|
Stručni članak naše advokatske kancelarije iz oblasti bračne stečevine u Bosni i Hercegovini, možete pročitati klikom na link.
UTVRĐIVANjE BRAČNE STEČEVINE KAO PRETHODNO PITANjE
Zakon o parničnom postupku FBIH - član 12
• Pitanje da li određene nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu pravnih prednika tužitelja ne mora biti postavljeno u formi glavnog zahtjeva, već to pitanje može predstavljati i prethodno pitanje za donošenje odluke o zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora koji za predmet imaju tu bračnu stečevinu kao i za utvrđenje da te nekretnine predstavljaju ostavinu pravnog prednika tužitelja.
Obrazloženje:
"Revizija nije osnovana.
... osnovano se u reviziji posredno, kroz sadržaj revizije, prigovara da je odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva zasnovana na povredi odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članovima 8. i 191. stav 4. ZPP.
Tužitelji su, kao što je to naprijed rečeno, svoj tužbeni zahtjev zasnivali i na tvrdnjama da predmetne nekretnine..., čine bračnu stečevinu njihovih roditelja.
Po svojoj suštini ovakav tužbeni zahtjev predstavlja zahtjev za utvrđenje da su ništavi darovni ugovori od 15. 5. 2008. g. i 27. 5. 2008. g. jer su za predmet darovanja imali bračnu stečevinu pravne prednice tužitelja, te da te nekretnine predstavljaju njenu ostavinu. Pitanje da li određene nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu pravnih prednika stranaka ne mora biti postavljeno u formi glavnog zahtjeva, već to pitanje može predstavljati i prethodno pitanje za donošenje odluke (član 12. ZPP) o zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora koji za predmet imaju bračnu stečevinu kao i za utvrđenje da te nekretnine predstavljaju ostavinu pravnog prednika tužitelja.
Stoga je neprihvatljiv pravni stav drugostepenog suda da su tužitelji pogrešno postavili tužbeni zahtjev, odnosno da nisu postavili tužbeni zahtjev za utvrđenje da sporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu njihovih roditelja.
Odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva, sa stanovišta činjeničnog osnova koji je vezan za tvrdnju da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu... nižestepeni sudovi su donijeli i primjenom odredbe člana 126. ZPP.
Prema odredbi člana 126. ZPP, kada sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi koju činjenicu, o postojanju te činjenice treba zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Međutim, ukoliko sud ne izvrši pravilno ocjenu izvedenih dokaza, tada nije ovlašten odbiti tužbeni zahtjev pozivajući se na pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP.
Revidenti osnovano dovode u pitanje pravilnost zaključka nižestepenih sudova da se na osnovu ocjene izvedenih dokaza, u smislu člana 8. ZPP, nije sa sigurnošću mogla utvrditi činjenica da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu njihovih roditelja, usljed čega je o postojanju te činjenice zaključak izveden primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Prvostepeni sud je propustio cjelovito ocijeniti iskaze parničnih stranaka, te nije naveo uvjerljive i pravilne razloge zbog čega te dokaze smatra nedovoljnim i nepodobnim za utvrđenje naprijed navedene sporne činjenice, na kojoj je zasnovan tužbeni zaključak.
Naime, na glavnoj raspravi od 24. 4. 2020. g., prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke, tužitelji su naveli da su sporne nekretnine njihovi roditelji stekli tokom braka, što nije osporeno od strane tuženih.
U obrazloženju presude (strana 7., pasus 5 i 6) prvostepeni sud je naveo da je saslušanjem tužiteljice... "zaključio da je sve nekretnine Đ. S stekao u braku sa svojom suprugom". Navedeni zaključak je u suprotnosti sa zaključkom sudova da tužitelji nisu dokazali da predmetne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu njihove pravne prednice, što obrazloženja nižestepenih presuda čini nejasnim i kontradiktornim (član 191. stav 4. ZPP u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda).
Stoga zaključak nižestepenih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, sveden na obrazloženje da je prvostepeni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja uzeo da tvrdnje tužitelja nisu utvrđene u mjeri izvjesnosti ne pruža, za sada, neophodnu osnovu za kontrolu pravilnosti odluka nižestepenih sudova. Drugostepeni sud je propustio da sankcioniše nepravilnu primjenu odredbe člana 8. ZPP od strane prvostepenog suda te je na taj način i sam preuzeo tu povredu i podigao je na rang revizijskog razloga.
Na osnovu svega izloženog valjalo je primjenom odredbe člana 249. stav 1. ZPP odlučiti kako je to bliže navedeno u stavu prvom izreke ove revizijske odluke, dok je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučeno kako je to bliže navedeno u stavu drugom revizijske odluke.
U ponovnom postupku drugostepeni sud će na održanoj raspravi otkloniti povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovom revizijskom odlukom te nakon toga donijeti novu i na zakonu zasnovanu odluku."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH (Sarajevo), 51 0 P 156118 21 Rev od 20.1.2022. g.)
<------->
Ugovor o doživotnom izdržavanju nad nekreninom koja je bračna stečevina
Kada je utvrđeno da nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva čine bračnu stečevinu prednika parničnih stranaka u jednakim dijelovima (1/2), tada jedan bračni partner, ugovorom o doživotnom izdržavanju, može raspolagati samo sa svojim suvlasničkim dijelom, a ne i sa dijelom koji je pripadao njegovom bračnom partneru. Takav pravni posao, u dijelu utvrđenog suvlasništva drugog bračnog partnera apsolutno je ništav. U odnosu na suvlasnički dio sa kojim nije raspolagao drugi bračni partner za svog života, njegovi potomci nasljeđuju po zakonu, dakle oni su zakonski, a ne nužni nasljednici.
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 22 0 P 048704 22 Rev od 30.01.2024)
<------->
POKLONI TREĆIH LICA STEČENI U TOKU TRAJANjA BRAČNE ZAJEDNICE KAO POSEBNA IMOVINA JEDNOG SUPRUŽNIKA
Porodični zakon
član 264 stav 3
• Da bi pokloni trećih lica stečeni u toku trajanja bračne zajednice predstavljali posebnu imovinu jednog supružnika, on je dužan da dokaže da je poklonodavac želio učiniti poklon samo njemu.
Obrazloženje:
"Primjenom pravila tereta dokazivanja (član 123. i 126. ZPP) tužiteljica je bila dužna dokazati činjenične tvrdnje iz tužbe - da je poklon u vidu kupovine parcele za gradnju kuće i finansiranje gradnje objekta, njen otac... učinio isključivo njoj, pa da predmetne nekretnine, iako su stečene u toku trajanja braka sa tuženim, predstavljaju njenu posebnu imovinu.
I po shvatanju ovog suda, tužiteljica nije dokazala odlučne činjenice za uspjeh u ovoj parnici.
Odredbom člana 264. stav 3. ranijeg Porodičnog zakona (važećeg u vrijeme kupovine zemljišta i izgradnje objekta) je propisano "Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice....ulaze u zajedničku imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drugačije ne proizilazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih drugova". Istovjetna je odredba člana 251. stav 2. PZ FBiH, sada važećeg Porodičnog zakona FBiH, pa se irelevantnim pokazuje revizijski prigovor primjene ranijeg ili važećeg Porodičnog zakona.
Primijenjeno na konkretan slučaj, i po shvatanju ovog suda, tužiteljica nije dokazala da je poklon u plaćenom (dijelu) kupoprodajne cijene za zemljište, kao i doprinos u gradnji objekta od strane njenog oca, učinjen isključivo njoj. Upravo suprotno proizilazi iz okolnosti konkretnog slučaja tj. nesporno utvrđene činjenice da je ugovor o kupoprodaji zemljišta sa prodavcem zaključio tuženi, a ne tužiteljica, na koji način je otac tužiteljice (koje je pregovarao sa prodavcem) svojim ponašanjem jasno izrazio stav u pogledu sticanja vlasničkih prava tuženog na predmetnom zemljištu, ali iz čega proizilazi njegova volja i namjera za obezbjeđenje stambenog prostora parničnim strankama i njihovoj djeci u cilju popravljanja bračnih odnosa parničnih stranaka. U prilog pravilnosti takvog činjeničnog i pravnog stava govori i činjenica što je prodavač predmetne parcele bio rođak oca tužiteljice. Sem toga i sva projektna dokumentacija je glasila na tuženog. Okolnost što je tužiteljica sa građevinskom firmom svog oca zaključila ugovor o građenju, po mišljenju i ovog suda, nije od uticaja na zakonitost pobijane presude, jer se radilo o formalno - pravnom ugovoru zaključenom radi regulisanja odnosa (novčanih tokova u vezi sa gradnjom objekta) tog lica i tužiteljice, zbog čega se priliva taju razlozi drugostepenog suda dati ns strani 4. pobijane presude."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 41 0 P 073246 21 Rev od 17.5.2022. godine)
<------->
SPORAZUM SUPRUŽNIKA KAO USLOV ZA RASPOLAGANjE UDJELOM U ZAJEDNIČKOJ IMOVINI
Porodični zakon Republike Srpske - član 271 st. 1 i 2
• Ni svojim dijelom od jedne polovine, a kamoli cijelim objektom, jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga može opteretiti pravnim poslom među živima, već je za ovo neophodan sporazum supružnika.
Obrazloženje:
"Zajedničkom imovinom bračni supružnici raspolažu sporazumno i svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni supružnik ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima, kako propisuje odredba člana 271. stav 1. i 2. PZ. U konkretnoj situaciji dio zajedničke imovine, kada su u pitanju nekretnine (a i ostala imovina) drži u posjedu tužiteljica, a dio tuženi - tužiteljica drži stambeno-poslovni objekat u …, a tuženi objekat u … ulici br. …. Saglasno naprijed navedenim odredbama PZ ni jedno od njih ne može slobodno raspolagati ni svojim dijelom od jedne polovine, a kamoli cijelim objektom. Tako ga ne mogu ni izdati u zakup (i po tom osnovu ostvariti korist), bez saglasnosti drugog bračnog supružnika. Kod takvog stanja stvari, tuženi nije mogao osnovano očekivati dobit od zakupnine, pa nisu ispunjeni uslovi da se obaveže tužiteljica da mu na ime zakupnine za dva poslovna prostora u stambeno-poslovnom objektu u …, isplati iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude. Ovo zato što je odredbom člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj: 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik RS" broj: 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir samo dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Samo da je utvrđeno (a nije), da je tužiteljica, bez saglasnosti tuženog, izdavala predmetne poslovne prostore u zakup i tako ostvarivala dobit, mogla bi se obavezati da polovinu te dobiti isplati tuženom."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 218568 20 Rev od 31.08.2021. g.)
<------->
RASPOLAGANjE BRAČNOM STEČEVINOM BEZ SAGLASNOSTI DRUGOG BRAČNOG DRUGA
Porodični zakon FBiH - član 264 stav 2 i član 265
• Ako je jedan bračni drug ugovorom o poklonu raspolagao nekretninom koja predstavlja zajedničku bračnu stečevinu preko svog suvlasničkog dijela za vrijeme važenja ranijeg Porodičnog zakona, po kome je izričitom zakonskom odredbom zabranjeno raspolaganje imovinom koja predstavlja bračnu stečevinu bez saglasnosti drugog bračnog druga, primjenjuju se odredbe tog zakona i takav ugovor je ništav.
Obrazloženje:
"Prvostepenom presudom Općinskog suda Sarajevo... stavom prvim izreke, utvrđeno je da zajedničku bračnu tečevinu tužiteljice i prvotuženog... čini nekretnina upisana u PL. broj... te da je udio tužiteljice i prvotuženog u toj imovini od po 1/2. Stavom drugim utvrđeno je da su ništave odredbe člana I i II darovnog ugovora od 7. 12. 1987. g. zaključenog između... kao darodavca i... kao daroprimca... u dijelu od 1/2 u kojem je darodavac darovao daroprimcu nekretninu upisanu u P.L. broj... pa je tužena dužna trpjeti da se na osnovu ove presude u katastarskom operatu Općine... izvrši odgovarajuća promjena upisa, tako što će se brisati upis obima prava 1/1 drugotužene..., a nakon brisanja u katastarskom operatu... upisati tužiteljicu... i tuženu... sa obimom prava od po 1/2 na nekretnini iz ovog utvrđenja, u roku od 30 dana.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda Sarajevo žalba drugotužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavila drugotužena M.B zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava...
Revizija nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženog... čini nekretnina... te da se utvrdi ništavost tog ugovora u dijelu od 1/2 i da je dosljedno tome drugotužena dužna trpjeti da se u katastarskom operatu Z..., Općine U... izvrši upis prava tužiteljice sa dijelom od 1/2.
Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova... proizlazi...
Prvostepeni sud je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da nekretnina koja je bila predmet ugovora o poklonu predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženog, da je njihov udio u toj imovini od po 1/2, da je prvotuženi ovom nekretninom raspolagao preko svog suvlasničkog dijela, da je takvo raspolaganje protivno odredbama člana 253. Porodičnog zakona koji je važio u vrijeme raspolaganja; da je tužena postupala nesavjesno, jer je znala, odnosno mogla znati, da navedena nekretnina predstavlja zajedničku imovinu tužiteljice i prvotuženog, te da je stoga ništav ugovor o poklonu u dijelu raspolaganja 1/2.
Drugostepeni sud je prihvatio pravne zaključke prvostepenog suda, ističući da se drugotužena ne može s uspjehom pozivati na načelo povjerenja u zemljišne knjige kada je znala i morala znati da navedena nekretnina predstavlja bračnu tečevinu tužiteljice i prvotuženog. Iz tog razloga je žalbu drugotužene odbio i potvrdio prvostepenu presudu....
Nije osnovan ni revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava.
Bez osnova se u reviziji ističe da je prvostepena presuda neizvršiva, iz razloga što je predmetna nekretnina prometovana na treće lice. Protivno navodima koji se iznose u reviziji, tokom postupka pred prvostepenim sudom nije utvrđeno da je na osnovu navedenog raspolaganja u katastarskom operatu došlo do promjene upisa nosioca prava na predmetnoj nekretnini, što je pravilno konstatovao i prvostepeni sud. Pored toga, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 61. Zakona o parničnom postupku - kojom je predviđeno da u slučaju da neka od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši - pravilno nižestepeni sudovi zaključuju da nije bilo zapreke da se postupak između parničnih stranaka u ovoj pravnoj stvari nastavi i okonča, bez obzira na okolnost da je drugotužena pravnim poslom raspolagala predmetnom nekretninom u korist trećeg lica.
Osnovano se revizijom ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešno postupili pozivajući se, prilikom odlučivanja o zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora, na odredbe važećeg Porodičnog zakona Federacije BiH, iako je raspolaganje izvršeno, tj. osporavani ugovor o poklonu zaključen za vrijeme važenja Porodičnog zakona iz 1979. g.. Ova okolnost, međutim, nije bila od uticaja na zakonitost nižestepenih presuda, budući da je tužbeni zahtjev valjalo usvojiti i primjenom odredaba Porodičnog zakona koji je važio u vrijeme zaključenja pobijanog ugovora.
Odredbom člana 264. stav 2. tog zakona propisano je da imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu. Prema odredbama tog zakona, bračni drugovi nisu sticali opredijeljene odvojene dijelove u zajedničkoj imovini, nego samo pravo da nakon diobe te imovine ostvaruju pravo na dijelovima imovinske mase koja im pripadne. U tom smislu se prema trećim licima bračni drugovi, kao titulari zajedničke imovine, pojavljuju zajedno, kao cjelina, te je iz tog razloga i odredbom člana 265. ranije važećeg Porodičnog zakona izričito propisano da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno, te da svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
S obzirom na navedene zakonske odredbe, proizvoljan je zaključak revidentice da za vrijeme važenja Porodičnog zakona iz 1979. g., za raspolaganje bračnom tečevinom nije bila potrebna saglasnost bračnog druga.
U vrijeme zaključenja pobijanog darovnog ugovora između tuženih, dakle, predmetna nekretnina je predstavljala zajedničku imovinu tužiteljice i prvotuženog, pa prvotuženi nije bio ovlašten samostalno raspolagati tom imovinom. Tužiteljica prvotuženom nije dala ovlaštenje, odnosno punomoć, da samostalno raspolaže njihovom zajedničkom imovinom, koja punomoć je u skladu s odredbom člana 90. Zakona o obligacionim odnosima morala biti sačinjena u istoj zakonom propisanoj formi kao i sam darovni ugovor. U takvim okolnostima, u smislu odredbi člana 88. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima, smatra se da ugovor nije ni zaključen, te kao takav ne obavezuje tužiteljicu, pa je osnovan njen zahtjev da se utvrdi njegova ništavost.
Protivno pravnom rezonovanju revidentice, odredba člana 103. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Prema ovoj odredbi, ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice. Međutim, kao što je već navedeno, zakonom je izričito predviđeno da se za ugovor kojim jedan bračni drug samostalno raspolaže zajedničkom imovinom - smatra da nije ni zaključen, te takav ugovor ne može ostati na snazi.
Pozivanje revidentice na odredbu člana 281. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima je bespredmetno, jer se navedena odredba odnosi na pobijanje dužnikovih radnji, te se ni u kojem slučaju ne može primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari.
Po ocjeni ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno cijenili da se u konkretnom slučaju savjesnost tužiteljice, kao supruge poklonodavca, ne može cijeniti na isti način kao što je to slučaj kod teretnih raspolaganja bračnom tečevinom u korist trećih lica koja nisu znala niti morala znati da se radi o bračnoj tečevini. Zbog toga se u reviziji neosnovano ukazuje na stav Ustavnog suda BiH izražen u odluci AP-666/14 od 15.2. 2017. g., budući da je ta odluka donesena u predmetu koji se činjenično i pravno razlikuje od konkretne pravne stvari.
U konkretnom slučaju, izričitom zakonskom odredbom tuženom je zabranjeno raspolaganje imovinom koja predstavlja bračnu tečevinu, bez saglasnosti tužiteljice. Ova okolnost čini ugovor ništavim.
Načelo zaštite povjerenja u javne registre može se suprotstaviti načelu zaštite prava vlasništva bračnog partnera samo u okolnostima kada je u pitanju pravo treće savjesne osobe koja je prilikom sticanja tog prava postupala sa povjerenjem u zemljišne knjige. Načelu povjerenja u zemljišne knjige ne može se dati značaj ukoliko je trećoj osobi bila poznata, ili zbog grube nepažnje nije bila poznata, netočnost zemljišne knjige. Na ovo načelo, dakle, može se pozvati samo savjestan ugovarač, koji nije znao niti morao znati da stanje u zemljišnim knjigama nije istinito ili potpuno.
U konkretnom slučaju, međutim, nižestepeni sudovi su utvrdili da je drugotužena M. B. morala biti svjesna činjenice da su predmetnu nekretninu stekli tužiteljica i prvotuženi zajednički, tokom trajanja braka, i da ona predstavlja njihovu zajedničku imovinu, te se stoga drugotužena ne može pozivati na svoje neznanje da je stvarno stanje bilo drugačije od zemljišnoknjižnog odnosno katastarskog.
U takvim okolnostima, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se savjesnost, odnosno saznanje same tužiteljice za ovo raspolaganje, ne postavlja kao pitanje, te su bez osnova prigovori revidentice izneseni u tom pravcu.
Bez osnova se, nadalje, u reviziji prigovara da je državina faktička vlast na stvari i da sud nije mogao svojom presudom usvojiti zahtjev za upis prava posjeda, iako nije utvrđivao činjenicu faktičkog posjeda. Tužiteljica je, naime, u katastarskom operatu bila upisana kao nosilac prava na predmetnoj nekretnini na osnovu pobijanog ugovora, pa je sa utvrđenjem ništavosti tog ugovora otpao i osnov za taj upis. Osnovan je stoga i zahtjev tužiteljice za njegovo brisanje."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 39 0 P 047240 19 Rev od 18.11.2020. g.)
<------->
ZAJEDNIČKA IMOVINA VANBRAČNIH PARTNERA
Porodični zakon Republike Srpske - član 284
• Imovina stečena zajedničkim radom u toku vanbračne zajednice koja je duže trajala i koja je imala sve karakteristike bračne zajednice predstavlja zajedničku imovinu vanbračnih partnera.
Obrazloženje:
"Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice: da se utvrdi da su tokom trajanja vanbračne zajednice parnične stranke stekle predmetne nekretnine; da se utvrdi da tužiteljici, po osnovu njenog doprinosa u sticanju te imovine, pripada suvlasnički dio od ½; da se tuženi obaveže da to prizna i da trpi da se tužiteljica u javnim evidencijama upiše kao vlasnik i posjednik tih nekretnina sa ½ dijela; da se tuženi obaveže da joj dozvoli da izdvoji svoj suvlasnički dio u toj imovini.
Odlučujući o zahtjevu tužiteljice, po provedenom dokaznom postupku, prvostepeni sud je utvrdio: da su predmet spora nekretnine i to parcela.../2 u naravi dvorište površine 131 m2 i stambena zgrada površine 73 m2 upisana u l.n. br.... k.o. B. odnosno upisana u z.k. ul. br.... k.o. B. na ime tuženog kao posjednika i vlasnika sa dijelom 1/1; da su predmetne nekretnine kupljene na osnovu kupoprodajnog ugovora Ov. br.... kojim H.A. sin R. prodaje cijelu parcelu.../2 tuženom; da u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora ove nekretnine u naravi čine nedovršenu porodičnu kuću sa dvorištem; da je predmetna kuća dovršena i privedena svrsi za vrijeme trajanja vanbračne zajednice stranaka, odnosno u periodu od 2005. do 2011. g.; da, prema podacima iz nalaza vještaka arhitektonsko-građevinske struke M.I., na dan izrade nalaza (10.05.2017. g.) tržišna vrijednost predmetne stambene zgrade iznosi 61.300,00 KM i zemljišta 10.200,00 KM, odnosno da ukupna vrijednost nekretnina iznosi 71.500,00 KM; da je vanbračna zajednica stranaka zasnovana u A., gdje su oboje radili, te da je trajala od 1998. g. do 2016. g.; da su u toj vanbračnoj zajednici stranke stekle zajedničku kćerku E.H., rođenu...2002. g.; da su tužiteljica i tuženi od zasnivanja vanbračne zajednice živjeli kao podstanari, a da su 2007. g. kupili stan u B.; da je zajedno sa njima do svoje 20. g. živjela kćerka tužiteljice iz njenog prvog braka; da je tuženi imao vanbračnog sina za kojeg je plaćao izdržavanje; da su parnične stranke, kao sudužnici, kod Š. D.A. u 2005. godini podigle kredit u iznosu od 15.000,00 EVRA, te 2007. g. u iznosu od 35.000,00 EVRA.
Na temelju tih činjenica, te nalazeći da nisu dokazani navodi tuženog da predmetne nekretnine predstavljaju njegovu posebnu imovinu, prvostepeni sud je zaključio da je predmetna imovina stečena zajedničkim radom u toku vanbračne zajednice, koja je duže trajala i koja je shodno odredbi člana 284. stav 1. Porodičnog zakona ("Službeni glasnik RS", br. 54/02, 41/08, 63/14 - u daljem tekstu PZ RS) upodobljena bračnoj zajednici i da je doprinos u sticanju te imovine parničnih stranaka jednak. Prvostepeni sud obrazlaže da je i tužiteljica bila zaposlena, da je obavljala kućanske poslove, brinula se o zajedničkoj kćerci, da je sa svog računa plaćala režijske troškove, kako bi tuženi sa svog računa mogao otplaćivati rate kredita (po kojima su tužiteljica i tuženi sudužnici), da je aktivno učestvovala u svim aktivnostima u vezi nekretnina koje su predmet spora, iz čega proizlazi da su sporazumno trošili sredstva koja su zarađivali, zbog čega nije od uticaja ko je neposredno plaćao majstore koji su bili angažovani na dovršetku kuće. Saglasno tome, pozivom na odredbe člana 270. stav 5. i 272. stav 1. PZ RS, prvostepeni sud je zahtjev tužiteljice u cjelosti usvojio.
Odlučujući o žalbi tuženog, drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, uz dopunu da se navodi tuženog da se radi o njegovoj posebnoj imovini ne mogu podvesti po odredbu člana 270. stav 1, 2, 6. i 7. PZ RS i da nije oborena zakonska pretpostavka da se radi o zajedničkoj imovini (odredba člana 270. stav 5. PZ RS). Slijedom toga, te utvrđujući da tuženi nije ni dokazivao da mu pripada veći dio od ½ dijela, drugostepeni sud je žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
Nižestepene odluke su pravilne i zakonite i revizionim navodima nisu dovedene u ozbiljnu sumnju.
Prema odredbi člana 12. stav 1. PZ RS vanbračna zajednica je izjednačena sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko- pravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan tim zakonom. Prema odredbi člana 284. istog zakona imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra se njihovom zajedničkom imovinom. Prema odredbi člana 270. stav 1. PZ RS imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.
U konkretnom slučaju, u navodima iz odgovora na tužbu, tuženi je sporio zahtjev tužiteljice tvrdnjama: da je isključivo svojim sredstvima iz radnog odnosa, bez učešća tužiteljice, te sredstvima kredita iz 2005. g. koji je on otplaćivao kupio spornu kuću; da je svojim sredstvima obavio i radove na kući; da je tužiteljica svojom platom pomagala roditelje u B. i kćerku iz prvog braka. Tuženi u reviziji ponavlja ove navode, uz potenciranje da je kredite koje je podizao i vraćao otplatom sa svog računa isključivo koristio za uvećanje svoje posebne imovine, te smatra da su nižestepeni sudovi nepravilno ignorisali odredbu člana 270. stav 7. PZ RS.
Prema činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova, koje ne može biti predmet preispitivanja imajući u vidu odredbu člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13 - dalje: ZPP), parnične stranke, kao sudužnici, su tokom trajanja vanbračne zajednice podigle dva kredita, prvi kredit 2005. g. za kupovinu predmetne kuće i drugi kredit 2007. g. za kupovinu stana u B. Bez obzira što je oba kredita sa svog računa vraćao tuženi, radi se o sredstvima parničnih stranaka, jer su ista, po dogovoru stranka, pribavljena u svrhu finansiranja zajedničkih potreba (kupovina i opremanje kuće u B. i kupovina stana u B.) tokom trajanja njihove vanbračne zajednice (koja je trajala oko 20- tak godina i imala je sve karakteristike bračne zajednice). Po tom očiglednom sporazumu, tužiteljica je sa svog računa plaćala sve režijske troškove, te se brinula o zajedničkom dijetetu, čime je ustvari omogućila da se kredit otplaćuje sa računa tuženog. Stoga, nema mjesta revizionim navodima da je tužiteljica svoju zaradu isključivo koristila za uvećanje imovine njenih roditelja u B., u kojem pravcu tuženi osim njegovih navoda nije ni izvodio dokaze. Iz istih razloga, suprotno revizionim navodima, je nebitno ko je neposredno plaćao majstore koji su bili angažovani da obave građevinske radove na kući, u kojem pravcu je tuženi pred prvostepenim sudom izvodio dokaze saslušanjem svjedoka.
Prema tome, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da nisu dokazani navodi da se radi o posebnoj imovini tuženog, pa time nije ni bilo mjesta primjeni odredbe člana 270. stav 7. PZ RS.
Kako se radi o zajedničkoj imovini parničnih stranaka (odredba člana 270. stav 5. PZ RS), te kako tuženi, u smislu odredbe člana 273. stav 1. istog zakona, nije izvodio dokaze radi dokazivanja da je njegov udio u sticanju te imovine veći, to je pravilno utvrđeno da tužiteljici pripada jedna polovina predmetne imovine (odredba člana 272. stav 1. PZ RS). Saglasno tome, zahtjev tužiteljice u ovoj parnici je pravilno usvojen.
Iz datih razloga, izjavljena revizija je odbijena, primjenom odredbe člana 248. ZPP."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 80 0 P 078169 21 Rev od 1.7.2021. g.)
<------->
POKLONI TREĆIH LICA UČINjENI TOKOM BRAČNE ZAJEDNICE
Porodični zakon Republike Srpske - član 270 stav 6
• Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i slično) ulaze u zajedničku bračnu imovinu bez obzira na to koji ih je bračni drug primio ukoliko drukčije ne proizilazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika, a navođenje poklonoprimca ne dokazuje da je poklon učinjen samo njemu već se na taj način samo bliže identifikuje osoba sa kojom je zaključen ugovor o poklonu.
Obrazloženje:
"Predmet spora (po tužbi i protivtužbi) su zahtjevi stranaka za utvrđivanje obima zajedničke imovine stečene u toku trajanja bračne zajednice i njihovih udjela u toj imovini, te njihovi zahtjevi za isplatom određenih novčanih iznosa i utvrđenje drugih prava koja se temelje na suvlasničkim dijelovima zajedničke imovine (sve detaljno navedeno u izreci prvostepene presude).
Tokom postupka koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda, u pogledu činjenica relevantnih za odlučivanje o valjanosti drugostepene presude u dijelu koji se pobija revizijom, utvrđeno je da su tužiteljica i tuženi zasnovali vanbračnu zajednicu 1992. g., a zaključili brak 18.12.1993. g., u kojem su stekli tri sina (S., rođenog 1993. g., V., rođenog 1998. g. i K., rođenog 2006. g.), te da je njihova bračna zajednica faktički prestala ….2013. g. i da je brak razveden presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj: … od 14.10.2016. g., koja je postala pravosnažna dana 10.3.2017. g., a maloljetna djeca, B. i K., povjereni na zaštitu i vaspitanje majci (ovdje tužiteljici), uz obavezu oca (ovdje tuženi) da doprinosi njihovom izdržavanju uplatom određenog iznosa na račun majke. Nije sporno da su u vrijeme zasnivanja zajednice života oboje bili studenti i da je tužiteljica diplomirala 26.12.1995, a tuženi 18.4.1996. g., da su se nakon toga zaposlili kao ljekari i da su završili određene specijalizacije.
Dalje je utvrđeno da je dana 19.02.1999. g. zaključen ugovor o prodaji (ovjeren kod nadležnog suda dana 19.3.1999. g. pod brojem OV-…), između Đ. i A. A., kao prodavaca i N.D. (majka tuženog) i tuženog, kao kupaca predmet kojeg je bila kuća u B., …, koja je zatim rekonstruisana, renovirana, dograđena i adaptirana u stambeno-poslovni objekat koji je predmet ovog spora. Ugovorom o poklonu od 15.7.2002. g. (ovjerenim kod nadležnog suda dana 16.7.2002. g. pod brojem OV-…), majka tuženog je, kao poklonodavac na tuženog, kao poklonoprimca prenijela suvlasnički dio od 1/2 na naprijed opisanom stambeno- poslovnom objektu. Sada je ta nekretnina u javnim evidencijama upisana kao vlasništvo i posjed tuženog sa 1/1. Nije sporno da je prije kupovine navedene kuće, majka tuženog sa S.S. dana 18.11.1998. g. zaključila ugovor o prodaji (ovjeren 23.12.1998. g. pod brojem OV-…), na osnovu kojeg mu je prodala jednosoban stan koji se nalazi u B., … za iznos od 40.000,00 KM.
Dana 22.8.2001. g. tuženi, kao korisnik kredita i tužiteljica, kao sudužnik su sa M.e.b. d.d. S., kao davaocem kredita, zaključili ugovor o kreditu, za iznos od 35.000,00 DM, namijenjen za renoviranje kupljene, naprijed navedene, kuće. Ugovorom od 20.12.2006. g., zaključenim sa K.b. a.d. B., tuženi je podigao stambeni kredit u iznosu od 40.000,00 KM, namijenjen za rekonstrukciju stambeno-poslovnog objekta u B., … (kako stoji u članu 2. navedenog ugovora o stambenom kreditu). Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, proizlazi da je predmetni stambeno-poslovni objekat, spratnosti P+1+M (prizemlje, jedan sprat i mansarda), ukupne neto površine 217,19 m², izgrađen dijelom na prizemlju stare kuće koja u vrijeme kupovine (1999. g.) nije bila za dalju upotrebu (imajući u vidu da je sagrađen 1960. g.); da su radovi na rekonstrukciji, dogradnji, promjeni namjene prizemlja i nadogradnji novog objekta završeni u toku 2001-2002. g.; da je 2004. g. započet proces promjene namjene prizemlja objekta u specijalističku ordinaciju, a 2005. g. i za promjenu namjene sprata u poslovni prostor; da je 2006. g. izvršen tehnički prijem svih izvedenih radova i izdata upotrebna dozvola za objekat; te da, u građevinskom smislu, danas postojeći objekat predstavlja novi objekat, jer su od starog ostali samo dijelovi.
Parnične stranke su odmah po kupovini naprijed navedene kuće u istu uselili, ali su nakon izvršenog prvog renoviranja i prije nego što je ono potpuno okončano (2001. g.) iz iste iselili i dovršeni dio izdavali u zakup. Najprije su bili podstanari, a onda su za stanovanje koristiti kuću izgrađenu u … ulici (koja je takođe predmet ovog spora), sve do faktičkog raskida bračne zajednice (… 2013. g.). Tada se tužiteljica sa djecom preselila u stanbeno-poslovni objekat u …, koji i sada drži u posjedu. Tuženi drži u posjedu objekat u … ulici.
Građevinski objekat u … ulici br. … je izgrađen za vrijeme trajanja bračne zajednice, na parceli kupljenoj 20.10.2003. g. od S.Š., sa kojim je tuženi zaključio ugovor o prodaji, te je i ova nekretnina u javnim evidencijama upisana na tuženog.
Putnička motorna vozila su takođe pribavljena u toku trajanja bračne zajednice s tim da je vozilo L.R. registrovano na tuženog i nalazi se u njegovom posjedu, a vozilo VW P. na tužiteljicu i nalazi se u njenom posjedu.
Na osnovu izvoda o stanju na računu tuženog kod Centralnog registra hartija od vrijednosti a.d. B., utvrđeno je da je tuženi upisan kao vlasnik određenog broja akcija različitih emitenata (sve bliže navedeno u izreci prvostepene presude) i da su te akcije pribavljene u toku trajanja bračne zajednice.
U toku trajanja bračne zajednice između parničnih stranaka, osnovana su privredna društva "H.g. d.o.o. B. i I.v.g. d.o.o. B., a jedan od osnivača oba privredna društva je tuženi sa udjelom od 50% u svakom od njih, s tim da je osnivački ulog u oba društva iznosio po 2.000,00 KM. Takođe je u sudskom registru Okružnog privrednog suda u Banjaluci tužiteljica upisana kao jedini osnivač (sa osnivačkim ulogom od 2.000,00 KM) Zdravstvene ustanove A.m. B., koja je osnovana 2010. g..
Dalje je utrđeno da su parnične stranke na svojim računima kod raznih banaka, imali određena novčana srestva koja su takođe predmet ovog spora (sve bliže navedeno u izreci prvostepene presude).
Iz nalaza vještaka ekonomske struke proizlazi da je tužiteljica po osnovu plata i drugih primanja, u periodu od 1993. do januara 2014. g., ostvarila zaradu od ukupno 206.270,03 KM, a tuženi, za isti period i po istom osnovu, ukupan iznos od 434.807,24 KM; da su u periodu od 1996. do februara 1999. g. zaradili - tužiteljica 5.491,66 KM, a tuženi 6.948,97 KM, te da je tuženi od 01.01.2014. g. do 10.03.2017. g. po osnovu otplate rata iz ugovora o kreditu od 20.12.2006. g., uplatio ukupan iznos od 15.268,21 KM i da je po osnovu poreza na nepokretnosti za 2014, 2015, 2016. i 2017. godinu, koji se odnosi na objekat u …, platio ukupan iznos od 1.619,15 KM, dok se nije mogao izjasniti o plaćenom iznosu komunalne naknade (koja je takođe predmet spora) za ovaj objekat. Isti vještak je našao da su prihodi po osnovu zakupnine navedenog objekta, u periodu od 2001. do 15.4.2016. g., iznosili ukupno 407.883,07 KM. Tokom postupka nije dokazano da je poslovni prostor u prizemlju objekta na adresi …, izdavan pod zakup poslije 30.4.2009. g. (niti nakon 01.01.2014. g.), kao ni da se sprat ovog objekta iznajmljivao poslije 15.4.2016. g. (za koje periode tuženi od tužiteljice potražuje naknadu štete u vidu izmakle koristi).
Nije sporno, a tako proizlazi i iz nalaza vještaka ekonomske struke, da je sa štednih uloga roditelja tuženog, u periodu od 1992. do 2006. g. isplaćeno ukupno 70.285,25 DM/KM, da je majka tuženog nakon smrti njegovog oca, zaključno sa 2006. godinom, po osnovu penzije primila ukupno 93.613,87 KM.
Kod utvrđenja da su predmetne nekretnine, kao i ostala imovina (putnička motorna vozila, novac na računima kod raznih banaka, hartije od vrijednosti), koja je predmet spora u ovoj fazi postupka, pribavljeni za vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, nalazeći da je njihov doprinos tom sticanju jednak (imajući u vidu ne samo plate i druga primanja supružnika, nego i angažovanje tužiteljice u organizovanju i vođenju domaćinstva i brige oko troje djece), da se iz prirode i okolnosti pod kojim je zaključen ugovor o poklonu, kojim je majka tuženog svoju polovinu kuće u … darovala tuženom, može zaključiti da je poklon učinjen parničnim strankama i njihovoj djeci, a ne samo tuženom, da je nesporno da je tužitelj, nakon razvoda braka, vratio kredit koji je potrošen u renoviranje, rekonstrukciju i adaptaciju zajedničke imovine, da je samo on, po prestanku braka platio porez na zajedničku imovinu, stambeno-poslovni objekat u …, a da nije dokazano da je tužiteljica taj objekat izdavala u zakup u periodu za koji tužitelj od nje traži naknadu štete po osnovu izgubljene koristi, nižestepeni sudovi sude kao u izrekama svojih presuda i svoje odluke temelje na odredbama člana 270. stav 5. i 6. i člana 272, 276 stav 1. Porodičnog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj: 54/02, 41/08 i 63/14 - u daljem tekstu: PZ), odredbama Zakona o privrednim društvima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj: 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19), te (u pogledu odluke o odbacivanju protivtužbe u jednom dijelu) na odredbi člana 60. stav 3. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj: 58/03 i 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13 - u daljem tekstu: ZPP).
Nižestepene presude su pravilne i zakonite i navodima revizije nisu dovedene u ozbiljnu sumnju, osim u dijelu koji je preinačen ovom presudom, o čemu će kasnije biti riječi.
Prvostepeni sud je, supotno tvrdnji revizije, u obrazloženju svoje odluke svestrano razmotrio izvedene dokaze, koji su relevantni za donošenje odluke u pobijanom dijelu, kako propisuje odredba člana 8. ZPP, a za svoju odluku je dao jasno i argumentovano obrazloženje. Odlučujući o žalbama stranaka, drugostepeni sud je prihvatajući činjenične navode prvostepenog suda i materijalnopravni osnov na kojem je zasnovana prvostepena odluka, odgovorio na sve relevantne žalbene navode, kako nalaže odredba člana 231. ZPP, pa ne stoji tvrdnja revidenta da su nižestepene presude zasnovane na povredi odredaba parničnog postupka.
Tačno je da je sud obavezan obrazložiti svoju odluku, kako tvrdi revident. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente, na čemu insistira revident. Sudovi, naime, imaju pravo na određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (kako su uradili i nižestepeni sudovi). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju.
Suprotno navodima revizije, nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su svoju odluku zasnovali na odredbama PZ, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka i koji se sada primjenjuje, bez obzira što je nekretnina u … stečena prije njegovog stupanja na snagu. Ovo zato što je odredbom člana 296. tog zakona rečeno, da njegovim stupanjem na snagu (stupio na snagu 04.9.2002. g.) prestaje da važi raniji zakon - Porodični zakon ("Službeni list SR BiH" broj: 21/79 i 44/89) na koji se poziva revident. Drugačije rečeno, zajednička imovina bračnih supružnika, se utvrđuje, raspravlja i dijeli saglasno pravilima sadržanim u odredbama člana 269. do 277. PZ, bez obzira na vrijeme njenog sticanja. Dakle, prema odredbama zakona koji je na snazi u vrijeme kada se zatraži i pristupi podjeli te imovine.
Revizija tuženog se, suštinski, iscrpljuje u tvrdnji da stambeno-poslovni objekat u … predstavlja njegovu posebnu imovinu, jer da je kupljen i doveden u sadašnje stanje sredstvima njegovih roditelja (pokojnog oca, koji je radio u Nj. i majke, koja je naslijedila njegovu penziju) i da on i tužiteljica u tu nekretninu nisu ulagali nikakva sredstva, niti su ih imali u vrijeme njenog pribavljanja, te da je izdavanjem u zakup te nekretnine ostvaren prihod iz kojeg su pribavljene i sve druge stvari koje su predmet ovog postupka, slijedom čega, da tužiteljici, na tim drugim stvarima, eventualno, pripada udio od samo 1/5.
Ovakvi revizioni navodi nisu utemeljeni na provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju.
Kuća u … je kupljena 1999. g.. Kupci su bili tuženi i njegova majka i temeljem toga su se uknjižili kao njeni suvlasnici sa po 1/2 dijela, u odgovarajućim javnim evidencijama. Kasnije je majka i svoju polovinu poklonila tuženom. Da je tačna tvrdnja da je kupljena isključivo majčinim sredstvima bilo bi logično da je samo jedno od njih zaključilo ugovor, kako ispravno rezonuje i prvostepeni sud. Budući da su se oboje pojavili kao kupci, logičan je zaključak da je polovinu sredstava obezbjedio tuženi iz zajedničkih sredstava stečenih u braku sa tužiteljicom. Ovakav zaključak podržava i činjenica da je svjedok M.J. potvrdio navod tužiteljice, da je on kao njen otac, dao njoj i tuženom 15.000,00 DM, za kupovinu predmetne kuće. I ostali saslušani svjedoci (D.B.) su se izjasnili da su prilikom njenog rekonstruisanja, renoviranja, sanacije, dogradnje i adaptiranja u stambeno-poslovni objekat, kao radnici, bili jednako angažovani i plaćani od strane oba bračna supružnika i da su ih (iskaz svjedoka T.R., na koji se poziva i revizija) oni doživljavali kao suvlasnike navedene nekretnine. Svjedoci, V. i M.D. su se izjasnili da su u vrijeme izvođenja radova na ovoj nekretnini posuđivali novac parničnim strankama (nekad jednom, nekad drugom) koji su oni uredno vraćali. Iskaze navedenih svjedoka tuženi nije osporio, pa kada se ima u vidu i činjenica da su parnične stranke, odmah nakon kupovine uselili u predmetnu kuću, sa dvoje djece, nameće se logičan zaključak da je ista pribavljena za njihove potrebe, te da je i majka tuženog (koja mu je kasnije poklonila svoju polovinu) imala to u vidu. Zato, čak i pod uslovom da je dokazano da je cijela kuća kupljena majčinim sredstvima (a nije tako, kako je naprijed objašnjeno), takva bi se kupovina, s obzirom na vrijeme i okolnosti koje su vladale u vrijeme zaključenja ugovora, imala smatrati poklonom učinjenim u korist oba bračna supružnika i njihove djece (član 270. stav 6. PZ). Iz navedenih razloga se ukazuju irelevantnim navodi revizije kojima se opširno obrazlaže kada je i kolike iznose majka tuženog dizala sa svojih računa. Uostalom, ona je u isto vrijeme (1999. do 2002. g.) obnavljala i porodičnu kuću u J., pa su joj i za to trebala određena sredstva (bez obzira na činjenicu da je ovo obnavljanje vršeno donatorskim sredstvima, kako tvrdi tuženi, ali nije materijalnim dokazima potkrijepio te tvrdnje), te da ima i drugo dijete (svjedoka, N.T.), a ne samo tuženog. U svakom slučaju, nije dokazano da je majka tužitelja sredstva podignuta sa svojih računa dala tuženom za kupovinu i renoviranje, dogradnju i adaptaciju kuće u …
Konačno, kod činjenice da su u toku rekonstrucije, renoviranja, dogradnje i adaptiranja navedene kuće podignuta dva stambena kredita (u prvom je tužiteljica bila sudužnik), koja su mogla poslužiti i za naknadno plaćanje već izvedenih radova, ili vraćanje dugova (što navode revidenta, kojima ističe da su krediti podignuti u vrijeme kada su ti radovi već bili zavšeni ili pri kraju, čini irelevantnim za presuđenje), nikako ne stoji tvrdnja tuženog da se radi o njegovoj posebnoj imovini.
Naprijed izloženo čini neosnovanom i revizionu tvrdnju da je majka tuženog isključivo tuženom poklonila (ugovorom o poklonu od 15.7.2002. g.) svoju polovinu stambeno- poslovnog prostora u... Suprotno tvrdnji revidenta, takav zaključak nije utemeljen na sadržaju ugovora o poklonu. U članu 2. tog ugovora je navedeno da "Poklonodavac D. (M.) N. svoj suvlasnički i sukorisnički od 1/2 ……. poklanja poklonoprimcu t.j. svom sinu D.(Koje) N. …. bez ikakvih tereta". Međutim, takvo navođenje - s obzirom na sadržaj odredbe člana 270. stav 6. PZ, kojom je propisano da pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i slično) ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika - ne dokazuje da je poklon učinjen samo tuženom. Na navedeni način je samo bliže identifikovana osoba, sa kojom je zaključen ugovor o poklonu.
Neosnovani su navodi revizije da je naprijed navedenim ugovorom o poklonu "riješeno pitanje imovine roditelja tuženog", odnosno da su se na taj način tuženi, njegova sestra (N. T.) i majka "sporazumjeli o načinu raspodjele nasljeđa", pa da i to ukazuje da se radi o njegovoj posebnoj imovini na nekretnini u... Takvu tvrdnju temelji na zajedničkoj izjavi od 15.7.2002. g. (sačinjena istog dana kada i ugovor o poklonu). Prije svega treba reći da tuženi takvom tvrdnjom, budući da mu je majka poklonila svoju polovinu, na indirektan način upravo potvrđuje činjenicu da je druga polovina njegova i da je pribavljena zajedničkim sredstvima parničnih stranaka. Nadalje, ni sadržaj te izjave ne govori o tome da se radi o raspodjeli nasljeđa. Njom su tuženi, njegova sestra i majka samo potvrdili da je - majka tuženom poklonila svoj dio (jednu polovinu) kuće u …; da je taj poklon tuženi primio te izjavio da "u znak zahvalnosti" majka ima pravo doživotnog življenja s njim ma gdje on bio; te da je tuženi svojoj sestri poklonio plac od 500 m2 u Š., koji je ona sa zahvalnošću primila i navela da se odriče bilo kakvih potraživanja u svoje lično ime i ime svojih nasljednika, u kući u... Takva izjava, po svom sadržaju, formi i nekretninama koje se navode, nema značaj "sporazuma o načinu raspodjele nasljeđa". Nije navedeno koje, kakvo i iza koga se djeli nasljeđe, a obuhvaćena je i imovina tuženog, plac od 500 m2, koja s obzirom da je tuženi živ, nije mogla biti predmet nasljeđivanja, čak i pod uslovom da su majka i sestra njegovi zakonski nasljednici.
Tužiteljica je odgovarajućim materijalnim dokazima dokazala da se na računima tuženog nalaze određena novčana sredstva (osim za iznos od 10.000,00 Evra). Ako tuženi tvrdi da tih sredstava nije bilo u momentu raskida bračne zajednice, odnosno da su ranije podignuta, onda je takvu tvrdnju trebao i dokazati, saglasno odredbi člana 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP. Po prirodi stvari njemu bi bilo lako dokazati tu činjenicu upravo iz razloga što je on imalac i korisnik računa na kojima se nalaze ta sredstva. Suprotno njegovoj tvrdnji nije sud bio dužan da provodi istragu i utvrđuje ovu činjenicu. Saglasno navedenim odredbama ZPP, stranke su dužne da predlažu i izvode dokaze radi utvrđivanja činjenica na kojima temelje svoje zahtjeve i tvrdnje.
S druge strane, tužiteljica je dokazala da je iznos od 17.504,99 Evra podigla sa svog računa za vrijeme trajanja bračne zajednice, pa je sud opravdano odbio zahtjev tuženog da se utvrdi da je suvlasnik na ovim novčanim sredstvima sa 4/5 dijela. Prema tome, ne radi se o nejednakom postupanju i neravnopravnom položaju stranaka, kako to želi prikazati revident. Naime, tužiteljica je svoju tvrdnju dokazala, a tuženi nije, kao ni tvrdnju da je tužiteljica smišljeno podigla ovaj novac jer je znala da su bračni odnosi poremećeni i da će uslijediti razvod braka, te da nije dokazala u koje namjene su ta sredstva potrošena, što nije ni morala, pogotovo kod činjenice da ni tuženi ne kaže da ta sredstva nisu utrošena za potrebe domaćinstva i zajedničkog života.
Medicinska oprema koja se nalazi u Zdravstvenoj ustanovi A.m. B. (ultrazvučni aparat marke ATLHDI 5500 sa 4 sonde, EKG marke Schiler AT1, aparat UPS marke GE i laboratorija M. V.), je vlasništvo te Zdravstvene ustanove, slijedom čega je s pravom, odbijen zahtjev tuženog za utvrđenje da ona predstavljaju bračnu tekovinu i da njemu po tom osnovu pripada 4/5 njihovog dijela.
Ovo i kod činjenice da je ova Zdravstvena ustanova osnovana za vrijeme trajanja bračne zajednice između tuženog i tužiteljice, kao njenog jedinog osnivača, te činjenice da osnivački ulog od 2.000,00 KM, eventualno, predstavlja njihovu zajedničku imovinu. Na osnovu tog osnivačkog udjela tužiteljica je (kao jedini osnivač) upisom u sudski registar, stekla udio u osnovanom pravnom subjektu u iznosu od 100%.
Dakle i pod uslovom da se udio osnivača u privrednom društvu (ovdje zdravstvenoj ustanovi), nastao ulaganjem novca zarađenog radom oba bračna supružnika za vrijeme bračne zajednice, smatra njihovom zajedničkom imovinom, tuženi nema pravo da zahtjeva da se na pokretnoj imovini tog pravnog lica (koje ima svoj vlastiti subjektivitet, nezavisno od subjektiviteta osnivača) utvrdi njegov suvlasnički dio od 4/5. Udio u pivrednom subjektu konstituiše prava i obaveze koje pripadaju njegovom imaocu. Udjelom se može slobodno raspolagati u skladu sa zakonom i aktima društva, ali sticanjem udjela (čak i kada on iznosi 100%) njegov imalac (tužiteljica kao osnivač zdravstvene ustanove, pa preko nje ni tuženi, kao njen bračni supružnik) ne stiče vlasnička ili suvlasnička prava na imovini ili pojedinim djelovima imovine, odnosno na pokretnim i nepokretnim stvarima koje pripadaju zdravstvenoj ustanovi, pa je u ovom dijelu pravilno odbijen zahtjev tuženog.
Pored toga, kod činjenice da je i tuženi u toku trajanja bračne zajednice postao suosnivač u dva (naprijed navedena) privredna društva i da je i on u njihovo osnivanje uložio iznos od ukupno 2.000,00 KM (kao i tužiteljica u osnivanje navedene Zdravstvene ustanove), načela pravičnosti i ravnopravnosti o kojima govore odredbe PZ i na kojima se zasniva brak i porodična zajednica, kao i imovinski odnosi bračnih supružnika (između ostalih član 4. stav 2. i član 272. stav 1. PZ), su nalagala da se u pogledu udjela u pravnim licima koja su osnovale parnične stranke, sudi na način kako su to uradili nižestepeni sudovi, koji su za svoje odluke, u ovom dijelu, dali valjane razloge, koje u svemu prihvata i ovaj sud.
Tuženi nije dokazao da se iznos od 1.734,21. KM, plaćen putem K.b., odnosi na plaćanje komunalne naknade za poslovni prostor u …, bez obzira što u spisu postoji opomena da se ova komunalna naknada plati, pa se revizijom neosnovano pobija dio drugostepene presude kojom je zahtjev tuženog za isplatu ovog iznosa odbijen."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 218568 20 Rev od 31.8.2021. g.)
<------->
POKLON KAO BRAČNA STEČEVINA
Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine - član 251 stav 2
• Stan poklonjen jednom bračnom partneru predstavlja bračnu stečevinu i drugog bračnog partnera ukoliko je taj stan bio njihov zajednički dom jer iz ovoga proizilazi da je namjena poklona bila da se stan poklanja i bračnom partneru poklonoprimca.
Obrazloženje:
"Prvostepeni sud je, po ocjeni ovoga suda, suprotno rezonovanju žalbe, ocjenom izvedenih dokaza (član 8. ZPP), ponaosob i u međusobnoj vezi, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka utvrdio, da je sporni stan dodijeljen na korištenje M. R, ocu tuženog od strane DD R. T, da je pored M. R sunosilac stanarskog prava na stanu bila njegova supruga M. S., a koja je nakon smrti M. R... 1983. g., postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je zaključila i ugovor o korištenju stana najprije 19.11.1984. g., a zatim i 7. 3.1992. g., da su sa M. S. u stanu stanovali kao članovi njenog domaćinstva M. D. i M. Z.-tužiteljica od 1984. g., da je sporni stan M. S. otkupila i upisala se kao njegov vlasnik, a zatim raspolagala sa istim tako što je zaključila kao poklonodavac, ugovor o poklonu dana 28. 3. 2006. g., kojim je predmetni stan poklonila M. D. i koji se na osnovu ovog ugovora i uknjižio kao vlasnik sa dijelom 1/1, te da su ga zajedno i renovirali.
Dosljedno prednjem činjeničnom utvrđenju, imajući u vidu i pravila o teretu dokazivanja iz Člana 126. ZPP, prvostepeni sud je utvrdio, da tuženi nije dokazao da je namjena poklona bila da se isti učini samo jednom bračnom drugu tj. M. D., samo zato što je on naveden kao poklonoprimac, a ne i tužiteljica kao bračni drug, a niti da se to iz okolnosti u momentu njegovog sačinjavanja može zaključiti, da tuženi nije doveo u pitanje činjenične tvrdnje tužiteljice na kojima je zasnivala postavljeni tužbeni zahtjev, a da predloženi dokaz tuženog-priznanica bez datuma na iznos od 3,780,00 KM, o plaćenom porezu na nepokretnost, ne predstavlja relevantan dokaz, da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu prednika tužiteljice, a njegovog umrlog brata M. D., pa je pozivajući se na odredbe člana 251. stav 2., u vezi sa članom 252. stav 1. Porodičnog zakona, odlučio kao u stavu I izreke prvostepene presude od 6.11. 2015. g..
Prema odredbi člana 251. Porodičnog zakona Federacije BiH, bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine (stav 1.), dok je stavom 2. istog člana propisano, da pokloni trećih osoba učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u bračnu stečevinu, bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavalac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili (član 252. stav 1 PZ.)
Budući da iz utvrđenja prvostepenog postupka i stanja spisa proizilazi, da su tužiteljica i njen prednik M. D., živjeli neprekidno u predmetnom stanu u zajedničkom domaćinstvu sa M. S. od 1984. g., pa i u vrijeme kada je sa prednikom M. D. sačinjen ugovor o poklonu za predmetni stan 2006. g., da je predmetni stan bio njihov zajednički dom, da su ga i renovirali, što ni žalba ne dovodi u pitanje, niti je tuženi tvrdio ili dokazivao da je prednik tužiteljice, a njegov brat, bez tužiteljice kao supruge, živio sam u predmetnom stanu u vrijeme učinjenog poklona, to je pravilan zaključak prvostepenog suda, da je namjena poklona bila da se stan poklanja i tužiteljici kao bračnom drugu prednika M. D., pa time i da predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i njenog umrlog muža, a da tuženi, na kome je ležao teret dokaza, suprotno nije dokazao."
(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, 32 0 P 184163 21 Gž 2 od 8.6.2021. g.)
<------->
KREDIT KAO TERET BRAČNE STEČEVINE
Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
čl. 251, 252 i 262
• Stvar pribavljena kreditom za vrijeme trajanja bračne zajednice predstavlja bračnu stečevinu, a supružnik koji je nakon faktičkog raskida bračne zajednice sam iz svojih sredstava vratio ostatak kredita stiče regresno pravo prema drugom supružniku, jer je neotplaćeni iznos kredita nakon prestanka bračne zajednice teret bračne stečevine koji snose oba bračna partnera na jednake dijelove.
Obrazloženje:
"Prvostepenom presudom Općinskog suda... odlučeno je: "Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati iznos od 38.894,92 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 25. 2. 2019. g. do konačne isplate, te tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.129,70 KM, sve u roku od 30 dana.
Drugostepenom presudom Kantonalnog suda... žalba tužene je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u pobijanom dijelu potvrđena.
Protiv drugostepene presude tužena je blagovremeno izjavila reviziju i to zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
Revizija nije osnovana.
Nije osnovan ni prigovor revidenta da su nižestepeni sudovi odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva donijeli uz pogrešnu primjenu materijalnog prava (član 240. stav 1. tč. 2. ZPP).
Iz pravno relevantnih činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koja je vezan ovaj revizijski sud, proizilazi:
- da su tužitelj i tužena zaključili brak 13.2.1995. g.,
- da je brak razveden pravomoćnom presudom Općinskog suda od 7.12.2011. g.,
- da je dana 29.12.2008. g. (u vrijeme trajanja bračne zajednice parničnih stranaka) tužitelj, kao korisnik kredita, zaključuje Ugovor o finansiranju hipotekarne stanogradnje sa BBI bankom,
- da je tužitelju odobren kredit u ukupnom iznosu od 55.000,00 KM, sa rokom otplate 180 mjeseca od dana stavljanja kredita (29.12.2008. god.), sa mjesečnom ratom u iznosu od 642,50 KM,
- da je nakon faktičkog raskida bračne zajednice tužitelj nastavio da vraća kredit,
- da je tužitelj u periodu od 1.1. 2011. g. do 26. 5. 2015. g. ukupno isplatio na ime kredita iznos od 34.400,66 KM,
- da je tužitelj u 2015. godini zaključio Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom sa U.C. B. neto iznosu od 44.999,96 KM,
- da se ugovorom obaveza da će da će iznos kredita od 42.822,81 KM iskoristiti za zatvaranje kredita u BBI banci, tako da je kredit prijevremeno otplaćen i zatvoren.
Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi su primjenom odredbe člana: 252. stav 1. i 262. Porodičnog zakona F Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj: 35/05,41/05 i 31/14), kao i odredbe iz člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, usvojili tužbeni zahtjev i naložili tuženoj da tužitelju isplati iznos od 38.894,92 KM, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatem počev od 25. 2. 2019. g. pa do isplate, našavši da su sredstva od kredita, koje je podigao tužitelj, utrošena za izgradnju predmetne nekretnine, tako da se vraćanje kredita ne može okarakterisati samo kao obaveza jednog bračnog partnera-tužitelja, pošto je nastala u vezi sa podmirenjem tekućih troškova bračne zajednice (član 262. Porodičnog zakona FBiH), za koje obaveze prema trećim licima odgovaraju bračni partneri solidarno, kako zajedničkom, tako i svojom posebnom imovinom, po općim pravilima obligacionog prava. Istovremeno su primjenom pravila o teretu dokazivanja, odredbe člana 123. i člana 126. ZPP odbili protivtužbeni zahtjev zaključivši da tužena nije dokazala svoje navode da je bila spriječena od strane tužitelja da koristi svoj dio nekretnine.
Ovakav pravni zaključak nižestepenih sudova u pogledu odluke o tužbenom i protivtužbenom zahtjevu prihvata i ovaj sud.
Suprotno prigovoru revidenta nižestepeni sudovi su pravilnom primjenom materijalnog prava donijeli odluku o djelimičnom usvajanju tužbenog zahtjeva.
Prema odredbi člana 423. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, dužnik koji je ispunio obavezu ima pravo zahtijevati od svakog sudužnika da mu naknadi dio obaveze koji pada na njega, pa stoga, po ocjeni ovog suda, nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava obavezali tuženu da polovinu ostatka duga po isplaćenom kreditu isplati tužitelju (član 251. stav 1. Porodičnog zakona), jer dospjelost obaveze proizlazi iz odredbe člana 423. stav 1. navedenog zakona, odnosno ispunjenjem od strane tužitelja. Dakle, kada je neka stvar pribavljena kreditom, za vrijeme trajanja bračne zajednice ona ostaje bračna stečevina, a supružnik koji je sam iz svojih sredstava vratio ostatak kredita stiče regresno pravo prema drugom supružniku. Neotplaćeni iznos kredita nakon prestanka bračne zajednice je teret bračne stečevine koji snose oba bračna partnera na jednake dijelove. Isplatom cjelokupnog preostalog duga od strane jednog bračnog partnera, on je ujedno ispunio i obavezu drugog bračnog partnera u podmirenju iste kao duga bračne stečevine, pa isplatilac ima pravo tražiti povrat 1/2 iznosa, kao dospjele obaveze drugog bračnog partnera. Prema tome zahtjev tužitelja da mu tužena isplati polovinu ostatka duga po kreditu koji je vratio BBI banci Sarajevo je osnovan, jer je tužitelj dokazao da je taj kredit vratio. Ovaka pravno stanovište nižestepeni sudovi zasnivaju na zauzetom pravnom stavu sjednice Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine održanoj dana 12.6.2019. g. koji glasi: "Neotplaćeni iznos kredita nakon prestanka bračne zajednice je teret bračne stečevine koji snose oba bračna partnera na jednake dijelove. Isplatom cjelokupnog preostalog duga od strane jednog bračnog partnera, on je ujedno ispunio i obavezu drugog bračnog partnera u podmirenju iste kao duga bračne stečevine, pa isplatilac ima pravo tražiti povrat 1/2 iznosa, kao dospjele obaveze drugog bračnog partnera".
Stoga su nižestepeni sudovi odlučujući u ovoj pravnoj stvari pravilno postupili kada su odlučujući o tužbenom zahtjevu tuženog usvojili ovaj u dijelu za isplatu, obavezujući tuženu da tužitelju isplati novčani iznos od 38.894,92 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od 25. 2. 2019. g. pa do isplate.
Kako ne stoje revizijski razlozi, a ni razlog na koji sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe člana 248. ZPP reviziju tužene valjalo odbiti."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 22 0 P 045880 21 Rev od 7.2.2022. g.)
<------->
UVEĆANjE VRIJEDNOSTI IMOVINE KOJA PREDSTAVLjA POSEBNU IMOVINU JEDNOG BRAČNOG SUPRUŽNIKA
Porodični zakon Republike Srpske
član 273 stav 4
• Kada imovina, na kojoj su supružnici zajedničkim radom izveli radove i time uvećali njenu vrijednost, predstavlja posebnu imovinu jednog bračnog supružnika, on se obavezuje da drugom bračnom supružniku po osnovu doprinosa u uvećanju tržišne vrijednosti te imovine isplati određeni iznos.
Obrazloženje:
"Tužiteljica zahtjevom u tužbi traži da se obaveže tuženi da joj, na ime uvećanja tržišne vrijednosti imovine tuženog, u toku trajanja vanbračne i bračne zajednice sa tužiteljicom, isplati iznos 101.369, 96 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate.
Raspravljajući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je utvrdio: da su tužiteljica i tuženi stupili u vanbračnu zajednicu krajem 1991. g. i da su zbog ratnih dejstava 1993. g. otišli u A., gdje su se vjenčali, da su se oboje zaposlili i da je bračna zajednica faktički prekinuta 2011. g., a brak je razveden 2013. g.; da su roditelji tuženog 1991. g. započeli izgradnju stambeno - poslovne zgrade, koja je predmet ovoga spora i pomoćnog objekta i da je u toj godini kuća bila ozidana, pokrivena i grubo omalterisana sa ugrađenim elektro i vodovodnim instalacijama; da je u vrijeme izgradnje navedenih objekata tužiteljica povremeno pružala frizerske usluge, a tuženi je radio u mesnici svojih roditelja; da su po povratku parničnih stranaka iz A. (2001. g.) izvedeni završni i instalaterski radovi kojim, prema nalazu građevisnog vještaka M.I., nije stvoren novi objekat, nego je uvećana vrijednost predmetnog objekta; da su tužiteljica i tuženi vodili spor pred Osnovnim sudom u B. pod brojem... (koji je pravosnažno okončan), u kojem je djelimično usvojen zahtjev tužiteljice za isplatu novčanih sredstava na ime njenog doprinosa u izgradnji pomoćnih objekata i to: "hladnjaka, sušare, betonske staze i metalne kapije", a odbijen stvarno-pravni zahtjev tužiteljice, da se utvrdi da su u vanbračnoj i bračnoj zajednici zajedničkim radom i sredstvima tužiteljica i tuženi stekli stambeno-poslovnu zgradu u B., …, sa nastrešnicom, izgrađenu na k.č. broj.../2 za k.o. B., da su na k.č. broj.../3 izgradili pomoćnu zgradu od cigle i da je udio tužiteljice u sticanju ovih nekretnina ½ dijela; da je u istom predmetu (u kojem je pravosnažna presuda održana na snazi revizionom odlukom ovoga suda broj... od 29.11.2016. g.), utvrđeno da su roditelji tuženog, navedeni stambeno-poslovni objekat: ozidali, pokrili i grubo malterisali i ugradili vodovodnu i elektroinstalaciju, da ova imovina predstavlja posebnu imovinu tuženog, a da su stranke kao supružnici zajedničkim radom izveli završne i instalaterske radove koji su u to vrijeme (5.11.2013. g.), u nalazu vješka građevinske struke M.I. procjenjeni u iznosu od 81.700,00 KM; da se tuženi kao vlasnik predmetnih nekretnina u javnu evidenciju upisao nakon smrti oca, na osnovu rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u B. broj O-… od 29.4.1997. g.; da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, vještak geometar S.M. izvršila identifikaciju predmetnih nekretnina i prikazala genezu upisa prema posjedovnom i zemljišni- knjižnom stanju; da je vještak građevinske struke V.R. u nalazu od 25.5.2018. g. procijenio građevinsku vrijednost objekata tuženog sa zemljištem, u iznosu od 220.750,80 KM i tržišnu vrijednost sa zemljištem u iznosu od 276.410,39 KM, a u dopuni nalaza od 21.1.2020. g. je procijenio vrijednost zanatskih i instalaterskih radova na predmetnim objektima, u iznosu od 101.369,96 KM; da je finansijski vještak M.L., na osnovu dokumentacije u pogledu radnog angažovanja tužiteljice za vrijeme zajednikog boravka sa tuženim u A., obračunao zaradu tužiteljice za period od 1993. do 2002. g., u iznosu od 146.930,80 KM; i da je tužiteljica tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 8.12.2014. g..
Polazeći od utvrđenja da su tužiteljica i tuženi u toku trajanja vanbračne i bračne zajednice zajedničkim radom i sredstvima učestovali u izvođenju završnih i instalaterskih radova na predmetnim nekretninama (a da su radove do te faze izgradnje, izveli roditelji tuženog), čija vrijednost prema obračunu građevinskog vještaka V.R. iznosi 101.369,96 KM i da je njihov doprinos u izvođenju tih radova jednak, sa po ½ dijela, prvostepeni sud je pozivom na odredbu člana 273. stav 4. Porodičnog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 54/02 do 63/14, dalje: PZ), djelimično usvojio tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da, po osnovu doprinosa uvećanju tržišne vrijednosti navedenih nekretnina isplati tužiteljici iznos od 50.684,98 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 5.12.2014. g. (kao dana podnošenja tužbe), do isplate i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 11.710,00 KM, a preko dosuđenog iznosa, za glavno potraživanje i troškove postupka, tužbeni zahtjev je odbio i odbio je zahtjev tužiteljice za oslobađanje od plaćanja troškova na ime sudskih taksi.
Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda u pogledu glavnog potraživanja, a djelimičnim usvajanjem žalbe tužiteljice, ukinuo je odluku u odbijaućem dijelu zahtjeva za oslobađanje od plaćanja sudskih taksi, te je djelimičnim usvajanjem žalbe tuženog, odluku o početku toka zakonske zatezne kamate na glavno potraživanje preinačio, kao u drugom stavu izreke presude, a u preostalom dijelu je žalbe stranaka odbio i prvostepenu presudu potvrdio, uz obavezu tužiteljice da tuženom naknadi troškove žalbenog postupka.
Odluka drugostepenog suda zasnovana je na zakonu.
Prije svega valja reći da je revizija tuženog blagovremena, pa prigovor tužiteljice u ovom pravcu, koji je istaknut u odgovoru na reviziju, nije osnovan.
Odredbom člana 270. stav 5. PZ propisano je da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu. Pored zajedničke imovine stečene zajedničkim radom, zajedničkom imovinom se podrazumijeva imovina koja potiče iz bračne zajednice predviđene odredbom člana 270. stav 3. PZ i imovina iz stava 4. iste odredbe. Zajednička imovina nastaje zajedničkim radom i u toku trajanja bračne zajednice. Za sticanje zajedničke imovine relevantna je zajednica života bračnih supružnika tokom koje je stečena imovina njihovim radom sve do faktičkog prestanka braka.
U ovom revizionom postupku sporno je da li predmetni stambeno - poslovni objekat potiče od sredstava iz zajedničke imovine prednika (roditelja) tuženog i da li je izgrađen u toku trajanja vanbračne i bračne zajednice između parničnih stranaka.
Iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, koje saglasno odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP), ne može biti predmet preispitavanja u ovom revizionom postupku proizlazi, da su parnične stranke bile u vanbračnoj zajednici od polovine 1991. g. do početka 1992. g., kada su iz B. otišli u A. i da su se iz A. vratili u toku 2001. g.; da su po zasnivanju vanbračne zajednice, tužiteljica i tuženi zajednički život započeli u kući brata tuženog Z.S., gdje su u to vrijeme sa njima živjeli i roditelji tuženog, M.S. i R.S.; da su roditelji tuženog srušili staru kuću, u kojoj su do tada živjeli i na tim temeljima, u toku 1991. g. započeli izgradnju nove kuće, koja je ovdje predmet spora, površine 112 m2, sa pomoćnom zgradom površine 25 m, izgrađeni na k.č..../2 i k.č. broj.../3, upisana u List nepokretnosti broj... k.o. B. 1, te da je 1991. g. nova kuća ozidana, pokrivena i grubo omalterisana sa ugrađenim elektro i vodovodnim instalacijama; da je tuženi u vrijeme izgradnje kuće radio u mesnici svojih roditelja, a tužiteljica je u kući povremeno pružala frizerske usluge i da su oboje njih za vrijeme boravka u A. radili, a u vrijeme kada tužiteljica nije radila imala je primanja "iz kase za nezaposlene".
Dalje proizlazi, da je zajednički izvedenim zanatskim i instalaterskim radovima od strane parničnih stranaka, povećana tržišna vrijednost imovine tuženog za 101.369,96 KM (kako je obračunao građevinski vještak V.R., kom dokazu revident nije prigovorio), pa su, suprotno revizionim navodima, nižestepeni sudovi pravilno sudili, kada su utvrdili da je doprinos tužiteljice i tuženog u povećanju tržišne vrijednosti navedenih nekretnina jednak i tužiteljici dosudili na ime njenog udjela u uvećanju posebne imovine tuženog ½ dijela od ukupnog iznosa uloženih sredstava, što iznosi 50.684,98 KM, sa pripadajućom kamatom (član 273. stav 4. PZ).
(...)
Ni pozivanje u reviziji na pismenu izjavu od 1.8.2000. g., kojom tužiteljica potvrđuje da je "samo formalni vlasnik porodične zgrade u B.…, koju je dobila u vlasništvo na osnovu ugovora o poklonu od svog supruga…, jer je stvarni vlasnik A., s obzirom da je svojim sredstvima istu izgradio", koja je data u naprijed spomenutom sudskom sporu, u kojem je tužiteljica u odnosu na predmetne nekretnine postavila stvarno - pravni zahtjev, kod naprijed navedenog činjeničnog utvrđenja, nije od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.
Kada se ima u vidu da su tužiteljica i tuženi zajedničkim radom i sredstvima predmetne radove na stambeno - poslovnom objektu tuženog izvedeni znatno prije zaključenja ugovora o poklonu, kojim je tuženi 2014. g. navedene nekretnine poklonio svojoj majci, revizioni prigovor o nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženog, ukazuje se neosnovanim.
S obzirom na razloge sadržane u obrazloženju ove presude, ostali navodi revizije, nisu od značaja za pravilnost i zakonitost pobijane presude.
Iz navedenih razloga, a na osnovu odredbe člana 248. ZPP, odlučeno je kao u izreci."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 80 0 P 062943 21 Rev od 16.8.2021. g.)
<------->
DIOBA BRAČNE STEČEVINE
Zakon o stvarnim pravima FBiH -
član 38
• Kada predlagateljica podnese prijedlog za diobu suvlasničke zajednice nekretnina - bračne stečevine, potrebno je da dostavi sudu dokaze o tome da su stranke suvlasnici nekretnine čija se dioba traži, a to su dokazi iz zemljišne knjige, odnosno zemljišnoknjižni izvaci.
Obrazloženje:
"Predlagateljica je po punomoćniku, kako proizilazi iz spisa predmeta podnijela prijedlog za diobu suvlasničke zajednice nekretnina - bračne stečevine, pa je prvostepeni sud pozvao predlagateljicu da dostavi dokaze o tome da su stranke suvlasnici predmetnih nekretnina, što predlagateljica nije učinila pa je prvostepeni sud u smislu člana 336. stav 3. ZPP-a odbacio prijedlog za diobu suvlasničke zajednice.
Istovremeno je prvostepeni sud odbio prijedlog predlagateljice da se ovaj predmet spoji sa drugim predmetom prvostepenog suda koji nosi oznaku... jer da nema uvjeta za spajanje postupaka.
Obje odluke prvostepenog suda su pravilne i njihova zakonitost i pravilnost nije dovedena u sumnju žalbenim navodima.
Sud je vezan za zahtjev stranke u smislu člana 2. stav 1. ZPP-a koji se primjenjuje i u vanparničnom postupku pa kako predlagateljica nije dokazala, odnosno nije dostavila sudu dokaze o tome da su stranke suvlasnici nekretnine čija se dioba traži, a to su dokazi iz zemljišne knjige, odnosno zemljišnoknjižni izvaci, što se žalbom i ne osporava, onda je prvostepeni sud pravilno prijedlog za diobu i razvrgnuće suvlasničke zajednice odbacio. Ova obaveza stranke proizilazi i iz člana 38. Zakona o stvarnim pravima FBiH koji reguliše sudsko razvrgnuće i diobu nekretnina u suvlasništvu.
Na zakonitost pobijanog rješenja nije od uticaja to što je pravosnažnom presudom predmetna imovina utvrđena kao bračna stečevina stranaka jer iz navedene presude proizilazi da se radi o vanknjižnom vlasništvu stranaka.
Zbog navedenog nisu povrijeđena prava predlagateljice koja garantira Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda niti Ustav BiH, na čemu sada žalba insistira.
Obzirom da nisu bili ispunjeni uvjeti za diobu i razvrgnuće suvlasničke zajednice u ovoj pravnoj stvari bespredmetan je bio i prijedlog predlagateljice da se izvrši spajanje predmeta pa je prvostepeni sud pravilno taj prijedlog pobijanim rješenjem odbio. Kako ne stoje razlozi žalbe niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je valjalo odbiti kao neosnovanu, a prvostepeno rješenje potvrditi u skladu sa članom 235. tačka 2. ZPP."
(Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću, 17 0 V 115112 22 Gž od 7.4.2022. g)
<------->
UTVRĐIVANjE BRAČNE STEČEVINE KAO PRETHODNO PITANjE
Zakon o parničnom postupku
član 381 stav 2
Odluka o tužbenom zahtjevu u kojem tužiteljica traži da se utvrdi da nekretnine koje su predmet ugovora o poklonu predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i tuženog predstavlja prethodno pitanje zbog kojeg se postupak za utvrđenje ništavosti tog ugovora o poklonu može prekinuti do pravosnažnog okončanja parničnog postupka radi utvrđivanja da nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu.
Obrazloženje:
"Zbog toga, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je prethodno pitanje odluka o tužbenom zahtjevu tužiteljice u predmetu broj: 33 0 P 073... 17 P, u kojem je tužiteljica tražila da se utvrdi da nekretnine iz zk. uloška broj 17.. K.O. SP Ž. predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i tuženog Z. R. i da je njihov udio u vlasništvu navedenih nekretnina po 1/2, za odluku prvostepenog suda o tužbenom zahtjevu tužiteljice za utvrđenje ništavosti navedenog ugovora o poklonu predmetnih nekretnina u dijelu od 1/2, zaključenog između prvotuženog, kao poklonodavca i drugotužene, kao poklonoprimca u ovom predmetu broj:..., koje prethodno pitanje sud može, a ne mora, sam riješiti u ovom postupku, što proizilazi iz sadržine i smisla odredbe člana 12. ZPP, što tužiteljica zanemaruje.
Prema tome, u ovakvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pravilno je odlučio prvostepeni sud u izreci pobijanog rješenja da prekine postupak u ovoj pravnoj stvari do pravosnažnog okončanja parničnog postupka u predmetu Općinskog suda u Živinicama broj: 33 0 P 073... 17 P, odlučujući da u ovoj parnici sam ne rješava o prethodnom pitanju da li predmetne nekretnine iz zk. uloška broj 17.. K.O. SP Ž. predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženog, što nije u suprotnosti sa sadržinom i smislom odredbe člana 379. stav 1. tačka 1. ZPP, kao i da će se postupak nastaviti nakon pravnosnažnog okončanja postupka u predmetu Općinskog suda u Živinicama broj:..., što nije u suprotnosti sa sadržinom i smislom odredbe člana 381. stav 2. ZPP, na koje se odredbe prvostepeni sud pozvao u obrazloženju pobijanog rješenja, o čemu je dao valjane razloge u obrazloženju pobijanog rješenja, na koje se tužiteljica upućuje zbog nepotrebnog i suvišnog ponavljanja."
(Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli, 33 0 P 079322 19 Gž od 11.7.2022. godine)
<------->
OTPLATA KREDITA UTROŠENOG ZA POVEĆANjE BRAČNE TEKOVINE
Porodični zakon Republike Srpske
član 276 |
Obrazloženje:
"Predmet spora, kada je u pitanju odlučivanje o reviziji, jeste dosuđujući dio tužbenog zahtjeva.
Prvostepeni sud je tokom postupka utvrdio sljedeće relevantne činjenice:
da su parnične stranke bile u braku od 31.12.1984. godine do 22.11.2011. godine, kada je njihov brak razveden pravosnažnom presudom prvostepenog suda broj... od 22.11.2011. godine; da je faktička zajednica života stranaka prestala da postoji od januara 2009. godine kada se tužena iselila iz zajedničkog domaćinstva;
da je presudom prvostepenog suda broj...P od 28.1.2017. godine, preinačena presudom drugostepenog suda broj... od 21.3.2018. godine, utvrđeno suvlasništvo tužene od 1/2 dijela na zajedničkoj bračnoj imovini, i to: četvorosobnom stanu u ulici..., površine 58 m2, na putničkom vozilu marke "Mercedes" registarske oznake... i na autobusima marke "Mercedes Benz" registarske oznake..., marke "Setra" registarske oznake... i marke "Mercedes Benz" registarske oznake...;
da su parnične stranke za vrijeme trajanja bračne zajednice zaključile ugovore o kreditu, i to: broj... od 29.10.2004. godine sa C.k.b. a.d. B., sada S. a.d. B., koji je u momentu faktičkog prekida bračne zajednice ostao neisplaćen za iznos od 27.758,51 KM, broj... od 14.8.2016. godine sa M.d.M. B., koji je u momentu faktičkog prekida bračne zajednice ostao neisplaćen za iznos od 8.664,52 KM i broj.../2007 kod R.b. d.d. BiH S., koji je u momentu faktičkog prekida bračne zajednice ostao neisplaćen za iznos od 115.058,56 KM; da je tužilac neplaćene iznose po ova tri kredita sam isplatio po faktičkom prekidu bračne zajednice, odnosno nakon razvoda braka;
da su parnične stranke za vrijeme trajanja bračne zajednice zaključile ugovore o kreditu, i to: broj... od 13.2.2007. godine u iznosu od 14.432,90 KM kod R.b.d.d. BiH i broj... od 25.8.2007. godine u iznosu od 10.979,66 KM kod R.b. d.d. BiH; da je tužena samostalno izmirila obaveze iz kredita i da joj je tužilac dužan na ime toga isplatiti iznos od 5.238,78 KM na ime regresa duga po kreditu broj... od 13.2.2007. godine kod R.b.d.d. BiH.
Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje ne može biti predmet pobijanja i ocjenjivanja u ovom revizijskom postupku s obzirom na izričitu zabranu sadržanu u odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13 - u daljem tekstu: ZPP), primjenom odredbe člana 273. stav 2. i 276. Porodičnog zakona ("Službeni glasnik RS", broj 54/02, 41/08 i 63/14 - u daljem tekstu: PZ), u vezi sa odredbom člana 277. i 371. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni listSFRJ", broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS", broj 17/93 do 74/04 -u daljem tekstu: ZOO), prvostepeni sud je odlučio kao u izreci.
Kada je u pitanju kredit podignut kod C.k.b.a.d. B. u iznosu od 25.000,00 KM, na osnovu ugovora i nalaza vještaka ekonomske struke Č.S. od 11.9.2019. godine, sud nalazi utvrđenim da je kredit iz kreditne linije IRB podigao tužilac za kupovinu stana u ulici..., površine 58 m2, na kom je tužena po osnovu odluke suda upisana kao suvlasnik sa 1/2 dijela. Sud cijeni da je tužilac dokazao da je po prekidu zajednice života stranaka, sam otplatio preostali iznos ovog kredita od 27.758,51 KM. Slijedom ovih utvrđenih činjenica sud zaključuje da tužena treba da snosi 1/2 dijela isplaćenog iznosa na ime otplate kredita saglasno suvlasničkom dijelu na stanu od 1/2, tj. iznos od 13.879,25 KM.
Sud nalazi utvđenim da je tužilac, kao korisnik, podigao kredit kod M.d.M. B. u iznosu od 30.000,00 KM za potrebe porodične zajednice i za potrebe STR I. čiji je vlasnik tužena, a da je nakon prekida zajednice života sam isplatio iznos od 8.664,52 KM, pa slijedom tih činjenica nalazi da tužena treba da snosi 1/2 isplaćenog duga u iznosu od 4.332,26 KM.
(...)
Sud je prihvatio dokazanim tvrdnje tužene da je sama isplatila obaveze iz kredita broj... od 13.2.2007. godine i broj... od 25.8.2007. godine kod R.b. d.d. BiH, pa da tužilac ima obavezu da joj na ime otplate kredita isplati iznos od 5.238,78 KM.
Utvrđujući da je tužilac na ime kredita podignutih tokom bračne zajednice otplatio iznos od 151.482,19 KM, a tužena iznos od 20.000,00 KM, da je u toku trajanja braka kupljeno nekoliko autobusa, stan, otvorene dvije prodavnice i da je tužena u postupku diobe bračne tekovine dobila 1/2 udjela u toj imovini, sud je stava da postoji pravo i obaveza stranaka da otplaćuju kredit srazmjerno svom udjelu u stečenoj zajedničkoj imovini, jer kredit koji je podigao jedan od bračnih supružnika radi sticanja zajedničke imovine i koji je u tu svrhu utrošen tokom bračne zajednice, predstavlja zajednički doprinos supružnika u sticanju.
Drugostepeni sud je djelimično usvojio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu u odnosu na zatezne kamate i troškove postupka, tako što je odredio da kamata teče od 27.12.2016. godine, dok je troškove postupka snizio na iznos od 5.666,18 KM u odnosu na iznos iz prvostepene presude od 7.602,33 KM. U ostalom dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev, odbio je žalbu tužene i prvostepenu presudu potvrdio.
Kada je u pitanju ugovor o kreditu B.t. SP i R.b. a.d. B., stav je suda da se ne radi o ispunjenju obaveza po kreditu već o sporu koji se odnosi na dugove nastale u toku bračne zajednice, a koji su vraćeni od strane jednog supružnika nakon prekida zajednice života.
Preinačavajući odluku o kamatama, drugostepeni sud ukazuje da je otplatom kredita od strane tužioca na strani tužene došlo do neosnovanog obogaćenja, ali da je bila savjesni sticalac i da njena obaveza da plati kamate na glavni dug teče od utuženja (27.12.2016. godine).
Drugostepena presuda je pravilna i revizioni navodi je ne dovode u opravdanu sumnju.
Odredbom člana 276. stav 1. PZ je propisano da kod diobe zajedničke imovine će se svakom bračnom supružniku uračunati u njegov dio srazmjerna vrijednost onog što duguje po osnovu zajedničkog sticanja u braku, a prema stavu 2. kao dugovanja u smislu navedenog će se uračunati i potraživanje trećih lica koja su nastala radi povećanja ili održavanja postojeće zajedničke imovine, a ta potraživanja terete samo jednog bračnog supružnika prema drugom po osnovu čl. 273. st. 2 ovog zakona. Neizmireni dugovi iz ovog člana zakona neće se uzeti u obzir prilikom određivanja udjela u zajedničkoj imovini (stav 3.)
U smislu navedene zakonske odredbe, kao dug koji tereti zajedničku imovinu uračunaće se potraživanja trećih lica (npr. banaka) koja su nastala radi povećanja ili održavanja postojeće zajedničke imovine, iako ta potraživanja (ovdje kredit) terete samo jednog bračnog druga kao njegov dug. Nenamireni dugovi neće se uzeti u obzir prilikom određivanja udjela u zajedničkoj imovini, a novčana sredstva koja jedan bračni supružnik dobije kao kredit i koji je utrošen za povećanje bračne tekovine i koji otplaćuje nakon razvoda braka, predstavlja dug koji tereti oba bračna supružnika.
Dakle, krediti za stambene namjene ili/i nenamjenski za tekuće potrebe bračne, odnosno porodične zajednice, podignut za vrijeme trajanja bračne zajednice, imaju se tretirati kao zajednička imovina bračnih supružnika.
S obzirom da se činjeničnim navodima revizije ne pobija nalaz vještaka kojim su utvrđeni iznosi kredita iz tužbenog zahtjeva, kao i iznosi koje je tužilac vratio sam po prekidu zajednice života, to se ni ovaj sud time neće baviti.
Ocjena je ovog suda da nisu osnovani navodi revizije da je drugostepeni sud pogrešno primjenio odredbe člana 269., 270., 271., 272. i 276. PZ i odredbe člana 210., 214. i 219. ZOO.
Tužena je pravosnažnom sudskom presudom utvrđena suvlasnikom na zajedničkom stanu stranaka u Banjaluci u ulici..., površine 58 m2. Bez uticaja su na pravilnost pobijane odluke navodi revizije da tužilac sam koristi stan koji je stečen tokom bračne zajednice i da tuženoj ne dozvoljava pristup jer ona kao upisani suvlasnik može svoje pravo suvlasništva zaštiti pred nadležnim sudom, bilo da tužbom traži predaju u suposjed i slično, bilo da zahtijeva da se izvrši dioba suvlasničke imovine.
Kada je u pitanju navod revizije vezano za kredit kod M.d.M. B. u iznosu od 30.000,00 KM on nije osnovan, jer je očigledno da je kredit podignut za vrijeme bračne zajednice i pretpostavka je, koju tužena nije oborila jer su njene tvrdnje paušalne, da su sredstva utrošena za potrebe bračne zajednice. Pri tome na obavezu tužene nema uticaja okolnost da li je kredit utrošen za STR I. ili su ga stranke trošile u druge svrhe, već je bitno da je podignut za vrijeme postojanja bračne zajednice i da je korišten za potrebe te zajednice.
(...)
Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe člana 248. ZPP."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 252117 21 Rev od 24.2.2022. godine)
<------->
ČINjENICE RELEVANTNE ZA UTVRĐENjE POSTOJANjA BRAČNE STEČEVINE NA STANU
Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
član 254 stav 1 |
- Za utvrđenje da bračnu stečevinu tužiteljice i tuženog čini stan je relevantno kada je i od čijih novčanih sredstava isplaćena kupoprodajna cijena za navedeni stan, a ne kada je izvršen upis prava vlasništva na istom.
Obrazloženje:
"Relevantne činjenice koje među strankama nisu bile sporne, kao i činjenice koje je na osnovu ocjene izvedenih dokaza utvrdio prvostepeni sud, mogu se sumirati na sljedeće:
- da su parnične stranke zaključile brak 18.11.2011. godine u Lukavcu, koji brak je razveden presudom Općinskog suda u Tuzli broj... od 28.02.2019. godine;
- da iz Ugovora o kupoprodaji od 30.05.2007. godine, zaključenog između T. d.o.o. T. kao izvođača radova-prodavca i tuženog kao investitora-kupca, proizilazi da je predmet kupoprodaje četverosoban stan u Tuzli površine... m2, na 3 spratu, stan broj 19, te da je investitor po ugovoru o udruživanju sredstava uplatio cjelokupan iznos na ime cijene stana od... KM i da se stan predaje u posjed kupcu;
- da iz dopisa T. d.o.o. T. od 24.07.2019. godine proizilazi da je N.N. isplatio cjelokupan iznos kupoprodajne cijene od... dana 20.12.2006. godine;...
Nisu osnovani žalbeni navodi tužiteljice kojim se osporava prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen njen zahtjev za utvrđenje da bračnu stečevinu nje i tuženog čini trosoban stan u Tuzli površine... m2, i putnička motorna vozila marke H. i M., jer iz sadržine izvedenih dokaza, a prije svega Ugovora o kupovini navedenog stana zaključenog 03.05.2007. godine između T. kao prodavca i tuženog kao kupca, proizilazi da je tuženi cjelokupnu kupoprodajnu cijenu stana u iznosu od... KM isplatio prije zaključenja navedenog Ugovora o kupoprodaji, i to 20.12.2006. godine kako to proizilazi iz dopisa T. dojavljenog u spis suda 24.07.2019. godine, zbog čega po ocjeni i ovog suda, a suprotno navodima žalbe tužiteljice, navedeni stan predstavlja posebnu imovinu tuženog koju je on stekao prije zaključenja braka sa tužiteljicom, u smislu člana 254. stav 1. Porodičnog zakona. To što se tuženi tek 2013. godine uknjižio kao vlasnik predmetnog stana, ne daje osnova navodima tužiteljice da je navedeni stan stečen tokom trajanja bračne zajednice parničnih stranaka, jer je u konkretnom slučaju relevantno kada je, i od čijih novčanih sredstava isplaćena kupoprodajna cijena za navedeni stan, a ne kada je izvršen upis prava vlasništva na istom."
(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, 32 0 P 343532 20 Gž od 13.4.2023. godine)
<------->
POKLONI TREĆIH LICA UČINjENI TOKOM BRAČNE ZAJEDNICE
Porodični zakon RS,
član 270 stav 6
• Zakonska je pretpostavka da pokloni trećih lica učinjeni tužiteljici i tuženom tokom trajanja njihove bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i slično) predstavljaju njihovu bračnu imovinu, bez obzira na to koji supružnik je poklon primio.
Obrazloženje:
"Tužiteljica zahtjevom u tužbi traži da se utvrdi da stambeni objekat izgrađen na zemljištu površine 985 m2 upisano u zk.ul. broj... SP B.L., što po novom premjeru odgovara nekretninama upisanim u p.l. broj... k.o. B.L. 7, bliže označene u izreci prvostepene presude i ¾ dijela navedenog zemljišta predstavljaju zajedničku imovinu stečenu u braku između tužiteljice i prvotuženog sa po ½ dijela, što su tuženi dužni priznati i trpiti.
Raspravljajući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio: da su tužiteljica i prvotuženi zaključili brak...2001. godine u B.L., da su u braku stekli dvoje djece V.Đ., rođenog...2004. godine i M.Đ. rođenog...2006. godine; da je bračna zajednica između njih faktički prekinuta u februaru 2010. godine i da je brak razveden presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci, broj... od 28.1.2011. godine; da su tokom trajanja bračne zajednice tužiteljica i prvotuženi bili zaposleni i ostvarivali zaradu i da na okolnosti visine ostvarenih zarada nisu predlagali izvođenje dokaza; da je izgradnja stambenog objekta započeta 1998. godine, da je izgrađen podrum, prizemlje i mansarda, do obustavljanja radova od strane nadležnih inscekcijskih organa radi pribavljanja nove urbanističko tehničke saglasnosti (objekat je građen na lokaciji ranijeg objekta koji je srušen), a prema navodima oca prvotuženog - B.Đ.1 (dalje: drugotuženi) gradnja je nastavljena 2000. godine kada su napravljene tri vile, da su 2002/2003. godine ugrađena vanjska i unutrašnja stolarija; da su tuženi tokom postupka tvrdili da je predmetni objekat izgrađen isključivo sredsvima drugotuženog, dok je tužiteljica tvrdila da je nakon zaključenja braka sa prvotuženim u izgradnji istog u znatnom dijelu učestvovao i njen otac, koji je po struci građevinski inžinjer i da je imao firmu u R. F., u M., što prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka je i lično potvrdio; da su B.Đ.2. i njen sin B.Đ.1 (drugotuženi) kao poklonodavci i prvotuženi, kao poklonoprimac dana 12.2.2002. godine zaključili ugovor o poklonu ovjeren kod Osnovnog suda u Banjoj Luci 25.3.2002. godine pod brojem:..., kojim su poklonodavci poklonili poklonoprimcu ¾ dijela nekretnina, koje u naravi prestavljaju kuću izgrađenu na k.č. broj.../1, upisana u zk.ul broj... k.o. B.L. i ¾ dijela prava trajnog korištenja na toj parceli, dok je drugotuženi zadržao za sebe ¼ dijela tih nekretnina; da je po osnovu označenog ugovora o poklonu prvotuženi uknjižen sa pravom svojine na kući i zgradi, bez zemljišta na k.č. broj.../1, površine 985 m2 uknjiženog kao društvena svojina sa 1/1, sa ¾ dijela i sa ¾ dijela prava korištenja zemljišta, a drugotuženi sa ¼ dijela suvlasništva na objektu i ¼ dijela prava korištenja zemljišta; da je ugovorom o poklonu broj OPU-… od 25.12.2009. godine koji je zaključen kod notara S.I. iz B.L., prvotuženi, kao poklonodavac, poklonio drugotuženom, kao poklonoprimcu svoj suvlasnički dio sa ¾ dijela na predmetnim nekretninama; da je u elektronskom zk.ul. broj... k.o. B.L. od 21.6.2017. godine (raniji zk.ul....), na osnovu navedenog darovnog ugovora broj OPU-… od 25.12.2009. godin, kao vlasnik predmetnih nekretnina upisan drugotuženi sa 1/1 i da je u p.l. broj... k.o. B.L. 7 od 21.6.2017. godine upisan kao posjednik sa 1/1 na parceli označenoj kao k.č. broj.../1; da su prema kartici prometa po računu tužiteljice kod S. a.d. B.L. u periodu od 1.1.2002. godine do 8.12.2014. godine, na isti u više navrata uplaćena novčana sredstva od strane M.T., njenog oca u toku: 2003. godine iznos od 12.070,64 KM, 2004. godine iznos od 17.161,34 KM i 2005. godine iznos od 40.638,58 KM što ukupno iznosi 69.870,56 KM; da je vještak geodetske struke Z.G., dipl inž. geod. sačinio istorijat upisa za parcelu upisanu u zk.ul. broj... k.o. B.L. od dana formiranja navedenog zk.ul. do dana vještačenja pri čemu je našao, da je u zemljišno knjižnoj evidenciji pod brojem Dn-… od 15.3.2010. godine, spojeno zemljišno knjižno tijelo A II i A I na k.č. broj.../1 i brisan je upis društvene svojine, te da je 18.3.2010. godine formiran elektronski zk.ul. broj... k.o. B.L. u kom su podaci preuzeti iz pisanog zk.ul. broj... i to: k.č. broj.../1, sa površinom od 985 m2, sa pravom svojine na B.Đ.1 (drugotuženi) sa 1/1; i da je vještak građevinske struke M.K., dipl. inž. arh. - građ. struke procijenio vrijednost izvedenog dijela objekta sa stanjem na dan 14.5.1998. godine u iznosu od 79.831,00 KM i vrijednost zemljišta u iznosu od 9.344,00 KM.
Polazeći od utvrđenja da su tužiteljica i prvotuženi u toku trajnja bračne zajednice, po osnovu ugovora o poklonu zaključenog 12.2.2002. godine između drugotuženog i njegove majke B.Đ.2. (kao poklonodavaca) i prvotuženog (kao poklonoprimca), čiji su potpisi ovjereni kod Osnovnog suda u Banjoj Luci pod brojem..., stekli stambeni objekat bez zemljišta izgrađen na parceli k.č. broj.../1, površine 985 m2 upisanoj u zk.ul. broj... SP B.L., što po novom premjeru odgovara parcelama k.č. broj.../1 "kuća i zgrada" površine 214 m2, k.č. broj.../1 "njiva" površine 261 m2 i k.č. broj.../1 "kućište i dvorište", površine 500 m2, upisanim u p.l. broj... k.o. B.L.; da nekretnine koje su predmet ugovora o poklonu predstavljaju bračnu imovinu tužiteljice i prvotuženog, jer tuženi nisu dokazali da su postojale posebne okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je poklon učinjen samo prvotuženom, da to ne proizlazi iz sadržaja, niti iz namjene poklona i da je motiv poklona bio da tužiteljica i prvotuženi riješe svoje stambeno pitanje, prvostepeni sud je zaključio da je poklon učinjen njima oboma i da ima karakter zajedničke imovine stečene u braku, te da je udio tužiteljice i prvotuženog u predmetnoj imovini sa po ½ dijela i tuženi su obavezani da to priznaju i trpe. Kod ovakvog utvrđenja činjenica isti sud je stanovišta, da je bez pravnog značaja za odluku u ovome sporu okolnost da je prvotuženi ugovorom o poklonu zaključenim sa drugotuženim 25.12.2009. godine pod brojem OPU-… "vratio drugotuženom" predmetne nekretnine (koji ugovor je predmet drugog postupka koji se vodi po tužbi tužiteljice protiv ovdje tuženih, radi utvrđenja ništavosti istog). Istom presudom, odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži da se utvrdi da ¾ dijela predmetnog zemljišta na kojem je sagrađen objekat i koje služi njegovoj upotrebi, predstavlja zajedničku imovinu stečenu u braku sa prvotuženim iz razloga, što je navedeni stambeni objekat izgrađen na zemljištu koje je dijelom - na k.č. broj.../7, površine 18 m2, upisana u zk.ul. broj... k.o. B. L. i na k.č. broj.../39, površine 5 m2, upisana u zk.u. broj 1 k.o. B.L., kao društvena svojina, sa pravom korištenja u korist opštine B.L. i da kao takvo nema karakter bračne imovine i o troškovima postupka odlučeno je kao u izreci presude.
Drugostepeni sud je žalbu tužiteljice djelimično usvojio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu zahtjeva preinačio i usvojio tužbeni zahtjev, iz razloga što je brisan upis društvene svojine na parceli k.č. broj.../1 iz zk.ul. broj... k.o. B.L., površine 18 m2 i na parceli k.č. broj.../39, iz zk.ul. broj 1 k.o. B.L., površine 5 m2, koje su u obuhvatu parcela na kojima je izgrađen predmetni objekat i koje služe njegovoj redovnoj upotrebi. Nalazeći da nisu osnovani žalbeni navodi tuženih da tužiteljici po osnovu njenog doprinosa u sticanju stambenog objekta pripada pravo na obligaciono pravni, a ne stvarno pravni zahtjev i prihvatajući razloge prvostepenog suda da ugovor o poklonu zaključen 25.12.2009. godine, nije relevantan za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, drugostepeni sud je i žalbu tuženih djelimično usvojio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu zahtjeva preinačio i utvrdio da bračnu imovinu predstavlja ¾ dijela spornih nekretnina, te da udio tužiteljice iznosi ½ dijela i o troškovima postupka je odlučio kao u izreci presude.
Odluka drugostepenog suda je pravilna i zakonita i revizionim navodima tuženih nije dovedena u ozbiljnu sumnju.
Saglasno odredbi člana 270. stav 6. Porodičnog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 54/02 do 56/19, dalje: PZ), pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i slično), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika. Prema odredbi člana 272. stav 1. PZ, svakome od supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine, s tim što po odredbi člana 273. stav 1. istog zakona, svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.
Prema utvrđenju nižestepenih sudova koje saglasno odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 58/03 do 61/13, dalje: ZPP), ne može biti predmet preispitivanja u ovom revizionom postupku, predmetne nekretnine imaju karakter zajedničke imovine tužiteljice i prvotuženog stečene u braku, sa jednakim udjelima svakog od njih, u sticanju iste.
Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja u kojima je predmetni ugovor o poklonu zaključen dana 12.2.2002. godine, dakle ubrzo nakon zaključenja braka između tužiteljice i prvotuženog (zaključenog …2001. godine); okolnost da su tužiteljica i prvotuženi po zaključenju braka živjeli u kući majke prvotuženog, sve do januara 2004. godine jer nisu imali riješeno stambeno pitanje; da je navedeni stambeni objekat u vrijeme zaključenja braka između tužiteljice i prvotuženog bio stepena završenosti - podruma, prizemlja i mansarde; da su obe porodice (porodice tužiteljice i prvotuženog) od samog početka bračne zajednice između tužiteljice i prvotuženog, svojim sredstvima i drugim vidovima pomoći, u dogovoru jednih sa drugim ulagali u dovršenje izgradnje predmetnog objekta; da je ugovor o poklonu zaključen ubrzo nakon zaključenja braka između tužiteljice i prvotuženog, s namjerom da se riješi njihovo stambeno pitanje, da su stekli zajedničku djecu, da im je i majka prvotuženog, u čijoj kući su tužiteljica i prvotuženi živjeli po zaključenju braka do preseljenja u predmetni objekat, pomogla na taj način, dakle, od samog početka trajanja njihove bračne zajednice, porodice sa obe strane su pomagale i doprinosile u dovršetku izgradnje predmetnog objekta, o čemu svjedoče i pomenuti dokazi o prenosu novčanih sredstava na račun tužiteljice od strane njenog oca, pa je očigledno da je u momentu davanja poklona, namjena poklona bila njima oboma, u svrhu rješavanja njihovog stambenog pitanja, u koji objekat su se tužiteljica i prvotuženi sa djecom uselili 2004. godine, koristeći prizemlje i tri vile, a drugotuženi je koristio podrum.
Kada se naprijed navedene okolnosti dovedu u vezu sa odredbom člana 270. stav 6. PZ, pravilno su nižestepeni sudovi sudili, kada su zaključili da je poklon od strane drugotuženog i njegove majke B.Đ.2., učinjen tužiteljici i prvotuženom i da stoga predstavlja njihovu bračnu imovinu, bez obzira na to što je poklon primio prvotuženi i na činjenicu što su mu poklon učinili bliski srodnici, njegov otac i baka, jer iz sadržaja ugovora ne proizlazi da je izričito samo prvotuženom uručen poklon. Iz naprijed navedenih razloga, i po nalaženju ovog suda, u opisanoj činjeničnoj i pravnoj situaciji tuženi nisu dokazali da je poklon učinjen samo prvotuženom, niti to iz okolnosti konkretnog slučaja (koje su prethodile zaključenju braka između tužiteljice i prvotuženog i koje su trajale do i od njihovog useljenja u predmetne nekretnine, pa do faktičkog prekida bračne zajednice), proizlazi.
Stoga, kod prednjeg utvrđenja, nema mjesta daljnjim revizionim navodima kojim se ukazuje na iskaz drugotuženog koji je tokom postupka pred prvostepenim sudom izjavio, a to ponavlja i u reviziji, da je ugovor o poklonu zaključen isključivo da bi prvotuženi podigao kredit u korist firme drugotuženog, pa kako saglasno procesnim pravilima o teretu dokazivanja propisanim članom 102. stav 1. ZPP, u vezi sa članovima 7. stav 1. i 123. stav 1. istog zakona, svaka stranka treba da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga i da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, a tuženi tu tvrdnju nisu dokazali.
S obzirom na sadržaj ugovora o poklonu od 12.2.2002. godine, bez značaja je za pravilnost pobijane presude ukazivanje u reviziji na ("po mišljenju revidenta interesantno") pitanje statusa i sudbine drugotuženog koji je ostao kao suvlasnik sa ¼ dijela na predmetnim nekretninama, čiji suvlasnički dio i nije predmet ovoga spora.
Pobijana presuda sadrži valjane razloge u pogledu pravnog značaja ugovora o poklonu "kojim je prvotuženi vratio predmetne nekretnine drugotuženom", za odluku u ovom sporu, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud, pa se ukazuje bespotrebnim ponavljanje, s tim u vezi već datih razloga.
Kada se ima u vidu predmet ovoga spora, činjenični navodi tužbe i pravni osnov na kojem se zasniva tužbeni zahtjev, bez uticaja je za pravilnost pobijane presude tvrdnja revidenata da je doprinos u gradnji predmetnog objekta od strane drugotuženog ovom tuženom trebalo priznati u ukupnom obimu zajedničke imovine tužiteljice i prvotuženog.
Bez značaja je za pravilnost pobijane presude ukazivanje u reviziji na parnicu koja se vodi po tužbi - ovdje tužiteljice, protiv tuženih, koji su i ovdje tuženi, kod Osnovnog suda u Banjoj Luci pod brojem označenim u reviziji, u kojoj je predmet spora ugovor o poklonu 25.12.2009. godine, kako su pravilno vezano za isto pitanje, sudili i nižestepeni sudovi.
Pobijana presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, i po ocjeni ovoga suda zadovoljava pravni standard obrazloženja sudske odluke, pa revizioni prigovor da je ista zahvaćena povredom odredbe člana 191. stav 4. ZPP, nije osnovan.
Prema izloženom, pobijana presuda nema nedostataka na koje se ukazuje u reviziji, a ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, iz kojih razloga je, na osnovu odredbe člana 248. ZPP, odlučeno kao u izreci."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 206135 23 Rev od 5.3.2024. godine)
<------->
ZAJEDNIČKA IMOVINA STEČENA U BRAKU
Porodični zakon
član 270 stav 5 |
- Zajedničku imovinu stečenu u braku tužiteljice i tuženog čine i prihodi iz te imovine.
Obrazloženje:
"Predmet spora u ovoj parnici je tužbeni zahtjev tužiteljice:
- da se utvrdi da su tužiteljica i tuženi S.V. (u daljem tekstu: prvotuženi) u toku trajanja bračne zajednice po osnovu svog doprinosa stekli zajedničku nepokretnu imovinu u K.V. u Ul. … (ranija ulica …) označenu kao k.č. br...., na kojoj je izgrađena kuća i zgrada, temeljne površine od 178 m2, koja parcela je upisana u zk ul. broj... k.o. K.V. i u Pl broj... KO K.V., od po 1/6 dijelova, što su prvotuženi i drugotuženi dužni priznati i izdati valjanu ispravu podobnu za uknjižbu tužiteljičinog prava svojine sa 1/6 dijela;
-da se utvrdi da je djelimično ništav Ugovor o poklonu nekretnina broj OPU-… od 27.11.2009. godine, ovjeren od strane notara N.Ž., u dijelu kojim je prvotuženi, kao poklonodavac, darovao drugotuženom, kao poklonoprimcu, udio od 1/6 dijela na nekretninama koje se nalaze u K.V. u Ul. …, označene kao k.č. br.... na kojoj se nalazi izgrađena kuća i zgrada, u površini od 178 m2, koja parcela je upisana u zk ul.... KO K.V. i PL... KO K.V.;
- da se obaveže prvotuženi da tužiteljici, po osnovu doprinosa u sticanju bračne imovine i to na ime ¼ dijela njenog pripadajućeg dijela prihoda ostvarenih izdavanjem u zakup dva poslovna prostora u K.V. u Ul.... u ukupnoj površini od 395,92 m2 za period od 01.11.2007. godine do 31.07.2016. godine isplati iznos od 64.946,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26.11.2016. godine do isplate; - da se obavežu prvotuženi i drugotuženi da tužiteljici po osnovu doprinosa u sticanju bračne imovine i to na ime ¼ dijela od prihoda ostvarenih izdavanjem u zakup dva poslovna prostora u K.V. u ul. … u ukupnoj površini od 395,92 m2 za period zakupa od 01.12.2008. godine do 31.10.2016. godine solidarno isplate iznos od 61.846,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26.11.2016. godine do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.
Na osnovu izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka prvostepeni sud je utvrdio da su tužiteljica i prvotuženi zaključili brak...1974. godine i da je faktička bračna zajednica trajala do 1996. godine, a brak razveden presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj... od 23.11.2010. godine; da je rješenjem Osnovnog suda u Kotor Varoši broj DN: … od 25.04.1991. godine, na osnovu Ugovora o finansiranju rekonstrukcije i opremanja poslovnog objekta i sticanja prava suvlasništva Ov. br: … od 15.04.1991. godine, dozvoljeno polaganje isprava u cilju sticanja predbilježbe prava vlasništva na nekretninama DTP T. K.V. koje su upisane u p.l. br.... k.o. K.V. i to k.č. br.... kuća i zgrada zv. M.T., u korist predlagača R.B. i prvotuženog na svakog sa po 1/3 dijela, u kojem rješenju je navedeno da će se predbilježba opravdati i izvršiti bezuslovan upis prava vlasništva polaganjem primjerka upotrebne dozvole kod suda; da je prvotuženi nakon faktičkog prestanka bračne zajednice, a prije razvoda braka, temeljem Ugovora o kupoprodaji od 21.03.2006. godine zaključenog sa prodavcem T. a.d. K.V. stekao pravo suvlasništva od 1/3 dijela na predmetnom objektu u Ul. … u K.V. koji predstavlja njegovu posebnu imovinu; da se prvotuženi dana 19.02.2008. godine temeljem Ugovora o finansiranju rekonstrukcije i opremanja poslovnog objekta i sticanja prava suvlasništva od 15.04.1991. godine i Ugovora o kupoprodaji od 21.03.2006. godine uknjižio kao suvlasnik predmetnog objekta sa 2/3 dijela; da je prvotuženi darovao drugotuženom 2/3 dijela nekretnina koje se nalaze u K.V., Ul.. (ranije ulica …), upisane u PL broj... k.o. K.V., odnosno zk.ul. br.... iste k.o. Ugovorom o poklonu nekretnina zaključenim kod notara N.Ž. dana 27.10.2009. godine, pod brojem OPU-…, nakon čega je na darovanim nekretninama upisan drugotuženi; da su predmetne nekretnine (poslovne prostorije) izdate u zakup po osnovu zaključenih Ugovora o zakupu sa R.b. 2007. godine i Upravom PJ K.V. 2008. godine; da iz iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da je prvotuženi nakon 1996. godine, kada je bila faktički prestala bračna zajednica sa tužiteljicom vršio rekonstrukciju i opremanje predmetnog objekta i uknjižio se suvlasnikom istog 2008. godine; da je Opština K.V. donijela dana 25.10.1996. godine Odluku o stavljanju van snage Odluke od 13.04.1978. godine kojom je prenijela pravo raspolaganja na predmetnom objektu na ZZ T. K.V., iz razloga što isti nije ispunio svoju obavezu da izvrši rekonstrukciju objekta u ulici… (sada ulica …) izgrađen na zemljištu k.č. br.... u površini od 178 m2 u roku od tri godine od dana donošenja odluke od 13.04.1978. godine.
Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stasnja prvostepeni sud zaključuje da tužiteljica nije dokazala da predmetni objekat u ulici …. u K.V. od 1/3 dijela predstavlja bračnu tekovinu tužiteljice i prvotuženog, jer nije izvodila dokaz čitanjem Ugovora o finansiranju rekonstrukcije i opremanja poslovnog objekta i sticanja prava suvlasništva od 15.04.1991. godine, koji su zaključili prvotuženi i B.R. sa preduzećem T. iz kojeg bi se moglo utvrditi koje pravo je za sebe ugovorio prvotuženi temeljem tog Ugovora, niti je dokazala da je prvotuženi po nekom drugom pravnom osnovu stekao pravo svojine na predmetnom objektu za vrijeme trajanja bračne zajednice, niti iz rješenja Osnovnog suda u Kotor Varoši broj Dn-… od 25.04.1991. godine, kojim je dozvoljeno polaganje isprava u cilju sticanja predbilježbe proizilazi da je prvotuženi stekao pravo suvlasništva na predmetnom objektu, jer je predbilježbom imao samo pravni osnov za buduće sticanje prava suvlasništva na predmetnom objektu polaganjem upotrebne dozvole, te da prvotuženi na dan 25.04.1991. godine nije stekao pravo suvlasništva na predmetnom objektu od 1/3 dijela, jer je na istom uknjižen kao suvlasnik u zk.ul. br.... k.o. K.V. tek 19.02.2008. godine, nakon prestanka bračne zajednice, pa da predmetni objekat nije mogao postati zajednička imovina tužiteljice i prvotuženog stečena za vrijeme trajanja braka, slijedom čega je odbio ovaj zahtjev tužiteljice pozivom odredbe člana 270. stav 5. i 271. stav 6. Porodičnog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 54/02 do 63/14, dalje: PZ) i člana 21. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80 i 36/90 i Službeni glasnik Republike Srpske broj 38/03, dalje: ZOSPO).
Kako je odbio zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je u toku braka sa prvotuženim stekla 1/6 dijela nekretnina upisanih u zk.ul. br.... k.o. K.V. odnosno upisanih u p.l. br.... iste k.o., prvostepeni sud nalazi da su i ostali zahtjevi tužiteljice neosnovani.
Drugostepeni sud je presudom broj... od 24.06.2019. godine odlučio o žalbi tužiteljice na način da je žalbu odbio i prvostepenu presudu broj... od 27.12.2018. godine u cijelosti potvrdio.
Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj... od 19.02.2020. godine revizija tužiteljice je usvojena i presuda Okružnog suda u Banjaluci broj... od 24.06.2019. godine preinačena tako što je žalba tužiteljice uvažena, presuda Osnovnog suda Banjaluci broj... od 27.12.2018. godine, preinačena i utvrđeno da su tužiteljica i prvotuženi u toku trajanja bračne zajednice stekli zajedničku nepokretnu imovinu u K.V. u Ul. … (ranija ulica …) označenu kao k.č. br...., na kojoj je izgrađena kuća i zgrada, temeljne površine od 178 m2, koja parcela je upisana u zk ul. broj... k.o. K.V. i u Pl broj... KO K.V., svaki sa po 1/6 dijela, što su tuženi dužni priznati i izdati tužiteljici valjanu ispravu podobnu za uknjižbu prava svojine sa 1/6 dijela, koju će u protivnom zamijeniti ova presuda,
Utvrđeno je da je djelimično ništav Ugovor o poklonu nekretnina broj OPU-… od 27.11.2009. godine, ovjeren od strane notara N.Ž., u dijelu kojim je prvotuženi, kao poklonodavac, darovao drugotuženom, kao poklonoprimcu, udio od 1/6 dijela na nekretninama koje se nalaze u K.V. u Ul. …, označene kao k.č. br.... na kojoj se nalazi izgrađena kuća i zgrada, u površini od 178 m2, koja parcela je upisana u zk ul.... KO K.V. i PL... KO K.V.
U preostalom dijelu, kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice da se obaveže prvotuženi da tužiteljici po osnovu doprinosa u sticanju bračne imovine i to na ime 1/4 dijela njenog pripadajućeg dijela prihoda ostvarenih izdavanjem u zakup dva poslovna prostora u K.V. u Ul. … u ukupnoj površini od 395,92 m2 za period od 01.11.2007. godine do 31.07.2016. godine isplati iznos od 64.946,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26.11.2016. godine do isplate, te da se obavežu tuženi da tužiteljici po osnovu doprinosa u sticanju bračne imovine i to na ime 1/4 dijelova od prihoda ostvarenih izdavanjem u zakup dva poslovna prostora u K.V. u Ul. … u ukupnoj površini od 395,92 m2 za period zakupa od 01.12.2008. godine do 31.10.2016. godine solidarno isplate iznos od 61.846,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26.11.2016. godine do isplate, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, prvostepena presuda je ukinuta i predmet u tom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
Drugostepeni sud je u ponovnom postupku na osnovu rasprave održane dana 24.02.2021. godine odlučivao o žalbi tužiteljice na prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev da se obaveže prvotuženi da tužiteljici po osnovu doprinosa u sticanju bračne imovine na ime 1/4 njenog pripadajućeg dijela prihoda ostvarenih izdavanjem u zakup dva poslovna prostora u K.V.i u ulici … u ukupnoj površini od 395,92 m2 za period od 01.11.2007. godine do 31.07.2016. godine isplati iznos od 64.946,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26.11.2016. godine pa do isplate, te da se obavežu oba tužena da tužiteljici po osnovu doprinosa u sticanju bračne imovine sa prvotuženim na ime 1/4 njenog pripadajućeg dijela prihoda ostvarenih izdavanjem u zakup naprijed navedenih poslovnih prostora za period od 01.12.2008. godine do 31.10.2016. godine solidarno isplate iznos od 61.846,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26.11.2016. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.
Drugostepeni sud utvrđuje da su prvotuženi i B.R. kao zakupodavci, sa zakupcem R. b. zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora (podrum i prizemlje objekta) koji se nalazi u K. V. ukupne površine od 195,96 m2 01.11.2007. godine i ugovorili visinu mjesečne zakupnine od 2.000,00 KM, koju će zakupac plaćati zakupodavcima odvojeno na njihove račune i to V.S. 2/3, a B.R. 1/3 od ugovorene cijene predmeta zakupa; da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da su ugovarači zaključili 30.10.2009. godine i Aneks 1. ovog ugovora u kojem je navedeno da je prvotuženi S.V. poklonio svoj suvlasnički dio od 2/3 dijela nekretnina svom maloljetnom sinu D.V., tako da je zakupac dužan plaćati zakupodavcu D.V. 2/3 i R.B. 1/3 ugovorene cijene predmeta zakupa od 01.11.2009. godine, a zaključenim Aneksom 2, Aneksom 3. i Aneksom 4. Ugovora o zakupu regulisali način plaćanja zakupnine i visinu iste; da je između prvotuženog kao zakupodavca i Uprave B. kao zakupca, 03.11.2008. godine zaključen i Ugovor o zakupu poslovnog prostora (prvi sprat objekta) površine 200 m2 u zgradi u K.V. ulica …, prema kome je ugovorena mjesečna zakupnina u iznosu od 4.000,00 KM, a da je nakon toga zaključen Aneks 1. ugovora 06.04.2011. godine između zakupodavca mldb. D.V. (drugotuženog) zastupanog po zakonskoj zastupnici majci G.A. i zakupca Uprave B., kojim su izmjenili Ugovor o zakupu od 03.11.2008. godine i ugovorili da zakupac plaća zakupninu na označeni račun zakonskog zastupnika mldb. zakupodavca, dok su ostale odredbe osnovnog Ugovora o zakupu ostale neizmjenjene, da su potom zaključeni i Aneksi od 14.05.2014. godine, od 25.05.2015. godine i od 15.01.2016. godine osnovnog Ugovora o zakupu od 03.11.2008. godine, kojim su ugovarači regulisali vrijeme trajanja Ugovora o zakupu.
Dalje drugostepeni sud utvrđuje da je prema nalazu vještaka ekonomske struke zakupac R.b. prema analitičkoj kartici za period od 01.11.2007. godine do 31.10.2016. godine na ime V.S. uplatila zakupninu u iznosu od 35.786,50 KM, a na ime V.D. iznos od 95.386,30 KM, a zakupac Uprava B. za period od 01.12.2008. godine do 31.10.2016. godine na ime zakupnine na račun S.V. uplatio iznos od 224.000,00 KM, na ime D.V. iznos od 116.000,00 KM, te na ime zakonskog zastupnika mldb. D.V. njegove majke A.G. uplatio iznos od 36.000,00 KM, odnosno da su zakupci predmetnih poslovnih prostora (po prvom i drugom ugovoru o zakupu) na ime prvotuženog S.V. uplatili ukupan iznos od 259.786,50 KM (R.b. isplatila iznos od 35.786,50 KM i RUGIP Banjaluka iznos od 224.000,00 KM), a na ime drugotuženog D.V. uplatili iznos od 211.386,37 KM (R.b. 116.000,00 KM i RUGIP iznos od 95.386,37 KM), i na račun majke mldb. D.V., G.A. iznos od 36.000,00 KM, što znači da je zakupodavcu D.V. uplaćen ukupan iznos zakupnine od 247.386,30 KM.
Polazeći od toga da ostvareni prihod od zakupnine predstavlja djeljivu obligaciju u smislu odredbe člana 412. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj: 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj: 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 - u daljem tekstu: ZOO), a ne solidarnu obligaciju shodno odredbi člana 414. ZOO, jer se solidarnost ne pretpostavlja, već je određena zakonom ili ugovorom, što u konkretnoj situaciji nije slučaj, drugostepeni sud nalazi da tužiteljici pripada ¼ dijela ostvarenog prihoda od zakupnine na ime njenog utvrđenog suvlasničkog dijela od 1/6, te cijeneći da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da su zakupci predmetnih poslovnih prostora na ime suvlasničkog dijela prvotuženog od 2/3 uplatili ovom tuženom za period od 01.11.2007. godine do 31.07.2016. godine ukupan iznos od 259.786,50 KM, zaključuje da je prvotuženi dužan tužiteljici isplatiti 1/4 dijela njenog pripadajućeg novčanog iznosa (na ime utvrđenog 1/6 suvlasničkog dijela) u iznosu od 64.946,60 KM, a da je drugotuženi dužan tužiteljici na ime ukupno ostvarenog prihoda izdavanjem u zakup navedenih poslovnih prostora isplatiti 1/4 dijela njenog pripadajućeg novčanog iznosa za period od 01.12.2008. godine do 31.10.2016. godine u iznosu od 61.846,60 KM, dok je ovaj zahtjev tužiteljice u odnosu na prvotuženog odbijen, jer tuženi u odnosu na isti ne predstavljaju solidarne dužnike.
Tuženi su istakli prigovor presuđene stvari navodeći da su pred prvostepenim sudom kao dokazi tuženih pročitane presude Osnovnog suda u Banjaluci broj... od 14.11.2014. godine i Okružnog suda u Banjaluci broj... od 11.05.2015. godine u kojem parničnom postupku je tužiteljica pravosnažno odbijena sa novčanim dijelom (protiv)tužbenog zahtjeva za isplatu prihoda koje je prvotuženi ostvario izdavanjem istog poslovnog prostora u K.V. za period od 01.11.2007. godine do 30.10.2009. godine u iznosu od 7.413,31 KM (po ugovoru o zakupu sa R.b.) i za period od 01.12.2008. godine do 01.04.2011. godine u iznosu od 28.000,00 KM (po ugovoru o zakupu sa Upravom B.), sa zakonskom zateznom kamatom od 22.09.2013. godine.
Drugostepeni sud ocjenjuje neosnovanim ovaj prigovor, nalazeći da iz navedenih presuda, proizilazi da je protivtužbeni zahtjev odbijen iz razloga što nije bilo utvrđeno da poslovni prostor u K.V. u ulici … predstavlja zajednički stečenu imovinu u tom predmetu tužioca S.V. i prvotužene Z.V., tako da ni prihodi ostvareni od te imovine se nisu mogli teretiti kao zajednička imovina.
Pobijana presuda je djelimično pravilna.
Prije svega, pravilno se revizijom tuženih ukazuje da drugostepeni sud nije pravilno ocijenio prigovor presuđene stvari. Naime, iz presude Osnovnog suda u Banjaluci broj... od 14.11.2014. godine i Okružnog suda u Banjaluci broj... od 11.05.2015. godine proizlazi da je u tom parničnom postupku tužiteljica pravosnažno odbijena sa protivtužbenim zahtjevom za isplatu prihoda koje je prvotuženi ostvario izdavanjem istog poslovnog prostora u K.V. za period od 01.11.2007. godine do 30.10.2009. godine u iznosu od 7.413,31 KM (po ugovoru o zakupu sa R.b.) i za period od 01.12.2008. godine do 01.04.2011. godine u iznosu od 28.000,00 KM (po ugovoru o zakupu sa Upravom B.).
U pogledu zahtjeva iz navedene parnice i ove konkretne parnice postoji identitet stranaka (koje su u obrnutoj ulozi), identitet činjeničnog osnova (da se radi o prihodima ostvarenim izdavanjem u zakup poslovnih prostora koji predstavljaju bračnu tekovinu tužiteljice i V.S.) i djelimično identitet zahtjeva.
U parnici... tužiteljica je tražila isplatu prihoda koje je prvotuženi ostvario izdavanjem istog poslovnog prostora u K.V. (po ugovoru o zakupu sa R.b.) za period od 01.11.2007. godine do 30.10.2009. godine i za period od 01.12.2008. godine do 01.04.2011. godine (po ugovoru o zakupu sa Upravom B.), a u ovoj konkretnoj parnici od prvotuženog se traži isplata po osnovu ostvarenih prihoda od zakupnine po oba ugovora za period od 01.11.2007. godine do 31.07.2016. godine. To što su iznosi koje je tražila tužiteljica u parnici... različiti od onih koje traži u ovoj parnici nije od značaja, jer u ovoj parnici se traži isplata za duži period ostvarivanja prihoda od zakupa.
Prema tome, u pogledu zahtjeva da joj prvotuženi isplati na ime ostvarenih prihoda od zakupnine po ugovoru o zakupu sa R.b., za period od 01.11.2007. godine do 30.10.2009. godine i po ugovoru o zakupu sa Upravom PJ K.V. za period od 01.12.2008. godine do 01.04.2011. godine, radi se o presuđenoj stvari u smislu odredbe člana 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13, u daljem tekstu: ZPP), slijedom čega je u tom dijelu valjalo tužbu odbaciti.
Pravilno drugostepeni sud nalazi da ostvareni prihod od zakupnine predstavlja djeljivu obligaciju u smislu odredbe člana 412. ZOO, a ne solidarnu obligaciju shodno odredbi člana 414. ZOO, jer se solidarnost ne pretpostavlja, već je određena zakonom ili ugovorom, što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
Iz tog razloga, pogrešno revidenati smatraju da je zahtjev - da se prvotuženi solidarno sa drugotuženom obaveže na plaćanje iznosa od ostvarene zakupnine - trebalo odbiti u cjelosti, tj. i u odnosu na drugotuženog (a ne samo u odnosu na prvotuženog), jer je obaveza svakog od tuženih samostalna, a nalazom vještaka je utvrđeno šta je svaki od tuženih dobio po osnovu izdavanja u zakup poslovnih prostora i u kom periodu.
Revizija se poziva na to da prvotuženi nije pasivno legitimisan jer je ugovorom o poklonu prenio na drugotuženog svoj suvlasnički dio na predmetu zakupa, pa da je tužbeni zahtjev u odnosu na njega trebalo odbiti.
Tačno je da u slučaju otuđenja stvari (promjenom vlasnika zakupljene stvari) novi pribavilac stupa na mjesto zakupodavca (član 591. stav 1. ZOO) i od tada mu pripada pravo na zakupninu.
Međutim, u ovoj parnici ne raspravlja se o odnosu zakupodavca, zakupca i pribavioca, čiji odnos je uređen ugovorima o zakupu. Da li su ti ugovori poštovani između njih i da li je od strane zakupaca isplaćivana zakupnina na ugovoreni način, nije od značaja u ovoj parnici, u kojoj je utvrđeno da su tužiteljica i prvotuženi u toku trajanja bračne zajednice stekli zajedničku nepokretnu imovinu - navedeni poslovni prostor i da je tužiteljica suvlasnik ovih nekretnina sa 1/6 dijela, te da je djelimično ništav u tom dijelu ugovor o poklonu koji su tuženi zaključili, slijedom čega zajedničku imovinu stečenu u braku tužiteljice i prvotuženog čine i prihodi iz te imovine (član 270. stav 5. PZ), koje su ostvarivali i prvotuženi i drugotuženi, pa tužiteljici od ostvarenih prihoda od zakupnine svaki od tuženih treba da plati iznos srazmjeran njenom suvlasničkom dijelu od 1/6, a ne ¼ ostvarenih prihoda kako je pogrešno zaključio drugostepeni sud.
Dakle, u odnosu na zahtjev tužiteljice da joj prvotuženi plati na ime ostvarenih prihoda od zakupnine za poslovni prostor po ugovoru o zakupu sa R.b. (prvi ugovor) ne radi se o presuđenoj stvari u pogledu potraživanja tužiteljice za period od 30.10.2009. godine do 31.07.2016. godine i po ugovoru o zakupu sa Upravom PJ K.V. za period od 01.04.2011. godine do 31.07.2016. godine.
Iz nalaza vještaka ekonomske struke slijedi da je prvotuženi primio po osnovu ugovora o zakupu sa R.b. do 30.10.2009. godine ukupno 29.653,24 KM, a nakon toga u aprilu, maju i junu 2014. godine, te decembru 2015. i julu 2016. godine po 1.226,66 KM, ukupno 6.133,00 KM. Takođe, po ugovoru o zakupu sa Upravom PJ K.V. prvotuženi je za period od novembra 2008. godine do 01.04.2011. godine primio 108.000,00 KM, a od decembra 2012. godine do maja 2014. godine iznos od 116.000,00 KM.
Znači, poslije perioda za koji je tužba odbačena prvotuženi je primio ukupno 122.133,00 KM (6.133,00 KM + 116.000,00 KM), pa je u obavezi da plati tužiteljici srazmjerno njenom suvlasničkom dijelu od 1/6 iznos od 20.355,50 KM.
Drugotuženi je po osnovu zaključenog ugovora o zakupu sa R.b. primio od novembra 2009. godine do oktobra 2016. godine iznos od 95.386,37 KM, a po ugovoru o zakupu sa Upravom PJ K.V. od juna 2014. godine do oktobra 2016. godine iznos od 116.000,00 KM i iznos od 36.000,00 KM primila za drugotuženog majka kao zakonski zastupnik, što iznosi 152.000,00 KM.
Znači, po oba ugovora drugotuženi je primio ukupno 247.386,37 KM, pa je u obavezi da plati tužiteljici srazmjerno njenom suvlasničkom dijelu (od 1/6) iznos od 41.231,00 KM.
Tvrdnje tuženih da su po dogovoru sa suvlasnikom B.R. dogovorili da ugovor o zakupu sa Upravom PJ K.V., zaključe samo tuženi, a da su pripadajuće iznose 1/3 zakupnine ostvarene po ugovoru o istom refundirali trajnim nalogom, koje su prvi put istaknute u reviziji, su paušalne i nisu ničim dokazane, pa ih ovaj sud nije uzeo u obzir.
Takođe, neosnovano se revizijom ukazuje da je dio prihoda od zakupnine uplaćivan drugotuženom i u periodu kad je bio punoljetan, te da to nije razjašnjeno.
Prije svega, nalazom vještaka je utvrđeno da je dio prihoda od zakupnine uplaćen na ime majke drugotuženog (od aprila do decembra 2011. godine), a iz ugovora o poklonu koji su tuženi zaključili dana 27.10.2009. godine proizlazi da je drugotuženi rođen 17.03.1994. godine, što znači da je u to vrijeme kada je vršena uplata zakupnine njegovoj majci (kao zakonskom zastupniku koja ga je zastupala i prilikom zaključenja ugovora o poklonu) imao 17 godina života, pa je pravilno zaključeno da je i uplata za taj period izvršena drugotuženom.
Iz navedenih razloga, primjenom odredbe člana 249. stav 2, člana 250. stav 1. i člana 248. ZPP, odlučeno je kao u izreci."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 235035 21 Rev 2 od 25.8.2021. g)
Drugi dio sudske prakse iz pravne oblasti bračne stečevine u BiH:
|
