Ugovor o doživotnom izdržavanju u Bosni i Hercegovini « Oblast rada advokatske kancelarije
Ugovor o doživotnom izdržavanju u Bosni i Hercegovini Doživotno izdržavanje može biti ugovoreno i u korist treće osobe. Ovaj ugovor mogu zaključiti i osobe koje su po zakonu obavezne međusobno se izdržavati. Imovina koja je predmet valjanog ugovora o doživotnom izdržavanju ne ulazi u ostavinsku masu primatelja izdržavanja. Forma ugovora o doživotnom izdržavanju Osiguranje prava primatelja i davatelja izdržavanja Ako prema ugovoru o doživotnom izdržavanju ugovaratelji žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od mjesno nadležnog suda u Bosni i Hercegovini raskid ugovora o doživotnom izdržavanju. Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava. U slučaju smrti davatelja izdržavanja njegove obaveze prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu. Ako oni ne pristanu na produženje ugovora o doživotnom izdržavanju, ugovor se raskida i oni nemaju pravo tražiti naknadu za prije dato izdržavanje. Ako bračni partner i potomci davatelja izdržavanja nisu u stanju preuzeti ugovorne obaveze, oni imaju pravo tražiti naknadu od primatelja izdržavanja. Sud će ovu naknadu odrediti po slobodnoj ocjeni, uzimajući pri tome u obzir materijalne prilike primatelja izdržavanja i osoba koje su bile ovlaštene za produženje ugovora o doživotnom izdržavanju. Ugovor o doživotnom izdržavanju - aleatoran ugovor Ugovor o doživotnom izdržavanju je po svojoj prirodi aleatoran, jer se ne zna koliki će biti iznos uzajmanih davanja i koliko će sami ugovorni odnos da traje, iz razloga neizvesnosti koliko će živeti primalac izdržavanja kao ni davalac izdržavanja. Takva neizvesnost unosi u ovaj ugovor aleatornost, a to je razlog zbog koga ovaj ugovor ne može da se pobija zbog prekomernog oštećenja. Ugovor o doživotnom izdržavanju kao predmet sudskog spora u Bosni i Hercegovini Ugovor o doživotnom izdržavanju je u Bosni i Hercegovini veoma često predmet sudskog spora, jer se često Ugovorom iz nasljedstva isključuju zakonski nasljednici, te se dešava, da epilog istih budu dugi i iscrpljujući sudski postupci, usmjereni protiv davaoca izdržavanja, tužbom za raskid ili ništavnost ugovora o doživotnom izdržavanju. Razlog koji nasljednici često navode u tužbama putem advokata jesu nesposobnost za rasuđivanje davaoca izdržavanja prilikom zaključenja Ugovora. Ili eventualno, neispunjenje ugovornih obaveza na strani davaoca izdržavanja. Nerijetko se dešava u sudskoj praksi u BiH i stvarnom životu, da se međusobni odnosi između ugovornih strana nakon zaključenja Ugovora toliko izmjene da postanu nepodnošljivi, te da se iz tog razloga ugovor ne može održati na snazi. Kao razlog tome, svakako se može javiti grubo zanemarivanje obaveza od strane davaoca izdržavanja predviđenih Ugovorom o doživotnom izdržavanju. U slučaju raskida zbog poremećenih odnosa, primalac izdržavanja obavezan je dati naknadu davaocu izdržavanja za primljena davanja i usluge za vrijeme trajanja ugovora. Sporazumni raskid ugovora o doživotnom izdržavanju
Česta pitanja kod ugovora o doživotnom izdržavanju u praksi naše advokatske kancelarije:
Da li se ugovor o doživotnom izdržavanju može zaključiti preko advokata ? Da li ugovor o doživotnom izdržavanju može biti zaključen između bračnih partnera ? Da li se može ugovor o dožitovnom izdržavanju zaključiti sa srodnicima ? U kojo formi se zaključuje ugovor o doživotnom izdržavanju u BiH ? Da li me možete zastupati kako da zaključim ugovor koji niko drugi ne može sudskim putem raskinuti ?
Vezani članci: Ugovor o kupoprodaji nekretnina u BiH
Sudska praksa BiH - Ugovor o doživotnom izdržavanju u Bosni i Hercegovini:
Testament i Ugovor o doživotnom izdržavanju Ako su iste nekretnine obuhvaćene i ugovorom o doživotnom izdržavanju i testamentom, pa ukoliko bi ugovor o doživotnom izdržavanju bio valjan i ukoliko bi obuhvatao svu imovinu koju je ostavitelj imao, onda ne bi postojala imovina raspoređena testamenotom niti mogućnost testamentarnog nasljeđivanja. Rješenje Kantonalnog suda u Bihaću, broj 23 0 P 019 834 17 Gž 2 od 14.12.2017g
---------------
Pravni institut: Ugovor o doživotnom izdržavanju
Ako primalac izdržavanja ne zatraži raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, iako davalac izdržavanja dugi niz godina nije ispunjavao svoju obavezu, a primalac izdržavanja otuđi dio nepokretnosti koja je bila predmet tog ugovora i davalac izdržavanja ne prigovori, onda se može osnovano zaključiti da su strane prihvatile smanjenje svojih obaveza iz tog ugovora, pa ne postoje zakonski uslovi za njegov raskid. Cijela sudska odluka: Bosna i Hercegovina, Vrhovni sud Republike Srpske, Broj: 83 0 P 002062 12 Rev
Vrhovni sud Republike Srpske u vijeću sastavljenom od sudija Biljane Tomić, kao predsjednika vijeća, Tanje Bundalo i Vojislava Dimitrijevića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice R.S. iz V.K., opština M., RS, koju zastupa punomoćnik N.Ž., advokat iz Z., ..., protiv tužene T.T. iz M., koju zastupa punomoćnik J.N., advokat iz Z., …, radi poništenja ugovora o doživotnom izdržavanju, te po protivtužbi tužene T.T. iz M., koju zastupa punomoćnik J.N., advokat iz Z., …, protiv tužene R.S. iz V.K., opština M. RS, koju zastupa punomoćnik N.Ž., advokat iz Z., …, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice i o reviziji tužene protiv presude Okružnog suda u Bijeljini br. 83 0 P 002062 11 Gž od 06.02.2012. g., na sjednici održanoj dana 13.12.2012. g., donio je
P R E S U D U Revizija tužene T.T. se djelimično usvaja, presuda Okružnog suda u Bijeljini br. 83 0 P 002062 11 Gž od 06.02.2012. g., u osporenom dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu i u dijelu odluke o troškovima postupka, preinačava i sudi: Žalba tužene se djelimično usvaja, presuda Osnovnog suda u Zvorniku br. 83 0 P 002062 08 P od 03.11.2011. g. preinačava tako što se utvrđuje da je tužiteljica, otuđenjem k.č. 491, zv. P., površine 4386 m2, i k.č. 492 P. površine 4735 m2 V.M., sinu B. iz D.P., ugovorom broj Ov-459/78 od 18.05.78, te otuđenjem k.č. 2933 (pravilno bi bilo k.č. 2433) H., njiva 6. klase, površine 1080 m2, k.č. 2637 H., njiva 5. klase, površine 1597 m2, M.T., sinu B. iz G.P., k.č. 560 S. šuma pete klase, površine 1326 m2, B.R., sinu V. iz G.P., sve u p.l. 502 k.o. P., namirena u svom nasljednom dijelu od ½ koji je nasljedila iza oca R.S., te da su preostale nekretnine koje se vode u tom p.l. isključivo vlasnišvo pok. J.S., koje nekretnine je ista za života ugovorom o doživotnom izdržavanju ovjerenim kod Opštinskog suda u Zvorniku R-160/74 od 16.08.1974. g. poslije svoje smrti ostavila u nasljeđe tuženoj što je tužiteljica dužna priznati, kao i tuženoj nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.400,00 KM. U ostalom dijelu revizija tužene, te revizija tužiteljice u cjelosti, se odbijaju. O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Zvorniku br. 83 0 P 002062 08 P od 03.11.2011. g., odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice-protivtužene (u daljem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se utvrdi da su stečeni uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog kod Opštinskog suda Zvornik dana 16.08.1974. g., pod brojem R-160/74, između tužene- protivtužiteljice (u daljem tekstu: tužena), kao davaoca izdržavanja i J.S., majke parničnih stranaka, kao primaoca izdržavanja, iz razloga što tužena nije ispunjavala svoje obaveze izdržavanja sada pok. J.S., te da se tužena obaveže to priznati i trpjeti. Istovremeno, odbijen je tužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je tužiteljica, otuđenjem k.č. 491. zv. P., površine 4386 m2, i k.č. 492 P. povr. 4735 m2 V.M. sinu B. iz D.P., ugovorom broj Ov-459/78 od 18.05.78, te otuđenjem k.č. 2933 (pravilno bi bilo k.č. 2433) H., njiva 6. klase, površine 1080 m2, k.č. 2637 H., njiva 5. klase, površine 1597 m2 M.T., sinu B. iz G.P., te otuđenjem k.č. 551 zv. M., njiva 4. klase, površine 1297 m2, k.č. 560 S., šuma 5. klase, površine 1326 m2 B.R., sinu V. iz G.P., sve u p.l. 502 k.o. P., namirena u svom nasljednom dijelu od ½ koji je nasljedila iza oca R.S., te da su preostale nekretnine koje se vode u tom p.l. isključivo vlasnišvo pok. J.S., a koje nekretnine je ista za života ugovorom o doživotnom izdržavanju ovjerenim kod Opštinskog suda u Zvorniku R-160/74 od 16.08.1974. g. poslije svoje smrti ostavila u nasljeđe tuženoj, te da se tužiteljica obaveže to priznati i tuženoj izdati podobnu ispravu za prenos dijela od ½ u p.l. 502. k.o. P. u korist tužene, a u protivnom da presuda u svemu zamijeni tu ispravu. Odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Drugostepenom presudom Okružnog suda u Bijeljini br. 83 0 P 002062 11 Gž od 06.02.2012. g., žalba tužiteljice i žalba tužene su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 560,00 KM. Blagovremeno izjavljenom revizijom drugostepenu presudu, u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu, pobija tužiteljica zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se pobijana odluka ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Takođe blagovremeno ijavljenom revizijom drugostepenu presudu, u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu, pobija i tužena zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa faktičkim prijedlogom da se pobijana presuda preinači. Odgovori ne revizije nisu podneseni. Revizija tužiteljice nije osnovana, dok je revizija tužene djelimično osnovana. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da su stečeni uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog kod Opštinskog suda u Zvorniku dana 16.08.1974. g., pod brojem R-160/74, između tužene, kao davaoca izdržavanja, i J.S., kao primaoca izdržavanja, te da se tužena obaveže navedeno priznati i trpjeti. Predmet spora je i protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je tužiteljica otuđenjem parcela, poimenično navedenih u izreci provostepene presude, sve upisane u p.l. 502 k.o. P., namirena u svom nasljednom dijelu od ½ iza oca R.S.1, te utvrdi da su preostale nekretnine upisane u tom p.l. isključivo vlasništvo pok. J.S. i da je te nekretnine J.S. osporenim ugovorom o doživotnom izdržavanju ostavila u nasljeđe tuženoj, kao i zahtjev da se tužiteljica obaveže to priznati i tuženoj izdati podobnu ispravu za prenos suvlasničkog dijela od ½ na parcelama upisanim u p.l. 502 k.o. P. Odlučujući o zahtjevima stranaka, po provedenom dokaznom postupku, prvostepeni sud je utvrdio: da je između majke parničnih stranaka J.S., kao primaoca izdržavanja, i tužene, kao davaoca izdržavanja, dana 16.08.1974. g. zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju, ovjeren kod Opštinskog suda Zvornik pod brojem R-169/74; da je ovim ugovorom J.S. tuženoj ostavila u nasljeđe, poslije svoje smrti, nekretnine upisane u z.k. ul. 91, 92 i 274 k.o. P., odnosno sve upisane u p.l. 502 k.o. P., kao i parcelu k.č. 551, zvana M., površine 1297 m2 , upisana u p.l. 737 k.o. P., te sve svoje pokretne stvari; da je članom 1. tog ugovora navedeno da ju je tužena i do tada pomagala u izdržavanju, te da se tužena obavezala da ju i ubuduće izdržava i to: davanjem dovoljne količine hrane, odjeće, obuće, ogreva, da joj sa suprugom obrađuje imanje, te u slučaju bolesti obezbijedi pomoć ljekara, te da je nakon smrti sahrani i podigne nadgrobni spomenik; da tim ugovorom nije bila ugovorena zajednica života; da je ostavinskim rješenjem broj Ov-252/73 od 14.11.1972. g. raspravljena zaostavština iza R.S. (suprug J.S. i otac tužiteljice iz ove parnice) i da su tim rješenjem kao njegovi zakonski nasljednici oglašene R.S. i J.S., sa po ½ dijela, na nekretninama upisanim u z.k. ul. 92,79, 274 k.o. P., kojim nekretninama odgovaraju nekretnine upisane u p.l. 502 k.o. P.; da je u tom rješenju pogrešno označen z.k. ul. 92, u kojem ostavilac nije ni bio upisan; da je J.S. umrla 1990. g. i da je rješenjem broj O-375/91 od 13.01.1992. g. prekinut ostavinski postupak iza nje i tužena upućena na parnicu radi dokazivanja obima ostavštine iza iste; da je tužena kćerka J.S. iz njenog prvog braka; da je prije zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju J.S. prodala parcelu k.č. 481, površine 1635 m2; da je J.S. kupoprodajnim ugovorom prodala i parcelu k.č. 551, površine 1297 m2, upisanu u p.l. 737 k.o. P. (na kojoj je bila upisana po drugom osnovu, a ne po osnovu nasljeđa iza supruga R.S.1); da su tokom 1978. i 1979. g. J.S. i tužiteljica, zajedno ili uz međusobnu saglasnost, prodale više parcela koje su bile upisane u p.l. 502. k.o. P. i to tako što je tužiteljica sama prodala parcele k.č. 491 i 492, ukupne površine 9121 m2, te su zajedno prodale parcele k.č. 560, 2433, 2637, ukupne povr. 4003 m2; da su na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pok. R.S.1, J.S. i tužiteljica, u zemljišnoj knjizi sa odgovarajućim suvlasničkim dijelom upisane 1972. g., dok su 1978. g. upisane u p.l. 502 k.o. P.; da su i sada na preostalim parcelama iz p.l. 502. k.o. P. sa suvlasničkim dijelom sa ½ dijela upisane tužiteljica i J.S.; da je, u vrijeme zaključena ugovora o doživotnom izdržavanju i po smrti supruga R., J.S. sama živjela u kući u P.; da je u tom periodu tužiteljica bila u vanbračnoj zajednici, dok se tužena 1965. g. udala u M., ali je radila u inostranstvu; da je nakon toga u jednom periodu J.S. živjela kod tužene; da je posljednje g. svog života živjela kod tužiteljice (koja je po zaključenju drugog braka odselila u S.) gdje je i umrla; da su J.S. zajednički sahranile tužiteljica i tužena, a da je istoj tužena podigla spomenik; da joj je tužena za njenog života iz Njemačke (gdje je i dalje radila) činila poklone i slala pare „po potrebi“ . Kod tako utvrđenih činjenica, prvostepeni sud je zaključio da ni jedna od ugovornih strana nije u cjelosti ispunila obaveze po predmetnom ugovoru o doživotnom izdržavanju, jer je J.S. nakon zaključenja ugovora prodala dio nekretnina koje su bile predmet ugovora, dok su davanja tužene po ovom ugovoru bila povremena, ali je dalje našao utvrđenim da nijedna nije izražavala nezadovoljstvo usljed toga, niti je zahtijevala raskid ugovora. Slijedom toga, zaključio je da su ugovorne strane prećutno prihvatile reduciranje obaveza po ovom ugovoru i da time nisu ispunjeni uslovi za raskid istoga u smislu odredbe člana 123. stav 3. Zakona o nasljeđivanju – Službeni list SR BiH 7/80 i 15/80, dalje: ZN), pa je tužbeni zahtjev tužiteljice za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju odbio. Istovremeno, našao je da je između tužiteljice i J.S. postojala saglasnost da svaka od njih prodaje svoj suvlasnički dio, nasljeđen iza R.S.. Nalazeći, dalje, da je svaka prometovala svoj suvlasnički dio, zaključio je da se ne može smatrati da je prodajom označenih parcela tužiteljica namirena u svom nasljednom dijelu, pa je iz ovih razloga odbio protivtužbeni zahtjev tužene. Odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tužene, drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, uz odgovor na žalbene navode da je novcem dobijenim od prodaje zemlje J.S. finansirala izgradnju kuće tužiteljice, a isti nije koristila za svoje izdržavanje, pa je izjavljene žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Pobijanom odlukom je pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu tužiteljice, dok odluka drugostepenog suda o protivtužbenom zahtjevu tužene nije pravilna. Prema činjenicama koje su utvrdili nižestepeni sudovi, obaveze ugovorene spornim ugovorom o doživotnom izdržavanju nije u cjelosti ispoštovala ni jedna od ugovornih strana. J.S., kao primalac izdržavanja, je po zaključenju ugovora prodala dio parcela koje su bile predmet raspolaganja ovim ugovorom. Tužena, kao davalac izdržavanja, je od zaključenja ugovora (kojim doduše nije bila ugovorena zajednica života) bila na radu u Nj. i povremeno je majci slala poklone i pare (kako navodi u iskazu „nekada u mjesecu, a nekada u dva do tri mjeseca“), a J. je u nekoliko navrata boravila i kod nje u Nj. radi liječenja. Poslednje g. svog života J. je živjela kod tužiteljice, koja se takođe o njoj starala. Međutim, iako tužena nije u cjelosti izvršavala ugovorene obaveze, J.S. za života (od zaključenja ugovora 1974. g. pa do 1990. g.) nije tražila raskid predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, niti je izražavala nezadovoljstvo zbog zaključenja istog. Raskid ugovora nije tražila ni tužena, iako je J. otuđila dio nekretnina koje su bile predmet tog ugovora. Slijedom toga, te imajući u vidu da je J.S. kod zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju imala u vidu i ranije izdržavanje koje je primala od tužene, prije zaključenja ugovora, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da su obe ugovorne strane prihvatile reduciranje svojih obaveza po ovom ugovoru i da time nisu ispunjeni zakonski uslovi iz odredbe člana 123. ZN, koja je bila na snazi u vrijeme zaključenja osporenog ugovora, za raskid istoga, pa su nižestepene presude pravilne u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu. Iz datih razloga se ne mogu prihvatiti revizioni navodi tužiteljice da je utvrđenje neizvršenja obaveza po ugovoru moralo dovesti do raskida istoga, jer je već rečeno da se u stvari radi o djelimičnom neizvršenju obaveza obiju strana, sa čime su se obe strane saglasile. Nasuprot tome, tužena u reviziji osnovano navodi da je kupoprodajnim ugovorima tužiteljica otuđila svoj suvlasnički dio iza oca R.S. i da nižestepene odluke u dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu nisu pravilne. Rješenjem o nasljeđivanju iza R.S. broj O-252/72 od 14.11.1972. g., kao njegove zakonske nasljednice su oglašene supruga J.S. i kćerka R.S. (tužiteljica u predmetnoj parnici), sa po ½ suvlasnička dijela na nekretninama upisanim u z.k. ul. 92, 179 i 247 k.o. P., što odgovara nekretninama upisanim u p.l. 502 iste k.o. Prema podacima iz dopune nalaza vještaka geometra Srbijanke Ranđelović, u času smrti R.S.1 je bio upisan u p.l. 502 k.o. P., na parcelama ukupne površine od 23.725 m2. Prije zaključenja spornog ugovora o doživotnom izdržavanju J.S. je prodala parcelu k.č. 481 zv. B.. Predmetnim ugovorom o doživotnom izdržavanju J.S. je mogla raspolagati samo svojim suvlasničkim dijelom od ½ na ovim nekretninama. Kako su tada u označenom p.l. na R.S.1 bile parcele ukupne površine od 22.482 m2 (u tom p.l. tužiteljica i J. su se upisale tek 1978. g.), proizlazi da je ugovorom o izdržavanju J. mogla raspolagati parcelama u površini od 11.241 m2, a preostalih 11.241 m2 je pripadalo tužiteljici. J. je, pored toga, predmetnim ugovorom raspolagala parcelom k.č. 551, zvana M., površine 1297 m2 , upisana u p.l. 737 k.o P., koju je posjedovala po drugom osnovu (te koju je prodala po zaključenju ugovora o doživotnom izdržavanju). Kupoprodajnim ugovorima tokom 1978. i 1979. g. tužiteljica je prodala parcele k.č. 491 i 492, ukupne površine 9.121 m2, a pored toga je zajedno sa J. prodala parcele k.č. 56, 2433 i 2637, ukupne površine 4.003 m2. Proizlazi da je tužiteljica, uz saglasnost drugog suvlasnika, otuđila parcele iz označenog p.l. u ukupnoj površini od 11.122 m2. Razlika do njenog suvlasničkog dijela iznosi 119 m2, pa s obzirom na ukupnu površinu parcela može se uzeti da se radi o neznatnoj razlici i da je tužiteljica kupoprodajnim ugovorima otuđila svoj suvlasnički dio koji joj je na tim nekretninama pripao iza oca R.S.1 Preostale parcele u tom p.l. u površini od 9.358 m2 (J. je prodala zajedno sa tužiteljicom 4.003 m2, odnosno prodala je 2.001 m2) pripadaju suvlasničkom dijelu J.S. i iste su u konačnom predmet raspolaganja po ugovoru o doživotnom izdržavanju. Ostavina iza J.S. je prekinuta i tužena je upućena na parnicu radi dokazivanja obima zaostavštine. Slijedom toga, osnovanim se pokazuje protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da je opisanim prodajama tužiteljica otuđila svoj suvlasnički dio iz p.l. 502 ko.o. P. i da preostale nekretnine iz istoga pripadaju J.S. (bez obzira što su i dalje u ovom p.l., sa po ½ dijela, upisane tužiteljica i J.S.) i da su iste predmet raspolaganja ugovorom o doživotnom izdržavanju, pa je nižestepene presude valjalo preinačiti i ovom dijelu protivtužbenog zahtjeva udovoljiti. Međutim, protivtužbenom zahtjevu se ne može udovoljiti u dijelu kojim je obuhvaćena i parcela k.č. 551, jer je ova parcela upisana u p.l. br. 737 k.o. P. na J.S. i to po drugom osnovu, a ne na temelju nasljeđivanja iza supruga R.S.1. Isto tako, zahtjev nije osnovan ni u dijelu kojim je zatraženo izdavanje isprave podobne za prenos suvlasničkog dijela, jer se ovakav zahtjev može zasnivati samo na obavezi iz pravnog posla da se prenese pravo svojine (član 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“broj 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ br. 38/03) koji je bio na snazi u spornom periodu), o kojem pravnom odnosu između parničnih stranaka nije riječ. Iz datih razloga, revizija tužiteljice je odbijena, dok je revizija tužene djelimično uvažena, primjenom odredaba člana 248. i 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 - dalje: ZPP). Slijedom toga, primjenom odredaba člana 397. stav 2. i člana 386. stav 3. ZPP, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka i tuženoj u cjelosti dosuditi parnične troškove koje je imala u ovoj parnici (jer je uspjela sa protivtužbenim zahtjevom, osim u neznatnom dijelu, dok je zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan).Tužena je u ovoj parnici imala troškove zastupanja po punomoćniku advokatu na ročištima održanim 8.1.1998., 30.10.1998., 25.1.2000.,... u iznosu od po 480,00 KM, što iznosi 7.200,00 KM, te troškove vještačenja u iznosu od 200,00 KM, dok u spisu nema dokaza da je plaćala sudsku taksu (naknadu koje potražuje), a tužena nije tražila naknadu troškova žalbenog i revizionog postupka, pa je time imala parnične troškove u ukupnom iznosu od 7.400,00 KM, koji iznos joj je i dosuđen. Predsjednik vijeća Biljana Tomić
Za tačnost otpravka ovjerava Rukovodilac sudske pisarnice A.P.
------------
Pravni institut: Raskid ugovora o doživotnom izdržavanju Kod ugovora o doživotnom izdržavanju davalac izdržavanja je u obavezi izdržavati sva lica koja su prema ugovoru primaoci izdržavanja. Neizvršavanje obaveza iz ugovora prema bilo kom primaocu izdržavanja predstavlja razlog za raskid ugovora koji može zahtijevati bilo koji primalac izdržavanja.
Cijela sudska odluka povodom raskida ugovora o doživotnom izdržavanju :
Bosna i Hercegovina,
Vrhovni sud Republike Srpske Broj: 71 0 P 238157 19 Rev
Vrhovni sud Republike Srpske u vijeću koje sačinjavaju sudije ovog suda i to, Gorjana Popadić kao predsjednik vijeća, te Jadranka Stanišić i Davorka Delić kao članovi vijeća, u pravnoj stvari tužioca, D.K. iz B., zastupanog po punomoćniku, S.T., advokatu iz B., protiv tužene, R.T. iz B., zastupane po Advokatskoj firmi „S.S. i S.A.“, B., radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju, odlučujući o reviziji tužioca protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 238157 18 Gž od 18.10.2018. g., na sjednici održanoj dana 12.06.2019. g., donio je
PRESUDU Revizija se odbija. Obrazloženje
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 238157 16 P od 30.03.2018. g. odbijen je zahtjev tužioca, da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju broj OPU-407/15 od 12.05.2015. g. zaključen između K.T. kao primaoca izdržavanja i T.R. kao davaoca izdržavanja, te da imovina koja je predmetnom tog ugovora čini ostavinsku masu iza K.T. Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 238157 18 Gž od 18.10.2018. g. žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. U odgovoru na reviziju tužena je predložila da se revizija odbije. Revizija nije osnovana. Po provedenom postupku prvostepeni sud je utvrdio: da je 12.05.2015. g. zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju između K.T. kao primaoca izdržavanja i T.R. kao davaoca izdržavanja broj OPU-407/15 notara Lj.M. iz B.; da se tim ugovorom davalac izdržavanja T. R. obavezala da brine o K.T., na način pobliže opisan u ugovoru, a K.T., kao primalac izdržavanja se obavezao da joj zauzvrat nakon svoje smrti ostavi stan u B. u Ul. ... na 6 spratu, stan broj 75, površine 42 m2 upisan u list broj 1023 k.o. B.; da je K.T. umro 03.01.2016. g.; da je rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 O 230919 16 O od 11.04.2016. g. prekinut ostavinski postupak iza K.T., jer da je njegov unuk, K.D., koji ga je naslijedio po pravu predstavljanja iza K.B., osporio predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju; da je K.D., koji je inače navedenim rješenjem upućen na parnicu, pokrenuo predmetnu parnicu 06.05.2016. g. tvrdeći da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju ništav, jer da K.T. nije bio sposoban da shvati značaj tog pravnog posla obzirom da je bio star i nesposoban da rasuđuje; da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr S.V.S. jasno proizilazi, da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju K.T. bio sposoban da shvati značaj pravnih radnji koje čini i mogao slobodno da izrazi svoju volju, odnosno bio sposoban za rasuđivanje i upravljanje svojim postupcima. Temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je zaključio, da zahtjev tužioca nije osnovan, pa je stoga sudio tako što je donio odluku kao u izreci prvostepene presude. Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda i zaključak tog suda, pa je sudio tako, što je donio odluku kao u izreci drugostepene presude. Odluke nižestepenih sudova su pravilne. Odredbama člana 56. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 3/96 i 74/04 - u daljem tekstu: ZOO) je propisano, da je za zaključenje punovažnog ugovora potrebno da ugovarač ima poslovnu sposobnost za zaključenje tog ugovora. Poslovna sposobnost za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju, podrazumjeva sposobnost ugovarača u momentu zaključenja ugovora, da shvati značaj tog pravnog posla i njegove posljedice. Kada se ima u vidu, da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr S. V. S. jasno proizilazi, da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju, K.T. bio sposoban da shvati značaj pravnih radnji koje čini i mogao slobodno da izrazi svoju volju,
odnosno bio sposoban za rasuđivanje i upravljanje svojim postupcima, onda nema nikakve sumnje, da se zahtjev tužioca ukazuje neosnovanim. Ovakav zaključak suda revizija ničim ne dovodi u pitanje, pa ni pozivanjem na nesaglasnost volja ugovarača da zaključe predmetni ugovor, jer iz svih provedenih dokaza, koje su nižestepeni sudovi pravilno cijenili u smislu odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku ("Sl. glasnik RS", br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13 - u daljem tekstu ZPP), proizilazi, da su ugovarači slobodno i saglasno izjavili svoju volju za zaključenje predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju. Kako se revizijom tužioca ne dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda i kako ista nije zahvaćena nedostacima na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredaba člana 248. ZPP donijeti odluku kao u izreci ove presude. Predsjednik vijeća Gorjana Popadić
Za tačnost otpravka ovjerava Rukovodilac sudske pisarnice A.P
-------------
UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANjU KAO OSNOV ZA PREUZIMANjE DEPOZITNE ŠTEDNjE član 210 Kada je ugovorom o doživotnom izdržavanju vlasnik deviznog depozitnog računa izrazio želju da se nakon njegove smrti oročena novčana sredstva koja se zateknu na određenom računu određene banke prenesu na davatelja izdržavanja, taj ugovor o doživotnom izdržavanju predstavlja osnov za preuzimanje devizne depozitne štednje koja se zatekne na računu vlasnika deviznog depozitnog računa u času njegove smrti. Obrazloženje: "Nižestepeni sudovi utvrđuju da se zapravo radi o istim depozitnim deviznim sredstvima sa istog računa koji je naveden u ugovoru o doživotnom izdržavanju, sa kojim je vlasnik tog računa raspolagao u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju, te da nema osnova potraživanju tužitelja, jer je volja vlasnika računa D. D. bila da se ta sredstva daju tuženom nakon smrti. Članom 210. ZOO propisano je da kada neki dio imovine jednog lica na bilo koji način pređe u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom sporazumu ili drugom pravnom poslu ili u zakonu, radi se o sticanju bez osnova, kada je sticilac dužan da ta sredstva vrati ako je to moguće, a inače je dužan da nadoknadi vrijednost postignute koristi. U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da je tuženi pozivajući se na ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen sa vlasnikom štednog računa deviznih sredstava, nakon njegove smrti podigao cjelokupan iznos sa tog računa, iako je vlasnik deviznog računa zaključivanjem ugovora o oročenju tih sredstava i navođenjem tih ugovora u odredbu ugovora o doživotnom izdržavanju, želio samo da raspolaže sa tim sredstvima dok su na snazi ugovori o oročenju. U tom smislu ponavlja i u reviziji da bi svako drugačije tumačenje unijelo pravnu nesigurnost, jer je možda volja vlasnika deviznog računa bila da istekom navedenih ugovora o oročenju može ponovo raspolagati tim sredstvima sa računu. Dakle, nije sporno da je vlasnik deviznog depozitnog računa kod tužitelja bio D. D., koji je sa tužiteljem zaključio dva ugovora o oročenoj depozitnoj štednji od 30.7.2008. godine i od 3.6.2009. godine, koji su kao takvi navedeni u ugovoru o doživotnom izdržavanju. Ugovorom o doživotnom izdržavanju vlasnik deviznog depozitnog računa je izrazio želju da se nakon njegove smrti "novčana sredstva koja se zateknu na računu tužitelja br....;" a koja su oročena po ugovorima od 30. 7. 2008. godine i od 3. 6. 2009., prenesu na tuženog kao davatelja izdržavanja. Budući da su ugovori o deviznoj depozitnoj štednji istekli u toku 2013. godine, vlasnik deviznog depozitnog računa je zaključio novi ugovor o oročavanju depozitne štednje istih sredstava (sa dodatim kamatama) sa danom 6.1.2014. godine. U toku trajanja tog ugovornog odnosa vlasnik računa je umro, a tuženi kao lice koje je imalo ugovor o doživotnom izdržavanju, zatražio isplatu prenesenog prava sa deviznog depozitnog računa, što je tužitelj, pod Općim uslovima poslovanja te banke koji se primjenjuju kod poslovanja po štednim ulozima građana, i izvršio dana 13.1. 2017. godine. Iz navedenog revizijski sud nalazi da tužitelj nije dokazao da je tuženi preuzeo isplatu spornog iznosa bez osnova, jer je osnov ugovor o doživotnom izdržavanju, sa kojim je vlasnik deviznog depozitnog računa raspolagao svim novčanim sredstvima sa tog računa, a koja se zateknu u času smrti. Činjenica da je vlasnik računa zaključivao ugovore o oročavanju deviznih depozitnih sredstava na određene periode, a da su neki od tih ugovora o oročavanju navedeni i u ugovoru o doživotnom izdržavanju, koji su u međuvremenu istekli, pa je vlasnik deviznih sredstava zaključio novi ugovor o deviznom depozitnom oročavanju koji je važio i u času njegove smrt, ne mijenja na shvaćanju da je tuženi imao pravni osnov podizanja deviznih depozitnih sredstava temeljem važećeg ugovoru o doživotnom izdržavanju sa istog računa koji je naveden u tom ugovoru, jer se raspolaganje depozitnim računom odnosilo na stanje računa u času smrti."
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH, 68 0 P 042525 21 Rev od 24.2.2022. godine) -------------
Sudska praksa u Bosni i Hercegovini - Ugovor o doživotnom izdržavanju
Pravni institut: Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključena putem punomoći Ugovor o doživotnom izdržavanju se može zaključiti i preko punomoćnika, s tim što i punomoćje mora biti ovjereno u formi propisanoj za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju, a što znači da punomoćje mora ovjeriti sudija nakon što stranku upozori na posljedice ugovora koji se zaključuje preko punomoćnika. Ako se ne ispoštuje ova forma, punomoćje bi bilo ništavo, a samim tim bi bio ništav i ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen na osnovu takvog punomoćja.
Cijela sudska presuda: Bosna i Hercegovina, Vrhovni sud Republike Srpske, Broj: 84 0 P 001605 12 Rev
Vrhovni sud Republike Srpske, u vijeću sastavljenom od sudija Rose Obradović, kao predsjednika vijeća, Gorjane Popadić i Violande Šubarić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protivtuženih A.G., A.G.1 i A.G.2 iz Š., svi zastupani po F.A., advokatu iz G., protiv tuženog-protivtužitelja F.G. iz G., zastupan po N.N., advokatu iz D., te tuženih S.B. iz E., zastupan po K.B., advokatu iz G., K.B.1 iz S., … i H.Đ. iz G., …, radi utvrđenja ništavosti i raskida ugovora o doživotnom izdržavanju, odlučujući o reviziji tuženog- protivtužitelja F.G protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 001605 11 Gž od 14.12.2011. g., na sjednici održanoj 21.02.2013. g. donio je
P R E S U D U
Revizija se usvaja, presuda Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 001605 11 Gž od 14.12.2011. g. se preinačuje tako što se žalba tužitelja - protivtuženih odbija i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 001605 08 P 2 od 29.7.2011. g. u dijelu kojim je udovoljeno protivtužbenom zahtjevu za utvrđenje ništavosti ugovora od 19.6.2001. g. i dijelu kojim je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva (stav 2. i 3. izreke prvostepene presude), dok se navedena drugostepena presuda ukida u dijelu kojim je odbijena žalba tuženog - protivtužitelja F.G. i prvostepena presuda potvrđena u pogledu odluke o raskidu ugovora od 25.12.1989. g., kao i dijelu odluke o parničnim troškovima, te se u tom dijelu predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 001605 08 P 2 od 29.7.2011. g. utvrđeno je da su bili ispunjeni uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog dana 25.12.1989. g. u D. između sada pok. H.B. (dalje: ostaviteljica) kao primaoca izdržavanja i tuženog - protivtužitelja F.G. (dalje: prvotuženi) kao davaoca izdržavanja, slijedom čega taj ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, te da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen dana 19.6.2001. g. u G. između ostaviteljice kao primaoca izdržavanja i sada pok. H.G., pravnog prednika tužitelja, kao davaoca izdržavanja. Istovremeno je odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je traženo da se utvrdi pravna valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju kojeg je zaključio njihov pravni prednik sa ostaviteljicom, slijedom čega oni imaju pravo da se upišu kao suvlasnici nekretnina ostaviteljice u D. Odlučeno je i da svaka stranka snosi svoje troškove. Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 001605 11 Gž od 14.12.2011. g. žalba prvotuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je utvrđeno da ugovor o doživotnom izdržavanju od 25.12.1989. g. ne proizvodi pravno dejstvo jer su se stekli uslovi za njegov raskid, dok je žalba tužitelja uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen protivtužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju od 19.6.2001. g., a usvojen tužbeni zahtjev za utvrđenje valjanosti tog ugovora i priznanje prava tužitelja da se uknjiže kao suvlasnici imovine ostaviteljice u D., slijedom čega su prvotuženi te tuženi K.B. i H.Đ. (dalje: četvrtotužena) obavezani da tužiteljima naknade parnične troškove u iznosu od 8.492,00 KM. Prvotuženi revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili da se ista preinači tako što će se udovoljiti protivtužbenom zahtjevu, a u cjelosti odbiti tužbeni zahtjev. U odgovoru na reviziju tužitelji su osporili navode u reviziji i predložili da se revizija prvotuženog odbije kao neosnovana. Revizija je osnovana. U ovoj parnici tužitelji zahtijevaju da se, zbog neispunjavanja obaveza davaoca izdržavanja, utvrdi da su postojali uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog pred sudijom Osnovnog suda u Derventi 25.12.1989. g. između prvotuženog kao davaoca izdržavanja i njegove tetke odnosno ostaviteljice kao primaoca izdržavanja, te da se utvrdi pravna valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju kojeg su dana 02.7.2001. g. kod Opštinskog suda u Gračanici ovjerili ostaviteljica kao primalac izdržavanja i njihov pravni prednik H.G. kao davalac izdržavanja, slijedom čega im pripada pravo da se uknjiže kao suvlasnici imovine koja je navedenim ugovorom ostavljena njihovom pravnom predniku. S druge strane, prvotuženi zahtijeva da se utvrdi ništavost ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između ostaviteljice i pravnog prednika tužitelja. Raspravljajući o postavljenim zahtjevima tužitelja i prvotuženog prvostepeni sud je, na osnovu dokaza koje su parnične stranke predložile i izvele, utvrdio: da je ostaviteljica tetka pravnog prednika tužitelja, prvotuženog i četvrtotužene; da je ostaviteljica živjela sama u svom dvosobnom stanu na trećem spratu zgrade u D., a na kojoj zgradi je imala pravo suvlasništva sa 1/6 dijela; da je ostaviteljica imala penziju i bila novčano zbrinuta; da su ostaviteljica kao primalac izdržavanja i prvotuženi kao davalac izdržavanja zaključili 25.12.1989. g. ugovor o doživotnom izdržavanju kod nadležnog suda u zakonom propisanoj formi; da se tim ugovorom prvotuženi obavezao da posjećuje ostaviteljicu kada bude u mogućnosti, da joj u slučaju bolesti pomogne kod liječenja, da snosi troškove njene sahrane i podigne joj spomenik; da je ostaviteljica ovim ugovorom prvotuženom ostavila svoj suvlasnički dio u nekretninama u D.; da je prvotuženi živio sa porodicom u selu Dž. kod G. i da je ostaviteljica došla kod njega kada je izbjegla iz D. u proljeće 1992. g. zbog ratnih dešavanja; da je ostaviteljica živjela u porodičnom domaćinstvu prvotuženog nekoliko mjeseci, a zatim se preselila u staru kuću u centru G., koju je kao raseljeno lice dobila na privremeno korištenje; da se ostaviteljica udala krajem 1995. g. i otišla živjeti kod muža u selo S. kod G.; da je nakon smrti muža ostaviteljica prodala imovinu koju je od njega naslijedila te se 2000. g. vratila u svoj stan u D.; da su tužitelji i njihov pravni prednik 1992. g. izbjegli iz D. i da su od 1993. g. stalno nastanjeni u Š. te da su iz Š. 1994. g. uspostavili kontakt sa ostaviteljicom putem pisama i telefonskih razgovora; da su tužitelji i njihov pravni prednik povremeno slali ostaviteljici pakete i novčane iznose; da je pravni prednik tužitelja iz Š. poslao punomoć advokatu M.P. iz T. da u njegovo ime sa ostaviteljicom zaključi ugovor o doživotnom izdržavanju; da je na osnovu te punomoći navedeni advokat sačinio i u ime tužitelja sa ostaviteljicom potpisao ugovor o doživotnom izdržavanju 19.6.2001. g., koji ugovor je ovjeren pred Opštinskim sudom u Gračanici dana 02.7.2001. g.; da se tim ugovorom pravni prednik tužitelja obavezao da će ostaviteljici pružati pažnju i novčana sredstva za obezbjeđenje njenih potreba u pogledu ishrane, odjeće i obuće te istu sahraniti; da je u vrijeme zaključenja ovog ugovora pravni prednik tužitelja bio teško bolestan (imao je karcinom crijeva), pa je ubrzo preminuo u Š. 18.11.2001. g.; da je ostaviteljica u jesen 2004. g. dobila moždani udar, od čijih posljedica je umrla u dobojskoj bolnici 22.10.2004. g.; da je tužiteljica A.G. (dalje: prvotužiteljica) iz Š. došla na sahranu ostaviteljice te da su ona i prvotuženi učestvovali u organizaciji sahrane; da su troškovi sahrane podmireni iz ušteđevine ostaviteljice; da su tužitelji preuzeli u posjed svu imovinu ostaviteljice te u toku 2010. g. na grobu ostaviteljice podigli spomenik (tzv. nišan). Kod takvog stanja činjenica prvostepeni sud zaključuje da prvotuženi nije izvršavao ugovorom preuzete obaveze prema ostaviteljici pa su ispunjeni uslovi za raskid tog ugovora, propisani odredbom člana 123. st. 3. Zakona o nasljeđivanju (“Službeni list SR BiH” broj 7/80 i 15/80, dalje: ZN), radi čega u ovom dijelu usvaja tužbeni zahtjev. Istovremeno prvostepeni sud utvrđuje da je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između pravnog prednika tužitelja i ostaviteljice ništav u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85 i 57/89 te Odlučujući o žalbama tužitelja i prvotuženog protiv prvostepene presude, drugostepeni sud je našao da je pravilan stav prvostepenog suda da su se stekli uslovi za raskid ugovora o doživotnom izdržavanju iz 1989. g., zbog neispunjavanja obaveza prvotuženog kao davaoca izdržavanja. Međutim, po ocjeni drugostepenog suda, ugovor o doživotnom izdržavanju iz 2001. g. je valjan, bez obzira na nedostatak forme, jer je konvalidiran time što je u cjelosti izvršen. Ovaj revizioni sud nalazi da pravna shvatanja izražena u drugostepenoj presudi nisu pravilna. Prema odredbama člana 103. st. 1. ZOO, ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Prema odredbi člana 120. ZN, ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sačinjen u pismenom obliku i ovjeren od sudije, koji je dužan da prije ovjere pročita strankama ugovor i upozori ih na posljedice ugovora. Ugovor o doživotnom izdržavanju je strogo formalan pravni posao, kod koga forma ima konstitutivan karakter, a sastoji se iz pismenog zaključenja ugovora i njegove ovjere od strane sudije. Ugovor nastaje tek kad sudija, nakon što pročita ugovor i upozori ugovarače na zakonske posljedice ugovora, isti ovjeri. Ukoliko se ova forma ne ispoštuje, ugovor je ništav. Ugovor o doživotnom izdržavanju se može zaključiti i preko punomoćnika, s tim što i punomoćje mora biti ovjereno u formi propisanoj za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju (član 90. ZOO), a što znači da punomoćje mora ovjeriti sudija nakon što stranku upozori na posljedice ugovora koji se zaključuje preko punomoćnika. Ako se ne ispoštuje ova forma, punomoćje bi bilo ništavo, a samim tim bi bio ništav i ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen na osnovu takvog punomoćja. Stoga je osnovan prigovor revizije da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu odluku o protivtužbenom zahtjevu kojim se tražilo utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između ostaviteljice i pravnog prednika tužitelja. Naime, taj ugovor je zaključen na osnovu punomoćja ovjerenog u Š. od strane tamošnjeg notara, koji stranku nije upozorio na posljedice ugovora. Kako punomoćje nije ovjerio sudija, to znači da nije ispoštovana propisana forma, slijedom čega je ugovor ništav jer je suprotan prinudnim propisima sadržanim u članu 120. ZN u vezi sa članom 90. ZOO. Pogrešan je stav drugostepenog suda da se ugovor o doživotnom izdržavanju, koji nije zaključen u propisanoj formi, može konvalidirati ispunjenjem ugovornih obaveza. Kao što je naprijed rečeno, stroga forma koju zakon propisuje za ovu vrstu ugovora ima konstitutivan karakter, pa u slučaju nedostatka te forme ugovor nije ni nastao, te ne može postati pravovaljan sve i da su ugovarači izvršili preuzete obaveze. Drugostepeni sud je pogrešno primijenio odredbu člana 73. ZOO kada je utvrdio pravnu valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju iz 2001. g., jer se ova odredba primjenjuje samo na ugovore zaključene u usmenoj formi, koji se mogu konvalidirati ukoliko su ugovarači u cjelosti ili u pretežnom dijelu izvršili svoje ugovorne obaveze, ali pod uslovom da iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizilazi nešto drugo. Nadalje, nesporna je činjenica da je u vrijeme zaključenja ugovora iz 2001. g. pravnom predniku tužitelja bilo poznato da je ostaviteljica 1989. g. istovrstan ugovor zaključila i sa prvotuženim te da je taj ugovor još uvijek bio na snazi. U takvoj situaciji slijedi da je pravni prednik tužitelja bio nesavjestan prilikom zaključenja ugovora, a sporan je i cilj zaključenja tog ugovora, jer je pravni prednik tužitelja ugovorom preuzeo obaveze za koje je znao da ih neće moći izvršavati obzirom da je tada bio teško bolestan (isti je umro nekoliko mjeseci po zaključenju ugovora). Dakle, zbog pogrešnog pravnog shvatanja da je pravno valjan ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 2001. g. između pravnog prednika tužitelja i ostaviteljice, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva i usvajajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva. Otklanjajući taj nedostatak, ovaj sud je, s obzirom na naprijed rečeno, uvažio reviziju prvotuženog i u odnosnom dijelu preinačio drugostepenu presudu tako što je u tom dijelu odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostepenu presudu, na osnovu člana 250. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, dalje: ZPP). Prema odredbi člana 123. st. 3. ZN, svaka ugovorna strana može tražiti raskid ugovora o doživotnom izdržavanju ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. Pravo na raskid ugovora zbog neizvršavanja obaveza druge strane je po svom karakteru imovinsko pravo, a ne lično pravo, pa stoga prelazi na nasljednike, iako ugovarač za života nije tražio raskid ugovora. U konkretnom slučaju je nesporno da ostaviteljica za života nije tražila raskid ugovora zaključenog 1989. g. sa prvotuženim. Aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe za raskid tog ugovora imaju samo nasljednici ostaviteljice, a nižestepeni sudovi nisu o tome vodili računa odnosno nisu utvrdili da li tužitelji ulaze u krug zakonskih nasljednika ostaviteljice te da li su s tim u vezi aktivno legitimisani po tužbi za raskid ugovora (to se prvenstveno odnosi na prvotužiteljicu, koja nije potomak ostaviteljičinih roditelja u smislu člana Osim toga, osnovani su revizioni navodi prvotuženog da je tužba neuredna u dijelu koji se odnosi na raskid ugovora iz 1989. g. jer se njome traži utvrđenje ispunjenja uslova za raskid ugovora, a istovremeno i utvrđenje da ugovor ne proizvodi pravno dejstvo. Budući da se raskinuti može samo pravno valjan ugovor, a samo ništav ili rušljiv ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, usvajanjem ovog dijela tužbenog zahtjeva počinjena je povreda odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 53. st. 2. i članom 66. ZPP. Kod takvog stanja stvari pobijana presuda je ukinuta u dijelu koji se odnosi na odluku o tužbenom zahtjevu za raskid ugovora i odluku o troškovima postupka te se predmet u tom dijelu vraća drugostepenom sudu na ponovni postupak, a na osnovu odredaba člana 250. st. 2. ZPP. Predsjednik vijeća Rosa Obradović Za tačnost otpravka ovjerava Rukovodilac sudske pisarnice A.P
Ostalu sudsku praksu iz oblasti ugovora o dožitovnom izdržavanju možete pogledati na linku: Ugovori o doživotnom izdržavanju u sudskoj praksi BiH i ugovori o doživotnom izdržavanju u praksi sudova BiH.
|
||||||||||||
|
Ostale djelatnosti advokatske kancelarije: |
