Zakoni BiH

Ugovori - sudska praksa Bosne i Hercegovine

 
 

 

Član 26. i 63. Zakona o obligacionim odnosima
PREMA ODREDBI ČLANA 26. ZAKONA O OBLIGACIONIM ODNOSIMA, UGOVOR JE SKLOPLJEN KADA SU SE UGOVORNE STRANE SAGLASILE O BITNIM SASTOJCIMA UGOVORA. KADA STRANE VJERUJU DA SU SAGLASNE, A ZAPRAVO MEĐU NJIMA POSTOJI NESPORAZUM O PRAVNOJ PRIRODI UGOVORA ILI O KOJEM BITNOM SASTOJKU UGOVORA RADI SE O NESPORAZUMU (DISSENSUS). TADA UGOVOR NE NASTAJE, A POSLJEDICA JE NIŠTAVOST IZ RAZLOGA ŠTO NIŠTAVOST UZROKUJE NESPORAZUM. GREŠKA U IZJAVI U VIDU RAZLIKE IZMEĐU ŽELJENOG I IZJAVLJENOG SMISLA, SPRJEČAVA VOLJU DA PROIZVODI PRAVNO DEJSTVO, JER IZJAVA NIJE U SAGLASNOSTI SA ONIM ŠTO SE ŽELJELO. IZJAVA VOLJE JE, DAKLE ILI NEPOSTOJEĆA, AKO IZJAVILAC NIJE UOPĆE IMAO VOLJU DA ZAKLJUČI UGOVOR, ILI NIŠTAVAN KADA POSTOJI MANIFESTACIJA VOLJE, ALI ONA NIJE ISKAZANA NA NAČIN DA ODRAŽAVA VOLJU IZJAVIOCA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 055393 12 Rev od 26.09.2013. g.)

 

<------->


Član 270. stav 1. i član 272. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
UKOLIKO JE UGOVOR, KOJI JE „OSIGURAN“ UGOVORNOM KAZNOM, RASKINUT, NEMA MOGUĆNOSTI OSTVARIVANJA PRAVA NA UGOVORENU KAZNU, POŠTO JE RASKIDOM UGOVORA PRESTALA SVRHA ZA KOJU JE UGOVORENA KAZNA BILA UGOVORENA (UGOVORENA KAZNA JE SREDSTVO OSIGURANJA ISPUNJENJA OBAVEZE IZ UGOVORA U ROKU).


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 17 0 Ps 002693 12 Rev od 03.09.2013. g.)

 

<------->

 

Član 508. do 515. Zakona o obligacionim odnosima
ZA POSTOJANJE ODGOVORNOSTI ZBOG PRAVNIH NEDOSTATAKA (OBAVEZA ZAŠTITE OD EVIKCIJE) BEZ UTICAJA JE DA LI JE PRODAVAC ZNAO ILI NIJE ZNAO ZA POSTOJANJE PRAVNIH NEDOSTATAKA, JER JE DUŽNOST PRODAVCA DA OSIGURA KUPCU KAO STICAOCU PUNO I OD TREĆIH OSOBA NEOMETANO KORIŠTENJE PRAVA KOJE JE UGOVOROM NA NJEGO PRENIO. OBAVEZA ZAŠTITE OD EVIKCIJE NE SHVATA SE KAO SANKCIJA ZBOG NESAVJESNOSTI PRODAVCA NEGO KAO DEJSTVO TERETNOG UGOVORA (UZAJAMNOST KORISTI) PA JE BEZ UTICAJA POZIVANJE TUŽENOG KAO PRODAVCA NA VLASTITU SAVJESNOST, A DA PRI TOME NIJE DOKAZAO NESAVJESNOST KUPCA. DA BI KUPAC IMAO PRAVO NA ZAŠTITU OD EVIKCIJE POTREBNO JE DA JE PRAVNI NEDOSTATAK POSTOJAO PRIJE NEGO ŠTO JE ON STEKAO STVAR.


(Presuda Vrhovnog suda Fedracije Bosne i Hercegovine br. 17 0 P 011991 12 Rev od 04.04.2013. g.)

 

<------->

 

Član 105. stav 1. i 2. i član 557. i 558. Zakona o obligacionim odnosima
KADA JE UGOVOR O ZAJMU ZAKLJUČEN UZ UGOVARANJE NESRAZMJERNO VISOKE KAMATNE STOPE TADA NIJE U PITANJU ZELENAŠKI UGOVOR JER NE PROIZVODI PRAVNO DEJSTVO KLAUZULA IZ UGOVORA O ZAJMU KOJOM JE UGOVORENA ZELENAŠKA KAMATA (PO STOPI VIŠOJ OD ONE KOJA JE ODREĐENA PROPISIMA) PA UGOVOR O ZAJMU ZBOG TOGA NIJE NIŠTAV U CIJELINI (ČLAN 105. STAV 1. I 2., TE ČLAN 557. I 558. ZAKONA O BLIGACIONIM ODNOSIMA).


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 64 0 Ps 009656 12 Rev od 10.06.2013. g.)

 

<------->

 

Zastarjelost potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga iz međusobnih odnosa pravnih lica i samostalnih preduzetnika

Na zastarjelost potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga iz međusobnih odnosa pravnih lica i samostalnih preduzetnika, po analogiji o zastarjevanju međusobnih potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, primjenjuje se rok od tri godine propisan odredbom člana 374. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 27/78 do 47/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 17/93, 3/96 i 39/03), jer je cilj navedene odredbe da se obezbjedi brzo i neometano funkcionisanje prometa, te da neizvjesnost u pogledu prava i obaveza koji proističu iz tog prometa što kraće traje. Kraći rok zastarjelosti opravdava i sam karakter poslova, te načela ravnopravnosti strana u obligacionim odnosima i pravne sigurnosti, s obzirom da pojam ugovora u privredi, koji je definisan odredbom člana 25. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima obuhvata i ugovore koje preduzeća i druga pravna lica, kao i imaoci radnji i drugi pojedinci koji u vidu registrovanog zanimanja obavljaju neku privrednu djelatnost (preduzetnici) zaključuju među sobom u obavljanju djelatnosti koje čine predmete njihovog poslovanja ili su u vezi sa tim djelatnostima.

 

Shvatanje usvojeno na sjednici Građansko-upravnog odjeljenja Vrhovnog suda Republike Srpske od 29.11.2013. godine

 

<------->

 

Član 437. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
SA GLAVNIM POTRAŽIVANJEM NA CESIONARA PRELAZE I SPOREDNA PRAVA, JER SE SMATRA DA SPOREDNA PRAVA U SVEMU DIJELE SUDBINU GLAVNOG POTRAŽIVANJA.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 081538 11
Rev od 17.07.2012. g.)

 

<------->

Član 633 stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
PISMENA SAGLASNOST NARUCIOCA RADOVA NEOPHODNA JE KADA SAM IZVODAC RADOVA ŽELI ODSTUPITI OD PROJEKTA GRADENJA, ODNOSNO UGOVORENIH RADOVA. TAKVA SAGLASNOST, MEDUTIM, NIJE NUŽNA PRETPOSTAVKA ZAHTIJEVA ZA POVECANJE CIJENE RADOVA ZA KOJE IZVODAC TVRDI DA IH JE IZVEO NA ZAHTJEV NARUCIOCA I TIME ODSTUPIO OD PROJEKTA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001267 10
Rev od 16.02.2012. g.) 68 0 Ps 002058 10 Rev od 16.02.2012. g.)

 

<------->

 

Član 780. stav 3. i Član 787. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
KOMITENT NIJE U PRAVNOM ODNOSU SA TRECIM LICEM SA KOJIM JE KOMISIONAR ZAKLJUCIO UGOVOR ZA RACUN KOMITENTA SVE DOK KOMISIONAR NE USTUPI KOMITENTU SVOJA POTRAŽIVANJA PREMA TRECEM LICU. TEK NAKON USTUPANJA POTRAŽIVANJA KOMITENT MOŽE ZAHTIJEVATI OD TRECEG LICA ISPUNJENJE OBAVEZE IZ POSLA KOJEG JE SA OVIM ZAKLJUCIO KOMISIONAR.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 059313 11
Rev od 18.09.2012. g.) 68 0 Ps 002058 10 Rev od 16.02.2012. g.)

 

<------->

 

Član 1089. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima
STRANKE MOGU VANSUDSKOM NAGODBOM UREDITI SVOJE PRAVNE ODNOSE DRUGACIJE NEGO ŠTO SU ONI UREDENI PRAVOMOCNOM PRESUDOM.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 057322 11
Rev od 23.02.2012. g.)

 

<------->


Član 2., Član 3. i Član 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila
Član 89. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu
SA POJMOM „PREBIVALIŠTE U FEDERACIJI BIH“ TREBA UPODOBITI I PRIVREMENO BORAVIŠTE KOJE JE EVIDENTIRANO KOD MINISTARSTVA VANJSKIH POSLOVA BIH. STOGA ŠTETU PROUZROKOVANU NEOSIGURANIM MOTORNIM VOZILOM DIPLOMATSKIH OZNAKA, KOJIM JE UPRAVLJALO LICE SA NOSTRIFICIRANIM STATUSOM DIPLOMATSKOG SLUŽBOVANJA U BOSNI I HERCEGOVINI I PRIVREMENIM BORAVIŠTEM U FEDERACIJI BIH, DUŽAN JE NAKNADITI ZAŠTITNI FOND FEDERACIJE BIH.


(Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 000719 10
Rev od 08.12.2011. g.)

 

<------->

 

Član 602. i Član 606. Zakona o obligacionim odnosima
KAD NARUCILAC U NARUDŽBI, IZUZEV DIMENZIJA, NIJE DAO PODATKE O ELASTICNOSTI I TVRDOCI GUME OD KOJE JE POSLENIK TREBAO IZRADITI SPORNE GUMENE PROFILE, NITI JE DAO PODATKE O NAMJENI ZA KOJU SU SE ISTI IMALI UPOTRIJEBITI, POSLENIK NE ODGOVARA ZA ŠTETU ZBOG NEDOSTATKA MATERIJALA UKOLIKO JE PRI IZRADI STVARI UPOTRIJEBIO MATERIJAL SREDNJEG KVALITETA.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Ps 000373 09
Rev od 04.10.2011. g.)

 

<------->

 

Član 948. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima
KADA KOLEKTIVNO OSIGURANJE OD POSLJEDICA NESRECNOG SLUCAJA NIJE UGOVORENO KAO OSIGURANJE OD ODGOVORNOSTI TADA NEMA MJESTA URACUNAVANJU IZNOSA ISPLACENOG TUŽITELJU PO OSNOVU KOLEKTIVNOG OSIGURANJA U IZNOS PRAVICNE NOVCANE NAKNADE ZA DUŠEVNE BOLOVE ZBOG SMANJENJA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 013494 10
Rev od 28.04.2011. g.)

 

<------->


Član 998. i Član 67. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima
ODREDBE ANEKSA UGOVORA, KOJIM SE OTEŽAVAJU ILI POVECAVAJU OBAVEZE DUŽNIKA IZ GLAVNOG UGOVORA O KREDITU, NE OBAVEZUJU JEMCE KOJI NISU POTPISALI ANEKS UGOVORA ILI POVODOM TOG ANEKSA POTPISALI IZJAVU O JEMCENJU.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 63 0 P 003352 10
Rev od 25.10.2011. g.)

 

<------->

 

Član 1089. Zakona o obligacionim odnosima
VANSUDSKOM NAGODBOM O NAKNADI ŠTETE KOJU OŠTECENI TRPI ZBOG TJELESNE POVREDE OBUHVACENE SU NAKNADE ZA ONE ŠTETNE POSLJEDICE KOJE SU STRANKAMA BILE POZNATE I PREDVIDIVE U VRIJEME ZAKLJUCENJA NAGODBE.
AKO JE NAKON ZAKLJUCENJA VANSUDSKE NAGODBE DOŠLO DO NEPREDVIDIVOG POGORŠANJA ZDRAVSTVENOG STANJA OŠTECENOG (NOVA ŠTETA) ON MOŽE ZAHTIJEVATI NAKNADU ŠTETE, PRI CEMU NIJE DUŽAN PRETHODNO POBIJATI RANIJE ZAKLJUCENU VANSUDSKU NAGODBU.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 043339 11
Rev od 23.08.2011. g.)

 

<------->

 

Član 141. Zakona o obligacionim odnosima

DA BI POSTOJAO ZELENAŠKI UGOVOR POTREBNO JE DA SU ISPUNJENI SLIJEDEĆI USLOVI: DA IZMEĐU DAVANJA UGOVORNIH STRANA U VRIJEME ZAKLJUČENJA UGOVORA POSTOJI OČIGLEDNA NESRAZMJERA, DA JE JEDNA UGOVORNA STRANA ISKORISTILA NEPOVOLJAN POLOŽAJ U KOJEM SE NAŠLA DRUGA STRANA (NJENO STANJE NUŽDE ILI TEŠKO MATERIJALNO STANJE, NEDOVOLJNO ISKUSTVO, LAKOMISLENOST ILI ZAVISNOST) I DA JE IZ TOGA PROISTEKLA OČIGLEDNA NESRAZMJERA IZMEĐU UZAJAMNIH DAVANJA, KAO I DA JE STRANA KOJA KORISTI STANJE NUŽDE ZNALA ILI MOGLA ZNATI DA SE DRUGA STRANA NALAZI U TAKVOJ SITUACIJI.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001142 od
17.12.2009.g.)

 

<------->

 

Član 143., član 897., član 918., član 919. i član 929. Zakona o obligacionim odnosima

TUŽITELJ KOJI JE SVOJE PUTNIČKO MOTORNO VOZILO OSTAVIO U SVOJOJ ZAKLJUČANOJ GARAŽI, PRI ČEMU JE KLJUČEVE OD TOG VOZILA OSTAVIO U SVOJOJ ZAKLJUČANOJ PORODIČNOJ KUĆI, POSTUPAO JE SA PAŽNJOM PROSJEČNOG ČOVJEKA JER NI NJEGOVO VOZILO NITI KLJUČEVI OD VOZILA NISU BILI UOČLJIVI PA DA BI ZBOG TOGA PREDSTAVLJALI NEPOSREDNI ILI DODATNI MOTIV ZA KRAĐU, PA NEMA OSNOVA ZA ZAKLJUČAK DA JE TUŽITELJ IZAZVAO OSIGURANI SLUČAJ NAMJEROM, GRUBOM NEPAŽNJOM ILI PREVAROM.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001332 od
17.12.2009. g.)

 

<------->


Član 546. Zakona o obligacionim odnosima

KADA KUPAC PLATI PRVU RATU KUPOPRODAJNE CIJENE, A NAKON TOGA PADNE U ZAKAŠNJENJE S PLAĆANJEM NAJMANJE DVIJE UZASTOPNE RATE, KOJE ČINE NAJMANJE OSMINU CIJENE, PRODAVAC STIČE ALTERNATIVNO PRAVO ILI NA JEDNOSTRANI RASKID UGOVORA ILI NA ZAHTJEV ZA ISPLATU CIJELOG OSTATKA CIJENE.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 017634 09 Rev od 14.01.2010. g.)

 

<------->

 

Član 557. Zakona o obligacionim odnosima
Član 20. tačka 8. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima

NA MATERIJALNO-PRAVNI ODNOS NASTAO ZAKLJUČENJEM UGOVORA O ZAJMU U ŠVICARSKOJ, GDJE JE TUŽITELJICA, KAO ZAJMODAVAC, IMALA PREBIVALIŠTE U VRIJEME ZAKLJUČENJA UGOVORA, PREMA PRAVILIMA KOLIZIONOG PRAVA KAO MJERODAVNO PRAVO IMA SE PRIMJENITI PRAVO MJESTA PREBIVALIŠTA ZAJMODAVCA, UKOLIKO UGOVOROM NIJE DRUGAČIJE ODREĐENO ILI UKOLIKO POSEBNE OKOLNOSTI SLUČAJA NE UPUĆUJU NA DRUGO MJERODAVNO PRAVO.

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001568 od 25.02.2010. g.)

 

<------->

 

Član 616. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima

NARUČILAC KOJI JE IZVOĐAČA NA VRIJEME OBAVIJESTIO O NEDOSTACIMA IZVRŠENOG POSLA NE MOŽE SVOJE PRAVO PO TOM OSNOVU OSTVARIVATI SUDSKIM PUTEM PO ISTEKU GODINU DANA OD DANA UČINJENOG OBAVJEŠTENJA JER SE U OVOM SLUČAJU RADI O PREKLUZIVNOM, A NE ZASTARNOM ROKU.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000010 od 18.03.2010. g.)

 

<------->

 

Član 901. i članovi 957. do 965. Zakona o obligacionim odnosima

POTPISIVANJEM POLICE IZMEĐU UGOVARATELJA OSIGURANJA I OSIGURANIKA SA OSIGURAVATELJEM, UZ ODREĐIVANJE OSIGURANIKA I KAO KORISNIKA OSIGURANJA ZA SLUČAJU DOŽIVLJENJA, ZAKLJUČEN JE IZMEĐU UGOVORNIH STRANA UGOVOR O OSIGURANJU ŽIVOTA U KORIST TREĆEG.


(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001178 od 26.01.2010. g.)

 

<------->

 

Član 998. i član 1001. Zakona o obligacionim odnosima

PISMENA FORMA IZJAVE O JEMČENJU PREDSTAVLJA BITAN SASTOJAK UGOVORA O JEMSTVU.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000144 od 23.03.2010. g.)

 

<------->

 

Paragraf 1175. Austrijskog građanskog zakonika (OGZ)

UGOVOROM O ORTAKLUKU UZAJAMNO SE OBAVEZUJU DVA ILI VIŠE LICA DA UDRUŽE SVOJ RAD I IMOVINU RADI POSTIZANJA ODREĐENOG DOPUŠTENOG ZAJEDNIČKOG CILJA (STICANJA NOVE IMOVINSKE KORISTI I SLIČNO).

(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-08-001342 od 12.01.2010. g.)

 

<------->


Član 262. Zakona o obligacionim odnosima
Član 61., 62. i 63. Općih uvijeta za isporuku električne energije
UKOLIKO U TOKU TRAJANJA UGOVORA O ISPORUCI ELEKTRICNE ENERGIJE DODE DO FAKTICKE PROMJENE U OSOBI POTROŠACA, PRVOBITNI POTROŠAC, KOJI JE KAO TAKAV EVIDENTIRAN KOD ISPORUCITELJA ELEKTRICNE ENERGIJE, DUŽAN JE U ROKU OD SEDAM DANA PRIJAVITI NAVEDENU PROMJENU, A U SUPROTNOM DUŽAN JE PLATITI ISPORUCITELJU RACUNE ZA ISPORUCENU ELEKTRICNU ENERGIJU.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 58 0 Ps 025167 09
Rev od 20.07.2010. g.)

 

<------->


Član 186. Zakona o obligacionim odnosima
Član VI.4 Ustava BiH
ZAKONSKA ZATEZNA KAMATA NA NENOVCANU MATERIJALNU ŠTETU TEČE POCEV OD DANA NASTANKA ŠTETE.

(Zaključak Gradanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine
od 11.05.2010. g.)

 

<------->


Opšti uslovi – načelo poštenja i savjesnosti
Član 143. Zakona o obligacionim odnosima.
SUD JE DUŽAN DA U SKLADU SA ODREDBOM ČLANA 143. ZOO ISPITA DA LI SU ODREDBE OPŠTIH USLOVA SUPROTNE NAČELU SAVJESNOSTI I POŠTENJA I NE SMIJE DOZVOLITI DA DRUGI UGOVARAČ DOĐE U POLOŽAJ U KOME SE NA NJEGOVU ŠTETU BITNO REMETI RAVNOPRAVNOST U PRAVIMA I OBAVEZAMA IZ SKLOPLJENOG UGOVORA.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-06-00648-18/09 od 23.07.2009. g.)

 

<------->

 

Ograničenje osiguranih rizika
Član 900. u vezi sa članom 931. Zakona o obligacionim odnosima.
OPŠTIM USLOVIMA ZA OSIGURANJE IMOVINE MOGU SE RAZRADITI KRITERIJI ZA OSLOBAĐANJA OD ODGOVORNOSTI OSIGURAVAČA ZA ŠTETE UZROKOVANE RATNIM OPERACIJAMA I POBUNAMA, ALI SE OSLOBAĐANJE NE MOŽE PROŠIRIVATI NA DRUGE RIZIKE KOJI SE NE SMATRAJU RATNIM OPERACIJAMA I POBUNAMA.


( Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-07-001549 od 10.02.2009. g.)

 

<------->

 

 

Član 925. i član 900. Zakona o obligacionim odnosima
U PARNICI POVODOM ZAHTIJEVA ZA NAKNADU ŠTETE ZBOG KRAĐE OSIGURANOG VOZILA (KASKO OSIGURANJE) VISINA NAKNADE ŠTETE UTVRĐUJE SE PRIMJENOM ODREDABA ČLANA 925. U VEZI SA ČLANOM 900. ZOO-A, A NE NA OSNOVU ČLANA 185. U VEZI SA ČLANOM 189. ZOO-A. PRILIKOM UTVRĐIVANJA IZNOSA ŠTETE IZMAKLI DOBITAK SE UZIMA U OBZIR SAMO AKO JE TO UGOVORENO.

 

(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: 070-0-Rev-07-000680 od 01.07.2008. g.)

 

<------->


Član 200. Zakona o obligacionim odnosima
Član 437. Zakona o krivičnom postupku
DUŠEVNI BOLOVI ZBOG NEOSNOVANOG LIŠENJA SLOBODE PREDSTAVLJAJU JEDINSTVEN VID ŠTETE KOJI OBUHVATA SVE ŠTETNE POSLJEDICE NEMATERIJALNE ŠTETE VEZANE ZA LIČNOST OŠTEĆENOG PROISTEKLE ZBOG NEOSNOVANOG LIŠENJA SLOBODE (POVREDE UGLEDA, ČASTI, SLOBODE ILI PRAVA LIČNOSTI), PA SE ZA OVU ŠTETU DOSUĐUJE JEDAN IZNOS NAKNADE.
NEOSNOVANO LIŠENI SLOBODE IMA PRAVO DA ZAHTIJEVA I NAKNADU ŠTETE ZA PRETRPLJENE DUŠEVNE BOLOVE ZBOG UMANJENJA ŽIVOTNE AKTIVNOSTI KAD JE ZBOG NEOSNOVANOG LIŠENJA SLOBODE DOŠLO DO NARUŠAVANJA NJEGOVOG ZDRAVLJA, KAO I DA ZAHTIJEVA NAKNADU ŠTETE ZA PRETRPLJENI STRAH, AKO NJEGOVA JAČINA I TRAJANJE TO OPRAVDAVAJU.

(Zaključak Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH sa sjednice od 03.11.2008. g.)

 

<------->

 

Član 897., 901. stav 1., 922. stav 1. i 942. Zakona o obligacionim odnosima
Član 10. tačka 3. i član 18. Opštih uslova za osiguranje lica od posljedica nesretnog slučaja (nezgode).
KAD JE MEĐU STRANKAMA ZAKLJUČEN UGOVOR O OSIGURANJU LICA VISINA OSIGURANE SUME NE UTVRĐUJE SE PO ODREDBAMA ČLANA 200. ZOO, VEĆ PO ODREDBAMA UGOVORA O KOLEKTIVNOM OSIGURANJU, OPŠTIM USLOVIMA ZA OSIGURANJE LICA OD POSLJEDICA NESRETNOG SLUČAJA I TABLICAMA ZA ODREĐIVANJE POSTOTKA TRAJNOG GUBITKA OPĆE RADNE SPOSOBNOSTI (INVALIDITETA) KAO POSLJEDICE NESRETNOG SLUČAJA (NEZGODE).


(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070-0-Rev-07-000817 od 18.12.2007.g.)

 

<------->

 

 

Član 568. Zakona o obligacionim odnosima
Član 34. stav 1. i 2., 35., 36. i 37. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija
PISMENA OPOMENA ZAKUPODAVCA ZBOG NEPLAĆANJA UGOVORENE ZAKUPNINE KOJOM SE TRAŽI OD ZAKUPOPRIMCA I PREDAJA U POSJED POSLOVNOG PROSTORA IMA KARAKTER IZJAVE O ODUSTANKU OD UGOVORA.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070–0–Rev–06–000654 od 19.06.2007. g.)

 

<------->

 

 

Član 482. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima.
MANE NA STVARI KOJE SE MOGU UTVRDITI SAMO NJENOM UPOTREBOM PREDSTAVLJAJU SKRIVENE MANE.
ZA BLAGOVREMENE REKLAMACIJE ZBOG SKRIVENIH MANA POTREBNO JE NE SAMO DA JE REKLAMACIJA UČINJENA U ROKU OD ŠEST MJESECI OD PREDAJE STVARI, VEĆ I DA JE PODNIJETA U ROKU OD OSAM DANA RAČUNAJUĆI OD DANA KADA JE NEDOSTATAK OTKRIVEN.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev–263/04 od 11.10.2005. g.).

 

<------->

 

Član 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
Član 1. Protokola I uz Konvenciju
Član II/3 f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i odredba II A člana 2. k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine
Član 103. Zakona o obligacionim odnosima
Član 21. a) Zakona o prometu nepokretnosti
Član 20. stav 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima
KOD OCJENE DA LI JE UGOVOR O PRODAJI NEPOKRETNOSTI IZMEĐU PARNIČNIH STRANAKA ZAKLJUČEN DOBROVOLJNO I BEZ PRINUDE, NIJE BITNO DA JE SAMA UGOVORNA STRANA – TUŽENI DOVEO DRUGU STRANU – TUŽITELJA U SITUACIJU DA JE IZOSTALA DOBROVOLJNOST.
BITNO JE DA LI JE UGOVORNA STRANA DOVEDENA U TAKVU URGENTNU SITUACIJU DA JE BILA POD PRITISKOM I U OZBILJNOJ OPASNOSTI KADA JE ZAKLJUČIVALA UGOVOR.

 

(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: Rev–182/05 od 28.02.2006.g)

 

<------->


Član 2. stav 3. i član 2. a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
U SLUČAJU SPORA O VALJANOSTI UGOVORA O ZAMJENI STANOVA TERET DOKAZIVANJA JE NA STRANCI KOJA TVRDI DA JE PO OSNOVU UGOVORA O ZAMJENI PRAVO NA STAN STEKLA NA DOBROVOLJAN NAČIN I U SKLADU SA ZAKONOM.


(Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: Rev–1329/05 od 23.05.2006. g.)

 

<------->


Član 446. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima
ISTEKOM ROKA IZ OGLASA U "SLUŽBENIM NOVINAMA FBiH" I DNEVNOM LISTU "OSLOBOĐENJE", KOJIM PREUZIMALAC POZIVA POVJERIOCE NA IZJAŠNJENJE DA LI PRISTAJU NA PREUZIMANJE DUGA, POVJERILAC KOJI ŽIVI U INOSTRANSTVU, NE MORA IZGUBITI PRAVO NA DAVANJE PRISTANKA NA UGOVOR O PREUZIMANJU DUGA


(Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj: Rev–153/03 od 1.6.2004. god.)

 

<------->

 


Forma ugovora

P R E S U D A

Revizija se uvažava, presuda Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-96/03 od 09.6.2005. godine se preinačava i sudi:

Žalba tužioca se uvažava, preinačava se presuda Osnovnog suda u Banja Luci broj P-240/02 od 05.9.2002. godine u dosuđujućem dijelu tako što se odbija protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da tužilac nema stanarsko pravo na jednosobnom stanu u B. L. u ul...., i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.117,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 05.9.2002. godine do isplate.

Obavezuje se tuženi da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.080,00 KM u roku od 15 dana, pod prijetnjom izvršenja.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banja Luci broj P-240/02 od 05.9.2002. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da je on nosilac stanarskog prava na stanu u B. L. u ul..., da je to pravo stekao 06.01.1989. godine na osnovu konačnog i pravosnažnog rješenja kada je i useliio u stan, a da je bez njegovog traženja prestalo 12.5.1993. godine u vrijeme racionalizacije odlaskom u veći stan i odlučeno da će se o ostalom dijelu tužbenog zahtjeva rješavati po pravosnažnosti ove presude. U odnosu na prvotuženog J. d.d. .....B.L., tužba se smatra povučenom.

Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno je da tužilac T. I. nema stanarsko pravo na jednosobnom stanu u B. L. u ul..., i tužilac obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.117,50 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-96/03 od
09.6.2005. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužilac pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se osporena presuda preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen niti se Republički javni tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji.

Polazeći od činjenice da je tužilac na ročištu održanom 05.9.2002. godine povukao tužbu u odnosu na J. d.d. ...B.L. a da se u odnosu na tuženog S. D. odrekao tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je u odnosu na prvotuženog konstatovao povlačenje tužbe, a u odnosu na drugotuženog odbio tužbeni zahtjev tužioca. S obzirom na utvrđenje da je ugovorom od 31.5.1994. godine Opština B.L., kao nosilac prava raspolaganja na spornom stanu prenijela jednokratno pravo korišćenja na J. B. L., te da je drugotuženi na osnovu ugovora o korišćenju stana od 26.02.1999. godine, nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, prvostepeni sud je zaključio da drugotuženi ima pravni interes da se utvrdi da tužilac nema stanarsko pravo na istom stanu, pa da u smislu člana 187. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77 do 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93 do 32/94), može postaviti takav protivtužbeni zahtjev. Uzimajući u obzir nespornu činjenicu da tužilac nije zaključio ugovor o korišćenju stana prvostepeni sud je zaključio da tužilac nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu u skladu sa odredbom člana 11. stav 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima – prečišćen tekst (''Službeni list SR BiH'' br. 14/84 do 36/89 i ''Službeni glasnik'' RS br. 19/93, 2/93 i 12/99 – u daljem tekstu: ZSO), pa je udovoljio protivtužbenom zahtjevu tuženog S. D.

Drugostepeni sud je u svemu prihvatio činjenično utvrđenje i pravno shvatanje prvostepenog suda, pa je žalbu tužioca odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

Osnovano revident ukazuje da je osporena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Oba nižestepena suda svoj zaključak da tužilac nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu zasnivaju na nespornoj činjenici da on nije zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana u smislu člana 11. stav 2. ZSO.

Među parničnim strankama je nesporno da je na predmetnom stanu nosilac prava raspolaganja Opština B.L., da je davalac stana na korišćenje J. d.d. ...B.L., koji je bio prvotuženi, te da u ovom postupku nije dokazano da je u vrijeme dodjele predmetnog stana tužiocu bio zaključen pismeni ugovor o prenosu prava davanja stana na korišćenje između Opštine B.L. i prvotuženog. Stoga tuženi S.D. smatra da prvotuženi nije ni imao svojstvo davaoca stana na korišćenje u vrijeme dodjele stana na korišćenje tužiocu, pa da tužilac nije mogao steći svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu.

Prije svega, treba reći da bi ovakav prigovor u konkretnom slučaju mogla istaći samo Opština B.L., kao nosilac prava raspolaganja, korišćenja i upravljanja na predmetnom stanu. Međutim, i da je ovaj prigovor istaknut od ovlašćenog lica ne bi bio osnovan.

Odredbom člana 5. stav 2. ZSO jeste propisano da se ovaj ugovor zaključuje u pismenoj formi. Međutim, usmeni ugovor o ustupanju prava davanja stana na korišćenje može se konvalidirati ako su ugovorne strane u pretežnom dijelu izvršile ugovorne obaveze. U tom slučaju usmenom ugovoru se priznaje pravna valjanost u smislu člana 73. Zakona o obligacionim odnosima (''Službeni list'' SFRJ br. 27/78 do 57/89 i ''Službeni glasnik'' RS br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO), i on proizvodi pravno dejstvo kao i ugovor koji je zaključen u pismenoj formi.

U konkretnom slučaju nije sporno da je prvotuženi dodijelio predmetni stan na korišćenje tužiocu 1989. godine, kao što nije sporno da je isti stan prvotuženi i prije toga davao na korišćenje svojim radnicima. Kako nema podataka da se Opština B. L. tome protivila može se zaključiti da su ugovarači izvršenjem ugovornih obaveza naknadno pribavili pravno dejstvo ovom usmenom ugovoru.

Odredbom člana 11. stav 1. ZSO propisano je da građanin stiče stanarsko pravo danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se uselenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Utvrđena je činjenica da je aktom prvotuženog J.... B.L. broj 18/89 od 06.01.1989. godine, tužiocu dodijeljen sporni stan na korišćenje, da je to rješenje konačno i pravosnažno, te da je tužilac uselio u predmetni stan i koristio ga sve do 01.5.1993. godine kada mu je u postupku racionalizacije prvotuženi dodijelio na korišćenje dvosoban stan u ul... Ugovor o korišćenju stana nema samostalan značaj i u njemu se formulišu samo ona pitanja koja su u osnovi već riješena u aktu o dodjeljivanju stana na korišćenje. Otuda je akt o dodjeli stana na korišćenje najvažniji elemenat u sticanju stanarskog prava. Ugovor o korišćenju stana koji se potom zaključuje ne dovodi u pitanje ono što je u bitnosti odlučeno već u aktu o davanju stana na korišćenje.

Nesporno je takođe da je tužilac predmetni stan koristio više od četiri godine i izmirivao obaveze koje bi inače izmirivao da je zaključio ugovor o korišćenju stana, a da za to vrijeme niko nije osporio njegovo pravo da stan koristi. Sve ovo upućuje na zaključak da su tužilac i davalac stana na korišćenje prećutno prihvatili ovakvo stanje, pa se samo zbog toga što nije zaključen pismeni ugovor o korišćenju predmetnog stana ne može izvesti zaključak da tužilac nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana 11. stav 2. ZSO, kako su to pogrešno učinili nižestepeni sudovi.

Kako je tužilac iselio iz spornog stana zbog toga što mu je u postupku racionalizacije bio dodijeljen stan u ul...., u skladu sa odredbama člana 1. stav
3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima (''Službeni glasnik'' RS br. 12/99), pripada mu pravo da zahtjeva povrat predmetog stana u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (''Službeni glasnik'' RS br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03 – u daljem tekstu: ZPPZKNI). Tužilac je iskoristio ovo pravo i rješenjem nadležnog organa uprave predmetni stan mu je vraćen u posjed.

Iz naprijed navedenog proizlazi da je osporena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava pa je primjenom odredbe člana 250. stav 1. u vezi sa članom 456. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), odlučeno kao u izreci.

U skladu sa članom 166. stav 2. ZPP-a sud je obavezao tuženog da nadoknadi tužiocu troškove nastale u toku prvostepenog postupka prema opredjeljenom zahtjevu tužioca u iznosu od 1.080,00 KM, dok troškove koji su nastali po pravnim lijekovima tužilac nije tražio.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-837/05 od 30.01.2008.g. )

 

<------->


Forma ugovora

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Srpcu broj Ps-2/03 od 1.7.2003. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev i obavezana tužena da tužitelju isplati iznos od 568.655,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1.1.1998. godine do isplate i na ime troškova parničnog postupka iznos od 3.410,40 KM. Preostali zahtjev tužitelja odbijen je kao neosnovan.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Pž-386/03 od 12.12.2005. godine odbijena je žalba tužene u dijelu kojim je odlučeno o glavnom dugu i troškovima postupka, a preinačena prvostepena odluka u dijelu koji se odnosi na dosuđene zakonske zatezne kamate tako što je tužena obavezana da na iznos od 568.655,00 DM plati zateznu kamatu po stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge u toj valuti u mjestu ispunjenja obaveze za period od 1.1.1998. godine do 18.5.2001. godine, a od 19.5.2001. godine do isplate na iznos od 568.655,00 KM da plati zakonsku zateznu kamatu po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužena pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da mu tužena isplati dug po osnovu ispunjenja zaključenog ugovora o prenosu nekretnina.

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio:

Da su parnične stranke u sedmom mjesecu 1998. godine zaključile ugovor o kupoprodaji kojim je tužitelj tuženoj za potrebe VRS prodao nekretnine upisane u zk. ul. 248 K. O. S., koje su bile u posjedu tužene počev od 1992. godine; da je ugovorena kupoprodajna cijena nekretnina u iznosu od 1.113.927 DEM nakon izvršene identifikacije nekretnina i pribavljene saglasnosti R. u. za g. i i.p. poslove RS od 26.6.1997. godine; da je dio kupoprodajne cijene u visini od 545.721,97 DEM isplaćen tužitelju kompenzacijom preko D. r. r. RS; da je 1999. godine tužitelj pozvao tuženu da mu isplati preostali dio kupoprodajne cijene od 568.655,03 KM, na osnovu čega je V. RS donijela odluku 25.12.2000. godine kojom se obavezala tužitelju isplatiti preostali dug po predmetnom ugovoru u iznosu od 568.655,03 KM.

Kod ovakvog stanja činjenica prvostepeni sud je zaključio da je djelimično osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu dijela kupoprodajne cijene u iznosu od 568.655,00 KM, pa je u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev temeljeći svoju odluku na odredbi člana 454. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO).

Drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, odbio žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu u odnosu na glavni dug, a preinačio prvostepenu presudu samo u odnosu na zakonsku zateznu kamatu na taj iznos, kao u izreci drugostepene presude.

U ovom revizionom postupku tužena, kao i tokom nižestepenih postupaka, osporava pravnu valjanost ugovora kojeg su zaključile parnične stranke, a koji je osnov tužbenog zahtjeva u ovoj parnici.

Po ocjeni ovog revizionog suda nižestepene presude su pravilne.

Naime, odredbom člana 9. st. 1. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ broj 38/78 i 29/80, dalje: ZPN) propisano je da se ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno – pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje u pismenom obliku.

Odredbom člana 7. st. 1. Zakona o javnom pravobranilaštvu („Službeni glasnik RS“ broj 17/93, 14/94 i 32/94, dalje: ZJP), koji je bio u primjeni u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, propisano je da R. j. p. daje pravno mišljenje organima i organizacijama iz člana 5. toga zakona u vezi sa zaključenjem ugovora o kupoprodaji.

Prema odredbi člana 99. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO) pravnu prirodu pravnog posla sud treba da utvrdi prema sadržini i cilju koji su stranke ugovorom željele postići a ne po nazivu pravnog posla.

U konkretnom slučaju parnične stranke su zaključile ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno – pravno lice uz ugovorenu naknadu u skladu sa odredbom člana 9. st. 1. ZPN, pa je neosnovan prigovor revidenta da sporni ugovor nije u skladu sa odredbama toga zakona koje regulišu uslove i postupak prometa nepokretnosti između pravnih lica putem pravnog posla.

Naime, činjenica da u tom postupku nije pribavljeno mišljenje Republičkog javnog pravobranilaštva, ne čini predmetni ugovor ništavim, kako pogrešno smatra revident. Ovo iz razloga što mišljenje R. j. p. iz naprijed citirane odredbe ZJP nema karakter saglasnosti koju predviđa odredba člana 29. ZOO, bez čijeg dobijanja ugovor ne proizvodi pravno dejstvo.

Neutemeljen je i prigovor revidenta kojim se ističe da je drugostepeni sud pogrešno tumačio sporne odredbe predmetnog ugovora, iz razloga što je drugostepeni sud pravilno odredio pravnu prirodu spornog ugovora pravilnom primjenom odredbe člana 99. ZOO. Ovo iz razloga što prema toj zakonskoj odredbi tumačenje izjavljene volje u jednom ugovoru ima cilj da se utvrdi smisao tog ugovora, pa je neposredni predmet tumačenja izražena volja stranaka. Kod pravnih poslova unutrašnja volja izjavioca pojavljuje se u izjavi, a cilj tumačenja je da se iz izjave sazna prava volja izjavioca. U ovom slučaju volja ugovornih strana bila je da tužena kao kupac od tužitelja kao prodavca otkupi predmetne nekretnine koje su bile u posjedu tužene od 1992. godine, a tužena kao kupac se obavezala da za te nekretnine prodavcu plati određenu naknadu, iz čega proizlazi da sporni ugovor ima karakter ugovora o kupoprodaji iz odredbe člana 454. st. 1. ZOO. Stoga nije osnovan prigovor revidenta da se u konkretnom slučaju moglo raditi i o prenosu nepokretnosti između dva pravna lica bez naknade, s obzirom na odredbu člana 3. ugovora u kojoj je izričito određeno da su stranke ugovorile prenos nekretnina uz tačno određenu visinu naknade, odnosno kupoprodajne cijene. To proizlazi i iz odluke V. RS od 25.12.2000. godine kojom je odlučeno da će se dio kupoprodajne cijene iz spornog ugovora u iznosu od 545.271,97 KM tužitelju izmiriti kompenzacijom putem robnih rezervi R. S., a preostalu vrijednost spornih nekretnina od 568.655,03 KM prema tužitelju da je dužno izmiriti M.o. RS.

Činjenica da je odredbama članova 3. i 4. spornog ugovora obaveza tužene ugovorena u DM, ne čini ugovor ništavim, kako pogrešno smatra revident, jer ovaj način ugovaranja cijene nije bio protivan prinudnim propisima, već je bio uobičajen u praksi u vrijeme sklapanja toga ugovora.

Iz izloženog proizlazi da pobijana presuda nema nedostatke na koje se ukazuje u reviziji, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je temeljem odredbe člana 393. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91, te ''Sl. glasnik RS'' br. 17/93 i 32/94) u vezi sa članom 456. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/05, 85/03, 74/05 i 63/07 - dalje: ZPP) odlučeno kao u izreci.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 721 od 26.09.2008.g. )


<------->


Povjeriočeva prava i dužnikove obaveze

P R E S U D U

Revizije se odbijaju.

O b r a z l o ž e nj e


Presudom Osnovnog suda u G. P-666/2002. od 3.6.2003. godine obavezan je tuženi da tužitelju isplati iznos od 25.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 KM.

Sa preostalim dijelom zahtjeva, za iznos od 35.000,00 KM, tužitelj je odbijen, te sa prijedlogom za određivanje mjere obezbjeđenja zabranom otuđenja, opterećenja i bilo kakvog mijenjanja nekretnina koje su bile predmetom prodaje.

Presudom Okružnog suda u B.L. Gž-2461/03 od 13.12.2005. godine žalba tužitelja je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u pogledu odluke o zateznoj kamati, tako da je ista dosuđena od 30.12.2002. godine, kao dana podnošenja tužbe (umjesto od dana presuđenja) a, uz djelimično uvažavanje žalbe tuženog, sniženi su troškovi parničnog postupka na iznos od 840,00 KM (umjesto iznosa od 2.0000,00 KM), dok su u preostalom dijelu žalbe stranaka odbijene i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremenom revizijom tužitelj pobijaja drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači tako da se u cijelini udovolji tužbenom zahtjevu, ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Protiv drugostepene odluke reviziju je izjavio i tuženi zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se osporena presuda preinači tako da se zahtjev tužitelja odbije u cjelini.

Nije odgovoreno na revizije niti se o istima izjasnio Republički tužilac u smislu odredbe člana 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, broj 4/77 do 35/91 i „Sl. glasnik R. S., broj 17/93 do 32/94) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude, te se u smislu odredbe člana 456. stav 1. sada važećeg Zakona o parničnom postupku, („Sl. glasnik R. S.“, broj 58/03, do 74/05-u daljem tekstu: ZPP RS) ima primijeniti u ovom postupku.

Revizije nisu osnovane.

Tokom postupka koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda utvrđeno je da su parnične stranke zaključile dva ugovora o prodaji nekretnina (poslovnih prostora). Prvi ugovor je zaključen i ovjeren kod nadležnog suda 15.2.2002. godine, prema kojem je tuženi, kao kupac, trebao tužitelju, kao prodavcu, za nekretnine bliže opisane u članu 1. tog ugovora, isplatiti kupoprodajnu cijenu u iznosu od 180.000,00 KM. Prema drugom ugovoru, koji je zaključen i ovjeren kod nadležnog suda 18.2.2002. godine, tuženi je na ime kupoprodajne cijene bio dužan isplatiti iznos od 90.000,00 KM. Članom 2. oba ugovora je konstantovano da je tuženi, kao kupac, cijeli iznos utvrđene cijene
„isplatio prodavcu u momentu potpisivanja ovog ugovora pa po tom osnovu više nemaju nikakvih potraživanja prema kupcu“. Međutim, ova konstatacija ne odgovara stvarnom stanju jer –prema navodima tužitelja koje tuženi ne spori – tuženi je utvrđeni iznos kupoprodajne cijene plaćao u nekoliko navrata tako da je 31.12.2001. godine isplatio iznos od 60,000,00 KM; dana 11.2.2002. godine iznos od 10.000,00 KM; dana 15.2.2002. godine (na dan zaključenja prvog ugovora) iznos od 80.000,00 KM, te 20.2.2002. godine (nakon zaključenja oba ugovora) 35.000,00 KM i 29.4.2002. godine 25.000,00 KM, što čini ukupan iznos od 210.000,00 KM.

Tužitelj potražuje preostali iznos od 60.000,00 KM, do ukupnog iznosa utvrđene kupoprodajne cijene (po oba ugovora) od 270.000,00 KM.

Tuženi, ne osporavajući iznose i vrijeme uplata koje navodi tužitelj – uplatnicom (nalog blagajne) broj 1273 od 15.2.2002. godine dokazuje da je pored uplata, koje priznaje tužitelj, uplatio još i iznos od 35.000,00 KM, uz dalju tvrdnju da je isplatio cijeli iznos kupoprodajne cijene što je konstantovano članom 2. oba ugovora.

Drugostepeni sud je, nakon što je, raspravljajući o žalbama stanaka, odlučio da otvori raspravu pred drugostepenim sudom, proveo dokaz vještačenjem po vještaku ekonomsko-finansijske struke M.B. koja je našla da je, prema knjigovodstvenoj dokumentaciji tužitelja, uplaćen iznos od 210.000,00 KM, a prema dokumentaciji uloženoj u spis, koja svjedoči o uplatama izvršenim preko blagajne tužitelja, da je uplaćeno 245.000,00 KM.

Kod ovakvog stanja činjenica nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tuženog obavezali da tužitelju isplati preostalih 25.000,00 KM, za koji iznos nema dokaza da ih je uplatio tužitelju.

Odredba člana 2. zaključenih ugovora o prodaji, kojom je konstantovana uplata cijelog iznosa kupoprodajne cijene na dan potpisivanja ugovora (15.2. odnosno 18.2.2002. godine) očigledno ne odgovara stvarnom stanju, pa nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su pri tumačenju ove odredbe, u smislu člana 99. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 te „Sl. glasnik RS“ broj 17/93 do 39/03-u daljem tekstu: ZOO), saglasno načelu savjesnosi i poštenja sadržanog u odredbi člana 12. istog zakona, zaključili da tuženi nije cijeli iznos kupoprodajne cijene uplatio pri potpisivanju predmetnih ugovora, na čemu tuženi zasniva poricanje svoje obaveze, koju je, međutim, dužan izmiriti u smislu odrebe člana 454. stav 1. i člana 516. ZOO.

S tim u vezi treba reći da ni saslušanje svjedoka M.P., kao potpisnika oba ugovora, na čemu insistira tuženi, ne bi promijenilo činjenična utvrđenja, jer među strankama i nije sporan sadržaj odredbe člana 2. iz predmetnih ugovora, nego njeno tumačenje odnosno pravno dejstvo koje je ocjenjeno prema faktičkom odnosno stvarnom stanju uplata izvršenih na ime kupoprodajne cijene.

Isticanje tužitelja „da ukupni iznos izvršenih uplata koje su provedene kroz poslovne knjige i kroz blagajničku dokumentaciju tužioca i stvarno uplaćene tužiocu je 210.000,00 KM“, a kod činjenice da je tužitelj izdao tuženom valjanu potvrdu (nalog blagajne broj 1273) da je na njegovoj blagajni dana 15.2.2002. godine tuženi uplatio iznos od 35.000,00 KM, nije moglo ishoditi drugačiju odluku suda.

Način vođenja poslovnih knjiga tužitelja, uplate gotovog novca na blagajni i polaganje primljenog iznosa i dnevnih pazara prodavnica na žiro račun tužitelja, stvar je organizacije rada kojom rukovodi i za koju odgovara tužitelj, pa i pod pretpostavkom da je pod blagajničkim brojem 1273 (koji broj nosi uplatnica koju je tužitelj izdao tuženom kao dokaz o uplati iznosa od 35.000,00 KM na dan 15.2.2002. godine) položen pazar neke prodavnice na žiro račun tužitelja, a ne iznos koji je uplatio tuženi, ta okolnost predmetnoj uplatnici ne oduzima karakter i vrijednost dokaza o izvršenoj uplati označenog iznosa.

Tuženi nije sudu prezentirao uplatnice za ostale iznose, čija uplata i nije sporna. Prihvatio je navode tužitelja o visini i datumu izvršenih uplata. Dakle, kao nesporne, u smislu odredbe člana 221. stav 1. ZPP (sada član 125. stav
1. ZPP RS), ove činjenice se nisu morale dokazivati i uplatnicama odnosno priznanicama koje bi prezentirao tuženi, kako neosnovano tvrdi tužitelj u reviziji.

Suprotno tvrdnji revizije tužitelja drugostepeni sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kada je traženu zateznu kamatu dosudio od dana utuženja.

Saglasno odredbi člana 277. stav 1. ZOO dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu.

Dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje (član 324. stav 1. ZOO).

U konkretnom slučaju stranke nisu ugovorile rok ispunjenja u pogledu uplate kupoprodajne cijene. Ugovornim odredbama nije predviđeno da je dan dospijeća isplate cjelokupnog iznosa „dan zaključenja kupoprodajnih ugovora tj.
15.2. i 18.2. 2002. godine“, kako neosnovano tvrdi tužitelj. Iz činjenice da je kupoprodajna cijena plaćana u ratama i nakon potpisivanja ugovora, upravo se zaključuje suprotno.

Ako rok za ispunjenje nije određen dužnik dolazi u zakašnjenje kada ga vjerovnik pozove da ispuni obavezu (član 324. stav 2. ZOO). U konkretnom slučaju tužitelj je to učinio podizanjem tužbe (30.12.2002. godine), kada je tuženi pao u docnju i od kada se ima računati zakonska zatezna kamata.

Iz izloženog proizlazi da je odluka koja se pobija revizijom pravilno materijalno pravno utemeljena na odredbi člana 148. stav 1. ZOO koja propisuje da ugovor stvara prava i obaveze za stranke, na sadržaju odredbe člana 17. istog zakona prema kojoj su stranke u obligacionim odnosima dužne izvršavati svoje obaveze i odgovorne su za njihovo ispunjenje, kao i na odredbi člana 262. stav 1. toga zakona koja ovlašćuje vjerovnika da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno i u svemu kako ona glasi.

Pobijana presuda nema ni drugih nedostataka na koje ukazuju revizije, odnosno na koje ovaj sud pazi po slubenoj dužnosti. Iz tih razloga, a na osnovu odredbe člana 393. ZPP, u vezi sa članom 456. stav 1. ZPP RS revizije su odbijene kao neosnovane.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-118-0-Rev-06-000 489 od 20.07.2007.g.)

 

<------->


pravo na naknadu štete

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Gradišci broj P-48/2002 od 15.4.2003. godine obavezana je tužena R. S. – Ministarstvo... da isplati tužiocu S. G. sinu M. 10.764,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 6.11.2002. godine do isplate i da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 1.875,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Sa zahtjevom za isplatu kamata od 27.8.1992. godine do 5.11.2002. godine tužilac je odbijen.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2009/03 od 23.11.2005 godine, žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako, što je tužilac u cjelosti odbijen s tužbenim zahtjevom da mu tužena isplati glavno potraživanje u iznosu od 10.764,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom te naknadi parnične troškove u iznosu od 1.875,00 KM. Žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu, u odnosu na isplatu zakonske zatezne kamate od 27.8.1992. godine.

Tužilac je izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači u odbijejućem dijelu, tako što bi bio usvojen njegov precizirani tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Republičko tužilaštvo se nije izjasnilo o reviziji u smislu člana
390. stav 3. Zakona o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91 i
„Službeni glasnik RS“ broj 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: raniji ZPP) u vezi sa odredbama članova 456. stav 1, 459. i 461. Zakona o parničnom postupku koji je sada na snazi („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: važeći ZPP).

Tužbom se traži novčana naknada za sporno motorno vozilo.

Tužilac je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, bio vlasnik putničkog vozila marke “Opel Kadet” 1,6 dizel, broja šasije…. , broja motora ..., snage 40 kw/1587 ccm, bijele boje, godine proizvode .... registarskog broja ..... Vozilo je za potrebe vojske preuzela V. p.... na dan 20. avgusta 1992. godine na osnovu člana 1. stav 1. tačke 1-a Uredbe o provođenju materijalne obaveze za potrebe odbrane („Službeni glasnik Srpskog naroda u BiH“ broj 9/92, u daljem tekstu: Uredba), o čemu je sastavljen zapisnik o primopredaji dana 27. avgusta 1992. godine, ali tužiocu nije vraćeno do dana okončanja postupka pred prvostepenim sudom, 15. aprila 2003. godine. Smatrajući da se je „tužena neosnovano obogatila“ zadržavajući vozilo, tužilac je u tužbi tražio novčanu naknadu u iznosu od 16.505,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, koji je na ročištu od 15.4.2003. godine snizio na 10.764,00 KM, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka P. K., dipl. ingž. sci. saobraćaja.

Polazeći od toga da je tužena bez osnova (tačnije – sa osnovom koji je naknadno odpao) stekla sporno vozilo, prvostepeni sud ju je obavezao da u smislu odredaba članova 210. do 219. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ broj 17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO), isplati zahtijevani iznos naknade sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršenog vještačenja pa do isplate (član 214. istog zakona).

Drugostepeni sud je iz utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da se u ovom slučaju ne radi o sticanju bez osnova, nego o naknadi štete. Pošto je prije podnošenja tužbe nastupila zastarjelost potraživanja, a takav prigovor je istaknut tokom postupka, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu tako što je tužioca odbio s tužbenim zahtjevom.

Shvatanje drugostepenog suda je pravilno. Revizija nije osnovana.
Građani su u smislu člana 1. stav 1. tačke 1-a. Uredbe bili dužni da daju za potrebe vojske, civilne zaštite, službe osmatranja, centra za obavještavanje i za potrebe funkcionisanja državnih organa, organa uprave, privrede i društvenih djelatnosti, pored ostalih stvari i motorna i priključna vozila za drumski saobraćaj, odnosno putnička vozila svih vrsta i kapaciteta. Predajom stvari nije se mijenjalo pravo svojine, pa je tužilac i poslije primopredaje ostao vlasnik spornog putničkog vozila. Iz člana 12. Uredbe proizilazi da je tužena bila dužna da vozilo vrati tužiocu, pošto prestane potreba da dalje bude kod nje.

Tužiočevo vozilo je, prema tome, i poslije primopredaje od 20. avgusta 1992. godine ostalo u njegovom vlasništvu, tj. nije prešlo u imovinu tužene. Postojao je i pravni osnov predaje – član 1. stav 1. tačka 1-a. Uredbe. Prijemom vozila tužena je stekla samo pravo da ga koristi i po isteku vremena korišćenja vrati tužiocu u skladu sa odredbama Uredbe. Tokom postupka nije moglo biti pouzdano utvrđeno da se tužena još uvijek koristi tim vozilom, jer na dopis prvostepenog suda broj P-48/02 od 9.7.2001. godine Ministarstvu odbrane Gradiška nije dostavljen odgovor. Vozilo je, osim toga, korišćeno u ratnim uslovima. Svrha davanja vozila po članu 1. Uredbe nije ni bila u povećanju imovine tužene, nego u jačanju njenih vojnih efektiva u ratu, radi čega je i propisana obaveza da se vozilo, po pravilu po okončanju rata vrati vlasniku. Sve su to razlozi zbog kojih i ovaj sud smatra da tužena nije stekla bez osnova dio ranije tužiočeve imovine (član 210. ZOO), nego da je tužilac time što mu vozilo nije vraćeno, pretrpio štetu (čla 155. istog zakona).

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (stav 1. člana
376. ZOO); u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala (stav 2.).

Oba roka (subjektivni i objektivni) iz člana 376. stav 1. i 2. ZOO nisu mogla početi da teku prije 19. juna 1996. godine. Tog dana je, naime, u Republici Srpskoj ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, čime su stvoreni normalni uslovi da se stranke, radi zaštite svojih prava, neposredno obraćaju sudovima.

Tužilac je podnio tužbu prvostepenom sudu na dan 29. januara 2002. godine, dakle po isteku pomenutih rokova, računajući ih od 19. juna 1996. godine. Time je prestalo njegovo pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze (član
360. stav 1. ZOO), pa je njegov tužbeni zahtjev drugostepenom presudom pravilno odbijen kao neosnovan.

Kako iz rečenog proizilazi, drugostepena presuda nema nedostataka na koje ukazuje revident, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Shodno tome, revizija tužioca je odbijena kao neosnovana (član 393. u vezi sa članom 386. ranijeg i članom 456. stav 1. važećeg ZPP).

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 730 od 14.03.2008.g. )

 

<------->


pravo na naknadu štete

P R E S U D A


Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Trebinju broj Ps-81/05 od 27.02.2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete plati 220.291,00 KM sa zakonskomo zateznom kamatom počev od 24.5.2005. godine kao dana podnošenja tužbe, do isplate, te tužilac obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.135,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-06- 000 018 od 24.8.2006. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužilac pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se osporena presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženi je osporio navode revidenta i predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana.

U ovoj parnici tužilac zahtjeva da mu tuženi naknadi štetu koju je pretrpio uslijed toga što je tuženi, iako je on po javnom oglasu od 06.12.2004. godine izabran za najpovoljnijeg ponuđača na lot 4 i lot 5, izbjegao sa njim zaključiti ugovor.

 

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, koje među parničnim strankama nije ni sporno, tuženi je 06.12.2004. godine raspisao javni oglas za prikupljanje ponuda javnim nadmetanjem za tekuće održavanje T. G. u toku 2005. godine, na koji se tužilac prijavio. Po prigovoru tužioca na izbor najpovoljnijeg ponuđača po ovom tenderu, Odbor … tuženog obavjestio je tužioca odgovorom na prigovor od 28.02.2005. godine da je utvrdio nepravilnosti u postupku izvještaja tehničke komisije za lot 4 i lot 5 i da je ponovnim bodovanjem i rangiranjem ponuđača konstatovao da tužilac ima najveći broj bodova kao ponuđač za lot 4 i lot 5. Nalazeći da tužilac zbog nedostatka ljudskih resursa istovremeno ne može obavljati poslove na lotu 4 i lot 5, da je metodom veće vrijednosti lota izabran kao najpovoljniji ponudžač na lotu 5 čija je vrijednost 172.368 KM, a da se poslovi na lotu 4 dodjeljuju T.1 G. Dana 18.4.2005. godine, tuženi je pismenim putem obavijestio tužioca da je odlukom broj 1448 od 18.4.2005. godine poništio postupak izbora najpovoljnijeg ponuđača za izvođenje radova na održavanju i rukovanju sistemom otpreme šljake i pepela – lot 5 po tenderskom dokumentu od 06.12.2004. godine, te da će tenderski postupak biti obnovljen.

Polazeći od činjenice da parnične stranke nisu zaključile ugovor u pismenoj formi u skladu sa uslovima iz ponude, te da je tuženi u tekstu javnog oglasa za prikupljanje ponuda naznačio da kao naručilac radova zadržava pravo da poništi javno nadmetanje ili bilo koji lot iz tenderskog dokumenta, te da odbaci sve ponude u bilo koje vrijeme prije potpisivanja ugovora, nižestepeni sudovi su zaključili da obavještenje tuženog upućeno tužiocu kao najpovoljnijem ponuđaču ne predstavlja izvor obligacije, pa da se u konkretnom slučaju ne mogu primjeniti odredbe člana 154. i 266. ZOO. Po ocjeni drugostepenog suda, ukoliko tužilac svoj zahtjev zasniva na insitutu izmakle koristi, onda je bio dužan dokazati u čemu se sastoji štetnikova radnja ili propuštanje i da je postojala objektivna vjerovatnoća da bi dobit zaista nastala. Kako tužilc nije postupio u skladu sa odredbom člana 7. ZPP i nije dokazao osnov i visinu štete čiju naknadu potražuje, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužioca.

Osnovano revident ukazuje da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da dostavljanje tužiocu obavještenja tuženog o izboru tužioca za najpvoljnijeg ponuđača na lotu 5 ne proizoidi nikakve pravne posljedice, odnosno da ne stvara prava i obaveze između njih.

U konkretnom slučaju radi se o javnom nadmetanju, kao osnovnom načinu nabavke roba, usluga i radova prema Zakonu o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova (''Službeni glasnik'' RS br. 21/01, u daljem tekstu Zakon) koji je bio na snazi u vrijeme javnog objavljivanja oglasa od 06.12.2004. godine u skladu sa članom 56. Zakona o javnim nabavkama BiH (''Službeni glasnik BiH“ broj 49/04 i 19/05).

Prema odredbi člana 8. stav 1. tačka 7. Zakona o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova naručilac je dužan, pored ostalog zaključiti ugovor sa izabranim ponuđačem. Dakle, navedenom zakonskom odredbom proipisana je

obaveza naručioca da nakon provedenog postupka javnog nadmetanja zaključi ugovor sa izabranim ponuđačem.

Postupak javnog nadmetanja prema odredbama navedenog zakona je proveden kada naručilac u skladu sa odredbom člana 27. stav 1 i 2. Zakona obavijesti najpovoljnijeg i ostale ponuđače o izvršenom izboru, to jest da je prihvaćena ponuda najpovoljnijeg ponuđača, te proteklom roka za prigovor (član 48. stav 1.). Ukoliko je ponuđač, koji je učestvovao u postupku nadmetanja izjavio prigovor, naručilac je dužan odgovoriti na prigovor u roku od 8 dana, a u slučaju negativnog odgovora ili nepostupanja naručioca, ponuđač može u skladu sa odredbama člana 49. Zakona u roku od 3 dana uložiti žalbu Ministarstvu ... Ministarstvo je dužno u roku od 15 dana od prijema žalbe donijeti rješenje. Odredbama člana 48. i 49. Zakona propisano je da prigovor i žalba odgađaju zaključenje ugovora. Protiv rješenja Minsitarstva može se pokrenuti upravni spor.

U konkretnom slučaju utvrđeno je da je po prigovoru tužioca tuženi pismenim odgovorom od 28.02.2005. godine, obavijestio tužioca da je izabran kao najpovoljniji ponuđač za lot 5, a da se poslovi lota 4 dodjeljuju T.1 G. Prema naprijed navedenim zakonskim odredbama, tužilac je imao mogućnost, ukoliko je smatrao da za to ima osnova, da u pogledu izbora najpovoljnijeg ponuđača za lot 4 izjavi žalbu Ministarstvu ... S obzirom da se zakonitost izbora najpovoljnijeg ponuđača od strane naručioca u postupku nabavke robe, usluga i ustupanja radova ocjenjujuje u upravnom postupku, sudska zaštita se može ostvarivati samo po tužbi u upravnom sporu, a ne u parnici kako to pogrešno smatra revident.

Pošto je tužilac obaviješten da je izabran za najpovoljnijeg ponuđača na lotu 5, po proteku rokova iz člana 48. i ukoliko nije bilo prigovora, kao ni žalbi drugih ponuđača u smislu člana 49. Zakona, tuženi je bio dužan pristupiti zaključenju ugovora sa tužiocem u skladu sa članom 8. tačka 7. Zakona, a tužilac kao najpovoljniji ponuđač je imao pravo zahtjevati zaključenje ugovora.

Prema odredbi člana 183. Zakona o obligacionim odnosima (''Službeni list'' SFRJ br. 27/78 do 57/89 i ''Službeni glasnik'' RS br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO), lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor dužno je da naknadi štetu, ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Dakle, kada postoji zakonska obaveza određenih lica da zaključe određeni ugovor, onda zainteresovano lice može zahtjevati da se takav ugovor bez odlaganja zaključi. Ukoliko lice koje je obavezno, bez odlaganja ne zaključi takav ugovor, ono je dužno da naknadi štetu zainteresovanom licu prema opštim pravilima o naknadi štete zbog neispunjenja obaveze iz člana 262. ZOO.

Tužilac u ovoj parnici nije ni tvrdio, pa ni ponudio dokaze što je bio dužan u skladu sa članom 7. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, dalje ZPP), da na odluku o njegovom izboru za najpovoljnijeg ponuđača nije bilo prigopvora, odnosno žalbi drugih ponuđača, te da je nakon provedenog postupka javnog nadmetanja za dodjelu tekućeg održavanja na lotu 5, kao izabrani najpovoljniji ponuđač, zahtjevao od tuženog da bez odlaganja sa njim zaključi ugovor o nabavci, pa nisu ispunjeni uslovi iz

člana 193. ZOO za postojanje osnova odgovornosti za eventualnu štetu na strani tuženog. Iz ovih razloga, činjenice da je tužena poništila postupak izbora najpovoljnijeg ponuđača na lotu 5 dana 18.4.2005. godine i ponovo objavila javni oglas za izvođenje tih radova 28.4.2005. godine, nisu od uticaja na ishod ovoga spora. Iz navedenih razloga na strani tuženog nema osnova za naknadu štete tužiocu, pa nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su njegov tužbeni zahtjev u cijelosti odbili.

Potrebno je napomenuti da je pravilan zaključak drugostepenog suda da tužilac nije iznio ni činjenice na kojim zasniva visinu štete koju potražuje tužbenim zahtjevom, niti ponudio dokaze za utvrđivanje tih činjenica, kako to nalaže odredba člana 7. ZPP. Stoga, i pod pretpostavkom da je utvrđena odgovornost tuženog za štetu zbog nezaključivanja ugovora koji je po zakonu bio dužan da zaključi, što tužilac u ovom postupku nije dokazao, visinu štete koju bi tužilac pretrpio ne bi predstavljala cijena radova koji bi bili izvedeni po tom ugovoru, kako pogrešno smatra revident. Ovo stoga, što bi tužilac, u izvršenju svoje obaveze iz ugovora koji nije zaključen imao i troškove, pa bi se šteta sastojala samo u dobitku koji bi se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima, u skladu sa članom 189. stav 3. ZOO zaključivanjem i izvršenjem ugovora.

Prema tome, kada je sam tužilac propustio da preduzme potrebne, zakonom propisane radnje radi ostvarivnja svojih prava, nema mjesta pozivanju tužioca na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskinh prava i osnovnih sloboda, pa je i ovaj prigovor revizije neosnovan.

Iz izloženog proizlazi da revizija tuženog nije osnovana, pa je primjenom odredbe člana 248. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-001 157 od 09.04.2008.g. )


<------->


Ništavi ugovori

R J E Š E Nj E

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj P-556/02 od 25.3.2003. godine utvrđeno je da nije dopušteno izvršenje na trosobnom stanu u P., ..., treći sprat, stan broj 12, površine 88 m2, u predmetu Osnovnog suda u Prijedoru broj I-75/01 od 5.4.2001. godine, u odnosu na tužioca J. B., uz obavezu da tužena ZU „O. b.“ P. tužiocu J. B. naknadi troškove spora u iznosu 750,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Preko dosuđenih troškova spora zahtjev se odbija.

Drugostepenim rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-148703 od 4.10.2005. godine, žalba tužene je uvažena, ukinuta presuda Osnovnog suda u Prijedoru broj P-556/02 od 25.3.2003. godine i tužba tužioca odbačena.

Tužilac revizijom pobija drugostepeno rješenje, zbog povreda odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen niti se Republički tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku
– ''Službeni list SFRJ'', br. 4/77 do 35/91, i ''Sl. glasnik RS'' br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPPRS) ima primjeniti u ovom sporu.

Revizija nije osnovana.

U tužbi tužilac zahtjevom traži da se proglasi da je nedopušteno izvršenje na trosobnom stanu u P., u..., treći sprat, stan broj 12, površine 88 m2, koje je određeno rješenjem o izvršenju prvostepenog suda broj I-75/01 od 5.4.2001. godine na osnovu izvršne isprave, presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-47/00 od 10.5.2000. godine u parnici tužioca ZU „O. b.“ Prijedor protiv tuženog B. M. iz P. radi predaje u posjed navedenog stana.

Nakon prvovedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio činjenično stanje koje nije ni sporno između stranaka: Da je tužena nosilac prava raspolaganja i davalac predmetnog stana na korištenje koga je tokom 1993. godine dodjelila tužiocu na privremeno korištenje, a rješenjem broj 02- 474/97 od 26.5.1997. godine dodjelila mu taj stan na trajno korištenje i da tužilac na osnovu navedenog rješenja o dodjeli predmetnog stana na korištenje nije zaključio ugovor o njegovom korišćenju; da je tokom 1995. godine u predmetni stan tužilac primio porodicu B. M. koja je usljed ratnih sukoba na području bivše BiH izbjegla tokom 1995. godine iz D.; da je rješenjem tužene broj 02-634/99 od 28.12.1999. godine stavljeno van snage rješenje kojim je tužiocu dodjeljen predmetni stan na korištenje broj 02- 474/97 od 26.5.1997. godine, protiv koga tužilac nije podnosio prigovor niti je u zakonom propisanom postupku tražio njegovo poništenje; da je tužilac pismenim zahtjevom od 19.4.2001. godine tražio od tužene donošenje rješenja koje će zamijeniti ugovor o korišćenju predmetnog stana i da je tužena rješenjem broj 08-372-18/01 od 29.5.2001. godine odbila takav zahtjev; da je pravosnažnom presudom prvostepenog suda P-47/00 od 10.5.2000. godine tuženi B. M. iz P. obavezan da tuženoj u toj parnici tužiocu predmetni stan preda u posjed; da je na osnovu navedene pravosnažne presude, kao izvršne isprave, tužena kao povjerilac ishodovala rješenje o izvršenju kod prvostepenog suda broj I-75/01 od 5.4.2001. godine radi predaje u posjed predmetnog stana, koji je sud odredio sprovođenje izvršenja na dan 25.5.2001. godine protiv dužnika B. M., koje izvršenje nije sprovedeno zbog toga što se je dužnik dobrovoljno iselio iz predmetnog stana; da je tužioca prvostepenom sudu u navedenom izvršnom predmetu podnio prigovor, i da je prvostepeni sud rješenjem broj I- 75/01 od 5.7.2001. godine tužilac kao treće lice uputio da protiv povjerioca u roku od 8 dana pokrene parnicu radi proglašenja da je izvršenje na predmetnom trosobnom stanu nedopušteno i da je tužilac 18. jula 2001. godine prvostepenom sudu podnio tužbu radi proglašenja da je nedopušteno izvršenje na predmetnom trosobnom stanu.

Prvostepeni sud je zahtjevu tužioca udovoljio nalazeći „da tokom trajanja postupka, kao dokaz nije priložena isprava ili pravosnažna sudska presuda da je obaveza iz izvršne isprave – presude prvostepenog suda broj P- 47/00 od 10.5.2000. godine, prešla na tužioca kao lice koje u izvršnoj presudi nije označeno kao dužnik u smislu čl. 22. Zakona o izvršnom postupku i stoga se u nedostatku takve isprave prema tužiocu nije moglo odrediti izvršenje“.

Drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda. Tužilac, po ocjeni drugostepenog suda, nikada nije zaključio ugovor o korišćenju predmetnog stana sa tuženom usljed čega je rješenje tuženog o dodjeli predmetnog stana na korišćenje tužiocu stavljeno van snage pa zbog toga je tužilac izgubio svojstvo stranke u postupku. Zato je drugostepeni sud

žalbu tužene uvažio, preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev.

Odluka drugostepenog suda je pravilna ali ne iz razloga datih u obrazloženju te odluke.

Osnovanost zahtjeva trećeg lica u izlučnoj tužbi – čl. 56. i 57. st.1. i 3. Zakona o izvršnom postupku (''Sl. list SFRJ'', br. 20/78 do 35/91 i ''Sl. glasnik RS'', br. 17/93 i 14/94, u daljem tekstu: ZIP) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju, zavisi od toga da li je izvršni sud odredio izvršenje na predmetu u pogledu koga treće lice ima neko pravo.

U ovom slučaju tužilac kao treće lice tvrdi da na nepokretnoj stvari- predmetnom stanu, kao predmetu izvršenja ima stanarsko pravo.

Kada su tokom postupka nižestepeni sudovi utvrdili, što nije sporno između stranaka niti revizija tužioca sada to osporava, da je tužena rješenjem broj 02634/99 od 28.12.1999. godine stavila van snage rješenje broj 02-474/97 od 26.5.1997. godine kojim je tužilacu predmetni stan dodijeljen na trajno korištenje i da tužilac nije podnosio tužbu radi utvrđenja da je takvo rješenje ništavo, onda se ukazuje pravilan zaključak drugostepenog suda da tužilac nema svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, i time nema aktivnu legitimaciju da zahtjevom traži utvrđenje da je nedopušteno predmetno izvršenje, jer sud u ovom sporu nije ovlašćen da cijeni zakonitost i pravilnost tog rješenja kojim je, kako je rečeno stavljeno van snage rješenje kojim je tužena tužiocu predmetni stan dodijelila na trajno korištenje. Sve dok to rješenje u zakonom propisanom postupku ne bude oglašeno ništavim ono kao takvo proizvodi pravno dejstvo.

Drugostepeni sud je povodom žalbe u ovom sporu odlučio rješenjem, umjesto presudom, jer je u pitanju aktivna legitimacija stranke u sporu, u kojem slučaju se presudom odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa kako su pravne posljedice iste to je i ovaj sud povodom revizije tužioca odlučio rješenjem.

Na osnovu izloženog odlučeno je kao u izreci primjenom odredbi člana 393. i 400. stav 1. i 4. ZPP.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 609 od 23.5.2008.g.)

 

<------->


Ništavi ugovori

R J E Š E Nj E

Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-001 372 od 4.12.2006. godine u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1157/05 od 27.6.2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja D. K. (dalje: tužitelj) za utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu broj 9234/00 od 7.12.2000. godine sa Aneksom broj OV-2058/01 od 26.3.2001. godine zaključen između N. Š. (dalje: prvotužena) kao poklonodavca i N. K. (dalje: drugotuženi) kao poklonoprimca i zahtjev da se tužitelj na osnovu ove presude u zemljišnim knjigama upiše sa 1/1 dijela po osnovu imovine stečene u braku sa prvotuženom kao i da se tuženima naloži da predmetne nekretnine predaju u posjed tužitelju. Usvojen je protivtužbeni zahtjev protivtužitelja i utvrđeno da protivtuženi D. K. nema pravo vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. br. 457 i zk. ul. 469 KO M. i isti obavezuje da prestane uznemiravati sadašnjeg vlasnika navedenih nekretnina uz obavezu da protivtužiteljima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.220,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž- 06-001 372 od 4.12.2006. godine žalba tužitelja je djelimično uvažena, prvostepena presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, te odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda

potvrđena u odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu iz razloga propisanih odredbom člana 240. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i usvoji njegov tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.
Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništav ugovor o poklonu broj 9234/00 od 7.12.2000. godine sa Aneksom broj OV- 2058/01 od 26.3.2001. godine zaključen između prvotužene kao poklonodavca i drugotuženog kao poklonoprimca, slijedom čega je ništav i upis prava vlasništva drugotuženog sa 1/1 dijela na nekretninama upisanim u zk. ul. 469 i 457 KO M., te PL 358 KO M., kao i zahtjev da se tužitelj po osnovu sticanja u braku sa N. Š. upiše kao vlasnik navedenih nekretnina u zemljišnoj knjizi sa 1/1 dijela, te zahtjev da mu tuženi predmetne nekretnine predaju u posjed i protivtužbeni zahtjev N. Š. i N. K. za utvrđenje da protivtuženi D. K. nema pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, te da se obaveže da prestane uznemiravati sadašnjeg vlasnika ovih nekretnina N. K.

Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na slijedećim činjeničnim utvrđenjima: da su predmet spora u ovoj parnici kč. 318/23 oranica S. nj. kuća i zgrada, dvorište, njiva i voćnjak površine 1.850 m2 upisana u zk. ul. 469 KO M. (po novom premjeru kč. 215/4 i 216/8 u pl. 539 KO M.) te kč. 318/22 S. nj. oranica površine 1.916 m2 upisana u zk. ul. 342 KO M. (po novom premjeru kč. 215/3 i 216/7 upisane u pl. 358 KO M.); da je kč. 318/23 bila upisana kao vlasništvo prvotužene na temelju ugovora o poklonu zaključenog sa njenom majkom kao poklonodavcem, a kč. 318/22 na temelju ugovora o poklonu zaključenog sa njenim bratom B. Š. 1986. godine; da je na kč. 318/23 u ljeto 1985. godine za 21 dan sagrađen, na temelju odobrenja za gradnju kojeg je pribavila
prvotužena tokom 1983. i 1984. godine, poslovno stambeni objekat veličine 10 x 8 m koji se sastoji od poslovnog prostora u prizemlju i stambenog prostora na spratu, koji nije upisan u zemljišnu knjigu već je vanknjižno vlasništvo; da su tužitelj i prvotužena zaključili brak 22.6.1986. godine i da je faktički bračna zajednica stranaka prestala 1989. godine, a da se prije toga u decembru 1979. godine rodilo njihovo dijete N. K. (ovdje drugotuženi); da je ugovorima o poklonu od 4.8.1986. godine prvotužena prenijela na tužitelja ½ dijela suvlasništva svih spornih nekretnina; da su ti ugovori opozvani pravosnažnom presudom O. s. u B. L. broj P-9704/99 od 10.3.2003. godine, koja je potvrđena presudom O. s. u B. L. broj Gž-1303/03, temeljem kojih je prvotužena ponovno bila upisana kao isključivi vlasnik svih spornih nekretnina; da je ugovorom o poklonu od 7.12.2000. godine i Aneksom ugovora od 26.3.2001. godine predmetne nekretnine poklonila drugotuženom. Prethodni brak tužitelja razveden je 1981. godine; tužitelj je imao u vlasništvu stan u B. u ulici ...u kojoj su jedno vrijeme stanovali tuženi, a koji je tužitelj prodao u

decembru 1984. godine; da je 1984. godine podigao i kredit kod B. B.; da su tuženi od 1984. godine stanovali u stanu koji je u B. dobila na korištenje prvotužena od preduzeća u kojem je bila zaposlena; da su tužitelj i prvotužena bili zaposleni u preduzeću I. Z. i to tužitelj do februara 1985. godine, a prvotužena do 1987. godine i da su parnične stranke nakon zaključenja braka tužitelja i prvotužene 1986. godine prešle da žive u spornu kuću u M.

Na osnovu ovih utvrđenja prvostepeni sud je zaključio da je sporno zemljište isključivo vlasništvo prvotužene, da je sporna kuća izgrađena u većem dijelu prije nego što je prvotužena zasnovala vanbračnu zajednicu sa tužiteljem, da tužitelj nije dokazao da je ulagao sredstva i rad u sporni poslovno – stambeni objekat, pa da stoga nema osnova za utvrđenje njegovog prava vlasništva na predmetnim nekretninama po članu 22. Zakona o svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, dalje: ZOSPO). Ovo su razlozi koje je prvostepeni sud uzeo za osnov odbijanja tužbenog zahtjeva i usvajanja protivtžbenog zahtjeva u ovoj parnici.

Drugostepeni sud je, nakon zakazane rasprave radi ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, zaključio da nema osnova za utvrđenje prava vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama ni po odredbi člana 18. ZOSPO, niti po odredbi člana 270. t. 5. Porodičnog Zakona RS („Službeni glasnik RS“ broj 54/02 – dalje: PZ), pa je u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu potvrdio prvostepenu presudu ocjenjujući prihvatljivim izjave prvotužene i svjedoka B. Š. da je sporna kuća građena prije zasnivanja vanbračne zajednice tužitelja i prvotužene, a usvajanjem žalbe tužitelja ukinuo odluku o protivtužbenom zahtjevu zbog povreda odredaba parničnog postupka.

Po ocjeni ovog revizijskog suda revident osnovano ukazuje da je pobijana presuda zasnovana na povredama odredaba parničnog postupka.

Naime, u ovom revizijskom postupku tužitelj ukazuje da su nižestepeni sudovi prilikom ocjene izjava prvotužene i svjedoka B. Š., pa i ostalih izvedneih dokaza, postupili suprotno osnovnim princima procesnog prava koji se odnose na slobodno sudijsko uvjerenje u ocjeni dokaza, čime su povrijedili odredbu člana 8. ZPP.

Prema odredbi člana 8. ZPP-a sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti za dokazane, tako što će svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno ocijeniti savjesno i brižljivo.

Odredbom navedenog člana definisano je načelo slobodne ocjene dokaza, kao osnovni metod utvrđivanja istine u parničnom postupku, te kao metod postupanja suda prilikom ocjene izvedenih dokaza. Načelo slobodne ocjene dokaza ili slobodnog sudijskog uvjerenja karakteriše odsutnost zakonom utvrđenih pravila o izboru dokaza, o rangiranju dokaza prema dokaznoj snazi i o načinu ispitivanja pojedinog dokaza. Stoga sud prema specifičnostima konkretnog slučaja i rezultatima dokaznog postupka slobodno, bez formalnog ograničenja, ocjenjuje izvedene dokaze i formira svoje uvjerenje o dokazanim i o nedokazanim činjenicama po pravilima logike i psihologije. Slobodna ocjena dokaza podrazumijeva i slobodno odlučivanje suda koje će dokaze dozvoliti da stranka izvede radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

Međutim, slobodna ocjena dokaza ne znači apsolutnu slobodu suda u ocjeni dokazne snage izvedenih dokaza, odnosno arbitrarnost. Sudska ocjena dokaza nalaže potrebu obezbjeđenja protiv zloupotrebe slobode koja sudu pripada po tom načelu. Garancija da će sud nepristrano ocijeniti dokaze leži, pored ostalih garancija objektivnog suđenja, i u njegovoj dužnosti da za svoju ocjenu iznese razloge u odluci. Sud treba da u obrazloženju presude navede zašto je jednom dokaznom sredstvu poklonio vjeru, a drugom nije. Zakon ostavlja sudu da rezultat izvedenih dokaza, pa i izjave saslušanih stranaka i svjedoka, ocijeni prema svom opštem životnom iskustvu i znanju, primjenjujući stavove psihologije i logike.

Prema tome, sud sporne činjenice uzima za dokazane samo ako je ocjenom dokaza došao do uvjerenja da je tvrdnja kojom je ona iznesena istinita i obrnuto, sporna činjenica nije dokazana ako sud to uvjerenje nije stekao ili u njeno postojanje više ili manje sumnja, ili je došao do uvjerenja o njenom nepostojanju. Dakle, izvedene dokaze sud ocjenjuje po slobodnom uvjerenju, ali je stečeno uvjerenje dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima utemeljenim na pravilima logike, psihologije, drugih nauka i opšteg iskustva, te razlozi za određeno sudijsko uvjerenje moraju biti objektivno prihvatljivi, kako bi se moglo provjeriti ima li tako uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu.

Drugostepeni sud u obrazloženju presude, ocjenjujući izjave tužitelja, prvotužene i svjedoka B. Š., između ostalog, navodi da su u cjelosti prihvatljive izjave prvotužene potvrđene iskazom svjedoka B. Š. o tome da je prvotužena započela sa izgradnjom predmetne kuće prije zasnivanja vanbračne zajednice s tužiteljem, te nakon toga izvodi zaključak da se ne radi o sticanju stambeno – poslovnog objekta u vanbračnoj zajednici u cilju zaključenja braka.

Razlozi drugostepenog suda o ocjeni navedenih dokaza, za sada se ne mogu prihvatiti pravilnim, jer nemaju činjeničnog osnova u spisu predmeta, na šta revident osnovano ukazuje. Naime, revident osnovano ukazuje na razlike u izjavama prvotužene i svjedoka B. Š. u drugim parnicama koje su vodile parnične stranke (predmeti broj P-9704/99, P-932/95, P-699/00), o kojima drugostepeni sud nije dao nikakve razloge. Pored toga, drugostepeni sud nije cijenio ni izjavu prvotužene datu u predmetnoj parnici dana 16.11.1993. godine, pa ni činjenične navode tužbe koju je ona podnijela 26.4.1990. godine pod brojem P-623/90, kojom je postavila protivtužbeni zahtjev u ovoj parnici (ta parnica spojena je rješenjem od 26.12.1990. godine sa parnicom po tužbi tužitelja pod brojem 902/90, a tokom postupka preinačila je protivtužbeni zahtjev).

Stoga tužitelj osnovano u reviziji, kao i u žalbi, ukazuje na propuste suda da da uvjerljive i logične razloge u ocjeni izvedenih dokaza, kojim bi se moglo povjerovati i koji bi imali činjeničnu osnovu u predmetnom spisu, te na način koji bi omogućio ovom sudu da izvrši kontrolu njihove ocjene.

Imajući u vidu navedeno proizlazi da je drugostepeni sud učinio povredu odredaba parničnog postupka kao revizioni razlog iz odredbe člana
240. t. 1. ZPP, koji je osnov za ukidanje presude iz člana 249. st. 1. istog Zakona.

Odluka o tužbenom zahtjevu zavisit će od utvrđenja da li je gradnja spornog objekta vršena u vrijeme trajanja vanbračne zajednice tužitelja i prvotužene ili nije, da li je između njih postojao dogovor o zajedničkoj izgradnji spornog objekta ili nije, i konačno od učešća tužitelja u izgradnji svojim sredstvima i radom.

Zbog navedenog revizija tužitelja je uvažena i drugostepena presuda u pobijanom dijelu ukinuta, te odlučeno da se predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, tako da taj sud otkloni ukazane nedostatke.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 312 od 7.5.2008.g.)


<------->


Ništavi ugovori

P R E S U D U

Revizija se usvaja, rješenje Okružnog suda u Banjoj Luci Gž-386/04 od 09.02.2006. godine se preinačava i sudi:

Žalba tužiteljice se odbija kao neosnovana i presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci P-2444/02. od 13.01.2004. godine se potvrđuje.

O b r a z l o ž e n j e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci P-2444/02 od 13.01.2004. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je traženo da se utvrdi ništavost ugovora o zakupu stana zaključenog između prvotužene i drugotužene kojim je na neodređeno vrijeme zakupljen stan u B.L. u Ul. B., te zahtjev kojim je traženo utvrđenje da tužiteljica i drugotužena imaju pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana sa pravom otkupa po ½ dijela uz obavezu drugotužene (pravilno je prvotužene) da zaključi ugovor o zakupu sa tužiteljicom i drugotuženom.
Istom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove. Drugostepenim rješenjem (pravilno je presudom) Okružnog suda u Banjoj
Luci Gž-386/04 od 09.02.2006.godine, žalba tužiteljice je djelimično uvažena, a prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke koji se odnosi na utvrđenje ništavosti ugovora o zakupu stana tako da je utvrđeno da je ništav ugovor o zakupu stana zaključen između prvotužene škole „S.Č. i M.“ iz P. kao zakupodavca i drugotužene
A.V. iz BL, kao zakupca, a predmet tog ugovora je stan u B.L.Ul. B., sa trajanjem zakupa na neodređeno vrijeme.

U preostalom odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva i u dijelu odluke o troškovima postupka žalba tužiteljice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

 

Blagovremenom revizijom drugostepenu odluku u dijelu kojim je uvažena žalba tužiteljice pobija drugotužena A.V. zbog, kako to navodi u reviziji, povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se revizija usvoji i osporena odluka preinači tako da se žalba u cjelosti odbije i potvrdi prvostepena presuda, ili da se revizija usvoji, a osporena odluka ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na reviziju, tužiteljica osporava sve navode revizije uz tvrdnju da revizija nije dozvoljena budući da vrijednost spora ne prelazi iznos iz člana 237. stav 2. ZPP, uz prijedlog da se revizija odbaci kao nedopuštena ili da se odbije kao neosnovana.

Revizija je osnovana.

Predmet odlučivanja u ovoj parnici je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je ništav ugovor o zakupu stana zaključen između prvotužene kao zakupodavca i drugotužene kao zakupca čiji je predmet zakup stana u B.L. u Ul. B., te da se utvrdi da tužiteljica i drugotužena imaju pravo otkupa stana sa po ½ dijela uz obavezu prvotužene da zaključiti ugovor o zakupu stana sa tužiteljicom i drugotuženom, uz zahtjev za naknadu troškova postupka.

Raspravljajući o ovakvom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je utvrdio: da su tužiteljica i drugotužena kćeri pokojne J.V. koja je bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je J.V. umrla 2001. godine, a da je nakon njene smrti u stanu ostala drugotužena sa malodobonim djetetom, dok je tužiteljica napustila porodičnu zajednicu još 1997. godine i time izgubila status korisnika stana, da nakon smrti nosioca stanarskog prava niko nije određen kao novi nosioc, odnosno da nije proveden postupak određivanja nosioca stanarskog prava, te da su ugovor o zakupu predmetnog stana zaključile drugotužena kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava i prvotužena dana 14.08.2002. godine.

Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je smatrajući da nema mjesta utvrđenju ništavosti ugovora o zakupu jer je isti zaključen u skladu sa članom 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima – prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH", 14/84, 12/87 i 36/89, te (″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 19/93, 12/99 i 31/99 – u daljem tekstu ZOSO) i da tužiteljica nema pravo otkupa stana budući da to pravo pripada samo nosiocu stanarskog prava, tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

Odlučujući o žalbi tužiteljice drugostepeni sud je našao da je predmetni ugovor o zakupu zaključen protivno odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova jer pravo na zaključenje ugovora o zakupu stana ima samo nosioc stanarskog prava, žalbu djelimično uvažio, a prvostepenu presudu preinačio na taj način da je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje ništavosti ugovora o zakupu stana, dok je u ostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

Odluka drugostepenog suda donesena je uz pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Neosnovani su navodi tužiteljice iz odgovora na reviziju da vrijednost spora ne prelazi iznos od 10.000,00 KM iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03 i 74/05 i 63/07. –u daljem tekstu ZPP) , te da iz tih razloga reviziju treba odbaciti kao nedozvoljenu. U konkretnoj situaciji tužbeni zahtjev se ne odnosi na novčani iznos, pa se u pogledu određivanja vrijednost spora ima primjeniti odredba člana 321. stav 1. ZPP. Prema toj odredbi, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost spora koju je tužitelj označio u tužbi. Tužiteljica je u tužbi uređenoj 22. septembra 2003. godine kao vrijednost spora naznačila iznos od 10.100,00 KM, što predstavlja i vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude što prelazi granični iznos dozvoljenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP, odakle proizlazi zaključak da je revizija dozvoljena.

Pogrešno drugostepeni sud u osporenoj odluci zaključuje da po Zakonu o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 17/00, 18/01, 35/01, 47/02- u daljem tekstu: Zakon), u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja spornog ugovora o zakupu, pravo na zaključenje ugovora o zakupu stana pripada samo nosiocu stanarskog prava koji nije u određenom roku zaključio ugovor o otkupu stana. Istina je da je članom 37. tog Zakona propisano, da ukoliko se ne zaključi ugovor o otkupu stana u roku ... pravno lice iz člana 13. (davalac stana na korištenje) i nosioc stanarskog prava dužni su u naredenih 60 dana zaključiti ugovor o zakupu. Ovakva obaveza zaključenja ugovora o zakupu stana ne znači i određivanje nosioca stanarskog prava kao jedinog mogućeg zakupca. Članom 56. istog Zakona određeno je da lice koje na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana nije do dana stupanja na snagu ovog zakona zaključilo ugovor o korištenju stana, zaključuje ugovor o zakupu, dok je članom 37. stav 2. prvobitnog teksta Zakona (koji je kasnije izmjenama i dopunama objavljenim u „Službenom glasniku RS“ br. 35/01 postao stav 3.) propisano da lice koje stupanjem na snagu ovog Zakona nije steklo uslove za otkup stana, nastavlja da koristi stan na osnovu zakupa. Naprijed navedenim odredbama Zakona predviđene su situacije kada lica koja nisu stekla stanarsko pravo u smislu člana 11. ZOSO mogu sa davaocem stana na korištenje zaključiti ugovor o zakupu tog stana.

U konkretnoj sitauciji, iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova da je drugotužena A.V. bila član porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava J.V., proizlazi zaključak da je bila korisnik predmetnog stana u smislu člana 6. ZOSO. Kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava,nakon njegove smrti mogla je nastaviti koristiti predmetni stan u smislu člana 21. ZOSO i eventualno steći stanarsko pravo po članu 22. ZOSO čime bi stekla i uslove za otkup stana. Kako prema stanju spisa proizlazi da drugotužena kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava pokojne J.V., niti bilo koje drugo ovlašteno lice, nije pokrenulo postupak za određivanje nosioca stanarskog prava, to nije stekla pravo na otkup stana. Prema tome drugotužena je po odredbi člana 37. stav 3. Zakona o privatizaciji državnih stanova, kao korisnik stana mogla nastaviti da koristiti stan zaključenjem ugovora o zakupu stana.

Iz navedenog proizlazi da je drugostepeni sud smatrajući da je zaključenje ugovora o zakupu stana između davaoca stana na korištenje i lica koje nije nosioc stanarskog prava protivno prinudnim propisima, pogrešno primjenio odredbu člana
103. i člana 109. Zakona o obligacionim odnosima, a u vezi sa članom 37. Zakona o

privatizaciji državnih stanova, pa je na osnovu člana 250. stav 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 671 od 18.01.2008.g.)


<------->


Restitucija/vraćanje datog

R J E Š E Nj E

Revizija se uvažava, presuda Okružnog suda u B. L. broj Gž-2379/02 od
7.6.2004. godine se ukida i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u P. broj P-2/99 od 2.4.2002. godine utvrđeno je da je apsolutno ništav ugovor o prodaji, zaključen 12.11.1992. godine u P. između tužioca C. M. sina S. iz P i tuženog M. R. sina S., ovjeren kod Osnovnog suda u P. pod Ov-br-1224/92, pa je tuženi obavezan da preda tužiocu u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor u Zanatskom centru u P., koji je bio predmet tog ugovora i da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 5.920,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravnosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. L. broj Gž-2379/02 od
7.6.2004. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tuženi je izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i prekoračenja tužbenog zahtjeva s prijedlogom da se ta presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.

Tužbom se traži utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji i uspostavljanje ranijeg stanja predajom poslovnog prostora u posjed tužioca, kako je bliže navedeno u izreci prvostepene presude.

Parnične stranke su, prema utvrđenom činjeničnom stanju, zaključile osporeni ugovor o prodaji 12. novembra 1992. godine u P., koji je ovjeren kod prvostepenog suda pod brojem Ov-1224/92 na dan 24. novembra 1992. godine. Tim ugovorom tužilac je prodao tuženom sporni poslovni prostor u Zanatskom centru u P veličine 5h4 metra, površine 20 m2, sa posebnim ulazom, po cijeni od 3.000.000,00 dinara. Tuženi je ušao u posjed kupljenih nekretnina, ali nije tužiocu isplatio prodajnu cijenu, kako je to utvrdio prvostepeni sud. Ugovor je zaključen u ratnim okolnostima, u sredini u kojoj je tužilac, kao pripadnik manjinskog naroda, bio izložen raznim torturama, pritiscima i zastrašivanjima sa svih strana, tako da nije mogao da izrazi svoju slobodnu volju. Poslovni prostor je prije zaključenja ugovora bio oštećen usljed eksplozije. Tuženi je izvršio popravku lokala.

Prvostepeni sud je zaključio da je ugovor ništav u smislu odredbe člana 103. u vezi sa članom 109. ima Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ broj 17/93 i 3/96. u daljem tekstu: ZOO) pa je radi toga usvojio tužbeni zahtjev. Taj sud je odbio da raspravlja o podnescima tuženog od 12. marta 2001. godine i od 9. aprila 2001. godine „iz razloga što ... nisu podnijeti u formi u kojoj se može podnijeti protivtužba“, odnosno što „tuženi uz podneske nije predložio dokaze i isti su po ocjeni ovog suda usmjereni na odugovlačenje postupka“.

Činjenična utvrđenja i pravna shvatanja prvostepenog suda u odnosu na ništavost ugovora o prodaji prihvatio je i drugostepeni sud.

Odlučeno je kao u izreci iz ovih razloga.

Prihvatljivo je pravno stanovište nižestepenih sudova o ništavosti osporenog ugovora iz razloga datih u njihovim presudama.

Tuženi je pored ostalog u žalbi protiv prvostepene presude naveo da je svojim ulaganjima višestruko uvećao vrijednost objekta i da je prvostepeni sud neosnovano odbio da raspravlja o zahtjevu njegove protivtužbe. O ovim odlučnim činjenicama drugostepena presuda ne sadrži nikakve razloge, radi čega je zahvaćena bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz člana 385. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 354. stav 2. tačka 13. Zakona o parničnom postupku koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostepene presude („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: raniji ZPP). Revizija tuženog je radi toga uvažena, drugostepena presuda ukinuta i odlučeno da se predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje u smislu člana 394. stav 1. ranijeg ZPP, koji se u ovom sporu primjenjuje na osnovu člana 456. stav 1. u vezi sa članovima 461. i 459. Zakona o parničnom postupku koji je sada na snazi („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljem tekstu: važeći ZPP).

Podnesak punomoćnika tuženog u spisima od 9.4.2001. godine u suštini je, po mišljenju ovog suda protivtužba, pa je trebalo i po njoj postupiti, a ne odbiti raspravljanje. Ako nije sadržavala sve što je potrebno da sadrži, bilo je osnova da se primijeni odredba člana 109. ranijeg ZPP, što je ovdje izostalo. Tuženi tvrdi da je uložio znatna sredstva u osposobljavanje spornog lokala za odgovarajuću namjenu. Njemu bi, i pod pretpostavkom da je bio nesavjestan posjednik, pripadalo pravo na naknadu ne samo nužnih, nego i korisnih troškova ako su korisni lično za vlasnika kako je propisano odredbom člana 39. stav 4. i 5. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 60/80 i 36/90 i Službeni glasnik RS“ broj 38/03).

Drugostepeni sud je dužan da u daljem postupku raspravi pitanja na koja je naprijed ukazano i da o njima odluči, kako to proizilazi iz odredaba člana
253. u vezi sa članovima 228. i 456. stav 3. važećeg ZPP.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-733/05 od 30.10.2007 )

 

<------->

 

Prividni ugovor:

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u B. broj P-1022/01 od 29.3.2002. godine odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen 7.5.2001. godine između T. V. rođ. C. iz B. i N. R. iz S., ovjeren kod Osnovnog suda u B. pod br. Ov-3947/2001 od 25.5.2001. godine, te za utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnina označenih kao k.č. 4491 u naravi stambena zgrada površine 112 m2, pomoćna zgrada površine 12 m2, pomoćna zgrada 12 m2 i dvorište površine 322 m2, sve upisano u k. k. ul. 3471 k.o. B. II, što bi tuženi bio dužan priznati i trpjeti da se tužitelj na osnovu ove presude uknjiži kao vlasnik i posjednik navedenih nekretnina, kao i eventualni tužbeni zahtjev da se tužitelju na ime kupoprodajne cijene po navedenom kupoprodajnom ugovoru isplati iznos od 40.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe do isplate.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. broj Gž-84/2003 od 11.2.2005.
godine žalba tužitelja se odbija i prvostepena presuda potvrđuje.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora koji je zaključen dana 7.5. 2001. godine između T. V. rođ. C. i tuženog, ovjeren kod Osnovnog suda u B. pod brojem Ov-3947/2001 dana 25.5.2001. godine, zahtjev za utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnina označenih kao k.č. 4491 u naravi stambena zgrada površine 112 m2, pomoćna zgrada površine 12 m2, pomoćna zgrada površine 12 m2 i dvorište 332 m2, sve upisano u k.k. ul. 3471 k.o. B. II i za upis toga prava u zemljišnu knjigu, te eventualni tužbeni zahtjev da mu tuženi na ime kupoprodajne cijene po navedenom ugovoru isplati iznos od 40.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Tokom postupka utvrđeno je: da je majka tužitelja sada pok. T. V. rođ. C., kao prodavac, sa tuženim, kao kupcem, zaključila ugovor o kupoprodaji nekretnina u propisanoj zakonskoj formi, koji je ovjeren kod Osnovnog suda u B. pod brojem Ov-3947/2001 od 25. 5. 2001. godine, predmetom kojeg su bile nekretnine upisane u k.k. ul. broj 3471 k.o. B. II sa 1/1 dijela; da je majka tužitelja bila poslovno sposobna za zaključenje ugovora; da je tuženi prodavcu isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu u visini od 20.000,00 KM i ušao u posjed spornih nekretnina, te je ugovor u cjelini realizovan; da je majka tužitelja navedeni novac vratila tuženom nakon saznanja da tužitelj nije spreman da ona živi sa njegovom porodicom u S. i da je tuženi, kao njen sestrić, voljan da vodi brigu o njoj i da je izdržava, kao i zbog činjenice da je njegova majka ranije njoj poklonila svoj suvlasnički dio u spornoj kući.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su zaključili da je sporni ugovor o kupoprodaji nekretnina pravno valjan, da su ga ugovorne strane u cjelini izvršile i da je zato on bio valjan pravni osnov za uknjižbu tuženog kao vlasnika kupljenih nekretnina, radi čega su odbili tužbeni zahtjev tužitelja postavljen u ovoj parnici.

Odluke nižestepenih sudova su pravilne i zakonite, a revizioni prigovori tužitelja, po ocjeni ovoga revizijskog suda, ne mogu se prihvatiti.

Prije svega, neutemeljena je tvrdnja revidenta da u konkretnom slučaju u spornom ugovoru nije utvrđena cijena, kao bitan elemenat kupoprodajnog ugovora. Ovo iz razloga što je u kupoprodajnom ugovoru, kojeg su tuženi i majka tužitelja zaključili 7. 5. 2001. godine i ovjerili kod Osnovnog suda u B. pod br. Ov- 3946/2001 dana 25. 5. 2001. godine, određena kupoprodajna cijena od 40.000,00 KM, a tokom ovog postupka, na temelju izvedenih dokaza, pa i same izjave tužitelja, utvrđeno je da su ugovorne strane usmeno ugovorile kupoprodajnu cijenu spornih nekretnina na iznos od 20.000,00 KM. Ovo činjenično utvrđenje ne može biti predmet pobijanja u revizionom postupku prema odredbi člana 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91, te ''Sl. glasnik RS'' br. 17/93 i 32/94 dalje: ZPP) u vezi sa odredbom člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07). Sudovi se u praksi često suočavaju sa ugovorima u kojima nije istinito označena cijena, pa je dosadašnja sudska praksa zauzela stanovište da je punovažan usmeni sporazum o cijeni, iako je u pismenom ugovoru o prodaji nepokretnosti označena druga cijena. Usmeno ugovorena cijena obavezuje ugovarače kad je u ugovoru, koji je zaključen u propisanoj formi, označena druga cijena i to je, suprotno tvrdnji revidenta, u saglasnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, po kome su prema odredbi člana 12. Zakona obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO) ugovorači

dužni da se ponašaju pri zasnivanju obligacionog odnosa, tako i pri ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa. Stranka koja nije lojalna usmenom sporazumu o cijeni, koji izražava volju ugovarača, ne postupa u saglasnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, ako traži isplatu cijene pozivajući se na prividnu cijenu iz pismenog ugovora. Ukoliko je ugovaranje kupoprodajne cijene na ovaj način ugrozilo pravo preče kupovine i oštetilo državni interes, to bi bio razlog da nadležni državni organ traži poništenje ugovora, a ne i osnov da revident, kao pravni sljednik prodavca, traži utvrđenje ništavosti ugovora.

Neutemeljena je i tvrdnja revidenta da se u konkretnom slučaju radilo o prividnom kupoprodajnom ugovoru koji je prikrivao ugovor o doživotnom izdržavanju, koji ne bi proizvodio pravno dejstvo prema odredbi člana 66. stav 2. ZOO jer ne sadrži ovjeru sudije, odnosno propisanu zakonsku formu. Ovo iz razloga što iz navedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je stvarna volja prodavca bila da proda sporne nekretnine. To proizlazi i iz izjave tužitelja koju je dao kao parnična stranka koji tvrdi da ga je majka početkom maja 2001. godine telefonskim putem obavijestila da bi ona prodala kuću i da će je prodati tuženom za 20.000,00 KM.

Prema izjavi tužitelja u telefonskom razgovoru sa majkom početkom maja 2001. godine saznao je da zbog starosti i teške boleste ona više ne može da živi sama i da zato želi prodati sporne nekretnine tuženom koji je voljan izdržavati do kraja života i sahraniti je, kao i da se tužitelj do kraja njenog života krajem jula iste godine više nije čuo sa majkom, te da ga je tuženi obavijestio o njenoj smrti i sahrani, nakon čega je on došao na sahranu. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je majka tužitelja prvobitno željela prodati sporne nekretnine i otići u Lj. da živi sa tužiteljem, da se razočarala kada je u telefonskom razgovoru od tužitelja saznala da ne može živjeti kod njega, da je nakon toga tuženi prihvatio da se o njoj brine i da je sahrani, te da po njenoj želji adaptira spornu kuću. Kod takvog stanja stvari neutemeljen je revizioni prigovor kojim se ističe da je u znak zahvalnosti imovina trebala ostati tužitelju i njegovom sinu, koji se ranijih godina brinuo o majci, a ne tuženom, uz tvrdnju da je njegova majka govorila da će imovinu dati onome ko se o njoj brine. Kako je tuženi brinuo o majci tužitelja u njenoj bolesti i starosti, kada je bila nesposobna da živi sama (što je među strankama nesporno), logično je da je u znak zhvalnosti novac od prodate imovine poklonila tuženom. Pri tome je bez značaja činjenica iz kojih razloga nije realizovana želja majke da živi sa tužiteljem, jer je nesporno da on u tom periodu (od početka maja 2001. do njene smrti krajem jula te godine) nije imao nikakav kontakt s majkom. S obzirom na njenu starost i teško zdravstveno stanje neutemeljena je tvrdnja revizije da je ona zbog svojih primanja od 235,00 KM mjesečno mogla da živi kao i svi ostali građani RS. U prilog ovakvom zaključku ide i činjenica da je ona dva mjeseca nakon zaključenja spornog ugovora umrla.

Zbog svega iznesenog valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci na temelju odredbe člana 393. ZPP.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-311/05 od 5.10.2007.g. )


<------->

 

Odgovornost za materijalnopravne nedostatke:

 

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

 

Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj: 71 0 P 035417 08 P od 29.04.2011. godine odbijen je, kao neosnovan, zahtjev tužitelja da se solidarno obavežu tuženi da mu isplate iznos od 45.508,72 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 01.04.1997. godine do isplate i da mu naknade troškove parničnog postupka.
Obavezan je tužitelj da tuženima na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 3.615,00 KM.

Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj: 71 0 P 035417 11 Gž od 10.02.2012. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremenom revizijom drugosotepenu odluku pobija tužitelj zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se pobijana presuda preinači tako da se usvoji zahtjev tužitelja.

U odgovoru na reviziju tuženi predlažu da se ista odbije kao neosnovana. Revizija nije osnovana.
U ovoj parnici tužitelj zahtijeva da se solidarno obavežu tuženi da mu isplate iznos od 45.508,72 KM, sa pripadajućom zateznom kamatom, koji je uložio u sanaciju stana koji je dobio u postupku razmjene nekretnina, koja je obavljena na osnovu ugovora zaključenog dana 15.8.1995. godine između njega i tuženih, temeljem kojeg je on svoje nekretnine u B., M.-Č. dao tuženima u zamjenu za dvosoban stan u K., površine 64,83 m2, čijim saniranjem je i nastalo predmetno potraživanje.

Tokom postupka pokazalo se nespornim da je predmetni stan oštećen, kako slijedi iz zapisnika stručne komisije Općine K. za popis i procjenu ratne štete od 12.12.1991. i 18.02.1992. godine. Stan je oštećen ratnim dejstvima. Isti je rješenjem MZ Općine K. od 08.03.1993. godine bio dodjeljen na privremeno korištenje D.D. koji ga je držao u posjedu do 15.10.1995. godine, kada ga je predao tužitelju. Tuženi su predmetni stan zbog opštepoznatih ratnih okolnosti, napustili u septembru mjesecu 1991. godine i tada on nije bio oštećen. Stan nisu ostavili nikom na čuvanje. Pri zaključenju ugovora o razmjeni, prema utvrđenju prvostepenog suda, parnične stranke nisu znale za oštećenja na predmetnom stanu.Tužitelj je o nedostacima koje je imao predmetni stan obavjestio tužene prvi put pismom upućenim 02.04.1997. godine, nakon što je izvršio sanaciju, a tužbu kojom je pokrenuo ovaj spor podnio je 21.04.1999. godine. Tužitelj je protiv tuženih vodio i postupak za utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni nekretnina ali je ovakav njegov zahtjev odbijen (Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj: P-2137/98 od 01.7.2004. godine, presuda Okružnog suda u Banjaluci broj: Gž-1810/04 od 24.3.2006. godine i presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj: 118-0-06 001 060 od 29.6.2007. godine).

Na osnovu naprijed utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su zaključili da tuženima a ni tužitelju, u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina, nije bilo poznato da je stan u K. oštećen, slijedom čega je tužitelj, kada je otkrio te nedostatke, trebao odmah, odnosno u roku od osam dana, saglasno odredbi člana 481. stav 1. i člana 482. stav 1. u vezi sa članom 553. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, te ″Službeni glasnik Republike Srpske″, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 – u daljem tekstu: ZOO), a najkasnije u roku od osam dana od dana prestanka rata i ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti (19.6.1996. godine), obavjestiti tuženog o tim nedostatcima, pa kako to nije učinio u propisanim rokovoma (nego je tužene o utvrđenim oštećenjima na stanu obavjestio prvi put pismom od 02.04.1997. godine, dvije godine nakon preuzimanja stana u posjed) da je izgubio pravo da od tuženih traži bilo kakvu naknadu ili ostvarenje prava propisanih odredbom člana 488. ZOO, pa ni naknadu štete, u smislu odredbe člana 154. istog zakona, jer tuženi ne snose nikakvu krivicu za oštećenje stana koji je bio predmet razmjene, a koji je oštećen ratnim dejstvima nakon što su ga oni napustili.

Pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o sticanju bez osnova iz člana 210. ZOO (na kojem pravnom osnovu je temeljen tužbeni zahtjev), jer su ulaganja tužitelja u predmetni stan ostala u njegovoj imovini, budući da je odbijen zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni, slijedom čega je taj stan zajedno sa novčanim iznosom uloženim u njegovu sanaciju ostao u imovini tužitelja, a nije prešao u imovinu tuženih.

Parnične stranke su dana 15.8.1995. godine zaključile ugovor o razmjeni nekretnina o kojem je naprijed bilo riječi, kojeg definiše odredba člana 552. ZOO. Iz ugovora o razmjeni za svakog ugovarača nastaju obaveze i prava koje iz ugovora o prodaji nastaju za prodavca (član 553. istog zakona). Iz tog razloga, nižestepeni sudovi su o spornom pravnom odnosu pravilno sudili primjenom naprijed citiranih

zakonskih odredbi koje regulišu prava i obaveze ugovarača iz ugovora o prodaji, čemu ni revident ne prigovara.

Revizija se iscrpljuje u tvrdnji da je tuženima u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina bila poznata činjenica da je predmetni stan u K. bio oštećen, odnosno da su o tome mogli saznati od brata prvotuženog koji je ostao da živi u K. (koji je, usput rečeno, pri saslušanju u svojstvu svjedoka rekao da se sa bratom (prvotuženim) prvi put čuo nakon okončanja rata, a da predmetni stan u vrijeme kada su ga tuženi napustili nije bio oštećen), ili “preko prijatelja ili pak preko CK ili na drugi način”. Na taj način želi ukazati na primjenu odredbe člana 485. ZOO prema kojoj kupac (u ovom slučaju bi to bio tužitelj) ne gubi pravo da se pozove na neki nedostatak i kad nije izvršio svoju obavezu da pregleda stvar bez odgađanja, ili obavezu da u određenom roku obavjesti prodavca o postojanju nedostatka, …….ako je taj nedostatak bio poznat prodavcu (u ovom slučaju bi to bili tuženi) ili mu nije mogao ostati nepoznat.

Ovakvi navodi revizije nisu osnovani.

Tokom postupka, naime, nije utvrđeno, niti su u tom pravcu provođeni dokazi, da su tuženi od prijatelja preko CK ili preko brata prvotuženog (koji tvrdi suprotno) saznali da je stan koji su napustili u potpuno ispravnom stanju oštećen u mjeri koja je zahtjevala njegovo saniranje da bi se mogao koristiti. S obzirom na vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina, budući da je bio rat i da su tuženi prije toga, upravo zbog ratnog stanja, bili primorani napustiti K. i stan u vlasništvu u kojem su do tada živjeli i kada su telefonske i putne komunikacije sa RH bile pokidane, na koju činjenicu se poziva i tužitelj, nije bilo realno, ni logično očekivati da će tuženi saznati u kakvom stanju se nalazi stan koji su napustili i nisu ga ostavili nikom na čuvanje ili da će u takvim uslovima izložiti se dodatnom naporu i riziku da utvrde da li je došlo do njegovog oštećenja, kako to želi prikazati revident.

Uostalom, i on sam ističe da, bez obzira na sve pokušaje, nije uspio (preko kćerke koja je živjela u S. i supruginog brata koji je živio u Z.) saznati da je stan oštećen, iako se i on – prema njegovoj teoriji o “gruboj nepažnji” i “da će se svaki prosječan čovjek interesovati za stanje svoje imovine, a kamoli naročito brižljiv i pažljiv čovjek” – jednako kao i tuženi, ako ne i više (jer je stan o kojem je riječ ugovorom o razmjeni pripao njemu u vlasništvo) na isti način mogao interesovati i utvrditi pravo stanje stvari.

Drugostepeni sud je povodom istih ovakvih navoda koji su isticani i u žalbi protiv prvostepene presude, kao i nekih drugih, koji nisu ponovljeni u reviziji, u obrazloženju svoje odluke, dao detaljne i jasne razloge koji predstavljaju zadovoljavajuće obrazloženje, koje prihvata i ovaj sud, te se zato navodi revidenta o pogrešnoj primjeni odredbe člana 209. u vezi sa članom 8, 123, 191. stav 4. i članom
227. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09 – u daljem tekstu: ZPP) pokazuju kao neosnovani.

Slijedom izloženog proizlazi da su nižestepeni sudovi na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje koje se i ne može, saglasno odredbi člana 240. stav 2. ZPP osporavati revizijom, pravilno primjenili materijalno pravo, pa kako nisu počinjene ni povrede parničnog postupka na koje ukazuje revident, ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti, reviziju je valjalo odbiti primjenom odredbe člana 248. ZPP.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 71 0 P 035417 12 Rev od 6.3.2013.g. )


<------->


Stvaranje obaveze za ugovarače:

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u B.L. broj Ps-61/96 od 02.7.2001. godine obavezan je tuženi da tužilji plati iznose: 2.358.344,55 austrijskih šilinga (ATS), 245.122,78 švajcarskih franaka (CHF) i 54.333,31 američnih dolara (USA dolara) sa kamatom od 3% mjesečno počev od 01.5.1995. godine do isplate uz obavezu da joj naknadi i troškove spora u iznosu od 5.800,00 KM, sve u roku od osam dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B.L. broj Pž-269/01 od
15.02.2005. godine, žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tuženi revizijom pobija drugostepenu presudu, zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se žalba tuženog uvažiti, prvostepena presuda preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se Republički tužilac izjasnio o podnesenoj reviizji (član 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku – ''Službeni list SFRJ'', br. 4/77 do 35/91, i ''Sl. glasnik RS'' br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS'', br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPPRS) ima primjeniti u ovom sporu.

Revizija nije osnovana.

U tužbi tužilja zahtjevom traži da joj tuženi iz osnova ugovora o zajmu plati: 2.358.344,55 ATS, 245.122,78 CHF i 54.333,31 USA dolara, sa mjesečnom kamatom od 3% počev od 01.5.1995. godine do isplate.

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio: da su stranke zaključile, ugovor o zajmu broj 66/93 dana 22.6.1993. godine kojim je tužilja, kao zajmodavac za nabavku naftinih derivata dala u zajam tuženom kao zajmoprimcu 350.000,00 DEM 120.000,00 CHF i 1.100.000,00 ATS, na rok od 30 dana od dana
preuzimanja deviznih sredstava; da su ugovorne strane dana 25.6.1993. godine pod brojem 69/93 zaključile ugovog o zajmu, kojim je tužilja tuženom dala u zajam
2.350.000 ATS, 73.000,00 DEM, 65.000,00 CHF i 46.000,00 USA dolara na rok od
30 dana od dana preuzimanja deviznih sredstava; da su stranke 25.01.1994. godine sačinile Protokol u kojem su ''definisale uslove povrata novčanih sredstava tužilji iz osnova ugovora broj 66 od 22.06.1993. godine i ugovora broj 69 od 25.6.1993. godine''; da su stranke 31.05.1994. godine sačilile ''pregled'' obaveza po deviznim pozajmicama tuženog sa stanjem na dan 31.05.1994. godine koji je obostrano potpisan; da su stranke 01.06.1994. godine pod brojem 56/94 zaključile ugovor o kratkoročnoj deviznoj pozajmici čiji je sastavni dio ''specifikacija'' za plaćanje uvoza nafte i naftnih derivata u kojoj je naznačena dinamika vraćanja novčanih sredstava po navedenim ugovorima''; da je dana 01.05.1995. godine obaveza tuženog prema tužilji po navedenim ugovorima iznosila: 2.358.344,55 ATS, 245.122,78 CHF i 54.333,31 USA dolara.

Kod ovakvog stanja činjenica nižestepeni sudovi nalaze da je tuženi po navedenim ugovorima o zajmu od tužilje pozajmio navedene devizne iznose koje mu nije vratio, pa su pozivom na odredbe čl. 557. u vezi sa odredbama čl. 148. i čl.
262. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (''Sl. list SFRJ'', br. 29/78 do 57/99 i ''Sl. glasnik RS'', br. 17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO), sudili tako što su tuženog obavezali da tužilji plati devizne novčane iznose navedene u izreci prvostepene presude.

Odluka nižestepenih sudova je pravilna i zakonita.

Prigovori revizije tuženog da su stranke nakon donošenja prvostepene presude dana 31.10.2002. godine zaključile vansudsko poravnanje na koji način da je potraživanje tužilje ''prestalo'' o čemu da je tuženi nakon podnošenja žalbe protiv prvostepene presude obavijestio drugostepeni sud dostavljanjem primjerka zaključenog vandsuddkog poravnanja od 31.10.2002. godine, koje drugostepeni sud odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude nije uzeo u obzir, čime da je učinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.
354. st. 1. u vezi sa odredbom čl. 370. st. 1. i 2. ZPP, nisu osnovani.

Sudsko poravnanje se po svom procesno-pravnom dejstvu izjednačava sa pravosnažnom presudom, koje je apsolutna smetnja da se o predmetu o kome je zaključeno sudsko poravnanje ponovno vodi parnica, i takva tužba se mora odbaciti.

Međutim, vansudsko poravnanje nema pravno dejstvo sudskog poravnanja. Ako je u toku parnice zaključeno vansudsko poravnanje, parnica se ne gasi po sili zakona, već se nastavlja i zaključeno vansudsko poravnanje sud će uzeti u obzir po prigovoru stranke i o njemu odlučiti kao o materijalno-pravnom pitanju. U tom slučaju, ako tužilac ne povuče tužbu, a zaključenim vansudskim poravnanjem tužiocu ne pripada stvar ili pravo o kome teče parnica ili zahtjev još nije dospio, tužbeni zahtjev će se odbiti. Sudsko poravnanje je izvršna isprava i može se izvršiti po pravilima izvršnog postupka, a vansudsko poravnanje nije izvršna isprava.

Tuženi je uz reviziju protiv drugostepene presude priložio fotokopiju vansudskog poravnanja od 31.10.2002. godine koje je po navodima revizije uz dopis dostavio neposredno drugostepenom sudu dana 11.11.2002. godine na broj Pž-261/01, tj. nakon podnošenja žalbe protiv prvostepene presude koju je podnio prvostepenom sudu 01.08.2001. godine, a koje (vansudsko poravnanje) se ne nalazi u spisima drugostepenog suda.

U ovom slučaju tuženi u reviziji iznosi novu činjenicu i predlaže novi dokaz koji se odnosi na meritornu odluiku o tužbenom zahtjevu, što se u reviziji ne može iznositi s obzirom da se revizija u smislu odredbi čl. 385. st.
3. ZPP (identičnu odredbu sadrži čl. 240. st. 2. ZPP RS koji je sada u primjeni) ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a što se u reviziji tuženog to upravo čini.

Stoga se, iz rečenih razloga, ovaj prigovor revizije tuženog nije mogao uzeti u razmatranje.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primjenjeno na štetu tuženog kada su nižestepeni sudovi pobijanim presudama iz osnova ugovora o zajmu čl. (557. ZOO) obavezali tuženog da tužilji plati iznose navedene u izreci prvostepene presude.

Ostali revizioni navodi nisu od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

Nižestepene presude, prema tome, nemaju nedostataka na koje se ukazuje u reviziji tuženog, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Iz tih razloga a na osnovu člana 393. ZPP u vezi sa odredbom člana 456.
stav 1. i 461. ZPP RS, odlučeno je kao u izreci.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-534/05 od 3.8.2007.g. )


<------->


Prestanak obaveze - ispunjenjem:

 

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e n j e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 047141 11 P od 26.04.2011. godine, obavezuje se tuženi da tužitelju isplati iznos od 26.775,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20.10.2001. godine do isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7. 932,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26.04.2011. godine do isplate.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 047141 11 Gž 2 od 27.12.2011. godine, žalba tuženog se odbija i potvrđuje provostepena presuda.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tuženi pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se tužbeni zahtjev odbije i tuženom dosude troškovi parničnog postupka.

Odogovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da sud obaveže tuženog da mu isplati iznos od 26.775,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Tokom postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je slijedeće činjenično stanje: da je rješenjem Odjeljenja za ... Grada B.L. broj 02-352-1200/2000 od 12.12.2000. godine R.J., sinu I., kao vlasniku samostalne ugostiteljske radnje A., sa sjedištem u B.L. u Ulici ..., sa poslovnim prostorom ukupne površine 64 m2, čiji je predmet poslovanja usluživanje alkoholnim i bezalkoholnim pićima i napitcima, dozvoljena promjena poslovanja za priređivanje igara na sreću-sportska kladionica, a rješenjem istog organa broj 02-352-680/02 od 12.07.2002. godine, na zahtjev vlasnika radnje od 20.06.2002. godine, utvrđen je prestanak rada ove samostalne radnje sa danom 20.06.2002.godine; da je ugovorom o zakupu od 02.11.2001. godine tuženi (samostalna ugostiteljska radnja) izdao pod zakup dio navedenog poslovnog prostora sa postojećom opremom za kladionicu i organizovanje sportskog klađenja d.o.o. A. iz Š. O., kojem je prema rješenju Ministarstva ... RS broj 04-8721/08 od 18.12.2001. godine odobreno na jednu godinu obavljanje djelatnosti sportske kladionice O. u B.L. u Ulici ....; da je tužitelj dana 20.10.2001. godine kupovinom i popunjavanjem tri tiketa broj 8898, 8899 i 8900, O. sportske kladionice, u dijelu poslovnog prostora SUR A. B.L., učestvovao u igri na sreću – sportska kladionica i na svakom tiketu ostvario dobitak od po 8.925,00 KM, odnosno ukupno 26.775,00 KM; da se nakon ostvarenja dobitka obratio tuženom za isplatu dobitka i da je tuženi odbio isplatu dobitka.

Na temelju prednjeg utvrđenja nižestepeni sudovi su zaključili da je tuženi, prema odrebi člana 41 stav 2 tačka 4 Zakona o igrama na sreću („Službeni glasnik RS“ br. 6/1999, dalje-ZIS), koji je posjedovao aparate za registraciju tiketa za sportske prognoze, dana 20.10.2001. godine bio priređivač igre na sreću – sportska kladionica i da je prema odredbi člana 50 istog zakona i odredbi člana 262 Zakona o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ 29/78,39/85,45/86,57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03, dalje-ZOO) obavezan da tužitelju, kao učesniku igre na sreću, prema odrebi člana 47 ZIS, isplati ostvareni dobitak, pa su slijedom toga u cjelini usvojili tužbeni zahtjev tužitelja.

Pobijana odluka je pravilna i zakonita.

Prema odredbi člana 2 ZIS igre na sreću, u smislu toga zakona, su igre koje u skladu sa ovim zakonom i pravilima igre organizuju priređivači igre na sreću u kojim se učesnicima u igri pruža mogućnost sticanja dobitka u novcu, stvarima, pravima ili uslugama, a ishod igre ne zavisi od znanja ili umješnosti učesnika u igri, već od slučaja ili nekog neizvjesnog događaja.

Prema odredbi člana 4 istog zakona cilj priređivanja igara na sreću je prikupljanje sredstava za finansiranje namjena u skladu sa ovim zakonom, kao i zabava učesnika u igrama na sreću.

Jedan od vidova igara na sreću su i sportske kladionice čija djelatnost je uređena odredbom člana 41 ZIS. Prema stavu 2 tačka 4 ovog člana djelatnost sportske kladionice mogu priređivati i samostalne radnje koje se bave ugostiteljskom djelatnošću i koje posjeduju aparate za registraciju tiketa sportske prognoze, a za registraciju priređivača, iz pomenute zakonske odredbe, prema stavu 3 toga člana, potrebno je odobrenje Ministarstva ... RS.

Prema odredbi člana 47 pomenutog zakona učesnici igre na sreću su imaoci srećaka, talona loto-a i SP tombolskih kartica, žetona i drugih dokaza o plaćenom učešću u igri, odnosno lica koja su ispunila uslove propisane pravilima igre na sreću. Oni u smislu odredbe člana 48 toga zakona imaju pravo na ostvarenje dobitka pod uslovima i u roku propisanom tom odredbom, odnosno odredbom člana 49 istog zakona, a za ispunjenje te obaveze učesnicima igara na sreću, prema odredbi člana 50 ZIS, odgovara priređivač igre svojom imovinom.

U konkretnom slučaju utvrđeno je, a što među parničnim stranka nije ni bilo sporno, da je tužitelj dana 20.10.2001. godine u dijelu poslovnog prostora SUR A. B.L., kupovinom i uplatom tri tiketa O. sportke kladionice učestovao u igri na sreću- sportska kladionica, da je pogađanjem rezultata nogometnih utakmica ostvario dobitak označen na tiketima (na svakom tiketu po 8.925,00 KM, što ukupno iznosi 26.775,00 KM), da se nakon objavljivanja zvaničnog izvještaja o rezultatima utakmica, na koji se kladio, obratio tuženom da mu isplati dobitak i da je tuženi odbio isplatu. Tokom parničnog postupka tuženi nije osporavao naprijed navedene činjenice, već je tužbeni zahtjev osporavao tvrdnjom da njegova samostalna radnja A. B.L. dana 20.10.2001. godine nije bila priređivač igre na sreću iz koje tužitelj traži isplatu dobitka, već da je priređivač igre bio A. DOO Š., kao zakupac poslovnog prostora tuženog, u čijem sastavu je bila sportska kladionica O..

Međutim, kod utvrđenih činjenica, da je tuženi dana 12.12.2000. godine pribavio odobrenje nadležnog organa Grada B.L. za proširivanje djelatnosti samostalne ugostiteljske radnje A. B.L., za priređivanje igara na sreću-sportska kladionica (koje je imao sve do 12.07.2002. godine), da je dana 20.10.2001.godine tužitelj učestvovao u igri na sreću kupovinom i uplatom tri tiketa O. sportske kladionice u STR A. B.L., da je ova STR tada posjedovala opremu za kladionicu i organizovanje sportskog klađenja, što proizlazi iz izjave tužitelja i saslušanih svjedoka
S.P. i S.Š., ali i iz člana 1 ugovora o zakupu zaključenog dana 02.11.2001. godine između ove STR i DOO A. Š., kao zakupca, prema kojem ova STR izdaje pod zakup zakupcu poslovni prostor u Ulici ... sa postojećom opremom za kladionicu i organizovanje sportskog klađenja, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je tuženi saglasno odredbi člana 41 stav 2 tačka 4 ZIS, dana 20.10.2001. godine bio priređivač igre na sreću u kojoj je učestvovao tužitelj i ostvario dobitak, čiju isplatu traži predmetnom tužbom. Slijedom toga pravilan je zaključak nižestepenih sudova da tužitelju, kao imaocu dobitnih tiketa i učesniku igre na sreću, saglasno odredbi člana 47 ZIS, pripada pravo na isplatu dobitka koji je obavezan da mu plati tuženi prema odredbi člana 50 ZIS, jer je tužitelj od njega isplatu tražio u roku propisanom ovim zakonom (član 48 i 49).

Imajući u vidu naprijed navedeno neutemeljen je prigovor revidenta da je pobijana presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredaba ZIS.

Tačna je tvrdnja revidenta da prema ZIS priređivač igre na sreću ne može biti fizičko lice, ali budući da tuženi u ovoj parnici nije R.J., kao fizičko lice, već kao vlasnik STR A. B.L., neutemeljen je revizioni prigovor da je pobijanim odlukama pogrešno cjenjen njegov prigovor nedostatka pasivne legitimacije ove STR u predmetnoj parnici.

Činjenica da je tuženi, u vrijeme priređivanja igara na sreću dana 20.10.2001. godine, kada je tužitelj ostvario dobitak, posjedovao samo odobrenje nadležnog organa Grada B.L. za obavljanje ugostiteljske djelatnosti i poslovanje za priređivanje igara na sreću-sportska kladionica (rješenje od 12.12.2000.godine) a ne i rješenje Ministarstva ... RS, kako je propisano odredbom člana 41 stav 3 ZIS, je od uticaja na odgovornost priređivača igre na sreću i njegovog odgovornog lica, kako je propisano kaznenim odredbama ZIS, a ne i na pravo učesnika u igri na sreću da naplati ostvareni dobitak, kako pogrešno smatra revident.

Ugovor o zakupu zaključen sa DOO A. Š. dana 02.11.2001. godine i rješenje Ministarstva ... RS od 18.12.2001. godine, na koje se poziva revident osporavajući svoju pasivnu legitimaciju u ovoj parnici, odnose se na period nakon što je nastala obaveza tuženog za isplatu dobitka tužitelju (ova obaveza je nastala dana 20.10.2001. godine), pa oni zbog toga nisu od uticaja na njegovu pasivnu legitimaciju u ovom sporu.

Tuženi u reviziji ističe novu činjenicu, prigovarajući da je tužitelj izgubio pravo na materijalno-pravni zahtjev u vrijeme kada je podnio tužbu sudu dana 06.03.2002. godine iz razloga što nije tražio isplatu dobitka u propisanom roku, što je suprotno članu 242 Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74, 05, 63/07 i 49/09. – dalje: ZPP), pa je stoga ovaj revizioni prigovor valjalo odbiti.

Budući da tuženi nije izveo dokaz čitanjem presude Okružnog suda u Novom Sadu Gž-3753/2006, na koju se poziva u reviziji, značaj činjenice, da je tuženi ovu presudu uložio u spis predmeta, drugostepeni sud je u pobijanoj presudi pravilno cijenio u skladu sa odredbom člana 207 ZPP.

Kako su nižestepeni sudovi za svoje odluke dali valjane i razumljive razloge, neutemeljen je i paušalan prigovor revidenta da je pobijana presuda zahvaćena povredama odredaba parničnog postupka.

Stoga je reviziju valjalo odbiti i suditi kao u izreci na temelju člana 248 ZPP.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 71 0 P 047141 12 Rev od 22.11.2012.g. )


<------->


Prestanak obaveze preuzimanjem duga

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u N. broj Ps-13/00 od 29.03.2001. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca K.-T. iz P. kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime duga za isporučenu robu plati 123.729,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u T. broj Gž-148/04 od 27.09.2004. godine, žalba tužioca je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je tužena obavezana da tužiocu na ime duga za isporučenu robu plati 123.729,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

Tužena revizijom pobija drugostepenu presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se Republički tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji (čl. 390. st. 3. Zakona o parničnom postupku – «Službeni list SFRJ», br. 4/77 do 35/91, i «Sl. glasnik RS» br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP, koji se ima primjeniti u ovom sporu na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku – „Sl. glasnik RS“ broj 58/03 do 74/05, dalje: ZPP RS).

Revizija nije osnovana.

U tužbi tužilac zahtjevom traži da mu tužena plati 123.729,90 KM na ime neplaćenih potraživanja koje su utvrdili u zapisniku od 26.10.1994. godine o međusobnom sravnjenju knjigovodstvenih stanja njihovih poslovnih knjiga.

Nakon što je utvrđeno da je obaveza tužene nastala tokom 1991. godine, čije se plaćanje zahtjevom traži u ovom sporu, a koja da je evidentirana kod Direkcije R.S., prvostepeni sud je ocijenio da je osnovan prigovor tužene o pomanjkanju pasivne legitimacije jer da je odredbom člana 13. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (član 13. tog Zakona), ustanovljena obaveza Republike Srpske da izmiri obaveze preduzeća nastale do 31.03.1992. godine privrednim subjektima čije je sjedište van Republike Srpske.

Drugostepeni sud je povodom žalbe tužioca održao raspravu 27.09.2004. godine, na kojoj je tužena izvela dokaz da je kod nje izvršena privatizacija državnog kapitala i da sada posluje pod nazivom AD GP. G., pa je nakon toga žalbu tužioca uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao tuženu da tužiocu plati iznos naveden u izreci drugostepene presude sa plaćanjem zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe pa do isplate, pri čemu dajući razloge za ovakvu odluku: da je visina duga utvrđena nalazom i mišljenjem vještaka Š.N. iz N., koga tužena tokom postupka nije ni osporila; da tužilac kao povjerilac nije dao saglasnost za prenos duga na Republiku Srpsku na koji način da se nisu ispunili uslovi predviđeni članom 446. do 450. Zakona o obligacionim odnosima, pa stoga da se evidentiranje neizmirenih obaveza tužene kod Direkcije ne mogu shvatiti kao gašenje njene ugovorne obaveze prema tužiocu.

Nije sporno među strankama u postupku postojanje duga tužene prema tužiocu u iznosu koji se zahtjevom traži u ovom sporu, a koji je nastao međusobnim poslovanjem između njih.

Sporno je da li je Republika Srpska po odredbama člana 13. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima preuzela obavezu da tužiocu plati dug tužene u iznosu koji se zahtjevom traži u ovom sporu.

Prema odredbi člana 13. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (''Sl. glasnik RS'', broj 24/98, u daljem tekstu: Zakon o početnom bilansu stanja …), na čiju se primjenu poziva revizija tužene, ustanovljava se obaveza Republike Srpske da izmiri obaveze preduzeća nastale do 31.03.1992. godine privrednim subjektima čija su sjedišta van Republike Srpske.

Po shvatanju ovoga suda navedena odredba Zakona o početnom bilansu stanja …, ima se razumijeti samo kao uspostava novog vanugovornog odnosa između preduzeća iz Republike Srpske koja imaju potraživanja odnosno dugovanja koja su nastala do 31.03.1992. godine prema fizičkim licima odnosno pravnim licima čija su prebivališta odnosno sjedišta izvan Republike

Srpske, na osnovu kojih se ova dugovanja odnosno potraživanja prenose na Republiku Srpsku, a po aktu Vlade Republike Srpske.

Dakle, tužena čija je obaveza prema tužiocu nastala iz njihovog međusobnog obligaciono-pravnog odnosa, ostaje i dalje po tom osnovu u obavezi da izmiri taj dug sve dok se za tu obavezu ne zaključi ugovor između tužioca i Republike Srpske koja će umjesto tužene platiti tužiocu taj dug, odnosno dok tužilac po zahtjevu tužene i Republike Srpske ne da saglasnost da će taj dug umjesto tužene izmiriti Republika Srpska (član 446. – 450. Zakona o obligacionim odnosima ''Sl. list SFRJ''; br. 29/78 do 57/89 i ''Sl. glasnik RS'', br. 17/93 i 3/96), a u ovom slučaju takvog ugovora nema.

Stoga je pravilna pobijana odluka drugostepenog suda kojom je tužena obavezana da tužiocu plati dug u iznosu navedenom u izreci te presude.

Iz izloženog proizlazi da presuda drugostepenog suda nema nedostataka na koje ukazuje revizija tužene, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Dosljedno tome, revizija tužene je odbijena, na osnovu člana 393. ZPP u vezi sa odredbama člana 456. stav 1. ZPPRS.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-146/05 od 12.6.2007.g. )


<------->

 

Promjena povjerioca ili dužnika - ustupanje potraživanja ugovorom (cesija)

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Trebinju broj Ps-132/04 od 17.1.2005. godine obavezuje se tuženi da tužitelju na ime duga isplati iznos od 16.694,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19.11.2003. godine do isplate, te na ime troškova postupka iznos od 1.837,34 KM. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu duga u iznosu od 2.529,70 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Trebinju broj Pž-6/05 od
6.12.2005. godine žalba tuženog se odbija i potvrđuje prvostepena presuda.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tuženi pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da mu tuženi na ime duga isplati iznos od 16.694,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 19.11.2003. godine do isplate i iznos od 2.529,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26.2.2004. godine do isplate.

Nakon provedenog postupka i rezultata izvedenih dokaza prvostepeni sud je našao utvrđenim: da su dana 19.11.2003. godine tužitelj, u svojstvu

cesionara i P. T., u svojstvu cedenta, zaključili ugovor o cesiji radi naplate duga od tuženog, kao cesusa, u iznosu od 16.694,45 KM, prema kojem je cedent ustupio cesionaru ovo svoje potraživanje po osnovu ugovora broj 16/03 i da je na pomenuti ugovor o cesiji tuženi, u svojstvu cesusa, dao saglasnost svojim potpisom i pečatom; da je dana 26.2.2004. godine tuženi, kao cedent, ustupio V.-k. d.o.o. V., kao cesionaru, svoja potraživanja u iznosu od 2.529,70 KM od dužnika S. d.o.o. G., kao cesusa i da cesus nije izvršio svoju obavezu cesionaru plaćanjem navedenog iznosa.

Na temelju navedenih utvrđenja prvostepeni sud je našao da je osnovan zahtjev tužitelja da mu tuženi isplati dug po spornom ugovoru o cesiji od 19.11.2003. godine, pa je temeljem člana 436. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO) u vezi sa članom 262. istog Zakona u tom dijelu usvojio tužbeni zahtjev, a odbio kao neosnovan njegov zahtjev za isplatu iznosa od 2.529,70 KM iz spornog ugovora o cesiji od 26.2.2004. godine.

Odlučujući o žalbi tuženog, drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda, odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u osporenom dosuđujućem dijelu.

Osporena odluka, je po ocjeni ovoga suda, pravilna.

U smislu odredbe člana 436. ZOO povjerilac može ugovorom sklopljenim sa trećim licem prenijeti svoja potraživanja na njega, izuzev onog čiji je prenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost povjerioca, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugog. Prenosom potraživanja u položaju dužnika se ništa ne mijenja, osim što svoju obavezu umjesto povjeriocu mora izvršiti onome na koga je potraživanje preneseno. Za zaključenje ugovora o cesiji nije potrebna saglasnost dužnika, a raniji povjerilac je dužan obavijestiti dužnika o izvršenom prenosu potraživanja. Ugovorom o cesiji, odnosno o ustupanju potraživanja, vrši se promjena povjerioca kroz prenos postojećeg potraživanja od sadašnjeg povjerioca na treće lice, kako bi ono postalo novi povjerilac, a pri tome dužnik i potraživanje ostaju i dalje isti.

Iz navedenog proizlazi da se ustupanje potraživanja ugovorom (cesija) događa na osnovu sporazuma povjerioca i trećeg lica (cedenta i cesionara), da za taj ugovor u odnosu na lica, osnov i predmet ugovora, načelno važe sva pravila ugovornog prava i da je na osnovu tog ugovora moguće ustupiti sva potraživanja, osim izuzetaka predviđenih odredbom člana 436. ZOO.

U konkretnom slučaju nije sporno da su dana 19.11.2003. godine P. T. (cedent) i d.o.o. S. G. (cesionar) zaključili ugovor o cesiji i u članu 1. naveli da cedent ustupa cesionaru svoja potraživanja od cesusa (RMU M. M.) u iznosu od 16.694,55 KM u svrhu podmirivanja dugova po ugovoru broj 16/03, u članu 2. da izmirenjem obaveza cesusa prema cesionaru prestaje obaveza cedenta prema cesionaru i cesusa prema cedentu za iznos uplaćenih sredstava i u članu 3. da je cesus saglasan sa odredbama ovog ugovora. Nije sporno da tuženi (cesus)

nije izvršio obavezu iz pomenutog ugovora plaćanjem duga u iznosu od
16.694,55 KM cesionaru.

Kod takvog stanja činjenica, imajući u vidu odredbu člana 436. ZOO i sve naprijed navedeno, pravilno su nižestepeni sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužitelja obavezivanjem tuženog da mu isplati iznos od 16.694,55 KM temeljem spornog ugovora o cesiji od 19.11.2003. godine.

Prigovori revidenta, koji se odnose na trajanje postupka, ukoliko su i tačni, nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari.

Pozivanje revidenta na ugovor broj 293/03 od 27.3.2003. godine, kojeg su zaključile parnične stranke, nije od uticaja na presuđenje u ovoj pravnoj stvari, u kojoj se od tuženog traži izvršenje obaveze iz ugovora o cesiji kojim je cedent P. T. ustupio tužitelju svoje potraživanje prema tuženom u iznosu od 16.694,55 KM po ugovoru broj 16/03.

Neutemeljeni su i prigovori revidenta kojima se tvrdi da su u dostavljanju i izvođenju dokaza počinjene povrede odredaba parničnog postupka koje bi bile od uticaja na pravilnost presuđenja. Ovo iz razloga što na ročištu za glavnu raspravu 17.12.2004. godine nakon izvođenja dokaza punomoćnik tuženog nije imao primjedbe, a iz stanja spisa proizlazi da stranke nisu predlagale izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka.

Stoga je temeljem odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) reviziju valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 312 od 5.3.2008.g. )


<------->

Raskid zbog neispunjenja

R J E Š E Nj E

Revizija tužene – protivtužilje ODP F.s.v. S.S. se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u S.S. broj Pž-138/03 od 18.10.2004. godine u dijelu kojom je ova tužena obavezana da tužiocu G.E. umjesto iznosa od 530.000,00 KM isplati iznos od 1.178.341,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 734.536,00 KM počev od 31.01.2003. godine pa do isplate i na iznos od 443.805,00 KM počev od 31.07.2004. godine pa do isplate, i da mu ubuduće umjesto iznosa od 16.200,00 KM plaća mjesečno iznos od 23.725,00 KM, najkasnije do petog dana u mjesecu za tekući mjesec, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude pod prijetnjom izvršenja, te u dijelu kojom se žalba tužioca G.E. odbija i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđuje (stav 2 i 4 izreke prvostepene presude), kao i u dijelu kojom je žalba protivtužilje (ODP F.s.v. S.S.) odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke kojom je zahtjev iz protivtužbe odbačen kao preuranjen, i odluka o troškovima spora, i u odnosnom dijelu predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u S.S. broj Ps-34/02 od 10.06.2003. godine, tužena ODP F.s.v. S.S. (u daljem tekstu: prvotužena) dužna je tužiocu G.E. iz S. (u daljem tekstu: prvotužilac) isplatiti iznos od 513.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 16.05.2003. godine, pa do isplate, kao i ubuduće da plaća mjesečno 16.200,00 KM svakog prvog a najkasnije do petog u mjesecu za tekući mjesec, do predaje u posjed prvotužiocu, sve u roku od osam

dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja (stav 1). Sa viškom tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženu zahtjev prvotužioca je odbijen (stav 2). Tužilac AMG E. iz S. (u daljem tekstu: drugotužilac) sa zahtjevom se u cjelosti odbija (stav 3). Tužbeni zahtjev u odnosu na tuženu R.S., Ministarstvo, Odsjek S.N.S. (u daljem tekstu: drugotužena) se odbija (stav 4). Zahtjev iz protivtužbe prvotužene – protivtužilje ODP F.s.v. S.S. se odbacuje kao preuranjena (stav 5). Svaka stranka snosi svoje troškove spora (stav 6).

Drugostepenom presudom Okružnog suda u S.S. broj Pž-138/03 od 18.10.2004. godine, žalba prvotužioca se djelimično uvažila, a žalba prvotužene – protivtužilje se odbija kao neosnovana i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu (stav 1 izreke prvostepene presude) preinačava tako što se prvotužena obavezuje da prvotužiocu, umjesto iznosa od 513.000,00 KM isplati iznos od 1.178.341,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 734.536,00 KM počev od 31.01.2003. godine pa do isplate i na iznos od 443.805,00 KM počev od 31.07.2004. godine do isplate, kao i da mu ubuduće plaća mjesečno umjesto iznosa od 16.200,00 KM iznos od 23.725,00 KM, svakog prvog a najkasnije do petog u mjesecu za tekući mjesec, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude pod prijetnjom izvršenja (stav 1).

U ostalom dijelu, žalba prvotužioca se odbija kao neosnovana i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu (stav 2 i 4 izreke prvostepene presude) potvrđuje (stav 2), a žalba prvotužene se odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje u dijelu kojom je protutužbeni zahtjev prvotužene – protivtužilje odbačen kao preuranjen (stav 3). Zahtjevi stranaka za naknadu troškova postupka pred drugostepenim sudom se odbijaju kao neosnovani (stav 4).

U ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena - stav 3 i 6
izreke prvostepene presude (stav 5).

Revizijom prvotužena – protivtužilja pobija drugostepenu presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se Republički javni tužilac izjasnio o podnesenoj reviziji (čl. 390. st. 3. Zakona o parničnom postupku – ''Službeni list SFRJ'', br. 4/77 do 35/91, i ''Sl. glasnik RS'', br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP).

Revizija je osnovana.

U tužbi tužioci zahtjevom traže: 1. da im prvotužena naknadi štetu koja je nastala nakon raskida ugovora o kupoprodaji zaključenog dana 22.03.2000. godine između prvotužioca i prvotužene koga je prvotužilac zbog neispunjenja ugovora raskinuo sa 08.06.2000. godine, za period od dana raskidanja ugovora do 31.07.2004. godine; 2. da im prvotužena plaća naknadu štete u visini mjesečne zakupnine sve do predaje u posjed nekretnina koje su predmet navedenog ugovora o kupoprodaji i 3. zahtjev prvotužene – protivtužilje da joj prvotužilac – protivtuženi iz osnova sticanja bez osnova plati 1.412.202,00 KM.

Prvotužena – protivtužilja je u žalbi protiv prvostepene presude, a sada i u reviziji protiv drugostepene presude ukazala na povrede odredaba parničnog postupka učinjene u donošenju prvostepene i drugostepene presude:
1. da je odluka u stavu 1 izreke drugostepene presude kontradiktorna (protivriječna) odluci u stavu 2 te presude; 2. da su nižestepeni sudovi donoseći odluku o plaćanju naknade koja nije dospjela do zaključenja glavne rasprave postupali suprotno odredbi člana 177. stav 1. Zakona o parničnom postupku; 3. da se iz obrazloženja drugostepene presude ne vidi po kom je pravnom osnovu prvotužiocu dosuđena naknada navedena u izreci te presude i
4. da su nižestepeni sudovi pogrešno odbacili protivtužbu prvotužene smatrajući je preuranjenim zahtjevom za plaćanje naknade na ime vrijednosti građevinskih radova izvedenih na poslovnim objektima prvotužioca koji su tokom rata bili devastirani.

1. Da je odluka iz stava 1 izreke drugostepene presude kontradiktorna
(proturiječna) odluci iz stava 2 te presude.

U stavu 1 izreke drugostepene presude drugostepeni sud je žalbu prvotužioca djelimično uvažio, a žalbu prvotužene odbio, preinačio prvostepenu presudu tako što je prvotuženu obavezao da prvotužiocu umjesto iznosa od 513.00,00 KM plati iznos od 1.178.341,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznose navedene u izreci drugostepene presude, dok je u stavu 2 izreke te presude, žalbu prvotužioca odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu potvrdio (stav 2 izreke prvostepene presude).

Iz navedenog proizilazi postojanje kontradiktornosti – proturiječnosti odluke drugostepenog suda u stavu 1 izreke drugostepene presude u odnosu na odluku iz stava 2 te presude, jer se u stavu 1 izreke drugostepene presude djelimično usvaja žalba prvotužioca u odbijajućem dijelu prvostepene presude (preko dosuđenog iznosa od 513.000,0 KM, (stavu 1 izreke prvostepene presude), dok se u stavu 2 izreke te presude, žalba ovog tužioca odbija u odnosu na odluku prvostepenog suda kojom se njegov zahtjev odbija (preko dosuđenog iznosa od 513.000,00 KM) što znači da u odnosu na odbijajući dio prvostepene presude postoje dvije odluke, koje su, kako je rečeno, kontradiktorne jedna drugoj, zbog čega je izreka drugostepene presude nerazumljiva.

2. Da su oba nižestepena suda pogrešno primjenila odredbu člana 177. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 58/03 do 74/05, dalje: ZPP RS), identičnu odredbu sadrži član 326. stav 1. ZPP.

Po odredbi člana 326. stav 1. ZPP koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja prvostepene presude, koja je identična odredbi člana 177. stav 1. ZPP RS, a koja je bila u primjeni u vrijeme donošenja drugostepene presude, tuženom se izvršenje određene činidbe može naložiti, ako je činidba dospjela do zaključenja glavne rasprave. Izuzetak je (stav 2 tog člana) kod izdržavanja ili naknade umjesto izdržavanja, kada se tuženi može obavezati na činidbu koja nije dospjela.

U ovom slučaju prvotužilac je zahtjevom iz tužbe tražio naknadu buduće štete i za period poslije 10.06.2003. godine kada je zaključena glavna rasprava kod prvostepenog suda, pa stoga mu to pravo u smislu navedenih odredbi ZPP ne pripada poslije zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom.

3. Da se iz obrazloženja drugostepene presude ne vidi po kojem je pravom osnovu prvotužiocu dosuđena naknada u iznosu navedenom u izreci te presude.

Naime, na strani 7 obrazloženja drugostepene presude u stavu 1 se navodi ''da prvotužiocu pripada pravo na naknadu štete na ime izmakle koristi'', dok se u stavu 2 na istoj strani te presude navodi ''da se radi o naknadi mjesečne zakupnine''.

Iz navedenog proizilazi da drugostepeni sud u obrazloženju pobijane presude nije opredijeljeno naveo iz kog pravnog osnova prvotužiocu pripada pravo na naknadu koja se zahtjevom traži u ovom sporu a koju je prvotužilac tokom postupka pred prvostepenim sudom opredijelio kao naknadu štete nastale uslijed povrede ugovora o prodaji koga je zaključio sa prvotuženom dana 22.03.2000. godine.

U takvoj situaciji, po odredbama materijalnog prava iz člana 132. Zakona o obligacionim odnosima (''Sl. list SFRJ''; br. 29/78 do 57/89 i ''Sl. glasnik RS'', br. 17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO) na koju odredbu se pravilno pozivaju nižestepeni sudovi, u slučaju raskida ugovora obje ugovorne strane se oslobađaju svojih obaveza izuzev obaveze vraćanja onog datog drugoj ugovornoj strani u izvršenju tog ugovora, s tim da nevina strana – koja nije kriva za raskid ugovora, ima pravo na naknadu eventualne štete.

U ovom slučaju, a kako su to pravilno zaključili i nižestepeni sudovi, predmetnim ugovorom zaključenim 22.03.2000. godine, prvotužilac i prvotužena, kao ugovorne strane, su se sporazumijele o predmetu i cijeni, dakle, zaključile su u smislu odredbi člana 454. stav 1. ZOO valjan ugovor o prodaji. Prvotužena je, kao kupac, za sebe ugovorila kupovinu nekretnina navedenih u tom ugovoru koje drži u posjedu na osnovu rješenja Povjereništva opštine S.N.S. broj 01/II-2338/1 od 15.08.1996. godine (član 1. i 8. stav 1. tog ugovora), i da će prvotužiocu, kao prodavcu, isplatiti kupoprodajnu cijenu u iznosu od 1.800.000,00 KM, koju će platiti u dvije rate, prvu, u iznosu od 950.000,00 KM u roku od 15 dana od dana potpisivanja ugovora, i drugu u iznosu od 850.000,00 KM u roku od pet mjeseci od dana ovjere ugovora, s tim da je prvotužena u roku od 15 dana od dana potpisivanja ugovora u obavezi obezbijediti garanciju poslovne banke na iznos druge rate sa obračunom kamate za period od pet mjeseci od dana ovjere ugovora i koja (garancija) čini sastavni dio ugovora.

Prvotužena, kao kupac, svoju obavezu plaćanja prve rate ugovorene cijene u iznosu od 950.000,00 KM je izvršila sa zakašnjenjem od 32 dana, a drugu ratu nije platila, dakle, nije ispunila obavezu u ugovorenom roku, pa je poslije održanih sastanaka sa prvotužiocem dana 21.04., 10.05. i 24.05.2000. godine, te pismenih prepiski između njih, prvotužilac kao prodavac pismeno obavijestio prvotuženu da sa 08.06.2000. godine raskida ugovor.

Nije u pravu prvotužena kada tvrdi u reviziji da prvotužilac nema pravo na raskid ugovora dok joj ne vrati uplaćenih 950.000,00 KM na ime prve rate ugovorene cijene.

Naime, kupoprodajna pogodba između njih je raskinuta zbog povrede ugovorene obaveze od strane prvotužene koja nije platila drugu ratu ugovorene cijene u iznosu od 850.000,00 KM u ugovorenom roku od 15 dana po zaključenju predmetnog ugovora o kupoprodaji od 22.03.2000. godine, niti je to učinila i nakon neuspjelih pregovora oko plaćanja druge rate ugovorenog iznosa a niti je to učinila i nakon ostavljenog roka za njeno plaćanje sve do 26.05.2000. godine odnosno 02.06.2000. godine, a ni do 08.06.2000. godine sa kojim danom je prvotužilac raskinuo ugovor.

Stoga je prvotužena, kao kupac, povrijedila ugovor, pa treba zaključiti da je predmetni ugovor, a kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi, raskinut sa 08.06.2000. godine, zbog povrede predmetnog ugovora (neplaćanje druge rate ugovorene cijene) pa prvotužiocu kao ugovornoj strani, koja je izvršila svoju ugovorenu obavezu, daje pravo na ostvarivanje prava na naknadu štete (član 132. stav 1. ZOO). Te odgovornosti prvotužena ne može se osloboditi tvrdnjama da prvotužilac nema pravo na raskid ugovora sve dok ne vrati uplaćeni iznos prve rate od 950.000,00 KM, a ona po odredbi člana 132. stav 2. ZOO ima pravo da zahtjeva vraćanje onog što je dala u izvršenju tog ugovora, koje se vrši po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

4. Da su nižestepeni sudovi pogrešno odbacili protivtužbu prvotužene smatrajući preuranjenim njen zahtjev iz protivtužbe za plaćanje naknade u iznosu od 1.412.202,00 KM na ime radova na izgradnji poslovnih objekata prvotužioca koji su tokom rata bili devastirani.

ZPP koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja prvostepene presude kao i ZPP RS koji je u vrijeme donošenja drugostepene presude i sada u primjeni, ne predviđa mogućnost odbacivanja tužbe, odnosno protivtužbe kao navodno preuranjene.

U ovom slučaju nižestepeni sudovi su odbacili protivtužbu kao preuranjenu pozivom na odredbu člana 38. stav 4. Zakona o osnovnim svojinsko- pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“; br. 6/80, u daljem tekstu: ZOSPO) po kojoj potraživanje naknade nužnih korisnih troškova zastarijeva za tri godine od dana predaje stvari njenom vlasniku, pa kako prvotužena nije prvotužiocu predala u posjed nekretnine koje su bile predmet ugovora o prodaji, to da je zahtjev iz protivtužbe preuranjen.

Međutim, prvotužena je tokom postupka kod prvostepenog suda, a zatim u žalbi i sada u reviziji, tvrdila da predmetne poslovne objekte drži u posjedu na osnovu rješenja Povjereništva opštine S.N.S. broj 01/II-2338/1 od

15.08.1996. godine i da je nakon toga na predmetnim poslovnim objektima koji su u ratnim sukobima na području S. devastirani (uništeni) izveo građevinske radove na njihovoj popravci, te izgradio jedan sprat na tim objektima, a što da je učinio prije zaključenja predmetnog ugovora o prodaji od 22.03.2000. godine.

Sve navedene činjenice i okolnosti iz protivtužbe prvotužene nižestepeni sudovi nisu provjeravali, smatrajući dovoljnim samu činjenicu da je predmetni ugovor o prodaji zaključen između prvotužioca i prvotužene raskinut sa 08.06.2000. godine.

Međutim, po shvatanju ovog suda za zaključak od kada je prvotužena nesavjesni posjednik predmetnih nekretnina moralo se poći od činjenice saznanja prvotužene za odluku CRPC-a od 28.10.1999. godine kada se prvotužiocu vraćaju u posjed predmetni poslovni objekti, tj. najkasnije onog dana kada je prvotužena od prvostepenog suda dobila izvršnu odluku da predmetne poslovne objekte preda u posjed prvotužiocu.

Dakle, do toga dana prvotužena nije bila nesavjestan posjednik predmetnih poslovnih objekata, i pod uslovom da je do tada izvela radove za koje zahtjevom iz protivtužbe traži plaćanje naknade, onda se o zahtjevu iz tužbe kao i o zahtjevu iz protivtužbe mora odlučiti jednom presudom pod uslovom da se u smislu odredbi člana 38. stav 3. i 4 ZOSPO, radi o nužnim (impensae necessariae) i korisnim troškovima (impensae utiles) što ih je imala u vezi sa održavanjem odnosno povećanjem vrijednosti stvari – poslovnih objekata.

Iz svega rečenog proizilazi osnovanost revizije prvotužene – protivtužilje da je drugostepeni sud u donošenju pobijane presude učinio navedene povrede odredaba parničnog postupka. Dosljedno tome, drugostepena presuda je primjenom odredbi člana 249. stav 1. ZPP RS u odnosnom dijelu ukinuta i predmet vraćen tom sudu da u ponovnom postupku odlučivanja o žalbi stranaka otkloni nedostatke na koje se ukazuje u ovom rješenju, pa nakon toga donese zakonitu odluku.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-78/05 od 18.5.2007.g. )


<------->

 

Raskid ili izmjena zbog promijenjenih okolnosti

 

P R E S U DU

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Doboju broj P-324/03 od 14.05.2004. godine, obavezao je tuženog B. N. iz D. da tužilji R.P. iz D. vrati iznos od 11.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 10.08.2002. godine do isplate na ime plaćene kupoprodajne cijene za putnički automobil marke .... sive metalik boje, registarske oznake ... proizvodenog 1993. godine.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju Gž-380/04 od 24.11.2005. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tuženi revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati durgostepenom sudu na ponovno suđenje.

Tužilja je u odgovoru na reviziju tuženog osporila navode revizije i predložila da se ista odbije.

Revizija nije osnovana.

U tužbi tužilja zahtjevom traži vraćanje ugovorne cijene od 11.500,00 KM po ugovoru o prodaji koga je 10.08.2002. godine zaključila sa tuženim u kojem je predmet prodaje putnički automobil marke ... registarski broj ... proizvodnje 1993. godine, koga je Ministarstvo ...., P.P. u V. dana 26.03.2003. godine oduzela od supruga tužilje M. P., prilikom prelaska državne granice između R.H. i B. i H. u mjestu S. Š..

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio: da su parnične stranke u prisutnosti T. M., P. M., supruga tužilje i N. J., sina tuženog dana 10.08.2002. godine usmeno ugovorili kupoprodaju predmetnog putničkog automobila za cijenu od 11.500,00 KM koja je tuženom u S. o. u D. isplatila ovaj iznos, a nakon toga da je tužilja preuzela predmetno putničko vozilo; da parnične stranke nisu zaključile pismeni ugovor o prodaji i da je suprug tužilje M. P. od ranije poznavao tuženog koji je kao stomatolog radio u preduzeću u kojem je ovaj bio zaposlen; da su se stranke prilikom zaključenja usmenog ugovora o prodaji dogovorile da će pismeni ugovor o prodaji zaključiti dana 20.03.2003. godine kada je isticala registracija predmetnog putničkog automobila i da je tuženi dana 10.08.2002. godine u savezu ..... ovjerio pismenu punomoć kojom ovlašćuje tužilju da može koristiti predmetno vozilo, a koja punomoć je ovjerena od strane ovlaštenog radnika kao i štambiljom saveza....; da je 22.02.2003. godine predmetno vozilo kojim je upravljao suprug tužilje M. P. prilikom prelaska državne granice između R. H. i B.i H. u mjestu S. Š. oduzeto od Ministarstva....., P. p. V., kome je 26.03.2003. godine izdata pismena potvrda o privremenom oduzimanju tog vozila; da je nakon oduzimanja predmetnog vozila tužilja usmeno obavjestila tuženog i njegovog sina J. N. koje su organi Centra .... u D. saslušali vezano sa oduzeto putničko vozilo; da predmetno putničko vozilo nije vraćeno tužilji niti tuženom koji je to vozilo tokom 1996. godine odnosno 1997. godine kupio u mjestu L. od nepoznatog lica i da tuženi od nadležnih organa R. H. nije tražio vraćanje predmetnog vozila kao i da odbija da tužilji vrati cijenu koju je platila za predmetno putničko vozilo.

Nižestepeni sudovi nalaze da su stranke nakon zaključenja usmenog ugovora o prodaji predmetnog putničkog vozila izvršile svoje ugovorne obaveze, tužilja je kao kupac platila tuženom, prodavcu 11.500,00 DEM na ime cijene a tuženi je predao u posjed tužilji predmetno vozilo koje su vlasti R. H. oduzele zbog toga što je vozilo na nezakonit način oduzeto od vlasnika tog vozila (ukradeno) i pozivom na odredbe člana 508,509, 510 i 549. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i
„Službeni glasnik RS“, broj 17/93 i 3/96, u daljem tekstu: ZOO) sudili tako što su obavezali tuženog da tužilji vrati 11.500,00 KM na ime plaćene cijene za predmetno vozilo sa zakonskom zateznom kamatom od 10.08.2002. godine do isplate.

Odluka nižestepenih sudova je pravilna.

Prigovor revizije da prvostepeni sud nije pravilno primijenio odredbu član 137. stav 3. („Službeni glasnik RS „ broj 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPP) kada je na pripremnom ročištu održanom kod prvostepenog suda odredio saslušanje određenih svjedoka, a da od tužilje nije tražio niti je naveo o čemu treba da svjedoče predloženi svjedoci, nije osnovan.

Tačno je da je prvostepeni sud na pripremnom ročištu od 29.10.2003. godine, odredio saslušanje parničnih stranaka i svjedoka, T.M., P. M. i N. J., čije saslušanje je tužilja predložila i u tužbi u kojoj je navela o čemu ovi svjedoci trebaju da svjedoče (okolnosti oko isplate kupoprodajne cijene predmetnog putničkog vozila, predaje saobraćajne dozvole i sačinjavanja i

ovjere dozvole za upravljanje predmetnim putničkim vozilom sačinjene u savezu....) pa stoga prvostpeni sud nije postupio suprotno odredbi člana 137. stav 3. ZPP kada nije traženo od tužitelja da navede o čemu svjedoci treba da svjedoče a na ovu povredu tuženi iije ukazao u žalbi protiv prvostepene presude, pa stoga se navedena povreda i ne odnosi na povredu odredaba parničnog postupka koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom (čl. 242. ZPP).

Ni materijalno pravo nije pogrešno primjenjeno na štetu tuženog kada je obavezan da tužilji vrati iznos od 11.500,00 KM na ime plaćene cijene za predmetno putničko vozilo.

Kupac kojem je nadležni organ oduzeo kupljeno vozilo jer je bilo ukradeno ima pravo da od prodavca zahtjeva vraćanje isplaćene cijene.

Nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je tuženi kao pradavac stvari – predmetnog vozila, odgovoran zbog pravnog nedostatka, prema odredbi čl. 508. st. 1. ZOO, jer je prodao tužilji stvar na kojoj treće lice ima pravo koje isključuje kupčevo pravo (tuđa stvar).

Kako su sudovi tokom postupka utvrdili da je tužilja nakon što su organi Ministarstva ..... oduzeli predmetno vozilo od supruga tužilje P.M., obavijestila tuženog o oduzimanju predmetnog vozila, što je u skladu sa odredbom čl. 509. ZOO, koji nakon toga nije postupio po njenom zahtjevu, a vozilo je oduzeto, pravilno je utvrđeno da je ugovor o prodaji vozila raskinut (čl.510. st. 1. ZOO).

Posljedica raskida ugovora sastoji se u tome da svaka strana vrati ono što je primila (čl.132. st. 2. ZOO) i da kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete (čl. 509. st. 3. ZOO).

Ostali se navodi revizije tuženog odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i na ocjenu izvedenih dokaza, koji prema odredbi člana 240. stav 3. ZPP nisu revizijski razlog.

Nižestepeni sudovi su, prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenili materijalno pravo kada su udovoljili tužbenom zahtjevu tužilje na način bliže naveden u prvostepenoj presudi.

Revizija tuženog je iz navedenog razloga odbijena kao neosnovana. (čl. 248. ZPP).

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 187 od 27.06.2008.g. )


<------->


Sticanje bez osnova:

P R E S U D U

Revizija se odbija.

Odbija se zahtjev tuženog za naknadu troškova na ime sastava odgovora na reviziju u iznosu od 1.316,25 KM.

O b r a z l o ž e n j e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda Doboj, broj 85 0 Ps 000161 08 Ps od 12.06.2009. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim traži da se obaveže tuženi da mu, po osnovu naknade štete, isplati iznos od 42.132,70 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate, i da mu, na ime naknade troškova parničnog postupka, isplati iznos od 3.808,00 KM (stav I).

Obavezan je tužilac da tuženom, na ime naknade troškova postupka, isplati iznos od 2.699,95 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude 12.06.2009. godine pa do konačne isplate, u roku od 30 dana koji počinje da teče prvog dana poslije donošenja presude (stav II).

Drugostepenom presudom Višeg privrednog suda Banja Luka, broj 60 0 Ps 000161 09 Pž od 28.10.2010. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Odbijen je zahtjev tužioca za nadoknadu troškova postupka na ime sastava žalbe, kao i zahtjev tuženog za nadoknadu troškova na ime sastava odgovora na žalbu.

Tužilac revizijom pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji, pobijana odluka preinači i tužbeni zahtjev usvoji ili da se ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

Tuženi u odgovoru na reviziju predlaže da se revizija odbije, a tužilac obaveže na naknadu troškova postupka, na ime sastava odgovora, u iznosu od 1.316,25 KM.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužioca da se tuženi obaveže da mu isplati iznos od od 42.132,70 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

U bitnome se činjenično utvrđenje prvostepenog suda sastoji u sljedećem: da je tužilac dana 06.06.2004. godine, pod brojem 13/2004, donio Odluku o izdvajanju Projektnog biroa počev od 01.07.2004. godine, sa kojim datumom će se samostalno organizovati (tačka I), da će se izvršiti isknjižavanje sredstava i izvora sredstava iz poslovnih knjiga tužioca sa 01.07.2004. godine temeljem analitičkog bruto bilansa, koji će za Projektni biro biti sačinjen sa stanjem na dan 30.06.2004. godine (tačka II), da je sva potraživanja prava i obaveza koja nisu naplaćena i plaćena do 30.06.2004. godine, biti obavezan naplatiti i platiti Projektni biro poslije izdvajanja iz sastava tužioca (tačka III) i da će tužilac sa 01.07.2004. godine isknjižiti iz svog knjigovodstva, a Projektni biro uknjižiti preneseno stanje temeljem sačinjenog analitičkog bruto bilansa (tačka IV); da je računovođa tužioca dana 30.06.2004. godine sačinio analitički bruto bilans koji je ovjeren pečatom i potpisom direktora tužioca, dok je naknadno sa danom 26.07.2004. godine dodat tekstualni dio ovjeren pečatom tuženog i potpisom V.B., kao direktora.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje ne može biti predmet pobijanja i ocjenjivanja u ovom revizijskom postupku s obzirom na izričitu zabranu sadržanu u odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09-u daljem tekstu ZPP), primjenom odredbe člana 154., 210. i 376. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“, broj 17/93 do 74/04 -u daljem tekstu: ZOO), prvostepeni sud odlučuje kao u izreci odluke.

Odbijajući tužbeni zahtjev tužioca za isplatu iznosa od 42.132,70 KM, prvostepeni sud je našao da su istaknuti prigovori pasivne legitimacije i zastarjelosti potraživanja osnovani. Sud je ocijenio da je Odluka o izdvajanju Projektnog biroa jednostrani akt tužioca koji ne stvara obavezu prema tuženom, jer dokucani tekst u analitičkom bruto bilansu od 30.06.2004. godine nije potpisan od strane ovlaštenog lica pošto V.B., koji je potpisan u ime tuženog, nije bio njegov direktor na dan 26.07.2004. godine, već je to, prema izvodu iz sudskog registra broj U/I-473/2003, bio N.B. Takođe je ocjenjeno da tužilac nije dokazao da je tuženom predao stvari navedene u analitičkom bruto bilansu, te da je tuženi dokazao da za te stvari nije došlo do povećanja njegovog osnivačkog kapitala. Utvrđujući da je pravni osnov potraživanja tužioca naknada štete, a ne neosnovano obogaćenje, prvostepeni sud je usvojio i prigovor zastarjelosti potraživanja u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO. Po shvatanju suda, zastarjelost potraživanja je počela teći sa 26.07.2004. godine (kada je tuženi ovjerio analitički bruto bilans), pa kako je tužba za isplatu utuženog iznosa podnesena 03.07.2008. godine, cijeni da je podnesena po proteku subjektivnog roka od 3 godine.

Drugostepeni sud u cijelosti prihvata činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, iz kog razloga odbija žalbu tužioca i potvrđuje prvostepenu presudu.

Drugostepeni sud nalazi da je V.B. upisan kao lice ovlašteno za zastupanje tuženog tek po rješenju, broj U/I-225/05 od 21.04.2005. godine, što znači da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da to svojstvo nije imao na dan 24.07.2004. godine, zbog čega nije ni mogao u ime tuženog potpisati analitički bruto bilans. Takođe je prihvaćen stav prvostepenog suda da se, obzirom na utvrđene činjenice, radi o naknadi štete i da je prigovor zastarjelosti pravilno cijenjen.

Drugostepena odluka je pravilna.

Odredbom člana 41. stav 1. Zakona o preduzećima („Službeni glasnik RS“ broj 24/98, 62/02, 38/03, 97/04 i 34/06 -u daljem tekstu: ZOP) propisano je da direktor zastupa preduzeće, ako zakonom nije drugačije propisano, da su organi preduzeća, između ostalih, i direktor kao organ poslovođenja (član 60. stav 1. tačka 4.
). Članom 63. Zakona o preduzečima je određen djelokrug direktora preduzeća pa on organizuje i vodi poslovanje preduzeća, zastupa i stara se o zakonitosti rada preduzeća te obavlja druge poslove utvrđene zakonom, osnivačkim aktom i statutom. Osnivači preduzeća, kao u konkretnom slučaju V.B., ostvaruju prava u skladu sa odredbom člana 55. stav 1. i 2. ZOP, ali se ne smatraju zakonskim zastupnicima preduzeća.

Tužilac svoje potraživanje prema tuženom temelji na analitičkom bruto bilansu od 30.06.2004. godine. Na osnovu izvedenih dokaza, uvidom u rješenju broj U/I-473/2003 i rješenje broj U/I-225/05 od 21.04.2005. godine, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da je na dan 30.06.2004. godine, odnosno na dan 24.07.2004. godine, zakonski zastupnik tuženog bio N.B., a ne V.B. koji je, kao direktor, to pravo stekao upisom u sudski registar dana 21.04.2005. godine. Obzirom da nije sporno da je navedeni analitički bruto bilans za tuženog potpisao V.B., a ne tadašnji direktor tuženog, pravilnim se ukazuje zaključak sudova da se ne može smatrati da se tuženi nalazi u materijalno pravnom odnosu sa tužiocem u vezi sa stvarima i potraživanjima navedenim u tom bilansu. Pored toga, pravilnom ocjenom izvedenih dokaza sudovi su utvrdili da tužilac nije ni dokazao da su navedene stvari ušle u imovinu tuženog, odnosno da ih je preuzeo. Naprotiv, direktor tužioca V.Č. je iskazao da su stvari iz bilansa bile u posjedu Projektnog biroa kojim je rukovodio V.B. i da su tu i ostale nakon odluke tužioca o izdvajanju Projektnog biroa, da je biro imao svoj poseban žiro račun, da nije bio u sastavu tužioca, ali je koristio u svom poslovanju njegov pečat i da je svo novčano potraživanje (neplaćeno i ono koje je trebalo platiti) nastalo vezano za poslovanje Projektnog biroa.

Štoviše, tužilac je 30.07.2007. godine podnio tužbu protiv V.B. (broj 84 0 P 011347 07 P) sa zahtjevom da mu ovaj plati iznos od 15.983,40 KM na ime plaćenog poreza vezano za djelatnost Projektnog biroa, a podneskom od 27.02.2008. godine je istakao i zahtjev za isplatu protuvrijednost stvari preuzetih na osnovu analitičkog diobnog bilansa od 30.06.2004. godine u iznosu od 23.678,84 KM.

Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja neosnovanim se ukazuju i navodi revizije o povredi odredbe člana 8. ZPP, odnosno da su pogrešno ocjeni iskazi svjedoka M.A. i V.Č. Svjedok M.A. je u iskazu potvrdio da je on, kao računovođa

tužioca, sačinio analitički diobni bilans od 30.06.2004. godine koji je potpisao V.B., a što je potvrđeno i iskazom svjedoka V.Č.

Neosnovani su navodi revizije da nije dokazano da V.B. nije bio direktor tuženog na dan potpisivanja analitičkog bruto bilansa, jer je to suprotno izvedenim dokazima. Pravilna ocjena o nedostatku pasivne legitimacije na strani tuženog ne dovodi se u pitanje time što je bilans ovjeren pečatom tuženog, kod činjenice da nema potpisa ovlaštenog lica tuženog niti je dokazano da je tuženi prihvatio tako ovjereni bilans. Tužilac izvedenim dokazima nije potvrdio navode da je tuženi pravni sljednik Projektnog biroa, a to ne slijedi ni iz rješenja o registraciji tuženog kod nadležnog suda.

U odnosu na revizione navode da je pogrešno ocjenjen prigovor zastarjelosti potraživanja, jer da se ne radi o naknadi štete već o neosnovanom obogaćenju, ovaj sud smatra da kod činjenice da je prigovor pasivne legitimacije osnovan, prigovor zastarjelosti nije od značaja za pravilno rješenje ovog spora.

Zahtjev tuženog za naknadu troškova na ime sastava odgovora na reviziju nije osnovan jer dati odgovor nije bio od značaja za zaštitu prava tuženog, posebno jer se u istom navode činjenice koje je isticao tokom postupka i koje su nižestepeni sudovi cijenili pri donošenju svojih odluka.

Kod takvog stanja stvari, ovaj sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti ima nedostataka u donošenju pobijane odluke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zato je reviziju tužioca valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 60 0 Ps 000161 11 Rev od 15.01.2013.g. )


<------->


Sticanje bez osnova:

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e n j e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda Banja Luka, broj 71 0 P 045833 03 P od 09.06.2010. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljica kojim traže da se obaveže tužena da tužiteljici Ž.J. (u daljem tekstu: prvotužiteljica) iz osnova neosnovanog obogaćenja zbog korištenja njenog suvlasničkog dijela od 3/8 dijela u stanu u B.L. u Ulici …, 11 (u daljem tekstu: sporni stan) isplati:

- za period od 01.1.1994. do 31.12.1996. godine iznos od 2.160,00 KM,
- za period od 01.01.1997. do 31.12.1999. godine iznos od 2.430,00 KM,
- za period od 01.01.2000. do 31.08.2001. godine iznos od 1.500,00 KM,
- za period od 01.09.2001. do 31.12.2009. godine iznos od 9.450,00 KM, ili ukupno 15.540,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate, te počev od 01.01.2010. godine da plaća mjesečno po 112,50 KM, sve do dana civilne diobe predmetnog stana, a da tužiteljici F.W. rođ. Š. (u daljem tekstu: drugotužiteljica) iz istog osnova isplati:
- za period od 01.1.1994. do 31.12.1996. godine iznos od 1.440,00 KM,
- za period od 01.01.1997. do 31.12.1999. godine iznos od 1.620,00 KM,
- za period od 01.01.2000. do 31.08.2001. godine iznos od 1.000,00 KM,
- za period od 01.09.2001. do 31.12.2009. godine iznos od 7.500,00 KM, ili ukupno11.560,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja

tužbe do isplate, te počev od 01.01.2010. godine da plaća mjesečno po 75,00 KM, sve do dana civilne diobe predmetnog stana.

Drugostepenom presudom Okružnog suda Banja Luka, broj 71 0 P 045833 10 Gž od 21.01.2011. godine, žalba tužiteljica je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužiteljice revizijom pobijaju drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji, pobijana odluka ukine i predmet vrati istom sudu, ali drugom vijeću, na ponovno suđenje.

Tužena u odgovoru na reviziju predlaže da se revizija odbije. Revizija nije osnovana.
Predmet spora je zahtjev tužiteljica da se obaveže tužena da tužiteljicama, zbog korištenja njihovih suvlasničkih dijelova u spornom stanu, isplati za period od 01.1.1994. do 31.12.2009. godine iznose precizirane u zahtjevu, a od 01.01.2010. godine da plaća mjesečno tražene iznose sve do dana civilne diobe predmetnog stana.

U bitnome se činjenično utvrđenje prvostepenog suda sastoji u sljedećem:

da je rješenjem Opštinskog suda Banja Luka, broj O: 785/77 od 31.03.1983. godine, koje je postalo pravosnažno sa 29.04.1983. godine, dovršen ostavinski postupak iza umrlog J.P., te je njegova zaostavština koja se sastojala od ¾ dijela spornog stana i pokretnih stvari, ustupljena nasljednicima i to prvotužiteljici, kao kćerki i tuženoj, kao supruzi, sa po ½ dijela; da je rješenjem Opštinskog suda Banja Luka, broj R-II-127/84 od 07.12.1984. godine, dozvoljena civilna dioba spornog stana prema propisima o prinudnoj javnoj prodaji, a da se novac dobijen prodajom podjeli srazmjerno suvlasničkim udjelima stranaka i to: prvotužiteljici sa 3/8 dijela, drugotužiteljici sa 1/4 dijela i tuženoj sa 3/8 dijela; da je ovo rješenje postalo pravosnažno na osnovu rješenja Okružnog suda Banja Luka, broj Gž: 794/85 od 06.05.1985. godine kojim je prvostepeno rješenje potvrđeno u tom dijelu, a ukinuto u dijelu kojim je utvrđeno da tužena nije nosilac stanarskog prava na spornom stanu u B.Luci; da je rješenjem Osnovnog suda Banja Luka, broj R II -205/85 od 16.05.1988. godine utvrđeno "pravo korištenja" spornog stana u korist tužene, a koje rješenje je postalo pravosnažno sa 01.03.1989. godine; da je presudom Osnovnog suda Banja Luka, broj P- 1096/94 od 26.03.1997. godine, a koja je postala pravosnažna sa 28.07.1997. godine utvrđeno da je tužena (u toj parnici tužiteljica) suvlasnik sa 2/4 dijela na spornom stanu i da je presudom Osnovnog suda Banja Luka, broj P-2367/02 od 31.10.2008. godine, a koja je postala pravosnažna sa 01.12.2008. godine, odbijen tužbeni zahtjev tužene (u toj parnici tužiteljice) da se utvrdi da je suvlasnik sa ½ dijela na spornom stanu.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, koje ne može biti predmet pobijanja i ocjenjivanja u ovom revizijskom postupku s obzirom na izričitu zabranu sadržanu u odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnika RS“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09-u daljem tekstu: ZPP), primjenom odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“, broj 17/93 do 74/04 -u daljem tekstu: ZOO), prvostepeni sud odlučuje kao u izreci presude.

Po shvatanju prvostepenog suda, tužiteljice nisu dokazale da je tužena izdavala predmetni stan u zakup uz naknadu izbjeglim i raseljenim licima, niti drugim licima, u periodima iz tužbenog zahtjeva, pa cijeni da nisu dokazale ni da se tužena neosnovano obogatila za potraživane iznose iz preciziranog tužbenog zahtjeva. Sud, takođe, nalazi da tužiteljice nisu dokazale ni visinu svog potraživanja jer se izvedenim dokazima nije moglo na pravilan način utvrditi po kojoj cijeni su izdavani u zakup stanovi kao što je sporni stan, na istoj lokaciji.

Drugostepeni sud u cijelosti prihvata činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, iz kog razloga odbija žalbu tužiteljica i potvrđuje prvostepenu presudu. Pri tome se sud poziva na odredbe člana 13., 14. i 38. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“; broj 38/93-u daljem tekstu: ZOSPO), nalazeći da je tužena bila savjestan držalac spornog stana.

Drugostepena odluka je pravilna i revizioni navodi je ne dovode u pitanje.

Između stranaka nisu sporne činjenice da je u vanparničnom postupku sud pravosnažnim rješenjem utvrdio da se ima izvršiti civilna dioba spornog stana i novac koji se dobije prodajom podijeli između njih, prema utvrđenim suvlasničkim dijelovima. Takođe je nesporno da civilna dioba nije provedena i da tužena živi sama u stanu do danas, bez da ga je izdavala u zakup trećim licima.

Suvlasnik ima pravo da stvar drži i da se njome koristi zajedno sa ostalim suvlasnicima, srazmjerno svom dijelu, ne povrjeđujući prava ostalih suvlasnika (član 14. stav 1. ZOSPO). Suvlasništvo je po svojoj prirodi jedinstven pravni odnos, pa sve dok se diobom suvlasništvo ne pretvori u individualno vlasništvo, svi suvlasnici srazmjerno svojim suvlasničkim dijelovima imaju jednako pravo na korištenje i upravljanje cijele stvari.

Suvlasnik može imati isključivo pravo državine suvlasničke stvari isključujući iz državine i korišćenja ostale suvlasnike, samo ako o tome postoji sporazum svih suvlasnika ili ako se to pravo zasniva na odluci suda ili drugog organa (privremena deoba, uređenje načina korišćenja suvlasničke stvari itd.). Tužena je bila savjesni korisnik spornog stana temeljem odluke suda broj R II -205/85 od 16.05.1988. godine. Faktički, tužena nije kao jedan od suvlasnika ušla u stan da bi onemogućila korišćenje ostalim suvlasnicima, već se u momentu smrti supruga, zatekla kao korisnik stana, koje svojstvo je zadržala i nakon utvrđenja suvlasničkih dijelova, sve dok se ne izvršni civilna dioba stvari.

Tužiteljice nisu dokazale da je tužena, stan ili njegov dio, izdavala u zakup trećim licima, pa na strani tužene nema neosnovanog obogaćenja (čl. 210. ZOO).

Imajući u vidu utvrđene činjenice navedene u obrazloženju, suprotno navodima revizije, ovaj sud nalazi da nema uslova za primjenu odredbe člana 219. ZOO. Ovom odredbom je propisano da kada neko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist, imalac može zahtjevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. Tužena je upotrebljavala svoju stvar za čije korištenje je imala pravni osnov i njegovom upotrebom nije, za sebe, ostvarivala korist.

Pozivanje u reviziji na odredbu člana 217. Zakona o stvarnim pravima koji je objavljen u "Službenom glasniku RS", broj 124/08, 58/09 i 95/11), nije od značaja za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer se navedena odredba tiče tzv. "nepravilne službenosti".

Po odredbama ZPP nije predviđena procesna mogućnost da se žalba protiv presude smatra sastavnim dijelom revizije. Stoga, navođenje revidenata da sadržaj žalbe koju su izjavili protiv prvostepene presude " smatraju sastavnim dijelom revizije", kod činjenice da se ti žalbeni razlozi ponovno ne navode u reviziji, ne daje pravo revizionom sudu da ih uzme u razmatranje.

Kod takvog stanja stvari, ovaj sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, niti ima nedostataka u donošenju pobijane odluke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zato je reviziju tužiteljica valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09).

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 71 0 P 045833 12 Rev od 22.01.2013.g. )


<------->


Zastarjelost

P R E S U D U

Revizija i dopuna revizije tužioca se uvažavaju, presuda Okružnog suda u Banjaluci br. 011-0-Gž-07-000 638 od 16.4.2007. godine, ispravljena rješenjem Okružnog suda u Banjaluci br. 011-0-Gž-07-000 638 od 11.7.2007. godine preinačuje se tako što se žalba tuženog odbija i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. 075-0-P-06-000 220 od 26.01.2007. godine.

Tuženi se obavezuje da naknadi tužiocu parnične troškove nastale u postupku povodom izjavljene revizije u iznosu od 900,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. 075-0-P- 06-000 220 od 26.01.2007. godine obavezano je tuženo „K.K. A.d.o.o. B.L. da isplati tužiocu M.K. iznos od 2.991,95 KM s kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 12. novembra 2001. godine pa do isplate, i da mu naknadni parnične troškove u iznsou od 1.640,00 KM, sve s kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate, počev od 12. novembra 2001. godine pa do isplate sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci 011-0-Gž-07-000 638 od 16.4.2007. godine, ispravljene rješenjem istog suda, istog broja od 11.7- 2007. godine, žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužilac odbijen sa zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 2.991,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. novembra 2001. godine, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.640,00 KM, sa pripadajućom kamatom od 12. novembra 2001. godine. Tužilac je obavezan da tuženom naknadi

troškove postupka u iznosu od 585,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. aprila 2007. godine do isplate, troškove na ime sastava žalbe od „31.04.2003. godine“ u iznosu od 300,00 KM i troškove žalbenog postupka u iznosu od 350,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac je blagovremeno izjavio reviziju i dopunu revizije protiv drugostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači i potvrdi presuda prvostepenog suda, te da mu se dosude parnični troškovi na ime sastava revizije i takse na reviziju.

Tuženi je u odgovoru na reviziju predložio da se revizija tužioca odbije kao neosnovana. Tražio je troškove sa zastav odgovora u iznosu od 350,00 KM u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

Tužbom se traži naknada materijalne štete nastale na tužiočevom putničkom automobilu „opel“, reg. br. JC.... u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 20. maja 1993. godine oko 13,30 časova na regionalnom putu M.G.- C. R., u mjestu K..

Tom prilikom, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda vozač Z.P. upravljao je vozilom na motorni pogon marke „mercedes“ registarskog broja JC ... pod uticajem alkohola sa koncentracijom od 0,72 promila i prilikom ulaska u desnu krivinu prešao na lijevu stranu kolovoza, pa je na taj način ugrozio tužioca koji se je svojim vozilom kretao u pravcu M.G.. U toj situaciji, tužilac, da bi izbjegao direktan kontakt, morao je preduzeti radnje kočenja, usljed čega je sa svojim vozilom otišao van kolovoza u kanal, a odatle se ponovo vratio na kolovoz i tom prilikom udario u lijevu kosinu zasjeka i u ivičnjak. Na tužiočevom vozilu natala je šteta u iznosu od 2.291,90 KM prema procjeni Đ.P., stalnog sudskog vještaka za motorna vozila, od 12. novembra 2001. godine, u predmetu prvostepenog suda br. K-29/06 (kasnija oznaka: K- 254/02). Iz nalaza i mišljenja vještaka za saobraćajne nezgode i procjenu šteta na motornim vozilima V.S., dipl.inž. saobraćaja od 13. maja 1995. godine datog u predmetu prvostepenog suda br. Ki-2/94 (sada je to predmet br. K-254/02) prvostepeni sud je izveo zaključak da je za saobraćajnu nezgodu isključivo odgovoran vozač Z.P., čije je vozilo u to vrijeme bilo osugurano kod tuženog. Osnovno javno tužilaštvo Mrkonjić Grad podiglo je 11. decembra 1996. godine optužnicu protiv Z.P. Radnje Z.P., prilikom opisane saobraćajne nezgode, pravno su kvalifikovane kao krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja „iz čl. 400 st. 1. KZ RS“ presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. K-29/96 od 21.2.2002. godine, za koje je on oglašen krivim, pa mu je izrečena uslovna osuda (kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od jedne godine ne izvrši novo krivično djelo). Tužilac je tom presudom upućen „na osnovu čl. 108. st. 2. ZKP-a“ sa svojim imovinskopravnim zahtjevom na parnicu. Pomenuta presuda ukinuta je rješenjem Okružnog suda u Banjaluci br. Kž-226/02 od 22.10.2002. godine i odlučeno da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovnono odlučivanje. Novom presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. K-254/02 od 28.1.2003. godine Z.P. je za opisano krivično djelo izrečena ista sankcija, a tužilac je i ovom odlukom upućen na parnicu sa svojim imovinskopravnim zahtjevom. Konačno, presudom Okružnog sud u Banjaluci br. Kž-161/03 od 30.4.2004. godine prvostepena presuda od 28.1.2003. godine je preinačena tako što se „protiv optuženog P.Z. ... odbija optužba da je dana 20.5.1993. godine oko 13,30 časova na regionalnom putu M. G. – C.R. ... kao učesnik u saobraćaju na putu kršenjem propisa o bezbijednosti javnog saobraćaja ... ugrozio javni saobraćaj u sljed čega je za drugog nastupila imovinska šteta preko 2.000,00 KM čime bi počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 400 stav. 1. Krivičnog zakonika RS“. U obrazloženju presude navedeno je da se u smislu člana 111. stav 1. tačka 5. KZ RS krivično gonjenje za navedeno krivično djelo ne može preduzeti kad protekne pet godina od njegovog izvršenja, a u svakom slučaju, kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja. Dalje je konstatovano da je protekom perioda od 10 godina od dana izvršenja krivičnog djela, tj. 20. maja 2003. godine „u ovom krivičnom predmetu nastupila ... zastarjelost krivičnog gonjenja, radi čega je na osnovu čl. 349. st. 6 ZKP optužbu valjalo odbiti“. Tuženi je tokom postupka istakao prigovor zastarjelosti tužiočevog potraživanja. Tužilac je podnio tužbu na dan 23. aprila 2002. godine.

Prvostepeni sud je zaključio da nije nastupila zastarjelost potraživanja tužioca s obzirom na odredbe člana 377. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/73 3/96 i 39/03 u daljem tekstu: ZOO). Za krivično djelo za koje je bio optužen Z.P. zaprijećena je kazna zatvora do pet godina pa prema odredbi člana 11. stav 1. tačka 5. KZ RS krivično gonjenje zastarjeva za period od pet godina, (relativna zastara krivičnog gonjenja), odnosno za 10 godina (apsolutna zastara) prema članu 112. KZ RS. Prekid zastarjevanja nastaje ako je oštećeni postavio imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku, a sud ga u tom postupku uputi da takav zahtjev ostvaruje u parnici. Ako oštećeni pokrene parnicu u roku od 3 mjeseca od pravosnažnosti presude krivičnog suda, smatraće se da je zastarjevanje prekinuto stavljanjem odštetnog zahtjeva. Pokretanje i vođenje krivičnog postupka prekida zastarjevanje krivičnog gonjenja i povlači za sobom prekid zastarjevanja zahtjeva za naknadu štete, koji ponovo otpočinje teći od pravosnažnosti krivične presude. Duži zastarni rok za naknadu štete, prouzrokovane krivičnim djelom, primjenjuje se kako prema počiniocu krivičnog djela (ovdje – Z.P.), tako i „prema pravnom licu koje odgovara za štetu pored počinitelja krivičnog djela „ (dakle, i prema tuženom). Prvostepeni sud je dalje konstatovao kako je nesporno da je tužitelj protiv tuženog podnio tužbu dana 23.4.2002. godine, dakle prije okončanja krivičnog postupka i da je imovinsko-pravni zahtjev postavio još u toku krivičnog djela, tačnije još u istrazi“, pa je prigovor zastarjelosti odbio kao neosnovan, a primjenom odredaba članova 154. stav 1. i 186. ZOO udovoljio tužbenom zahtjevu.

Drugostepeni sud je ukazao na to da je već u vrijeme podizanja optužnice bio istekao trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 376. stav 1.ZOO. Prema shvatanju tog suda rok zastarjelosti potraživanja iz člana 377. istog zakona može se primjenjivati samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. Odbijanjem optužbe protiv Z.P. makar i zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja, u krivičnom postupku nije utvrđena njegova krivična odgovornost, pa u ovom sporu nema mjesta primjeni odredbe člana 377. ZOO. Tužiočevo potraživanje je, po mišljenju drugostepenog suda, zastarjelo istekom trogodišnjeg roka iz člana 376. stav 1. ZOO, pa je i onda kad bi se ovaj period računao od 19. juna 1996. godine, tj. od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj. Iz ovih razloga odlukom drugostepenog suda preinačena je prvostepena presuda tako što je tužilac u cjelini obijen s tužbenim zahtjevom.

Vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude iznosi 2.991,95 KM u smislu člana 316 stav 2. u vezi sa članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 67/07 u daljem tekstu: ZPP). Imajući u vidu predmet spora, a naročito različita pravna shvatanja iznesena u presudama prvostepenog i drugostepenog suda, ovaj sud je ocijenio da bi odlučivanje o tužiočevoj reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je reviziju dozvolio (član 237. stav 3. u vezi sa stavom 2. ZPP).

Pravno shvatanje izraženo u drugostepenoj presudi nije pravilno. Revizija i dopuna revizije su osnovane.
Prekid zastarjelosti potraživanja naknade štete, nastale izvršenjem krivičnog djela, počinje da teče podnošenjem prijedloga oštećenog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku, ako je taj postupak okončan donošenjem presude kojom je okriljeni oglašen krivim za to krivično djelo. Ako je međutim krivični postupak okončan presudom kojom se optužba odbija, a oštećeni upućuje na parnicu radi ostvrenja svog imovinskopravnog zahtjeva, smatra se da je nastupio uslovan prekid zastarjelosti. Uslov je naime, da oštećeni u roku od tri mjeseca od pravnosnažnosti presude krivičnog suda podnese tužbu parničnom sudu za naknadu štete. Ovako shvatanje ima osnov u odredbi člana 390. ZOO kojom je propisano: ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kog drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarjevanje prekinuto prvom tužbom (stav 1.); isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu i za isticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku (stav 2.). Pod pozivanjem u zaštitu podrazumijeva se i isticanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku.

Nesporno je da je tužilac u krivičnom postupku protiv optuženog Z. P. podnio imovinskopravni zahtjev. Podnošenjem tog zahtjeva nastupio je prekid zastarjelosti potraživanja naknade štete (stav 2. u vezi sa stavom 1. člana 377. ZOO). Presuda kojom je protiv optuženog Z.P. optužba odbijena, donesena je
30. aprila 2004. godine, dok je tužba podnesena ranije, još 23. aprila 2002.

godine. Tužiočevo potraživanje naknade štete nije prema tome zastarjelo, s obzirom na odredbe članova 377. i 390. ZOO kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud.

Tužilac je doduše postavio imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku samo prema optuženom Z.P. a ne i u odnosu na tuženog. Navedena okolnost nije međutim od uticaja na presuđenje u ovom sporu. Duži rok zastarjelosti iz člana 377. stacv 1. ZOO odnosi se ne samo na učinioca krivičnog djela, nego i na drugo lice (pravno ili fizičko) koje to djelo nije učinilo, a koje odgovara po posebnim propisima za štetu. U tom smislu treba i shvatiti pojam „odgovornog lica“ iz člana 377. stav 1. ZOO. Ovdje je to, pored optuženog Z.P. i tuženi, kao osiguravač njegovog motornog vozila.

Zbog pogrešnog pravnog shvatanja da je tužiočevo potraživanje zastarjelo, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužioca s tužbenim zahtjevom. Otklanjajući taj nedostatak, ovaj sud je s obzirom na naprijed rečeno, uvažio reviziju tužioca i odlučio kao u izreci u odnosu na glavni zahtjev, na osnovu člana 250. stav 1. ZPP.

Kao stranci koja je uspjela u sporu povodom izjavljene revizije, sud je dosudio tužiocu parnične troškove, i to: 300,00 KM za sastav revizije od advokata na osnovu člana 2, tarifnog broja 2 stava 1. i 2., tarifnog broja 12 i člana 14. stava 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ br. 68/05); 600,00 KM za taksu na reviziju po odredbi tačke 9. u vezi sa tačkom 1. alineja 2. tarifnog broja 1. Taksene tarife uz Zakon o sudskim taksama („Slubženi glasnik RS“ br. 18/99, 23/99, 65/03 i 94/04) koji je bio na snazi u vrijeme nastajanja taksene obaveze, odnosno ukupno 900,00 KM (član 397. stav 2. u vezi sa članom 386 stav 1. ZPP).

Zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan na osnovu istih odredaba (član 397. stav 2. u vezi sa članom 386 stav 1. ZPP), s obzirom da tuženi nije uspio u sporu.


(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 613 od 14.10.2008.g.)


<------->


Zastarjelost

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u P. broj P-194/96 od 15.10.2001. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da mu tuženi na ime duga po osnovu zakupa poslovnog prostora u P. u ul. N. P. br. 16. isplati 14.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude do konačne isplate i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. L. broj Gž-941/02 od 24.12.2004. godine, žalba tužioca je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan da isplati tužiocu iznos od 3.300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15.10.2001. godine do isplate. Istom presudom odbijen je zahtjev tužioca za naknadu troškova parničnog postupka.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tuženi pobija drugostepenu presudu zbog, kako to proizlazi iz navoda revizije pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se osporena presuda preinači i odbije zahtjev tužioca.

Tužilac nije odgovorio na reviziju tuženog niti se Republički javni tužilac izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

U ovoj parnici tužilac zahtjeva da mu tuženi po osnovu zakupa poslovnog prostora u P., u ul. N. P. isplati iznos od 14.400,00 KM. U postupku koji je prethodio donošenju prvostepene presude među parničnim strankama pokazalo se nespornim da je tuženi kao zakupoprimac sa B. A., kao zakupodavcem dana 20.4.1994. godine zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora u površini od 16 m2 koji se nalazi u prizemlju stambeno-poslovne zgrade u P. u ul. N. P., da je ugovor zaključen na određeno vrijeme od 15.11.1994. do 15.11.1996. godine, da je mjesečna zakupnina određena u iznosu od 200,00 tadašnjih dinara. Nesporno je takođe da je tužilac dana 22.7.1994. godine sa B. A. zaključio pismeni kupoprodajni ugovor koji je ovjeren kod prvostepenog suda pod brojem OV-1409/94, prema kome je tužilac kupio od B. A. poslovni prostor u površini od 34 m2, uključujući prostor koji je tuženi držao u zakupu, te da je 15.11.1996. godine tuženi predao predmetni poslovni prostor tužiocu. Provedenim dokazima prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi (a prema ugovoru u spisima predmeta M. M.) sa O. P. zaključio ugovor o zakupu istog poslovnog prostora u površini od 16 m2 dana 12.01.1995. godine, te da je izmirio obaveze prema O. P. iz ovog ugovora. Nalazeći utvrđenim da je tuženi na ime zakupnine isplatio B. A. iznos od 1.500,00 novih dinara prije ovjere ugovora o zakupu, što je navedeno i u ugovoru, prvostepeni sud je zaključio da je tuženi time izmirio obavezu prema ovom zakupodavcu za 7,5 mjeseci. Međutim, imajući u vidu da je tuženi 12.5.1995. godine zaključio sa O. P. ugovor o zakupu istog prostora i plaćao mjesečnu zakupninu od 112 DM O. a prema zaključku I. o. O.P. broj 01/1-023-201-1/94 od 12.4.1994. godine koji ga je obavezivao da zakupninu plaća opštini, prvostepeni sud je zaključio da je
tužbeni zahtjev tužioca neosnovan. Po ocjeni prvostepenog suda, ukoliko tužilac smatra da je O. P. nezakonito raspolagala predmetnim poslovnim prostorom, tužilac od nje može zahtjevati zakupninu, a naknadu za veći prsotor od 16 m2 da tužilac može zahtjevati od tuženog tek ukoliko u predmetu P-19/01 dokaže da je tuženi koristio veći poslovni prostor.

Odlučujući o žalbi tužioca drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te našao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je ugovor o zakupu koji je tuženi zaključio sa B. A. na određeno vrijeme pravnovaljan i da je tuženi na osnovu ovog ugovora koristio predmetni poslovni prostor i isplatio B. A. na ime zakupnine unaprijed iznos od 1.500,00 dinara koji iznos odgovara vrijednosti od 1.500,00 DM.

Međutim, zaključak prvostepenog suda da je pravnovaljan i ugovor o zakupu koji je M. M. zaključio sa O. P. i da zbog toga tužilac može, ako smatra da opština nije mogla raspolagati predmetnim poslovnim prostorom na taj način tražiti isplatu zakupnine od opštine, drugostepeni sud je ocijenio pogrešnim. Drugostepeni sud smatra da ugovor o zakupu koji je tuženi zaključio sa B. A. na određeno vrijeme nije mogao prestati zaključenjem ugovora o zakupu između O. P. i tuženog po zaključku I. o. O. P., s obzirom da ranije zaključeni ugovor nije prestao ni na jedan od zakonom predviđenih načina. Stoga je po ocjeni drugostepenog suda tužilac ovlašten da zahtjeva isplatu ugovorene zakupnine, jer je u smislu člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (''Službeni list SR BiH'', broj 33/77 do 30/90) zaključenjem ugovora o kupoprodaji stupio u prava i obaveze zakupodavca. Kako je ugovorena mjesečna zakupnina od 200,00 tadašnjih dinara, što odgovara vrijednosti od 200,00 DM, odnosno 200,00 KM, te kako je tuženi unaprijed isplatio zakupninu za 7,5 mjeseci, po ocjeni drugostepenog suda u obavezi je da isplati tužiocu iznos od 3.300,00 KM na ime zakupnine do isteka ugovorenog perioda. U odnosu na poslovni prostor od 18 m2 nije postojao ugovor o zakupu, pa je zahtjev tužioca za isplatu zakupnine za ovaj dio poslovnog prostora koji je on kupio, drugostepeni sud ocijenio neosnovanim, ali smatra da tužilac može tražiti naknadu po drugom osnovu.

Iz ovih razloga je drugostepeni sud djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu tužioca pozivajući se na odredbe člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (''Službeni list SFRJ'', br. 27/78 do 57/89 i (''Službeni glasnik RS'' br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO) i člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i obavezao tuženog da isplati tužiocu na ime zakupnine za period od 16,5 mjeseci iznos od 3.300,00 KM uz tražene zakonske zatezne kamate. Kako tužilac nije postavio opredijeljen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, drugostepeni sud je pozivajući se na odredbu člana 164. stav 3. ZPP-a ovaj zahtjev tužioca odbio kao neosnovanim.

Drugostepena odluka je pravilna i zakonita.

Pravilno je zaključio drugostepeni sud da je ugovor o zakupu koji su zaključili tuženi i B. A. dana 20.4.1994. godine o zakupu poslovnog prostora u P. u ul. N. P. u površini od 16 m2 pravnovaljan jer je zaključen u skladu sa odredbama člana 9. i 11. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija.
Nižestepeni sudovi su utvrdili da je tuženi na osnovu ovog ugovora koristio predmetni poslovni prostor, da je na ime mjesečne zakupnine isplatio zakupodavcu unaprijed iznos od 1.500,00 novih dinara koji je jednak iznosu od 1.500,00 KM i da je time izmirio zakupninu za 7,5 mjeseci. Tužilac je predmetni poslovni prostor stekao na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog sa zakupodavcem B. A. 22.7.1994. godine, koji je ovjeren kod nadležnog suda pod brojem OV-1409/94, pa je u skladu sa odredbom člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija stupio u prava i obaveze zakupodavca. Ugovor o zakupu od 20.4.1994. godine zaključen je na određeno vrijeme od 15.11.1994. do 15.11.1996. godine. Kako je tuženi zakupodavcu isplatio zakupninu samo za 7,5 mjeseci, pravilno je zaključio drugostepeni sud da tužiocu pripada pravo da u skladu sa odredbom člana 262. ZOO zahtjeva od tuženog da mu isplati zakupninu za preostalih 16,5 mjeseci u ugovorenom mjesečnom iznosu.

Ugovor od 20.4.1994. godine nije prestao ni na jedan od načina propisanih zakonom. S obzirom da je navedeni ugovor o zakupu bio na snazi od 15.11.1994. do 15.11.1996. godine, ugovor od 12.01.1995. godine o zakupu istog poslovnog prostora između O. P. i M. M. ne može proizvesti nikakvo pravno dejstvo. Pored toga, na ovaj ugovor ne može se primijeniti zaključak I. o. O.P. broj 01/1-023- 201-1/94 od 12.4.1994. godine, jer u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji između tužioca i B. A. na dan 22.7.1994. godine tuženi, a ni M. M. nisu imali zaključen bilo kakav ugovor u vezi korišćenja predmetnog poslovnog prostora sa O. P.

Tužilac je predmetni poslovni prostor stekao kupovinom prije zaključenja ugovora o zakupu između O. P. i M. M., pa činjenica da je on od 01.01.1995. godine plaćao zakupninu opštii nije od uticaja na prava tužioca da po osnovu valjanog ugovora o zakupu zahtjeva od tuženog isplatu zakupnine za ostatak vremenskog perioda do isteka vremena na koji je ugovor zaključen. Tuženi je već u novembru 1994. godine znao da je predmetni poslovni prostor tužilac kupio od B. A. sa kojim je on imao zaključen ugovor o zakupu pa se njegovi navodi da nije znao koji su stvarni interesi i prava tužioca, ne mogu prihvatiti osnovanim.

Neosnovan je prigovor revizije da drugostepeni sud nije vodio računa o roku zastarjelosti i da je propustio da primijeni odredbu člana 375. ZOO, jer da je potraživanje tužioca zastarjelo. Prema izričitoj odredbi člana 360. stav 2. ZOO sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao. Tuženi nije u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude istakao prigovor zastarjelosti potraživanja tužioca, pa nižestepeni sudovi nisu bili dužni da ispituju i utvrđuju da li je potraživanje tužioca zastarjelo.

Prigovor zastarjelosti potraživanja ne može se isticati u reviziji. Za ocjenu osnovanosti ovog prigovora nužno je utvrđivati činjenice vezane za nastanak prava tužioca, kao i činjenice koje vode zastoju ili prekidu zastarjevanja. Kako se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prema odredbi člana 385. stav 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“, br. 4/77 do 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93 do 32/94), koja se u skladu sa odredbom
456. stav 1. sada važećeg Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 85/03, 85/03 i 74/05) ima primijeniti u konkretnom slučaju, prigovor zastare koji je istaknut tek u reviziji nije ovlašten da ispituje revizijski sud.

Iz navedenih razloga su neosnovani navodi revizije da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Stoga je primjenom odredbe člana 393. ZPP-a u vezi sa članom 456. stav 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-328/05 od 30.10.2007.g.)


<------->


Prekid

P R E S U D A

Revizija i dopuna revizije tužioca se uvažavaju, presuda Okružnog suda u Banjaluci br. 011-0-Gž-07-000 638 od 16.4.2007. godine, ispravljena rješenjem Okružnog suda u Banjaluci br. 011-0-Gž-07-000 638 od 11.7.2007. godine preinačuje se tako što se žalba tuženog odbija i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. 075-0-P-06-000 220 od 26.01.2007. godine.

Tuženi se obavezuje da naknadi tužiocu parnične troškove nastale u postupku povodom izjavljene revizije u iznosu od 900,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. 075-0-P- 06-000 220 od 26.01.2007. godine obavezano je tuženo „K.K. A.d.o.o. B.L. da isplati tužiocu M.K. iznos od 2.991,95 KM s kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 12. novembra 2001. godine pa do isplate, i da mu naknadni parnične troškove u iznsou od 1.640,00 KM, sve s kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate, počev od 12. novembra 2001. godine pa do isplate sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjaluci 011-0-Gž-07-000 638 od 16.4.2007. godine, ispravljene rješenjem istog suda, istog broja od 11.7- 2007. godine, žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužilac odbijen sa zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 2.991,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 12. novembra 2001. godine, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.640,00 KM, sa pripadajućom kamatom od 12. novembra 2001. godine. Tužilac je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 585,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od
16. aprila 2007. godine do isplate, troškove na ime sastava žalbe od
„31.04.2003. godine“ u iznosu od 300,00 KM i troškove žalbenog postupka u iznosu od 350,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac je blagovremeno izjavio reviziju i dopunu revizije protiv drugostepene presude zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ta presuda preinači i potvrdi presuda prvostepenog suda, te da mu se dosude parnični troškovi na ime sastava revizije i takse na reviziju.

Tuženi je u odgovoru na reviziju predložio da se revizija tužioca odbije kao neosnovana. Tražio je troškove sa zastav odgovora u iznosu od 350,00 KM u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

Tužbom se traži naknada materijalne štete nastale na tužiočevom putničkom automobilu „opel“, reg. br. JC.... u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 20. maja 1993. godine oko 13,30 časova na regionalnom putu M.G.- C. R., u mjestu K..

Tom prilikom, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda vozač Z.P. upravljao je vozilom na motorni pogon marke „mercedes“ registarskog broja JC ... pod uticajem alkohola sa koncentracijom od 0,72 promila i prilikom ulaska u desnu krivinu prešao na lijevu stranu kolovoza, pa je na taj način ugrozio tužioca koji se je svojim vozilom kretao u pravcu M.G.. U toj situaciji, tužilac, da bi izbjegao direktan kontakt, morao je preduzeti radnje kočenja, usljed čega je sa svojim vozilom otišao van kolovoza u kanal, a odatle se ponovo vratio na kolovoz i tom prilikom udario u lijevu kosinu zasjeka i u ivičnjak. Na tužiočevom vozilu natala je šteta u iznosu od 2.291,90 KM prema procjeni Đ.P., stalnog sudskog vještaka za motorna vozila, od 12. novembra 2001. godine, u predmetu prvostepenog suda br. K-29/06 (kasnija oznaka: K- 254/02). Iz nalaza i mišljenja vještaka za saobraćajne nezgode i procjenu šteta na motornim vozilima V.S., dipl.inž. saobraćaja od 13. maja 1995. godine datog u predmetu prvostepenog suda br. Ki-2/94 (sada je to predmet br. K-254/02) prvostepeni sud je izveo zaključak da je za saobraćajnu nezgodu isključivo odgovoran vozač Z.P., čije je vozilo u to vrijeme bilo osugurano kod tuženog. Osnovno javno tužilaštvo Mrkonjić Grad podiglo je 11. decembra 1996. godine optužnicu protiv Z.P. Radnje Z.P., prilikom opisane saobraćajne nezgode, pravno su kvalifikovane kao krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja „iz čl. 400 st. 1. KZ RS“ presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. K-29/96 od 21.2.2002. godine, za koje je on oglašen krivim, pa mu je izrečena uslovna osuda (kazna zatvora u trajanju od 6 mjeseci, koja se neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od jedne godine ne izvrši novo krivično djelo). Tužilac je tom presudom upućen „na osnovu čl. 108. st. 2. ZKP-a“ sa svojim imovinskopravnim zahtjevom na parnicu. Pomenuta presuda ukinuta je rješenjem Okružnog suda u Banjaluci br. Kž-226/02 od 22.10.2002. godine i odlučeno da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovnono odlučivanje. Novom presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu br. K-254/02 od 28.1.2003. godine Z.P. je za opisano krivično djelo izrečena ista sankcija, a tužilac je i ovom odlukom upućen na parnicu sa svojim imovinskopravnim zahtjevom. Konačno, presudom Okružnog sud u Banjaluci br. Kž-161/03 od 30.4.2004. godine prvostepena presuda od 28.1.2003. godine je preinačena tako što se „protiv optuženog P.Z. ... odbija optužba da je dana 20.5.1993. godine oko 13,30 časova na regionalnom putu M. G. – C.R. ... kao učesnik u saobraćaju na putu kršenjem propisa o bezbijednosti javnog saobraćaja ... ugrozio javni saobraćaj u sljed čega je za drugog nastupila imovinska šteta preko 2.000,00 KM čime bi počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 400 stav. 1. Krivičnog zakonika RS“. U obrazloženju presude navedeno je da se u smislu člana 111. stav 1. tačka 5. KZ RS krivično gonjenje za navedeno krivično djelo ne može preduzeti kad protekne pet godina od njegovog izvršenja, a u svakom slučaju, kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja. Dalje je konstatovano da je protekom perioda od 10 godina od dana izvršenja krivičnog djela, tj. 20. maja 2003. godine „u ovom krivičnom predmetu nastupila ... zastarjelost krivičnog gonjenja, radi čega je na osnovu čl. 349. st. 6 ZKP optužbu valjalo odbiti“. Tuženi je tokom postupka istakao prigovor zastarjelosti tužiočevog potraživanja. Tužilac je podnio tužbu na dan 23. aprila 2002. godine.

Prvostepeni sud je zaključio da nije nastupila zastarjelost potraživanja tužioca s obzirom na odredbe člana 377. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/73 3/96 i 39/03 u daljem tekstu: ZOO). Za krivično djelo za koje je bio optužen Z.P. zaprijećena je kazna zatvora do pet godina pa prema odredbi člana 11. stav 1. tačka 5. KZ RS krivično gonjenje zastarjeva za period od pet godina, (relativna zastara krivičnog gonjenja), odnosno za 10 godina (apsolutna zastara) prema članu 112. KZ RS. Prekid zastarjevanja nastaje ako je oštećeni postavio imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku, a sud ga u tom postupku uputi da takav zahtjev ostvaruje u parnici. Ako oštećeni pokrene parnicu u roku od 3 mjeseca od pravosnažnosti presude krivičnog suda, smatraće se da je zastarjevanje prekinuto stavljanjem odštetnog zahtjeva. Pokretanje i vođenje krivičnog postupka prekida zastarjevanje krivičnog gonjenja i povlači za sobom prekid zastarjevanja zahtjeva za naknadu štete, koji ponovo otpočinje teći od pravosnažnosti krivične presude. Duži zastarni rok za naknadu štete, prouzrokovane krivičnim djelom, primjenjuje se kako prema počiniocu krivičnog djela (ovdje – Z.P.), tako i „prema pravnom licu koje odgovara za štetu pored počinitelja krivičnog djela „ (dakle, i prema tuženom). Prvostepeni sud je dalje konstatovao kako je nesporno da je tužitelj protiv tuženog podnio tužbu dana 23.4.2002. godine, dakle prije okončanja krivičnog postupka i da je imovinsko-pravni zahtjev postavio još u toku krivičnog djela, tačnije još u istrazi“, pa je prigovor zastarjelosti odbio kao neosnovan, a primjenom odredaba članova 154. stav 1. i 186. ZOO udovoljio tužbenom zahtjevu.

Drugostepeni sud je ukazao na to da je već u vrijeme podizanja optužnice bio istekao trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 376. stav 1.ZOO. Prema shvatanju tog suda rok zastarjelosti potraživanja iz člana 377. istog zakona može se primjenjivati samo ako je postojanje krivičnog djela utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku ako je krivični postupak obustavljen ili se nije mogao pokrenuti zato što je okrivljeni umro, duševno obolio ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje i odgovornost okrivljenog. Odbijanjem optužbe protiv Z.P. makar i zbog zastarjelosti krivičnog gonjenja, u krivičnom postupku nije utvrđena njegova krivična odgovornost, pa u ovom sporu nema mjesta primjeni odredbe člana 377. ZOO. Tužiočevo potraživanje je, po mišljenju drugostepenog suda, zastarjelo istekom trogodišnjeg roka iz člana 376. stav 1. ZOO, pa je i onda kad bi se ovaj period računao od 19. juna 1996. godine, tj. od ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti u Republici Srpskoj. Iz ovih razloga odlukom drugostepenog suda preinačena je prvostepena presuda tako što je tužilac u cjelini obijen s tužbenim zahtjevom.

Vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude iznosi 2.991,95 KM u smislu člana 316 stav 2. u vezi sa članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 67/07 u daljem tekstu: ZPP). Imajući u vidu predmet spora, a naročito različita pravna shvatanja iznesena u presudama prvostepenog i drugostepenog suda, ovaj sud je ocijenio da bi odlučivanje o tužiočevoj reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je reviziju dozvolio (član 237. stav 3. u vezi sa stavom 2. ZPP).

Pravno shvatanje izraženo u drugostepenoj presudi nije pravilno. Revizija i dopuna revizije su osnovane.
Prekid zastarjelosti potraživanja naknade štete, nastale izvršenjem krivičnog djela, počinje da teče podnošenjem prijedloga oštećenog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku, ako je taj postupak okončan donošenjem presude kojom je okriljeni oglašen krivim za to krivično djelo. Ako je međutim krivični postupak okončan presudom kojom se optužba odbija, a oštećeni upućuje na parnicu radi ostvrenja svog imovinskopravnog zahtjeva, smatra se da je nastupio uslovan prekid zastarjelosti. Uslov je naime, da oštećeni u roku od tri mjeseca od pravnosnažnosti presude krivičnog suda podnese tužbu parničnom sudu za naknadu štete. Ovako shvatanje ima osnov u odredbi člana 390. ZOO kojom je propisano: ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kog drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarjevanje prekinuto prvom tužbom (stav 1.); isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu i za isticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku (stav 2.). Pod pozivanjem u zaštitu podrazumijeva se i isticanje imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku.

Nesporno je da je tužilac u krivičnom postupku protiv optuženog Z. P. podnio imovinskopravni zahtjev. Podnošenjem tog zahtjeva nastupio je prekid zastarjelosti potraživanja naknade štete (stav 2. u vezi sa stavom 1. člana 377. ZOO). Presuda kojom je protiv optuženog Z.P. optužba odbijena, donesena je
30. aprila 2004. godine, dok je tužba podnesena ranije, još 23. aprila 2002. godine. Tužiočevo potraživanje naknade štete nije prema tome zastarjelo, s obzirom na odredbe članova 377. i 390. ZOO kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud.

Tužilac je doduše postavio imovinskopravni zahtjev u krivičnom postupku samo prema optuženom Z.P. a ne i u odnosu na tuženog. Navedena okolnost nije međutim od uticaja na presuđenje u ovom sporu. Duži rok zastarjelosti iz člana 377. stacv 1. ZOO odnosi se ne samo na učinioca krivičnog djela, nego i na drugo lice (pravno ili fizičko) koje to djelo nije učinilo, a koje odgovara po posebnim propisima za štetu. U tom smislu treba i shvatiti pojam „odgovornog lica“ iz člana 377. stav 1. ZOO. Ovdje je to, pored optuženog Z.P. i tuženi, kao osiguravač njegovog motornog vozila.

Zbog pogrešnog pravnog shvatanja da je tužiočevo potraživanje zastarjelo, drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužioca s tužbenim zahtjevom. Otklanjajući taj nedostatak, ovaj sud je s obzirom na naprijed rečeno, uvažio reviziju tužioca i odlučio kao u izreci u odnosu na glavni zahtjev, na osnovu člana 250. stav 1. ZPP.

Kao stranci koja je uspjela u sporu povodom izjavljene revizije, sud je dosudio tužiocu parnične troškove, i to: 300,00 KM za sastav revizije od advokata na osnovu člana 2, tarifnog broja 2 stava 1. i 2., tarifnog broja 12 i člana 14. stava 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službeni glasnik RS“ br. 68/05); 600,00 KM za taksu na reviziju po odredbi tačke 9. u vezi sa tačkom 1. alineja 2. tarifnog broja 1. Taksene tarife uz Zakon o sudskim taksama („Slubženi glasnik RS“ br. 18/99, 23/99, 65/03 i 94/04) koji je bio na snazi u vrijeme nastajanja taksene obaveze, odnosno ukupno 900,00 KM (član 397. stav 2. u vezi sa članom 386 stav 1. ZPP).

Zahtjev tuženog za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan na osnovu istih odredaba (član 397. stav 2. u vezi sa članom 386 stav 1. ZPP), s obzirom da tuženi nije uspio u sporu.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 613 od 14.10.2008.g. )


<------->

 

P R E S U D U

 

Revizija tuženog se djelimično uvažava, preinačava se presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-000 134 od 30.8.2006. godine, u dijelu kojom je tuženi obavezan da tužiocu na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata za period od 15.9.2000. godine do 30.11.2005. godine plati iznos od 20.682,35 KM, tako što se žalba tužioca odbija i prvostepena presuda Osnovnog suda u Sokocu broj Rs-137/05 od 10.1.2006. godine u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužioca za plaćanje zateznih kamata obračunatih na plate, topli obrok i regres u iznosu od 23.056,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od dana donošenja presude do isplate, potvrđuje.

U ostalom dijelu (da je tužilac sa tuženim zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, kao i da je tuženi tužiocu dužan naknaditi štetu na ime neostvarenih plata, naknade na ime regresa u ukupnom iznosu od 33.344,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3.8.2005. godine do isplate i naknade troškova spora u iznosu od 2.167,00 KM) revizija tuženog se odbija.


O b r a z l o ž e nj e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Sokocu broj Rs-137/05 od 10.1.2006. godine, utvrđeno je da je tužilac sa tuženim zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme i obavezan da mu naknadi štetu na ime neostvarenih plata, naknade toplog obroka i regresa u periodu od 1.8.2000. godine do 1.7.2004. godine u iznosu od 37.122,10 KM, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 3.8.2005. godine do isplate uz naknadu troškova spora u iznosu od 2.167,00 KM, sve u rokuod 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja (stav 1.). Dio tužbenog zahtjeva tužioca kojim je tražio plaćanje zatezne kamate, obračunate na plate, regres i topli obrok u iznosu od 23.056,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 10.1.2006. godine do isplate, je odbijen kao neosnovan (stav 2.). Zahtjev tuženog za naknadu troškova spora u iznosu od 13.687,00 KM je odbijen kao neosnovan (stav 3.).

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-000 134 od 10.5.2006. godine i dopunske presude istog suda broj 014-0-Gž-06-000 134 od 30.8.2006. godine, žalba tužioca je djelimično uvažena, preinačena prvostepena presuda u stavu 2. izreke tako što je tuženi obavezan da plati tužiocu na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata za period od 15.9.2000. godine do 30.11.2005. godine i na ime naknade plata i regresa, iznos od 20.682,35 KM, a žalba tuženog djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je tužilac odbijen sa zahtjevom za isplatu toplog obroka u iznosu od 3.778,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda u dijelu kojom je utvrđeno da je tužilac zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme i u dijelu kojom je tuženi obavezan da mu na ime plata isplati iznos od 31.444,10 KM, regresa u iznosu od 1.900,00 KM i troškova spora u iznosu od 2.167,00 KM, potvrđena.

Tuženi revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se žalba tužioca uvažiti preinačiti prvostepena presuda i odbiti tužbeni zahtjev.

Tužilac je u odgovoru na reviziju tuženog osporio navode revizije i predložio da se ista odbije.

Revizija je djelimično osnovana.

U tužbi tužilac zahtjevom traži da se: utvrdi da je sa tuženim zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme; poništi rješenje tuženog broj 152/99 od 11.12.1999. godine o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme, i da se poništi obavijest tuženog broj 84/00 od 28.7.2000. godine po isteku roka o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme i odluka Upravnog odbora tuženog broj 106/00 od 4.9.2000. godine kojom je odlučeno da nema potrebe za radom tužioca kod tuženog niti obaveze da sa njim zasnuje radni odnos na neodređeno vrijeme; rasporedi na rad kod tuženog na radno mjesto koje odgovara njegovim radnim i stručnim sposobnostima uz uspostavu svih prava iz radnog odnosa počev od 1.8.2000. godine do dana vraćanja na rad i da se obaveže da uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je tuvrdio: da je tužilac na osnovu rješenja Doma zdravlja S. OOUR Hitna medicinska pomoć, broj 093- 44/85 od 20.3.1985. godine zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu ljekara opšte medicine, gdje je radio do aprila mjeseca 1992. godine kada je zbog izbijanja ratnih sukoba na području bivše SRBiH, izbjegao iz S. i radio u ambulanti H. od 4.4.1992. do 22.6.1992. godine, koja ambulanta je do izbijanja ratnih sukoba na području bivše SRBiH bila u sastavu D. z. u V., a od 22.6.1992. do 1.12.1994. godine radio je kao ljekar opšte medicine i ljekar stomatologije u ambulanti M. koja je bila u sastavu tuženog;

da je tužilac od 1.12.1994. do kraja 1998. godine radio u ambulanti H.; da je rješenjem tuženog broj 27/99 od 10.3.1999. godine tužilac kao ljekar opšte medicine primljen na rad u ambulantu M. na radno mjesto ljekara opšte medicine na rok od 3 mjeseca, koji mu je radni odnos produžen do 15.9.1999. godine, a nakon toga ponovo rješenjem tuženog produžen na rok od 3 mjeseca; da je tuženi rješenjem broj 152/99 od 11.12.1999. godine tužioca kao ljekara opšte medicine rasporedio na određeno vrijeme na rad u ambulanti M. „do rješenja statusa ambulante H.“; da je protiv ovog rješenja tužilac podnio prigovor Upravnom odboru tuženog koji je na sjednici održanoj 30.5.2000. godine donio zaključak „da tužilac po isteku roka iz navedenog rješenja ne treba ostati bez posla i da ga direktor tuženog treba rasporediti na rad u ambulantu M. na neodređeno vrijeme ukoliko za to postoji potreba; da je Upravni odbor tuženog dana 31.5.2000. godine donio zaključak da odluka Upravnog odbora tuženog od 30.5.2000. godine nije valjana jer da je Upravnom odboru istekao mandat“; da je tužilac pismenim zahtjevom od 11.7.2000. godine tražio od tuženog da sprovede odluku Upravnog odbora od 30.5.2000. godine i da ga je tuženi pismenim aktom broj 84/00 od 28.7.2000. godine obavijestio o isteku roka o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme; da je Upravni odbor tuženog pismenim aktom broj 88/00 od 2.8.2000. godine obavijestio tužioca da je istekao mandat Upravnom odboru i da će o njegovom zahtjevu odlučivati novo izabrani Upravni odbor; da je tužilac protiv navedene odluke tuženog podnio prigovor o kojem je Upravni odbor tuženog donio odluku broj 106/00 od 4.9.2000. godine „da nema potrebe ni obaveze njegovog prijema u radni odnos na neodređeno vrijeme po isteku radnog odnosa na određeno vrijeme“; da je Dž.N. ljekar opšte medicine radila u ambulanti M. od 13.3.1996. do marta 1999. godine; da je tuženi sa B.P. redovnim studentom medicine na Medicinskom fakultetu u K., dana 6.4.1998. godine pod brojem 34/98 zaključio ugovor o stipendiranju, kojim se obavezao da će ga stipendirati do završetka studija a nakon toga da će ga primiti u radni odnos: da je rješenjem tuženog broj 42/00 od 3.5.2000. godine raniji stipendista B.P., doktor medicine, zasnovao radni odnos kod tuženog na neodređeno vrijeme; da je rješenjem tuženog broj 85/00 od 28.7.2000. godine B.P., doktor medicine raspoređen na rad u ambulantu M. na neodređeno vrijeme počev od 1.8.2000. godine i da je sa tuženim ovaj zaključio ugovor o radu broj 183/01 od 20.11.2000. godine na neodređeno vrijeme na radnom mjestu doktora medicine u ambulanti M.; da je Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta tuženog u ambulanti M. iz decembra 1990. godine predviđeno jedno radno mjesto doktora medicine u ambulanti M., sa radnim iskustvom od jedne godine; da je tužilac 1.7.2004. godine ostvario pravo na starosnu penziju i da je prvostepenom sudu 14.8.2000. godine podnio tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa.

Kod ovakvog stanja činjenica nižestepeni sudovi zaključuju da je tužilac sa tuženim zasnovao radni odnos na određeno vrijeme suprotno slučajevima kada je to bilo moguće po odredbi čl.4. Zakona o radnim odnosima (''Sl. glasnik RS'', br. 25/93 do 10/98, u daljem tekstu: ZRO), jer da je primljen u radni odnos kod tuženog radi obavljanja poslova i radnih zadataka koji su trajnog karaktera pa stoga da mu pripada pravo na naknadu štete na ime neostvarenih plata od prestanka rada kod tuženog do ostvarivanja prava na starosnu penziju 1.7.2004. godine i sudili tako što su udovoljili tužbenom zahtjevu tužioca na način naveden u izreci prvostepene i drugostepene presude.

Pravilna je odluka nižestepenih sudova u odnosu na utvrđenje da je tužilac sa tuženim zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme i da mu pripada pravo na naknadu štete na ime neostvarenih plata za period od prestanka rada do 1.7.2004. godine kada je ispunio uslove za starosnu penziju.

Radni odnos se u pravilu zasniva na određeno ili neodređeno vrijeme (čl.4. st.1. ZRO). O potrebi za zasnivanje radnog odnosa sa radnikom odlučuje direktor, o čemu poslodavac podnosi pismenu prijavu Zavodu... R.S. koji je dužan objaviti javni oglas najmanje u jednom dnevnom listu ili drugom sredstvu javnog informisanja u roku od 5 dana od dana prijema prijave, sa podacima o broju radnika koji se primaju u radni odnos, uslovima za zasnivanje radnog odnosa u roku u kome se vrši prijavljivanje kandidata (čl.6. st.1. i 2. tog Zakona).

Radni odnos se u smislu odredbi čl. 4. st.2. ZRO može zasnovati na određeno vrijeme, radi zamjene privremeno odsutnog radnika, radi izvršenja posla koji traje do 6 mjeseci, kao i kada se poveća obim posla i kod zasnivanja radnog odnosa sa pripravnikom radi obavljanja pripravničkog staža.

Kada su u postupku nižestepeni sudovi utvrdili da je tužilac sa tuženim u vremenskom periodu od 15.3.1999. godine do 1.8.2000. godine više puta zasnovao radni odnos na određeno vrijeme za radno mjesto ljekara opšte medicine u ambulanti M. koja posluje u sastavu tuženog, koje je po Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta kod tuženog iz 1999. godine predviđeno kao radno mjesto koje je trajnog karaktera, onda su nižestepeni sudovi, i po shvatanju ovog suda, pravilno zaključili da je tužilac sa tuženim zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, jer kako je rečeno, u pitanju je zasnivanje radnog odnosa na određeno vrijeme za radno mjesto koje je trajnog karaktera, u kojem slučaju postoji pravna fikcija o radnom odnosu na neodređeno vrijeme bez obzira na drugačije označenje u rješenju tuženog po kojem je tužioca u navedenom periodu primio u radni odnos na određeno vrijeme.

Stoga se ukazuju neosnovanim tvrdnje revizije da je tužioca primio u radni odnos zbog povećanog obima posla na tom radnom mjestu, jer ga je tuženi primio i rasporedio na radno mjesto ljekara opšte medicine koje je bilo jedino radno mjesto na kojem je on radio, a da je to radno mjesto trajnog karaktera proizilazi i iz činjenice da je prije tužioca na tom radnom mjestu od 1996. do marta 1999. godine radila Dž.N. ljekar opšte medicine a od 1.8.2000. godine na to radno mjesto tuženi je primio B.P. doktora medicine stipendistu tuženog i to na neodređeno vrijeme.

Pravilna je odluka nižestepenih sudova kojom su tuženog obavezali da tužiocu na ime naknade štete za neostvarene plate u iznosu od 31.444,10 KM i na ime regresa u iznosu od 1.900,00 KM, za period od prestanka radnog odnosa 1.8.2000. godine do 1.7.2004. godine kada je tužilac ispunio zakonske uslove za starosnu penziju, a što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke Š.D., čiji nalaz i mišljenje tuženi tokom postupka nije osporio.

Zato se revizija tuženog u odnosnom dijelu ukazuje neosnovanom pa je primjenom odredbi čl. 248. Zakona o parničnom postupku (''Sl. glasnik RS'', br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPP), u odnosnom dijelu odlučeno kao u izreci (stav 1.).

Nije pravilna odluka nižestepenih sudova kojom su obavezali tuženog da tužiocu na ime obračuna zakonske zatezne kamate za period od 15.9.2000. godine do 30.11.2005. godine isplati iznos od 20.682,35 KM.

Zatezne kamate nastaju kao posledica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obaveze i teku sve do njezina ispunjenja, zbog čega su, dok glavni dug ne bude isplaćen, nedjeljive od njega, (glavnog duga) i zajedno predstavljaju jednu cjelinu. Ta akcesornost proizilazi posebno iz odredbe čl. 369. u vezi s odredbom čl.295. Zakona o obligacionim odnosima (''Sl. list SFRJ'', br. 29/78 do 57/89 i ''Sl. glasnik RS'', br. 17/93 do 3/96, u daljem tekstu: ZOO). Zato sve dok glavno potraživanje ne bude isplaćeno, zatezne se kamate ne mogu obračunavati u apsolutnom iznosu za određeno razdoblje i ne mogu se posebno utužiti niti u parnici za isplatu glavnog duga, a kako je to u ovoj parnici učinio tužilac. Tek nakon podmirenja glavnog duga, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju u apsolutnom iznosu i kod suda se može pokrenuti spor radi njezine isplate, te ostvariti i procesne kamate na njih.

Kako su nižestepeni sudovi dosuđujući tužiocu obračunate kamate na glavno potraživanje u navedenom iznosu, pogrešno primjenili materijalno pravo iz čl.279. st.2. ZOO, to je primjenom odredbi čl.250. st.1. ZPP pobijana presuda u tom dijelu preinačena i odbijen tužbeni zahtjev tužioca.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-001 155 od 24.04.2008..g )


<------->


Ugovor o djelu:

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e n j e

 

Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu broj: 61 0 Ps 000396 10 Ps od 26.10.2010. godine i rješenjem o ispravci te presude, isti broj, od 14.02.2011. godine obavezana je tužena da tužitelju po osnovu duga za izvršene ugovrene poslove, plati iznos od 53.001,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 28.10.2009. godine, do konačne isplate i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 4.640,00 KM.

Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci broj: 61 0 Ps 000396 11 Pž od 29.6.2011. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je u cjelini odbijen zahtjev tužitelja kao neosnovan, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

Blagovremenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se osporena presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovni postupak.

Tužena nije odgovorila na reviziju. Revizija nije osnovana.
Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da se tužena obaveže da mu isplati iznos, naveden u izreci prvostepene presude, sa pripadajućom zateznom kamatom. Zahtjev temelji na tvrdnji da je imao dogovor sa tuženom da izvrši određene radove na lokalnim putevima što je i učinio a tužena odbila da isplati ispostavljene račune.

Odlučujući o zahtjevu iz tužbe prvostepeni sud je utvrdio da su tužitelj i tužena zaključili ugovor broj: 02-345-15/06 od 23.3.2006. godine kojim je ugovoreno čišćenje ulica i lokalnih puteva u zimskom periodu od 01. januara 2006. godine do prestanka uslova koji su predmet tog ugovora, uz ugovorenu cijenu od 100,00 KM po radnom satu. Kontrolu čišćenja vršila je komisija imenovana rješenjem načelnika opštine. Nije sporno da je tužitelj obavio poslove čišćenja lokalnih puteva u zimskom periodu i da mu je za taj posao isplaćena dogovorena naknada. Pored toga, tužitelj je tuženoj ispostavio račune broj 31/06 i 32/06 oba od 10.11.2006. godine, prvi na iznos od 23.166,00 KM, a drugi na iznos od 29.835,00 KM koji su se odnosili na izgradnju, nasipanje i popravku lokalnih puteva. Uz iste je priložio zapisnike na kojima je navedeno vrijeme u kojem su angažovane mašine tužitelja, a koje zapisnike su potpisali predsjednici savjeta mjesnih zajednica M.V. i S.V. Tužena nije platila ove račune nego ih je vratila tužitelju dana 12.02.2007. godine. Nakon toga tužitelj je tužbom od 02.4.2009. godine pokrenuo ovaj spor smatrajući da se radovi koje je on izveo na lokalnim putevima radi njihove popravke, podrazumijevaju kao prethodni posao koji je nužno bilo obaviti da bi se u zimskom periodu moglo vršiti čišćenje puteva koju obavezu je preuzeo zaključenim naprijed spomenutim ugovorom od 23.3.2006. godine.

Kod navedenog utvrđenja, uzimajući u obzir iskaze svjedoka, R.P., zamjenika načelnika opštine u spornom periodu i M.V., predsjednika savjeta MZ M. i Đ., prvostepeni sud zaključuje da su parnične stranke nakon zaključenja spomenutog ugovora o čišćenju ulica i lokalnih puteva u zimskim uslovima, prećutno zaključili i ugovor o djelu za izgradnju seoskih puteva, njihovo nasipanje i čišćenje lokvi na područjima mjesnih zajednica H.P., pa kako tužena ispostavljene račune nije osporila ni po formi ni po sadržini i nije ih odmah vratila, te nije osporavala kvalitet i kvantitet izvedenih radova, udovoljio je postavljenom zahtjevu tužitelja.

Odlučujući o žalbi tužene, drugostepeni sud nije prihvatio zaključak prvostepenog suda da je između parničnih stranaka došlo do prećutnog zaključenja ugovora o djelu iz člana 600. Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 te ″Službeni glasnik Republike Srpske″ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04- dalje: ZOO), jer da je takav zaključak protivan odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“, br. 101/04) prema kojima (član 43. tog zakona) jedino načelnik opštine može zastupati opštinu u vršenju pravnih poslova ili lice koje on ovlasti, a provedenim dokazima nije utvrđeno da je to svoje ovlaštenje prenio na predsjednike savjeta mjesnih zajednica, jer načelnik opštine u konkretnom slučaju nije ni saslušan u svojstvu svjedoka, niti je provođenje takvog dokaza predlagao tužitelj. Pored toga, i pod uslovom da se prihvate navodi tužitelja da je između tužitelja i tužene zaključen usmeni ugovor o djelu, po shvatanju drugostepenog suda, takav ugovor je suprotan imperativnim zakonskim odredbama i to odredbama člana 22. do
30. Zakona o javnim putevima („Službeni glasnik RS“, br. 3/04, 51/04 i 73/08 – u daljem tekstu: ZJP) i odredbama Zakona o javnim nabavkama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 24/06, 70/06, 12/09 i 60/10 – u daljem tekstu: ZJN BiH) saglasno kojim se takav ugovor uvijek sklapa u pismenoj formi nakon provedene, zakonom propisane, procedure javnog nadmetanja, a koji zakoni se u konkretnom slučaju primjenjuju kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO, slijedom čega preinačava prvostepenu presudu i odbija tužbeni zahtjev.

Odluka drugostepenog suda je pravilna i zakonita.

Prema odredbi člana 630. ZOO ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, dok se naručilac obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu (stav 1.), a navedeni ugovor prema stavu 2. iste zakonske odredbe mora biti zaključen u pismenoj formi. Prema odredbi člana 631. istog zakona pod građevinom se podrazumijevaju, između ostalog i putevi.

U konkretnom slučaju iz zapisnika broj: 01-02-sl/06 sačinjenog dana 10.11.2006. godine proizlazi da je tužitelj radio izgradnju puta do kuće M.J. i do groblja V. i C. Dakle radi se, saglasno naprijed citiranim odredbama ZOO, o takvim radovima koji podrazumjevaju zaključenje ugovora o građenju koji se i po odredbama tog zakona mora zaključiti u pismenoj formi. Pored toga i izvođenje ostalih radova (nasipanje puteva, čišćenje seoskih lokvi i popravke putnih pravaca, koji po svojoj složenosti, eventualno, nisu zahtjevali zaključenje ugovora o građenju, nego ugovora o djelu iz člana 600. ZOO), saglasno odredbama ZJP i ZJN BiH, koje je svestrano analizirao drugostepeni sud i na kojima je temeljio svoju odluku, a kakvo rezonovanje prihvata i ovaj sud, je valjalo zaključiti u pismenoj formi, nakon provedene procedure javnog nadmetanja, koji bi sadržavali vrstu i obim radova, način i kvalitet njihovog izvođenja, ugovoren nadzor i kontrolu izvođenja tih radova, dinamiku izvođenja i rokove završetka, način i rokove plaćanja.

Iz provedenih dokaza proizlazi da takvog dogovora, sa svim spomenutim detaljima, između parničnih stranaka nije bilo ni u usmenom obliku, slijedom čega proizlazi da nema pravnog osnova, ni u vidu ništavog ugovora (kojem nedostaje propisana forma) sa pravnim posljedicama iz člana 104. ZOO, na kojem bi se zasnovala obaveza tužene da sporni iznos plati tužitelju.

Tužitelj tek u reviziji za pravni osnov svog tužbenog zahtjeva ističe sticanje bez osnova (član 210. ZOO), isticanjem da sud nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva, te da je primjenom ove zakonske odredbe mogao dosuditi tužitelju zahtjevani iznos.

Međutim, tokom postupka tužitelj nije provodio dokaze u tom pravcu. Naime, utvrđeno činjenično stanje, uz naprijed izloženo, ne daje osnova za zaključak da se radi o sticanju bez osnova.

Tužitelj je svoj zahtjev tokom čitavog postupka temeljio na zaključenom ugovoru od 23.3.2006. godine koji se odnosio na čišćenje lokalnih puteva u zimskim uslovima. Taj ugovor je prema saglasnim navodima parničnih stranaka u cjelini realizovan. Tužitelj je izvršio čišćenje puteva na zadovoljavajući način i tužena mu je za taj posao isplatila ugovorenu naknadu. Tim ugovorom, suprotno tvrdnjama revidenta, nisu dogovoreni poslovi o kojima je riječ u ovom postupku. Nisu navedeni i precizirani radovi koje treba izvesti, nije dogovorena njihova cijena, odnosno način obračuna naknade za izvršene radove, pa i pod uslovom da se tužena izvođenjem tih radova neosnovano obogatila nema načina da se utvrdi visina neosnovano stečenog. Ta visina, svakako, saglasno naprijed izloženom, nije se mogla utvrđivati na osnovu odredbi naprijed spomenutog zaključenog ugovora između parničnih stranaka kojim je dogovoreno izvođenje drugih radova i koji je kao takav u svim svojim odredbama i realizovan.

Neosnovano tužitelj tvrdi da su izvedeni radovi za koje on traži naknadu u ovom postupku „bili neophodni radovi odnosno preduslov za obavljanje tenderski ugovorenog posla“. Takva tvrdnja ne proizlazi iz sadržaja ugovora zaključenog 23.3.2006. godine kojim je dogovoreno samo čišćenje ulica i lokalnih puteva u zimskom periodu. Uostalom, i pod uslovom da je ugovoreno čišćenje ulica i lokalnih puteva podrazumjevalo njihovu izgradnju i popravku, tužitelj je kao privredni subjekat koji se tim poslom bavi, o tome morao voditi računa pri stavljanju tenderske ponude (iako, usput rečeno, iz provedenih dokaza, naročito iskaza svjedoka Radiše Pejanovića, ne proizlazi da je ugovor o čišćenju ulica i lokalnih puteva u zimskom preriodu zaključen u postupku javnog nadmetanja kako propisuju odredbe ZJN BiH, nego slobodnom pogodbom) za taj posao i u ponuđenu cijenu ukalkulisati i taj izdatak kada ti poslovi nisu posebno regulisani ugovorom.

Drugostepeni sud je svoju odluku zasnovao na činjenicama koje je utvrdio prvostepeni sud i na njih primjenio relevantne odredbe materijalnog prava. Suprotno tvrdnji revidenta nije mjenjao činjenični osnov na kojem je zasnovao svoju presudu. Zato nije bilo potrebe za održavanjem rasprave pred drugostepenim sudom u smislu odredbe člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), slijedom čega ne stoji tvrdnja revidenta (koji se poziva na odredbu člana 229. ZPP), o povredi odredaba parničnog postupka iz člana
209. ZPP koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom što bi predstavljalo revizioni razlog iz odredbe člana 240. stav 1. tačka 1. istog zakona.

Iz naprijed navedenih tazloga revizija tužitelja se ukazuje neosnovanom, pa je kao takva odbijena na osnovu odredbe člana 248 ZPP.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 61 0 Ps 000396 11 Rev od 31.10.2012.g.)


<------->

 

Ortački ugovor

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u N.G. broj P-186/99 od 17.4.2002. godine, obavezan je tuženi I.V. iz s. K. da tužiocu M.D. plati dug od 44.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.9.1994. godine do isplate, uz naknadu troškova spora u iznosu od 3.700,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B.L. broj Gž-2233/02 od 24.01.2005. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tružbeni zahtjev tužioca, i obavezan da tuženom naknadi troškove spora u iznosu od 2.200,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se žalba tuženog odbiti i prvostepena presuda potvrditi.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se Republički tužilac izjasnio o podnesenoj reviizji (član 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku
– ''Službeni list SFRJ'', br. 4/77 do 35/91, i ''Sl. glasnik RS'' br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 58/03 do 74/05, u daljem tekstu: ZPPRS) ima primjeniti u ovom sporu.

Revizija nije osnovana.

U tužbi tužilac zahtjevom traži da mu tuženi iz osnova ugovora o zajmu isplati 44.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.9.1994. godine do isplate.

Prvostepeni sud je nakon provedenog postupka utvrdio: da je tužilac sa tuženim tokom 1994. godine zaključio ugovor o poslovnoj saradnji i da mu je dao 40.000,00 DEM, a zatim još 4.000,00 DEM; da je neposredno prije zaključenja ovog ugovora tužilac od tuženog tražio u zajam 10.000,00 DEM, koji iznos je utrošio u nabavku nafte u C.G., a nakon što je nabavljenu naftu prodao, tužiocu pored iznosa od 10.00,00 DEM isplatio još 3.000,00 DEM i 200 litara nafte; da je tuženi nakon primljenog iznosa od 44.000,00 DEM sa cisternama za naftu otišao u C.G. gdje je kupio naftu koja mu je od nadležnog organa Ministarstva unutrašnjih poslova C.G. oduzeta i da je po rješenju Komisije za carinske prekršaje Carinarnice u P. broj D-385/313 od 11.11.1994. godine nije prihvaćena prekršajna prijava Osnovnog tužilaštva iz N. Kt. broj 496/94 od 01.11.1994. godine protiv tuženog M.N. iz G. da je učinjen carinski prekršaj iz člana 101. stav 5. Zakona o prekršajima, jer da nema elemenata prekršaja po članu 208. Carinskog zakona.

Nalazeći da je između stranaka u sporu zaključen ugovor o poslovnoj saradnji po kojem je tužilac uložio 44.000,00 DEM u posao oko nabavke nafte, ali da stranke navedenim ugovorom nisu ugovorile nastupanje rizika u slučaju neostvarivanja posla, te kako je u izvršenju posla nabavke nafte došlo do oduzimanja nafte od strane Ministarstva C.G., to da je tuženi u obavezi da tužiocu vrati njegovu ulogu u novcu koji je iznosio 44.00,00 DEM. Dalje prvostepeni sud nalazi da je tuženi svjesno izbjegao inicijativu tužioca da se u ugovoru predvidi i posljedica nastupanja eventualnog rizika i to opaskom ''neće se to valjda desiti'', pa kako se desilo da je oduzeta nafta, prvostepeni sud sudio tako što je tuženog obavezao da tužiocu plati iznos naveden u izreci prvostepene presude.

Drugostepeni sud je prihvatio utvrđeno činjenično stanje, kao i pravni stav, da su stranke zaključile ugovor o poslovnoj saradnji, pri čemu izrazivši stav da taj ugovor u sebi sadrži elemente ugovora o ortakluku (paragraf 1175, 1184. i 1187 Opšteg Građanskog Zakonika) jer sve ono što se dešavalo između njih sadrže obilježja ovog ugovora po kojem dva lica se obavezuju da ujedine, odnosno stave na raspolaganje jedan drugome svoju ili dio imovine za postizanje određenog ekonomskog cilja pri čemu se to ulaganje u smislu ortačkog udjela ne mora sastojati isključivo u imovini već se ono može sastojati i u tome da jedna strana ulaže svoj rad. Ovakav ugovor je aleatoran jer se prilikom zaključenja ugovora zna koliki je ortački ugovor svakog ugovarača ali je potpuno neizvjesno koliko će svaki od njiho dobiti po prestanku ortakluka. Da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda ''da se radi o ugovoru o poslovnoj saradnji ali da tuženi ostaje u obavezi da tužiocu vrati njegovih 44.00,000 DEM'' i to polazeći od toga da je tuženi ''svjesno izbjegao ugovaranje snošenja rizika'' kao i da je dogovoreno da poslovna saradnja traje dok ima posla a kada posao stane da tuženi vrati tužiocu njegovih 44.000,00 DEM, koji je po prvostepenom sudu stao ''kada je nafta oduzeta od strane nadležnog organa C.G.''. Da po shvatanju drugostepenog suda izraz ''kada posao stane'' treba tumačiti tako da je određeni posao sa njegovog gledišta prestao kada su oni ostvarili ekonomski cilj zbog koga su stupili u poslovnu saradnju ili kada jedna u skladu sa dogovorom iskaže volju da želi izaći iz zajedničkog poslovanja, ali se ne može smatrati da je posao prestao voljom stranaka kada je predmet njihove ekonomske saradnje, u ovom slučaju nafta, oduzeta od strane nadležnog organa jedne države zbog sumnji u pravilnost poslovanja. Stoga da je ovdje prestala mogućnost daljeg ostvarivanja ekonomskog cilja iz razloga koji je van bilo kakve volje i utjecaja stranaka pa se ne može prihvatiti da je posao prestao, on je sa ovog gledišta propao, jer je nestala osnova imovine ortačke zajednice, pa zbog toga se na ovaj odnos ima primjeniti paragraf 1197 Opšteg Građanskog Zakonika po kojem ''dobitak'' bi predstavljao onu imovinu koja prelazi preko glavnice ortakluka i to nakon odbijanja svih troškova i pretrpljene štete, a dobitak za tužioca bi bio dogovoreni iznos od 3.000,00 DEM i određena količina goriva po jednoj turi. Da iznos koga je tužilac uložio u orgtakluk od 44.000,00 DEM, koga je u ostvarivanju ugovora o poslovnoj saradnji predao tuženom, uložen u nabavku druge ture nafte koja je oduzeta, ne predstavlja njegov dobitak, već taj iznos predstavlja njegov udio u zajedničku imovinu orgtakluka i taj udio sam posebi je nestao onog momenta kada je ortakluk izgubio uloženu glavnicu a to je bilo u trenutku kada je nafta koju je tuženi nabavio za iznos glavnice ortakluka oduzeta od nadležnog organa u C.G. Pri tome, da je nestao osnov glavnice ortakluka, i da to ne mijenja stvar, što je tužilac najveći gubitnik u ovom ortakluku jer je on izgubio uloženi novac, a tuženi izgubio samo svoj trud, rad i vrijeme, a oni su pri zasnivanju zajedničkog poslovanja prihvatili da na takav način bude određen udio koji svaki od ortaka unosi u zajedničku glavnicu. Kako je nestala glavnica to da se tuženi ne može obavezati da vrati tužiocu njegov udio u uloženu glavnicu od 44.000,00 DEM, jer za to ne postoji zakonska osnova. Stoga je drugostepeni sud žalbu tuženog uvažio, prvostepenu presudu preinačio i odbio tužbeni zahtjev.

Odluka drugostepenog suda je pravilna i zakonita.

Pravilno drugostepeni sud u razrješenju ove pravne stvari polazi od primjene pravnih pravila Opšteg Građanskog Zaonika (u daljem tekstu: OGZ), paragrafa 1175–1216, koji regulištu ugovor o ortakluku, jer Zakon o obligavionim odnosima (''Sl. list SFRJ'', br. 29/78 do 57/99 i ''Sl. glasnik RS'', br. 17/93 i 3/96), kao ni drugim zakonskim propisima ovaj ugovor nije regulisan, a navedene odredbe OGZ-a se primjenjuju kao pravna pravila na osnovu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06.4.1941. godine i za vrijeme neprijateljske okupacije (''Sl. list FNRJ'', br. 46/46), a u Republici Srpskoj se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog Zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske (''Sl. glasnik RS'', br. 21/92).

Po pravnim pravilima paragrafa 1175-1216 OGZ-a, ugovor o ortakluku je konsensualan ugovor koji nastaje momentom postignute saglasnosti o njegovim bitnim elementima, prvo, o cilju koji se osnovanim udruženjem namjerava postići, a to je cilj radi postizanja imovinske koristi, drugo, o veličini pojedinih ortačkih udjela koji može biti novac, stvari, jedan dio ili cijela imovina pojedinog ortaka kao i sam rad, a koji pojedini udjeli ne moraju biti jednaki i treća, vremenskom trajanju ugovora o ortakluku koje obično zavisi od vremenskog ostvarivanja namjeravanog cilja.

Po paragrafu 1197. OGZ-a, ako je ortakluk izgubio uloženu glavnicu sasvim ili u jednom dijelu u istom razmjeru po kojem u protivnom slučaju bi se podijelio dobitak, a ako u glavnicu nije ništa dao gubi svoje trudi (rad).

Utvrđujući u postupku da je tužilac tokom 1994. godine u vrijeme trajanja rata na prostorima bivše SR BiH, prije traženja tuženog da mu dadne 44.000,00 DEM, tražio i dobio 10.000,00 DEM i isplatio mu još 3.000,00 DEM i 200 litara goriva nafte, da je prije traženja i dobivanjea iznosa od 44.000,00 DEM tužioca upoznao da će za ovaj iznos nabaviti naftu u C.G. radi dalje preprodaje i da se tom prilikom nisu dogovarali koliko će svaki od njih dobiti po obavljenom poslu oko uvoza nafte i ko će od njih i na koji način preuzeti rizik ako do uvoza ne dođe odnosno ako posao propadne kao i da su organi vlasti u C.G. oduzeli cisterne sa naftom koje je tuženi kupio, drugostepeni sud je pravilno zaključio da su stranke u sporu zaključile ugovor o ortakluku po kojem bi dobitak za ugovorne strane, iako nisu tako ugovorili, predstavljao imovinu koja prelazi preko glavnice ortakluka i to nakon odbijanja svih troškova i pretrpljene štete, a dobitak za tužitelja bi bio dogovoreni iznos isplate od 3.000,00 DEM i određene količine goriva po pribavljenoj turi, da iznos koji je tužilac uložio u iznosu od 44.000,00 DEM koji je u ostvarivanju cilja ovog ugovora predao tuženom, a koji je sav uložen u nabavku druge ture nafte koja je oduzeta, za tužioca ne predstavlja dobitak, već on predstavlja njegov udio u zajedničkoj imovini ortakluka koji je oduzimanjem goriva nestao, pa kako je nestao osnov glavnice ortakluka bez obzira što je tužilac gubitnik za navedeni iznos ortakluka, dok je tuženi izgubio rad i vrijeme oko realizacije cilja ugovora o ortakluku – nabavke nafte, jer su prilikom zasnivanja ovog ugovora prihvatili da se na takav način odredi udio svakog od njih u zajednici glavnice ortakluka.

Iz tih razloga nisu, ni po ocjeni ovog suda bili ispunjeni uslovi da se udovolji tužbenom zahtjevu tužicoa u iznosu koji je zahtjevom tražio u ovom sporu.

Ostali revizioni navodi tužioca su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Prema svemu iznesenom, ne postoje nedostaci prilikom donošenja drugosepene presude na koje se ukazuje u reviziji, a ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, radi čega je primjenom odredbi člana 393. ZPP-a u vezi sa odredbom člana 456. stav 1. ZPPRS odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-306/05 od 13.07.2007.g. )


<------->


Osiguranje

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u G. broj P-542/98 od 21.5.2001. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužilje za plaćanje naknade štete u iznosu od 77.295,00 KM, te mjesečnog iznosa rente od 1.500,00 KM, sve počev od 26.7.1989. godine, pa do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom, i tužilja obavezana da tuženoj naknadi troškove spora u iznosu od 2.267,00 KM sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B.L. broj Gž-2370/01 od 18.03.2005. godine, žalba tužilje je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužilja revizijom pobija drugostepenu presudu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se njena žalba protiv prvostepene presude usvojiti, prvostepena presuda preinačiti i u cjelosti udovoljiti tužbenom zahtjevu.

Tuženi u odgovoru na reviziju tužilje osporio je navode revizije i predložio da se ista odbije.

Republički tužilac nije se izjasnio o podnesenoj reviziji (član 390. stav 3. Zakona o parničnom postupku – ''Službeni list SFRJ'', br. 4/77 do 35/91, i ''Sl. glasnik RS'' br. 17/93 do 32/94, u daljem tekstu: ZPP), koji se na osnovu odredbi člana 456. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“ br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPPRS) ima primijeniti u ovom sporu.

Revizija nije osnovana.

U tužbi tužilja zahtjevom traži da se tužena obaveže da joj naknadi nematerijalnu štetu na ime zadobivenih teških tjelesnih povreda u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 26.7.1989. godine na magistralnom putu B. G. – B.L. koju je prouzrokovao K.Z. vozač putničkog automobila marke Volswagen njemačke registracije broj ... .

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio: da se dana 26.7.1989. godine oko 23.00 časa na magistralnom putu B.G. – B.L. dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je tužilja zadobila više teških tjelesnih povreda; da je vozač putničkog automobila njemačke registracije Volswagen Jetta reg. broj..., K.Z. koji je prouzrokovao navedenu saobraćajnu nesreću proglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja na putevima iz člana 181. stav
3. u vezi sa stavom 1. KZ SR BiH i izrečena mu uslovna osuda; da je putnički automobil kojim je upravljao K.Z. u vrijeme saobraćajne nesreće bilo osigurano od autoodgovornosti kod osiguravajućeg društva N.B. N.R. 16/18, po polisi osiguranja 6.866.448/686 od 26.7.1989. do 26.7.1991. godine; da je tužilji po zahtjevu u vansudskom postupku tužena obradila odštetni zahtjev i isplatila joj naknadu materijalne i nematerijalne štete u iznosu od 34.000 DEM.

Kod ovakvog stanja činjenica koje među strankama nisu ni sporne, nižestepeni sudovi nalaze da tužilja kao oštećena ima pravo na zahtjev da joj osiguravajuće društvo kod koga je vozilo kojim je prouzrokovana saobraćajna nesreća bilo osigurano od odgovornosti za štete prema trećim licima naknadi štetu, pa kako putnički automobil kojim je prouzrokovana saobraćajna nesreća u vrijeme štetnog događaja nije bilo osigurano kod tužene već kod osiguravajućeg društva N.B., A.V. AG N., to da tuženi nema pasivnu legitimaciju u ovom sporu i sudili tako što su odbili tužbeni zahtjev tužilje.

Ovakva odluka je pravilna i zakonita.

Nesporna je činjenica da je predmetna saobraćajna nesreća prouzrokovana putničkim automobilom marke Volswagen Jetta reg. broj ... kojim je upravljao K.Z., koje vozilo je u vrijeme štetnog događaja 26.7.1979. godine bilo osigurano od odgovornosti za štete prema trećim licima (autoodgovornosti) kod inostranog osiguravajućeg društva iz SR Nj., N.B., A.V. AG N., po polisi osiguranja broj 6.866.448/686 od 26.7.1989.

U smislu propisa SR Nj. (Zakon o obaveznom osiguranju držalaca motornih vozila od 05.4.1965. godine) treće oštećeno lice može svoj odštetni zahtjev utužiti i neposredno protiv osiguravatelja u okviru njegove obaveze po osnovu ugovora o osiguranju.

U ovom slučaju, što nije ni sporno među strankama, putničko vozilo kojim je prouzrokovana šteta tužilji u vrijeme štetnog događaja je bilo osigurano kod navedenog inostranog osiguravajućeg društva, a ne kod tuženog.

Stoga tuženi, koji je po ovlaštenju navedenog osiguravajućeg društva kod koga je osigurano putničko vozilo čijom upotrebom je tužilji uzrokovana šteta, izvršila obradu procjene štete po vansudskom zahtjevu tužilje i isplatila iznos od 34.000 DEM, nije obavezan da naknadi štetu tužilji, jer kod tuženog, kako je rečeno vozilo kojim je prouzrokovana šteta tužilji u saobraćajnoj

nesreći po ugovoru o osiguranju od autoodgovornosti nije bilo osigurano već kod navedenog inostranog osiguravajućeg društva.

Nižestepene presude, prema tome, nemaju nedostataka na koje se ukazuje u reviziji tužilje, odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnoti.

Iz tih razloga, a na osnovu odredbi čl. 393. ZPP u vezi sa odredbama čl.
456. st. 1. i 451. ZPP RS, odlučeno kao u izreci.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-469/05 od 3.8.2007.g.)


<------->


Ostava

P R E S U D A

Revizija tužitelja se djelimično uvažava, presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2084/03 od 13.6.2006. godine se ukida u dijelu odluke za isplatu iznosa od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i predmet u tom dijelu vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U ostalom dijelu revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj P-207/00 od 28.3.2003. godine obavezuje se tuženi da tužitelju preda u posjed traktor marke IMT TIP ..., broj motora..., godina proizvodnje..., crvene boje, registarskih oznaka PD... i traktorsku prikolicu marke Lj.T. Lj., koje stvari je primio na čuvanje i korištenje kao ostavoprimac po osnovu ugovora o ostavi sačinjenog 30.7.1992. godine sa ostavodavcem E. B., koje obaveze se tuženi može osloboditi ukoliko tužitelju isplati iznos od 15.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, te se obavezuje da tužitelju isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.720,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-2084/03 od 13.6.2006. godine žalba tuženog se uvažava, prvostepena presuda preinačava i tužitelj u cjelini odbija sa tužbenim zahtjevom.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači ili ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tuženi predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

 

Revizija je djelimično osnovana.

U ovoj parnici tužitelj zahtijeva da mu tuženi preda u posjed traktor marke IMT TIP..., broj motora... sa traktorskom prikolicom marke Lj.T. Lj. ili da mu na ime tih stvari isplati iznos od 15.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude utvrđeno: da je tužitelj vlasnik traktora marke IMT TIP... sa brojem motora..., proizvedenog... godine, crvene boje, registarske oznake PD... i traktorske prikolice marke Lj.T. Lj.; da su ugovorom o ostavi zaključenim 30.7.1992. godine između tuženog, kao ostavoprimca i E.B., kao ostavodavca, predmetne stvari ostvljene na čuvanje i upotrebu tuženom, s čim se tužitelj kao vlasnik stvari naknadno saglasio; da su one bile u posjedu tuženog do 9. ili 10. mjeseca 1995. godine kada su ih od tuženog oduzela treća lica, što tuženi nije prijavio nadležnim organima, iako se ugovorom obavezao da će ih čuvati i da tužitelj kao vlasnik stvari predmetnom tužbom traži njihovu predaju u posjed o čemu je ostavodavac E.B. obaviještena i saslušana kao svjedok o predmetu spora.

Nalazeći da je tužitelj vlasnik spornih stvari, da su one na osnovu ugovora o ostavi zaključenog sa E.B. bile na čuvanju kod tuženog do 9. ili 10. mjeseca 1995. godine, da tuženi nije dokazao da su ih tada oduzela treća lica, prvostepeni sud je zaključio da je osnovan zahtjev tužitelja postavljen u ovoj parnici na temelju odredbe člana 37. Zakona o svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, dalje: ZOSPO), pa je sudio tako da je usvojio zahtjev tužitelja za predaju u posjed stvari i odredio da se tuženi te obaveze može osloboditi ako tužitelju isplati iznos od 15.000,00 KM sa pripadajućom kamatom.

Drugostepeni sud je, na temelju istog činjeničnog utvrđenja, našao da temeljem odredbe člana 37. ZOSPO nije osnovan zahtjev tužitelja za predaju u posjed predmetnih stvari, jer tužitelj nije dokazao da se one nalaze u fakatičkoj vlasti tuženog. Zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 15.000,00 KM odbio je uz obrazloženje da tužitelj nije bio u ugovornom odnosu sa tuženim.

Odredbom člana 37. ZOSPO, na kojoj se temelji zahtjev tužitelja za vraćanje u posjed predmetnih stvari, propisano je da vlansik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari. Za ovu tužbu aktivno je legitimisan vlasnik stvari, a pasivno je legitimisan posjednik stvari. Tužitelj mora dokazati da na stvar, čije vraćanje traži, ima pravo vlasništva i da se ta stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

U konkretnom slučaju tuženi je tvrdio da od 9. ili 10. mjeseca 1995. godine nije u posjedu spornih stvari, a tužitelj izvedenim dokazima nije dokazao da se predmetne stvari nalaze u posjedu tuženog u vrijeme podnošenja tužbe niti u vrijeme zaključenja glavne rasprave, pa se u odnosu na tuženog nije mogao usvojiti dio tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnih stvari, a kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud.

Radi toga su neutemeljeni prigovori revidenta kojima pravilnost drugostepene odluke u ovoj dijelu osporava tvrdnjom da nisu razriješene okolnosti zbog kojih se sporne stvari ne nalaze u posjedu tuženog, jer one, prema naprijed navedenom, nisu bitne za odlučivanje o ovom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja.

Zato je reviziju tužitelja, u dijelu odluke za predaju u posjed predmetnih stvari, valjalo odbiti temeljem odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/05, 85/03 i 74/05 - dalje: ZPP).

Međutim, osnovano revident osporava pravilnost odluke kojom je drugostepeni sud odbio zahtjev tužitelja za isplatu zahtijevanog novačnog iznosa na ime spornih stvari. Drugostepeni sud je pogrešno odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja nalazeći da tuženi nije bio u ugovornom odnosu sa tužiteljem u pogledu spornih stvari.

Naime, odredbom člana 713. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96) propisano je da ugovor o ostavi stvari može punovažno zaključiti u svoje ime i lice koje nije vlasnik stvari i ostavoprimac je dužan vratiti stvari njemu, izuzev ako dokaže da je stvar ukradena (stav 1.), a ako treće lice tužbom zahtijeva stvar od ostavoprimca kao vlasnik ostavoprimac je dužan saopštiti sudu od koga lica je stvar primio, a istovremeno obavijestiti ostavodavca o podignutoj tužbi.

U konkretnom slučaju ispunjene su sve zakonske pretpostavke iz citirane zakonske odredbe jer je nesporno da je ugovor o ostavi spornih stvari zaključila E.B. kao ostavodavac za stvari koje su vlasništvo tužitelja, predmetnu tužbu podnio je tužitelj kao vlasnik stvari, tuženi kao ostavoprimac je saopštio sudu da je sporne stvari primio od E.B., a ona je kao ostavodavac obaviještena o podignutoj tužbi (saslušana je u svojstvu svjedoka i potvrdila je da su sporne stvari vlasništvo tužitelja).

Stoga je nepravilan zaključak drugostepenog suda u pobijanoj odluci da tužbeni zahtjev u pogledu novčanog potraživanja tužitelja nije osnovan zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

Naime, tužitelj je zbog naprijed navedenog aktivno legitimisan za potražvianja iz spornog ugovora o ostavi, a drugo je pitanje šta će se u daljem toku postupka utvrditi u pogledu osnovanosti i visine predmetnog potraživanja tužitelja.

Prema svemu iznesenom, nižestepeni sudovi su zbog pogrešnog pravnog pristupa rješavanju ove pravne stvari propustili da utvrde činjenice koje su od bitnog značaja za rješavanje ovoga dijela spora, što će strankama u nastavku postupka omogućiti prema pravilima iz odredbe člana 7. i 123. ZPP.

Stoga je djelimičnim uvažavanjem revizije tužitelja drugostepena odluka ukinuta kao u izreci ove presude na osnovu odredbe člana 250. st. 2. ZPP i predmet u ukinutom dijelu vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-001 046 od 24.4.2008.g.)


<------->

 

Poklon

R J E Š E Nj E

Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-001 372 od 4.12.2006. godine u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1157/05 od 27.6.2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja D. K. (dalje: tužitelj) za utvrđenje ništavosti ugovora o poklonu broj 9234/00 od 7.12.2000. godine sa Aneksom broj OV-2058/01 od 26.3.2001. godine zaključen između N. Š. (dalje: prvotužena) kao poklonodavca i N. K. (dalje: drugotuženi) kao poklonoprimca i zahtjev da se tužitelj na osnovu ove presude u zemljišnim knjigama upiše sa 1/1 dijela po osnovu imovine stečene u braku sa prvotuženom kao i da se tuženima naloži da predmetne nekretnine predaju u posjed tužitelju. Usvojen je protivtužbeni zahtjev protivtužitelja i utvrđeno da protivtuženi D. K. nema pravo vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. br. 457 i zk. ul. 469 KO M. i isti obavezuje da prestane uznemiravati sadašnjeg vlasnika navedenih nekretnina uz obavezu da protivtužiteljima nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.220,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž- 06-001 372 od 4.12.2006. godine žalba tužitelja je djelimično uvažena, prvostepena presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu kojim je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i o zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, te odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka i predmet u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu tužitelja.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu iz razloga propisanih odredbom člana 240. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i usvoji njegov tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.
Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja za utvrđenje da je ništav ugovor o poklonu broj 9234/00 od 7.12.2000. godine sa Aneksom broj OV- 2058/01 od 26.3.2001. godine zaključen između prvotužene kao poklonodavca i drugotuženog kao poklonoprimca, slijedom čega je ništav i upis prava vlasništva drugotuženog sa 1/1 dijela na nekretninama upisanim u zk. ul. 469 i 457 KO M., te PL 358 KO M., kao i zahtjev da se tužitelj po osnovu sticanja u braku sa N. Š. upiše kao vlasnik navedenih nekretnina u zemljišnoj knjizi sa 1/1 dijela, te zahtjev da mu tuženi predmetne nekretnine predaju u posjed i protivtužbeni zahtjev N. Š. i N. K. za utvrđenje da protivtuženi D. K. nema pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, te da se obaveže da prestane uznemiravati sadašnjeg vlasnika ovih nekretnina N. K.

Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na slijedećim činjeničnim utvrđenjima: da su predmet spora u ovoj parnici kč. 318/23 oranica S. nj. kuća i zgrada, dvorište, njiva i voćnjak površine 1.850 m2 upisana u zk. ul. 469 KO M. (po novom premjeru kč. 215/4 i 216/8 u pl. 539 KO M.) te kč. 318/22 S. nj. oranica površine 1.916 m2 upisana u zk. ul. 342 KO M. (po novom premjeru kč. 215/3 i 216/7 upisane u pl. 358 KO M.); da je kč. 318/23 bila upisana kao vlasništvo prvotužene na temelju ugovora o poklonu zaključenog sa njenom majkom kao poklonodavcem, a kč. 318/22 na temelju ugovora o poklonu zaključenog sa njenim bratom B. Š. 1986. godine; da je na kč. 318/23 u ljeto 1985. godine za 21 dan sagrađen, na temelju odobrenja za gradnju kojeg je pribavila
prvotužena tokom 1983. i 1984. godine, poslovno stambeni objekat veličine 10 x 8 m koji se sastoji od poslovnog prostora u prizemlju i stambenog prostora na spratu, koji nije upisan u zemljišnu knjigu već je vanknjižno vlasništvo; da su tužitelj i prvotužena zaključili brak 22.6.1986. godine i da je faktički bračna zajednica stranaka prestala 1989. godine, a da se prije toga u decembru 1979. godine rodilo njihovo dijete N. K. (ovdje drugotuženi); da je ugovorima o poklonu od 4.8.1986. godine prvotužena prenijela na tužitelja ½ dijela suvlasništva svih spornih nekretnina; da su ti ugovori opozvani pravosnažnom presudom O. s. u B. L. broj P-9704/99 od 10.3.2003. godine, koja je potvrđena presudom O. s. u B. L. broj Gž-1303/03, temeljem kojih je prvotužena ponovno bila upisana kao isključivi vlasnik svih spornih nekretnina; da je ugovorom o poklonu od 7.12.2000. godine i Aneksom ugovora od 26.3.2001. godine predmetne nekretnine poklonila drugotuženom. Prethodni brak tužitelja razveden je 1981. godine; tužitelj je imao u vlasništvu stan u B. u ulici ...u kojoj su jedno vrijeme stanovali tuženi, a koji je tužitelj prodao u decembru 1984. godine; da je 1984. godine podigao i kredit kod B. B.; da su tuženi od 1984. godine stanovali u stanu koji je u B. dobila na korištenje prvotužena od preduzeća u kojem je bila zaposlena; da su tužitelj i prvotužena bili zaposleni u preduzeću I. Z. i to tužitelj do februara 1985. godine, a prvotužena do 1987. godine i da su parnične stranke nakon zaključenja braka tužitelja i prvotužene 1986. godine prešle da žive u spornu kuću u M.

Na osnovu ovih utvrđenja prvostepeni sud je zaključio da je sporno zemljište isključivo vlasništvo prvotužene, da je sporna kuća izgrađena u većem dijelu prije nego što je prvotužena zasnovala vanbračnu zajednicu sa tužiteljem, da tužitelj nije dokazao da je ulagao sredstva i rad u sporni poslovno – stambeni objekat, pa da stoga nema osnova za utvrđenje njegovog prava vlasništva na predmetnim nekretninama po članu 22. Zakona o svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, dalje: ZOSPO). Ovo su razlozi koje je prvostepeni sud uzeo za osnov odbijanja tužbenog zahtjeva i usvajanja protivtžbenog zahtjeva u ovoj parnici.

Drugostepeni sud je, nakon zakazane rasprave radi ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, zaključio da nema osnova za utvrđenje prava vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama ni po odredbi člana 18. ZOSPO, niti po odredbi člana 270. t. 5. Porodičnog Zakona RS („Službeni glasnik RS“ broj 54/02 – dalje: PZ), pa je u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu potvrdio prvostepenu presudu ocjenjujući prihvatljivim izjave prvotužene i svjedoka B. Š. da je sporna kuća građena prije zasnivanja vanbračne zajednice tužitelja i prvotužene, a usvajanjem žalbe tužitelja ukinuo odluku o protivtužbenom zahtjevu zbog povreda odredaba parničnog postupka.

Po ocjeni ovog revizijskog suda revident osnovano ukazuje da je pobijana presuda zasnovana na povredama odredaba parničnog postupka.

Naime, u ovom revizijskom postupku tužitelj ukazuje da su nižestepeni sudovi prilikom ocjene izjava prvotužene i svjedoka B. Š., pa i ostalih izvedneih dokaza, postupili suprotno osnovnim princima procesnog prava koji se odnose na slobodno sudijsko uvjerenje u ocjeni dokaza, čime su povrijedili odredbu člana 8. ZPP.

Prema odredbi člana 8. ZPP-a sud na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti za dokazane, tako što će svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno ocijeniti savjesno i brižljivo.

Odredbom navedenog člana definisano je načelo slobodne ocjene dokaza, kao osnovni metod utvrđivanja istine u parničnom postupku, te kao metod postupanja suda prilikom ocjene izvedenih dokaza. Načelo slobodne ocjene dokaza ili slobodnog sudijskog uvjerenja karakteriše odsutnost zakonom utvrđenih pravila o izboru dokaza, o rangiranju dokaza prema dokaznoj snazi i o načinu ispitivanja pojedinog dokaza. Stoga sud prema specifičnostima konkretnog slučaja i rezultatima dokaznog postupka slobodno, bez formalnog ograničenja, ocjenjuje izvedene dokaze i formira svoje uvjerenje o dokaz anim i o nedokazanim činjenicama po pravilima logike i psihologije. Slobodna ocjena dokaza podrazumijeva i slobodno odlučivanje suda koje će dokaze dozvoliti da stranka izvede radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

Međutim, slobodna ocjena dokaza ne znači apsolutnu slobodu suda u ocjeni dokazne snage izvedenih dokaza, odnosno arbitrarnost. Sudska ocjena dokaza nalaže potrebu obezbjeđenja protiv zloupotrebe slobode koja sudu pripada po tom načelu. Garancija da će sud nepristrano ocijeniti dokaze leži, pored ostalih garancija objektivnog suđenja, i u njegovoj dužnosti da za svoju ocjenu iznese razloge u odluci. Sud treba da u obrazloženju presude navede zašto je jednom dokaznom sredstvu poklonio vjeru, a drugom nije. Zakon ostavlja sudu da rezultat izvedenih dokaza, pa i izjave saslušanih stranaka i svjedoka, ocijeni prema svom opštem životnom iskustvu i znanju, primjenjujući stavove psihologije i logike.

Prema tome, sud sporne činjenice uzima za dokazane samo ako je ocjenom dokaza došao do uvjerenja da je tvrdnja kojom je ona iznesena istinita i obrnuto, sporna činjenica nije dokazana ako sud to uvjerenje nije stekao ili u njeno postojanje više ili manje sumnja, ili je došao do uvjerenja o njenom nepostojanju. Dakle, izvedene dokaze sud ocjenjuje po slobodnom uvjerenju, ali je stečeno uvjerenje dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima utemeljenim na pravilima logike, psihologije, drugih nauka i opšteg iskustva, te razlozi za određeno sudijsko uvjerenje moraju biti objektivno prihvatljivi, kako bi se moglo provjeriti ima li tako uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu.

Drugostepeni sud u obrazloženju presude, ocjenjujući izjave tužitelja, prvotužene i svjedoka B. Š., između ostalog, navodi da su u cjelosti prihvatljive izjave prvotužene potvrđene iskazom svjedoka B. Š. o tome da je prvotužena započela sa izgradnjom predmetne kuće prije zasnivanja vanbračne zajednice s tužiteljem, te nakon toga izvodi zaključak da se ne radi o sticanju stambeno – poslovnog objekta u vanbračnoj zajednici u cilju zaključenja braka.

Razlozi drugostepenog suda o ocjeni navedenih dokaza, za sada se ne mogu prihvatiti pravilnim, jer nemaju činjeničnog osnova u spisu predmeta, na šta revident osnovano ukazuje. Naime, revident osnovano ukazuje na razlike u izjavama prvotužene i svjedoka B. Š. u drugim parnicama koje su vodile parnične stranke (predmeti broj P-9704/99, P-932/95, P-699/00), o kojima drugostepeni sud nije dao nikakve razloge. Pored toga, drugostepeni sud nije cijenio ni izjavu prvotužene datu u predmetnoj parnici dana 16.11.1993. godine, pa ni činjenične navode tužbe koju je ona podnijela 26.4.1990. godine pod brojem P-623/90, kojom je postavila protivtužbeni zahtjev u ovoj parnici (ta parnica spojena je rješenjem od 26.12.1990. godine sa parnicom po tužbi tužitelja pod brojem 902/90, a tokom postupka preinačila je protivtužbeni zahtjev).

Stoga tužitelj osnovano u reviziji, kao i u žalbi, ukazuje na propuste suda da da uvjerljive i logične razloge u ocjeni izvedenih dokaza, kojim bi se moglo povjerovati i koji bi imali činjeničnu osnovu u predmetnom spisu, te na način koji bi omogućio ovom sudu da izvrši kontrolu njihove ocjene.

 

Imajući u vidu navedeno proizlazi da je drugostepeni sud učinio povredu odredaba parničnog postupka kao revizioni razlog iz odredbe člana
240. t. 1. ZPP, koji je osnov za ukidanje presude iz člana 249. st. 1. istog Zakona.

Odluka o tužbenom zahtjevu zavisit će od utvrđenja da li je gradnja spornog objekta vršena u vrijeme trajanja vanbračne zajednice tužitelja i prvotužene ili nije, da li je između njih postojao dogovor o zajedničkoj izgradnji spornog objekta ili nije, i konačno od učešća tužitelja u izgradnji svojim sredstvima i radom.

Zbog navedenog revizija tužitelja je uvažena i drugostepena presuda u pobijanom dijelu ukinuta, te odlučeno da se predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, tako da taj sud otkloni ukazane nedostatke.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-07-000 312 od 7.5.2008.g. )


<------->


Poravnanje

R J E Š E Nj E

Revizija se uvažava, ukida se presuda Okružnog suda u B. broj Pž-52/03 od 31. 12. 2004. godine i predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Z. broj Ps-101/2001. od 10.6.2002. godine usvaja se tužbeni zahtjev te se poništava sudsko poravnanje zaključeno pred Osnovnim sudom u Z. pod brojem Ps-41/00 od 6. 9. 2001. godine po kojem je obavezan tuženi ODP A.M. L. da tužitelju D.O. AD Z. na ime uloženih sredstava isplati iznos od 14.918,65 KM, na ime izgubljene dobiti iznos od 130.323,65 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4.4.2000. godine do isplate i da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 6.000,00 KM, te parnica vraća u stanje prije zaključenja poravnanja i obavezuje tuženi da tužitelju na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 300,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u B. broj Pž-52/03 od 31. 12. 2004. godine žalba tuženog se uvažava, prvostepena presuda preinačava tako što se u cjelini odbija tužbeni zahtjev tužitelja, te odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove.

Blagovremeno izjavljenom žalbom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako da se u cjelini usvoji tužbeni zahtjev.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija je osnovana.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za poništenje sudskog poravnanja zaključenog dana 6.9.2001. godine između pravnog prednika tužitelja i tuženog u predmetu Osnovnog suda u Z. broj Ps-41/00.

Prvostepeni sud je svoju presudu zasnovao na slijedećim činjeničnim utvrđenjima: da su pravni prednik tužitelja ODP A.M. iz L. i tuženi u predmetu Osnovnog suda u Z. broj Ps-41/2000 dana 6.9.2001. godine zaključili sudsko poravnanje po kojem je ODP A.M. L. obavezan da D.o. AD Z. na ime uloženih sredstava isplati iznos od 14.918,65 KM i na ime izgubljene dobiti iznos od 130.323,65 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4.4.2000. godine do isplate, te troškove spora u iznosu od 6.000,00 KM; da je navedeno poravnanje za ODP A.M. iz L. potpisao direktor P. M. u svojstvu njegovog zakonskog zastupnika; da P. M. nije bio lice ovlašteno za zastupanje ODP A.M. L. od 25.8.2001. godine kada je u sudski registar bio izvršen upis statusne promjene toga preduzeća; da je prema izjavi datoj u svojstvu svjedoka kod toga suda na ročištu održanom dana 10.6.2002. godine P. M. navedeno poravnanje potpisao pod uticajem prinude i prijetnje putem nekoliko anonimnih poziva od strane nepoznatih lica na njegov službeni i kućni telefon upućenih njemu i njegovoj porodici da ukoliko ne zaključi sudsko poravnanje i ne pojavi se pred sudom da će njegov život biti ugrožen. Na osnovu ovih utvrđenja prvostepeni sud iz izjave svjedoka P. M. zaključuje da je on na određeni način bio prinuđen ili se nalazio u zabludi prilikom zaključenja spornog sudskog poravnanja, te da isti u to vrijeme nije bio ni lice ovlašteno za zastupanje ODP A.M. L. već da je to počev od 25.8.2001. godine bio B. J., radi čega usvaja tužbeni zahtjev postavljen u ovoj parnici.

Drugostepeni sud usvaja žalbu tuženog i preinačava prvostepenu presudu tako da u cjelini odbija tužbeni zahtjev tužitelja u predmetnoj parnici nalazeći da je P. M. u vrijeme zaključenja spornog sudskog poravnanja bio upisan u sudski registar kao direktor pravnog prethodnika tužitelja bez ikakvih ograničenja sve do 19.10.2001. godine. Istovremeno nalazi da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da je P. M. zaključio predmetno poravnanje pod prijetnjom nepoznatog muškarca za njegov život i život njegove porodice, a koji se zasniva na njegovom iskazu datom u svojstvu svjedoka, nalazeći da mu se nije moglo povjerovati iz razloga što je isti zainteresovan da tužitelj uspije u ovoj parnici.

U ovom revizionom postupku tužitelj više ne osporava da je P. M. u vrijeme zaključenja sudskog poravnanja imao status direktora pravnog prethodnika tužitelja ODP A.M. L. i da je u tom svojstvu bio ovlašten za zaključenje sudskog poravnanja. Međutim, i dalje ističe da je P. M. predmetno poravnanje zaključio pod uticajem prijetnje i da je ono stoga ništavo u smislu člana 60. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i „Službeni glasnik RS broj 17/93 do 3/96, dalje: ZOO), tvrdeći da je drugostepeni sud svoju odluku donio uz drugačiju ocjenu svjedoka P. M., od one koju je dao prvostepeni sud, te je tako postupio suprotno osnovnim principima procesnog prava koji se odnose na slobodno sudijsko uvjerenje u ocjeni dokaza, principu neposrednosti, usmenosti i javnosti glavne rasprave.

Prema odredbi člana 60. ZOO ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi (stav 1), a strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica (stav 2.). Iz prednjeg proizlazi da se kod prijetnje pritisak na volju ugovornika vrši psihičkim putem, da se postiže izazivanjem opravdanog straha od buduće opasnosti koja će se desiti samom ugovorniku ili njegovoj imovini ili njemu bliskim licima ukoliko ne zaključi određeni ugovor, tako da dovodi do potpunog odsustva volje za zaključenje ugovora. Izazivanje opravdanog straha mora biti tako da lice kome se prijeti zaključuje ugovor upravo od toga straha. Svako prisiljavanje ne mora biti pravno relevantno, već je potrebno da je prijetnja presudno uticala na donošenje odluke o zaključenju ugovora. Da bi odlučujuće uticala na izjavu volje prijetnja treba da predstavlja ozbiljan akt kojim se vrši pritisak i da izazove neotklonjivi strah zbog koga lice i izjavljuje volju u smislu zaključenja ugovora. Ozbiljnost se cijeni prema svakom konkretnom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti koje mogu biti od uticaja na izazivanje ozbiljnog straha.

Stoga je pravilan pristup drugostepenog suda da ocjenu izjave svjedoka P. M., o prijetnji koje su navodno njemu upućivale određene osobe za zaključenje predmetnog sudskog poravnanja, treba vršiti prema okolnostima konkretnog slučaja imajući u vidu i činjenicu da on zbog svog statusa može imati interes da tužitelj uspije u sporu.

Međutim, po ocjeni ovoga revizijskog suda revident osnovano ukazuje da je drugostepeni sud svojom presudom povrijedio zakon. Povreda se sastoji u tome što se drugostepeni sud upustio u ocjenu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom dajući drugačiju ocjenu činjenica i drugačiju ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka P. M. od ocjene prvostepenog suda. Takvim postupkom drugostepeni sud je povrijedio procesno pravilo slobodnog sudijskog uvjerenja pri ocjeni dokaza iz razloga što drugostepeni sud ne može u nejavnoj sjednici drugačije cijeniti dokaze neposredno izvedene pred prvostepenim sudom, kao i načelo neposrednosti iz odredbe člana 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ broj 4/77 do 35/91, te ''Sl. glasnik RS'' br. 17/93 i 32/94) u vezi sa odredbom člana 456. st. 1. Zakona o parničnom postupku RS. Drugačiju ocjenu iskaza svjedoka saslušanih pred prvostepenim sudom, od one koju im je dao prvostepeni sud, drugostepeni sud može dati samo na osnovu održane rasprave na kojoj stiče uvjerenje na osnovu neposredno izvedenih dokaza.

Prvostepenu presudu drugostepeni sud može preinačiti samo u slučajevima određenim u članu 229. Zakona o parničnom postupku RS, koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na osnovu odredbe člana 456. stav 2. istog Zakona. Prema tome, ako je prvostepeni sud pri utvrđivanju činjeničnog stanja propustio da ocjeni izvjesnu okolnost, koja bi mogla biti od uticaja na činjenično stanje, ili ako u toku prvostepenog postupka nije izviđena neka bitna okolnost, ili ako je prvostepeni sud zasnovao svoju presudu na pogrešnoj i nepravilnoj ocjeni neposredno izvedenih dokaza, a drugostepeni sud pri razmatranju prvostepene presude nađe da stoje nedostaci i u prvostepenom postupku, kao i kad bi bilo potrebno radi nepravilnosti sudske odluke da se ti nedostaci otklone i činjenično stanje dopuni ili ispravi, drugostepeni sud je, pravilnom primjenom navedenog procesnog pravila, mogao otkloniti samo zakazivanjem rasprave u smislu člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS, a nikako da se daje nova ocjena dokaznog materijala koji je bio predmet ocjene prvostepenog suda i na osnovu koga je utvrđeno jedno činjenično stanje.

Naime, prema odredbi člana 217. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS, koji je stupio na snagu nakon donošenja prvostepene presude i primjenjuje se na osnovu člana 456. stav 2. istog Zakona drugostepeni sud će zakazati raspravu, između ostalog, kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom ponovno izvesti već izvedene dokaze.

Zbog navedenog drugostepeni sud u nastavku postupka mora saglasno odredbi člana 217. st. 2. ZPP RS ponovno izvesti dokaz saslušanjem svjedoka P. M. radi pravilne ocjene izjave ovog svjedoka koja je relevantna za pravilno presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Stoga proizlazi da postoji povreda odredbe parničnog postupka koja je osnov za ukidanje pobijane drugostepene presude iz člana 249. st.1. Zakona o parničnom postupku RS, radi čega je revizija tužitelja uvažena i drugostepena presuda ukinuta, te odlučeno da se predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje, da taj sud u daljem toku postupka otkloni ukazane nedostatke, izvede parnične radnje i rasvijetli sporna pitanja na koja je naprijed ukazano, saglasno odredbi člana 253. u vezi sa članom 228. Zakona o parničnom postupku RS.

 

(Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske Rev-225/05 od 16.10.2007. )


<------->

 

Prodaja

P R E S U D U

Revizija se djelimično usvaja, presuda Okružnog suda u Banjaluci broj: 71 0 P 027014 10 Gž od 30.9.2010. godine preinačava tako što se žalba tužitelja djelimično uvažava, presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj: 71 0 P 027014 05 P od 23.4.2010. godine preinačava tako da se obavezuje tužena G. M. da tužitelju isplati iznos od 10.870,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19.12.2005. godine do isplate i naknadi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 2.875,00 KM.

U ostalom dijelu (u pogledu odluke kojom se odbija tužbeni zahtjev u odnosu na tuženog S. M. i obavezu tužitelja da ovom tuženom naknadi troškove postupka) revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj: 71 0 P 027014 05 P od 23.4.2010. godine odbijen je, kao neosnovan, zahtjev tužitelja da se obavežu tuženi G. M. (u daljem tekstu: prvotužena) i S. M. (u daljem tekstu: drugotuženi) da mu na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 10.870,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate i troškovima postupka.
Obavezan je tužitelj da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.140,00 KM.

Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj: 71 0 P 027014 10 Gž od 30.9.2010. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, te je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova žalbenog postupka.

Blagovremenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tuženi nisu odgovorili na reviziju. Revizija je djelimično osnovana.
Tokom postupka pokazalo se nespornim da je između tužitelja, kao kupca i prvotužene kao prodavca zaključen ugovor o prodaji putničkog motornog vozila marke „VW Golf 1HXO“, broj šasije: ..., broj motora: ..., proizveden 1995. godine; da je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 5.000,00 EVRA; da je tu cijenu tužitelj isplatio dana 25.01.2003. godine; da je na ime poreza na promet isplatio i iznos od 870,00 KM; da je predmetni ugovor zaključen posredstvom drugotuženog (sina prvotužene); da je predmetno vozilo oduzeto od D. T. (koji je istim upravljao na osnovu ovlaštenja koje mu je dao tužitelj), o čemu svjedoči potvrda MUP broj: 36/05 od 09.11.2005. godine; da je tužitelj o ovome odmah obavijestio tužene a zatim podigao tužbu, dana 19.12.2005. godine, kojom je pokrenuo ovu parnicu.

Tuženi su se tokom postupka branili navodima: da je predmetni automobil kupljen od izvjesnog D. T.1 protiv kojeg se vodi krivični postupak kod Osnovnog suda u Banjaluci pod brojem: 71 0 K 055310 09 K zbog krivičnog djela teške krađe, jer je predmetno vozilo otuđeno dana 29.12.1999. godine, u B. L., od G. A. i na njemu krivotvoren broj šasije; da ga je prvotužena nakon kupovine 2000. godine uredno registrovala na svoje ime, a zatim prodala tužitelju koji ga je takođe bez ikakvih problema registrovao na svoje ime i bez problema koristio sve do dana oduzimanja, te da stoga na njihovoj strani nema nesavjesnosti, slijedom čega ni odgovornosti za predmetnu štetu.

Nalazeći da tužitelj tokom postupka nije dokazao da je prvotužena znala da predmetno vozilo ima nedostatke koji dovode do ograničenja javnopravne prirode, odnosno nemogućnosti njegove registracije, a time i njegovog korištenja – nižestepeni sudovi odbijaju tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu pozivom na odredbu člana
514. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04 – u daljem tekstu: ZOO), a u odnosu na drugotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije, jer da je on predmetno vozilo prodao tužitelju kao punomoćnik prvotužene, odnosno da je nastupao u njeno ime i za njen račun.

Nižestepene presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženu, nisu zasnovane na zakonu.

Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je prvotužena u predmetnom pravnom poslu, zaključenom između nje i tužitelja, postupala kao prodavac i tužitelju prodala stvar na kojoj on ne može ostvariti pravo vlasništva jer je ta stvar ukradena pa prema tome opterećena pravom trećeg lica koje isključuje sticanje prava vlasništva tužitelja kao kupca na predmetnom putničkom vozilu, a on za postojanje toga prava trećeg nije znao niti je mogao znati. Prema tome, ne radi se samo o nedostatku javnopravne prirode iz člana 514. ZOO, za koji prodavac odgovara samo ako je za njega znao, kako pogrešno zaključuju nižestepeni sudovi uzimajući u obzir samo savjesnost prvotužene kao prodavca i zanemarujući savjesnost tužitelja kao kupca.

Saglasno zaključenom ugovoru o prodaji, prvotužena je bila dužna – kao vlasnik stvari (putničkog motornog vozila) koja je bila predmetom prodaje – da tužitelju, kao drugom ugovaraču, preda stvar koja nije opterećena pravom nekog trećeg, to jeste, da preda stvar bez pravnog nedostatka (sa ispravnim brojem šasije), o kojem govori odredba člana 508. stav 1. ZOO, na kojoj on može ostvariti vlasničko pravo (posjedovati, koristiti i registrovati predmetno putničko vozilo), što je svrha i cilj ugovora o prodaji (član 454. stav 1. istog zakona). Za takav pravni nedostatak tužitelju, u smislu spomenute odredbe člana 508. stav 1. odgovara isključivo prvotužena.

U slučaju pravnih nedostataka na kupljenoj stvari prodavac je dužan tu stvar osloboditi prava ili pretenzija treće osobe ili u zamjenu dati drugu stvar, ako se radi o stvari određenoj po rodu (član 509. ZOO), jer se u protivnom ugovor smatra raskinutim po samom zakonu (član 510. stav 1. ZOO). Nije sporno da je tužitelj odmah po oduzimanju predmetnog vozila (po saznanju da isto ima nedostatak zbog kojeg se ne može registrovati i upotrebljavati), obavjestio tužene koji nisu otklonili nedostatak slijedom čega se ugovor o prodaji, zaključen između prvotužene i tužitelja, smatra raskinutim po sili zakona.

Učinak raskida ugovora sastoji se u tome da svaka strana vrati ono što je primila (član 132. stav 2. ZOO), a strana koja nije odgovorna za raskid ima pravo i na naknadu štete (član 132. stav 1. u vezi sa članom 124. ZOO).

Temeljem naprijed spomenutih zakonskih odredbi, budući da je tokom postupka utvrđeno da je tužitelj na ime kupoprodjne cijene isplatio iznos od 5.000,00 EVRA (što odgovara vrijednosti od 10.000,00 KM) stoji obaveza prvotužene, u čije ime i za čiji račun je ovaj iznos primio drugotuženi, da taj iznos vrati tužitelju, kao i iznos od 870,00 KM dat na ime poreza na promet (o čemu svjedoče priložene uplatnice čijoj valjanosti i visini tuženi nisu prigovarali), koji za tužitelja predstavlja štetu iz člana 510. stav 3. ZOO.

Saglasno odredbi člana 132. stav 5. ZOO strana koja u slučaju raskida ugovora vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila. Tužitelj je tražio kamatu od dana utuženja (a ne od dana kada je novac dao) slijedom čega mu je na dosuđeni iznos glavnog potraživanja valjalo dosuditi i zakonsku zateznu kamatu od 19.12.2005. godine (dan podnošenja tužbe), na osnovu odredbe člana 277. stav 1. ZOO.

Navodi prvotužene isticani tokom postupka, kojima objašnjava kako i na koji način je došla u posjed predmetnog putničkog motornog vozila, kupovinom od D. T.1 (pri čemu se, usput rečeno, ovo lice uopšte ne spominje u ugovoru o prodaji koji je prvotužena zaključila sa Auto kućom Nisan iz K. od koje je kupila predmetno vozilo, dana 27.02.2000. godine), nije od uticaja na rješenje ovoga spora i između ovih parničnih stranaka, jer je u predmetnom pravnom poslu, koji je definisan odredbom člana 454. ZOO, prvotužena prodala stvar na kojoj se ne može ostvariti pravo vlasništva, zbog pravnog nedostatka, za koji nedostatak tužitelju kao kupcu, odgovara isključivo ona kao prodavac, u smislu spomenute odredbe člana 508. stav 1. ZOO.

Za razliku od naprijed izloženog, nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog jer je tokom postupka utvrđeno da je on nastupao samo kao punomoćnik prvotužene, zbog čega nema njegove pasivne legitimacije u ovom sporu. Uostalom, navodima revizije se posebno i izričito ne ukazuje zašto bi pobijana presuda bila nepravilna i nezakonita i u ovom dijelu, iako je predlaženo da se drugostepena presuda u cjelini ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Naprijed izloženo ukazuje da su nižestepeni sudovi na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odlučivali o tužbenom zahtjevu u odnosu na prvotuženu, zbog čega je u ovom dijelu valjalo preinačiti nižestepene presude kao u izreci, na osnovu odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03 , 47/05, 63/07 i 49/09 – u daljem tekstu: ZPP), a u ostalom dijelu reviziju odbiti na osnovu odredbe člana 248. istog zakona.

Kada sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek, saglasno odredbi člana 397. stav 2. ZPP, odlučiće o troškovima cijelog postupka. O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom (član 396. stav 3. ZPP). O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja (član 396. stav 1. ZPP). Zahtjev za naknadu troškova mora biti jasan opredjeljen i blagovremen (član 396. stav 2. ZPP).
Tužitelj je uspio u sporu u odnosu na prvotuženu, pa mu je shodno odredbi člana 386. stav 2. ZPP, u vezi sa članom 397. stav 2. istog zakona, na ime troškova postupka, na teret prvotužene, dosuđen ukupan iznos od 2.875,00 KM. Troškovi se odnose na troškove pristupa na četiri ročišta po punomoćniku advokat; na naknadu za vrijeme, zbog odsustva iz kancelarije; paušal od 25% i naknade na ime uplaćene takse na presudu. Dosuđeni iznosi na ime naknade za rad punomoćnika advokata obračunati su u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (“Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 68/05) primjenom odredbe člana 387. stav 2. ZPP, imajući u vidu vrijednost spora. U spisu postoji dokaz da je uplaćena samo taksa na presudu u visini od 200,00 KM pa je taj iznos dosuđen na ime troškova plaćanja sudske takse. Troškove žalbenog postupka tužitelj nije tražio a time ni opredjelio njihovu visinu. Troškove povodom sastava revizije je opredjelio ali nije zahtjevao njihovo plaćanje.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 71 0 P 027014 11 Rev od 04.04.2012 )


<------->


Prodaja

P R E S U D A

Revizija se uvažava, presuda Okružnog suda u Doboju broj Pž-111/03 od 17.01.2005. godine, se preinačava tako što se žalba tužioca uvažava, prvostepena presuda Osnovnog suda u Tesliću broj Ps-4/02 od 12.11.2002. godine se preinačava i sudi:

Utvrđuje se da je ugovor o prodaji od 19.6.2001. godine ovjeren kod prvostepenog suda dana 29.6.2001. godine pod brojem Ov-2779/01, zaključen između tuženog K. V. iz V., kao prodavca i tuženog Š. C. D.O.O. T., kao kupca, ništav.

Tuženi Š. C. D.O.O. T. dužan je predati tužiocu u posjed poslovni prostor u T. ukupne površine 84,33 m2 izgrađen na k.č. 517/41 upisane u P.L. 649 K.O. ...., slobodan od stvari i ljudi, te se oba tužena obavezuju da solidarno naknade tužiocu troškove spora u iznosu od 1.250,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

O b r a z l o ž e nj e

 

Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Tesliću broj Ps-4/02 od 12.11.2002. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca ODP K.A. A.D. S. kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o prodaji koga su zaključili dana 19.6.2001. godine tuženi K.V. iz V., kao prodavac (u daljem tekstu: prvotuženi) i tuženi Š. C. D.O.O. T., kao kupac (u daljem tekstu: drugotuženi) koji je ovjeren kod prvostepenog suda dana 29.6.2001. godine pod brojem Ov-2779/01, u kojem je predmet prodaje poslovni prostor u T. površine 84,32 m2 koji se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi sagrađena na k.č. 517/41 upisane u P.L. 649 K.O. ..., a sastoji se od prodajnog prostora, magacina, predprostora i sanitranog čvora, kao i zahtjev da drugotuženi preda tužiocu u posjed predmetni poslovni prostor.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Doboju broj Pž-111/03 od 17.01.2005. godine, žalba tužioca je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Tužilac revizijom pobija drugostepenu presudu zbog povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači tako što će se žalba tužioca uvažiti prvostepena presuda preinačiti i udvoljiti tužbenom zahtjevu ili da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

Nije podnesen odgovor na reviziju. Revizija je osnovana.
U tužbi tužilac zahtjevom traži da se: 1. utvrdi da je ništav ugovor o prodaji poslovnog prostora u T. od 19.6.2001. godine ovjerenog kod prvostepenog suda 29.6.2001. godine pod brojem Ov-2779/01, zaključen između prvotuženog, kao prodavca, i drugotuženog, kao kupca i 2. drugotuženi obaveže da tužiocu preda u posjed i slobodno raspolaganje poslovni prostor u T. ....(ranije ...), sagrađene na k.č. 517/41 upisane u P.L. 649 K.O. ..., površine 84,33 m2 koji se sastoji od prodajnog prostora, magacina, predprostora i sanitarnog čvora.

Nakon provedenog postupka prvostepeni sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje koje nije ni sporno između stranaka: da su po odluci Vlade RS broj 02-267 od 28.6.1994. godine (objavljene u ''Sl. glasniku RS'', br. 15/94) uvedene mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti kod prednika tužioca K. V. sa sjedištem u S. koje je od posebnog interesa za R. S. po kojoj je (čl.1. te odluke) pravni prednik tužioca, pravni sljednik imovine K.V. iz V. na teritoriji R. S.; da su po odluci Vlade RS broj 02-35 od 2.6.1996. godine uvedene mjere za otklanjanje vanrednih okolnosti u T. p. A.p. koje je od posebnog interesa za Republiku Srpsku, koji je pravni sljednik imovine preduzeća A. p. S. koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske; da je po odluci Vlade Republike Srpske broj 02-127/97 od 28.2.1997. godine izvršeno spajanje navedena dva preduzeća u preduzeće ODP K.A. sa sjedištem u S. koje je rješenjem Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu broj U-127/97 od 10.3.1997. godine upisano u registar tog suda; da je prvotuženi sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti T. dana 27.9.1985. godine zaključio ugovor o udruživanju sredstava radi kupovine spornog poslovnog prostora „koji će se izgraditi u stambenom-poslovnom objektu lamela A“ u ... u T. površine 84,33
m2 po kojem se prvotuženi obavezao da će do 15.10.1985. godine uplatiti iznos od 3.354,967 dinara tj. jednu polovinu cijene, a drugu polovinu cijene će uplatiti do 31.12.1985. godine; da je prvotuženi nakon izgradnje stambeno- poslovne zgrade u kojoj je i sporni poslovni prostor, preuzeo u posjed poslovni prostor; da je prvotuženi zemljišnoknjižnom uredu prvostepenog suda podnio zahtjev da se na osnovu predmetnog ugovora izvrši upis prava raspolaganja na spornom poslovnom prostoru, koji upis nije izvršen jer zemljišne knjige prvostepenog suda nemaju ustrojene knjige etažne svojine; da su prvotuženi kao prodavac i drugotuženi, kao kupac dana 19.6.2001. godine

zaključili pismeni ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora; da je Upravni odbor prvotuženog odlukom od 20.3.2001. godine dao saglasnost za prodaju predmetno-poslovnog prostora a nakon što je pribavio saglasnost Ministarstva ...; da je prvotuženi prije zaključenja predmetnog ugovora o prodaji sporno poslovnog prsotora isti ponudio O. T. koja je prvotuženog pismeno obavijestila dana 19.6.2001. godine da nije zainteresovana za kupovinu; da predmetni poslovni prostor drži u posjedu drugotuženi i da je tužilac tužbu dostavio prvostepenom sudu dana 22.1.2002. godine.

Kod ovakvog stanja činjenica nižestepeni sudovi nalaze da je prvotuženi postao vlasnik na predmetnom poslovnom prostoru po osnovu ugovora o prodaji spornog poslovnog prostora od 27.9.1985. godine sa kojim je u smislu odredbi čl. 3. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (″Službeni list SFRJ″, broj 6/80, u daljem tekstu: ZOSPO), kao vlasnik mogao raspolagati i da je pravno valjan navedeni pismeni ugovor o prodaji spornog poslovnog prostora od 19.6.2001. godine zaključen između tuženih, pa zbog toga da u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima predmetni ugovor nije ništav i sudili tako što su odbili tužbeni zahtjev tužioca.

Odluka nižestepenih sudova nije pravilna.

Pravilno je shvatanje nižestepenih sudova da se po samom Zakonu (ex lege) pravo svojine stiče, između ostalog, stvaranjem nove stvari. Međutim, udruživanjem novčanih sredstava radi uzgradnje stambeno-poslovne zgrade u kojoj se nalaze i sporne poslovne prostorije, sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti T. 1985. godine, prednik prvotuženog je stekao pravo raspolaganja, a ne pravo privatnog vlasništva na tim poslovnim prostorijama. Naime, u vrijeme zaključenja ugovora od 27.9.1985. godine u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o udruženom radu i drugim tada važećim zakonskim propisima, prednik prvotuženog kao preduzeće je bio u društvenoj svojini pa su i izgrađene sporne poslovne prostorije bile u društvenoj svojini.

Nesporno je, da je tek Zakonom o društvenom kapitalu (″Službeni list SFRJ″, broj 84/89 i 46/90) omogućena transformacija preduzeća u društvenoj svojini u preduzeća u mješovitoj, tako što je dozvonjeno da preduzeća dodatni kapital pribavljaju izdavanjem dionica (internih) radnicima koje ne mogu biti na tržištu vrijednosnih papira (čl. 1. i 1a. tog zakona), pa i prednika prvotuženog. Takođe, nije sporno da je prednik tužioca K. V. sa sjedištem u S. osnovan na imovini prednika prvotuženog koja se nalazila na teritoriji Republike Srpske u kojoj su se nalazile i sporne poslovne prostorije u T. i da je tužilac kao O.D.P. upisan u sudski registar Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu na osnovu rješenja tog suda broj U-127/97 od 10.3.1997. godine.

Kako je već rečeno, da je pravni prednik prvotuženog do izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SRBiH tokom 1992. godine, bio preduzeće u mješovitoj svojini (društvenoj i izdavanjem internih dionica radnicima preduzeća), i prema tome sporne poslovne prostorije nisu postale niti su po tada važećim zakonskim propisima mogle postati privatna svojina tog preduzeća, a ni radnika ulagača.

Zato se pitanje vlasništva na spornim poslovnim prostorijama ne može razrjiješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, odnosno kasnije državnom i mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije.

Odredbom čl. 2. stav 1. Okvirnog Zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (″Službeni list BiH“, broj 12/99, u daljem tekstu: Okvirni Zakon o privatizaciji) priznaje se izričito pravo entitetima da privatiziju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu. Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu biće donesena prema propisima entiteta (čl. 2. st. 2.). Da će se zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatiti samo ona imovina i potraživanja u vezi te imovine, koja se nalazi na teritoriji tog entiteta (čl. 3.). Da će sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koje se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagati taj entitet ili pravna lica ovlaštena zakonom tog entiteta da ih prikupe (član 4. stav 1.) Potraživanje prema preduzećima i bankama koja se privatizuju smatraćet se odgovornošću entiteta koji vrše privatizaciju (čl. 4. st.2).

Zakonom o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (″Službeni glasnik Republike Srpske″, 24/98 do 109/05) uređeni su uslovi i postupak za prodaju i prenošenje državnog kapitala u preduzećima Republike Srpske u svojinu domaćih i stranih fizičkih i pravnih lica. Odredbom čl.3. tog zakona određeno je da je predmet privatizacije državni kapital u preduzećima u državnoj i mješovitoj svojini.

Kako je Okvirnim Zakonom o privatizaciji dato isključivo pravo entitetima da izvrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji a koja nisu u privatnom vlasništvu, u pogledu dijela društvenog, odnosno državnog kapitala u spornim poslovnim prostorijama koje se nalaze u T., na teritoriji Republike Srpske i koje su unesene kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju pravnog prednika tužioca, prvotuženi kao pravni sljednik nema osnova polagati bilo koje pravo na spornom poslovnom prostoru. Ovim zakonom, dakle, nije priznato sticanje prava svojine na imovini preduzeća koja se nalazi na teritoriji entiteta koja je ušla u imovinu tog preduzeća prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja imovina je prije izbijanja ratnih sukoba na teritoriji bivše SRBiH tokom 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, nego je priznato pravo entitetu da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu tj. da po Zakonu o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije preduzeća, a pravo svojine, stiče ono pravno, odnosno fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije na osnovu Zakona o privatizaciji državnih preduzeća kupi društveni odnosno državni kapital tog preduzeća.

Dakle, u ovom slučaju je, a kako se to osnovano ukazuje u reviziji tužioca, predmetni ugovor o prodaji koga su zaključili tuženi dana 19.6.2001. godine suprotan navedenom Okvirnom Zakonu o privatizaciji, (koji je poseban zakon-lex specialis), kao prinudnom propisu koji je bio na snazi u vrijeme

njegovog zaključivanja (19.6.2001. godine) i otuda je ništav u smislu odredbi čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78 do 57/89 i ''Sl. glasnik RS'', br. 17/93 do 39/03).

Osnovan je i drugi zahtjev tužioca da mu drugotuženi predmetni poslovni prostor preda u posjed.

Utvrđenjem ništavosti predmetnog ugovora o prodaji poslovnog prostora od 19.6.2001. godine nastaju pravne posledice ništavosti tog ugovora od njegovog zaključenja (ex. tunc), tj. posledice su takve da takvog ugovora nema, pa zbog toga na strani drugotuženog nema pravnog osnova za držanje u posjedu spornog poslovnog prostora.

S obzirom da je prednik tužioca K. V. sa sjedištem u S. osnovan na imovini prednika prvotuženog koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske, a tužilac upisan u registar Osnovnog suda u Srpskom Sarajevu pod brojem U- 127/97 od 10.3.1997. godine čiji upis prvotuženi nije osporavao u zakonom propisanom postupku po Zakonu o postupku za upis u sudski registar („Službeni list SFRJ“ broj 13/83 i 17/90) koji se primjenjuje u Republici Srpskoj na osnovu odredbi čl.12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske (''Sl. glasnik RS'', br. 21/92) i Zakona o upisu u sudski registar (''Sl. glasnik RS'', br. 24/98, 37/01, 24/03 i 39/03), to tužiocu pripada jače pravo na posjed spornih nekretnina (čl.41. ZOSPO).

Nižestepeni sudovi su, prema tome, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužioca. Revizija tužioca je iz tih razloga uvažena, a nižestepene presude preinačene, tako što je odlučeno kao u izreci ove presude (čl. 250. st.1. Zakona o parničnom postupku - ''Sl. glasnik RS'', br. 58/03 do 63/07, u daljem tekstu: ZPP.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu (ovdje tuženi) dužna je da protivnoj strani (tužiocu) naknadi troškove spora (čl. 386. st.1 ZPP).

Troškovnikom od 12.11.2002. godine tužilac je tražio troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.250,00 KM (za sastav tužbe 500,00 KM, za zastupanje na glavnoj raspravi 12.11.2002. godine 500,00 KM, za odsustvo iz advokatske kancelarije 70,00 KM, i troškove prevoza od V. gdje je sjedište advokatske kancelarije punomoćnika tužioca, do sjedištva prvostepenog suda u S. u iznosu od 126,00 KM). Sud je usvojio ovaj zahtjev tužioca nalazeći da tužiocu pripadaju troškovi spora koji se odnose na navedene troškove po čl.6. i 14. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, koji se tada primjenjivao (''Sl. glasnik RS'', br. 45/00).

Tužilac je tražio naknadu troškova žalbenog i revizionog postupka ali ih nije opredjelio, pa mu ti parnični troškovi nisu dosuđeni (čl.396. st.1. ZPP).

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 118-0-Rev-06-000 511 09.04.2008.g )


<------->


Zakup

P R E S U D U

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Banoj Luci 71 0 P 037477 02 P od 09.4.2010. godine obavezan je tuženi da tužitelju na ime neplaćene zakupnine za period od 01.01.2001. godine do 31.12.1001. godine isplati iznos od 10.971,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 09.10.2002. godine kao dana podnošenja tužbe do konačne isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.755,50 KM, sve u roku od 30 dana.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci 71 0 P 037477 10 Gž od 22.6.2010. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

Blagovremeno izjavljenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se revizija usvoji i pobijana presuda preinači tako što će se tužbeni zahtjev odbiti.

Odgovor na reviziju nije podnesen. Revizija nije osnovana.
Predmet odlučivanja u ovom parničnom postupku je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu neplaćene zakupnine za vremenski period od 01.01.2001. godine do 31.12.2001. godine u iznosu od 10.971,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 09.10.2002. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate uz zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

Raspravljajući o ovako postavljenom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je utvrdio: da su prednik tužitelja ODP Zavod za ... B. L. i tuženi dana 08.7.1998. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora u B. L. u Ulici ...P, površine ... m2, označen kao poslovni prostor broj ...; da je predmetni poslovni prostor tuženi zakupio za obavljanje trgovačke djelatnosti; da je ugovor zaključen na neodređeno vrijeme; da je ugovorena zkupnina iznosila 5.486,00 tadašnjih dinara mjesečno; da za 2001. godinu tuženi tužitelju nije uplatio zakupninu niti za jedan mjesec; da je tužba podnesena 09.10.2002. godine; da je u vrijeme podnošenja tužbe tuženi predmetni poslovni prostor držao u posjedu, a u toku postupka isti predao u posjed tužitelju i da ukupan dug tuženog prema tužitelju na ime zakupnine za 2001. godinu konvertovan u konvertibilne marke iznosi 10.971,96 KM.

Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je nalazeći da je tužitelj pravni sljednik ODP Zavoda za ... B. L. u pogledu prava upravljanja i raspolaganja poslovnim prostorima i imajući u vidu nespornu činjenicu da tuženi za 2001. godinu nije plaćao zakupninu za zakupljeni poslovni prostor, sudio tako da je obavezao tuženog da tužitelju na ime zakupnine za 2001. godinu isplati iznos od 10.971,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe.

Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv prvostepene presude, drugostepeni sud je prihvatio činjenično utvrđenje i pravno shvatanje prvostepenog suda, žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

Odluke nižestepenih sudova su na zakonu zasnovane.

Neosnovan je prigovor revidenta da tužitelj nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe i vođenje ove parnice budući da nije pravni sljednik zakupodavca iz ugovora o zakupu poslovnog prostora od 08.7.1998. godine, niti je ikad sa tuženim zaključio drugi pismeni ugovor o zakupu.

U konkretnom slučaju nije sporno da je ugovor o zakupu od 08.07.1998. godine zaključen između ODP Zavod za … B. L., kao zakupodavca i tuženog, kao zakupca. Zavod za … B. L. je pravo davanja u zakup poslovnih prostorija u društvenoj (sada državnoj) svojini, na kojima je tužitelj nosilac prava raspolaganja, stekao nakon brisanja SIZ stanovanja B. L. iz sudskog registra (brisan rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci broj U/I-1639/94 od 25.11.1994. godine), radi pripajanja MP Zavodu za … B. L. i prenošenjem upravljanja i održavanja stambenim fondom, poslovnim prostorijama i gražama članica udruženih u SIZ stanovanja B. L., na Zavod za … B. L.

Odlukom broj 12-012-418/98 od 29.12.1998. godine o raspolaganju, upravljanju, dodjeli i davanju u zakup poslovnih prostorija i garaža u svojini tužitelja, objavljenom u „Službenom glasniku Grada Banja Luka“, broj 15/98, tužitelj je utvrdio uslove pod kojima može raspolagati poslovnim prostorima i davati ih u zakup (član 3. odluke) a članom 11. te odluke određeno je da prestaje da važi odluka o udruživanju u SIZ stanovanja, poslovnog i garažnog prostora u društvenoj svojini čiji je nosilac raspolaganja tužitelj, a koja je objavljena u „Službenom glasniku Opštine Banja Luka“, broj 13/74. Tužitelj je na osnovu navedene odluke a temeljem odredbe člana 39. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SR BiH“, broj 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92) stupio u prava i obaveze zakupodavca, u tom svojstvu mu je tuženi, prema stanju spisa u ovom predmetu vratio u posjed predmetni poslovni prostor i on je aktivno legitimisan u ovoj parnici, pa se ukazuje pravilnom tvrdnja tužitelja isticana tokom postupka da mu za aktivnu legitimaciju u ovom sporu nije bilo neophodno zaključenje novog ugovora o zakupu predmetnog poslovnnog prostora.

Tužitelj je tužbenim zahtjevom tražio isplatu zakupnine za period od 01.01.2001. do 31.12.2001. godine u iznosu od 10.971,96 KM. Tuženi u postupku koji je prethodio donošenju nižestepenih presuda, nije osporio činjenicu da je u tom periodu koristio poslovni prostor u svojstvu zakupca, niti je osporavao visinu predmetnog potraživanja, pa je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženi plati zakupninu u navedenom iznosu (član 19. Zakona o zakupu).

Kako u reivziji tuženog drugih prigovora nema, a pobijana presuda nema nedostataka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 58/03, 85/03 i 74/05, 63/07. i 49/09), odlučeno kao u izreci.

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 71 0 P 037477 10 Rev od 25.01.2012.g. )


<------->


Pravo preče kupovine

P R E S U D A

Revizija se odbija.

O b r a z l o ž e nj e


Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 004128 04 P od 02.7.2010. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da su ništavi odluka Skupštine Opštine P. o prodaji poslovnih prostora od 04.6.2003. godine i ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora zaključen između tuženih dana 14.12.2007. godine, te da se nametne obaveza tuženima da mu predaju u posjed poslovni prostor u Ulici … br. … u P., a tuženoj Opštini P. (dalje: prvotužena) i obaveza da mu naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu. Istom presudom tužitelj je obavezan da tuženima naknadi troškove parničnog postupka i to prvotuženoj u iznosu od 4.404,00 KM, a tuženom D. S. (dalje: drugotuženi) u iznosu od 3.725,00 KM.

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 004128 10 Gž 2 od 14.4.2011. godine žalba tužitelja je odbijena i prvostepena presuda potvrđena, dok su naknadno izjavljene dopune žalbe odbačene kao neblagovremene.

Blagovremenom revizijom tužitelj pobija drugostepenu odluku zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se osporena presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje ili da se obje nižestepene presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji u cjelosti.

U odgovoru na reviziju prvotužena je navela da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kad su tužitelja odbili sa tužbenim zahtjevom.

Revizija nije osnovana.

Tužbom se traži utvrđenje ništavosti odluke Skupštine Opštine P. o prodaji poslovnih prostora od 04.6.2003. godine i kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženih na osnovu te odluke, predaja poslovnog prostora koji je bio predmetom navedenog ugovora te naknada materijalne i nematerijalne štete.

Ove zahtjeve tužitelj temelji na dva različita činjenična i pravna osnova: prvo-da je donošenjem sporne odluke i zaključivanjem spornog ugovora došlo do povrede njegovog prava preče kupovine i drugo-da je sporni poslovni prostor državna imovina pa da prvotužena nije imala pravo raspolaganja istim, već da je to pravo pripadalo isključivo RS.

U bitnom se utvrđenje činjeničnog stanja iz prvostepene presude sastoji u slijedećem: da su u zk. ul. … k.o. P. upisane nekretnine u čijem se sastavu nalazi sporni poslovni prostor i da su iste evidentirane kao društvena svojina sa pravom raspolaganja u korist prvotužene; da je između tužitelja i prvotužene dana 16.12.1996. godine zaključen ugovor o zakupu sporne poslovne prostorije površine … m2, koja se nalazi u P. u Ulici …, na osnovu koga je tužitelj kao zakupac u tom poslovnom prostoru obavljao trgovačku djelatnost; da su tužitelj i prvotužena 20.10.1998. godine zaključili novi ugovor o zakupu, po kome je tužitelj u predmetnom poslovnom prostoru obavljao ugostiteljsku djelatnost, da bi na osnovu aneksa ugovora od 09.7.1999. godine ponovo obavljao trgovačku djelatnost; da tužitelj nije plaćao zakupninu prvotuženoj kao zakupodavcu, uslijed čega ga je prvotužena dopisom od 26.10.2000. godine obavijestila da odustaje od ugovora o zakupu; da nakon odustanka zakupodavca od ugovora tužitelj nije predao sporni poslovni prostor prvotuženoj, radi čega je ista ustala sa tužbom protiv tužitelja; da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Prijedoru broj P-585/2000 od 19.4.2002. godine tužitelj obavezan da prvotuženoj preda u posjed navedeni poslovni prostor i isplati joj dospjelu zakupninu; da je odlukom Skupštine Opštine P. broj 01-022-31/03 od 04.6.2003. godine dozvoljena prodaja poslovnih prostora i garaža na kojima prvotužena ima pravo raspolaganja; da je nakon toga prvotužena u sredstvima javnog informisanja objavila javnu licitaciju za prodaju poslovnih prostora (između ostalog i spornog prostora); da je nakon licitacije održane 06.3.2004. godine prvotužena prodala sporni poslovni prostor drugotuženom za cijenu od 74.235,00 KM; da je prethodno prvotužena dana 11.3.2004. godine dostavila tužitelju pismenu ponudu da kupi predmetni poslovni prostor po cijeni koju je ponudio drugotuženi; da je tužitelj ovu ponudu prvotužene primio 18.3.2004. godine i da na istu nije odgovorio; da Pravobranilaštvo RS do 2007. godine nije dalo saglasnost za prodaju predmetnog prostora radi čega je pismeni ugovor između tuženih zaključen tek 14.12.2007. godine i ovjeren od strane Pravobranilaštva, nakon čega je drugotuženi prvotuženoj isplatio preostali dio kupoprodajne cijene prostora.

Kod ovakvog stanja činjenica prvostepeni sud je zaključio da je tužitelju na osnovu pravosnažne sudske presude prestalo pravo zakupa predmetnog poslovnog prostora, radi čega mu ne pripada pravo preče kupovine u smislu člana 32. Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“, broj 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 29/94, dalje: ZPN), niti isti ima pravni interes i aktivnu legitimaciju da traži utvrđenje ništavosti sporne odluke i ugovora te predaju poslovnog prostora u posjed. Takođe prvostepeni sud nalazi da tužitelj nije dokazao da mu je prvotužena pričinila štetu niti je dokazao visinu eventualne štete. Iz navedenih razloga taj sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi tužitelja, prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda.

Po ocjeni ovog revizijskog suda, nižestepeni sudovi su na osnovu izvedenih dokaza pravilno zaključili da u konkretnom slučaju tužitelju ne pripada pravo preče kupovine predmetnog poslovnog prostora, u smislu člana 32. st. 1. ZPN. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, vlasnik koji namjerava da proda poslovnu zgradu ili poslovni prostor dužan je da tu zgradu ili poslovni prostor prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, zakupcu koji tu zgradu ili poslovni prostor neprekidno koristi najmanje pet godina odnosno opštini na čijem se području ta zgrada ili poslovni prostor nalazi. Dakle, ograničenje prava vlasnika u pogledu raspolaganja poslovnom zgradom ili poslovnim prostorom, koje predviđa odredba člana 32. st. 1. ZPN, je ustanovljeno, između ostalih, u korist lica koja imaju status zakupca, s tim da isti moraju ispunjavati još jedan uslov tj. da zgradu ili poslovni prostor kao zakupci koriste neprekidno najmanje pet godina.

Nije sporno da je tužitelj kao zakupac zaključio ugovor o zakupu sa prvotuženom 16.12.1996. godine, a zatim još jedan ugovor i jedan aneks ugovora, te da je koristio predmetni poslovni prostor neprekidno duže od pet godina tj. do 03.02.2006. godine, kada je iseljen iz tog prostora u postupku prinudnog izvršenja pravosnažne sudske presude. Međutim, nakon što mu je uručena obavijest prvotužene o odustanku od ugovora o zakupu zbog neplaćanja zakupnine, tužitelju je prestao status zakupca i od tada on ima položaj bespravnog korisnika poslovnog prostora, obzirom da mu je prestao pravni osnov (zakup) na temelju kojeg je koristio sporni prostor. Osim toga, članom 7. Pravilnika o postupku javnog nadmetanja za prodaju poslovnih prostora koji su u vlasništvu Opštine P. od 22.01.2004. godine je regulisano da pravo preče kupovine ima samo onaj zakupac koji je izmirio sve obaveze po ugovoru o zakupu i koji prihvata izlicitiranu cijenu poslovnog prostora. Tužitelj nije ispunio obaveze prema prvotuženoj u pogledu plaćanja zakupnine, a nije prihvatio ni ponudu prvotužene da njemu, umjesto drugotuženom, proda predmetni prostor po cijeni postignutoj na licitaciji, pa mu ne pripada pravo preče kupovine iz člana 32. st. 1. ZPN. Samim tim on ne može s uspjehom pobijati ni valjanost ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, koga su zaključili tuženi.

Treba istaći i da lice koje ima pravo preče kupovine postaje aktivno legitimisano za vođenje parnice zbog povrede prava preče kupovine samo ako položi kod suda iznos koji odgovara visini kupoprodajne cijene (odredba člana
528. st. 2. Zakona o obligacionim odnosima -„Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, dalje: ZOO, koja se prema odredbi člana 533. st. 4. istog zakona shodno primjenjuje i na zakonsko pravo preče kupovine tj. i na pravo iz člana
32. ZPN). Tužitelj nije ispunio ovaj uslov, koji je neophodan za njegovu

aktivnu legitimaciju u ovom sporu. Ovdje valja naglasiti da je tužitelj prisustvovao usmenom javnom nadmetanju, kada je drugotuženi dao najbolju ponudu kupoprodajne cijene za predmetni poslovni prostor, ali nije uzeo učešće u licitaciji, iako ga niko u tome nije spriječio. Stoga se u ovom slučaju ima smatrati da tužitelj nije prihvatio ponudu prvotužene za kupovinu spornog prostora.

Prodaja nepokretnosti iz društvene svojine se vrši javnim nadmetanjem odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja odnosno stavljanja pismenih ponuda ostalo bez uspjeha (član 19. stav 1. ZPN).

Postupak javnog nadmetanja se vrši u skladu sa odredbama Pravilnika o postupku javnog nadmetanja za prodaju nekretnina u društvenoj svojini (“Službeni list SR BiH”, broj 28/79).

Ukoliko se nepokretnost u društvenoj svojini proda bez provođenja postupka javnog nadmetanja, takav ugovor je ništav (član 19. st. 2. ZPN).

U vezi sa primjenom člana 19. ZPN, koji reguliše način prodaje nekretnina u društvenoj svojini, postavlja se pitanje da li se ova zakonska odredba primjenjuje i na prodaju nekretnina kod koje suvlasnik ili zakupac ima pravo preče kupovine, jer postoji izvjesna kolizija između navedene odredbe i odredbi članova 31. i 32. istog zakona. Naime, ako se nosiocu prava preče kupovine ponudi na prodaju nekretnina u društvenoj svojini, a on tu ponudu prihvati, kupoprodajni ugovor će biti zaključen bez sprovođenja postupka predviđenog u članu 19. navedenog zakona, te će stoga biti ništav (stav 2. citiranog člana). Stoga se, po mišljenju ovoga suda, pravo preče kupovine u slučaju prodaje nekretnine u društvenoj svojini ostvaruje tako da se nosilac prava preče kupovine, koji je prethodno obaviješten o načinu i uslovima prodaje, izjašnjava da li kupuje nepokretnost pod uslovima najpovoljnije ponude koja je data u postupku javnog nadmetanja. Prvotužena je postupila na ovaj način pa nije tužitelju uskratila pravo preče kupovine, i pod pretpostavkom da mu to pravo pripada.

Ugovor kojim je povrijeđeno zakonsko pravo preče kupovine ne spada u kategoriju apsolutno ništavih ugovora. On važi, ali ne proizvodi pravno dejstvo prema titularu tog prava. Zato pravo preče kupovine može biti povrijeđeno samo punovažnim ugovorom o prodaji nepokretnosti.

Prema odredbi člana 36. ZPN, lice čije je pravo preče kupovine povrijeđeno može sudskim putem zahtijevati da se prodaja poništi i da vlasnik nekretninu njemu proda pod istim uslovima pod kojima ju je prodao drugome. Dakle, kako je gore rečeno, ovdje nije riječ od tzv. apsolutnoj ništavosti ugovora na koju bi se mogle pozvati i same ugovorne stranke. Na to ukazuju instrumenti zaštite prava preče kupovine na strani lica u čiju korist je to pravo i ustanovljeno. Iz citirane odredbe jasno proizlazi da se ovdje radi o tzv. relativnoj ništavosti (rušljivosti) pravnog posla, zbog koje se tužba za poništenje takvog posla mora podnijeti u zakonskim rokovima

propisanim u stavu 2. navedene odredbe, nakon čijeg proteka ni titular prava preče kupovine tužbu više ne može podići niti se prodaja može poništiti.

Konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj nije tražio poništenje sporne odluke prvotužene i kupoprodajnog ugovora zaključenog između tuženih, već utvrđivanje njihove apsolutne ništavosti.

Dužnost suda iz člana 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, dalje: ZPP) je da odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Ovom odredbom je izraženo načelo slobodne dispozicije stranaka da svojom voljom određuju predmet, sadržinu i obim parnice. Sud može usvojiti ili odbiti tužbeni zahtjev, ali ne može dosuditi stranci drugo pravo, koje iz utvrđenih činjenica proizlazi, ako to pravo nije obuhvaćeno tužbenim zahtjevom. U konkretnom slučaju tužitelj je istakao zahtjev za utvrđenje apsolutne ništavosti odluke i ugovora pa prvostepeni sud, raspravljajući u okviru tako postavljenog zahtjeva, nije mogao poništiti navedenu odluku i ugovor, čak i da za to postoji potreban činjenični osnov. Sud nije vezan za pravni osnov naveden u tužbi (član
53. st. 3. ZPP), ali u ovom slučaju nije u pitanju pogrešna pravna kvalifikacija pravnog odnosa koji je predmet tužbenog zahtjeva već sama sadržina tog zahtjeva, koja ne glasi na poništaj odluke i ugovora već na utvrđenje njihove apsolutne ništavosti. Dakle, sud nije mogao udovoljiti zahtjevu tužitelja čak i u slučaju da je došlo do povrede njegovog prava preče kupovine jer zbog toga sporni ugovor ne bi bio ništav već rušljiv (radi se o dva različita pravna instituta), pa bi se uslijed toga samo moglo tražiti njegovo poništenje (tužitelj to nije tražio u konačno uređenom tužbenom zahtjevu).

Sporni poslovni prostor je u postupku nacionalizacije transformisan iz privatne u društvenu svojinu, a prvotužena je imala pravo raspolaganja tim prostorom. Članom 3. Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 4/93 do 8/96) je propisano da sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica čije je sjedište na teritoriji RS postaju državna svojina.

Kako je sporni poslovni prostor iz društvene svojine prešao u državnu svojinu, tužitelj smatra da prvotužena nije mogla isti prodati jer da samo RS ima pravo raspolaganja državnom imovinom, pa da su i iz tog razloga pobijana odluka prvotužene i ugovor zaključen između tuženih ništavi u smislu člana
103. ZOO, jer su protivni prinudnim propisima.

Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svako zainteresovano lice (član 109. ZOO).

Tužitelj nema nikakva prava (ni stvarna ni obligaciona) na predmetnom poslovnom prostoru, čiju predaju traži. Dakle, i pod pretpostavkom da su sporna odluka i ugovor ništavi, to bi bilo bez uticaja na tužiteljeva prava. Zbog toga se on ne može ni smatrati zainteresovanim licem u smislu pomenute zakonske odredbe.

Prema odredbi stava 2. člana 54. ZPP, deklaratorna tužba se može podići samo kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa odnosno istinitost ili neistinitost neke isprave. Da bi prema toj zakonskoj odredbi sud bio ovlašten da uzme u razmatranje deklaratorni zahtjev tužitelja, tužitelj bi morao učiniti vjerovatnim postojanje svog konkretnog pravnog interesa za pravnom zaštitom. U ovoj pravnoj situaciji takav interes bi postojao da je tužitelj učinio vjerovatnim da je donošenjem odluke prvotužene od 04.6.2003. godine i zaključivanjem kupoprodajnog ugovora između tuženih ugrožena realizacija njegovog prava na predmetnom poslovnom prostoru. Međutim, spornom odlukom i ugovorom nije ugroženo ostvarivanje bilo kakvog tužiteljevog prava u odnosu na sporni poslovni prostor jer, kako je naprijed rečeno, prestankom ugovora o zakupu zaključenog između tužitelja i prvotužene prestala su i sva prava tužitelja u pogledu navedenog prostora.

Stoga su nižestepeni sudovi pravilno našli da tužitelj nema pravni interes za vođenje ove parnice (u odnosu na dio tužbe kojim se traži utvrđenje apsolutne ništavosti odluke i ugovora). Naime, i sam tužitelj priznaje da on ima samo lični (prvenstveno ekonomski) interes, koji nije dovoljan da bi mogao voditi parnicu protiv tuženih.

U slučaju nepostojanja pravnog interesa za podnošenje tužbe (član 54. ZPP), tužba se odbacuje, bez meritornog odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđivanje apsolutne ništavosti zbog nedostatka pravnog interesa, umjesto da odbace tužbu, nižestepeni sudovi su učinili povredu odredaba parničnog postupka, ali ista nije imala uticaja na pravilnost i zakonitost nižestepenih odluka, a na tu povredu revizijski sud i ne pazi po službenoj dužnosti (član 241. ZPP).

Kako je, dakle, u navedenom dijelu (kojim se traži utvrđenje ništavosti) tužba nedozvoljena zbog nedostatka pravnog interesa tužitelja, bez uticaja su navodi revidenta da su spornom odlukom i kupoprodajnim ugovorom oštećena prava RS, jer je prvotužena raspolagala njenom imovinom. Ovdje treba ukazati da između prvotužene i RS ne postoji spor u vezi predmetnog poslovnog prostora, slijedom čega je Pravobranilaštvo RS, koje po zakonu štiti i zastupa imovinske interese RS, naknadno dalo saglasnost za zaključenje ugovora, čiju valjanost tužitelj pobija.

Pravosnažna presuda krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim vezuje parnični sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca (član 12. st. 3. ZPP).

Nije sporno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 K 03000 07 K od 01.4.2008. godine načelnica Opštine P., N. Š. oglašena krivom za krivično djelo nesavjesnog rada u službi, počinjenog time što nije obustavila od izvršenja spornu odluku prvotužene o prodaji poslovnog prostora od 04.6.2003. godine i što je odobrila sprovođenje javne licitacije poslovnih prostora, čime je oštećena RS. Međutim, suprotno navodima revizije tužitelja, ovom krivičnom presudom nisu stavljene van snage ranije presude parničnog suda (donesene u prvom, drugom i trećem stepenu) kojima je tužitelju

naloženo da se iseli iz spornog poslovnog prostora i isti preda prvotuženoj kao i da joj isplati svu dospjelu zakupninu. Tužitelj je na osnovu te krivične presude zatražio ponavljanje postupka u kojem su donesene navedene presude, ali pravosnažnim rješenjem suda nije dozvoljeno ponavljanje tog postupka.

Potrebno je ukazati da se navodima revizije uglavnom pobija zakonitost pravosnažne odluke kojom je tužitelju naloženo da sporni poslovni prostor preda prvotuženoj i da joj isplati neisplaćenu zakupninu. Tužitelj je bezuspješno protiv te presude izjavljivao pravne lijekove (žalbu, reviziju i prijedlog za ponavljanje postupka). On ne može u ovoj parnici pobijati presudu donesenu u drugom sporu, koji je pravosnažno okončan i u kojem su svi pravni lijekovi tužitelja (redovni i vanredni) odbijeni.

Pravilno su nižestepeni sudovi odbili i zahtjev tužitelja za predaju poslovnog prostora te naknadu materijalne i nematerijalne štete, jer tužitelj nema svojinu ni jači pravni osnov na sporni poslovni prostor u odnosu na tužene, pa u smislu odredbi članova 37. i 41. Zakona o osnovnim svojinsko- pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 6/80 i 36/90 te „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/03) nije aktivno legitimisan da traži predaju navedenog prostora u posjed. Na okolnost osnovanosti i visine zahtjeva za naknadu štete tužitelj nije izveo dokaze u smislu odredbi članova 7. st. 1. i
123. st. 1. ZPP, a iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da radnjama tuženih nije učinjena bilo kakva šteta tužitelju (ni materijalna ni nematerijalna), jer je njemu pravo zakupa spornog poslovnog prostora prestalo na zakonom propisan način, čime mu je prestalo i pravo da obavljanjem djelatnosti u tom prostoru ostvaruje novčanu dobit.

Kako su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, a nisu počinili ni povrede odredaba parničnog postupka, to je u smislu člana 248. ZPP valjalo reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

 

(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske 77 0 P 004128 11 Rev od 23.08.2012.g. )

 

 

Nazad na: sudska praksa BiH


* Da bi ste našli obrazloženje od odabrane setence - potrebno je da koristite Bilten sudske prakse Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine za određenu godinu.

 

Ugovori