko-pravne, vanprocesne kompenzacije, a što ni izvršenik ne tvrdi, već ističe prigovor radi prebijanja do kojeg bi, po njegovom mišljenju, trebalo doći odlukom izvršnog suda.


(Apelacioni sud Brčko Distrikta BiH, Pž.1/2002 od 18.01.2002.godine)

 

<------->

 


IZVRŠENJE PREMA LICU KOJE NIJE OZNAČENO U IZVRŠNOJ ISPRAVI I UPUĆIVANJE NA PARNICU

Član 30 stav 2 Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07)

Sud u izvršnom postupku će uputiti stranke na parnicu radi razjašnjenja spornih pitanja koja se tiču osporavanja duga.

Iz obrazloženja

Prvostepeni sud je pogrešno odlučio o izjavljenom prigovoru, jer je pogrešno primijenio odredbu člana 30 stav 2 Zakona o izvršnom postupku, na šta se žalbom izvršenika osnovano ukazuje.

Odredbom pomenutog člana, propisano je da se izvršenje može odrediti i protiv trećeg lica, koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik, ako tražilac izvršenja javnom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice zakonito preuzelo dug ili je prema zakonu obavezno da ga izmiri. Ukoliko se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.

Znači da Zakon o izvršnom postupku predviđa mogućnost da se izvršenje odredi i prema licu koje nije označeno u izvršnoj ispravi, što predstavlja izuzetak od pravila da rješenje o izvršenju mora u svim elementima biti identično sa izvršnom ispravom, jer u tom slučaju nema istovjetnosti u osobama tuženog u parničnom postupku i izvršenika u izvršnom postupku. Međutim, ova odredba takođe izričito propisuje da se u slučaju osporavanja ove obaveze, stranke to pitanje moraju razriješiti u parnici.

U konkretnom slučaju, kao dužnik u sudskom poravnanju koje predstavlja izvršnu ispravu označena je „L.p.“ d.o.o. Gradiška, a tražioci izvršenja svoj zahtjev koji je usmjeren prema Prehrambenoj industriji „P.“ a.d. Gradiška, zasnivaju na odredbi člana 8 protokola broj 12/06. Ova odredba predviđa preuzimanje obaveze u iznosu od 138.000,00 KM, po tužbi u predmetu Rs-53/03, te predviđa način i rok izmirenja ove obaveze.

Izvršenik je prigovorom na rješenje o izvršenju osporio da je na njega prešla obaveza dužnika označenog u izvršnoj ispravi, zbog čega je prvostepeni sud bio dužan stranke uputiti na parnicu, radi razrješenja ovog spornog pitanja, jer ovaj slučaj predstavlja izuzetak od pravila da sporne činjenice između stranaka rješava izvršni sud, te od pravila da izvršni sud ne može prekinuti izvršni postupak da bi sačekao odluku nadležnog suda o prethodnom pitanju, koje je propisano odredbom člana 34 stav 1 Zakona o izvršnom postupku.

U ovom slučaju, izvršni sud mora povodom izjavljenog prigovora izvršenika stranke uputiti na parnicu i sačekati ishod parničnog postupka, jer do izvršenja može doći tek kada stranke pitanje pasivne legitimacije razriješe u parničnom postupku.

Radi izloženog valjalo je ukinuti prvostepeno rješenje i predmet vratiti prvostepenom sudu, na osnovu člana 235 stav 1 tačka 2 Zakona o parničnom postupku, u vezi sa članom 21 stav 1 Zakona o izvršnom postupku.

 

(Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-08-000 033 od 29.02.2008.godine)

 

<------->

 

OMETANJE SUDA U SPROVOĐENJU IZVRŠNIH RADNJI

Član 17 stav 10 Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u vezi sa stavom 5 istog člana tog zakona

Izvršeniku se osim za odbijanje davanja podataka o imovini u postupku izvršenja može izreći novčana kazna i u slučajevima kašnjenja dostavljanja podataka ako se time ometa sprovođenje izvršenja.

Iz obrazloženja

U konkretnom slučaju izvršenik nije dostavio podatke o pokretnim stvarima po nalogu suda na propisanom obrascu, jer je u Obrascu P1 u tački I u prostoru predviđenom za upis podataka o pokretnim stvarima upisao tekst: „prilog: prepis posjedovnog lista iz katastra“, što se odnosi na nekretnine, a identičan tekst je upisao i na obrascima P2 i P3, predviđenim za dostavu podataka o nekretninama i imovinskim stvarima, te novčanim primanjima i novčanim depozitima.

Tokom postupka izvršenik je u svojim podnescima, a direktor izvršenika i u svojoj izjavi datoj na zapisnik od suda od 22.03.2007. godine, tvrdio da nije vlasnik pokretnih stvari i da je u toku sudski spor protiv 6 radnika izvršenika radi povrata kamiona s prikolicama, o čemu je u to vrijeme bio u toku drugostepeni postupak. Te tvrdnje izvršenika osporavao je tražilac izvršenja, pozivajući se na činjenicu da izvršenik ima radnike i da vrši tehničke preglede.

Izvršenik je uz žalbu dostavio ovjerenu listu opreme (tabela br. 3), prema kojoj „J. o.“ AD Filijala Banjaluka na tehničkom pregledu kod izvršenika ima opremu pobrojanu od rednim brojevima 12. – 30, u vrijednosti od 35.503,00 KM.

Tražilac izvršenja nije argumentovano osporio navode izvršenika o neposjedovanju pokretnih stvari niti je dokazao da je izvršenik vlasnik takve imovine, a na njemu je teret dokazivanja te činjenice u smislu odredbi člana 8 i 123 Zakona o parničnom postupku, koji se primjenjuje na odgovarajući način u smislu odredbe člana 21 stav 1 Zakona o parničnom postupku.

Dakle, izvršenik nije dostavio netačne podatke u pogledu svoje pokretne imovine, jer prema stanju spisa takve imovine zaista nema.

Izvršenik je u Obrazac P1 za pokretne stvari naveo podatke koji se odnose na nekretnine, što takav podnesak čini neurednim, ali je sud imao mogućnost da u smislu člana 336 Zakona o parničnom postupku, takav podnesak kao nerazumljiv vrati izvršeniku radi ispravke ili dopune uz navode što treba ispraviti ili dopuniti i odrediti rok za ispravku ili dopunu podneska koji ne može biti duži od 8 dana, pa tek po proteku tog roka prema izvršeniku preduzeti mjere zbog dostavljanja neurednog podneska.

Dakle, ne postoje razlozi za izricanje novčane kazne u pogledu nedostavljanja podataka, jer izvršenik prema stanju spisa nije vlasnik pokretne imovine, a poslove iz svoje registrovane djelatnosti ne vrši vlastitom opremom već opremom uzetom u zakup.

Međutim, prema dostavnici u spisu izvršenik je zaključak suda od 02.10.2006. godine sa obrascima P1, P2 i P3 primio 04.10.2006. godine i rok od 15 dana za dostavu podataka je istekao 19.10.2006. godine, do kada je sudu morao dostaviti tražene podatke, ali ih je dostavio tek 23.10.2004. godine, odnosno sa 4 dana zakašnjenja.

Takvo kašnjenje je dovoljan razlog za izricanje novčane kazne, jer se takvim radnjama ometa sprovođenje izvršni radnji, pa je novčanu kaznu trebalo izreći iz tog razloga.

Obzirom na zakonom propisanu obavezu izvršenika da u određenom roku postupi po nalogu suda, minimum i maksimum zaprijećene novčane kazne iz člana 17 Zakona o izvršnom postupku, period kašnjenja u dostavljanju obrasca sa podacima i posljedice takvog ponašanje u smislu odugovlačenja postupka odnosno ometanja suda u sprovođenju izvršnih radnji, te imovinske prilike izvršenika, odnosno izražene poteškoće u poslovanju, što proizilazi i iz činjenice da na svojim računa nema dovoljno sredstava iz kojih bi se naplatilo potraživanje tražioca izvršenja, po ocjeni ovog suda trebalo je novčanu kaznu izreći u manjem iznosu, pa je izvršeniku izrečen minimalni iznos novčane kazne predviđene za pravno lice.

Na osnovu svega izloženo doneseno je rješenje kao u izreci na osnovu člana 235 tačka 3 Zakona o parničnom postupku.

 

(Rješenje Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-08-000 321 od 30.06.2008. godine)

 

<------->

 

Nazad na: sudska praksa BiH

 


* Da bi ste našli obrazloženje od odabrane setence - potrebno je da koristite Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine za određenu godinu.

 

Izvrsni postupak