Podjela bračne stečevine - sudska praksa Bosne i Hercegovine
Obrazloženje:
(Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH Sarajevo, 42 1 P 008916 17 Rev od 8.1.2020. g.)
<------->
Nagodba (sporazum), zaključena pred inostranim sudom između bivših bračnih drugova o podjeli bračne stečevine na nekretnini koja se nalazi u BiH, nije smetnja za vođenje parnice pred domaćim sudom za utvrđenje bračne stečevine na toj nekretnini pošto je za rješavanje sporova na nekretnini u svojini građana isključivo nadležan sud u BiH.
<------->
Pod bračnom imovinom podrazumijeva se imovina stečena u toku trajanja bračne zajednice (a ne braka), zbog čega samo trajanje braka nije od uticaja za sticanje imovine (koja bi se mogla smatrati bračnom stečevinom) već je za bračnu stečevinu odlučno postojanje bračne zajednice.
Vrhovno sud Federacije BiH 17 0 P 096393 23 Rev
<------->
Član 251. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("SN FBiH", br. 35/05, 41/05 i 31/14) Član 103. Zakona o obligacionim odnosima ("SL SFRJ", br. 29/78, 39/85 i 57/89, "SL RBiH", br. 2/92 i 13/93 i "SN FBiH", br. 29/03 i 42/11)
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 257720 20 Rev od 14. 10. 2020. g.)
<------->
Udjel u privrednom društvu kao bračna stečevina u Bosni i Hercegovini Udjel u društvu, koje je osnovano i dokapitalizirano za vrijeme trajanja bračne zajednice, predstavlja bračnu stečevinu, osim ako bračni partner, koji je upisan kao član društva i vlasnik udjela nije dokazao da je u društvo unijeta posebna imovina. Raspolaganje tim udjelom bez saglasnosti drugog bračnog partnera je protivno prinudim propisima i takav ugovor o prenosu članskog udjela je djelimično, do 1/2 dijela udjela, ništav pravni posao.
Presuda Vrhovnog suda FBiH, broj 65 0 P 2577 720 20 Rev od 14.10.2020g.
<------->
Ništav je ugovor kojim jedan bračni supružnik raspolaže zajedničkom imovinom, ako ga drugi supružnik nije ovlastio da upravlja tom imovinom ili se, pa makar i prećutno, nije saglasio sa zaključenjem tog ugovora.
Vrhovni sud Republike Srpske 71 0 P 234563 23 Rev
<-------> Kako izvedenim dokazima tuženi nije dokazao da su njegovi roditelji kupovinom kuće učinili poklon isključivo njemu, to se ima uzeti da je predmetna kuća sredstvima roditelja tuženog kupljena u svrhu rješavanja stambenog pitanja tuženog i njegove porodice, odnosno da su roditelji tuženog učinili poklon tužiteljici i tuženom kao bračnim supružnicima.
Vrhovni sud Republike Srpske 79 0 P 001569 22 Rev <------->
PRIHOD OD INTELEKTUALNOG VLASNIŠTVA KAO BRAČNA STEČEVINA
Obrazloženje:
<------->
Na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine održanoj dana
12.6.2019. g., zauzet je i usvojen PRAVNI STAV:
Broj predmeta: 43 0 P 127257 18 Rev
<------->
Ništav je ugovor kojim jedan bračni supružnik raspolaže zajedničkom imovinom, ako ga drugi supružnik nije ovlastio za upravlja tom imovinom ili se, pa makar i prećutno, nije saglasio sa zaključenjem tog ugovora.
Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 234 563 23 Rec od 06.07.2023g.
<------->
BOSNA I HERCEGOVINA Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudija: Snježane Malešević, kao predsjednice vijeća, Fatime Imamović i Mirjane Dević, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protivtužene (dalje tužiteljica) M.P. iz S. …, koju zastupa punomoćnik B.H, advokat iz Sarajeva, Ulica Alipašina broj 28, protiv tuženog-protivtužitelja (dalje tuženi) M.Š. iz V…, sa boravištem u Č…, radi isplate po tužbi, v.s. 21.802,00 KM i isplate po protivtužbi, v.s. 36.400,00 KM, odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 180211 16 Gž od 25.5.2016. g., u sjednici vijeća održanoj dana 7.9.2021. g., donio je sljedeću: P R E S U D U Revizija se odbija. O b r a z l o ž e n j e Prvostepenom presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 180211 06 P od 16.10.2015. g. tuženom je naloženo da tužiteljici isplati iznos od 21.802,00 KM, na ime otuđenog suvlasničkog dijela od ½ poslovnog prostora u S…, kao predmeta bračne stečevine, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26.4.2004. g. do isplate, te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 2.160,00 KM, dok je tužbeni zahtjev u pogledu preostalih troškova postupka odbijen kao neosnovan (stav prvi). Primljeno je na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva za potraživanje iznosa od 8.432,23 KM na ime ulaganja u isti poslovni prostor sa zakonskom zateznom kamatom i iznosa od 2.250,00 KM na ime isplaćenog duga trećem licu, sa zakonskom zateznom kamatom (stav drugi). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev da se tužiteljica obaveže da isplati tuženom iznos od 18.400,00 KM na ime zakupnine i korištenja istog poslovnog prostora za period od 1.4.1992-26.4.2004. g., iznos od 8.000,00 KM na ime otuđenja suvlasničkog dijela od ½ nekretnine upisane u K.O. B., kao predmeta bračne stečevine, te iznosa od 10.000,00 KM na ime korištenja i otuđenja suvlasničkog dijela od ½ ofset mašine tipa Rotoprint R-40 formata A-4, kao predmeta bračne stečevine (stav treći). Drugostepenom presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 180211 16 Gž od 25.5.2016. g. žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Protiv drugostepene presude reviziju je blagovremeno izjavio tuženi zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da se revizija usvoji i drugostepena presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a usvoji protivtužbeni zahtjev ili da se drugostepena presuda ukine, te predmet vrati na ponovno suđenje. Odgovor na reviziju nije podnesen. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljem tekstu ZPP-a), koji se u ovom predmetu primjenjuje na osnovu člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku , ovaj sud je odlučio kao u izreci iz sljedećih razloga: Revizija nije osnovana. Neosnovani su revizijski prigovori da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim žalbenim navodima, a čime da su u donošenju iste učinjene povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a. Suprotno takvim prigovorima, drugostepeni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, odgovorio na sve odlučne žalbene prigovore koji se odnose na nedostatak stranačke sposobnosti tužiteljice, urednosti i preinake tužbe, nadležnosti suda i omogućavanje ravnopravnosti stranaka u postupku, dajući pri tome valjane, iscrpne i razumljive razloge (strana 7, pasus drugi), koje u cijelosti prihvata i revizijski sud. Zbog iznesenog, nije ostvaren revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 21.802,00 KM, a tuženog za isplatu iznosa od 36.400,00 KM. Ti iznosi predstavljaju polovinu vrijednosti ostvarenih prodajom nekretnina i djelimično njihovim korištenjem, te pokretnih stvari za koje stranke tvrde da predstavljaju bračnu stečevinu. U postupku je utvrđeno da je brak tužiteljice i tuženog, kao supružnika, razveden 1.7.1994. g., da je u pravosnažno okončanoj parnici iz 2003. g. utvrđeno da bračnu stečevinu stranaka predstavljaju nekretnine – poslovni prostor u S…, površine 27,48 m2, zemljište površine 1110 m2 KO B. i ofset mašina tipa Rotoprint R-40, formata A-4, sa utvrđenim suvlasničkim dijelovima stranaka na ovoj imovini od po ½, da je tužiteljica, nakon razvoda braka i faktičkog prekida bračne zajednice sa tuženim, koristila predmetni poslovni prostor, te jedno vrijeme izdavala u zakup do tačno neutvrđenog dana 2003. g., kada je poslovni prostor predala tuženom, koji je isti nastavio koristiti i izdavati u zakup, da bi ga 26.4.2004. g. prodao trećem licu, s tim da je u Ugovoru o kupoprodaji naveden iznos kupoprodajne cijene od 27.500,00 KM, a da je stvarna cijena za koju je prodao poslovni prostor po izjavi tuženog 40.000,00 KM, a po procjeni nadležnog poreznog organa 43.604,00 KM, koji iznos predstavlja osnovicu za razrez poreza na promet nepokretnosti utvrđen od općinske komisije. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica parcelu, kao bračnu stečevinu, prodala 1999. g., a predmetnu mašinu nakon rata, za koju prodaju je tuženi saznao 2003. g.. S obzirom da parnične stranke smatraju da je svako od njih prodajom spornih nekretnina i pokretnih stvari raspolagao i suvlasničkim dijelom onog drugog, sporno je da li tužiteljici i tuženom pripadaju iznosi koji odgovaraju polovini tržišne vrijednosti nekretnina i pokretne stvari, prodajom kojih je omogućeno trećim licima da steknu pravo vlasništva i sporni njihov udio, te da li je nastupila zastara potraživanja utuženih iznosa koje je postavio tuženi. Nižestepeni sudovi usvajaju tužbeni zahtjev tužiteljice kao obligacionopravni zahtjev za isplatom tržišne vrijednosti ½ predmetnog poslovnog prostora i kao zahtjev za naknadu štete iz člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu ZOO), kako obrazlaže prvostepeni i prihvata drugostepeni sud, jer da je tuženi tužiteljicu „oštetio u vrijednosti njenog suvlasničkog dijela“, te kao zahtjev za neosnovano obogaćenje iz člana 210. ZOO jer da je njena imovina neosnovano umanjena za vrijednost njenog suvlasničkog dijela. Po istom osnovu odbijaju protivtužbeni zahtjev polazeći od stava da je protivtužba u ovom predmetu podnesena 2014. g., dakle nakon proteka subjektivnog roka od tri g. od saznanja za štetu, odnosno protekom pet godina od nastanka štete – član 376. stav 1. 2. ZOO. U vezi sa pravnim pitanjem koje se odnosi na pravni karakter novčanog zahtjeva suvlasnika nekretnine prema drugom suvlasniku koji je otuđenjem stekao određeni novčani iznos, te s tim u vezi pitanje zastare potraživanja tuženog, ovaj sud ističe da pravo suvlasnika na diobu stvari prestaje valjanim otuđenjem te stvari (što među strankama nije bilo sporno), dakle, prestankom suvlasništva, pa zbog toga zahtjev suvlasnika za isplatu vrijednosti suvlasničkog dijela otuđene stvari može imati pravnu prirodu zahtjeva za naknadu štete – umanjenje imovine suvlasnika u smislu odredbe člana 155. ZOO, a s tim pravom može biti kumulirano pravo tražiti nadoknadu vrijednosti ostvarene koristi zbog sticanja bez osnova – član 210. ZOO. Po ocjeni ovog suda, nižestepeni sudovi su pravilno o predmetu spora, a na osnovu izloženih činjeničnih utvrđenja, sudili uz ocjenu da potraživanje tužiteljice, kako ga je postavila, predstavlja potraživanje naknade štete i pravilno su tužbeni zahtjev usvojili, a odbili protivtužbeni zahtjev zbog zastarjelosti potraživanja. Pravilno je pri tome zahtjev tužiteljice ocijenjen kao obligacionopravni zahtjev na isplatu. Tužiteljica je, nalazeći da je štetnom radnjom tuženog izgubila pravo na stvarnopravni zahtjev u odnosu na bračnu stečevinu, postavila obligacionopravni zahtjev na isplatu, ukazujući na protivpravno postupanje tuženog i na njegovu odgovornost za štetne posljedice takvog postupanja. Zbog toga su neosnovani revizijski navodi tuženog da tužiteljici pripada polovina kupoprodajne cijene iz ugovora – 13.500,00 KM. Tužiteljici pripada novčani iznos koji odgovara polovini tržišne vrijednosti te nekretnine, a nije relevantno za koji iznos je tuženi prodao poslovni prostor jer tužiteljica svoj zahtjev ne zasniva na isplati ½ kupoprodajne cijene. Materijalno pravo je pravilno primijenjeno i kada je protivtužbeni zahtjev odbijen zbog zastarjelosti, s tim što se i zahtjev tuženog ima riješiti kao naknada štete jer je i tuženi tokom postupka tvrdio da je tužiteljica protivpravno otuđila njegov suvlasnički dio od ½ u zemljišnoj parceli i mašini – pokretnoj stvari i time da je umanjena njegova imovina. Međutim, s obzirom da je tuženi najkasnije 2003. g. znao za predmetnu štetu, njen obim i za lice koje bi za tu štetu moglo odgovarati – tužiteljicu i da je tada već bio u mogućnosti i imao pravo zahtijevati naknadu štete, kojeg je postavio 30.1.2014. g., dakle, izvan zastarnog roka iz odredaba člana 376. ZOO, to je prigovor zastare njegovog potraživanja osnovan. Tuženi povoljniju poziciju ne bi ostvario ni da se o njegovom zahtjevu sudilo kao o zahtjevu za isplatu osnovom stečenog bez osnova prema odredbama iz člana 210. ZOO. Te odredbe podrazumijevaju (a da bi se radilo o institutu sticanja bez osnove) da je osoba od koje se zahtijeva vraćanje nešto stekla, odnosno da je dio imovine jedne osobe na bilo koji način prešao u imovinu druge osobe – ili da se ta druga osoba ne osnovano okoristila za ono što je stekla i što bi imala vratiti, a što je i ovdje slučaj, u takvoj bi situaciji zahtjev tuženog bio neosnovan pozivom na petogodišnji rok zastare iz odredbe člana 371. ZOO, koji se primjenjuje za potraživanje utemeljeno na odredbi člana 210. ZOO. Kako se nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a niti je učinjena povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je revizija, na osnovu odredbe iz člana 248. ZPP-a, odbijena kao neosnovana. Predsjednica vijeća
<------->
član 270 stav 5 Karakter zajedničke imovine supružnika ima imovina koja je stečena za vrijeme trajanja braka, a koja je rezultat zajedničkog rada i doprinosa bračnih supružnika i bez ova dva uslova koji moraju biti istovremeno ispunjeni nema sticanja zajedničke imovine, a svako činjenje supružnika koje za rezultat ima sprečavanje umanjenja vrijednosti zajedničke imovine, odnosno smanjenje izdataka, tretira se kao udio supružnika u zajedničkoj imovini. Obrazloženje: "Zajednička svojina je svojina više lica na nepodjeljenoj stvari, kada su njihovi udjeli odredivi, ali nisu unaprijed određeni. Ona može postojati u slučajevima i pod uslovima određenim zakonom (član 18. ZOSPO). Zajednička imovina bračnih supružnika jedan je od oblika zajedničke svojine, a pored nje može postojati zajednička svojina članova porodične zajednice, zajednička svojina nasljednika, pravo zajedničke svojine etažnih vlasnika na zajedničkim dijelovima zgrade i drugo. Prema odredbi člana 270. stav 5. PZ, karakter zajedničke imovine supružnika ima imovina koja je stečena za vrijeme trajanja braka, koja je rezultat zajedničkog rada i doprinosa bračnih supružnika, što znači da bez ova dva uslova koja moraju biti istovremeno ispunjena nema sticanja zajedničke imovine, pri čemu se činjenica zajedničkog rada supružnika pojavljuje kao način njenog sticanja, a zajednica života kao vrijeme sticanja. Svako činjenje supružnika koje za rezultat ima sprečavanje umanjenja vrijednosti zajedničke imovine, odnosno smanjenje izdataka, neophodno je tretirati kao udio supružnika u zajedničkoj imovini. Dakle, ova imovina nastaje u bračnoj zajednici, na osnovu činjenice zajedničkog rada, na originaran način, po sili zakona, za razliku od posebne imovine supružnika koja prema odredbi člana 270. stav 1. PZ predstavlja imovinu koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka. Zajednička imovina je jedan od fondova u okviru ukupne imovine supružnika sa specifičnim pravnim režimom koji ovu imovinu izdvaja u posebnu cjelinu koja se karakteriše postojanjem dva titulara. Zajednička imovina može postojati na pokretnim i nepokretnim stvarima, pa i kada su nepokretne stvari vanknjižno vlasništvo."
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 235035 19 Rev od 19.2.2020. g.)
<------->
Član 210. Zakona o obligacionim odnosima i član 253. Porodičnog zakona Federacije
Bosne i Hercegovine (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 25 0 P 028491 16 Rev od 28.02.2017. g.). Podjela bračne stečevine <------->
Sticanje prava vlasništva iz osnova bračne stečevine KADA JE U PITANJU STICANJA PRAVA VLASNIŠTVA IZ OSNOVA BRAČNE STEČEVINE RADI SE O STICANJU PRAVA NA NEKRETNINAMA NA TEMELJU ZAKONA. U TAKVIM SLUČAJEVIMA STVARNO PRAVO JE STEČENO VEĆ U ČASU ISPUNJENJA TIH PRETPOSTAVKI ODREĐENIM ZAKONOM, PA UPIS U ZEMLJIŠNE KNJIGE NIJE PRETPOSTAVKA ZA STICANJE PRAVA. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 17 0 P 001 058 13 Rev od 6.02.2015g)
<------->
Volja bračnih partnera da kupe zajedničku imovinu NEKRETNINE KOJE SU BRAČNI PARTNERI KUPILI ZAJEDNO SA JEDNAKIM DJELOVIMA OD PO 1/2U VRIJEME TRAJANJA BRAČNE ZAJEDNICE, ULAZE U BRAČNU STEČEVINU, BEZ OBZIRA NA TO ŠTO SU KUPLJENA NOVČANIM SREDSTVIMA KOJA SU PRIPADALA JEDNOM OD NJIH, ODNOSNO KOJA SU BILA POSEBNA IMOVINA TUŽITELJICE U PREDMETNOM SPORU, KADA JE VOLJA BRAČNIH PARTNERA BILA DA POSEBNOM IMOVINOM JEDNOG BRAČNOG PARTNERA KUPE ZAJEDNIČKU IMOVINU KAO BRAČNU STEČEVINU. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 33 0 P 015 117 12 Rev od 11.06.2013g)
<------->
Izgrađena porodična kuča u toku trajanja bračne zajednice KADA JE U TOKU PARNIČNOG POSTUPKA NA OSNOVU IZVEDENIH DOKAZA UTVRĐNO DA SU PARNIČNE STRANKE U TOKU TRAJANJA BRAČNE ZAJEDNICE ZAJEDNIČKI IZGRADILI PORODIČNU KUĆU I U NJU USELILI 1981G, A NISU DOKAZANE TVRDENJE TUŽITELJA DA JE U NAVEDENU KUĆU ULOŽIO SVOJA POSEBNA SREDSTVA, TJ. IMOVINU KOJU JE NASLJEDIO, PRVOSTEPENI SUD JE PRAVILNO ZAKLJUČIO DA SU PARNIČNE STRANKE SUVLASNICI SA PO 1/2 DIJELA NA PORODIČNOJ STAMBENOJ ZGRADI. (Presuda Kantonalnog suda u Novom Travniku broj: 49 0 P 001 226 12 Gž od 30.03.2012g)
<------->
PRAVO NA IMOVINU KUPLjENU TOKOM TRAJANjA BRAČNE ZAJEDNICE SREDSTVIMA KREDITA Vozila kupljena tokom trajanja bračne zajednice sredstvima kredita predstavljaju zajedničku imovinu bračnih supružnika, a u slučaju da dođe do prekida braka, bračnom drugu koji je nastavio s otplaćivanjem kredita pripada obligaciono-pravni zahtjev prema drugom bračnom drugu radi naknade dijela otplaćenog kredita.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, Banja Luka, 71 0 P 218516 18 Rev od 13.12.2018. g.)
<------->
DIOBA ZAJEDNIČKE IMOVINE BRAČNIH SUPRUŽNIKA NA OSNOVU NjIHOVOG
SPORAZUMA
Slijedom navedenog a na osnovu odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom
postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 58/03do 61/13, dalje: ZPP),
djelimičnim usvajanjem revizije tuženog, pobijana presuda je u ovom dijelu preinačena, kao u stavu
prvom izreke ove presude.
<------->
ISPLATA SUPRUŽNIKOVOG UDJELA U NOVCU
<------->
PODJELA BRAČNE TEKOVINE
<------->
POSEBNA IMOVINA I BRAČNA TEKOVINA
<------->
Član 251. stav 1. i član 254. stav 2. Porodičnog zakona Federacije
BiH Podjela bračne stečevine nakon razvoda braka (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 58 0 P 065705 16 Rev od 26.04.2018. g.)
<------->
ZAJEDNIČKA IMOVINA BRAČNIH SUPRUŽNIKA
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, 71 0 P 047264 17 Rev od 27.2.2018. g.)
<------->
NEKRETNINA KOJA NEMA KARAKTER ZAJEDNIČKE IMOVINE
PRAVNE POSLJEDICE POKLONA UČINJENOG JEDNOM BRAČNOM PARTNERU Ako iz utvrđenih okolnosti slijedi da je poklonodavac želio učiniti
poklon samo jednom od bračnih partnera, onda se smatra da je poklon učinjen samo tom bračnom
partneru i on ne predstavlja bračnu stečevinu. Obrazloženje: "... prvostepeni sud pravilno zaključuje da je predmetnim ugovorom o poklonu majka M. E. predmetnu nekretninu poklonila svome sinu D. H. sinu I., ali ne i njegovoj supruzi H. K. Iz dokaza izvedenih u prvostepenom postupku i utvrđenih činjenica slijedi da je taj ugovor zaključen u V. K. 14. 4. 1983. g., da je poklonodavac M. E. svome sinu D. H. sinu I. poklonila predmetne nekretnine a u ugovoru se ne spominje sinova supruga-snaha H. K. niti činjenica braka njenog sina sa snahom. Tačan je žalbeni navod da u ovom ugovoru nije izričito navedeno da se nekretnina poklanja isključivo D. H. sinu I., pa kako žalba tvrdi tada bi se trebao smatrati da je poklon učinjen za oba bračna partnera, dakle i za suprugu H. K. a shodno odredbama 251. st. 2. Porodičnog zakona. Međutim, u konkretnom se radi o ugovoru, a u slučaju spora o smislu ugovornih odredbi imaju se primijeniti opće odredbe o tumačenju ugovora u smislu čl. 99. Zakona o obligacionim odnosima. Njima je propisano da pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog tumačenja upotrijebljenih izraza već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom. U tom smislu a imajući u vidu činjenice i dokaze izvedene odnosno činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, po ocjeni žalbenog suda bi slijedilo da je ugovorom o poklonu majka M. E. imala u vidu da nekretninu poklanja samo svome sinu D. H. sinu I., a kako je to i navela u ugovoru da nekretninu poklanja svome sinu. Takav zaključak bi slijedio logičnim i ispravnim temeljem ovih činjenica: ugovor o poklonu je zaključen u aprilu 1983. g. između D. H. sina I. i H. K. kćeri A., nadalje tužba za razvod toga braka je podnesena u maju 1984. g., a već u tužbi tužitelj D. H. sin I. tvrdi da je bračna zajednica prekinuta unazad tri g., dakle slijedi da je prekinuta već od 1981. g.), nadalje brak je razveden presudom suda pravosnažnom 15. 5. 1986. g. a u toj presudi na str. 2. stav 4. je taj sud utvrdio činjenice (da su tačne tvrdnje tužbe) da jesu bračni odnosi supružnika naročito poremećeni unazad tri g. i pet mjeseci, (računajući od prije podnošenja tužbe 1984. g. u kojoj je ta činjenica iznesena) te da je tužitelj već od tada napuštao tuženu i odlazio boraviti kod svoje majke u V. K. Nadalje, i iz iskaza ranije saslušane H. K. (1991. g.), prvostepeni sud je utvrdio da su ona i suprug D. H. prestali živjeti zajedno prije 7 godina što znači od 1983. ili 1984. g., nadalje ona je kao stranka izjavila da je sve vrijeme odvojenog života tokom gradnje kuće suprug D. H. više vremena provodio u staroj kući kod svoje majke. Dakle, iz tih činjenica slijedi da je u ugovoru o poklonu zaključen 1983. g. a da su i prije toga momenta dakle već od 1981. ili 1982. g. odnosi bračnih partnera bili teško narušeni, da je suprug D. H. već tada u vrijeme gradnje kuće napuštao H. K. i više vremena provodio u kući svoje majke, nadalje da je majka M. E. za tako težak poremećaj bračnih odnosa znala i 1983. g. je učinila poklon nekretnina svome sinu a uskoro poslije toga 1984. g. je podnesena i tužba za razvod braka u kojoj se tvrdi da je unazad tri g. težak poremećaj bračnih odnosa a što je i sama H. K. u kasnijoj parnici izjavila da ne žive zajedno unazad sedam godina. Dakle, utvrđene činjenice prvostepenog postupka upućuju na siguran zaključak da su bračni odnosi H. K, i D. H. sina I. bili teško i trajno poremećeni već od 1981. ili 1982. g., da takav poremećaj odnosa jeste znala D. H-ova mati M. E. jer joj je sin dolazi napuštavši suprugu H. K., pa je mati M. E. poklon nekretnina učinila 1983. g. a u ugovoru navela da nekretninu poklanja sinu D. H. od oca I. Iz toga žalbeni sud zaključuje da je poklonodavac M. E. znajući za od ranije postojeći teški poremećaj bračni odnosa sina i snahe imala volju i želju da predmetnu nekretninu pokloni samo svome sinu D. H. od oca I. Ispravnost takvog zaključka potvrđuje i činjenica utvrđena u prvostepenom postupku - da je majka M. E. koja je bila vlasnik nekretnina većeg obima učinila još jedan poklon i to nekretninu poklonila svome unuku D. M. i njegovoj majci kao svojoj snahi, iz čega slijedi da je takvim darovanjem poklonodavac M. E. upravo i željela učiniti poklon i svojoj snahi i svome unuku pa je svoju takvu volju ugovorom jasno i izrazila. Međutim kada je isti poklonodavac M. E. poklanjala druge nekretnine sinu D. H. tada je u pismenom ugovoru navela da nekretninu poklanja svome sinu D. H., ali ni jednom riječju nije navela da poklon čini i njegovoj supruzi odnosno svojoj snahi H. K. Dakle, pravilo zaključuje i prvostepeni sud da - ako je M. E. zaista imala želju i namjeru da predmetne nekrenitne pokloni i snahi H. K. ona bi to zasigurno i izričito navela u ugovoru o poklonu što ona nije učinila već je jasno izrazila svoju volju da nekretnine poklanja svome sinu D. H. sinu I., a i iz ostalih naprijed opisanih okolnosti slijedi da je poklon željela učiniti samo sinu D. H.. Iz prednjeg žalbeni sud zaključuje da poklon predmetnih nekretnina je učinjen samo imenovanom poklonoprimcu D. H. sinu I. a ne i njegovoj supruzi H. K. slijedom čega je takva poklonjena imovina mogla biti samo posebna imovina poklonoprimca D. H. sina I., a ne bračna stečevina njega i tadašnje supruge H. K."
(Presuda Kantonalnog suda u Bihaću, 23 0 P 023276 17 Gž2 od 7.9.2017. g.)
Podjela imovine nakon razvoda braka <------->
Član 251. stav 1. u vezi sa članom 252. stav 1. Porodičnog zakona FBiH UDJEL U PRIVREDNOM DRUŠTVU (D.O.O.) KOJI JE STEČEN RADOM ZA VRIJEME TRAJANJA BRAČNE ZAJEDNICE ILI AKO POTJEČE IZ TE IMOVINE ZA VRIJEME TRAJANJA ISTE, BRAČNA JE STEČEVINA. TO ZNAČI DA SU BRAČNI PARTNERI U JEDNAKIM DIJELOVIMA SUVLASNICI UDJELA, UKOLIKO NISU DRUGAČIJE UGOVORILI. Iz obrazloženja:
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 039576 16 Rev od 01.11.2016. g.).
<------->
Neovlašteno raspolaganje dijelom bračne stečevine bračnog partnera Član 265 Porodičnog zakona FBiH Član 103 Zakona o obligacionom odnosima U SITUACIJI KAD JEDAN BRAČNI DRUG BEZ PRISTANKA DRUGOG BRAČNOG DRUGA RASPOLAŽE STVARIMA IZ ZAJEDNIČKE IMOVINE, A RADI SE O RASPOLAGANJU IZVAN GRANICA REDOVNOG RASPOLAGANJA, PRAVNI POSAO KOJIM JE RASPLAGANJE PREUZETO JE NIŠTAV U SMISLU ODREDBE ČLANA 103. STAV 1 ZOO, JER JE SKLOPLJEN PROTIVNO KOGENTNOJ PRAVNOJ NORMI IZ ČLANA 265. PORODIČNOG ZAKONA. (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 049 691 12 Rev od 11.06.2016g)
<-------> Zajedničla tekovina bračnih supružnika Član 270 Porodičnog zakona Republike Srpske PREMA STANOVIŠTU SUDSKE PRAKSE, BRAČNI SUPRUŽNIK KOJI SE PREĆUTNO SAGLASIO SA RASPOLAGANJEM ZAJEDNIČKOM IMOVINOM OD STRANE DRUGOG BRAČNOG SUPRUŽNIKA, NEMA PRAVO DA TAKVO RASPOLAGANJE POBIJA, A PRAVO POBIJANJA TAKVOG RASPOLAGANJA POGOTOVO NE PRIPADA BRAČNOM SUPRUŽNIKU KOJI SE SA TIM RASPOLAGANJEM SAGLASIO.
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj: 71 0 P 038 871 14 Rev od 31.03.2016g)
<-------> Zajednička tekovina bračnih supružnika Član 270 Porodičnog zakona Republike Srpske ČINJENICA DA JE TUŽENI NAKON RAZVODA BRAKA IZVRŠIO RADOVE NA DOGRADNJI, ODNOSNO UNUTRAŠNJEM OPREMANJU STANA, NE DAJE MU PRAVO DA NA OSNOVU TOGA TRAŽI DA MU SE PRIZNA VEĆI SUVLASNIČKI DIO, VEĆ TUŽENI IMA SAMO PRAVO DA OD TUŽITELJICE TRAŽI NOVČANU NAKNADU. (Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj: 71 0 P 079 772 14 Rev od 10.03.2016)
<-------> Podjela bračne imovine Član 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 202044 13 Rev od 17.03.2015. g.)
<------->
Otuđivanje zajedničke imovine bračnih partnera OKOLNOST ŠTO JE JEDAN OD BRAČNIH PARTNERA OTUĐIO ZAJEDNIČKU IMOVINU NIJE ZAPREKA DA SE UTVRDI DA TA IMOVINA PREDSTAVLJA ZAJEDNIČKU IMOVINU BRAČNIH PARTNERA. (Presuda Apelacionog suda Brčko distrikt BIH, broj: 96 0 P 043 494 13 Gž od 10.09.2014g)
<------->
Član 264. stav 2. Porodičnog zakona Federacije BiH (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj: 65 0 P 038929 14 Rev od 08.09.2015. g.)
<------->
VANBRAČNA STEČEVINA Kada tokom trajanja vanbračne zajednice jedan od vanbračnih partnera otkupi stan i uknjiži se kao vlasnik istog smatra se da je stan stečen radom vanbračnih partnera i predstavlja njihovu vanbračnu stečevinu. Obrazloženje: "Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga, shodno člana 221. ZPP-a, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, ovaj sud je našao da žalba nije osnovana, iz slijedećih razloga: Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda i razlozima pobijane presude proizilazi da su stranke živjele u vanbračnoj zajednici od 1972. g. do 17.09.1999. g., da su u toku trajanja iste stekli dvoje djece rođene 1973. i 1976. g., da je odlukom radne organizacije u kojoj je tužena bila zaposlena, tuženoj 25.05.1979. g. dodijeljen na korištenje jednosoban stan (koji je predmet ovog spora), nakon čega je tužena sa tadašnjim SIZ-om stanovanja općine T. istog dana zaključila ugovor o korištenju stana i u stan uselila sa svojom porodicom, tj. tužiteljem i mldb. djecom, te su u stanu zajedno stanovali sve do prekida vanbračne zajednice, da je predmetni stan tužena otkupila svojim certifikatima 11.05.1999. g. i uknjižila se kao vlasnik istog sa dijelom 1/1, tj. za vrijeme trajanja vanbračne zajednice sa tužiteljem, ali bez njegovog znanja. Obzirom na ovakvo činjenično utvrđenje, koje se ni posebnim žalbenim navodima tužene ne dovodi u pitanje, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je predmetni stan stečen radom stranaka za vrijeme njihove vanbračne zajednice, te da predstavlja vanbračnu stečevinu stranaka, u smislu člana 252. Porodičnog zakona FBiH (u daljem tekstu skraćeno: PZ), kako je to prvostepeni sud naveo na strani 5., 6., i 7. stav prvi, drugi i treći, koje razloge i ovaj sud prihvata kao pravilne i zakonite. Naime, radi se o stanu kojeg je tužena, dobila za vrijeme trajanja vanbračne zajednice, a koji je, kao nosilac stanarskog prava, otkupila putem svojih certifikata i to u postupku provedenom u toku trajanja vanbračne zajednice sa tužiteljem, zbog čega su bile upravo relevantne u ovom postupku odredbe člana PZ-a da predmetni stan predstavlja njihovu stečevinu, na koje se u razlozima pobijane presude pozvao i prvostepeni sud. Stoga, u situaciji kada je po odredbama PZ-a, odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine FBiH", broj 27/97 i 36/06 - u daljem tekstu skraćeno: ZOPS), kao i odredbama Zakona o stambenim odnosima (u daljem tekstu skraćeno: ZOSO), koji se kao specijalni zakoni primjenjuju u konkretnom slučaju, utvrđeno postojanje prava tužitelja na predmetnom stanu, to na pravilnost i zakonitost odluke prvostepenog suda nisu od uticaja odredbe člana 23. i 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljem tekstu skraćeno: ZOVO), tj. da je tužena pravo na predmetni stan stekla upisom u javne knjige. Prema odredbi člana 7. stav 1. i člana 9. ZOPS-a propisano je da pravo na kupnju stana pripada nosiocu stanarskog prava i članovima užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava uz njegovu saglasnost, pri čemu se članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju osobe u smislu člana 6. stav 2. ZOSO. Prema odredbi člana 10. stav 1. ZOPS-a, propisano je da nosilac stanarskog prava, njegov supružnik ili član porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan, dok je odredbom člana 11. stav 1. istog Zakona propisano da supružnici mogu otkupiti stan zajednički, a jedan od njih samo uz saglasnost drugog. Pravilno je prvostepeni sud utvrdio da osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, koji se odnosi na predmetni stan stranaka, proizilazi iz imovinskog interesa tužitelja izraženog kroz stečeno pravo na spornom stanu kao dio zajednički stečene imovine, shodno članu 251. stav 1. PZ-a i članu 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda, a pozivanjem na stanovište Ustavnog suda BiH izraženo u odluci broj U-... od 26.09.2003. g., prema kojem onaj supružnik koji ostane u stanu, može biti obavezan da drugom supružniku isplati naknadu, jer bi se u protivnom radilo o neosnovanom obogaćenju onog supružnika koji ostaje u stanu."
(Presuda Kantonalnog suda u Tuzli, Pž 1576/2006(1) od 29.12.2009. g.)
<------->
Član 251. i član 254. stav 2. Porodičnog zakona Federacije BiH
<-------> Član 251. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
<-------> Član 255. stav 2. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
<------->
Član 265. ranijeg Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
<------->
Člana 251. stav 1. Porodičnog zakona FBiH
Podjela imovine nakon razvoda braka <-------> Član 251. – 255. Porodičnog zakona F BiH
<------->
Član 252., Član 263. i Član 278. Porodičnog zakona F BiH (Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 000720 10 Rev od 08.09.2011. g.) <------->
Član 252. stav 2. Porodičnog zakona F BiH
(Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900294 08 Rev od 09.02.2010. g.)
<------->
PODJELA BRAČNE TEKOVINE Za nastanak zajedničke imovine bračnih supružnika pravno su relevantne dvije pretpostavke: prva - da je riječ o imovini stečenoj tokom bračne zajednice i druga - da se radi o imovini nastaloj radom bračnih supružnika. Iz obrazloženja: Odredbama člana 270. stav 5. Porodičnog zakona ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 54/02, 41/08 i 63/14) je propisano da imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice kao i prihodi iz te imovine čine zajedničku imovinu. Odredbama člana 272. Porodičnog zakona je propisano, da svakom od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. Kada se ima u vidu: da su parnične stranke kao supružnici započeli zajednički život u toku 1996. g. u skromnim uslovima kuće oca tuženog; da su u toku trajanja kako vanbračne tako i bračne zajednice, u kojoj su stekli troje djece, sredstva za život ostvarivali zajedničkim radom na poljoprivrednom imanju; da se tužilja pored toga bavila poslovima domaćice, a da je tuženi radio u preduzeću ostvarujući prosječnu platu; da su zajedničkim radom, podižući kredite, napravili predmetnu kuću u periodu od 2005. do 2007. g.; da iako je bračna zajednica između parničnih stranaka kao supružnika prestala u toku 2016. g., da je tuženi nastavio da otplaćuje preostali dio kredita podignutog 2012. g. u iznosu od 18.000,00 KM a tužilja nastavila da otplaćuje kredit podignut 2013. g. u iznosu od 8.500,00 KM, ovaj sud nalazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da su parnične stranke zajedničkim radom u toku trajanja bračne zajednice stekli predmetne nepokretne i pokretne stvari, te da im stoga pripada po jedna polovina dijela na istim. Ovakav zaključak se ne dovodi u pitanje revizionim prigovorima da je ugovorom iz 2005. g. otac tuženog samo tuženom poklonio plac na kojem je sagrađena predmetna kuća, jer je otac tuženog taj plac poklonio radi izgradnje kuće, kako bi u istoj živjele parnične stranke sa svojom porodicom, zbog čega se nameće zaključak da je plac radi izgradnje predmetne kuće poklonjen parničnim strankama kao supružnicima. Takođe na zaključak nižestepenih sudova ne utiču ni revizioni prigovori da je brat tuženog u toku 2005. g., samo tuženom poklonio 4.500,00 KM na ime pravične diobe, odnosno izgradnje predmetne kuće, jer je taj novac bio namijenjen za izgradnju kuće parničnih stranaka kao supružnika, pa se samim tim nameće i zaključak da je novac poklonjen ne samo tuženom, već i tužilji kao njegovoj supruzi. (Vrhovni sud Republike Srpske, 85 0 P 065950 19 Rev od 12.8.2019. g.)
<------->
Vozila, koja su sredstvima kredita kupljena tokom trajanja bračne zajednice, predstavljaju zajedničku imovinu stečenu u braku, bez obzira na činjenicu da je po prekidu braka kredit nastavio otplaćivati tuženi, kojem prema tužiteljici pripada obligaciono pravni zahtjev. Iz obrazloženja: Pravilno drugostepeni sud zaključuje da krediti koje je podigao tuženi i koji su utrošeni u kupovinu predmetnih vozila predstavljaju sredstva parničnih stranaka, bez obzira da li je kredit otplaćivan iz sredstava koje je ostvario tuženi obavljajući samostalnu djelatnost prevoza, te bez obzira na to što je po prekidu bračne zajednice kredite nastavio otplaćivati tuženi (koji u odnosu na ta sredstva ima pravo da prema tužiteljici istakne obligaciono pravni zahtjev), te da je, s obzirom da tuženi nije dokazao da je njegov doprinos veći, jednak doprinos parničnih stranaka u sticanju te imovine. Time nisu osnovani navodi revidenta kojima se prigovora pravilnosti zaključka drugostepenog suda o jednakom doprinosu stranaka u sticanju ove imovine. S obzirom na izloženo, te kako tuženi u predmetnoj parnici, s obzirom da predmetna vozila služe za obavljanje njegove samostalne preduzetničke djelatnosti odnosno njegovog zanimanja, nije zatražio da vozila pripadnu njemu, pod uslovima koji su propisani odredbom člana 274. stav 1. i 3. PZ (što ne znači da taj zahtjev ne može postaviti kasnije prilikom diobe stvari u suvlasničkoj zajednici), to je drugostepeni sud, djelimičnim usvajanjem izjavljene žalbe, pravilno preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu zahtjeva za utvrđenje prava suvlasništva na vozilima (za koja je utvrđeno da su stečena tokom braka) i zahtjev tužiteljice u ovom dijelu usvojio.
(Vrhovni sud Republike Srpske, 70 0 P 218516 18 Rev od 13.12.2018. g.)
<------->
ZAJEDNIČKA IMOVINA VANBRAČNIH SUPRUŽNIKA Samo da je u momentu kada je učinjen poklon oca tužitelja, u vidu datog novca za kupovinu stana, tužena bila u dugogodišnjoj vanbračnoj zajednici sa tužiteljem, mogla bi se pozivati na to da poklon učinjen tužitelju ulazi u zajedničku imovinu stranaka, ukoliko ne bi drugačije proizlazilo iz okolnosti u momentu davanja poklona. Iz obrazloženja: Prema utvrđenju nižestepenih sudova, tužena nije dokazala navode da je otac tužitelja, prilikom davanja novca za kupovinu stana, učinio poklon parničnim strankama, a ne samo tužitelju (jer su ovi navodi potvrđeni samo iskazima njene majke i sestre, koje su saslušane u svojstvu svjedoka, te su suprotni ostalim izvedenim dokazima, prije svega zaključenom kupoprodajnom ugovoru). S obzirom na takvo utvrđenje, saglasno označenim zakonskim odredbama, samo da je u momentu kada je učinjen poklon oca tužitelja, u vidu Međutim, prema iskazu same tužene, u vanbračnoj vezi sa tužiteljem je bila od dočeka Nove 2003. g., što znači da takva kratkotrajna vanbračna zajednica (čak i da je dokazano njeno postajanje), suprotno revizionim navodima, ne bi mogla dovesti do primjene odredbe člana 270. stav 6. PZ. Proizlazi da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da predmetni stan, koji je kupljen prije nego što su parnične stranke zaključile brak, predstavlja posebnu imovinu tužitelja (član 270. stav 1. PZ). Pri tome je, suprotno revizionim navodima, ovaj zaključak zasnovan na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza. (Vrhovni sud Republike Srpske, 84 0 P 051691 18 Rev od 20.09.2018. g.)
<-------> Sticanje imovine u vanbračnoj zajednici
Zajednica života muškarca i žene, u pogledu režima zajedničke imovine, može se smatrati vanbračnom zajednicom, odnosno može se izjednačiti sa bračnom zajednicom, samo ako se na nesumnjiv način utvrdi da je ta zajednica zasnovana i u cilju zajedničkog sticanja i da je takvog zajedničkog sticanja stvarno bilo. Iz obrazloženja: Vanbračna zajednica je emocionalna, ekonomska, moralna i polna zajednica žene i muškarca, zasnovana njihovim sporazumom, suprotno odredbama propisanim za zaključenje braka. Drugačije rečeno: da bi postojala vanbračna zajednica koja vodi zajedničkom sticanju imovine (o čemu je riječ i u ovom postupku), potrebno je da između muškarca i žene, koji nisu u braku sa trećim licem, postoji volja da međusobno uspostave odnose koji odgovaraju odnosima u braku i da svjesno i voljno izvršavaju ovlaštenja i dužnosti propisane za bračne supružnike. Postojanje ili nepostojanje vanbračne zajednice prosuđuje se prema svim okolnostima odnosa žene i muškarca koji su u vezi. Zajednica života muškarca i žene, u pogledu režima zajedničke imovine iz člana 12. stav 1. u vezi sa članom 284. stav 1. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 54/02, 41/08 i 63/14 – u daljem tekstu: PZ), može se smatrati vanbračnom zajednicom koju imaju u vidu odredbe navedenog zakona, odnosno može se izjednačiti sa bračnom zajednicom samo ako se na nesumnjiv način utvrdi da je ta zajednica zasnovana i u cilju zajedničkog sticanja i da je takvog zajedničkog sticanja stvarno bilo. U konkretnom slučaju takvo stanje veze između tužiteljice i oca tuženog nije utvrđeno. Oni jesu bili u dugogodišnjoj vezi. Ta veza jeste bila zasnovana na emocijama, kako se tvrdi i u reviziji. Međutim, ne postoji vanbračna zajednica ako nema zajednice života, bez obzira što žena i muškarac duže vrijeme međusobno održavaju emocionalne i seksualne odnose. Naime, tužiteljica i pravni prednik tuženog, prema utvrđenom činjeničnom stanju, nikada nisu živjeli u istom stambenom prostoru, odnosno zajedničkom domaćinstvu. Tužiteljica je svoje svakodnevne potrebe stanovanja i življenja obavljala u iznajmljenom Kod činjenice da nije utvrđeno postojanje vanbračne zajednice između tužiteljice i oca tuženog, opravdano je odbijen i zahtjev da se utvrdi da tužiteljica ima pravo nasljeđivanja imovine pokojnog Č.S., (oca tuženog), čak i pod uslovom da je (a nije) takvo pravo propisano odredbama Zakona o nasljeđivanju („Službeni glasnik RS'' br. 1/09, 55/09 i 91/16). (Vrhovni sud Republike Srpske, 71 0 P 185075 18 Rev od 11.12.2018. g.)
<------->
ZAJEDNIČKA IMOVINA STEČENA U VANBRAČNOJ ZAJEDNICI Kada su bračni odnosno vanbračni supružnici zajedničku imovinu podijelili sporazumno za života, ne može se nakon smrti jednog od supružnika tužbom zahtijevati dioba te imovine. Iz obrazloženja: Odredbom člana 284. Porodičnog zakona („Sl. glasnik RS“ 54/02, 41/08 i 63/14, u daljem tekstu: PZ) propisano je da imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra se njihovom zajedničkom imovinom (stav 1.), a kod diobe iz prethodnog stava shodno se primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine bračnih supružnika. Odrebom člana 272. stav 1. PZ propisano je da svakom od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine, a stavom 2. da bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine. U konkretnoj situaciji, tokom postupka nije bilo sporno da je između tužiteljice i prednika tuženih B.S.2. postojala vanbračna zajednica koja je trajala duže vremena i to od 1962. g. do 2009. g., da je u toj zajednici stečena imovina u S. koja je ugovorom o razmjeni mijenjana za imovinu u P. koja je predmet ovog spora. Takođe, nije sporan obim imovine stečene u vanbračnoj zajednici između tužiteljice i B.S. 2, ali je sporno da li su tužiteljica i prednik tuženih za života prednika tuženih izvršili sporazumnu diobu te imovine u smislu odredbe člana 272. stav 2. PZ. Iz navedenih materijalnih dokaza nedvojbeno proizlazi da je predmet raspravljanja u navedenoj parnici bila imovina tužiteljice i prednika tuženih B.S.2 stečena u vanbračnoj zajednici, čiji dio je i imovina koja je predmet raspravljanja u ovoj parnici. Iz tužbe i raspravnog zapisnika od 21.11.1995. g. je očigledno da su se tužiteljica i prednik tuženih sporazumjeli o diobi cjelokupne imovine stečene u vanbračnoj zajednici, da je tužiteljici po tom sporazumu pripala jedna kuća sagrađena na parceli k.č. 377/2 površine 352 m2 upisana u zk.ul. ... k.o. P. (po novom premjeru k.č. 374/2 k.o. P.) sa 1/1, te je na osnovu tog sporazuma donesena presuda na osnovu priznanja P-234/95 od 21.11.1995. g., dok je preostala imovina ostala u svojini prednika tuženih. Dakle, iako je odluka u parničnom predmetu Osnovnog suda u Prnjavoru P-234/95 donesena u formi presude na osnovu prizanja kojom je tužiteljici pripao dio imovine stečene u vanbračnoj zajednici, ta presuda je rezultat sporazuma stranaka u pogledu cjelokupne imovine stečene u vanbračnoj zajednici i ima pravni značaj sudskog poravnanja, naročito imajući u vidu nespornu činjenicu da nakon donošenja predmetne presude tužiteljica i prednik tuženih nisu stekli bilo kakvu drugu imovinu. (Vrhovni sud Republike Srpske, 78 0 P 016298 19 Rev od 08.08.2019. g.)
<------->
ZAJEDNIČKA IMOVINA BRAČNIH SUPRUŽNIKA Imovina stečena nasljeđivanjem u toku trajanja bračne zajednice je posebna imovina bračnih supružnika. Iz obrazloženja: Predmet odlučivanja u ovom parničnom postupku je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je suvlasnik sa ½ dijela po osnovu sticanja u braku sa tuženim na stanu u G, što je tuženi dužan trpjeti i dozvoliti upis u javne evidencije, te za utvrđenje suvlasničkog dijela od ½ na putničkom automobilu marke ... reg. broj ... Nije sporno među strankama da je stan u G. tuženi stekao nasljeđivanjem nakon smrti oca B. D., a po rješenju o nasljeđivanju Osnovnog suda u Trebinju broj 95 1 O 002191 11 O od 11.4.2012. g.. Međutim, tužiteljica svoj zahtjev u pogledu stana temelji na tvrdnji da su ona i tuženi u toku trajanja bračne zajednice radom stekli drugi stan – garsonjeru površine 25,77 m2 u G. kupovinom od A. Ć., da su taj stan kasnije (2007. g.) prodali M. S.za iznos od 33.000,00 KM, a dobijeni novac ustupili bratu tuženog O. D. kako bi se odrekao nasljednog dijela na predmetnom stanu u Ul... Ovakva tvrdnja tužiteljice tokom postupka nije dokazana. Naime, pravilno prvostepeni sud nalazi, a drugostepeni sud prihvata, da tužiteljica tokom postupka nije dokazala da su ona i tuženi za kupovinu garsonjere u Ul. ... novac pozajmili, niti da su stan kupili sredstvima stečenim radom. Osim toga, navedena garsonjera, iako su parnične stranke zajedno u njoj stanovale, nije prevedena na nekog od njih, a nije sporno da su sredstva od prodaje garsonjere u iznosu od 33.000,00 KM isplaćena direktno od strane kupca M. S. bratu tuženog O. D. Međutim, čak i pod uslovom da je tužiteljica dokazala da je garsonjera u Ul. ... kupljena zajedničkim sredstvima, stečenim radom tokom trajanja bračne zajednice, taj stan nije obuhvaćen tužbenim zahtjevom, a na okolnost da je novac isplaćen bratu tuženog O. D. radi toga da bi se odrekao svog nasljednog dijela na predmetnom stanu u G., stranke nisu izvele nikakve dokaze, niti takva činjenica proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju iza B.D. Osnovnog suda u Trebinju broj 95 1 O 002191 11 O od 11.4.2012. g.. Dakle, pravilno su sudovi zaključili, imajući u vidu činjenicu da je predmetni stan u Ul. ... tužitelj stekao nasljeđivanjem iza oca B. D., da taj stan predstavlja posebnu imovinu tuženog u smislu odredbe člana 270. stav 7. PZ, pa su pravilno sudili kad su odbili zahtjev tužiteljice za utvrđenje njenog suvlasničkog dijela na tom stanu. (Vrhovni sud Republike Srpske, 95 0 P 040975 18 Rev od 20.9.2018. g.)
<------->
RASPOLAGANjE ZAJEDNIČKOM IMOVINOM BRAČNIH SUPRUŽNIKA Saglasnost za raspolaganje zajedničkom imovinom bračni supružnik može dati izričito ili prećutno. Iz obrazloženja: Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje određeno rješenjem Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 Ip 010427 11 Ip od 18.05.2011. g. na 1/2 dijela nekretnina upisanih u zk. ulošku broj … i … k.o. P., bliže označenih u izreci prvostepene presude, te da se ukine rješenje o izvršenju i obustavi izvršni postupak na suvlasničkom dijelu tužiteljice. Odlučujući o zahtjevu tužiteljice, po provedenom dokaznom postupku, prvostepeni sud je utvrdio: da je tužiteljica zaključila brak sa D. B. dana 26.03.1983. g.; da je njihov brak razveden presudom Osnovnog suda u Prnjavoru broj P-13/2000 od 27.04.2000. g.; da je D. B. dana 28.06.2004. g. zaključio brak sa Lj. B., sa kojom je i danas u braku; da je presudom na osnovu priznanja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 012275 11 P od 29.05.2013. g. utvrđeno pravo svojine tužiteljici sa 1/2 dijela, po osnovu zajednički stečene imovine u braku sa D. B., na nekretninama označenim kao k.č. br. … i k.č. br. …, na kojima je upisana hipoteka; da je na osnovu te presude tužiteljica u zk. ulošku br. … i … upisana kao suvlasnik sa 1/2 dijela dana 09.09.2013. g.; da je tužena sa Preduzećem za … D. T. d.o.o. P. dana 06.03.2007. g. zaključila ugovor o dugoročnom kreditu, kao i aneks ugovora o dugoročnom kreditu dana 26.04.2010. g., a da je kao sredstvo obezbjeđenja navedenog ugovora o kreditu upisano založno pravo - hipoteka na nekretninama u zk. ulošku br. … k.o. P., označene kao k.č. br. … O. stambeno-poslovna zgrada u površini od … m2, svojina i posjed D. B. sa 1/1 dijela, te na nekretninama iz zk. uloška br. … k.o. P. označene kao k.č. br. … O. privredna zgrada i dvorište u površini od … m2, svojina i posjed D. B. sa 1/1 dijela; da je hipoteka upisana u zemljišnu knjigu na osnovu pravosnažnog rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 078-0-Ip-07-000020 od 23.03.2007. g., te rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 078-0-Ip-08-000006 od 12.02.2008. g. i da je upis izvršen dana 26.03.2007. g. odnosno dana 12.02.2008. g.; da je u izvršnom Na temelju tih činjenica, pozivom na odredbu člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 67/03, 46/04 i 109/05) i člana 64. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (''Službeni list SFRJ'', br. 6/80, 36/90 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'', br. 38/03), nalazeći da je hipoteka u korist tužene na predmetnim nekretninama upisana na osnovu valjanog pravnog posla i da je osnovano pozivanje tužene na načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige, prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice. Pri tome je prvostepeni sud utvrdio da je tužena bila savjesna, jer je u vrijeme podnošenja zahtjeva za upis D. B., bivši suprug tužiteljice, bio upisan na nekretninama sa 1/1 dijela, a tužena je prilikom upisa založnog prava obezbjedila svojeručno potpisanu izjavu od Lj. B., tadašnje i sadašnje supruge B. D., tako da tužena nije mogla znati za činjenicu da je D. B. ranije bio u braku sa tužiteljicom. Odlučujući o žalbi tužiteljice, drugostepeni sud je, na temelju činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom, zaključio da su, u vrijeme zaključenja ugovora na osnovu kojih je uknjiženo založno pravo, predmetne nekretnine predstavljale zajedničku imovinu tužiteljice i D. B., koji je raspolagao i dijelom koji je pripadao tužiteljici. Kako je odredbom člana 281. stav 2. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“ broj 54/02, 41/08 i 63/14) predviđeno da je za upravljanje zajednički stečenom imovinom u braku potreban sporazum bračnih supružnika koga je potrebno dokazati, kod utvrđene činjenice da tužiteljica u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije više bila u braku sa D. B., te utvrđujući da joj nije bilo poznato da je on raspolagao sa zajedničkom imovinom (jer tužena nije dokazala suprotno), ne prihvatajući zaključak prvostepenog suda o savjesnom postupanju tuženog, te nalazeći da je neosnovano pozivanje tuženog na načelo povjerenja u zemljišne knjige jer isto nije apsolutnog karaktera i da je tužena morala primjeniti posebne mjere provjere obezbjeđenja potraživanja koje nalaže pravni standard dobrog privrednika što podrazumjeva temeljitu provjeru davaoca založne izjave (imajući u vidu g. života D. B. i vrijeme zaključenja braka sa sadašnjom suprugom), drugostepeni sud je zaključio da je zahtjev tužiteljice osnovan. Saglasno tome, izjavljenu žalbu je usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je usvojio tužbeni zahtjev. Revizionim navodima tužena sa pravom prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava iz pobijane odluke, tako što ističe da je u konkretnoj pravnoj situaciji tužena postupala savjesno. Prema opštem načelu obligacionog prava niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima. Međutim, i u tom slučaju prenos mora biti u skladu sa drugim opštim načelima u koja, svakako, spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Za prosuđivanje pravne valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće lice prvenstveno je bitna pretpostavka savjesnosti i poštenja tog trećeg lica, ali i ostalih učesnika u tom pravnom poslu. Prema tome, u konkretnom slučaju utvrđivanje savjesnosti u pravnom prometu se ne može ograničiti samo na tuženog koji je, kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, postupao Prema utvrđenju nižestepenih sudova, na predmetnim nekretninama založno pravo je zasnovano dana 26.03.2007. g. odnosno dana 12.02.2008. g.. Kod zasnivanja tog prava tužena se pouzdala u načelo povjerenja u zemljišne knjige, te je pribavila i saglasnost sadašnje supruge D. B.. Nasuprot tome, tužiteljica, čiji je brak sa D. B. razveden presudom Osnovnog suda u Prnjavoru broj P-13/2000 od 27.04.2000. g., te koja je tokom trajanja braka sa istim stekla zajedničku imovinu, do zasnivanja založnog prava nije preduzela niti jednu pravnu radnju da se to njeno pravo u pripadajućem dijelu upiše u zemljišnu knjigu, u kojoj su predmetne nekretnine bile upisane u korist D. B. sa 1/1 dijela, a radi zaštite tog prava, iako joj je to pravo pripadalo prema odredbama Porodičnog zakona i odredbama tada važećeg Zakona o zemljišnim knjigama. Tužiteljica ni nakon zasnivanja založnog prava na nekretninama koje predstavljaju zajedničku imovinu nje i njenog supruga, nije preduzimala radnje u pravcu zaštite imovine, sve dok na temelju predmetne hipoteke sud nije donio rješenje o izvršenju broj 78 0 Ip 010427 11 Ip dana 18.05.2011. g., kada je kao treće lice u tom izvršnom postupku upućena na parnicu i ishodila presudu na osnovu priznanja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 012275 11 P od 29.05.2013. g.. Tom presudom, na što se sa pravom u reviziji ukazuje, utvrđeno je da zajedničku imovinu čine i nekretnine upisane u zk.ul. ... k.o. P., iako je ove nekretnine, prema prezentiranom kupoprodajnom ugovoru od 11.10.2000. i aneksu ugovora od 06.12.2004. g., D. B. stekao nakon razvoda braka sa tužiteljicom. Proizlazi da se tužiteljica u periodu od 11 godina ponašala potpuno pasivno u pogledu zaštite prava suvlasništva na predmetnim nekretninama, koje je stekla u braku sa D. B., čak kad se i prihvati zaključak drugostepenog suda da nije bila upoznata sa spornim raspolaganjem (koji je suprotan iskazu tužiteljice datom u svojstvu parnične stranke na ročištu za glavnu raspravu od 23.05.2014. g.), te da je tek 2013. g. ishodila presudu na osnovu priznanja, kojom je u njenu korist, po osnovu sticanja u braku, utvrđeno pravo suvlasništva na nekretninama upisanim u zk.ul. … k.o. P. i zk.ul. … k.o. P., jer je D. B. priznao njen zahtjev u odnosu na oba zk. uloška. Saglasno navedenom, upravo tužiteljica se nije ponašala saglasno pravnom standardu dobrog domaćina, a ne tužena, kako to nepravilno zaključuje drugostepeni sud. Naime, nema mjesta zaključku da je samo na tuženoj bila obaveza preduzimanja posebnih mjera provjere obezbjeđenja potraživanja, a da na strani tužiteljice nije bila obaveza preduzimanja mjera u svrhu zaštite svog prava. S obzirom na opisano ponašanje tužiteljice, te s obzirom da je tužena prilikom upisa hipoteke u zemljišne knjige postupala saglasno načelu povjerenja u zemljišne knjige, time je kao treće savjesno lice stekla pravo zaloga na predmetnim nekretninama, na temelju kojeg je pokrenula predmetni izvršni postupak. Osim toga, u času kada bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže tom nekretninom u korist trećeg lica (u konkretnom slučaju zaključenje ugovora o zasnivanju hipoteke između D. B. i tužene) zemljišnoknjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno, pa u korist trećeg lica (tužene) nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost, a ne u istinitost zemljišne knjige. Zbog toga, te s obzirom da je pribavila saglasnost sadašnje supruge za zasnivanje založnog prava, proizlazi da je tužena bila savjesna i da nije mogla znati da D. B. nije vlasnik predmetnih nekretnina, odnosno da se mogla pouzdati u tačnost podataka iz zemljišne knjige. Saglasno izloženom, izjavljena revizija je usvojena i pobijana presuda preinačena kao u izreci, primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09, 61/13 - dalje: ZPP). (Vrhovni sud Republike Srpske, 78 0 P 012884 18 Rev 2 od 07.06.2018. g.)
<------->
DIOBA ZAJEDNIČKE IMOVINE BRAČNIH SUPRUŽNIKA Tužbenom zahtjevu supružnika da mu pripadnu u svojinu pojedine stvari iz zajedničke imovine ili da mu drugi supružnik isplati novčanu vrijednost njegovog dijela, sud može udovoljiti samo ako je takvom zahtjevu prethodio sporazum supružnika. Iz obrazloženja: Tužiteljica tužbenim zahtjevom traži utvrđenje sticanja bračne imovine sa tuženim od ½ dijela i obavezivanje tuženog da joj, na ime pripadajuće polovine zajednički stečenih stvari, preda u posjed pokretne stvari nabrojane u stavu I izreke prvostepene presude ili da joj na ime novčane protivvrijednosti tih stvari isplati iznos od 1.105,00 KM i da joj tuženi isplati, na ime zajedničkih ulaganja u njegovu posebnu imovinu, iznos od 7.390,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 19.5.2015. g.. Tuženi protivtužbenim zahtjevom traži utvrđenje prava susvojine sa ½ dijela na pokretnim stvarima nabrojanim u stavu II izreke iste presude i na stanu naznačenom u stavu IV te presude, da je tužiteljica to dužna priznati i tuženom predati u posjed ½ pokretnih stvari i dozvoliti mu da pravo na nekretnini upiše u zemljišne knjige na svoje ime sa ½ dijela, ili će u protivnom upis izvršiti na osnovu presude, koje obaveze se tužiteljica može osloboditi, ako tuženom isplati iznos od 40.000,00 KM. Odredbom člana 273. stav 5. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj broj 54/02 do 63/14, dalje: PZ) propisano je da bračni supružnik čiji je udio u sticanju zajedničke imovine ili pojedine stvari iz zajedničke imovine znatno niži od udjela drugog bračnog supružnika, ili kada to opravdavaju posebne okolnosti, može tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine tako da sud obaveže drugog bračnog supružnika da mu naknadi protuvrijednost njegovog udjela u novcu, srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude. Iz toga proizlazi da samo onda kada jednom bračnom supružniku pripada znatno manji dio od udjela drugog bračnog supružnika, sud može odrediti da se taj bračni supružnik isplati u novcu. Međutim, u ovom slučaju tužiteljica je tražila da se utvrdi da je njen doprinos u sticanju pokretnih stvari označenih stavu I izreke prvostepene presude, isti kao i doprinos tuženog, pa nižestepeni sudovi nisu mogli, umjesto utvrđenja udjela stranaka u zajedničkoj imovini, naložiti isplatu protuvrijednosti tog udjela, pošto u Prema odredbi člana 272. stav 2. PZ, bračni supružnici mogu sporazumno podijeliti bračnu imovinu tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugome novčanu vrijednost njegovog dijela, bez obzira na veličinu istoga. Iz ove odredbe proizilazi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su, i pored utvrđenog suvlasničkog udjela tužiteljice na predmetnim pokretnim stvarima, obavezali tuženog da iste preda u posjed tužiteljici ili da joj isplati njihovu protivvrijetnost, koju odluku su mogli donijeti samo ukoliko su se stranke o tome sporazumjele, a u konkretnom slučaju takvog sporazuma o diobi nije bilo, na što se osnovano ukazuje u reviziji. (Vrhovni sud Republike Srpske, 95 0 P 038091 19 Rev od 21.8.2019. g.)
<------->
ZAJEDNIČKA IMOVINA BRAČNIH SUPRUŽNIKA Dogradnjom, nadogradnjom, preuređenjem ili sanacijom građevinskog objekta, koji je svojina jednog bračnog supružnika, ne može se steći pravo zajedničke svojine drugog supružnika u smislu odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona. Iz obrazloženja: U konkretnoj situaciji nije sporno da predmetni stambeni objekat sa zemljištem ispod objekta i zemljištem neophodnim za njegovu upotrebu, na kom tužitelj zahtijeva utvrđenje suvlasničkog dijela po osnovu sticanja u bračnoj zajednici sa prvotuženom, predstavlja suvlasništvo tuženih sa po 1/3 dijela, koje pravo su stekli nasljeđivanjem svog prednika, oca i supruga I. G. Ovo znači da navedena imovina predstavlja posebnu imovinu prvotužene, a temeljem odredbe člana 270. PZ. Zahtjev za utvrđenje suvlasničkog dijela na predmetnom objektu i zemljištu tužitelj temelji na tvrdnji da je nakon rata u Bosni i Hercegovini stambeni objekat bio devastiran, te da su on i prvotužena, dok su još bili u braku, ulagali u renoviranje tog objekta sredstva stečena radom tokom trajanja bračne zajednice, te da je na taj način poboljšanjem postojećeg objekta stekao suvlasnički dio na tom objektu i odgovarajući dio na zemljištu ispod objekta i zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu objekta. Međutim, prema stanju utvrđenih činjenica proizlazi da je predmetni stambeni objekat postojao i prije zaključenja braka tužitelja i prvotužene i da ga je izgradio prednik tuženih. Nije sporno da je tokom rata u BiH predmetni objekat bio u izvjesnoj mjeri oštećen, ali ne toliko da nije mogao služiti namjeni, što proizlazi iz samog iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu stranke. Naime, prema tom iskazu još u toku 1999. g. u predmetnom objektu su stanovala izbjegla lica, što u krajnjem znači da je objekat bio upotrebljiv za stanovanje i da za konačan popravak i privođenje namjeni objekta nisu bila neophodna znatna sredstva. Ovakav zaključak proizlazi i iz nalaza vještaka građevinske struke mr. B.L., na koji stranke nisu imale konkretnih prigovora. Prema tom nalazu je prilikom renoviranja u potkrovlju kuće uložen iznos od 5.558,35 KM, a vrijednost demontirane opreme sa sprata kuće iznosi 2.150,00 KM (u koju opremu su prema izjavi tužitelja investirali on i prvotužena), što ukupno iznosi približno 7.800,00 KM, i što je neznatan iznos u odnosu na građevinsku vrijednost cjelokupne kuće, pogotovo ako se ima u vidu da bi po odredbi člana 272. stav 1. PZ tužitelju moglo pripasti ½ dijela tog iznosa. Takođe se pokazala netačnom tvrdnja tužitelja iz tužbe koju je isticao tokom cijelog postupka da su on i prvotužena sami izgradili potkrovlje predmetne kuće, obzirom da se usporedbom fotografije kuće snimljene prije renoviranja i fotografije snimljene nakon završetka renoviranja pokazuje da je potkrovlje postojalo i prije izvođenja radova na kući. Dakle, iz nalaza vještaka, usporedbe fotografija sačinjenih prije i poslije renoviranja i izjave samih stranaka, nedvojbeno proizlazi da je izvršena samo sanacija, odnosno renoviranje objekta kojim su stranke objekat učinile podobnim za stanovanje. Odredbom člana 22. stav 1. ZOSPO, koji je bio na snazi u vrijeme renoviranja kuće 2004. g., propisano je da lice koje od svog materijala, svojim radom izgradi novu stvar, stiče pravo svojine na tu stvar. U konkretnoj situaciji jasno je da tužitelj i prvotužena u toku trajanja bračne zajednice nisu napravili novu stvar, te da su ulagali izvjesna sredstva u renoviranje i adaptaciju građevinskog objekta, na kom postoji pravo suvlasništva tuženih. Međutim, ta adaptacija nije bila takvog obima da bi se moglo smatrati da je nastao novi objekat (stvar), niti je prvobitni objekat prestao postojati ili mu je promijenjena namjena u tolikoj mjeri koja bi mogla prouzrokovati izmjenu stvarno – pravnih odnosa na objektu. Takvim zahvatima na bilo kojoj stvari, pa i građevinskom objektu, tužitelj je stekao pravo na postavljanje obligaciono – pravnog zahtjeva, ali ne i stvarno – pravnog zahtjeva, kako je to učinio tužitelj i kako pravilno nalaze nižestepeni sudovi, kad su odbili njegov tužbeni zahtjev. (Vrhovni sud Republike Srpske, 85 0 P 061411 18 Rev od 20.9.2018. g.)
<------->
Porodični zakon Republike Srpske
Tokom postupka je utvrđeno da su nekretnine koje su predmet ovog spora vlasništvo prvotužene, slijedom čega je s pravom, pozivom na odredbu člana 270. stav 5. PZ, odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđenje da one predstavljaju bračnu tekovinu i da njoj po tom osnovu pripada 1/2 njihovog dijela.
<------->
Česta pitanja iz oblasti podjele bračne stečevine u Bosni i Hercegovini:
Kako se bračnim ugovorom može urediti bračna stečevina ? Možemo li kao bračni partneri drugačije urediti bračnu stečevinu ? Da li bračni partner ima pravo preče kupnje ako fizička dioba stvarni nije moguća ? U pogledu podjele bračne stečevine da li su u Bosni i Hercegovini isti zakoni u cijeloj državi ? Šta predstavlja posebnu imovinu bračnih partnera ?
<------->
Zakonska definicija regulisana Porodičnim zakonom F BiH
Bračna stečevina i posebna imovina Član 250. Bračna stečevina Član 251. (3) Dobitak od igara na sreću je bračna stečevina. (4) Prihodi od intelektualnog vlasništva ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina. Član 252. (2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu. (3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.
Upravljanje bračnom stečevinom Član 253.
Posebna imovina Član 254.
(2) Posebna je i imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice jedan bračni partner stekne po pravnom osnovu drukčijem od navedenog u članu 251. ovog Zakona.
Podjela bračne stečevine Član 255.
(2) Ako bračni partneri ne zaključe ugovor iz stava 1. ovog člana, podjelu bračne stečevine izvršit će sud na zahtjev bračnih partnera ili povjerioca bračnog partnera, kako tokom tako i nakon prestanka braka. Član 256. (2) Ako se odluka o povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta izmijeni, bračni partner iz stava 1. ovog člana predat će stvari iz stava 1. ovog člana drugom roditelju, odnosno osobi kojoj se povjeri čuvanje i odgoj djeteta. Član 257. Bračni ugovor Član 258. (2) Za punovažnost ugovora nužno je da isprava bude notarski obrađena. Član 259. Član 260. 3. Odgovornost bračnih partnera za obaveze prema trećim osobama a) Pojedinačna odgovornost bračnog partnera Član 261.
*Napomena autora Advokat Prnjavorac: Podjela bračne stečevine je odvojen postupaka od razvoda braka.
Nastavak na: bračna stečevina sudska praksa Nazad na: sudska praksa BiH
|
|
|
Da bi ste našli obrazloženje od odabrane setence iz oblasti
podjele bračne stečevine potrebno je da koristite Bilten sudske prakse Suda BiH, Vrhovnog suda
Federacije Bosne i Hercegovine / Vrhovnog suda Republike Srpske / Brcko distrikt BiH za određenu
godinu.
|
