Advokatska kancelarija

weight
"Naša zaštita nije u našem oružju, niti u nauci, niti u sakrivanju.
Naša zaštita je u pravu i zakonima" Albert Einstein

 

Ugovor o doživotnom izdržavanju u Bosni i Hercegovini « Oblast rada advokatske kancelarije


Naša advokatska kancelarija ima izuzetno bogato iskustvo u postupcima izrade, savjetovanja, zastupanja i sačinjavanja ugovor o doživotnom izdržavanju u saradnji sa notarima u Bosni i Hercegovini. Kao advokati često zaključujemo i zastupamo stranke u postupcima izrade ugovora jer navedeni ugovor predstavlja način da se starije osobe slabog zdravlja ili osobe koje strahuju da zbog moguće bolesti u budućnosti neće biti u stanju da se staraju o sebi, obezbjede u smislu egzistencije i njege u starosti i bolesti. Ugovor o doživotnom izdržavanju se takođe može zaključiti bez prisustva davaoca / primaoca izdržavanja u Bosni i Hercegovini na osnovu propismo ovjerene punomoći u strogoj formi i sadržaju. Radi dodatne pravne sigurnosti kada procjenimo da je to korisno za naše klijente angažujemo i sudske vještake medicinske struke da vrše psihološko vještaćenje primatelj izdržavanja u trenutku sačinjavanja ugovora, a radi veće pravne sigurnosti.

Ugovor o doživotnom izdržavanju u Bosni i Hercegovini
Ugovorom o doživotnom izdržavanju obavezuje se primatelj izdržavanja da prenese na davatelja izdržavanja vlasništvo na određenim stvarima ili kojim drugim pravima, a ovaj se obavezuje, kao naknadu za to, da ga izdržava i brine se o njemu do kraja njegovog života i da ga poslije smrti sahrani. Ako nije drukčije ugovoreno ugovorom o dožitovnom izdržavanju, obaveza izdržavanja obuhvata davanje stana i hrane u domaćinstvu izdržavatelja ili na nekom drugom mjestu određenom ugovorom, kao i zadovoljavanje drugih potreba primatelja izdržavanja i pružanja potrebne njege u bolesti. Prijenos vlasništva na davatelja izdržavanja ugovorom može biti odgođen do smrti primatelja izdržavanja.

Doživotno izdržavanje može biti ugovoreno i u korist treće osobe.

Ovaj ugovor mogu zaključiti i osobe koje su po zakonu obavezne međusobno se izdržavati. Imovina koja je predmet valjanog ugovora o doživotnom izdržavanju ne ulazi u ostavinsku masu primatelja izdržavanja.

Forma ugovora o doživotnom izdržavanju
Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti zaključen u formi notarski obrađene isprave. Obaveza je notara da stranke pouči o nasljednopravnim posljedicama ugovora o doživotnom izdržavanju i u ispravi naznači da je tako postupljeno.

Osiguranje prava primatelja i davatelja izdržavanja
Ugovoreno ograničenje otuđenja ili opterećenja do smrti primatelja izdržavanja može biti upisano u zemljišnu knjigu.
Ako je prijenos vlasništva na davatelja izdržavanja odgođen do smrti primatelja izdržavanja, davatelj izdržavanja može svoje pravo iz ugovora upisati u zemljišnu knjigu.

Odgovornost davatelja izdržavanja za dugove primatelja izdržavanja

Davalac izdržavanja ne odgovara za dugove primatelja izdržavanja, ali se može ugovoriti da će određenim povjeriteljima odgovarati za njegove postojeće dugove.

Doživotno izdržavanje u korist više osoba

Kada je doživotno izdržavanje ugovoreno za više osoba, svaka od njih ima zasebno pravo na određena davanja i činjenja. Smrću neke od tih osoba njegovo pravo na određena davanja i činjenja gasi se i ne prelazi na ostale osobe, izuzev ako je drukčije ugovoreno pismenim putem.

Neprenosivost prava
Potraživanja primatelja izdržavanja prema davatelju izdržavanja ne mogu se prenositi na drugog.

Raskid ugovora o doživotnom izdržavanju
Ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom izdržavanju i nakon što je počelo njegovo izvršavanje.

Ako prema ugovoru o doživotnom izdržavanju ugovaratelji žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od mjesno nadležnog suda u Bosni i Hercegovini raskid ugovora o doživotnom izdržavanju. Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava.

Uticaj promijenjenih prilika na ugovor o doživotnom izdržavanju
Ako su se poslije zaključenja ugovora prilike toliko promijenile da je njegovo ispunjenje postalo znatno otežano, sud će na zahtjev jedne ili druge strane njihove odnose iznova urediti ili ih raskinuti, vodeći računa o svim okolnostima. Sud može pravo primatelja izdržavanja preinačiti u doživotnu rentu, ako to odgovara jednoj i drugoj strani.

Prestanak ugovora o doživotnom izdržavanju

U slučaju smrti davatelja izdržavanja njegove obaveze prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu. Ako oni ne pristanu na produženje ugovora o doživotnom izdržavanju, ugovor se raskida i oni nemaju pravo tražiti naknadu za prije dato izdržavanje. Ako bračni partner i potomci davatelja izdržavanja nisu u stanju preuzeti ugovorne obaveze, oni imaju pravo tražiti naknadu od primatelja izdržavanja. Sud će ovu naknadu odrediti po slobodnoj ocjeni, uzimajući pri tome u obzir materijalne prilike primatelja izdržavanja i osoba koje su bile ovlaštene za produženje ugovora o doživotnom izdržavanju.

Ugovor o doživotnom izdržavanju - aleatoran ugovor

Ugovor o doživotnom izdržavanju je po svojoj prirodi aleatoran, jer se ne zna koliki će biti iznos uzajmanih davanja i koliko će sami ugovorni odnos da traje, iz razloga neizvesnosti koliko će živeti primalac izdržavanja kao ni davalac izdržavanja. Takva neizvesnost unosi u ovaj ugovor aleatornost,  a to je razlog zbog koga ovaj ugovor ne može da se pobija zbog prekomernog oštećenja.

Ugovor o doživotnom izdržavanju kao predmet sudskog spora u Bosni i Hercegovini

Ugovor o doživotnom izdržavanju je u Bosni i Hercegovini veoma često predmet sudskog spora, jer se često Ugovorom iz nasljedstva isključuju zakonski nasljednici, te se dešava, da epilog istih budu dugi i iscrpljujući sudski postupci, usmjereni protiv davaoca izdržavanja, tužbom za raskid ili ništavnost ugovora o doživotnom izdržavanju. Razlog koji nasljednici često navode u tužbama putem advokata jesu nesposobnost za rasuđivanje davaoca izdržavanja prilikom zaključenja Ugovora. Ili eventualno, neispunjenje ugovornih obaveza na strani davaoca izdržavanja.

Nerijetko se dešava u sudskoj praksi u BiH i stvarnom životu, da se međusobni odnosi između ugovornih strana nakon zaključenja Ugovora toliko izmjene da postanu nepodnošljivi, te da se iz tog razloga ugovor ne može održati na snazi. Kao razlog tome, svakako se može javiti grubo zanemarivanje obaveza od strane davaoca izdržavanja predviđenih Ugovorom o doživotnom izdržavanju. U slučaju raskida zbog poremećenih odnosa, primalac izdržavanja obavezan je dati naknadu davaocu izdržavanja za primljena davanja i usluge za vrijeme trajanja ugovora.

Sporazumni raskid ugovora o doživotnom izdržavanju
Sporazumni raskid ugovora o doživotnom izdržavanju je zapravo novi ugovor, između istih ugovornih strana, čiji je predmet prestanak ranije zaključenog ugovora. Shodno načelu autonomije volje, okolnost koja dovodi do prestanka ugovora je volja samih ugovornih strana. Takođe ugovornim putem kod notara stranke sporazumno mogu dogovoriti i obeštećenje davaoca izdržavanja za period trajanja ugovora.

 

Česta pitanja kod ugovora o doživotnom izdržavanju u praksi naše advokatske kancelarije:

 

Da li se ugovor o doživotnom izdržavanju može zaključiti preko advokata ?
Da može, stim da punomoć mora biti data u formi u kojoj se zaključuje ugovor o doživotnom izdržavanju, dakle ovjerena kod notara i eventualno zavisno od države nadovjerena sa Apostille pečatom. Takođe da tačno i precizno bude određen saugovornik strane koja daje
punomoćje i da budu već u punomoćju određeni bitni elementi ugovora o
doživotnom izdržavanju na koji se konkretno punomoćje odnosi i koji se Ugovor potpisuje.

Da li ugovor o doživotnom izdržavanju može biti zaključen između bračnih partnera ?
Ugovor o doživotnom izdržavanju u Bosni i Hercegovini može da bude zaključen između bračnih partnera.

Da li se može ugovor o dožitovnom izdržavanju zaključiti sa srodnicima ?
Ugovor o izdržavanju se može zaključiti sa srodnicima.

U kojo formi se zaključuje ugovor o doživotnom izdržavanju u BiH ?
Ugovor o doživotnom izdržavanju u Bosni i Hercegovine mora biti u notarski obrađenoj formi da bi bio pravno valjan.

Da li me možete zastupati kako da zaključim ugovor koji niko drugi ne može sudskim putem raskinuti ?
Mi kao advokati Vas možemo zastupati u izradi takve vrste ugovora.

 

 

Sudska praksa - Ugovor o doživotnom izdržavanju u Bosni i Hercegovini

 

Pravni institut: Ugovor o doživotnom izdržavanju

 

Ako primalac izdržavanja ne zatraži raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, iako davalac izdržavanja dugi niz godina nije ispunjavao svoju obavezu, a primalac izdržavanja otuđi dio nepokretnosti koja je bila predmet tog ugovora i davalac izdržavanja ne prigovori, onda se može osnovano zaključiti da su strane prihvatile smanjenje svojih obaveza iz tog ugovora, pa ne postoje zakonski uslovi za njegov raskid.

Cijela sudska odluka:

Bosna i Hercegovina, Vrhovni sud Republike Srpske, Broj: 83 0 P 002062 12 Rev
Banja Luka, 13.12.2012. g.

 

Vrhovni sud Republike Srpske u vijeću sastavljenom od sudija Biljane Tomić, kao predsjednika vijeća, Tanje Bundalo i Vojislava Dimitrijevića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice R.S. iz V.K., opština M., RS, koju zastupa punomoćnik N.Ž., advokat iz Z., ..., protiv tužene T.T. iz M., koju zastupa punomoćnik J.N., advokat iz Z., …, radi poništenja ugovora o doživotnom izdržavanju, te po protivtužbi tužene T.T. iz M., koju zastupa punomoćnik J.N., advokat iz Z., …, protiv tužene R.S. iz V.K., opština M. RS, koju zastupa punomoćnik N.Ž., advokat iz Z., …, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice i o reviziji tužene protiv presude Okružnog suda u Bijeljini br. 83 0 P 002062 11 Gž od 06.02.2012. g., na sjednici održanoj dana 13.12.2012. g., donio je

 

P R E S U D U

Revizija tužene T.T. se djelimično usvaja, presuda Okružnog suda u Bijeljini br. 83 0 P 002062 11 Gž od 06.02.2012. g., u osporenom dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu i u dijelu odluke o troškovima postupka, preinačava i sudi:

Žalba tužene se djelimično usvaja, presuda Osnovnog suda u Zvorniku br. 83 0 P 002062 08 P od 03.11.2011. g. preinačava tako što se utvrđuje da je tužiteljica, otuđenjem k.č. 491, zv. P., površine 4386 m2, i k.č. 492 P. površine 4735 m2 V.M., sinu B. iz D.P., ugovorom broj Ov-459/78 od 18.05.78, te otuđenjem k.č. 2933 (pravilno bi bilo k.č. 2433) H., njiva 6. klase, površine 1080 m2, k.č. 2637 H., njiva 5. klase, površine 1597 m2, M.T., sinu B. iz G.P., k.č. 560 S. šuma pete klase, površine 1326 m2, B.R., sinu V. iz G.P., sve u p.l. 502 k.o. P., namirena u svom nasljednom dijelu od ½ koji je nasljedila iza oca R.S., te da su preostale nekretnine koje se vode u tom p.l. isključivo vlasnišvo pok. J.S., koje nekretnine je ista za života ugovorom o doživotnom izdržavanju ovjerenim kod Opštinskog suda u Zvorniku R-160/74 od 16.08.1974. g. poslije svoje smrti ostavila u nasljeđe tuženoj što je tužiteljica dužna priznati, kao i tuženoj nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.400,00 KM.

U ostalom dijelu revizija tužene, te revizija tužiteljice u cjelosti, se odbijaju.

O b r a z l o ž e nj e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Zvorniku br. 83 0 P 002062 08 P od 03.11.2011. g., odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice-protivtužene (u daljem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se utvrdi da su stečeni uslovi

za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog kod Opštinskog suda Zvornik dana 16.08.1974. g., pod brojem R-160/74, između tužene- protivtužiteljice (u daljem tekstu: tužena), kao davaoca izdržavanja i J.S., majke parničnih stranaka, kao primaoca izdržavanja, iz razloga što tužena nije ispunjavala svoje obaveze izdržavanja sada pok. J.S., te da se tužena obaveže to priznati i trpjeti. Istovremeno, odbijen je tužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je tužiteljica, otuđenjem k.č. 491. zv. P., površine 4386 m2, i k.č. 492 P. povr. 4735 m2 V.M. sinu B. iz D.P., ugovorom broj Ov-459/78 od 18.05.78, te otuđenjem k.č. 2933 (pravilno bi bilo k.č. 2433) H., njiva 6. klase, površine 1080 m2, k.č. 2637 H., njiva 5. klase, površine 1597 m2 M.T., sinu B. iz G.P., te otuđenjem k.č. 551 zv. M., njiva 4. klase, površine 1297 m2, k.č. 560 S., šuma 5. klase, površine 1326 m2 B.R., sinu V. iz G.P., sve u p.l. 502 k.o. P., namirena u svom nasljednom dijelu od ½ koji je nasljedila iza oca R.S., te da su preostale nekretnine koje se vode u tom p.l. isključivo vlasnišvo pok. J.S., a koje nekretnine je ista za života ugovorom o doživotnom izdržavanju ovjerenim kod Opštinskog suda u Zvorniku R-160/74 od 16.08.1974. g. poslije svoje smrti ostavila u nasljeđe tuženoj, te da se tužiteljica obaveže to priznati i tuženoj izdati podobnu ispravu za prenos dijela od ½ u p.l. 502. k.o. P. u korist tužene, a u protivnom da presuda u svemu zamijeni tu ispravu. Odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Bijeljini br. 83 0 P 002062 11 Gž od 06.02.2012. g., žalba tužiteljice i žalba tužene su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 560,00 KM.

Blagovremeno izjavljenom revizijom drugostepenu presudu, u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu, pobija tužiteljica zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se pobijana odluka ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Takođe blagovremeno ijavljenom revizijom drugostepenu presudu, u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu, pobija i tužena zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa faktičkim prijedlogom da se pobijana presuda preinači.

Odgovori ne revizije nisu podneseni.

Revizija tužiteljice nije osnovana, dok je revizija tužene djelimično osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da su stečeni uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog kod Opštinskog suda u Zvorniku dana 16.08.1974. g., pod brojem R-160/74, između tužene, kao davaoca izdržavanja, i J.S., kao primaoca izdržavanja, te da se tužena obaveže navedeno priznati i trpjeti.

Predmet spora je i protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je tužiteljica otuđenjem parcela, poimenično navedenih u izreci provostepene presude, sve upisane u p.l. 502 k.o. P., namirena u svom nasljednom dijelu od ½ iza oca R.S.1, te utvrdi da su preostale nekretnine upisane u tom p.l. isključivo vlasništvo pok. J.S. i da je te nekretnine J.S. osporenim ugovorom o doživotnom izdržavanju ostavila u nasljeđe tuženoj, kao i zahtjev da se tužiteljica obaveže to priznati i tuženoj izdati podobnu ispravu za prenos suvlasničkog dijela od ½ na parcelama upisanim u p.l. 502 k.o. P.

Odlučujući o zahtjevima stranaka, po provedenom dokaznom postupku, prvostepeni sud je utvrdio: da je između majke parničnih stranaka J.S., kao primaoca izdržavanja, i tužene, kao davaoca izdržavanja, dana 16.08.1974. g. zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju, ovjeren kod Opštinskog suda Zvornik pod brojem R-169/74; da je ovim ugovorom J.S. tuženoj ostavila u nasljeđe, poslije svoje smrti, nekretnine upisane u z.k. ul. 91, 92 i 274 k.o. P., odnosno sve upisane u p.l. 502 k.o. P., kao i parcelu k.č. 551, zvana M., površine 1297 m2 , upisana u p.l. 737 k.o. P., te sve svoje pokretne stvari; da je članom 1. tog ugovora navedeno da ju je tužena i do tada pomagala u izdržavanju, te da se tužena obavezala da ju i ubuduće izdržava i to: davanjem dovoljne količine hrane, odjeće, obuće, ogreva, da joj sa suprugom obrađuje imanje, te u slučaju bolesti obezbijedi pomoć ljekara, te da je nakon smrti sahrani i podigne nadgrobni spomenik; da tim ugovorom nije bila ugovorena zajednica života; da je ostavinskim rješenjem broj Ov-252/73 od 14.11.1972. g. raspravljena zaostavština iza R.S. (suprug J.S. i otac tužiteljice iz ove parnice) i da su tim rješenjem kao njegovi zakonski nasljednici oglašene R.S. i J.S., sa po ½ dijela, na nekretninama upisanim u z.k. ul. 92,79, 274 k.o. P., kojim nekretninama odgovaraju nekretnine upisane u p.l. 502 k.o. P.; da je u tom rješenju pogrešno označen z.k. ul. 92, u kojem ostavilac nije ni bio upisan; da je J.S. umrla 1990. g. i da je rješenjem broj O-375/91 od 13.01.1992. g. prekinut ostavinski postupak iza nje i tužena upućena na parnicu radi dokazivanja obima ostavštine iza iste; da je tužena kćerka J.S. iz njenog prvog braka; da je prije zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju J.S. prodala parcelu k.č. 481, površine 1635 m2; da je J.S. kupoprodajnim ugovorom prodala i parcelu k.č. 551, površine 1297 m2, upisanu u p.l. 737 k.o. P. (na kojoj je bila upisana po drugom osnovu, a ne po osnovu nasljeđa iza supruga R.S.1); da su tokom 1978. i 1979. g. J.S. i tužiteljica, zajedno ili uz međusobnu saglasnost, prodale više parcela koje su bile upisane u p.l. 502. k.o. P. i to tako što je tužiteljica sama prodala parcele k.č. 491 i 492, ukupne površine 9121 m2, te su zajedno prodale parcele k.č. 560, 2433, 2637, ukupne povr. 4003 m2; da su na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pok. R.S.1, J.S. i tužiteljica, u zemljišnoj knjizi sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom upisane 1972. g., dok su 1978. g. upisane u p.l. 502 k.o. P.; da su i sada na preostalim parcelama iz p.l. 502. k.o. P. sa suvlasničkim dijelom sa ½ dijela upisane tužiteljica i J.S.; da je, u vrijeme zaključena ugovora o doživotnom izdržavanju i po smrti supruga R., J.S. sama živjela u kući u P.; da je u tom periodu tužiteljica bila u vanbračnoj zajednici, dok se tužena 1965. g. udala u M., ali je radila u inostranstvu; da je nakon toga u jednom periodu J.S. živjela kod tužene; da je posljednje g. svog života živjela kod tužiteljice (koja je po zaključenju drugog braka odselila u S.) gdje je i umrla; da su J.S. zajednički sahranile tužiteljica i

tužena, a da je istoj tužena podigla spomenik; da joj je tužena za njenog života iz Njemačke (gdje je i dalje radila) činila poklone i slala pare „po potrebi“ .

Kod tako utvrđenih činjenica, prvostepeni sud je zaključio da ni jedna od ugovornih strana nije u cjelosti ispunila obaveze po predmetnom ugovoru o doživotnom izdržavanju, jer je J.S. nakon zaključenja ugovora prodala dio nekretnina koje su bile predmet ugovora, dok su davanja tužene po ovom ugovoru bila povremena, ali je dalje našao utvrđenim da nijedna nije izražavala nezadovoljstvo usljed toga, niti je zahtijevala raskid ugovora. Slijedom toga, zaključio je da su ugovorne strane prećutno prihvatile reduciranje obaveza po ovom ugovoru i da time nisu ispunjeni uslovi za raskid istoga u smislu odredbe člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju – Službeni list SR BiH 7/80 i 15/80, dalje: ZN), pa je tužbeni zahtjev tužiteljice za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju odbio. Istovremeno, našao je da je između tužiteljice i J.S. postojala saglasnost da svaka od njih prodaje svoj suvlasnički dio, nasljeđen iza R.S.. Nalazeći, dalje, da je svaka prometovala svoj suvlasnički dio, zaključio je da se ne može smatrati da je prodajom označenih parcela tužiteljica namirena u svom nasljednom dijelu, pa je iz ovih razloga odbio protivtužbeni zahtjev tužene.

Odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tužene, drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, uz odgovor na žalbene navode da je novcem dobijenim od prodaje zemlje J.S. finansirala izgradnju kuće tužiteljice, a isti nije koristila za svoje izdržavanje, pa je izjavljene žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

Pobijanom odlukom je pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu tužiteljice, dok odluka drugostepenog suda o protivtužbenom zahtjevu tužene nije pravilna.

Prema činjenicama koje su utvrdili nižestepeni sudovi, obaveze ugovorene spornim ugovorom o doživotnom izdržavanju nije u cjelosti ispoštovala ni jedna od ugovornih strana. J.S., kao primalac izdržavanja, je po zaključenju ugovora prodala dio parcela koje su bile predmet raspolaganja ovim ugovorom. Tužena, kao davalac izdržavanja, je od zaključenja ugovora (kojim doduše nije bila ugovorena zajednica života) bila na radu u Nj. i povremeno je majci slala poklone i pare (kako navodi u iskazu „nekada u mjesecu, a nekada u dva do tri mjeseca“), a J. je u nekoliko navrata boravila i kod nje u Nj. radi liječenja. Poslednje g. svog života J. je živjela kod tužiteljice, koja se takođe o njoj starala.

Međutim, iako tužena nije u cjelosti izvršavala ugovorene obaveze, J.S. za života (od zaključenja ugovora 1974. g. pa do 1990. g.) nije tražila raskid predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, niti je izražavala nezadovoljstvo zbog zaključenja istog. Raskid ugovora nije tražila ni tužena, iako je J. otuđila dio nekretnina koje su bile predmet tog ugovora.

Slijedom toga, te imajući u vidu da je J.S. kod zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju imala u vidu i ranije izdržavanje koje je primala od tužene, prije zaključenja ugovora, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da

su obe ugovorne strane prihvatile reduciranje svojih obaveza po ovom ugovoru i da time nisu ispunjeni zakonski uslovi iz odredbe člana 123. ZN, koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja osporenog ugovora, za raskid istoga, pa su nižestepene presude pravilne u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu.

Iz datih razloga se ne mogu prihvatiti revizioni navodi tužiteljice da je utvrđenje neizvršenja obaveza po ugovoru moralo dovesti do raskida istoga, jer je već rečeno da se u stvari radi o djelimičnom neizvršenju obaveza obiju strana, sa čime su se obe strane saglasile.

Nasuprot tome, tužena u reviziji osnovano navodi da je kupoprodajnim ugovorima tužiteljica otuđila svoj suvlasnički dio iza oca R.S. i da nižestepene odluke u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu nisu pravilne.

Rješenjem o nasljeđivanju iza R.S. broj O-252/72 od 14.11.1972. g., kao njegove zakonske nasljednice su oglašene supruga J.S. i kćerka R.S. (tužiteljica u predmetnoj parnici), sa po ½ suvlasnička dijela na nekretninama upisanim u z.k. ul. 92, 179 i 247 k.o. P., što odgovara nekretninama upisanim u p.l. 502 iste k.o. Prema podacima iz dopune nalaza vještaka geometra Srbijanke Ranđelović, u času smrti R.S.1 je bio upisan u p.l. 502 k.o. P., na parcelama ukupne površine od 23.725 m2. Prije zaključenja spornog ugovora o doživotnom izdržavanju J.S. je prodala parcelu k.č. 481 zv. B..

Predmetnim ugovorom o doživotnom izdržavanju J.S. je mogla raspolagati samo svojim suvlasničkim dijelom od ½ na ovim nekretninama. Kako su tada u označenom p.l. na R.S.1 bile parcele ukupne površine od 22.482 m2 (u tom p.l. tužiteljica i J. su se upisale tek 1978. g.), proizlazi da je ugovorom o izdržavanju J. mogla raspolagati parcelama u površini od 11.241 m2, a preostalih 11.241 m2 je pripadalo tužiteljici. J. je, pored toga, predmetnim ugovorom raspolagala parcelom k.č. 551, zvana M., površine 1297 m2 , upisana u p.l. 737 k.o P., koju je posjedovala po drugom osnovu (te koju je prodala po zaključenju ugovora o doživotnom izdržavanju). Kupoprodajnim ugovorima tokom 1978. i 1979. g. tužiteljica je prodala parcele k.č. 491 i 492, ukupne površine 9.121 m2, a pored toga je zajedno sa J. prodala parcele k.č. 56, 2433 i 2637, ukupne površine 4.003 m2. Proizlazi da je tužiteljica, uz saglasnost drugog suvlasnika, otuđila parcele iz označenog p.l. u ukupnoj površini od
11.122 m2. Razlika do njenog suvlasničkog dijela iznosi 119 m2, pa s obzirom na ukupnu površinu parcela može se uzeti da se radi o neznatnoj razlici i da je tužiteljica kupoprodajnim ugovorima otuđila svoj suvlasnički dio koji joj je na tim nekretninama pripao iza oca R.S.1

Preostale parcele u tom p.l. u površini od 9.358 m2 (J. je prodala zajedno sa tužiteljicom 4.003 m2, odnosno prodala je 2.001 m2) pripadaju suvlasničkom dijelu J.S. i iste su u konačnom predmet raspolaganja po ugovoru o doživotnom izdržavanju. Ostavina iza J.S. je prekinuta i tužena je upućena na parnicu radi dokazivanja obima zaostavštine.

Slijedom toga, osnovanim se pokazuje protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da je opisanim prodajama tužiteljica otuđila svoj suvlasnički dio iz p.l. 502 ko.o. P. i da preostale nekretnine iz istoga pripadaju J.S. (bez obzira što su i dalje u ovom p.l., sa po ½ dijela, upisane tužiteljica i J.S.) i da su iste predmet raspolaganja ugovorom o doživotnom izdržavanju, pa je nižestepene presude valjalo preinačiti i ovom dijelu protivtužbenog zahtjeva udovoljiti.

Međutim, protivtužbenom zahtjevu se ne može udovoljiti u dijelu kojim je obuhvaćena i parcela k.č. 551, jer je ova parcela upisana u p.l. br. 737 k.o. P. na J.S. i to po drugom osnovu, a ne na temelju nasljeđivanja iza supruga R.S.1. Isto tako, zahtjev nije osnovan ni u dijelu kojim je zatraženo izdavanje isprave podobne za prenos suvlasničkog dijela, jer se ovakav zahtjev može zasnivati samo na obavezi iz pravnog posla da se prenese pravo svojine (član 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“broj 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ br. 38/03) koji je bio na snazi u spornom periodu), o kojem pravnom odnosu između parničnih stranaka nije riječ.

Iz datih razloga, revizija tužiteljice je odbijena, dok je revizija tužene djelimično uvažena, primjenom odredaba člana 248. i 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 - dalje: ZPP).

Slijedom toga, primjenom odredaba člana 397. stav 2. i člana 386. stav 3. ZPP, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka i tuženoj u cjelosti dosuditi parnične troškove koje je imala u ovoj parnici (jer je uspjela sa protivtužbenim zahtjevom, osim u neznatnom dijelu, dok je zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan).Tužena je u ovoj parnici imala troškove zastupanja po punomoćniku advokatu na ročištima održanim 8.1.1998., 30.10.1998., 25.1.2000.,
22.2.2000., 13.2.2001., 23.7.2001., 30.11.2001., 21.2.2002., 26.3.2002., 18.6.2002.,
26.7.2002., 9.12.2010., 21.2.2011., 16.5.2011. i 20.6.2011. g., u iznosu od po
480,00 KM, što iznosi 7.200,00 KM, te troškove vještačenja u iznosu od 200,00 KM, dok u spisu nema dokaza da je plaćala sudsku taksu (naknadu koje potražuje), a tužena nije tražila naknadu troškova žalbenog i revizionog postupka, pa je time imala parnične troškove u ukupnom iznosu od 7.400,00 KM, koji iznos joj je i dosuđen.

 

Predsjednik vijeća Biljana Tomić

 

Za tačnost otpravka ovjerava Rukovodilac sudske pisarnice A.P.

 

 

---------------

 

Pravni institut: Raskid ugovora o doživotnom izdržavanju

Kod ugovora o doživotnom izdržavanju davalac izdržavanja je u obavezi izdržavati sva lica koja su prema ugovoru primaoci izdržavanja. Neizvršavanje obaveza iz ugovora prema bilo kom primaocu izdržavanja predstavlja razlog za raskid ugovora koji može zahtijevati bilo koji primalac izdržavanja.

 

Cijela sudska odluka povodom raskida ugovora o doživotnom izdržavanju :

 


BOSNA I HERCEGOVINA
Vrhovni sud Republike Srpske Broj: 71 0 P 238157 19 Rev
Banjaluka, 12.06.2019. g.

 

Vrhovni sud Republike Srpske u vijeću koje sačinjavaju sudije ovog suda i to, Gorjana Popadić kao predsjednik vijeća, te Jadranka Stanišić i Davorka Delić kao članovi vijeća, u pravnoj stvari tužioca, D.K. iz B., zastupanog po punomoćniku, S.T., advokatu iz B., protiv tužene, R.T. iz B., zastupane po Advokatskoj firmi „S.S. i S.A.“, B., radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju, odlučujući o reviziji tužioca protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 238157 18 Gž od 18.10.2018. g., na sjednici održanoj dana 12.06.2019. g., donio je

 

PRESUDU

Revizija se odbija.

Obrazloženje

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 238157 16 P od 30.03.2018. g. odbijen je zahtjev tužioca, da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju broj OPU-407/15 od 12.05.2015. g. zaključen između K.T. kao primaoca izdržavanja i T.R. kao davaoca izdržavanja, te da imovina koja je predmetnom tog ugovora čini ostavinsku masu iza K.T.
Istom presudom tužilac je obavezan da tuženoj, na ime troškova parničnog postupka, isplati iznos od 6.602,31 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 238157 18 Gž od 18.10.2018. g. žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužena je predložila da se revizija odbije. Revizija nije osnovana.
Naime, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca, da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju broj OPU-407/15 od 12.05.2015. g. zaključen između K.
T. kao primaoca izdržavanja i T.R. kao davaoca izdržavanja, te da imovina koja je predmetnom tog ugovora čini ostavinsku masu iza K.T.
Ovako postavljen zahtjev tužilac zasniva na tvrdnjama, da njegov djed, K.T., čiji je on nasljednik po pravu predstavljanja iz pok. oca, K.B., nije bio sposoban da zaključi predmetni ugovor o

doživotnom izdržavanju, te da je isti ništav u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.

Po provedenom postupku prvostepeni sud je utvrdio: da je 12.05.2015. g. zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju između K.T. kao primaoca izdržavanja i T.R. kao davaoca izdržavanja broj OPU-407/15 notara Lj.M. iz B.; da se tim ugovorom davalac izdržavanja T. R. obavezala da brine o K.T., na način pobliže opisan u ugovoru, a K.T., kao primalac izdržavanja se obavezao da joj zauzvrat nakon svoje smrti ostavi stan u B. u Ul. ... na 6 spratu, stan broj 75, površine 42 m2 upisan u list broj 1023 k.o. B.; da je K.T. umro 03.01.2016. g.; da je rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 O 230919 16 O od 11.04.2016. g. prekinut ostavinski postupak iza K.T., jer da je njegov unuk, K.D., koji ga je naslijedio po pravu predstavljanja iza K.B., osporio predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju; da je K.D., koji je inače navedenim rješenjem upućen na parnicu, pokrenuo predmetnu parnicu 06.05.2016. g. tvrdeći da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju ništav, jer da K.T. nije bio sposoban da shvati značaj tog pravnog posla obzirom da je bio star i nesposoban da rasuđuje; da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr S.V.S. jasno proizilazi, da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju K.T. bio sposoban da shvati značaj pravnih radnji koje čini i mogao slobodno da izrazi svoju volju, odnosno bio sposoban za rasuđivanje i upravljanje svojim postupcima.

Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je zaključio, da zahtjev tužioca nije osnovan, pa je stoga sudio tako što je donio odluku kao u izreci prvostepene presude.
Iz razloga odluke prvostepenog suda proizilazi, da nije bilo mjesta da se utvrdi da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju ništav u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer da je K.T. bio sposoban da rasuđuje i shvati značaj zaključenog pravnog posla, shodno odredbama člana 56 stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i zaključak tog suda, pa je sudio tako, što je donio odluku kao u izreci drugostepene presude.

Odluke nižestepenih sudova su pravilne.

Odredbama člana 56. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 3/96 i 74/04 - u daljem tekstu: ZOO) je propisano, da je za zaključenje punovažnog ugovora potrebno da ugovarač ima poslovnu sposobnost za zaključenje tog ugovora.

Poslovna sposobnost za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju, podrazumjeva sposobnost ugovarača u momentu zaključenja ugovora, da shvati značaj tog pravnog posla i njegove posljedice.
Naime, sposobnost za rasuđivanje je pojam vrlo širokog značaja. Njime se označava ono duševno stanje kod ugovarača u kojem je on sposoban da shvati prirodu i pravni značaj svojih postupaka, pa se u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje, da li je postojala sposobnost za rasuđivanje ugovarača prilikom zaključenja ugovora, tj. da li je ugovarač prilikom zaključenja ugovora, bio sposoban da shvati prirodu i pravni značaj svojih postupaka.

Kada se ima u vidu, da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr S. V. S. jasno proizilazi, da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, K.T. bio sposoban da shvati značaj pravnih radnji koje čini i mogao slobodno da izrazi svoju volju,

odnosno bio sposoban za rasuđivanje i upravljanje svojim postupcima, onda nema nikakve sumnje, da se zahtjev tužioca ukazuje neosnovanim.
Ovo tim prije, što predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju ispunjava sve uslove propisane odredbama člana 139. Zakona o nasljeđivanju ("Službeni glasnik RS", br. 1/09, 55/09 i 91/16).

Ovakav zaključak suda revizija ničim ne dovodi u pitanje, pa ni pozivanjem na nesaglasnost volja ugovarača da zaključe predmetni ugovor, jer iz svih provedenih dokaza, koje su nižestepeni sudovi pravilno cijenili u smislu odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku ("Sl. glasnik RS", br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13 - u daljem tekstu ZPP), proizilazi, da su ugovarači slobodno i saglasno izjavili svoju volju za zaključenje predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju.

Kako se revizijom tužioca ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda i kako ista nije zahvaćena nedostacima na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredaba člana 248. ZPP donijeti odluku kao u izreci ove presude.

 

Predsjednik vijeća Gorjana Popadić

 

Za tačnost otpravka ovjerava Rukovodilac sudske pisarnice A.P

 

 

 

 

-------------

 

Pravni institut: Valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju

Ništav je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen sa primaocem izdržavanja koji uslijed teške bolesti nije bio u stanju da razumno rasuđuje, iako nije bio lišen poslovne sposobnosti.

BOSNA I HERCEGOVINA
Vrhovni sud Republike Srpske Broj: 71 0 P 238157 19 Rev
Banjaluka, 12.06.2019. g.

 

Vrhovni sud Republike Srpske u vijeću koje sačinjavaju sudije ovog suda i to, Gorjana Popadić kao predsjednik vijeća, te Jadranka Stanišić i Davorka Delić kao članovi vijeća, u pravnoj stvari tužioca, D.K. iz B., zastupanog po punomoćniku, S.T., advokatu iz B., protiv tužene, R.T. iz B., zastupane po advokatima „S.S. i S.A.“, B., radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju, odlučujući o reviziji tužioca protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 238157 18 Gž od 18.10.2018. g., na sjednici održanoj dana 12.06.2019. g., donio je

 

PRESUDU

Revizija se odbija.

Obrazloženje

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 238157 16 P od 30.03.2018. g. odbijen je zahtjev tužioca, da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju broj OPU-407/15 od 12.05.2015. g. zaključen između K.T. kao primaoca izdržavanja i T.R. kao davaoca izdržavanja, te da imovina koja je predmetnom tog ugovora čini ostavinsku masu iza K.T.
Istom presudom tužilac je obavezan da tuženoj, na ime troškova parničnog postupka, isplati iznos od 6.602,31 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 238157 18 Gž od 18.10.2018. g. žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužena je predložila da se revizija odbije. Revizija nije osnovana.
Naime, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužioca, da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju broj OPU-407/15 od 12.05.2015. g. zaključen između K.
T. kao primaoca izdržavanja i T.R. kao davaoca izdržavanja, te da imovina koja je predmetnom tog ugovora čini ostavinsku masu iza K.T.
Ovako postavljen zahtjev tužilac zasniva na tvrdnjama, da njegov djed, K.T., čiji je on nasljednik po pravu predstavljanja iz pok. oca, K.B., nije bio sposoban da zaključi predmetni ugovor o

doživotnom izdržavanju, te da je isti ništav u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima.

Po provedenom postupku prvostepeni sud je utvrdio: da je 12.05.2015. g. zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju između K.T. kao primaoca izdržavanja i T.R. kao davaoca izdržavanja broj OPU-407/15 notara Lj.M. iz B.; da se tim ugovorom davalac izdržavanja T. R. obavezala da brine o K.T., na način pobliže opisan u ugovoru, a K.T., kao primalac izdržavanja se obavezao da joj zauzvrat nakon svoje smrti ostavi stan u B. u Ul. ... na 6 spratu, stan broj 75, površine 42 m2 upisan u list broj 1023 k.o. B.; da je K.T. umro 03.01.2016. g.; da je rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 O 230919 16 O od 11.04.2016. g. prekinut ostavinski postupak iza K.T., jer da je njegov unuk, K.D., koji ga je naslijedio po pravu predstavljanja iza K.B., osporio predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju; da je K.D., koji je inače navedenim rješenjem upućen na parnicu, pokrenuo predmetnu parnicu 06.05.2016. g. tvrdeći da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju ništav, jer da K.T. nije bio sposoban da shvati značaj tog pravnog posla obzirom da je bio star i nesposoban da rasuđuje; da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr S.V.S. jasno proizilazi, da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju K.T. bio sposoban da shvati značaj pravnih radnji koje čini i mogao slobodno da izrazi svoju volju, odnosno bio sposoban za rasuđivanje i upravljanje svojim postupcima.

Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je zaključio, da zahtjev tužioca nije osnovan, pa je stoga sudio tako što je donio odluku kao u izreci prvostepene presude.
Iz razloga odluke prvostepenog suda proizilazi, da nije bilo mjesta da se utvrdi da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju ništav u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer da je K.T. bio sposoban da rasuđuje i shvati značaj zaključenog pravnog posla, shodno odredbama člana 56 stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i zaključak tog suda, pa je sudio tako, što je donio odluku kao u izreci drugostepene presude.

Odluke nižestepenih sudova su pravilne.

Odredbama člana 56. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 3/96 i 74/04 - u daljem tekstu: ZOO) je propisano, da je za zaključenje punovažnog ugovora potrebno da ugovarač ima poslovnu sposobnost za zaključenje tog ugovora.

Poslovna sposobnost za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju, podrazumjeva sposobnost ugovarača u momentu zaključenja ugovora, da shvati značaj tog pravnog posla i njegove posljedice.
Naime, sposobnost za rasuđivanje je pojam vrlo širokog značaja. Njime se označava ono duševno stanje kod ugovarača u kojem je on sposoban da shvati prirodu i pravni značaj svojih postupaka, pa se u svakom konkretnom slučaju ocjenjuje, da li je postojala sposobnost za rasuđivanje ugovarača prilikom zaključenja ugovora, tj. da li je ugovarač prilikom zaključenja ugovora, bio sposoban da shvati prirodu i pravni značaj svojih postupaka.

Kada se ima u vidu, da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr S. V. S. jasno proizilazi, da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, K.T. bio sposoban da shvati značaj pravnih radnji koje čini i mogao slobodno da izrazi svoju volju,

odnosno bio sposoban za rasuđivanje i upravljanje svojim postupcima, onda nema nikakve sumnje, da se zahtjev tužioca ukazuje neosnovanim.
Ovo tim prije, što predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju ispunjava sve uslove propisane odredbama člana 139. Zakona o nasljeđivanju ("Službeni glasnik RS", br. 1/09, 55/09 i 91/16).

Ovakav zaključak suda revizija ničim ne dovodi u pitanje, pa ni pozivanjem na nesaglasnost volja ugovarača da zaključe predmetni ugovor, jer iz svih provedenih dokaza, koje su nižestepeni sudovi pravilno cijenili u smislu odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku ("Sl. glasnik RS", br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13 - u daljem tekstu ZPP), proizilazi, da su ugovarači slobodno i saglasno izjavili svoju volju za zaključenje predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju.

Kako se revizijom tužioca ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda i kako ista nije zahvaćena nedostacima na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredaba člana 248. ZPP donijeti odluku kao u izreci ove presude.

 

Predsjednik vijeća Gorjana Popadić

 

Za tačnost otpravka ovjerava Rukovodilac sudske pisarnice A.P.

 

---------------

Sudska praksa u Bosni i Hercegovini - Ugovor o doživotnom izdržavanju

 

Pravni institut: Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključena putem punomoći

Ugovor o doživotnom izdržavanju se može zaključiti i preko punomoćnika, s tim što i punomoćje mora biti ovjereno u formi propisanoj za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju, a što znači da punomoćje mora ovjeriti sudija nakon što stranku upozori na posljedice ugovora koji se zaključuje preko punomoćnika. Ako se ne ispoštuje ova forma, punomoćje bi bilo ništavo, a samim tim bi bio ništav i ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen na osnovu takvog punomoćja.

 

Cijela sudska presuda:

Bosna i Hercegovina, Vrhovni sud Republike Srpske, Broj: 84 0 P 001605 12 Rev
Banja Luka, 21.02.2013. g.

 

Vrhovni sud Republike Srpske, u vijeću sastavljenom od sudija Rose Obradović, kao predsjednika vijeća, Gorjane Popadić i Violande Šubarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protivtuženih A.G., A.G.1 i A.G.2 iz Š., svi zastupani po F.A., advokatu iz G., protiv tuženog-protivtužitelja F.G. iz G., zastupan po N.N., advokatu iz D., te tuženih S.B. iz E., zastupan po K.B., advokatu iz G., K.B.1 iz S., … i H.Đ. iz G., …, radi utvrđenja ništavosti i raskida ugovora o doživotnom izdržavanju, odlučujući o reviziji tuženog- protivtužitelja F.G protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 001605 11 Gž od 14.12.2011. g., na sjednici održanoj 21.02.2013. g. donio je

 

P R E S U D U

 

Revizija se usvaja, presuda Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 001605 11 Gž od 14.12.2011. g. se preinačuje tako što se žalba tužitelja - protivtuženih odbija i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 001605 08 P 2 od 29.7.2011. g. u dijelu kojim je udovoljeno protivtužbenom zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora od 19.6.2001. g. i dijelu kojim je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva (stav 2. i 3. izreke prvostepene presude), dok se navedena drugostepena presuda ukida u dijelu kojim je odbijena žalba tuženog - protivtužitelja F.G. i prvostepena presuda potvrđena u pogledu odluke o raskidu ugovora od 25.12.1989. g., kao i dijelu odluke o parničnim troškovima, te se u tom dijelu predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

 

O b r a z l o ž e nj e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 001605 08 P 2 od 29.7.2011. g. utvrđeno je da su bili ispunjeni uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog dana 25.12.1989. g. u D. između sada pok. H.B. (dalje: ostaviteljica) kao primaoca izdržavanja i tuženog - protivtužitelja F.G. (dalje: prvotuženi) kao davaoca izdržavanja, slijedom čega taj ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, te da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen dana 19.6.2001. g. u G. između ostaviteljice kao primaoca izdržavanja i sada pok. H.G., pravnog prednika tužitelja, kao davaoca izdržavanja. Istovremeno je odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je traženo da se utvrdi pravna valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju kojeg je zaključio njihov pravni prednik sa ostaviteljicom, slijedom čega oni imaju pravo da se upišu

kao suvlasnici nekretnina ostaviteljice u D. Odlučeno je i da svaka stranka snosi svoje troškove.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 001605 11 Gž od 14.12.2011. g. žalba prvotuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je utvrđeno da ugovor o doživotnom izdržavanju od 25.12.1989. g. ne proizvodi pravno dejstvo jer su se stekli uslovi za njegov raskid, dok je žalba tužitelja uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen protivtužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju od 19.6.2001. g., a usvojen tužbeni zahtjev za utvrđenje valjanosti tog ugovora i priznanje prava tužitelja da se uknjiže kao suvlasnici imovine ostaviteljice u D., slijedom čega su prvotuženi te tuženi K.B. i H.Đ. (dalje: četvrtotužena) obavezani da tužiteljima naknade parnične troškove u iznosu od 8.492,00 KM.

Prvotuženi revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili da se ista preinači tako što će se udovoljiti protivtužbenom zahtjevu, a u cjelosti odbiti tužbeni zahtjev.

U odgovoru na reviziju tužitelji su osporili navode u reviziji i predložili da se revizija prvotuženog odbije kao neosnovana.

Revizija je osnovana.

U ovoj parnici tužitelji zahtijevaju da se, zbog neispunjavanja obaveza davaoca izdržavanja, utvrdi da su postojali uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog pred sudijom Osnovnog suda u Derventi 25.12.1989. g. između prvotuženog kao davaoca izdržavanja i njegove tetke odnosno ostaviteljice kao primaoca izdržavanja, te da se utvrdi pravna valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju kojeg su dana 02.7.2001. g. kod Opštinskog suda u Gračanici ovjerili ostaviteljica kao primalac izdržavanja i njihov pravni prednik H.G. kao davalac izdržavanja, slijedom čega im pripada pravo da se uknjiže kao suvlasnici imovine koja je navedenim ugovorom ostavljena njihovom pravnom predniku. S druge strane, prvotuženi zahtijeva da se utvrdi ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između ostaviteljice i pravnog prednika tužitelja.

Raspravljajući o postavljenim zahtjevima tužitelja i prvotuženog prvostepeni sud je, na osnovu dokaza koje su parnične stranke predložile i izvele, utvrdio: da je ostaviteljica tetka pravnog prednika tužitelja, prvotuženog i četvrtotužene; da je ostaviteljica živjela sama u svom dvosobnom stanu na trećem spratu zgrade u D., a na kojoj zgradi je imala pravo suvlasništva sa 1/6 dijela; da je ostaviteljica imala penziju i bila novčano zbrinuta; da su ostaviteljica kao primalac izdržavanja i prvotuženi kao davalac izdržavanja zaključili 25.12.1989. g. ugovor o doživotnom izdržavanju kod nadležnog suda u zakonom propisanoj formi; da se tim ugovorom prvotuženi obavezao da posjećuje ostaviteljicu kada bude u mogućnosti, da joj u slučaju bolesti pomogne kod liječenja, da snosi troškove

njene sahrane i podigne joj spomenik; da je ostaviteljica ovim ugovorom prvotuženom ostavila svoj suvlasnički dio u nekretninama u D.; da je prvotuženi živio sa porodicom u selu Dž. kod G. i da je ostaviteljica došla kod njega kada je izbjegla iz D. u proljeće 1992. g. zbog ratnih dešavanja; da je ostaviteljica živjela u porodičnom domaćinstvu prvotuženog nekoliko mjeseci, a zatim se preselila u staru kuću u centru G., koju je kao raseljeno lice dobila na privremeno korištenje; da se ostaviteljica udala krajem 1995. g. i otišla živjeti kod muža u selo S. kod G.; da je nakon smrti muža ostaviteljica prodala imovinu koju je od njega naslijedila te se 2000. g. vratila u svoj stan u D.; da su tužitelji i njihov pravni prednik 1992. g. izbjegli iz D. i da su od 1993. g. stalno nastanjeni u Š. te da su iz Š. 1994. g. uspostavili kontakt sa ostaviteljicom putem pisama i telefonskih razgovora; da su tužitelji i njihov pravni prednik povremeno slali ostaviteljici pakete i novčane iznose; da je pravni prednik tužitelja iz Š. poslao punomoć advokatu M.P. iz T. da u njegovo ime sa ostaviteljicom zaključi ugovor o doživotnom izdržavanju; da je na osnovu te punomoći navedeni advokat sačinio i u ime tužitelja sa ostaviteljicom potpisao ugovor o doživotnom izdržavanju 19.6.2001. g., koji ugovor je ovjeren pred Opštinskim sudom u Gračanici dana 02.7.2001. g.; da se tim ugovorom pravni prednik tužitelja obavezao da će ostaviteljici pružati pažnju i novčana sredstva za obezbjeđenje njenih potreba u pogledu ishrane, odjeće i obuće te istu sahraniti; da je u vrijeme zaključenja ovog ugovora pravni prednik tužitelja bio teško bolestan (imao je karcinom crijeva), pa je ubrzo preminuo u Š. 18.11.2001. g.; da je ostaviteljica u jesen 2004. g. dobila moždani udar, od čijih posljedica je umrla u dobojskoj bolnici 22.10.2004. g.; da je tužiteljica A.G. (dalje: prvotužiteljica) iz Š. došla na sahranu ostaviteljice te da su ona i prvotuženi učestvovali u organizaciji sahrane; da su troškovi sahrane podmireni iz ušteđevine ostaviteljice; da su tužitelji preuzeli u posjed svu imovinu ostaviteljice te u toku 2010. g. na grobu ostaviteljice podigli spomenik (tzv. nišan).

Kod takvog stanja činjenica prvostepeni sud zaključuje da prvotuženi nije izvršavao ugovorom preuzete obaveze prema ostaviteljici pa su ispunjeni uslovi za raskid tog ugovora, propisani odredbom člana 123. st. 3. Zakona o nasljeđivanju (“Službeni list SR BiH” broj 7/80 i 15/80, dalje: ZN), radi čega u ovom dijelu usvaja tužbeni zahtjev. Istovremeno prvostepeni sud utvrđuje da je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između pravnog prednika tužitelja i ostaviteljice ništav u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85 i 57/89 te
„Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO) jer nije sačinjen u zakonom propisanoj formi, pa u ovom dijelu usvaja i protivtužbeni zahtjev.

Odlučujući o žalbama tužitelja i prvotuženog protiv prvostepene presude, drugostepeni sud je našao da je pravilan stav prvostepenog suda da su se stekli uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju iz 1989. g., zbog neispunjavanja obaveza prvotuženog kao davaoca izdržavanja. Međutim, po ocjeni drugostepenog suda, ugovor o doživotnom izdržavanju iz 2001. g. je valjan, bez obzira na nedostatak forme, jer je konvalidiran time što je u cjelosti izvršen.

 

Ovaj revizioni sud nalazi da pravna shvatanja izražena u drugostepenoj presudi nisu pravilna.

Prema odredbama člana 103. st. 1. ZOO, ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

Prema odredbi člana 120. ZN, ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sačinjen u pismenom obliku i ovjeren od sudije, koji je dužan da prije ovjere pročita strankama ugovor i upozori ih na posljedice ugovora. Ugovor o doživotnom izdržavanju je strogo formalan pravni posao, kod koga forma ima konstitutivan karakter, a sastoji se iz pismenog zaključenja ugovora i njegove ovjere od strane sudije. Ugovor nastaje tek kad sudija, nakon što pročita ugovor i upozori ugovarače na zakonske posljedice ugovora, isti ovjeri. Ukoliko se ova forma ne ispoštuje, ugovor je ništav.

Ugovor o doživotnom izdržavanju se može zaključiti i preko punomoćnika, s tim što i punomoćje mora biti ovjereno u formi propisanoj za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju (član 90. ZOO), a što znači da punomoćje mora ovjeriti sudija nakon što stranku upozori na posljedice ugovora koji se zaključuje preko punomoćnika. Ako se ne ispoštuje ova forma, punomoćje bi bilo ništavo, a samim tim bi bio ništav i ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen na osnovu takvog punomoćja.

Stoga je osnovan prigovor revizije da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu odluku o protivtužbenom zahtjevu kojim se tražilo utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između ostaviteljice i pravnog prednika tužitelja. Naime, taj ugovor je zaključen na osnovu punomoćja ovjerenog u Š. od strane tamošnjeg notara, koji stranku nije upozorio na posljedice ugovora. Kako punomoćje nije ovjerio sudija, to znači da nije ispoštovana propisana forma, slijedom čega je ugovor ništav jer je suprotan prinudnim propisima sadržanim u članu 120. ZN u vezi sa članom 90. ZOO.

Pogrešan je stav drugostepenog suda da se ugovor o doživotnom izdržavanju, koji nije zaključen u propisanoj formi, može konvalidirati ispunjenjem ugovornih obaveza. Kao što je naprijed rečeno, stroga forma koju zakon propisuje za ovu vrstu ugovora ima konstitutivan karakter, pa u slučaju nedostatka te forme ugovor nije ni nastao, te ne može postati pravovaljan sve i da su ugovarači izvršili preuzete obaveze.

Drugostepeni sud je pogrešno primijenio odredbu člana 73. ZOO kada je utvrdio pravnu valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju iz 2001. g., jer se ova odredba primjenjuje samo na ugovore zaključene u usmenoj formi, koji se mogu konvalidirati ukoliko su ugovarači u cjelosti ili u pretežnom dijelu izvršili svoje ugovorne obaveze, ali pod uslovom da iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi nešto drugo.

Nadalje, nesporna je činjenica da je u vrijeme zaključenja ugovora iz 2001. g. pravnom predniku tužitelja bilo poznato da je ostaviteljica 1989. g. istovrstan ugovor zaključila i sa prvotuženim te da je taj ugovor još uvijek bio na snazi. U takvoj situaciji slijedi da je pravni prednik tužitelja bio nesavjestan prilikom zaključenja ugovora, a sporan je i cilj zaključenja tog ugovora, jer je pravni prednik tužitelja ugovorom preuzeo obaveze za koje je znao da ih neće moći izvršavati obzirom da je tada bio teško bolestan (isti je umro nekoliko mjeseci po zaključenju ugovora).

Dakle, zbog pogrešnog pravnog shvatanja da je pravno valjan ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 2001. g. između pravnog prednika tužitelja i ostaviteljice, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva i usvajajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva. Otklanjajući taj nedostatak, ovaj sud je, s obzirom na naprijed rečeno, uvažio reviziju prvotuženog i u odnosnom dijelu preinačio drugostepenu presudu tako što je u tom dijelu odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu, na osnovu člana 250. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, dalje: ZPP).

Prema odredbi člana 123. st. 3. ZN, svaka ugovorna strana može tražiti raskid ugovora o doživotnom izdržavanju ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. Pravo na raskid ugovora zbog neizvršavanja obaveza druge strane je po svom karakteru imovinsko pravo, a ne lično pravo, pa stoga prelazi na nasljednike, iako ugovarač za života nije tražio raskid ugovora.

U konkretnom slučaju je nesporno da ostaviteljica za života nije tražila raskid ugovora zaključenog 1989. g. sa prvotuženim. Aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe za raskid tog ugovora imaju samo nasljednici ostaviteljice, a nižestepeni sudovi nisu o tome vodili računa odnosno nisu utvrdili da li tužitelji ulaze u krug zakonskih nasljednika ostaviteljice te da li su s tim u vezi aktivno legitimisani po tužbi za raskid ugovora (to se prvenstveno odnosi na prvotužiteljicu, koja nije potomak ostaviteljičinih roditelja u smislu člana
13. ZN).

Osim toga, osnovani su revizioni navodi prvotuženog da je tužba neuredna u dijelu koji se odnosi na raskid ugovora iz 1989. g. jer se njome traži utvrđenje ispunjenja uslova za raskid ugovora, a istovremeno i utvrđenje da ugovor ne proizvodi pravno dejstvo. Budući da se raskinuti može samo pravno valjan ugovor, a samo ništav ili rušljiv ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, usvajanjem ovog dijela tužbenog zahtjeva počinjena je povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 53. st. 2. i članom 66. ZPP.

Kod takvog stanja stvari pobijana presuda je ukinuta u dijelu koji se odnosi na odluku o tužbenom zahtjevu za raskid ugovora i odluku o troškovima postupka te se predmet u tom dijelu vraća drugostepenom sudu na ponovni postupak, a na osnovu odredaba člana 250. st. 2. ZPP.

Predsjednik vijeća Rosa Obradović

Za tačnost otpravka ovjerava Rukovodilac sudske pisarnice A.P

 

Ostalu sudsku praksu iz oblasti ugovora o dožitovnom izdržavanju možete pogledati na linku: Ugovori u sudskoj praksi BiH.

 


 

 

Google
Google ocjene na osnovu dva profila
5.0 ⭐ ⭐ ⭐ ⭐ ⭐
Bazirano na osnovu: 959 recenzija